Njezini su došli u Bosnu i u Sarajevo čim su protjerani iz Španjolske. Bilo je to u šesnaestom stoljeću. I dugo, cijelih tristo godina, nigdje nisu odlazili.
A onda se u devetnaestom vijeku, u vrijeme tanzimata, jedan sarajevski Levi osmjelio i ozbiljno shvatio slobodu za sve, oglašenu sa Bospora, pa je otvorio tkaonicu svile. Orijent voli mekotu svile. Svilenim su ešarpama davljeni zaslužni krivci. U svilu je oblačena i sakrivana svaka ljepota.
Leviju je posao dobro krenuo. Tkaonica je rasla, a s njome i ugled u čaršiji. Pomislio je, možda povjerovao, da je voljen i poštovan.
Onda je jedne noći netko zavidan zapalio tkaonicu, i ona je izgorjela do temelja.
Jutro je dočekao sijed i slijep. I više nije imao ništa.
Taj Levi bio je pradjed gospođe Laure.
Tako slijep krenuo je u novi muhadžirluk, u novo progonstvo. Zaustavio se u Trstu.
Tu je njegov sin sagradio tvornicu margarina. I više nije bio siromašan.
On je rodio dvojicu sinova, oca i strica gospođe Laure.
Obojica su postali umjetnici, muzičari. Otac je svirao violinu s Italom Svevom, družio se s Umbertom Sabom…
Ali ništa je to, u usporedbi s Levijem, koji je u Sarajevu imao tkaonicu svile, zavidljivci su je spalili, i on je osvanuo sijed i slijep. Sarajeva da ne gleda.
Gospođa Laura rodila se u Trstu. Da nije bilo zavidljivaca, ne bi se ni rodila. Pradjedova priča upisana je u njezinu sudbinu. Ona to zna. Ali o Sarajevu priča kao o tri sarajevska stoljeća Levija, a ne kao o jednoj njihovoj noći.
“Kada smo se tek upoznali, Fulvio mi se čudio kako prema svima mogu biti tako otvorena, pa sam mu ispričala kako je moj pradjed došao u Trst.”
Fulvio je bio Fulvio Tomizza. S njime je gospođa Laura Levi Tomizza provela život.
Levijeva tkaonica svile
Ovo mi je u Trstu pričala gospođa Laura:
Njezini su došli u Bosnu i u Sarajevo čim su protjerani iz Španjolske. Bilo je to u šesnaestom stoljeću. I dugo, cijelih tristo godina, nigdje nisu odlazili.
A onda se u devetnaestom vijeku, u vrijeme tanzimata, jedan sarajevski Levi osmjelio i ozbiljno shvatio slobodu za sve, oglašenu sa Bospora, pa je otvorio tkaonicu svile. Orijent voli mekotu svile. Svilenim su ešarpama davljeni zaslužni krivci. U svilu je oblačena i sakrivana svaka ljepota.
Leviju je posao dobro krenuo. Tkaonica je rasla, a s njome i ugled u čaršiji. Pomislio je, možda povjerovao, da je voljen i poštovan.
Onda je jedne noći netko zavidan zapalio tkaonicu, i ona je izgorjela do temelja.
Jutro je dočekao sijed i slijep. I više nije imao ništa.
Taj Levi bio je pradjed gospođe Laure.
Tako slijep krenuo je u novi muhadžirluk, u novo progonstvo. Zaustavio se u Trstu.
Tu je njegov sin sagradio tvornicu margarina. I više nije bio siromašan.
On je rodio dvojicu sinova, oca i strica gospođe Laure.
Obojica su postali umjetnici, muzičari. Otac je svirao violinu s Italom Svevom, družio se s Umbertom Sabom…
Ali ništa je to, u usporedbi s Levijem, koji je u Sarajevu imao tkaonicu svile, zavidljivci su je spalili, i on je osvanuo sijed i slijep. Sarajeva da ne gleda.
Gospođa Laura rodila se u Trstu. Da nije bilo zavidljivaca, ne bi se ni rodila. Pradjedova priča upisana je u njezinu sudbinu. Ona to zna. Ali o Sarajevu priča kao o tri sarajevska stoljeća Levija, a ne kao o jednoj njihovoj noći.
“Kada smo se tek upoznali, Fulvio mi se čudio kako prema svima mogu biti tako otvorena, pa sam mu ispričala kako je moj pradjed došao u Trst.”
Fulvio je bio Fulvio Tomizza. S njime je gospođa Laura Levi Tomizza provela život.