Nastavak serijalnog razmišljanja o ljudima i životinjama za jedan još neostvareni festival u hotelu Balatura
***
Današnji gost: Per Olov Enquist
Proljeće je. Evo, cibor cvate pred hotelom, uvijek je prvi. Onda vidim kako poneki leptir leprša okolo i pitam se gdje su bili svih ovih mjeseci da se sada tako lijepi i šareni pojavljuju kao da ništa nije bilo. Nikakva zima. Imam osjećaj da to nešto znači. Za mnogo toga što sada vidim, mislim da će mi trebati tumač znakova.
U proteklim tjednima, dok su još trajale zimske oluje, kiše i hladnoća, pala mi je u ruke autobiografska knjiga “Ein anderes Leben” (Drugi život) švedskog pisca Pera Olova Enquista i, kako to već ide kad ti je neka knjiga draga i važna, kada te uspijeva – po ne znam koji put – uvući u svoj svijet, onda nastavljaš s drugim knjigama istog autora, sve dok se skroz ne useliš u jednu zelenu kuću u selu Sjön, Hjoggböle, na sjeveru Švedske. To je svijet pisca Enquista, u kojem je proveo djetinjstvo koje će ga označiti za cijeli život, pogotovo u pisanju. Otac mu je umro kad je imao šest mjeseci. Dvije godine prije njega rodilo se mrtvo muško dijete, čije će ime Per Olov ponijeti, a tko zna, možda će i voditi njegov život. Sjön je hladno, skromno mjesto u kojemu jedan ogranak evanđeoske crkve, takozvani Pentekostni pokret, određuje svakodnevnicu stanovnika. Njihova ogromna crkva, sagrađena 1919. za cijenu od (u današnjoj valuti) nevjerojatnih 460 milijuna kruna – što je izuzetno puno za gradić seljaka – centar je tog mjesta, i kuhinjski prozor male zelene kuće gleda u nju. Bog ove crkve je otac koji kažnjava, a svako dijete mora biti sasvim iskreno, dobro i čistog srca. Svaki korak, svaka minuta dječjeg dana, ispunjena je zadacima koji će voditi do toga da odraste bez grijeha u bogobojaznu odraslu osobu. Sve što bi dječakov život obogatilo, zabranjeno je. Sve je skromno i siromašno, samo je crkva velika, stid i krivnja jedini su raspoloživi osjećaji, a spas i izlaz leže jedino u uskrsnuću. Zbog toga nije čudno da dijete iza toga traži nešto drugo, da se negdje mora naći druga stvarnost lakoće i slobode. Ta je stvarnost skrivena, ali postoji. Samo treba vidjeti znakove. Životinje, na primjer, mogu služiti kao znakovi.
I tako sam, tog proljetnog dana, pozvala autora i publiku i spontano organizirala nastavak festivala “O ljudima i životinjama”, sjedili smo pod ciborom, jer je hotel još zatvoren, Per Olov Enquist i ja, a publika se nakupljala na zidićima i stepenicama oko nas. Malo mi je žao kad govorimo o knjigama koje nisu prevedene na ovim prostorima, ali barem dvije Enquistove knjige možemo čitati u izdanju Frakture, i zapravo je svaka njegova knjiga nastavak jedne iste priče i ujedno slaganje i evociranje jednog švedskog djetinjstva, 1100 kilometra od Stockholma. Što je učinio, pitam visokog plavog pisca, da bi ispunio prazninu u tom djetinjstvu, a on mi priča kako je crtao karte sela. Da je sve bilo na kartama. Šuma, močvara, potoci, kuće i crkva. I nitko ga nije zaustavio. Najprije crta krajolik, kako stvarno izgleda, onda ga crta kako bi trebao izgledati.(…) U tom krajoliku nema ljudi. Potpuno je prazan. Bez ljudi, miran. Moglo se maštati o drugim bićama, samo ptice, pogotovo libele.
Knjiga “Ein anderes Leben” sastoji se od tri dijela. Prvi govori o djetinjstvu, drugi o studentskim godinama (tada živi u istoj zgradi s Larsom Gustafssonom!), kad je i sportaš u skoku uvis i počinje raditi kao sportski novinar (na primjer, u Münchenu na Olimpijadi 1972.) te o počecima pisanja drama i proze. U trećem dijelu ulazi u vlastiti pakao, kad sve više pije – dok i dalje putuje po značajnim mjestima Europe dvadesetog stoljeća – i kad se godinama neuspješno pokušava izliječiti od alkoholizma. Tek u proljeće 1990. ta mu misija uspijeva, u godini kada nakon dugog vremena prvi put vidi libele. Jedine ptice s kojima se može identificirati su libele. Kasnije nestaju na mnogo godina, kao i polarna svjetlost. Bio je očajan. Na kraju se vrate. Ako to nije čudo Božje?
U njegovim prvim kartama ptice postoje za jednu drugu stvarnost, one upućuju na uskrsnuća druge vrste, izvan okvira velike sveprisutne crkve. Poslije će nastaviti s crtanjem karata, ali pisanjem. Svaki njegov tekst bit će geografska, povijesna i emocionalna karta puna dobro sakrivenih simbola i znakova, jer su krivnja i stid još uvijek najjači osjećaji. Zato pišem o životinjama. Kada to radim, znam da ih izdajem. Izdajem životinje, jer ih koristim kao znak za nešto drugo, ne kao bića.Zašto bi životinje bile samo znakovi, ništa samo po sebi, samo znakovi? Ali kada i jesu znakovi koji se trebaju razmotriti s najvećom pažnjom, pitanje mora glasiti: Znakovi čega? Tekstualna razina kad pišemo tajne poruke, koje isključivo sebi čuvamo i koje pred sobom skrivamo? (…) Jedino sa životinjama podjetinjim i vrati mi se dob koju sâm nisam riskirao prizivati natrag. Vratio mi ju je pas. Moj pas nije ljudsko biće. Nitko od nas to ne misli. On nema sve komunikacijske slojeve koje čovjek može imati, daleko od toga. Ali oni koje ima, probude nešto što sam izgubio, a što možda nijedan čovjek ne može probuditi.
Kako odgonetati životinje u njegovim knjigama? Kako čitati Enquistove karte? Što je s libelama? I s mačkom koja uskrsne kao ris? I s tužnom ženom u knjizi “Biblioteka Kapetana Nema”, čija je beba zamijenjena u bolnici, što se otkrije tek kad je djeci šest godina i onda švedski sud odlučuje da se djeca moraju zamijeniti. Žena se pretvara u konja. Enquistove knjige pune su takvih slika. On nikad ne govori “ja”, autobiografiju je napisao u trećem licu jednine. “On” je taj kojemu se stvari događaju. Moguće da je to Per Olov Enquist, ali možda i nije. Može jednako biti čitatelj ili čitateljica. Život mu je velika slagalica koju treba složiti da bi dobila smisao. Svatko neka čita komadiće iz biografije malog Per-Ola ili odraslog Pera Olova, tko god to bio, i neka složi svoju sliku. To nam kaže Per Olov Enquist, sportaš i pisac, dok sjedimo pred hotelom. A o libelama kaže: Libele nemaju drugi zadatak osim onog da budu nevjerojatno lijepe, i mnogobrojne. Libela je vjerna kopija aviona iz dvadesetih, sličila je ratnim avionima iz Prvog svjetskog rata. (…) Onda su se ratni avioni promijenili, i zato su libele prestale postajati. Sad su se nekom čudom vratile. Povratak libele mogao se opisivati kao obećavajući znak koji znači da starim osobnim ratovima ipak nije došao kraj i da se hrabrost, otvoreni cockpit i drugarstvo među neprijateljima ipak mogu vratiti, i da je osobno ubijanje, a ne tehnološko, imalo budućnost.
Ali libela je ptica, libela je najljepša među pticama, ukoliko si prihvatio da je ptica. Najviše ljudi smatra da je insekt, onda je obična i ružna, ukoliko ju vidiš kao pticu, najljepša je i jedinstvena. Moraš se naprosto odlučiti.
Kako sunce pomalo nestaje iza brda s jedne strane naše doline, a lagana večernja bura opada s druge, naše se proljetno mjesto pod ciborom pretvara u hladnu, osojnu pozornicu. Ljudi se spremaju ići kući, neki su već otišli. Enquistu je naša proljetna hladnoća naravno smiješna, u Švedskoj će zima još dugo trajati. Gledam ga, kako sjedi u tankoj jakni, i mislim da je on čovjek kojemu je stvarno uspjelo uskrsnuće.
Jedno pitanje lebdi nad svim njegovim knjigama: Je li moguće da postaneš ono što želiš biti? Protiv volje svake crkve, svakog Boga, svake majke, svakog mrtvog brata i jednako mrtvog oca? Možeš li posložiti život koji će na kraju biti tvoj? Život koji si zaslužio?
Ostali smo sami, Enquist i ja, nema više nikoga osim nas dvoje. I prije nego podigne svoju torbu i ode, kaže: Jednom sam potajno sanjao da bih mogao sve složiti, podvući crtu ispod svega. Da na kraju mogu reći: tako je bilo, to je cijela priča. Naime, bilo bi protiv boljeg znanja. “Protiv boljeg znanja” je s druge strane dobar način ne odustati. Da znamo bolje, odustali bi.
***
Citati preuzeti iz knjiga: (prijevod A.-K. Godec)
Enquist, Per Olov: Gestürzter Engel. Hanser Verlag, München 1987. (Enquist, Per Olov: Nedstörtad Angel. Norstedts Förlag. Stockholm 1985.)
Enquist, Per Olov: Kapitän Nemos Bibliothek. Hanser Verlag, München 1994. (Enquist, Per Olov: Kapten Nemos bibliotek. Norstedts Förlag. Stockholm 1991.)
Enquist, Per Olov: Die Kartenzeichner. Hanser Verlag, München 1997. (Enquist, Per Olov: Kartritarna. Norstedts Förlag. Stockholm 1992.)
Enquist, Per Olov: Ein anderes Leben. Hanser Verlag, München 2009. (Enquist, Per Olov: Ett annat liv. Norstedts Förlag. Stockholm 2008.)
Knjige na hrvatskom jeziku:
Enquist, Per Olov: Posjet kraljeva liječnika. Fraktura, Zaprešić 2005
Enquist, Per Olov: Knjiga o Blanche i Marie. Fraktura, Zaprešić 2007
Libela, najljepša među pticama
Nastavak serijalnog razmišljanja o ljudima i životinjama za jedan još neostvareni festival u hotelu Balatura
***
Današnji gost: Per Olov Enquist
Proljeće je. Evo, cibor cvate pred hotelom, uvijek je prvi. Onda vidim kako poneki leptir leprša okolo i pitam se gdje su bili svih ovih mjeseci da se sada tako lijepi i šareni pojavljuju kao da ništa nije bilo. Nikakva zima. Imam osjećaj da to nešto znači. Za mnogo toga što sada vidim, mislim da će mi trebati tumač znakova.
U proteklim tjednima, dok su još trajale zimske oluje, kiše i hladnoća, pala mi je u ruke autobiografska knjiga “Ein anderes Leben” (Drugi život) švedskog pisca Pera Olova Enquista i, kako to već ide kad ti je neka knjiga draga i važna, kada te uspijeva – po ne znam koji put – uvući u svoj svijet, onda nastavljaš s drugim knjigama istog autora, sve dok se skroz ne useliš u jednu zelenu kuću u selu Sjön, Hjoggböle, na sjeveru Švedske. To je svijet pisca Enquista, u kojem je proveo djetinjstvo koje će ga označiti za cijeli život, pogotovo u pisanju. Otac mu je umro kad je imao šest mjeseci. Dvije godine prije njega rodilo se mrtvo muško dijete, čije će ime Per Olov ponijeti, a tko zna, možda će i voditi njegov život. Sjön je hladno, skromno mjesto u kojemu jedan ogranak evanđeoske crkve, takozvani Pentekostni pokret, određuje svakodnevnicu stanovnika. Njihova ogromna crkva, sagrađena 1919. za cijenu od (u današnjoj valuti) nevjerojatnih 460 milijuna kruna – što je izuzetno puno za gradić seljaka – centar je tog mjesta, i kuhinjski prozor male zelene kuće gleda u nju. Bog ove crkve je otac koji kažnjava, a svako dijete mora biti sasvim iskreno, dobro i čistog srca. Svaki korak, svaka minuta dječjeg dana, ispunjena je zadacima koji će voditi do toga da odraste bez grijeha u bogobojaznu odraslu osobu. Sve što bi dječakov život obogatilo, zabranjeno je. Sve je skromno i siromašno, samo je crkva velika, stid i krivnja jedini su raspoloživi osjećaji, a spas i izlaz leže jedino u uskrsnuću. Zbog toga nije čudno da dijete iza toga traži nešto drugo, da se negdje mora naći druga stvarnost lakoće i slobode. Ta je stvarnost skrivena, ali postoji. Samo treba vidjeti znakove. Životinje, na primjer, mogu služiti kao znakovi.
I tako sam, tog proljetnog dana, pozvala autora i publiku i spontano organizirala nastavak festivala “O ljudima i životinjama”, sjedili smo pod ciborom, jer je hotel još zatvoren, Per Olov Enquist i ja, a publika se nakupljala na zidićima i stepenicama oko nas. Malo mi je žao kad govorimo o knjigama koje nisu prevedene na ovim prostorima, ali barem dvije Enquistove knjige možemo čitati u izdanju Frakture, i zapravo je svaka njegova knjiga nastavak jedne iste priče i ujedno slaganje i evociranje jednog švedskog djetinjstva, 1100 kilometra od Stockholma. Što je učinio, pitam visokog plavog pisca, da bi ispunio prazninu u tom djetinjstvu, a on mi priča kako je crtao karte sela. Da je sve bilo na kartama. Šuma, močvara, potoci, kuće i crkva. I nitko ga nije zaustavio. Najprije crta krajolik, kako stvarno izgleda, onda ga crta kako bi trebao izgledati.(…) U tom krajoliku nema ljudi. Potpuno je prazan. Bez ljudi, miran. Moglo se maštati o drugim bićama, samo ptice, pogotovo libele.
Knjiga “Ein anderes Leben” sastoji se od tri dijela. Prvi govori o djetinjstvu, drugi o studentskim godinama (tada živi u istoj zgradi s Larsom Gustafssonom!), kad je i sportaš u skoku uvis i počinje raditi kao sportski novinar (na primjer, u Münchenu na Olimpijadi 1972.) te o počecima pisanja drama i proze. U trećem dijelu ulazi u vlastiti pakao, kad sve više pije – dok i dalje putuje po značajnim mjestima Europe dvadesetog stoljeća – i kad se godinama neuspješno pokušava izliječiti od alkoholizma. Tek u proljeće 1990. ta mu misija uspijeva, u godini kada nakon dugog vremena prvi put vidi libele. Jedine ptice s kojima se može identificirati su libele. Kasnije nestaju na mnogo godina, kao i polarna svjetlost. Bio je očajan. Na kraju se vrate. Ako to nije čudo Božje?
U njegovim prvim kartama ptice postoje za jednu drugu stvarnost, one upućuju na uskrsnuća druge vrste, izvan okvira velike sveprisutne crkve. Poslije će nastaviti s crtanjem karata, ali pisanjem. Svaki njegov tekst bit će geografska, povijesna i emocionalna karta puna dobro sakrivenih simbola i znakova, jer su krivnja i stid još uvijek najjači osjećaji. Zato pišem o životinjama. Kada to radim, znam da ih izdajem. Izdajem životinje, jer ih koristim kao znak za nešto drugo, ne kao bića. Zašto bi životinje bile samo znakovi, ništa samo po sebi, samo znakovi? Ali kada i jesu znakovi koji se trebaju razmotriti s najvećom pažnjom, pitanje mora glasiti: Znakovi čega? Tekstualna razina kad pišemo tajne poruke, koje isključivo sebi čuvamo i koje pred sobom skrivamo? (…) Jedino sa životinjama podjetinjim i vrati mi se dob koju sâm nisam riskirao prizivati natrag. Vratio mi ju je pas. Moj pas nije ljudsko biće. Nitko od nas to ne misli. On nema sve komunikacijske slojeve koje čovjek može imati, daleko od toga. Ali oni koje ima, probude nešto što sam izgubio, a što možda nijedan čovjek ne može probuditi.
Kako odgonetati životinje u njegovim knjigama? Kako čitati Enquistove karte? Što je s libelama? I s mačkom koja uskrsne kao ris? I s tužnom ženom u knjizi “Biblioteka Kapetana Nema”, čija je beba zamijenjena u bolnici, što se otkrije tek kad je djeci šest godina i onda švedski sud odlučuje da se djeca moraju zamijeniti. Žena se pretvara u konja. Enquistove knjige pune su takvih slika. On nikad ne govori “ja”, autobiografiju je napisao u trećem licu jednine. “On” je taj kojemu se stvari događaju. Moguće da je to Per Olov Enquist, ali možda i nije. Može jednako biti čitatelj ili čitateljica. Život mu je velika slagalica koju treba složiti da bi dobila smisao. Svatko neka čita komadiće iz biografije malog Per-Ola ili odraslog Pera Olova, tko god to bio, i neka složi svoju sliku. To nam kaže Per Olov Enquist, sportaš i pisac, dok sjedimo pred hotelom. A o libelama kaže: Libele nemaju drugi zadatak osim onog da budu nevjerojatno lijepe, i mnogobrojne. Libela je vjerna kopija aviona iz dvadesetih, sličila je ratnim avionima iz Prvog svjetskog rata. (…) Onda su se ratni avioni promijenili, i zato su libele prestale postajati. Sad su se nekom čudom vratile. Povratak libele mogao se opisivati kao obećavajući znak koji znači da starim osobnim ratovima ipak nije došao kraj i da se hrabrost, otvoreni cockpit i drugarstvo među neprijateljima ipak mogu vratiti, i da je osobno ubijanje, a ne tehnološko, imalo budućnost.
Ali libela je ptica, libela je najljepša među pticama, ukoliko si prihvatio da je ptica. Najviše ljudi smatra da je insekt, onda je obična i ružna, ukoliko ju vidiš kao pticu, najljepša je i jedinstvena. Moraš se naprosto odlučiti.
Kako sunce pomalo nestaje iza brda s jedne strane naše doline, a lagana večernja bura opada s druge, naše se proljetno mjesto pod ciborom pretvara u hladnu, osojnu pozornicu. Ljudi se spremaju ići kući, neki su već otišli. Enquistu je naša proljetna hladnoća naravno smiješna, u Švedskoj će zima još dugo trajati. Gledam ga, kako sjedi u tankoj jakni, i mislim da je on čovjek kojemu je stvarno uspjelo uskrsnuće.
Jedno pitanje lebdi nad svim njegovim knjigama: Je li moguće da postaneš ono što želiš biti? Protiv volje svake crkve, svakog Boga, svake majke, svakog mrtvog brata i jednako mrtvog oca? Možeš li posložiti život koji će na kraju biti tvoj? Život koji si zaslužio?
Ostali smo sami, Enquist i ja, nema više nikoga osim nas dvoje. I prije nego podigne svoju torbu i ode, kaže: Jednom sam potajno sanjao da bih mogao sve složiti, podvući crtu ispod svega. Da na kraju mogu reći: tako je bilo, to je cijela priča. Naime, bilo bi protiv boljeg znanja. “Protiv boljeg znanja” je s druge strane dobar način ne odustati. Da znamo bolje, odustali bi.
***
Citati preuzeti iz knjiga: (prijevod A.-K. Godec)
Enquist, Per Olov: Gestürzter Engel. Hanser Verlag, München 1987. (Enquist, Per Olov: Nedstörtad Angel. Norstedts Förlag. Stockholm 1985.)
Enquist, Per Olov: Kapitän Nemos Bibliothek. Hanser Verlag, München 1994. (Enquist, Per Olov: Kapten Nemos bibliotek. Norstedts Förlag. Stockholm 1991.)
Enquist, Per Olov: Die Kartenzeichner. Hanser Verlag, München 1997. (Enquist, Per Olov: Kartritarna. Norstedts Förlag. Stockholm 1992.)
Enquist, Per Olov: Ein anderes Leben. Hanser Verlag, München 2009. (Enquist, Per Olov: Ett annat liv. Norstedts Förlag. Stockholm 2008.)
Knjige na hrvatskom jeziku:
Enquist, Per Olov: Posjet kraljeva liječnika. Fraktura, Zaprešić 2005
Enquist, Per Olov: Knjiga o Blanche i Marie. Fraktura, Zaprešić 2007