Nije bilo strašno, mislio je, i nije znao da to nije sve, da prava kazna tek slijedi.
Zaposlit ćeš ovog malog, neka uvijek uz tebe bude i neka se tvom znanju uči, rekli su. Dečko je svjestan pojedinac, vrijedan budući član društva, svijetla perspektiva.
Tako ćeš pokazati da si se popravio i da imaš konstruktivan odnos prema društvu našem socijalističkom.
Tad je zažalio prvi put, istinski, što je iz Frankfurta, sa sajma knjiga donio emigrantski časopis, s Poglavnikovom fotografijom na petoj strani.
Ali druge nije bilo, mladića pripusti k sebi.
Slabo pismen, pomalo glup, dobrodušan, vjeran kao pas.
Nakon što ga je dvije godine pratio u stopu, odlučio je pročitati i prvu knjigu.
Malo zatim: propisao!
Pa objavio knjižicu pjesama, lirskih uglavnom, o zavičaju i o ljubavima gimnazijskim. Učitelj mu je pisao pogovor.
Kada je 1990. stigla demokracija, za mladićevom strukom izgubila se svaka potreba.
Bez pratioca učitelju bi u prvo vrijeme pusto, kao da se zatekao u svijetu bez sjena.
Navikao se potom, i zaboravio da je mladića ikada bilo.
Opet je prolazilo vrijeme, skoro već i život prođe, a od književnosti što je ostalo, čitat će se u Hrvatskome književnom leksikonu.
Učitelj je prvi kupio svježe izdanje, kad tamo, među znalcima znalac najveći, onaj mladić koji mu petnaestak godina bi sjena, i koji poeziju propisa zato što je on, neoprezno, časopis s Poglavnikom stavio u putnu torbu.
Strogu je natuknicu napisao o učitelju, s primjedbama brojnim vezanim uz književna djela, njihovu vrsnost, odabir žanra. Ali najviše ih se ticalo kičme, uspravnosti pisca pred ovom i onom vlašću. I mladić koji i sam već starac bi, po pitanju uspravnosti našao je učitelju pogreške svakojake.
O leksikonu su pohvalu mnogu izrekli, sve hrvatski pisac do pisca, koji su onda i sad, živjeli život u svijetu bez sjena. Ili su bili sjene.
Leksikograf
__________________________T. Ladanu, in memoriam
Pustili su ga iz zatvora i rekli mu: Nemoj više!
Nije bilo strašno, mislio je, i nije znao da to nije sve, da prava kazna tek slijedi.
Zaposlit ćeš ovog malog, neka uvijek uz tebe bude i neka se tvom znanju uči, rekli su. Dečko je svjestan pojedinac, vrijedan budući član društva, svijetla perspektiva.
Tako ćeš pokazati da si se popravio i da imaš konstruktivan odnos prema društvu našem socijalističkom.
Tad je zažalio prvi put, istinski, što je iz Frankfurta, sa sajma knjiga donio emigrantski časopis, s Poglavnikovom fotografijom na petoj strani.
Ali druge nije bilo, mladića pripusti k sebi.
Slabo pismen, pomalo glup, dobrodušan, vjeran kao pas.
Nakon što ga je dvije godine pratio u stopu, odlučio je pročitati i prvu knjigu.
Malo zatim: propisao!
Pa objavio knjižicu pjesama, lirskih uglavnom, o zavičaju i o ljubavima gimnazijskim. Učitelj mu je pisao pogovor.
Kada je 1990. stigla demokracija, za mladićevom strukom izgubila se svaka potreba.
Bez pratioca učitelju bi u prvo vrijeme pusto, kao da se zatekao u svijetu bez sjena.
Navikao se potom, i zaboravio da je mladića ikada bilo.
Opet je prolazilo vrijeme, skoro već i život prođe, a od književnosti što je ostalo, čitat će se u Hrvatskome književnom leksikonu.
Učitelj je prvi kupio svježe izdanje, kad tamo, među znalcima znalac najveći, onaj mladić koji mu petnaestak godina bi sjena, i koji poeziju propisa zato što je on, neoprezno, časopis s Poglavnikom stavio u putnu torbu.
Strogu je natuknicu napisao o učitelju, s primjedbama brojnim vezanim uz književna djela, njihovu vrsnost, odabir žanra. Ali najviše ih se ticalo kičme, uspravnosti pisca pred ovom i onom vlašću. I mladić koji i sam već starac bi, po pitanju uspravnosti našao je učitelju pogreške svakojake.
O leksikonu su pohvalu mnogu izrekli, sve hrvatski pisac do pisca, koji su onda i sad, živjeli život u svijetu bez sjena. Ili su bili sjene.