Legenda se u selu prenosila s koljena na koljeno, baš kao i svaka prava legenda. Očevi su sinovima, a majke kćerima, u dugim zimskim noćima govorili o tome kako je Svevišnji, dok se odmarao nakon čina stvaranja svijeta, slučajno ugledao baš to seoce koje je netom prije smjestio na kakvih tisuću metara nadmorske visine i okružio gustim šumama bukve i hrasta. Oko srcu su Mu došle neka toplina i blagost, pa je poželio da zauvijek ostane zaštićeno i netaknuto, kako bi ga vazda mogao gledati. Postavio je stoga pravi dvorac na vrh klanca koji je, usječen među okolnim planinama, predstavljao jedinu vezu sa svijetom. U dvorac je naselio anđele kojima je povjerio zadaću čuvanja sela: od kiša i snjegova, ljudskog gnjeva i bolesti, poplava i potresa. Legenda kaže da su, kada je netko od seljana opljačkao i ubio trojicu prekupaca stoke koji su zastali da prenoće u hanu kod starog Rubena, anđeli dvorac napustili, nakon čega su se u njemu nastanili duhovi ubijenih nesretnika. U dijelu koji opisuje to ubojstvo, legenda se od kuće do kuće razlikuje. Svaka je legendu prilagodila i prenosila upravo na onaj način koji bi njezinu lozu ekskulpirao, a susjedne učinio razbojnicima i ubojicama. Kako je legenda bila duboko usječena u svijest svakog stanovnika tog malog sela, ne treba čuditi galama koja se jednog popodneva digla u maloj lokalnoj gostionici.
– Pogledaj! – Jakov je prstom pokazivao Jozi kroz prozor. – Vidi se dim!
Ovaj je dugo gledao u pravcu Jakovljeva kažiprsta. Pokazivao je prema vrhu klanca, na kojem se smjestio dvorac. I zaista, Jozo je vidio plavkastu traku kako se gotovo neprimjetno iskrada iz jednog od dimnjaka.
– Možda su lovci… – oprezno je pokušao odagnati jezu koja se niotkuda pojavila u prostoriji.
– Ma kakvi lovci, znaš da bježe od dvorca k’o vrag od tamjana, još od kada je Kalem nestao?
– Neka nam se Bog smiluje – izrekavši ovo, Jozo se prekrižio, što su kao po zapovjedi prihvatili i ostali nazočni. A skupilo se ovdje gotovo cijelo selo, točnije, njegov muški dio.
***
Iz pisanog izvješća, koje je sutradan sastavio milicioner Šemsudin Barjaktarević, nije se moglo dokučiti tko je od muškaraca došao na suludu ideju da netko pođe do dvorca provjeriti što je na stvari. Iz izvješća također nije bilo jasno kako su dvojica najmlađih, Slavan i Luka, pristali da put dvorca krenu upravo oni. Kada se do večeri nisu vratili u selo, među stanovnike su se uvukli nemir i zebnja. Ranom zorom, nakon neprospavane noći, muškarci su nevoljko krenuli u potragu, oboružani motikama, vilama, noževima i jednom lovačkom cijevi. Nakon nekoliko sati hoda, jer se nije moglo drugačije nego zaobilaznim putevima sa stražnje strane klanca, približili su se dvorcu na puškomet. Dima više nije bilo, i to ih je ohrabrilo da uđu, glasno zazivajući imena nestalih mladića. Kako u prizemlju nisu pronašli ništa što bi ukazivalo na nečiji nedavni boravak, popeli su se na kat. Nekoliko muškaraca sutradan je Šemsi izjavilo da ulazak u spavaću sobu neće zaboraviti dok god bude života u njima. Jer, prizor koji su tamo zatekli bio je strašan: Slavana su pronašli zavezanog za nogu masivnog, drvenog kreveta, na kojem su tek naknadno, u hrpi krvavih plahti, pronašli Lukinu šaku. Bila je odstranjena od tijela preciznim i oštrim rezom. Nelagodu im je stvarao Slavanov staklasti pogled, a posebnom jezom ispunjavala ih je činjenica da mu je kosa, još jučer crna kao ugalj, bila potpuno sijeda.
Oko dvorca nisu pronašli nikakve tragove, ali su u peći na katu pronašli još tople ostatke jučerašnje vatre. Sve ovo Šemso je uredno unio u zapisnik jedva čitljivim rukopisom. Popisao je imena muškaraca, njihove generalije, izjave i mišljenja. Ne želeći si remetiti zimsku hibernaciju, na koju se kao i uvijek spremao krajem studenog, Šemso je u zaključku napisao da su se, uslijed velike hladnoće, vukovi počeli nešto ranije spuštati prema kućama, što je rezultiralo smrtnim ishodom za jednog od mladića. Time je slučaj bio zaključen, barem što se tiče Luke i njegove šake. Međutim, kako Slavan niti nakon dva tjedna nije došao k sebi, kako nije progovorio ni jednu riječ i kako je noću proživljavao strašne agonije, nekim čudnim kanalima seljani su u pomoć pozvali Jozefa Horačeka. Bio je to ugledni zagrebački psihijatar, kojeg je bio glas da se, doduše hobistički, bavi istraživanjem paranormalnih pojava. Zainteresiran ovim slučajem, Horaček je obećao doći, uz ogradu kako ne može ostati duže od nekoliko dana, zbog obveza koje je, kao klinički psihijatar, imao prema svojim pacijentima. Tako je, na samu svetu Katu, u ranim popodnevnim satima, Horaček ušao u gostionicu kod Jakova i zatražio sobu.
***
Još iste večeri Horaček je na malenom balkonu, s kojeg je pucao pogled direktno na dvorac, postavio čudnu napravu. Izgledom je podsjećala na top, zbog dugačke cijevi koja je bila uperena prema dvorcu. Povremeno bi Horaček glazbenom vilicom udarao po cijevi, nakon čega se selom pronosio lijepi ali jezoviti zvuk. Svaki put koristio bi vilicu druge frekvencije, iz kolekcije koju je držao pohranjenu u maloj, baršunastoj kutiji. Kada je nakon trećeg udarca Jakov došao u sobicu obazrivo pitati o kakvom se zvuku radi, Horaček mu je benevolentno pojasnio da pokušava točno određenom frekvencijom, koju pomoću uređaja odašilje prema dvorcu, probuditi „one koji spavaju stoljetni san“. Jakov je tiho zatvorio vrata za sobom i sišao dolje trudeći se biti što tiši.
Drugi dan ujutro, Horaček je napisao pismo kolegi Simonoviću, koji je privremeno preuzeo brigu o njegovim pacijentima. Vrlo kratko informirao ga je o tijeku putovanja i situaciji koju je zatekao, ali se nije upuštao u procjenu duljine boravka. Nakon što je pismo predao Jakovu na otpremu, posvetio se liječničkim obavezama. Obišao je Slavana, koji je ležao u krevetu i gledao u strop. Prema očevim riječima, iza njih je bila teška, gotovo besana, noć praćena buncanjem, vriskovima, obilnim znojenjem i enurezom. Liječnik je znao da bi takvo stanje moglo predstavljati posttraumatsku reakciju, ali je za ozbiljniju dijagnozu trebao provesti detaljnije pretrage i ispitivanja, za što u selu nije imao uvjeta. Stoga je propisao tek osnovnu terapiju uz obećanje da će vrlo brzo ponovno svratiti i provjeriti njezinu učinkovitost.
– Preko noći je posijedio – rekao mu je Kemo, Slavanov otac, na odlasku. – Preko noći! A imao je tako lijepu, crnu kosu. Baš kao vi…
Nehotice, Horaček je rukom prošao kroz kosu.
– U slučaju velikog šoka, takva reakcija nije nemoguća. Možda se boja kose s vremenom i vrati – Horaček je malo zastao kao da ni sam ne vjeruje u vlastite riječi. Zatim je pružio ruku: Laku noć vam želim.
Kemo je prihvatio ruku i dugo je zahvalno tresao.
***
Niti nakon trećeg dana, tijekom koja je prema dvorcu odaslao čak tri oktave uz granulaciju od po četvrt tona, Horaček nije dobio nikakvu potvrdu uspješnosti rada svog uređaja. S obzirom da je Slavanovo stanje bilo stabilno, smatrao je svoju nazočnost u selu suvišnom. Odlučio je pokupiti stvari i već sutradan krenuti kući. Platio je Jakovu račun i zamolio ga da mu za ujutro osigura kola koja su ga trebala prevesti do najbliže autobusne stanice, udaljene kakvih petnaestak kilometara.
Probudio se prilično rano, želeći popiti kavu i dobro se razbuditi. Kada je prišao prozoru, istog trenutka mu je postalo jasno kako danas neće nigdje putovati. Cijelo selo je, naime, prekrio snijeg koji je padao kao da nikada neće stati.
***
– Nema vam puta barem četiri, pet dana – rekao je Jakov Horačeku, dok mu je služio puru, mlijeko i kavu.
Svjestan istinitosti ovih riječi, Horaček je samo slegnuo ramenima i srknuo vrelu, crnu tekućinu, opekavši pri tome jezik. Razmišljao je o svojim pacijentima u Zagrebu, kao i o obavezama koje je imao kao predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva, koje je spremalo dobrotvornu zabavu za početak prosinca. Iz tih misli prenuo ga je je jedan od seljana kojeg je znao iz viđenja, jer je bio redoviti gost. Ušao je u prostoriju i ostao stajati. Horaček je jasno mogao vidjeti jezu u njegovim očima.
– Ljudi, noćas se objesio Slavan!
Jakov je smjestio gosta za stol i na brzinu donio kuhane rakije i nešto meze. Nakon što je čovjek malo došao k sebi, Horaček ga je obazrivo upitao:
– Recite, što se dogodilo?
Došljak ga je pogledao sa zahvalnošću. Horačekova mirnoća utjecala je i na njega.
– Bio sam jutros kod Slavanovih. Kemo kaže da je u sobi čuo glasove. Mislio je isprva da mu sin bunca. No, kako zvukovi iz sobe nisu prestajali, popeo se gore. Kaže da je vidio dlakavu spodobu kako iskače kroz prozor. Prije nego je iskočio Kemo kaže da mu je zaprijetio rukom.
Čovjek je ovdje zastao kao da ne želi nastaviti govoriti. Horaček ga je ohrabrio laganim dodirom ruke. Jedva je iz sebe protisnuo:
– Spodoba nije imala šaku.
***
Da se s Horačekom nešto čudno događa, doktor Simonović mogao je zaključiti po tome što mu je počeo pisati i po nekoliko pisama dnevno. U njima je prevladavala tjeskoba, jezoviti opisi noćnih zvukova i Horačekova uvjerenost kako se u selu događa nešto čudno, što je prilično neuvijeno povezivao s djelovanjem Nečastivog. Iako je znao za Horačekovu hobističku zainteresiranost za paranormalne pojave, Simonović je osjećao nelagodu čitajući pisma. Kao psihijatar, mogao je naslutiti određene poremećaje koji su se zbivali u glavi onoga koji je pisma pisao. Nadao se ipak da nije riječ o akutnom pogoršanju psihičkog stanja, nego da je sve posljedica okruženja u kojem se Horaček našao te eventualne konzumacije halucinogena, kojih je u okolici sela bilo u izobilju. Smatrao je sasvim mogućim da je netko od seljana, slučajno ili namjerno, brao ove biljke koje je potom Horaček konzumirao kroz čaj ili, što je bilo znatno vjerojatnije, rakiju travaricu. U kombinaciji s alkoholom, posljedice su mogle biti čak i kobne.
I baš kada je Simonović odlučio zamoliti nekog od uposlenika klinike da otputuje u selo i provjeri situaciju te Horačeka zamoli da se što prije vrati svojim svakodnevnim obvezama, stigao mu je telegram u kojem ga milicija obavještava kako je kolega Jozef Horaček – ubijen. Prema milicijskom izvješću, koje je Simonović uspio dobiti preko oca jednog od svojih bivših pacijenata, Horaček je krenuo na autobusnu postaju koja je od sela bila udaljena kakvih petnaestak kilometara. Čovjek koji ga je vozio zaprežnim kolima, izjavio je kako su putem pokupili i jednog mladića koji je također išao u grad. Na mjestu desne šake mladić je imao krvavi zavoj, te je izjavio kako putuje u bolnicu na previjanje rane koju je zadobio radeći s ocem. Putovanje je proteklo mirno, jer putnici nisu imali previše volje za razgovor. To je odgovaralo i kočijašu, koji se večer prije napio i, kako je izjavio u zapisnik, „jedva čekao da se vrati kući i naspava“. Kada je došao do autobusne stanice i okrenuo se prema putnicima, njih više nije bilo u kolima! Isprva je pomislio da su odmah po ulasku u mjesto iskočili i potražili okrjepu u nekoj od gostionica. No, kako mu je to ipak bilo sumnjivo, stvar je prijavio miliciji, koja je detaljnim pretraživanjem područja kretanja kola pronašla dva muška leša. Patološki nalaz, koji je bio priložen izvješću, ukazivao je na brojne ogrebotine i ugrize (?!) po tijelu starijeg muškarca, te ubodnu ranu u predjelu prsnog koša mlađeg muškarca zadanu drvenim klinom. Stoga se može razumjeti Simonovićevo čuđenje pomiješano sa strahom kada je na kraju izvješća, koje je potpisao milicioner Šemsudin Barjaktarević, pročitao zaključak u kojem je napisano da su se muškarci, nakon svađe izazvane alkoholom, međusobno izboli noževima.
Legenda
Legenda se u selu prenosila s koljena na koljeno, baš kao i svaka prava legenda. Očevi su sinovima, a majke kćerima, u dugim zimskim noćima govorili o tome kako je Svevišnji, dok se odmarao nakon čina stvaranja svijeta, slučajno ugledao baš to seoce koje je netom prije smjestio na kakvih tisuću metara nadmorske visine i okružio gustim šumama bukve i hrasta. Oko srcu su Mu došle neka toplina i blagost, pa je poželio da zauvijek ostane zaštićeno i netaknuto, kako bi ga vazda mogao gledati. Postavio je stoga pravi dvorac na vrh klanca koji je, usječen među okolnim planinama, predstavljao jedinu vezu sa svijetom. U dvorac je naselio anđele kojima je povjerio zadaću čuvanja sela: od kiša i snjegova, ljudskog gnjeva i bolesti, poplava i potresa. Legenda kaže da su, kada je netko od seljana opljačkao i ubio trojicu prekupaca stoke koji su zastali da prenoće u hanu kod starog Rubena, anđeli dvorac napustili, nakon čega su se u njemu nastanili duhovi ubijenih nesretnika. U dijelu koji opisuje to ubojstvo, legenda se od kuće do kuće razlikuje. Svaka je legendu prilagodila i prenosila upravo na onaj način koji bi njezinu lozu ekskulpirao, a susjedne učinio razbojnicima i ubojicama. Kako je legenda bila duboko usječena u svijest svakog stanovnika tog malog sela, ne treba čuditi galama koja se jednog popodneva digla u maloj lokalnoj gostionici.
– Pogledaj! – Jakov je prstom pokazivao Jozi kroz prozor. – Vidi se dim!
Ovaj je dugo gledao u pravcu Jakovljeva kažiprsta. Pokazivao je prema vrhu klanca, na kojem se smjestio dvorac. I zaista, Jozo je vidio plavkastu traku kako se gotovo neprimjetno iskrada iz jednog od dimnjaka.
– Možda su lovci… – oprezno je pokušao odagnati jezu koja se niotkuda pojavila u prostoriji.
– Ma kakvi lovci, znaš da bježe od dvorca k’o vrag od tamjana, još od kada je Kalem nestao?
– Neka nam se Bog smiluje – izrekavši ovo, Jozo se prekrižio, što su kao po zapovjedi prihvatili i ostali nazočni. A skupilo se ovdje gotovo cijelo selo, točnije, njegov muški dio.
***
Iz pisanog izvješća, koje je sutradan sastavio milicioner Šemsudin Barjaktarević, nije se moglo dokučiti tko je od muškaraca došao na suludu ideju da netko pođe do dvorca provjeriti što je na stvari. Iz izvješća također nije bilo jasno kako su dvojica najmlađih, Slavan i Luka, pristali da put dvorca krenu upravo oni. Kada se do večeri nisu vratili u selo, među stanovnike su se uvukli nemir i zebnja. Ranom zorom, nakon neprospavane noći, muškarci su nevoljko krenuli u potragu, oboružani motikama, vilama, noževima i jednom lovačkom cijevi. Nakon nekoliko sati hoda, jer se nije moglo drugačije nego zaobilaznim putevima sa stražnje strane klanca, približili su se dvorcu na puškomet. Dima više nije bilo, i to ih je ohrabrilo da uđu, glasno zazivajući imena nestalih mladića. Kako u prizemlju nisu pronašli ništa što bi ukazivalo na nečiji nedavni boravak, popeli su se na kat. Nekoliko muškaraca sutradan je Šemsi izjavilo da ulazak u spavaću sobu neće zaboraviti dok god bude života u njima. Jer, prizor koji su tamo zatekli bio je strašan: Slavana su pronašli zavezanog za nogu masivnog, drvenog kreveta, na kojem su tek naknadno, u hrpi krvavih plahti, pronašli Lukinu šaku. Bila je odstranjena od tijela preciznim i oštrim rezom. Nelagodu im je stvarao Slavanov staklasti pogled, a posebnom jezom ispunjavala ih je činjenica da mu je kosa, još jučer crna kao ugalj, bila potpuno sijeda.
Oko dvorca nisu pronašli nikakve tragove, ali su u peći na katu pronašli još tople ostatke jučerašnje vatre. Sve ovo Šemso je uredno unio u zapisnik jedva čitljivim rukopisom. Popisao je imena muškaraca, njihove generalije, izjave i mišljenja. Ne želeći si remetiti zimsku hibernaciju, na koju se kao i uvijek spremao krajem studenog, Šemso je u zaključku napisao da su se, uslijed velike hladnoće, vukovi počeli nešto ranije spuštati prema kućama, što je rezultiralo smrtnim ishodom za jednog od mladića. Time je slučaj bio zaključen, barem što se tiče Luke i njegove šake. Međutim, kako Slavan niti nakon dva tjedna nije došao k sebi, kako nije progovorio ni jednu riječ i kako je noću proživljavao strašne agonije, nekim čudnim kanalima seljani su u pomoć pozvali Jozefa Horačeka. Bio je to ugledni zagrebački psihijatar, kojeg je bio glas da se, doduše hobistički, bavi istraživanjem paranormalnih pojava. Zainteresiran ovim slučajem, Horaček je obećao doći, uz ogradu kako ne može ostati duže od nekoliko dana, zbog obveza koje je, kao klinički psihijatar, imao prema svojim pacijentima. Tako je, na samu svetu Katu, u ranim popodnevnim satima, Horaček ušao u gostionicu kod Jakova i zatražio sobu.
***
Još iste večeri Horaček je na malenom balkonu, s kojeg je pucao pogled direktno na dvorac, postavio čudnu napravu. Izgledom je podsjećala na top, zbog dugačke cijevi koja je bila uperena prema dvorcu. Povremeno bi Horaček glazbenom vilicom udarao po cijevi, nakon čega se selom pronosio lijepi ali jezoviti zvuk. Svaki put koristio bi vilicu druge frekvencije, iz kolekcije koju je držao pohranjenu u maloj, baršunastoj kutiji. Kada je nakon trećeg udarca Jakov došao u sobicu obazrivo pitati o kakvom se zvuku radi, Horaček mu je benevolentno pojasnio da pokušava točno određenom frekvencijom, koju pomoću uređaja odašilje prema dvorcu, probuditi „one koji spavaju stoljetni san“. Jakov je tiho zatvorio vrata za sobom i sišao dolje trudeći se biti što tiši.
Drugi dan ujutro, Horaček je napisao pismo kolegi Simonoviću, koji je privremeno preuzeo brigu o njegovim pacijentima. Vrlo kratko informirao ga je o tijeku putovanja i situaciji koju je zatekao, ali se nije upuštao u procjenu duljine boravka. Nakon što je pismo predao Jakovu na otpremu, posvetio se liječničkim obavezama. Obišao je Slavana, koji je ležao u krevetu i gledao u strop. Prema očevim riječima, iza njih je bila teška, gotovo besana, noć praćena buncanjem, vriskovima, obilnim znojenjem i enurezom. Liječnik je znao da bi takvo stanje moglo predstavljati posttraumatsku reakciju, ali je za ozbiljniju dijagnozu trebao provesti detaljnije pretrage i ispitivanja, za što u selu nije imao uvjeta. Stoga je propisao tek osnovnu terapiju uz obećanje da će vrlo brzo ponovno svratiti i provjeriti njezinu učinkovitost.
– Preko noći je posijedio – rekao mu je Kemo, Slavanov otac, na odlasku. – Preko noći! A imao je tako lijepu, crnu kosu. Baš kao vi…
Nehotice, Horaček je rukom prošao kroz kosu.
– U slučaju velikog šoka, takva reakcija nije nemoguća. Možda se boja kose s vremenom i vrati – Horaček je malo zastao kao da ni sam ne vjeruje u vlastite riječi. Zatim je pružio ruku: Laku noć vam želim.
Kemo je prihvatio ruku i dugo je zahvalno tresao.
***
Niti nakon trećeg dana, tijekom koja je prema dvorcu odaslao čak tri oktave uz granulaciju od po četvrt tona, Horaček nije dobio nikakvu potvrdu uspješnosti rada svog uređaja. S obzirom da je Slavanovo stanje bilo stabilno, smatrao je svoju nazočnost u selu suvišnom. Odlučio je pokupiti stvari i već sutradan krenuti kući. Platio je Jakovu račun i zamolio ga da mu za ujutro osigura kola koja su ga trebala prevesti do najbliže autobusne stanice, udaljene kakvih petnaestak kilometara.
Probudio se prilično rano, želeći popiti kavu i dobro se razbuditi. Kada je prišao prozoru, istog trenutka mu je postalo jasno kako danas neće nigdje putovati. Cijelo selo je, naime, prekrio snijeg koji je padao kao da nikada neće stati.
***
– Nema vam puta barem četiri, pet dana – rekao je Jakov Horačeku, dok mu je služio puru, mlijeko i kavu.
Svjestan istinitosti ovih riječi, Horaček je samo slegnuo ramenima i srknuo vrelu, crnu tekućinu, opekavši pri tome jezik. Razmišljao je o svojim pacijentima u Zagrebu, kao i o obavezama koje je imao kao predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva, koje je spremalo dobrotvornu zabavu za početak prosinca. Iz tih misli prenuo ga je je jedan od seljana kojeg je znao iz viđenja, jer je bio redoviti gost. Ušao je u prostoriju i ostao stajati. Horaček je jasno mogao vidjeti jezu u njegovim očima.
– Ljudi, noćas se objesio Slavan!
Jakov je smjestio gosta za stol i na brzinu donio kuhane rakije i nešto meze. Nakon što je čovjek malo došao k sebi, Horaček ga je obazrivo upitao:
– Recite, što se dogodilo?
Došljak ga je pogledao sa zahvalnošću. Horačekova mirnoća utjecala je i na njega.
– Bio sam jutros kod Slavanovih. Kemo kaže da je u sobi čuo glasove. Mislio je isprva da mu sin bunca. No, kako zvukovi iz sobe nisu prestajali, popeo se gore. Kaže da je vidio dlakavu spodobu kako iskače kroz prozor. Prije nego je iskočio Kemo kaže da mu je zaprijetio rukom.
Čovjek je ovdje zastao kao da ne želi nastaviti govoriti. Horaček ga je ohrabrio laganim dodirom ruke. Jedva je iz sebe protisnuo:
– Spodoba nije imala šaku.
***
Da se s Horačekom nešto čudno događa, doktor Simonović mogao je zaključiti po tome što mu je počeo pisati i po nekoliko pisama dnevno. U njima je prevladavala tjeskoba, jezoviti opisi noćnih zvukova i Horačekova uvjerenost kako se u selu događa nešto čudno, što je prilično neuvijeno povezivao s djelovanjem Nečastivog. Iako je znao za Horačekovu hobističku zainteresiranost za paranormalne pojave, Simonović je osjećao nelagodu čitajući pisma. Kao psihijatar, mogao je naslutiti određene poremećaje koji su se zbivali u glavi onoga koji je pisma pisao. Nadao se ipak da nije riječ o akutnom pogoršanju psihičkog stanja, nego da je sve posljedica okruženja u kojem se Horaček našao te eventualne konzumacije halucinogena, kojih je u okolici sela bilo u izobilju. Smatrao je sasvim mogućim da je netko od seljana, slučajno ili namjerno, brao ove biljke koje je potom Horaček konzumirao kroz čaj ili, što je bilo znatno vjerojatnije, rakiju travaricu. U kombinaciji s alkoholom, posljedice su mogle biti čak i kobne.
I baš kada je Simonović odlučio zamoliti nekog od uposlenika klinike da otputuje u selo i provjeri situaciju te Horačeka zamoli da se što prije vrati svojim svakodnevnim obvezama, stigao mu je telegram u kojem ga milicija obavještava kako je kolega Jozef Horaček – ubijen. Prema milicijskom izvješću, koje je Simonović uspio dobiti preko oca jednog od svojih bivših pacijenata, Horaček je krenuo na autobusnu postaju koja je od sela bila udaljena kakvih petnaestak kilometara. Čovjek koji ga je vozio zaprežnim kolima, izjavio je kako su putem pokupili i jednog mladića koji je također išao u grad. Na mjestu desne šake mladić je imao krvavi zavoj, te je izjavio kako putuje u bolnicu na previjanje rane koju je zadobio radeći s ocem. Putovanje je proteklo mirno, jer putnici nisu imali previše volje za razgovor. To je odgovaralo i kočijašu, koji se večer prije napio i, kako je izjavio u zapisnik, „jedva čekao da se vrati kući i naspava“. Kada je došao do autobusne stanice i okrenuo se prema putnicima, njih više nije bilo u kolima! Isprva je pomislio da su odmah po ulasku u mjesto iskočili i potražili okrjepu u nekoj od gostionica. No, kako mu je to ipak bilo sumnjivo, stvar je prijavio miliciji, koja je detaljnim pretraživanjem područja kretanja kola pronašla dva muška leša. Patološki nalaz, koji je bio priložen izvješću, ukazivao je na brojne ogrebotine i ugrize (?!) po tijelu starijeg muškarca, te ubodnu ranu u predjelu prsnog koša mlađeg muškarca zadanu drvenim klinom. Stoga se može razumjeti Simonovićevo čuđenje pomiješano sa strahom kada je na kraju izvješća, koje je potpisao milicioner Šemsudin Barjaktarević, pročitao zaključak u kojem je napisano da su se muškarci, nakon svađe izazvane alkoholom, međusobno izboli noževima.