U Trebeviću raste Jelika. Visoka i tanka. Samo desetak metara od zemunice u kojoj se dosađujući izležavaju borci, čekajući da dođe njihov red za u rov.
Ne mogu da joj se nagledam ljepote; samo što ne zbori. Dođem pod nju, pogledam uz stablo, a vrh joj udara u nebo. Grane vitke i tanke, ni jednom ne dodiruje susjedne borove; s punom slobodom buja u svom prostoru. Iglice na granama meke kao otava. Glatke zelene šišarike vise kao minđuše sa djevojačkih ušiju; iz njih, kao srebrena pucad, izbija smola. Nekoliko suhih grančica pri samom dnu krošnje podsjeća na malje.
Takva je Jelika, kao zalutala, tu između tupih borovih stabala.
Istina, u blizini nje bila je još jedna. Nju je odsjekao Šukrija, zvani Šuki, i odvukao je u stan čak na Alipašino Polje. Kada smo začuli prasak sjekire i vidjeli kako bijeli komadi jelovog stabla odskaču u stranu, molili smo ga da je ostavi, ali – Šuki je bio je neumoljiv. Iskomadao je njeno stablo, uvezao ga vrijesom i odvukao niz Trebević. Čak i tada je umakao čitav sahat prije nego nam je došla smjena. Bio je majstor za ranije strugnut s linije: udaljavao bi se korak po korak… Ako je bio ko u blizini zamajavao ga pričom – uvijek je nalazio nešto zanimljivo za svog sagovornika, a onda bi došao do prevoja, kuckao nogom u bor, kao da ga budi, sve dok ne osjeti da niko ne gleda prema njemu i najednom, a da niko ne primijeti, klizne niza stranu. Nema šta, Šuki je bio čovjek – mačka. Zovnemo ga mi tako: – Heej, Šukiii, a on stane nasmije se i zakratko ostavi otvorena usta bez i jednog zuba u vilicama.
Bio sam ljut na Šukriju; tri dana nismo riječ progovorili. Priđem, mjerim panj, upoređujem sa stablom Jelike. Bile su iste u struku. Nekako izbrojim godove – bila je skoro mojih godina.
Na kraju, oprostio sam Šukriji.
– Pa, rat je – velim sebi i pružim mu ruku.
***
Ne mogu da odolim: priđem Jeliki i poljubih joj nabreklu koru i čujem kako ispod pulsira mezgra. Puhnu vjetar i jedna šišarika, s grane na granu, pade na moju glavu, a onda s glave na zemlju. Uzmem je i položim uz samo stablo.
Iskradam se iz zemunice i idem njoj. Prije dva dana u njenoj krošnji zateknem vjevericu. Gleda me svojim sitnim, sjajnim i na smrt preplašenim očima, a kao da pita: šta tražiš ovdje, čovječe?
– Tu si – kažem joj, a ona zagreba uz stablo i vješto provlačeći svoj bijeli trbuh između tankih grana nesta prema vrhu, a onda, ne prođe dugo, vinu se na stablo susjednog bora i nestade.
Ni s kim se bolje ne razumijem nego sa njom. Idem u potok, nakopam crnice, punim u nailonsku vreću, donosim i sterem po njenim dugim ogoljelim prstima.
***
Onda je došao petak.
Čudan i zabrinjavajući mir. Još od ponoći nije bilo granata. Samo od Jevrejskog groblja zaprašti po koji mitraljeski rafal i – opet tišina. Došlo je i podne i poklopile se kazaljke na satu, postajući jedna. Sa granatom pogođene munare na Begovoj džamiji odjeknu ezan. Pridružiše se i ostale, preživjele. Zatitra zrak u sarajevskoj dolini. Ležeći na uskim krevetima u zemunici, lijeno se odmaraju branitelji Sarajeva. Koristeći slabo svjetlo što kroz crvenom folijom obložena vrata ulazi unutra – njih nekolicina igraju karte. Ja, po običaju, ležim na gornjem krevetu do vrata, i listam papire. Vuče me da napišem priču o ženi koju sam juče gledao kako preskače vrele gelere i žuri prema komandi 105. brdske brigade koja od jutra, u svojoj zoni odgovornosti, odbija silovit napad od Vidikovca i sela Jasik. Padaju granate, ali ih ona ne čuje i ne vidi. Žurila je i kao da joj je glava, preticala sopstvene noge.
Tamo je njen sin.
***
Tačno u podne udari prva granata. I to u sami vrh bora iznad zemunice. Posipje zemlja i diže se prašina. Najžešće psuju oni na kartama; prevrću četnicima sve do devet koljena; nije im trebalo puno da završe partiju. Nismo se čestito ni pribrali, a druga udari u kamenjar na brijegu naspram zemunice. Geleri pomiješani sa kamenjem lete i otkidaju borove grane. Momci iz rovova osuše rafalima u pravcu neprijateljskih bunkera. A onda dvije jedna za drugom, uz stravičnu huku, tik pored stola pred zemunicom. Komadi dasaka lete na sve strane. Tamnosive pečurke dižu se prema nebu.
Kratka pauza, pa opet. Dolijetale su u paru: dvije po dvije. Zaustavljale su ih krošnje borova i aktivirale.
A onda se primirilo. Žurim Jeliki.
– Ih – prošaptah dok je odsvuda zaudarao barut ljut kao smrt. Jedna nevidljiva ruka baci vrh grančice pravo na moje rame. Iz žile pod granama virio je rep osamdesetdvojke. Stablo Jelike bješe svo u ranama. Brojao sam: bilo ih je tačno sedamnaest koje sam mogao izbrojati, ali je i dalje bila na nogama.
“Zar i nju”, pomislih. Gledao sam je dugo, ne usuđujući se da je dotknem. Bio sam ubijeđen da je boli…
Ponovo sam joj došao sutradan. Suze, sazdane od smole, kapale su iz njenih bijelih rana. Ozdravit će, pomislim, zamladiće. Imat će puno ožiljaka, kržljat će, ali će preživjeti, ponadah se.
Sjetih se: Jednom davno, u bihorskim brdima, dok sam još bio dijete, Hasib, sin Esmanin, udari kosijerom homoricu iznad naše kolibe. Majka je danima psovala, bila je ljuta kao nikad, ali na sreću ona se zali smolom i zamladi. Već druge godine vidio se samo kosi ožiljak, i kao da je uvijek iznova napominjao majku da opsuje vragolastog Hasiba.
– Bilo joj dana – govorila je majka prelazeći hrapavim dlanom preko zarasle rane.
– I ti ćeš prezdraviti – kažem joj, a gore u granama, zaklikta preplašeni djetlić.
Navečer, dok sam pokušavao da se namjestim na uskom tvrdom krevetu, u zemunicu, kao skrenuo s pameti, upade Mehemed Salihagić, komandir prvog voda:
– Pisac, hitno na Igman!
Odredio je nas četvoricu da, sa ostalima koji se sakupljaju u zgradi brigade pod Bistrikom, idemo na Igman.
– Ćetnici probili linije, hitno mora ispomoć, krvi je do koljena.
A baš toga dana jedan borac, koji je na Igmanu usljed napada preživio nervni slom, donio je u Sarajevo pismo od brata Naska koji je već punih deset dana bio na liniji između Malog i Velikog polja na Igmanu.
– Brate – pisalo je na onoj bijeloj neispisanoj strani kutije Sarajevske drine – ubij se u Sarajevo, a ne dolazi na Igman!
To pismance, i još nekoliko drugih od boraca sa Igmana, tutnuli su u džep oboljelom vojniku i putem veze javili da se predaju na adrese. Srećom, niko iz komande nije čitao pisma te mi je poruka došla u ruke.
Izvadim pismance iz džepa, još jednom ga pročitam i sa Ćosom, Eskom i Rahimom okrenem prema komadi, odakle ćemo, tokom noći, krenuti na Igman.
***
Putovali smo cijelu noć: prvo, nekakvim razvaljenim autobusom u kojem se zadnja vrata nisu mogla nikako zatvoriti – do tunela na Dobrinji, a onda pješke kroz nedavno iskopani tunel ispod aerodroma, i Butmirom i Sokolović Kolonijom do Hrasnice gdje smo se kratko odmorili, pa nastavili puteljcima uz Igman, prema položajima naše vojske.
Stigli smo u samu zoru. Više nas nisu napadali, te smo povazdan lomili suhe grane i nalagali vatru u pećici smještenoj u samom ćošku velike bajte iskopane između tri debela bukova stabla. Na susjednom brdu posmatrali smo neprijateljske vojnike kako hodaju ispred svojih zemunica. Obično, kada bi se počela spuštati noć oni bi zapjevali. Rahim je tvrdio da od straha pjevaju. Ponekad su nas i dozivali. Pred crvenom kućom, ispod brda na kojem smo bili danima, stajao je bijeli Unproforov transporter. Viđeni su i četnici kako ulaze u tu istu kuću, te je odaslana poruka u komandu brigade. Noću kada bi me probudio Huseinović hrčući, ležao sam na leđima i posmatrao kako plamen iz peći, po daskama obloženoj bajti, baca žute jezike.
– Okreni se na bok, budiš me – šaptao je Rahim i gurao ga u rame. – I skini taj vuneni džemper, skuhat ćeš se, čovječe. Vidiš, sav si mokar.
Preko dana dolazio je inžinjer Hanjalić, komadir čete i vodio nas da pravimo zaklone.
– Oni će nas sigurno ponovo napasti – govorio je gledajući prema neprijateljskim zemunicama iz kojih se dizao tanak, siv dim.
– Tako, tako – ponavljao je zadovoljno dok smo mi slagali red kamena, pa red zemlje, pa opet red kamena, praveći široku branu koja je trebala da zaustavi granate i mitraljeske rafale.
Petnaestog dana boravka na planini, stiže vijest da je pred bajtom broj osam metak pogodio momka Demira Hubanića, malo iznad lijevog oka.
– Snajper – zaključi Halil Pecikoza i nervozno obrisa čelo.
Dani su sporo prolazili na planini, ali dočekasmo dan kada nam, nakon dva mjeseca, javiše da se polako spremamo i da je sutra smjena.
U bajtama nasta opšte veselje. Neko je i šenlučio.
***
Smjena je stigla prije zore. Dug red, do zuba naoružanih vojnika, pojavio se od Medveđe kose. Zemlja pišti pod vojničkim čizmama. Smijenili smo se na mjesečini: oni ljuti kao ranjeni vuci, mi – sretni, vraćamo se u grad, razrušen i hladan, ali grad. Tamo nas, ipak, poneko čeka, i raduje se.
***
Trećega dana po povratku sa Igmana – krenusmo na stare položaje na Trebeviću. Hitam uz strmine od Bogoševca i strepim. Oštar vjetar hladi zaplamtjele obraze.
Dolje u gradu – zajaukaše sirene najavljujući opštu opasnost.
Priđem mojoj Jeliki, a ona ne šumi. Pod granama razbacane šišarike, kao da ih je, u ljutnji, stresla sa sebe. Nekoliko suhih iglica pade u moju kosu. Tek pokoja kap sasušene smole visi sa krajeva posjekotina. Sjedim tu i gledam kako vjetar sve jače udara u modre borove krošnje. Dolje prema Bogoševcu zapuca, a zatim uz strašnu huku, sruči se bor. Od kako su ih počeli sjeći i razrjeđivati – sve češće padaju. Vjetar je mijenjao pravac a borovi škripali i jaukali kao ranjenici.
Ne prođe dugo, a i Jelika se stade navoditi; prvo krenu na jednu, a onda na drugu stranu. Bježao sam prema zemunici dok je uz krhak lom padala i pružala se između debelih borova koji su se još uvijek držali na nogama. Slomila se tačno u visini moje glave. Između bijelih kostiju ležao je zubat i velik, crni geler.
***
Oluja je stala. Jedan po jedan, bezvoljno se protežući, iz zemunice se počeše izvlačiti borci.
– Mašala, mašala – raduje se Musa Kajanija hitajući prema opruženoj i bespomoćnoj Jeliki. Okrećući sjekiricu u desnoj ruci, Ćoso lijevom zadovoljno trlja bradu.
– Meni dovde – Esko Agović zareza bridom čizme nevidljivu liniju na oborenom stablu.
– Ja ću uzeti tanji kraj, valja mi vući do Bjelava – veli Zijad Hurem, zvani direktor, a kao da se žali.
Galamili su, premjerali i komadali moju Jeliku, koja se samo prije dva mjeseca, prkosno izvijala između borova. Sada je bila gomila trupaca, koji će još sutra biti pretvoreni u cjepanice, a onda u ugarke, pa u pepio i na kraju u ništa…
– Uzmite i vi – okrenu se Munja meni i advokatu Veljku.
– Ne, hvala – odgovorismo uglas. Kada su i grane pokupili za u zemunicu, sjedoh i oslonih se uz panj. Između prorijeđenih borova, kao na dlanu, gledam Sarajevo. Sa groblja „Kovači“ razilazi se dženaza. U Sedam šuma, iznad Vratnika, baciše bojne otrove. Veliku žutosivu pečurku vjetar gura i primiče gradu.
Kada su sirene označile kraj opšte opasnosti, krenuh u zemunicu.
Legenda o Jeliki
Priča iz rata
U Trebeviću raste Jelika. Visoka i tanka. Samo desetak metara od zemunice u kojoj se dosađujući izležavaju borci, čekajući da dođe njihov red za u rov.
Ne mogu da joj se nagledam ljepote; samo što ne zbori. Dođem pod nju, pogledam uz stablo, a vrh joj udara u nebo. Grane vitke i tanke, ni jednom ne dodiruje susjedne borove; s punom slobodom buja u svom prostoru. Iglice na granama meke kao otava. Glatke zelene šišarike vise kao minđuše sa djevojačkih ušiju; iz njih, kao srebrena pucad, izbija smola. Nekoliko suhih grančica pri samom dnu krošnje podsjeća na malje.
Takva je Jelika, kao zalutala, tu između tupih borovih stabala.
Istina, u blizini nje bila je još jedna. Nju je odsjekao Šukrija, zvani Šuki, i odvukao je u stan čak na Alipašino Polje. Kada smo začuli prasak sjekire i vidjeli kako bijeli komadi jelovog stabla odskaču u stranu, molili smo ga da je ostavi, ali – Šuki je bio je neumoljiv. Iskomadao je njeno stablo, uvezao ga vrijesom i odvukao niz Trebević. Čak i tada je umakao čitav sahat prije nego nam je došla smjena. Bio je majstor za ranije strugnut s linije: udaljavao bi se korak po korak… Ako je bio ko u blizini zamajavao ga pričom – uvijek je nalazio nešto zanimljivo za svog sagovornika, a onda bi došao do prevoja, kuckao nogom u bor, kao da ga budi, sve dok ne osjeti da niko ne gleda prema njemu i najednom, a da niko ne primijeti, klizne niza stranu. Nema šta, Šuki je bio čovjek – mačka.
Zovnemo ga mi tako: – Heej, Šukiii, a on stane nasmije se i zakratko ostavi otvorena usta bez i jednog zuba u vilicama.
Bio sam ljut na Šukriju; tri dana nismo riječ progovorili. Priđem, mjerim panj, upoređujem sa stablom Jelike. Bile su iste u struku. Nekako izbrojim godove – bila je skoro mojih godina.
Na kraju, oprostio sam Šukriji.
– Pa, rat je – velim sebi i pružim mu ruku.
***
Ne mogu da odolim: priđem Jeliki i poljubih joj nabreklu koru i čujem kako ispod pulsira mezgra. Puhnu vjetar i jedna šišarika, s grane na granu, pade na moju glavu, a onda s glave na zemlju. Uzmem je i položim uz samo stablo.
Iskradam se iz zemunice i idem njoj. Prije dva dana u njenoj krošnji zateknem vjevericu. Gleda me svojim sitnim, sjajnim i na smrt preplašenim očima, a kao da pita: šta tražiš ovdje, čovječe?
– Tu si – kažem joj, a ona zagreba uz stablo i vješto provlačeći svoj bijeli trbuh između tankih grana nesta prema vrhu, a onda, ne prođe dugo, vinu se na stablo susjednog bora i nestade.
Ni s kim se bolje ne razumijem nego sa njom. Idem u potok, nakopam crnice, punim u nailonsku vreću, donosim i sterem po njenim dugim ogoljelim prstima.
***
Onda je došao petak.
Čudan i zabrinjavajući mir. Još od ponoći nije bilo granata. Samo od Jevrejskog groblja zaprašti po koji mitraljeski rafal i – opet tišina. Došlo je i podne i poklopile se kazaljke na satu, postajući jedna. Sa granatom pogođene munare na Begovoj džamiji odjeknu ezan. Pridružiše se i ostale, preživjele. Zatitra zrak u sarajevskoj dolini. Ležeći na uskim krevetima u zemunici, lijeno se odmaraju branitelji Sarajeva. Koristeći slabo svjetlo što kroz crvenom folijom obložena vrata ulazi unutra – njih nekolicina igraju karte. Ja, po običaju, ležim na gornjem krevetu do vrata, i listam papire. Vuče me da napišem priču o ženi koju sam juče gledao kako preskače vrele gelere i žuri prema komandi 105. brdske brigade koja od jutra, u svojoj zoni odgovornosti, odbija silovit napad od Vidikovca i sela Jasik. Padaju granate, ali ih ona ne čuje i ne vidi. Žurila je i kao da joj je glava, preticala sopstvene noge.
Tamo je njen sin.
***
Tačno u podne udari prva granata. I to u sami vrh bora iznad zemunice. Posipje zemlja i diže se prašina. Najžešće psuju oni na kartama; prevrću četnicima sve do devet koljena; nije im trebalo puno da završe partiju. Nismo se čestito ni pribrali, a druga udari u kamenjar na brijegu naspram zemunice. Geleri pomiješani sa kamenjem lete i otkidaju borove grane. Momci iz rovova osuše rafalima u pravcu neprijateljskih bunkera. A onda dvije jedna za drugom, uz stravičnu huku, tik pored stola pred zemunicom. Komadi dasaka lete na sve strane. Tamnosive pečurke dižu se prema nebu.
Kratka pauza, pa opet. Dolijetale su u paru: dvije po dvije. Zaustavljale su ih krošnje borova i aktivirale.
A onda se primirilo. Žurim Jeliki.
– Ih – prošaptah dok je odsvuda zaudarao barut ljut kao smrt. Jedna nevidljiva ruka baci vrh grančice pravo na moje rame. Iz žile pod granama virio je rep osamdesetdvojke. Stablo Jelike bješe svo u ranama. Brojao sam: bilo ih je tačno sedamnaest koje sam mogao izbrojati, ali je i dalje bila na nogama.
“Zar i nju”, pomislih. Gledao sam je dugo, ne usuđujući se da je dotknem. Bio sam ubijeđen da je boli…
Ponovo sam joj došao sutradan. Suze, sazdane od smole, kapale su iz njenih bijelih rana. Ozdravit će, pomislim, zamladiće. Imat će puno ožiljaka, kržljat će, ali će preživjeti, ponadah se.
Sjetih se: Jednom davno, u bihorskim brdima, dok sam još bio dijete, Hasib, sin Esmanin, udari kosijerom homoricu iznad naše kolibe. Majka je danima psovala, bila je ljuta kao nikad, ali na sreću ona se zali smolom i zamladi. Već druge godine vidio se samo kosi ožiljak, i kao da je uvijek iznova napominjao majku da opsuje vragolastog Hasiba.
– Bilo joj dana – govorila je majka prelazeći hrapavim dlanom preko zarasle rane.
– I ti ćeš prezdraviti – kažem joj, a gore u granama, zaklikta preplašeni djetlić.
Navečer, dok sam pokušavao da se namjestim na uskom tvrdom krevetu, u zemunicu, kao skrenuo s pameti, upade Mehemed Salihagić, komandir prvog voda:
– Pisac, hitno na Igman!
Odredio je nas četvoricu da, sa ostalima koji se sakupljaju u zgradi brigade pod Bistrikom, idemo na Igman.
– Ćetnici probili linije, hitno mora ispomoć, krvi je do koljena.
A baš toga dana jedan borac, koji je na Igmanu usljed napada preživio nervni slom, donio je u Sarajevo pismo od brata Naska koji je već punih deset dana bio na liniji između Malog i Velikog polja na Igmanu.
– Brate – pisalo je na onoj bijeloj neispisanoj strani kutije Sarajevske drine – ubij se u Sarajevo, a ne dolazi na Igman!
To pismance, i još nekoliko drugih od boraca sa Igmana, tutnuli su u džep oboljelom vojniku i putem veze javili da se predaju na adrese. Srećom, niko iz komande nije čitao pisma te mi je poruka došla u ruke.
Izvadim pismance iz džepa, još jednom ga pročitam i sa Ćosom, Eskom i Rahimom okrenem prema komadi, odakle ćemo, tokom noći, krenuti na Igman.
***
Putovali smo cijelu noć: prvo, nekakvim razvaljenim autobusom u kojem se zadnja vrata nisu mogla nikako zatvoriti – do tunela na Dobrinji, a onda pješke kroz nedavno iskopani tunel ispod aerodroma, i Butmirom i Sokolović Kolonijom do Hrasnice gdje smo se kratko odmorili, pa nastavili puteljcima uz Igman, prema položajima naše vojske.
Stigli smo u samu zoru. Više nas nisu napadali, te smo povazdan lomili suhe grane i nalagali vatru u pećici smještenoj u samom ćošku velike bajte iskopane između tri debela bukova stabla. Na susjednom brdu posmatrali smo neprijateljske vojnike kako hodaju ispred svojih zemunica. Obično, kada bi se počela spuštati noć oni bi zapjevali. Rahim je tvrdio da od straha pjevaju. Ponekad su nas i dozivali. Pred crvenom kućom, ispod brda na kojem smo bili danima, stajao je bijeli Unproforov transporter. Viđeni su i četnici kako ulaze u tu istu kuću, te je odaslana poruka u komandu brigade. Noću kada bi me probudio Huseinović hrčući, ležao sam na leđima i posmatrao kako plamen iz peći, po daskama obloženoj bajti, baca žute jezike.
– Okreni se na bok, budiš me – šaptao je Rahim i gurao ga u rame. – I skini taj vuneni džemper, skuhat ćeš se, čovječe. Vidiš, sav si mokar.
Preko dana dolazio je inžinjer Hanjalić, komadir čete i vodio nas da pravimo zaklone.
– Oni će nas sigurno ponovo napasti – govorio je gledajući prema neprijateljskim zemunicama iz kojih se dizao tanak, siv dim.
– Tako, tako – ponavljao je zadovoljno dok smo mi slagali red kamena, pa red zemlje, pa opet red kamena, praveći široku branu koja je trebala da zaustavi granate i mitraljeske rafale.
Petnaestog dana boravka na planini, stiže vijest da je pred bajtom broj osam metak pogodio momka Demira Hubanića, malo iznad lijevog oka.
– Snajper – zaključi Halil Pecikoza i nervozno obrisa čelo.
Dani su sporo prolazili na planini, ali dočekasmo dan kada nam, nakon dva mjeseca, javiše da se polako spremamo i da je sutra smjena.
U bajtama nasta opšte veselje. Neko je i šenlučio.
***
Smjena je stigla prije zore. Dug red, do zuba naoružanih vojnika, pojavio se od Medveđe kose. Zemlja pišti pod vojničkim čizmama. Smijenili smo se na mjesečini: oni ljuti kao ranjeni vuci, mi – sretni, vraćamo se u grad, razrušen i hladan, ali grad. Tamo nas, ipak, poneko čeka, i raduje se.
***
Trećega dana po povratku sa Igmana – krenusmo na stare položaje na Trebeviću. Hitam uz strmine od Bogoševca i strepim. Oštar vjetar hladi zaplamtjele obraze.
Dolje u gradu – zajaukaše sirene najavljujući opštu opasnost.
Priđem mojoj Jeliki, a ona ne šumi. Pod granama razbacane šišarike, kao da ih je, u ljutnji, stresla sa sebe. Nekoliko suhih iglica pade u moju kosu. Tek pokoja kap sasušene smole visi sa krajeva posjekotina. Sjedim tu i gledam kako vjetar sve jače udara u modre borove krošnje. Dolje prema Bogoševcu zapuca, a zatim uz strašnu huku, sruči se bor. Od kako su ih počeli sjeći i razrjeđivati – sve češće padaju. Vjetar je mijenjao pravac a borovi škripali i jaukali kao ranjenici.
Ne prođe dugo, a i Jelika se stade navoditi; prvo krenu na jednu, a onda na drugu stranu. Bježao sam prema zemunici dok je uz krhak lom padala i pružala se između debelih borova koji su se još uvijek držali na nogama. Slomila se tačno u visini moje glave. Između bijelih kostiju ležao je zubat i velik, crni geler.
***
Oluja je stala. Jedan po jedan, bezvoljno se protežući, iz zemunice se počeše izvlačiti borci.
– Mašala, mašala – raduje se Musa Kajanija hitajući prema opruženoj i bespomoćnoj Jeliki. Okrećući sjekiricu u desnoj ruci, Ćoso lijevom zadovoljno trlja bradu.
– Meni dovde – Esko Agović zareza bridom čizme nevidljivu liniju na oborenom stablu.
– Ja ću uzeti tanji kraj, valja mi vući do Bjelava – veli Zijad Hurem, zvani direktor, a kao da se žali.
Galamili su, premjerali i komadali moju Jeliku, koja se samo prije dva mjeseca, prkosno izvijala između borova. Sada je bila gomila trupaca, koji će još sutra biti pretvoreni u cjepanice, a onda u ugarke, pa u pepio i na kraju u ništa…
– Uzmite i vi – okrenu se Munja meni i advokatu Veljku.
– Ne, hvala – odgovorismo uglas.
Kada su i grane pokupili za u zemunicu, sjedoh i oslonih se uz panj. Između prorijeđenih borova, kao na dlanu, gledam Sarajevo. Sa groblja „Kovači“ razilazi se dženaza. U Sedam šuma, iznad Vratnika, baciše bojne otrove. Veliku žutosivu pečurku vjetar gura i primiče gradu.
Kada su sirene označile kraj opšte opasnosti, krenuh u zemunicu.