Po ko zna koji put letim avionom i po ko zna koji put razmišljam o tom ugodnom čovjekovom odvajanju od zemlje, izmišljenom, i pored svih rizika, samo zato da bi prije stigao tamo gdje je naumio. Letim prema Moskvi, što, iako nikad nisam u njoj bio, ne predstavlja ništa u odnosu na sam let, iznad smrznute decembarske zemlje pokrivene snijegom, koja se još uvijek kroz prozorčić aviona vidi; letim iznad Karpata, na koje se već spustila noć, iznad Kijeva – već! – koji poput perli i dragog kamenja svjetluca na tamnoj i dalekoj zemlji, rasut slično mojim mislima o smislu leta i o njegovoj suštini. One su još daleke – te misli – nedokučive, u zraku, kao i moje noge, opuštene ispod sjedišta, odvojene od rodnog tla, na kojem sam, i pored svih opasnosti i prijetnji, ipak, najsigurniji, svoj na svome.
…Letim od Moskve prema Jerivanu, prvo kroz gustu zimsku maglu, onda iznad oblaka, kroz staklaste predjele svjetlosti, od čije hladnoće mrazi staklo na prozorčiću aviona, još uvijek u sebi zareknut da ću leteći nešto odgonetnuti, saznati nešto značajnije nego na zemlji, i to baš uz taj snažni bruj motora, što se čas gubi a čas pojačava do nepodnošljivih decibela.
…Letim s istom nadom od Jerivana prema Tbilisiju, iznad snažnog, impresivnog, poput umornog lava pritajenog i opasnog Ararata, na čijoj ledenoj koži otkrivam najraznovrsnije oblike moderne skulpture, patinirane prirodom samom, rukom nevidljivog umjetnika.
Sarajevo, Beograd, Moskva, Jerivan, Tbilisi!
I tek sada, kad sam već hiljadu kilometara od Jugoslavije, Butmira i Surčina, u svojoj misli otkrivam ujezereno vrijeme, kao kap kiše što visi u zraku, a kojoj će, kad se spusti dolje, trebati sasvim mali komadić zemlje, korito promjera mišje rupe.
Gdje su ti kilometri, koji dijele zemlju od zemlje, gradove od gradova, kud su se najednom raspršili i što su sad ti pojmovi i odnosi, na što se svelo to dragocjeno, neizrnjerljivo vrijeme.
Let ga je izbrisao i sabio u mrvicu, u kap rose. Čovjek mu je doskočio simbolično, prokleto stvarno, dignuvši se u visine, ostavivši dolje, na zemlji, na koju se, nakon svega, opet, i ipak, vraća, pobjegavši od svih svojih ustaljenih mjera, svih svojih životnih računica, što se odozgo, iz te visine smrti, gube same po sebi, topeći se u svijesti i saznanju da je sada zaista iznad njih. Najdraži predmet u svom stanu ne može opipati, ulice kojima se obično kreće ne može nogom dotaći, ženu koju ljubi ne može zagrliti; od svega je tako daleko da je iluzorno i pomišljati na dodir. Stvarne veze su popucale, o njima je dozvoljeno misliti samo onome kome se od svega toga nimalo ne vrti u glavi, ko može i bez njih zuriti kroz prljavi prozorčić u zgrušane oblake, koji su mu sasvim prepriječili put rodne zemlje.
San. Lijep i opasan u isto vrijeme, i stvaran i nestvaran, i smrt i vrhunac života.
I da li je sve to zaista tako kako se meni čini, dok letim iznad Ararata prema Tblisiju, opsjednut mislima da je svaki ljudski let u isto vrijeme bivao i njegov pad. Po licima putnika primjećujem kako svi mi, koji smo u avionu, bezgranično vjerujemo – više nego sami sebi – njegovim motorima i njegovom pilotu, bezgranično se radujemo što ćemo tako brzo iz Jermenije stići u Gruziju, iz jedne sovjetske republike u drugu za nepuni sat. U tu činjenicu stao je i strah onih koji samo krajičkom oka, i na tren, bacaju kroz prozorčić svoj pogled prema dolje. Na vremenu su uštedjeli, ali ko zna kakav se sve život zgužvao u tom vremenskom skraćenju, ko zna šta je sve u tu jednu zračnu minutu stalo umjesto u jedan sat da se hoda po zemlji. Jer motori rade bezprijekorno i stjuardesa se osmjehuje, mi smo svi u izvjesnoj prednosti nad svim onim što u odnosu na nas sada gmiže po zemlji i što je svedeno na veličinu i brzinu mrava. Ta draga, skliska, zaleđena zemlja, onaj krcati i smrdljivi tramvaj, onaj lijeni i netačni vlak!
Ali, kad avion poleti, kad prođe kroz oblake i uhvati svoj kurs prema cilju, koji je vaš i zbog kojeg ste mu dali svoje povjerenje, povratka nema. Već u tim prvim trenucima vi gubite pojmove koje ste u svijesti imali na zemlji, vi se praznite od svega što je zemaljskom mjerom utvrđeno. Dostrujat će do vas samoća Ararata, kao jeza ledena, zapamtit ćete neke bijele, čudno komponirane, u nerazmrsivo klupko bjelouški isprepletene slike njegovog reljefa, a već kroz nekoliko minuta svega toga će nestati, plovit ćete iznad oblaka, što sliče na snijeg i kiselo mlijeko. Opet gubite pojam da zemlja, i sve što je zemaljsko, uopće postoji; vi ste u prostoru koji je bez dna – a dno, ako ga i ima, u svakom je slučaju samo vaše. Onom gore ne dokučuje daljinu ni misao, ako bi to i pokušala, pretvorila bi se u prah – ono gore u svakom slučaju nije moje i vaše.
I u takvim okolnostima čovjeku i ne preostaje ništa drugo nego da leti tamo kuda je naumio, bez naprezanja misli, bez nade da njome u zraku može nešto objasniti više nego na zemlji. Premda se vinuo iznad svega što je na zemlji njegova svakodnevna muka, on je i na tih devet hiljada metara, kako osmjehnuta stjuardesa saopćava, jednako mali i nemoćni stvor u kozmičkom prostranstvu, nastanjen na zemlji dok i sam ne postane zemlja, na kojoj je riješio mnogo i ništa.
Ali, putovati, putovati i putovati! S punim povjerenjem u mašinu-pticu, s punim pojerenjem u rad njenog srca, površinu njenih ukočenih krila, crvene i zelene signale njenih instrumenata. Da li je toliko vjere, dok je bio dolje, imao prema svome prijatelju, ženi, ocu, majci, djetetu; da li je čovjek ikada u svom u životu prema bilo čemu imao toliko nade i pouzdanja koliko ih sada, u ovom trenutku, ima prema ovoj nezaustavljivoj, uzdrhtaloj mašini-ptici? Nikada. I nikada! A, iznenada, možda u najvećem času njegovog veličanstvenog saznanja o letu, o čemu nam govori i njegovo osmjehnuto lice, sve može postati krik, lom i vatra, palež i smrad. Ali u tome se samo krajičak njegove svijesti miče; on neće da vjeruje u svoj pad dok leti, on neće da misli obične zemaljske brige sve dok je u tom neobičnom i nesvakidašnjem stanju. Na smrt se pomišlja, ali se u nju ne vjeruje; na zlo se pomišlja, ali njega nema u duši. Let je očišćenje i rasterećenje; let je nadahnuće, koje ne rađa ništa, a ispunjava sve kao svjetlost prostor kroz koji se avion kreće.
I ništa se u tim časovima ne može strogo odrediti, ništa se u smislu leta ne može zaustaviti. U njemu je sve i ništa, u njemu je i pobjeda i poraz, i nemoć ljudske misli i njena uzdrhtalost pred veličinom i moći.
Svijest pri svemu tome ima samo jedan otkucaj u svom bilu: letjeti i sretno se spustiti na pistu.
Moskva, Jerivan, Tbilisi.
Tek kad njegova noga dodirne tlo, svijest se širi i rasplamsava u onu čarobnu i nestvarnu noćnu sliku Kijeva, od koje nas je razdvajala fantastična cifra od 9.000 kilometara u zraku. A što je sve, opet, i ta cifra u odnosu na razdaljinu koju smo prešli, i što su sve te razdaljine u odnosu na vrijeme utrošeno za to. I čovjek tek tada, hodajući po zemlji, razmišlja o svojoj veličini na pravi način, bez straha da se sada može pretvoriti u poraz, uz smiješak koji na njegovom licu označava i radost i tugu.
Ali, hodajući tako, on više svoj pogled ne diže gore, kao što je odozgo spuštao prema zemlji.
Letjeti iznad Ararata
Po ko zna koji put letim avionom i po ko zna koji put razmišljam o tom ugodnom čovjekovom odvajanju od zemlje, izmišljenom, i pored svih rizika, samo zato da bi prije stigao tamo gdje je naumio. Letim prema Moskvi, što, iako nikad nisam u njoj bio, ne predstavlja ništa u odnosu na sam let, iznad smrznute decembarske zemlje pokrivene snijegom, koja se još uvijek kroz prozorčić aviona vidi; letim iznad Karpata, na koje se već spustila noć, iznad Kijeva – već! – koji poput perli i dragog kamenja svjetluca na tamnoj i dalekoj zemlji, rasut slično mojim mislima o smislu leta i o njegovoj suštini. One su još daleke – te misli – nedokučive, u zraku, kao i moje noge, opuštene ispod sjedišta, odvojene od rodnog tla, na kojem sam, i pored svih opasnosti i prijetnji, ipak, najsigurniji, svoj na svome.
…Letim od Moskve prema Jerivanu, prvo kroz gustu zimsku maglu, onda iznad oblaka, kroz staklaste predjele svjetlosti, od čije hladnoće mrazi staklo na prozorčiću aviona, još uvijek u sebi zareknut da ću leteći nešto odgonetnuti, saznati nešto značajnije nego na zemlji, i to baš uz taj snažni bruj motora, što se čas gubi a čas pojačava do nepodnošljivih decibela.
…Letim s istom nadom od Jerivana prema Tbilisiju, iznad snažnog, impresivnog, poput umornog lava pritajenog i opasnog Ararata, na čijoj ledenoj koži otkrivam najraznovrsnije oblike moderne skulpture, patinirane prirodom samom, rukom nevidljivog umjetnika.
Sarajevo, Beograd, Moskva, Jerivan, Tbilisi!
I tek sada, kad sam već hiljadu kilometara od Jugoslavije, Butmira i Surčina, u svojoj misli otkrivam ujezereno vrijeme, kao kap kiše što visi u zraku, a kojoj će, kad se spusti dolje, trebati sasvim mali komadić zemlje, korito promjera mišje rupe.
Gdje su ti kilometri, koji dijele zemlju od zemlje, gradove od gradova, kud su se najednom raspršili i što su sad ti pojmovi i odnosi, na što se svelo to dragocjeno, neizrnjerljivo vrijeme.
Let ga je izbrisao i sabio u mrvicu, u kap rose. Čovjek mu je doskočio simbolično, prokleto stvarno, dignuvši se u visine, ostavivši dolje, na zemlji, na koju se, nakon svega, opet, i ipak, vraća, pobjegavši od svih svojih ustaljenih mjera, svih svojih životnih računica, što se odozgo, iz te visine smrti, gube same po sebi, topeći se u svijesti i saznanju da je sada zaista iznad njih. Najdraži predmet u svom stanu ne može opipati, ulice kojima se obično kreće ne može nogom dotaći, ženu koju ljubi ne može zagrliti; od svega je tako daleko da je iluzorno i pomišljati na dodir. Stvarne veze su popucale, o njima je dozvoljeno misliti samo onome kome se od svega toga nimalo ne vrti u glavi, ko može i bez njih zuriti kroz prljavi prozorčić u zgrušane oblake, koji su mu sasvim prepriječili put rodne zemlje.
San. Lijep i opasan u isto vrijeme, i stvaran i nestvaran, i smrt i vrhunac života.
I da li je sve to zaista tako kako se meni čini, dok letim iznad Ararata prema Tblisiju, opsjednut mislima da je svaki ljudski let u isto vrijeme bivao i njegov pad. Po licima putnika primjećujem kako svi mi, koji smo u avionu, bezgranično vjerujemo – više nego sami sebi – njegovim motorima i njegovom pilotu, bezgranično se radujemo što ćemo tako brzo iz Jermenije stići u Gruziju, iz jedne sovjetske republike u drugu za nepuni sat. U tu činjenicu stao je i strah onih koji samo krajičkom oka, i na tren, bacaju kroz prozorčić svoj pogled prema dolje. Na vremenu su uštedjeli, ali ko zna kakav se sve život zgužvao u tom vremenskom skraćenju, ko zna šta je sve u tu jednu zračnu minutu stalo umjesto u jedan sat da se hoda po zemlji. Jer motori rade bezprijekorno i stjuardesa se osmjehuje, mi smo svi u izvjesnoj prednosti nad svim onim što u odnosu na nas sada gmiže po zemlji i što je svedeno na veličinu i brzinu mrava. Ta draga, skliska, zaleđena zemlja, onaj krcati i smrdljivi tramvaj, onaj lijeni i netačni vlak!
Ali, kad avion poleti, kad prođe kroz oblake i uhvati svoj kurs prema cilju, koji je vaš i zbog kojeg ste mu dali svoje povjerenje, povratka nema. Već u tim prvim trenucima vi gubite pojmove koje ste u svijesti imali na zemlji, vi se praznite od svega što je zemaljskom mjerom utvrđeno. Dostrujat će do vas samoća Ararata, kao jeza ledena, zapamtit ćete neke bijele, čudno komponirane, u nerazmrsivo klupko bjelouški isprepletene slike njegovog reljefa, a već kroz nekoliko minuta svega toga će nestati, plovit ćete iznad oblaka, što sliče na snijeg i kiselo mlijeko. Opet gubite pojam da zemlja, i sve što je zemaljsko, uopće postoji; vi ste u prostoru koji je bez dna – a dno, ako ga i ima, u svakom je slučaju samo vaše. Onom gore ne dokučuje daljinu ni misao, ako bi to i pokušala, pretvorila bi se u prah – ono gore u svakom slučaju nije moje i vaše.
I u takvim okolnostima čovjeku i ne preostaje ništa drugo nego da leti tamo kuda je naumio, bez naprezanja misli, bez nade da njome u zraku može nešto objasniti više nego na zemlji. Premda se vinuo iznad svega što je na zemlji njegova svakodnevna muka, on je i na tih devet hiljada metara, kako osmjehnuta stjuardesa saopćava, jednako mali i nemoćni stvor u kozmičkom prostranstvu, nastanjen na zemlji dok i sam ne postane zemlja, na kojoj je riješio mnogo i ništa.
Ali, putovati, putovati i putovati! S punim povjerenjem u mašinu-pticu, s punim pojerenjem u rad njenog srca, površinu njenih ukočenih krila, crvene i zelene signale njenih instrumenata. Da li je toliko vjere, dok je bio dolje, imao prema svome prijatelju, ženi, ocu, majci, djetetu; da li je čovjek ikada u svom u životu prema bilo čemu imao toliko nade i pouzdanja koliko ih sada, u ovom trenutku, ima prema ovoj nezaustavljivoj, uzdrhtaloj mašini-ptici? Nikada. I nikada! A, iznenada, možda u najvećem času njegovog veličanstvenog saznanja o letu, o čemu nam govori i njegovo osmjehnuto lice, sve može postati krik, lom i vatra, palež i smrad. Ali u tome se samo krajičak njegove svijesti miče; on neće da vjeruje u svoj pad dok leti, on neće da misli obične zemaljske brige sve dok je u tom neobičnom i nesvakidašnjem stanju. Na smrt se pomišlja, ali se u nju ne vjeruje; na zlo se pomišlja, ali njega nema u duši. Let je očišćenje i rasterećenje; let je nadahnuće, koje ne rađa ništa, a ispunjava sve kao svjetlost prostor kroz koji se avion kreće.
I ništa se u tim časovima ne može strogo odrediti, ništa se u smislu leta ne može zaustaviti. U njemu je sve i ništa, u njemu je i pobjeda i poraz, i nemoć ljudske misli i njena uzdrhtalost pred veličinom i moći.
Svijest pri svemu tome ima samo jedan otkucaj u svom bilu: letjeti i sretno se spustiti na pistu.
Moskva, Jerivan, Tbilisi.
Tek kad njegova noga dodirne tlo, svijest se širi i rasplamsava u onu čarobnu i nestvarnu noćnu sliku Kijeva, od koje nas je razdvajala fantastična cifra od 9.000 kilometara u zraku. A što je sve, opet, i ta cifra u odnosu na razdaljinu koju smo prešli, i što su sve te razdaljine u odnosu na vrijeme utrošeno za to. I čovjek tek tada, hodajući po zemlji, razmišlja o svojoj veličini na pravi način, bez straha da se sada može pretvoriti u poraz, uz smiješak koji na njegovom licu označava i radost i tugu.
Ali, hodajući tako, on više svoj pogled ne diže gore, kao što je odozgo spuštao prema zemlji.
Odjek, 15.-30.IX.1975., broj 18