U to davno doba, dok svijetom još nisu vladali ljudi, živio je u našoj zemlji neobičan i ponosan narod divova koji su sami sebe nazivali Džidovi. Živjeli su mirno i među njima kavga, zavist i mržnja nisu bili poznati, a srdačnost i dobrodušnost cijenili su kao najdragocjeniji posjed. Među njima takvim svojom plemenitošću isticao se Demil i ovo je priča o njegovom slavnom i pomalo zaboravljenom životu. Sve se odigralo ovako.
Sedam je godina snijeg neprekidno padao, a kada se osme konačno otopio, visoravan je bila napuštena i pusta. Čak su i smrtonosne stijene Prokletija izgubile na svojoj oštrini i cijela se visoravan doimala oblom i okruglom. Kuda god bi čovječje oko uputilo pogled, jedino je moglo vidjeti sablasno tihu prazninu. Samo je iz jedne kamene kućice, dopola ukopane u zemlju, i dalje prema nebu sukljao bijeli dim života. Obori koji su opasali kuću bili su prazni, iscijepanog drvlja više nije bilo u drvaru i da jedan golem, žut i olinjao pas nije neprekidno lajao, čovjek bi pomislio kako u kući niko ne živi.
U toj su kući sklupčani u jednom uglu otac Studen i sinovi Livor i Jasen čekali da se majka Danica probudi iz predsmrtne agonije, a ona, u porodiljnim mukama, više nije razabirala ništa s ovog svijeta i tihi jecaji njenih sinova više nisu u njoj mogli pokrenuti nikakvu emociju. Trzala je rukama, grčila se od bola, vrištala probadana nekim onozemaljskim mukama, a kada bi se primirila. buncala je izgovarajući neke nesuvisle riječi. Jedanaestog dana od trenutka kada se strovalila u neizdržive muke njeno mršavo tijelo s velikim stomakom oslobodi se tereta i kućom se razmili plač tek rođenog djeteta. Otac i braća priskočiše da pomognu nesretnici, ali od gladnog dječijeg zapomaganja nisu mogli čuti šta im je umiruća pokušavala reći.
Dugo je tog dana Studen razmišljao kakvo ime da nadije sinu, a kada pade noć, i on onemoćao leže na postelju od sušenih koža u mislima je vidio svoju pokojnu suprugu, ali mladu, onakvu kakva je bila kad ju je prvi put ugledao na planinskom obronku, veselu, razigranu i nasmijanu. Nakon punih osam godina Studen je prospavao mirnu noć, spokojnu i okrepljujuću, a kada se probudio, bio je dobrog raspoloženja. Bacio je pogled po unutrašnjosti kuće zaustavljajući misli na krčagu s vodom i vješto naoštrenoj sjekiri. Ustajući, osjeti neku mladalačku snagu u svojim rukama i nogama i onako obeznanjen i lišen svakog srama prekorači kućni prag i tamo u dvorištu, koje se protezalo do linije neba, zateče ga neobičan prizor. Onaj mališan kojem nije mogao smisliti imena halapljivo je dojio sisu olinjale kučke, nabujalu od materinskog mlijeka, bremenitu životom i snagom. Taj ga prizor zateče i on ne znajući za sebe, a ganut tim savezom životinje i djeteta, mahinalno reče: „Živi sine, Demile.“
Život na pustoj visoravni bio je surov i grub, i dok su Demilova starija braća, krupni i snažni dječaci, vrijeme provodili pomažući ocu u svakodnevnom poslu, Demil je odrastao igrajući se sa životinjama. Još kao nejače naučio je razumijevati značenje psećeg laveža, a kako je vrijeme prolazilo, i ostali glasovi prirode prestajali su mu biti tajna. Do uzrasta kada je već mogao bez nadzora starije braće hodati planinom, Demil je savladao sve jezike svog zavičaja, a znanja o svijetu sticao je u razgovorima sa životinjama koje je sretao. Medvjed i vuk su ga podučavali hrabrosti i visprenosti, soko i orao su mu pričali o granicama svijeta, zmija o tome kakav je osjećaj biti bez razloga omražen i proganjan, a lisica mu je objašnjavala da je najrazboritije nastojati svaki sukob razriješiti razgovorom. Vrijeme je prolazilo i Demil je postajao krupniji i jači, a onda se jednog proljeća pred ocem i braćom ukaza kao odrastao i stasit mladić. Duga, valovita kosa padala mu je preko cijelih leđa dodirujući svojim vrhovima posljednji pršljen na tijelu, ruke su mu bile vitke i mišićave, lice blago i pristalo, golobrado, a oči svijetlozelene i praštavo bljeskave.
Kad je počeo pomagati ocu i braći u svakodnevnim poslovima, Demil je osjetio da je napokon ravnopravan tim muškarcima, ali ne prođe mnogo vremena i on primijeti da najteže poslove, one s kojima su se braća posebno mučila, on obavlja s neviđenom lakoćom. Bio je u stanju podići i balvan i donijeti ga na ramenu iz šume pred kuću, mogao je samo jednim udarcem topuzom raspolutiti najveću i najtvrđu stijenu u polju, bio je u stanju jednom rukom uhvatiti najkrupnijeg bika za rogove i povaliti ga na zemlju. I radio je Demil sve to ne primjećujući da je to snaga neprirodna za njegovu vrstu, snaga kojom njegov otac i dva starija brata nisu bili obdareni. A divovi njegovog plemena bili su iznimno jaki i bili su u stanju bez mnogo napora podići ljudsku kuću od kamena i baciti je niz ledinu. Samo, to su radili rijetko, jer su u to davno doba divovi živjeli u miru s ljudima nastojeći u svakoj prilici, svojom snagom i mudrošću, biti na usluzi ljudskom rodu.
Početkom jednog ljeta, kada su mladići bili već dobro opečeni suncem, nešto se pokrenu u Studenovoj duši i on odluči napustiti visoravan. Već je nekoliko godina pobolijevao od melankolije i nerijetko je noću znao jecati od tuge dozivajući svoju umrlu suprugu Danicu. Izlazio bi onda u kućnu avliju i dugo gledao zvijezdu na nebu pokušavajući njenim posredstvom govoriti sa svojom ženom. Kada je te godine miris divlje lipe razmilio širokom poljanom na kojoj su mladići napajali stoku, Studen, ostario i pomalo onemoćao, obznani djeci kako je došlo vrijeme da se pokrenu i ostave taj krajolik da zjapi prazan. Dok je gledao kako se djeca međusobno pogledaju u nevjerici, stari Studen, sijed i pogrbljen, samo reče kako je došlo vrijeme da i posljednji Džidi napuste visoravan.
Na put su krenuli ponijevši samo ono najnužnije, četiri Džida na konjima, nekoliko magaraca natovarenih stvarima i oružjem, dvije krave i čopor nedavno okoćene štenadi sa crno bijelom kujom, koja je trčala na začelju kolone. Mladići su jahali oborene glave ne usuđujući se pitati čemu ovaj nagli pokret, ali negdje duboko u sebi osjećali su da njihov otac ima dobar razlog što napušta dom koji je podigao vlastitim rukama. Studen je jahao privezan za svog konja popijevajući bajalice za sretan put i krijući od djece da je u snovima vidio zastrašujući znamen buduće nesreće. Usnio je kako je došao kraj vremena Džida i u istom je snu vidio kako strijele odapete sa lukova ljudi ubijaju posljednjeg diva. Nije sebi htio priznati kako je naslutio kraj svojoj vrsti i zato se dao u besmislen bijeg od neizbježne sudbine.
Već je trećeg dana putovanja Studen toliko klonuo snagom da su ga sinovi bili primorani naizmjenično pridržavati u raskošno izrezbarenom sedlu, a kada četvrtog dana pregaziše Drinu i dospješe do nekog proplanka zaraslog u mlade četinare, starac naredi sinovima da ga skinu sa konja i polegnu na mjesto gdje je zemlja bila najtvrđa. Satima je onda gledao u nebo potpuno nepomičan, nijem i sablasno odsutan mislima, nesposoban da čuje tihe vapaje svoje djece, a kada lagani vjetar stade meškariti vrhove vitkih stabala, ta čudesna i jednostavna igra prirode izmami na njegovo ogrubljelo lice blag osmijeh. Tada progovori nekim potpuno nepoznatim glasom, pisukutavim, dječijim:
„Djeco, ne zaustavljajte se nigdje. Zaboravite predjele vašeg djetinjstva, jer tamo za naš rod više nema sreće ni života. Pomažite ljudima, nemojte im se suprotstavljati, ali dobro znajte da je njihova sreća sudbinski povezana s našim nestankom. Šta god činili od onoga što je namijenjeno da bude ne možete pobjeći. I živite sa radošću u srcima, jer bijes, očaj i mržnja mogu samo da vas učine nesretnim. Budite pravdoljubljivi, slijedite istinu i ako treba žrtvujte sve što posjedujete, čak i život, da se očuva harmonija pravde.“
Nakon tih riječi još je dugo ležao otvorenih očiju, gledajući nebo i vrhove vitkih borića, ali potpuno nijem, a onda okrenu glavu u pravcu iz kojeg su došli i u pogledu mu djeca primijetiše čežnju i sjetu. Onda otpuhnu duboko i teško i činilo se da je tim odbacivanjem zraka iz širokih džidovskih pleća odbacio sve ovozemaljske terete od sebe, a posljednje s čim se rastavio bila je duša, čista i srebrenkasto-bijela. Dok se odvajala od Studenovog tijela i hrlila nepoznatim nebeskim prostranstvima njegovi su je sinovi posmatrali s ljubavlju i strahopoštovanjem znajući kako će već sa sljedećim jutrom biti sami u neprijateljskom svijetu.
Cijelu su noć tri brata pjevala pogrebne bajalice slažući teško kamenje na netom iskopanu raku u koju su položili očišćeno očevo tijelo i najdragocjenije Studenove stvari, a kad je osvanuo novi dan, bez mnogo pitanja i dvoumljenja, podigli su raštrkane stvari i krenuli u potragu za svijetom o kojem nisu znali ništa, čak niti gdje se nalazi i kako izgleda.
Sedmog dana putovanja izbiše na nekakvu kaldrmisanu cestu i nakon samo jednog kilometra nađoše se na raskrsnici bez ikakvih oznaka. Tu stadoše i zapodjenuše diskusiju ne znajući kojim pravcem da krenu. Od oca nisu dobili nikakva uputstva i bili su prepušteni sposobnostima vlastitog rasuđivanja. Ali, što su više iznosili argumente pojašnjavajući razloge svojih tvrdnji to su mišljenja trojice braće bila sve udaljenija. Zapravo, Livor i Jasen su bili ubijeđeni da se mora krenuti na jednu stranu, a Demil da bi bilo bolje uputiti se u suprotnom smjeru. Tri su dana, na tom mjestu, tri brata pokušavala naći zajednički jezik, a kada svanu zora četvrtog donesoše odluku da svako slijedi sopstvene zamisli. Kratko se pozdraviše, muški suzdržano, a onda dvojica starijih divova odoše u smjeru za koji su vjerovali da vodi do zemlje gdje će naći smiraj i spokoj. Demil ih je gledao kako nestaju na obzoru susprežući tugu i bijes, a kada njihovih silueta nestade, s nekim se neznanim bolom uputi u pravcu iz kojeg je dolazilo sunce ubijeđen da treba slijediti njegovu nevidljivu putanju kako bi se stiglo do mjesta na koje se bez svog pristanka uputio.
Dugo je Demil jahao kroz neviđenu pustaru trpeći žeđ i glad, a kada mu je konj lipsao nastavio je hodati noseći na leđima golem teret. Po najvećoj omorini je nastojao naći neki hlad najčešće se zavlačeći pod zakržljale krošnje divljeg žbunja. Uobičajio je hodati samo noću, a hodajući gledao je sjajne zvijezde na nebu zamišljajući lica svog oca i braće, koreći svoju tvrdoglavost koja ga je ubijedila da se rastane s njima. U tim noćima ispunjenim samoćom zabavljao ga je jedino zvuk suđa koje je zveckalo na njegovim leđima i Demil je zamišljao da su to zvuci instrumenata. Zamišljao je sebe i braću kako se pršću vodom u ledenom planinskom potoku punom neuhvatljivih brzaka i te su slike održavale živom snagu njegovog duha. Hodao je ne znajući šta je svrha njegovog putovanja i što se više odmicao na tom putu to je smisao cijele pustolovine bio nejasniji i Demil je često obarao glavu nastojeći od zvjezdanog neba sakriti svoj strah i svoje razočarenje. Nedostajao mu je otac i patio je za braćom često se zabrinuto pitajući gdje su sada Livor i Jasen kudeći svoju neukrotivu narav. Predbacivao je sebi što nikada nije braći rekao koliko ih voli i u stanju potpunog očaja, okružen samo sablasnom pustinjom samoće, znao je zazivati njihova imena i neutješno ridati. Suze su bile teške, krupne i bremenite životom, a na svakom mjestu gdje su uspjele, kližući s njegovog lica, pasti na zemlju porađale su izvor iz kojeg je isticala pitka voda.
Što je duže hodao, to je pejsaž koji je okruživao Demila postajao divlji i nepristupačan, a kada shvati nakon mjeseci besciljnog tumaranja, da uopšte ne zna gdje se nalazi, odluči hodati s crnim povezom zavezanim preko očiju. Shvatio je da mu stvarnost izmiče ispred očiju i da što trezvenije pokušava sagledati svijet to su mu prikaze iz njegovih nemirnih snoviđenja postajale očitije; otvorenih očiju i zagledan u daljinu bio je u stanju vidjeti samo izmaštan svijet, a tek je crnilo koje se nalazilo iza debelog poveza omogućavalo da osjeti stvarnost života kojim se kretao. U tom samonametnutom mraku Demil napokon prepozna znakove za koje je odmah znao da će ga odvesti izvan pustare, a kada nakon nekoliko dana hodanja osjeti kako mu hladan vjetar upliće svoje prste u nepočešljanu bradu, skide povez i ne bi nimalo iznenađen kada oko sebe vidje gustu bukovu šumu svu obraslu u divlju paprat.
Iz te je šume Demil izašao sa jednom idejom, duboko usađenom u njegovom biću, ali nejasnom i zagonetnom. Rovarila je ona u njegovom srcu pokrećući potoke tihe boli koju je zadržavao u sebi nemoćan da joj se odupre, da odbaci tog crva koji je prekidao njegov san, a budnog ga tjerao u očaj. Kada osjeti prve pahulje na svom licu Demil odluči da se utabori na jednom mjestu koje mu se činilo pogodno za logoravanja. Odloži tešku opremu na zemlju, a sam sjede na jedan ovelik kamen i nasloni se leđima na visoko hrastovo drvo. Kao da je slušao tužno Demilovo srce, snijeg odmah poče jače padati i ne prođe dugo a snježni smetovi prekriše Demila i da iz dvije rupe u tom nanosu nije izlazio zrak njegovih teških otpuha nijedno živo biće ne bi znalo da pod tim snijegom sjedi Demil, div koji je s ocem i dvojicom braće krenuo pronaći neko nepoznato mjesto a sada usamljen pokušava sabrati svoje razbježale misli. O čemu je Demil razmišljao zatrpan snijegom nisu mogle naslutiti ni rijetke ptice koje su nadlijetale visoki hrast, a čak su i glodari mogli primijetiti da se snijeg, na mjestu gdje je sjedio, dizao i spuštao, cijele zime, tjeran težinom divovih onespokojavajućih misli.
Proljeće je došlo naglo i bez najave, silovito, donoseći raskravljajuću toplotu, a prvo što se ukazalo ispod otopljenog snijega bila je uspavana Demilova pojava. Obrastao u gustu, čekinjavu bradu, duge i masne kose, Demil je okolinu gledao nekim dječijim, radoznalim, pogledom. Sve mu je bilo novo i nepoznato, srce mu je bilo ispunjeno obnovljenom životnom snagom a kada se počeo oružati spreman da krene na put odisao je odlučnošću i samouvjerenošću. Iako nije znao gdje treba ići i koji je cilj njegovog putovanja, slutio je da će uskoro sve njegove neodoumice biti razriješene i on, pouzdajući se u tajnu silu svemira, smjerno krenu prema tom mjestu koje čak ni u snovima nije mogao vidjeti.
Hodao je dugo prije nego je stigao u predio sav obrastao u neko nisko žbunjevito raslinje i tu na jednom jedva živom potoku opra ruke, osvježi lice i potkresa bradu. Dok je satirao skoreni znoj i prljavštinu sa ramena i grudi o jednu granu, tik do njega, sleti mlad kos. Demil ga pogleda i pomalo sažaljivo reče kako je na ovoj vrućini neprijatno imati crno perje. Tada mu se kos, na njegovo zaprepaštenje, obrati:
„Demile, ti lutaš ovim prostranstvima tražeći smisao života, tražeći mjesto gdje ćeš, dozvoli mi da se izrazim jednom ptičijom metaforom, da saviješ gnijezdo. I lutaš, tumaraš ovim pustarama bez jasnog cilja, zbunjen si, ponekad i uplašen. Ni na jedno pitanje koje pritišće tvoje srce nemaš odgovora, a ljuti te što čak i naporno razmišljanje ne donosi toliko željene odgovore. Sve su tvoje želje upućene nebu tražile samo jedno – da dobiješ jasan odgovor na pitanje koja je svrha tvog života. I evo, sada, dobijaš odgovor na to pitanje. Idi, dole na jug i pomozi ljudima da podignu kuće i tvrđavu, pomozi im svojom snagom i svojom mudrošću i džidovskim savezom s prirodom, koji su sklopio davno, pomozi da ukrote divlje vode i pripitome divlje životinje.“
Prije nego je zbunjeni Demil uspio išta reći, kos se vinu u nebo i nestade krijući se negdje iza zasljepljujućih sunčevih zraka. Uzbuđeni div nije časio ni trenutka i grabeći nasumično netom raspakovane stvari uputi se u pravcu za koji je mislio da je jug, tražiti ljude da im pomogne svojom snagom i svim ostalim vještinama koje je posjedovao.
Nije dugo putovao kada ugleda jedno oveće naselje u kojem su ljudi živjeli u oskudnim kućama napravljenim od blata i trstike. Kada ugledaše Demila, razbježaše se tražeći utočište u jarugama i čestarima, ali kada vidješe da je div počeo odvaljivati velike komade stijena i slagati ih tako da tvore bedem, polako se počeše vraćati u svoju naseobinu. Danima je i mjesecima Demil podizao dugački zid, dvije kule osmatračnice i tvrđavu a kada je završio s radovima, iskopa jarak i u njega usmjeri dio rijeke koja je proticala tik uz građevinu. Tada su ljudi već bili navikli na Demila i njegovu dobrodušnost i nije mogao proći niti jedan dan, a da on nekim savjetom ne pomogne ljudima. Pokazao im je kako se krote konji, kako da naprave plug i u njega upregnu volove, objasnio im je kako da koriste vodu za mljevenje žita, kako da tope željezo i od njega kale svakojako oruđe. Radio je Demil požrtvovano i što se više naprezao, to je osjećaj ispunjenosti i svrhovitosti života jače strujao njegovim krvotokom, a uspomena na roditeljski dom, oca i braću sve je više blijedila.
Trinaest je godina Demil služio svojom snagom i oštroumnošću ljudima gledajući kako, njemu na očigled, odbacuju bijedu i počinju sticati posjed kojim su se mogli dičiti. Ali, ono što prostodušni div nije mogao vidjeti bio je uznemirujući rast oholosti, zavisti i mržnje u njihovim srcima. I napokon, kada se odbiše od siromaštva, do neraspoznatljivosti, zaboraviše okus neimaštine, bljutav poput razmekšanog blata, svoju podmuklost usmjeriše prema Demilu. U noći ljetne ravnodnevnice, kada se Demil odmarao od cjelodnevnog rada, grupa njih se iskupi na zaravni ispod koje je ležao i bez ikakvog upozorenja počeše bacati kamenice na njega i osorno ga psovati. Isprva zbunjen, Demil je pokušavao razgovarati s ljudima i ustanoviti šta je razlog njihove netrpeljivosti, ali što je on više pokušavao biti racionalan, to je njihov bijes postajao žešći i neukrotljiviji. Naposljetku, vidjevši da s ljudima ne može razgovarati i da je njihova mržnja toliko očigledna i neutaživa, shrvan od tuge, Demil odluči da napusti tvrđavu koju je izgradio. Odlazeći nije se osvrtao oko sebe, posmatrao je odsjaj mjeseca na riječnoj površini i slušao bijesne povike mržnje koji su ga ispraćali.
Lutao je Demil danima ne mogavši sebi objasniti otkud je dolazila ta iznenadna mržnja, ali koliko god ga boljeli uboji od kamenica i strijela, nije htio prihvatiti istinu kako je za njegov progon kriva mržnja tog nezahvalnog soja. Tražio je Demil, i pronalazio, bezbroj opravdanja za ponašanje ljudi ubjeđujući sebe kako je mržnja bila u srcima nekolicine, a da su ostali, naivni i lakovjerni, slijedili bukače ne postavljajući suvišna pitanja. Pokušao se sjetiti čime je mogao izazvati njihovo neprijateljstvo i u tom naprezanju uma odjednom bi se sjetio kako se jednom prilikom, uz sami zid, grubom riječju obratio nekom radniku pomagaču, ili bi se prisjetio kako je halapljivo pio bunarsku vodu ostavljajući tesare žedne da čekaju svoj red, ili kako je u kasno proljeće nemilice i proždrljivo jeo mladi luk i stelju, ne vodeći računa da i među ljudima ima gladnih i iznurenih radom. Da, mislio je Demil u sebi, to su bili razlozi njihove ljutnje i s pravom su zahtijevali da napustim njihovu naseobinu, a nikako neka nerazumljiva mržnja potekla iz niskih pobuda i rasplamsalih strasti. Hodao je kao prije toliko godina, sasvim sam, nepreglednom pustarom okrivljujući sebe zbog nesreće koja ga je zadesila i žaleći ljude koji su morali sve ove godine da trpe njegovu plahovitu narav. Čvrsto ubijeđen u svoju krivicu nije mogao suzdržati neraspoloženje koje se poput bolesti počelo širiti njegovom dušom, a od te obamrlosti i tijelo mu je malaksalo i na jednoj uzvisini, prekrivenoj bodljikavim sitnim rastinjem, Demil položi svoje tijelo moleći veliko sunce da mu otrgne dušu iz grudi, jer toliki je bio sram koji je, kao ubode insekata, osjećao u svakoj dlaci svog tijela. Zario je glavu u šake stideći se svojih prijestupa i grijeha zazivajući po prvi put nakon toliko godina svog davno umrlog oca. U tom očajanju sjeti se i svoje izgubljene braće i tada poče nekontrolirano plakati ispuštajući iz njedara grlene glasove nesreće.
Plakao bi tako Demil do kraja vremena ili do trenutka svoje smrti da mu se, vjerovatno uznemirena njegovim jecajima, ne obrati zmija koja je živjela na toj uzvisini ispod jednog kamena do pola ukopanog u rahloj i suhoj zemlji. Bez ikakvog okolišanja zmija reče Demilu:
„Džide, čudim se uopšte da te vidim, jer koliko ja znam, tvoja vrsta već je od davno nestala i ti bi mogao biti čak i posljednji div koji hoda zemljom. Znam dobro i ko si, jer nikada prije nije živio Džid koji je svojom snagom služio na dobrobit ljudima i po tome si jedinstven u svojoj vrsti“, tu zmija zastade na tren, a onda nastavi govoriti istim piskutavim i pronicljivim glasom, “i po tome što si vjerovatno posljednji od svoje vrste, a da to uopšte ne znaš.“
Na ovom mjestu Demil podiže glavu iz grubih šaka, zaraslih u skorene žuljeve, nadvi se svojim tijelom nad zmiju i glavu primače njenim dubokim i oštrim očima.
„Šta pričaš zmijo? Kakve su to besmislice? Narod Džida velik je, mnogobrojan i neuništiv. Samo su od mog pokojnog oca Studena potekla trojica i ja, tamo negde“, na tom mjestu Demil rukom pokaza prema horizontu, „imam dvojicu braće, koji, vjerovatno, baš kao i ja lutaju zemljom tražeći postojbinu o kojoj ništa ne znaju, ni gdje se nalazi, ni kako izgleda, ni kako doći do nje.“
Zmija ga je pažljivo slušala, a kada Demil završi, izvi svoje tijelo nekoliko puta i ispruži ga do svoje pune dužine, a onda trbuha izloženog suncu progovori s neskrivenom gorčinom.
„Demile, tvoja braća Livor i Jasen mrtvi su odavno, njih su ubili ljudi. Umrli su nevini, bezgrješni, a bili su krivi samo zato što su bili Džidi i zato što se ljudi nerazumno boje vaše veličine i vaše nezemaljske snage. Ubijeni su na prevaru, gnusno, a njihova tijela su raskomadana i poslana u sve tvrđave u kojima žive ljudi i kojima vladaju njihovi knezovi, da budu opomena svim onima koji bi željeli obnoviti stare zakone i živjeti u slozi sa džinima, vilama i životinjama.“
Zmija na tom mjestu bijesno prosikta i u tom nerazumljivom zvuku Demil je osjetio prijekor i srčano izgovorenu kletvu.
„I nas zmije su ljudi ocrnili. Proganjaju nas i ubijaju na svakom koraku. Ali, nije vrijeme ni mjesto da pričam o svojim mukama niti da gledam kako padaš u očaj. Moram ti reći da ako želiš dokučiti smisao života i prekinuti sva lutanja, ne smiješ očajavati provodeći vrijeme u žalovanju za ubijenom braćom. Nego, pohiti do Pavlovca na Borču. Progazi četinarsku šumu i kada ugledaš utvrđeni zamak obrati se narodu Lutorana i povedi ih u zbjeg. Ne učiniš li tako, ljudska mržnja zatrat će i njihvo postojanje. Vodi ih do planine Oštrelj i tamo pod bijelom stijenom podigni im novu postojbinu.“
Preneražen onim što je čuo, Demil nije oklijevao nego skoči na noge i bez pozdrava poče trčati prema Borču. Razmišljao je o onome što mu je zmija rekla i nije nalazio riječi kojima bi opisao ono što je osjećao. Trčao je ne zaustavljajući se, danju i noću, a pod njegovim teškim koracima zemlja se tresla, a drveće ponizno povijalo. Tugovao je za braćom nijemo i samo bi ponekad lice iskrivio u bolan grč kojim je nastojao suspregnuti suze i plač. Kada se primakao planini i osjetio kako zrak postaje hladniji, osjeti da mu se mišići u rukama i nogama pune nekom novom snagom. Od tog osjećaja postade još odlučniji i s nekim fanatičnim ubjeđenjem da će zakasniti i da će ga ljudi preduhitriti, poče se uspinjati prema utvrđenom gradu Pavlovcu. Tek kada se približi zidinama obraslim u šiblje, stade da odahne, ali samo na čas, a kada uhvati zraka odvali kapiju i utrča u dvorište zamka. Taj neobični narod, koji je govorio ljudima nerazumljivim jezikom i koji se hranio samo biljem i mlijekom domaćih životinja, bio je bezazlen i krotak. Demilu je dugo vremena trebalo da ih ubijedi kako su svi znameni nadolazeće nesreće već vidljivi i da učestale patrole ljudi i posjete njihovih trgovaca nisu slučajnost već dio jednog strašnog nauma. Tri je dana i tri noći Demil ubjeđivao Lutorane da se pokrenu i slijede ga u dobrovoljnom egzodusu i na koncu, kada se poče pomaljati zora četvrtog dana, otpor Lutorana se slomi i oni doniješe odluku da sele iz svoje domovine.
Uplašeni možda i više Demilovom pojavom nego spoznajom o nadolazećoj izdaji ljudi Lutorani ponesoše svoje dragocjenosti u pletenim vrećama, a dok su izlazili iz kapije i silazili niz oštru planinsku strminu, ridali su proklinjući sudbinu namijenjenu njihovom naraštaju. Cijela je planina brujala od njihovog plača, a lelek se mogao čuti sve do udaljenih planina juga. Postojbinu su napustili u velikoj koloni slijedeći Demila koji je, noseći u rukama ogromni buzdovan, hodao na čelu spreman usmrtiti svakoga ko se usudi spriječiti kolonu u napredovanju. Oni, Lutorani, jahali su iza njega na ovcama, jarcima i kozama, a oko njih su skakale raspuštene kokoši i vrzmali se unezvijereni psi. I tako su, zbijeni jedni uz druge i drhteći od straha, slijedili Demila, ćutke, svjesni valjda da je ovo posljednje putovanje na koje su se otisnuli i da iza ovog zbjega jedini put po kojem mogu hoditi jeste onaj koji vodi u mračne tajne zagrobnog života.
Pod Oštreljom bili su toliko iznureni da nisu imali snage čak ni gledati Demila kako lomi ogromne stijene i od njih zida tvrđavu na samom vrhu planine. Tek kada je završio i dao im znak, Lutorani unesoše u svoj novi dom stvari koje su nosili preko cijelog poznatog svijeta. A kada zatvoriše kapiju i sa zidina pogledaše Demila, shrva ih neka neopisiva tuga. Osjećali su se nezaštićenim i usamljenim, znali su da su odbačeni od svijeta i ljudi, slutili su da je cijeli ovaj put bio uzaludan i besmislen. Žalili su za Demilom, jer nisu mogli ne vidjeti nesreću u njegovim dubokim i pitomim očima. Znali su da odlazi i da će ih ostaviti same i da će na tom, kako su naslutili, posljednjem životnom putovanju potražiti ubice svoje braće, a pronaći će jezu, bijedu i smrt. Ispratiše ga pjesmama tužbalicama i grajom iskrenog uzbuđenja, a on Demil, dok je odlazio, osvrtao se gledajući grad koji je izgradio i narod kojemu je stvorio dom.
Godinama je Demil, nakon toga, lutao svijetom tražeći ubice svoje braće. Četrnaest puta je izbjegao smrt, ostao je bez jednog oka, bez prstiju na obje šake, ali i dalje je pokušavao pronaći ljude koji su ubili njegovu braću. Iz svake ljudske naseobine, kojoj se primakao u toj potrazi, osjetio je neobjašnjivu mržnju i kako je vrijeme prolazilo od tragaoca postao je plijen koji neprekidno bježi i skriva se. Kuda god je išao, vidio je leševe i krv, vidio je koliko je strašna zluradost ljudi i ti su ga prizori krvoprolića proganjali na javi i u snu. A bili su toliko snažni i upečatljivi da su istisli iz njegovog uma slike oca i braće i koliko god napinjao snagu svoje mašte Demil više nije mogao sebi predočiti njihove likove. Razočaran i umoran, primijetio je kako postaje ravnodušan na zbivanja u svijetu, a bol koji je osjećao u grudima i studen koja se uhvatila oko njegovog srca priječili su ga da rijetke trenutke razbibrige krati u razgovoru sa životinjama. Kuda god je prolazio bio je sablasno nijem odbijajući govoriti o onome što ga muči.
Onemoćao i razočaran, sjetan i rastresen, dospio je u toj svojoj potrazi do rijeke Bregave i na mjestu gdje pravi blagi luk, podno Gavranove kule, nađe jedno ugodno mjesto na kojem odluči da se odmori. Nakon mnogo vremena osjeti prijatnost i ugodu, a svježe ubrani plodovi nara i smokve krijepili su njegovu izmučenu dušu i pohabano tijelo. Miris komorača i lavande bio je toliko prijatan i omamljujući da Demil zaspa spokojan, kako dugo nije bio. U tom snu, nakon toliko godina, ugleda svog oca, vidje ga kako pred davno napuštenom kućom siječe osušenu ovčiju kožu, ču majčin sitni pjev kako dopire iz kuće, zamirisa mu u loncu pirjano kozje mlijeko. Pokuša, tu u snu, rukama dohvatiti sve to što mu se pričinjavalo, ali umjesto toga slike nestade i on vidje svoja dva brata Livora i Jasena kako se goli do pasa hrvaju, a svježa zemlja se razlijetala na sve strane svaki put kad bi njihove gole noge pokušale da se ukopaju tražeći u njoj oslonac i ravnotežu. Stiže doviknuti samo: „Braćo!“, kad osjeti bol, prvo u ruci, a zatim u stomaku. Svega nestade i on otvarajući oči vidje žbun nara, shvati da je sve to bio san i posegnu onom rukom koja ga nije boljela za buzdovanom, ali tamo gdje ga je položio više ga nije bilo. Pridiže se onda u neki poluležeći položaj i vidje dva čovjeka kako stoje iznad njega, pokuša nešto izustiti, ali prije nego izgovori barem jednu razgovijetnu riječ, onaj okićeniji zabi koplje u njegove grudi. Osjeti krv na usnama i jeziku, a onda posljednjim trzajem života vidje kako prema njegovoj glavi leti sjekira nakon čega po njemu, i svemu za šta je znao, pade crni mrak uništenja.
Dugo su ta dva čovjeka dijelila plijen svađajući se i prepirući oko svakog predmeta. U veselju od nanijete smrti nisu primijetili kako se sva priroda oko Demilovog trupla rastužila, nisu vidjeli da je voda prestala teći, a ptice prestale pjevati. Te su noći, bezobzirni i neosjetljivi, šenlučili uz vatru, a kada su sljedećeg dana krenuli prema tvrđavi i gradu, nisu se ni osvrnuli prema tijelu ubijenog Džida.
Usput su sreli nekog čovjeka i nakon što se malo zabaviše s njim rekoše mu da se vraćaju s bojnog polja i da su upravo u velikom megdanu ubili stvorenje koje je gore od svake zamislive nemani. Platiše čovjeku da širi priču o njihovom herojstvu, da uz svaku vatru uz koju se nađe pripovijeda kako su njih dvojica, Marko, nepriznati kraljević velikog dvora, i Đerzelez Alija, ubica stotinu zmajeva, izazvali Džida Demila na megdan pa ga ubili nakon što su mu otuđili koplje, mač i buzdovan, i kako je savladan njihovom hrabrošću preklinjao da ga ne usmrte i kada su se oni smilovali on odnekud iz hlača trgao na njih bodež. Ubiše ga zbog te izdaje i kukavičluka, rekoše, i tu je priču starac širio uz svaku vatru uz koju je sjeo do kraja svog života ubijeđen kako ga je život blagorodio čašću da upozna i objeduje sa dva istinska junaka ljudskoga roda.
Legenda o Demilu
U to davno doba, dok svijetom još nisu vladali ljudi, živio je u našoj zemlji neobičan i ponosan narod divova koji su sami sebe nazivali Džidovi. Živjeli su mirno i među njima kavga, zavist i mržnja nisu bili poznati, a srdačnost i dobrodušnost cijenili su kao najdragocjeniji posjed. Među njima takvim svojom plemenitošću isticao se Demil i ovo je priča o njegovom slavnom i pomalo zaboravljenom životu. Sve se odigralo ovako.
Sedam je godina snijeg neprekidno padao, a kada se osme konačno otopio, visoravan je bila napuštena i pusta. Čak su i smrtonosne stijene Prokletija izgubile na svojoj oštrini i cijela se visoravan doimala oblom i okruglom. Kuda god bi čovječje oko uputilo pogled, jedino je moglo vidjeti sablasno tihu prazninu. Samo je iz jedne kamene kućice, dopola ukopane u zemlju, i dalje prema nebu sukljao bijeli dim života. Obori koji su opasali kuću bili su prazni, iscijepanog drvlja više nije bilo u drvaru i da jedan golem, žut i olinjao pas nije neprekidno lajao, čovjek bi pomislio kako u kući niko ne živi.
U toj su kući sklupčani u jednom uglu otac Studen i sinovi Livor i Jasen čekali da se majka Danica probudi iz predsmrtne agonije, a ona, u porodiljnim mukama, više nije razabirala ništa s ovog svijeta i tihi jecaji njenih sinova više nisu u njoj mogli pokrenuti nikakvu emociju. Trzala je rukama, grčila se od bola, vrištala probadana nekim onozemaljskim mukama, a kada bi se primirila. buncala je izgovarajući neke nesuvisle riječi. Jedanaestog dana od trenutka kada se strovalila u neizdržive muke njeno mršavo tijelo s velikim stomakom oslobodi se tereta i kućom se razmili plač tek rođenog djeteta. Otac i braća priskočiše da pomognu nesretnici, ali od gladnog dječijeg zapomaganja nisu mogli čuti šta im je umiruća pokušavala reći.
Dugo je tog dana Studen razmišljao kakvo ime da nadije sinu, a kada pade noć, i on onemoćao leže na postelju od sušenih koža u mislima je vidio svoju pokojnu suprugu, ali mladu, onakvu kakva je bila kad ju je prvi put ugledao na planinskom obronku, veselu, razigranu i nasmijanu. Nakon punih osam godina Studen je prospavao mirnu noć, spokojnu i okrepljujuću, a kada se probudio, bio je dobrog raspoloženja. Bacio je pogled po unutrašnjosti kuće zaustavljajući misli na krčagu s vodom i vješto naoštrenoj sjekiri. Ustajući, osjeti neku mladalačku snagu u svojim rukama i nogama i onako obeznanjen i lišen svakog srama prekorači kućni prag i tamo u dvorištu, koje se protezalo do linije neba, zateče ga neobičan prizor. Onaj mališan kojem nije mogao smisliti imena halapljivo je dojio sisu olinjale kučke, nabujalu od materinskog mlijeka, bremenitu životom i snagom. Taj ga prizor zateče i on ne znajući za sebe, a ganut tim savezom životinje i djeteta, mahinalno reče: „Živi sine, Demile.“
Život na pustoj visoravni bio je surov i grub, i dok su Demilova starija braća, krupni i snažni dječaci, vrijeme provodili pomažući ocu u svakodnevnom poslu, Demil je odrastao igrajući se sa životinjama. Još kao nejače naučio je razumijevati značenje psećeg laveža, a kako je vrijeme prolazilo, i ostali glasovi prirode prestajali su mu biti tajna. Do uzrasta kada je već mogao bez nadzora starije braće hodati planinom, Demil je savladao sve jezike svog zavičaja, a znanja o svijetu sticao je u razgovorima sa životinjama koje je sretao. Medvjed i vuk su ga podučavali hrabrosti i visprenosti, soko i orao su mu pričali o granicama svijeta, zmija o tome kakav je osjećaj biti bez razloga omražen i proganjan, a lisica mu je objašnjavala da je najrazboritije nastojati svaki sukob razriješiti razgovorom. Vrijeme je prolazilo i Demil je postajao krupniji i jači, a onda se jednog proljeća pred ocem i braćom ukaza kao odrastao i stasit mladić. Duga, valovita kosa padala mu je preko cijelih leđa dodirujući svojim vrhovima posljednji pršljen na tijelu, ruke su mu bile vitke i mišićave, lice blago i pristalo, golobrado, a oči svijetlozelene i praštavo bljeskave.
Kad je počeo pomagati ocu i braći u svakodnevnim poslovima, Demil je osjetio da je napokon ravnopravan tim muškarcima, ali ne prođe mnogo vremena i on primijeti da najteže poslove, one s kojima su se braća posebno mučila, on obavlja s neviđenom lakoćom. Bio je u stanju podići i balvan i donijeti ga na ramenu iz šume pred kuću, mogao je samo jednim udarcem topuzom raspolutiti najveću i najtvrđu stijenu u polju, bio je u stanju jednom rukom uhvatiti najkrupnijeg bika za rogove i povaliti ga na zemlju. I radio je Demil sve to ne primjećujući da je to snaga neprirodna za njegovu vrstu, snaga kojom njegov otac i dva starija brata nisu bili obdareni. A divovi njegovog plemena bili su iznimno jaki i bili su u stanju bez mnogo napora podići ljudsku kuću od kamena i baciti je niz ledinu. Samo, to su radili rijetko, jer su u to davno doba divovi živjeli u miru s ljudima nastojeći u svakoj prilici, svojom snagom i mudrošću, biti na usluzi ljudskom rodu.
Početkom jednog ljeta, kada su mladići bili već dobro opečeni suncem, nešto se pokrenu u Studenovoj duši i on odluči napustiti visoravan. Već je nekoliko godina pobolijevao od melankolije i nerijetko je noću znao jecati od tuge dozivajući svoju umrlu suprugu Danicu. Izlazio bi onda u kućnu avliju i dugo gledao zvijezdu na nebu pokušavajući njenim posredstvom govoriti sa svojom ženom. Kada je te godine miris divlje lipe razmilio širokom poljanom na kojoj su mladići napajali stoku, Studen, ostario i pomalo onemoćao, obznani djeci kako je došlo vrijeme da se pokrenu i ostave taj krajolik da zjapi prazan. Dok je gledao kako se djeca međusobno pogledaju u nevjerici, stari Studen, sijed i pogrbljen, samo reče kako je došlo vrijeme da i posljednji Džidi napuste visoravan.
Na put su krenuli ponijevši samo ono najnužnije, četiri Džida na konjima, nekoliko magaraca natovarenih stvarima i oružjem, dvije krave i čopor nedavno okoćene štenadi sa crno bijelom kujom, koja je trčala na začelju kolone. Mladići su jahali oborene glave ne usuđujući se pitati čemu ovaj nagli pokret, ali negdje duboko u sebi osjećali su da njihov otac ima dobar razlog što napušta dom koji je podigao vlastitim rukama. Studen je jahao privezan za svog konja popijevajući bajalice za sretan put i krijući od djece da je u snovima vidio zastrašujući znamen buduće nesreće. Usnio je kako je došao kraj vremena Džida i u istom je snu vidio kako strijele odapete sa lukova ljudi ubijaju posljednjeg diva. Nije sebi htio priznati kako je naslutio kraj svojoj vrsti i zato se dao u besmislen bijeg od neizbježne sudbine.
Već je trećeg dana putovanja Studen toliko klonuo snagom da su ga sinovi bili primorani naizmjenično pridržavati u raskošno izrezbarenom sedlu, a kada četvrtog dana pregaziše Drinu i dospješe do nekog proplanka zaraslog u mlade četinare, starac naredi sinovima da ga skinu sa konja i polegnu na mjesto gdje je zemlja bila najtvrđa. Satima je onda gledao u nebo potpuno nepomičan, nijem i sablasno odsutan mislima, nesposoban da čuje tihe vapaje svoje djece, a kada lagani vjetar stade meškariti vrhove vitkih stabala, ta čudesna i jednostavna igra prirode izmami na njegovo ogrubljelo lice blag osmijeh. Tada progovori nekim potpuno nepoznatim glasom, pisukutavim, dječijim:
„Djeco, ne zaustavljajte se nigdje. Zaboravite predjele vašeg djetinjstva, jer tamo za naš rod više nema sreće ni života. Pomažite ljudima, nemojte im se suprotstavljati, ali dobro znajte da je njihova sreća sudbinski povezana s našim nestankom. Šta god činili od onoga što je namijenjeno da bude ne možete pobjeći. I živite sa radošću u srcima, jer bijes, očaj i mržnja mogu samo da vas učine nesretnim. Budite pravdoljubljivi, slijedite istinu i ako treba žrtvujte sve što posjedujete, čak i život, da se očuva harmonija pravde.“
Nakon tih riječi još je dugo ležao otvorenih očiju, gledajući nebo i vrhove vitkih borića, ali potpuno nijem, a onda okrenu glavu u pravcu iz kojeg su došli i u pogledu mu djeca primijetiše čežnju i sjetu. Onda otpuhnu duboko i teško i činilo se da je tim odbacivanjem zraka iz širokih džidovskih pleća odbacio sve ovozemaljske terete od sebe, a posljednje s čim se rastavio bila je duša, čista i srebrenkasto-bijela. Dok se odvajala od Studenovog tijela i hrlila nepoznatim nebeskim prostranstvima njegovi su je sinovi posmatrali s ljubavlju i strahopoštovanjem znajući kako će već sa sljedećim jutrom biti sami u neprijateljskom svijetu.
Cijelu su noć tri brata pjevala pogrebne bajalice slažući teško kamenje na netom iskopanu raku u koju su položili očišćeno očevo tijelo i najdragocjenije Studenove stvari, a kad je osvanuo novi dan, bez mnogo pitanja i dvoumljenja, podigli su raštrkane stvari i krenuli u potragu za svijetom o kojem nisu znali ništa, čak niti gdje se nalazi i kako izgleda.
Sedmog dana putovanja izbiše na nekakvu kaldrmisanu cestu i nakon samo jednog kilometra nađoše se na raskrsnici bez ikakvih oznaka. Tu stadoše i zapodjenuše diskusiju ne znajući kojim pravcem da krenu. Od oca nisu dobili nikakva uputstva i bili su prepušteni sposobnostima vlastitog rasuđivanja. Ali, što su više iznosili argumente pojašnjavajući razloge svojih tvrdnji to su mišljenja trojice braće bila sve udaljenija. Zapravo, Livor i Jasen su bili ubijeđeni da se mora krenuti na jednu stranu, a Demil da bi bilo bolje uputiti se u suprotnom smjeru. Tri su dana, na tom mjestu, tri brata pokušavala naći zajednički jezik, a kada svanu zora četvrtog donesoše odluku da svako slijedi sopstvene zamisli. Kratko se pozdraviše, muški suzdržano, a onda dvojica starijih divova odoše u smjeru za koji su vjerovali da vodi do zemlje gdje će naći smiraj i spokoj. Demil ih je gledao kako nestaju na obzoru susprežući tugu i bijes, a kada njihovih silueta nestade, s nekim se neznanim bolom uputi u pravcu iz kojeg je dolazilo sunce ubijeđen da treba slijediti njegovu nevidljivu putanju kako bi se stiglo do mjesta na koje se bez svog pristanka uputio.
Dugo je Demil jahao kroz neviđenu pustaru trpeći žeđ i glad, a kada mu je konj lipsao nastavio je hodati noseći na leđima golem teret. Po najvećoj omorini je nastojao naći neki hlad najčešće se zavlačeći pod zakržljale krošnje divljeg žbunja. Uobičajio je hodati samo noću, a hodajući gledao je sjajne zvijezde na nebu zamišljajući lica svog oca i braće, koreći svoju tvrdoglavost koja ga je ubijedila da se rastane s njima. U tim noćima ispunjenim samoćom zabavljao ga je jedino zvuk suđa koje je zveckalo na njegovim leđima i Demil je zamišljao da su to zvuci instrumenata. Zamišljao je sebe i braću kako se pršću vodom u ledenom planinskom potoku punom neuhvatljivih brzaka i te su slike održavale živom snagu njegovog duha. Hodao je ne znajući šta je svrha njegovog putovanja i što se više odmicao na tom putu to je smisao cijele pustolovine bio nejasniji i Demil je često obarao glavu nastojeći od zvjezdanog neba sakriti svoj strah i svoje razočarenje. Nedostajao mu je otac i patio je za braćom često se zabrinuto pitajući gdje su sada Livor i Jasen kudeći svoju neukrotivu narav. Predbacivao je sebi što nikada nije braći rekao koliko ih voli i u stanju potpunog očaja, okružen samo sablasnom pustinjom samoće, znao je zazivati njihova imena i neutješno ridati. Suze su bile teške, krupne i bremenite životom, a na svakom mjestu gdje su uspjele, kližući s njegovog lica, pasti na zemlju porađale su izvor iz kojeg je isticala pitka voda.
Što je duže hodao, to je pejsaž koji je okruživao Demila postajao divlji i nepristupačan, a kada shvati nakon mjeseci besciljnog tumaranja, da uopšte ne zna gdje se nalazi, odluči hodati s crnim povezom zavezanim preko očiju. Shvatio je da mu stvarnost izmiče ispred očiju i da što trezvenije pokušava sagledati svijet to su mu prikaze iz njegovih nemirnih snoviđenja postajale očitije; otvorenih očiju i zagledan u daljinu bio je u stanju vidjeti samo izmaštan svijet, a tek je crnilo koje se nalazilo iza debelog poveza omogućavalo da osjeti stvarnost života kojim se kretao. U tom samonametnutom mraku Demil napokon prepozna znakove za koje je odmah znao da će ga odvesti izvan pustare, a kada nakon nekoliko dana hodanja osjeti kako mu hladan vjetar upliće svoje prste u nepočešljanu bradu, skide povez i ne bi nimalo iznenađen kada oko sebe vidje gustu bukovu šumu svu obraslu u divlju paprat.
Iz te je šume Demil izašao sa jednom idejom, duboko usađenom u njegovom biću, ali nejasnom i zagonetnom. Rovarila je ona u njegovom srcu pokrećući potoke tihe boli koju je zadržavao u sebi nemoćan da joj se odupre, da odbaci tog crva koji je prekidao njegov san, a budnog ga tjerao u očaj. Kada osjeti prve pahulje na svom licu Demil odluči da se utabori na jednom mjestu koje mu se činilo pogodno za logoravanja. Odloži tešku opremu na zemlju, a sam sjede na jedan ovelik kamen i nasloni se leđima na visoko hrastovo drvo. Kao da je slušao tužno Demilovo srce, snijeg odmah poče jače padati i ne prođe dugo a snježni smetovi prekriše Demila i da iz dvije rupe u tom nanosu nije izlazio zrak njegovih teških otpuha nijedno živo biće ne bi znalo da pod tim snijegom sjedi Demil, div koji je s ocem i dvojicom braće krenuo pronaći neko nepoznato mjesto a sada usamljen pokušava sabrati svoje razbježale misli. O čemu je Demil razmišljao zatrpan snijegom nisu mogle naslutiti ni rijetke ptice koje su nadlijetale visoki hrast, a čak su i glodari mogli primijetiti da se snijeg, na mjestu gdje je sjedio, dizao i spuštao, cijele zime, tjeran težinom divovih onespokojavajućih misli.
Proljeće je došlo naglo i bez najave, silovito, donoseći raskravljajuću toplotu, a prvo što se ukazalo ispod otopljenog snijega bila je uspavana Demilova pojava. Obrastao u gustu, čekinjavu bradu, duge i masne kose, Demil je okolinu gledao nekim dječijim, radoznalim, pogledom. Sve mu je bilo novo i nepoznato, srce mu je bilo ispunjeno obnovljenom životnom snagom a kada se počeo oružati spreman da krene na put odisao je odlučnošću i samouvjerenošću. Iako nije znao gdje treba ići i koji je cilj njegovog putovanja, slutio je da će uskoro sve njegove neodoumice biti razriješene i on, pouzdajući se u tajnu silu svemira, smjerno krenu prema tom mjestu koje čak ni u snovima nije mogao vidjeti.
Hodao je dugo prije nego je stigao u predio sav obrastao u neko nisko žbunjevito raslinje i tu na jednom jedva živom potoku opra ruke, osvježi lice i potkresa bradu. Dok je satirao skoreni znoj i prljavštinu sa ramena i grudi o jednu granu, tik do njega, sleti mlad kos. Demil ga pogleda i pomalo sažaljivo reče kako je na ovoj vrućini neprijatno imati crno perje. Tada mu se kos, na njegovo zaprepaštenje, obrati:
„Demile, ti lutaš ovim prostranstvima tražeći smisao života, tražeći mjesto gdje ćeš, dozvoli mi da se izrazim jednom ptičijom metaforom, da saviješ gnijezdo. I lutaš, tumaraš ovim pustarama bez jasnog cilja, zbunjen si, ponekad i uplašen. Ni na jedno pitanje koje pritišće tvoje srce nemaš odgovora, a ljuti te što čak i naporno razmišljanje ne donosi toliko željene odgovore. Sve su tvoje želje upućene nebu tražile samo jedno – da dobiješ jasan odgovor na pitanje koja je svrha tvog života. I evo, sada, dobijaš odgovor na to pitanje. Idi, dole na jug i pomozi ljudima da podignu kuće i tvrđavu, pomozi im svojom snagom i svojom mudrošću i džidovskim savezom s prirodom, koji su sklopio davno, pomozi da ukrote divlje vode i pripitome divlje životinje.“
Prije nego je zbunjeni Demil uspio išta reći, kos se vinu u nebo i nestade krijući se negdje iza zasljepljujućih sunčevih zraka. Uzbuđeni div nije časio ni trenutka i grabeći nasumično netom raspakovane stvari uputi se u pravcu za koji je mislio da je jug, tražiti ljude da im pomogne svojom snagom i svim ostalim vještinama koje je posjedovao.
Nije dugo putovao kada ugleda jedno oveće naselje u kojem su ljudi živjeli u oskudnim kućama napravljenim od blata i trstike. Kada ugledaše Demila, razbježaše se tražeći utočište u jarugama i čestarima, ali kada vidješe da je div počeo odvaljivati velike komade stijena i slagati ih tako da tvore bedem, polako se počeše vraćati u svoju naseobinu. Danima je i mjesecima Demil podizao dugački zid, dvije kule osmatračnice i tvrđavu a kada je završio s radovima, iskopa jarak i u njega usmjeri dio rijeke koja je proticala tik uz građevinu. Tada su ljudi već bili navikli na Demila i njegovu dobrodušnost i nije mogao proći niti jedan dan, a da on nekim savjetom ne pomogne ljudima. Pokazao im je kako se krote konji, kako da naprave plug i u njega upregnu volove, objasnio im je kako da koriste vodu za mljevenje žita, kako da tope željezo i od njega kale svakojako oruđe. Radio je Demil požrtvovano i što se više naprezao, to je osjećaj ispunjenosti i svrhovitosti života jače strujao njegovim krvotokom, a uspomena na roditeljski dom, oca i braću sve je više blijedila.
Trinaest je godina Demil služio svojom snagom i oštroumnošću ljudima gledajući kako, njemu na očigled, odbacuju bijedu i počinju sticati posjed kojim su se mogli dičiti. Ali, ono što prostodušni div nije mogao vidjeti bio je uznemirujući rast oholosti, zavisti i mržnje u njihovim srcima. I napokon, kada se odbiše od siromaštva, do neraspoznatljivosti, zaboraviše okus neimaštine, bljutav poput razmekšanog blata, svoju podmuklost usmjeriše prema Demilu. U noći ljetne ravnodnevnice, kada se Demil odmarao od cjelodnevnog rada, grupa njih se iskupi na zaravni ispod koje je ležao i bez ikakvog upozorenja počeše bacati kamenice na njega i osorno ga psovati. Isprva zbunjen, Demil je pokušavao razgovarati s ljudima i ustanoviti šta je razlog njihove netrpeljivosti, ali što je on više pokušavao biti racionalan, to je njihov bijes postajao žešći i neukrotljiviji. Naposljetku, vidjevši da s ljudima ne može razgovarati i da je njihova mržnja toliko očigledna i neutaživa, shrvan od tuge, Demil odluči da napusti tvrđavu koju je izgradio. Odlazeći nije se osvrtao oko sebe, posmatrao je odsjaj mjeseca na riječnoj površini i slušao bijesne povike mržnje koji su ga ispraćali.
Lutao je Demil danima ne mogavši sebi objasniti otkud je dolazila ta iznenadna mržnja, ali koliko god ga boljeli uboji od kamenica i strijela, nije htio prihvatiti istinu kako je za njegov progon kriva mržnja tog nezahvalnog soja. Tražio je Demil, i pronalazio, bezbroj opravdanja za ponašanje ljudi ubjeđujući sebe kako je mržnja bila u srcima nekolicine, a da su ostali, naivni i lakovjerni, slijedili bukače ne postavljajući suvišna pitanja. Pokušao se sjetiti čime je mogao izazvati njihovo neprijateljstvo i u tom naprezanju uma odjednom bi se sjetio kako se jednom prilikom, uz sami zid, grubom riječju obratio nekom radniku pomagaču, ili bi se prisjetio kako je halapljivo pio bunarsku vodu ostavljajući tesare žedne da čekaju svoj red, ili kako je u kasno proljeće nemilice i proždrljivo jeo mladi luk i stelju, ne vodeći računa da i među ljudima ima gladnih i iznurenih radom. Da, mislio je Demil u sebi, to su bili razlozi njihove ljutnje i s pravom su zahtijevali da napustim njihovu naseobinu, a nikako neka nerazumljiva mržnja potekla iz niskih pobuda i rasplamsalih strasti. Hodao je kao prije toliko godina, sasvim sam, nepreglednom pustarom okrivljujući sebe zbog nesreće koja ga je zadesila i žaleći ljude koji su morali sve ove godine da trpe njegovu plahovitu narav. Čvrsto ubijeđen u svoju krivicu nije mogao suzdržati neraspoloženje koje se poput bolesti počelo širiti njegovom dušom, a od te obamrlosti i tijelo mu je malaksalo i na jednoj uzvisini, prekrivenoj bodljikavim sitnim rastinjem, Demil položi svoje tijelo moleći veliko sunce da mu otrgne dušu iz grudi, jer toliki je bio sram koji je, kao ubode insekata, osjećao u svakoj dlaci svog tijela. Zario je glavu u šake stideći se svojih prijestupa i grijeha zazivajući po prvi put nakon toliko godina svog davno umrlog oca. U tom očajanju sjeti se i svoje izgubljene braće i tada poče nekontrolirano plakati ispuštajući iz njedara grlene glasove nesreće.
Plakao bi tako Demil do kraja vremena ili do trenutka svoje smrti da mu se, vjerovatno uznemirena njegovim jecajima, ne obrati zmija koja je živjela na toj uzvisini ispod jednog kamena do pola ukopanog u rahloj i suhoj zemlji. Bez ikakvog okolišanja zmija reče Demilu:
„Džide, čudim se uopšte da te vidim, jer koliko ja znam, tvoja vrsta već je od davno nestala i ti bi mogao biti čak i posljednji div koji hoda zemljom. Znam dobro i ko si, jer nikada prije nije živio Džid koji je svojom snagom služio na dobrobit ljudima i po tome si jedinstven u svojoj vrsti“, tu zmija zastade na tren, a onda nastavi govoriti istim piskutavim i pronicljivim glasom, “i po tome što si vjerovatno posljednji od svoje vrste, a da to uopšte ne znaš.“
Na ovom mjestu Demil podiže glavu iz grubih šaka, zaraslih u skorene žuljeve, nadvi se svojim tijelom nad zmiju i glavu primače njenim dubokim i oštrim očima.
„Šta pričaš zmijo? Kakve su to besmislice? Narod Džida velik je, mnogobrojan i neuništiv. Samo su od mog pokojnog oca Studena potekla trojica i ja, tamo negde“, na tom mjestu Demil rukom pokaza prema horizontu, „imam dvojicu braće, koji, vjerovatno, baš kao i ja lutaju zemljom tražeći postojbinu o kojoj ništa ne znaju, ni gdje se nalazi, ni kako izgleda, ni kako doći do nje.“
Zmija ga je pažljivo slušala, a kada Demil završi, izvi svoje tijelo nekoliko puta i ispruži ga do svoje pune dužine, a onda trbuha izloženog suncu progovori s neskrivenom gorčinom.
„Demile, tvoja braća Livor i Jasen mrtvi su odavno, njih su ubili ljudi. Umrli su nevini, bezgrješni, a bili su krivi samo zato što su bili Džidi i zato što se ljudi nerazumno boje vaše veličine i vaše nezemaljske snage. Ubijeni su na prevaru, gnusno, a njihova tijela su raskomadana i poslana u sve tvrđave u kojima žive ljudi i kojima vladaju njihovi knezovi, da budu opomena svim onima koji bi željeli obnoviti stare zakone i živjeti u slozi sa džinima, vilama i životinjama.“
Zmija na tom mjestu bijesno prosikta i u tom nerazumljivom zvuku Demil je osjetio prijekor i srčano izgovorenu kletvu.
„I nas zmije su ljudi ocrnili. Proganjaju nas i ubijaju na svakom koraku. Ali, nije vrijeme ni mjesto da pričam o svojim mukama niti da gledam kako padaš u očaj. Moram ti reći da ako želiš dokučiti smisao života i prekinuti sva lutanja, ne smiješ očajavati provodeći vrijeme u žalovanju za ubijenom braćom. Nego, pohiti do Pavlovca na Borču. Progazi četinarsku šumu i kada ugledaš utvrđeni zamak obrati se narodu Lutorana i povedi ih u zbjeg. Ne učiniš li tako, ljudska mržnja zatrat će i njihvo postojanje. Vodi ih do planine Oštrelj i tamo pod bijelom stijenom podigni im novu postojbinu.“
Preneražen onim što je čuo, Demil nije oklijevao nego skoči na noge i bez pozdrava poče trčati prema Borču. Razmišljao je o onome što mu je zmija rekla i nije nalazio riječi kojima bi opisao ono što je osjećao. Trčao je ne zaustavljajući se, danju i noću, a pod njegovim teškim koracima zemlja se tresla, a drveće ponizno povijalo. Tugovao je za braćom nijemo i samo bi ponekad lice iskrivio u bolan grč kojim je nastojao suspregnuti suze i plač. Kada se primakao planini i osjetio kako zrak postaje hladniji, osjeti da mu se mišići u rukama i nogama pune nekom novom snagom. Od tog osjećaja postade još odlučniji i s nekim fanatičnim ubjeđenjem da će zakasniti i da će ga ljudi preduhitriti, poče se uspinjati prema utvrđenom gradu Pavlovcu. Tek kada se približi zidinama obraslim u šiblje, stade da odahne, ali samo na čas, a kada uhvati zraka odvali kapiju i utrča u dvorište zamka. Taj neobični narod, koji je govorio ljudima nerazumljivim jezikom i koji se hranio samo biljem i mlijekom domaćih životinja, bio je bezazlen i krotak. Demilu je dugo vremena trebalo da ih ubijedi kako su svi znameni nadolazeće nesreće već vidljivi i da učestale patrole ljudi i posjete njihovih trgovaca nisu slučajnost već dio jednog strašnog nauma. Tri je dana i tri noći Demil ubjeđivao Lutorane da se pokrenu i slijede ga u dobrovoljnom egzodusu i na koncu, kada se poče pomaljati zora četvrtog dana, otpor Lutorana se slomi i oni doniješe odluku da sele iz svoje domovine.
Uplašeni možda i više Demilovom pojavom nego spoznajom o nadolazećoj izdaji ljudi Lutorani ponesoše svoje dragocjenosti u pletenim vrećama, a dok su izlazili iz kapije i silazili niz oštru planinsku strminu, ridali su proklinjući sudbinu namijenjenu njihovom naraštaju. Cijela je planina brujala od njihovog plača, a lelek se mogao čuti sve do udaljenih planina juga. Postojbinu su napustili u velikoj koloni slijedeći Demila koji je, noseći u rukama ogromni buzdovan, hodao na čelu spreman usmrtiti svakoga ko se usudi spriječiti kolonu u napredovanju. Oni, Lutorani, jahali su iza njega na ovcama, jarcima i kozama, a oko njih su skakale raspuštene kokoši i vrzmali se unezvijereni psi. I tako su, zbijeni jedni uz druge i drhteći od straha, slijedili Demila, ćutke, svjesni valjda da je ovo posljednje putovanje na koje su se otisnuli i da iza ovog zbjega jedini put po kojem mogu hoditi jeste onaj koji vodi u mračne tajne zagrobnog života.
Pod Oštreljom bili su toliko iznureni da nisu imali snage čak ni gledati Demila kako lomi ogromne stijene i od njih zida tvrđavu na samom vrhu planine. Tek kada je završio i dao im znak, Lutorani unesoše u svoj novi dom stvari koje su nosili preko cijelog poznatog svijeta. A kada zatvoriše kapiju i sa zidina pogledaše Demila, shrva ih neka neopisiva tuga. Osjećali su se nezaštićenim i usamljenim, znali su da su odbačeni od svijeta i ljudi, slutili su da je cijeli ovaj put bio uzaludan i besmislen. Žalili su za Demilom, jer nisu mogli ne vidjeti nesreću u njegovim dubokim i pitomim očima. Znali su da odlazi i da će ih ostaviti same i da će na tom, kako su naslutili, posljednjem životnom putovanju potražiti ubice svoje braće, a pronaći će jezu, bijedu i smrt. Ispratiše ga pjesmama tužbalicama i grajom iskrenog uzbuđenja, a on Demil, dok je odlazio, osvrtao se gledajući grad koji je izgradio i narod kojemu je stvorio dom.
Godinama je Demil, nakon toga, lutao svijetom tražeći ubice svoje braće. Četrnaest puta je izbjegao smrt, ostao je bez jednog oka, bez prstiju na obje šake, ali i dalje je pokušavao pronaći ljude koji su ubili njegovu braću. Iz svake ljudske naseobine, kojoj se primakao u toj potrazi, osjetio je neobjašnjivu mržnju i kako je vrijeme prolazilo od tragaoca postao je plijen koji neprekidno bježi i skriva se. Kuda god je išao, vidio je leševe i krv, vidio je koliko je strašna zluradost ljudi i ti su ga prizori krvoprolića proganjali na javi i u snu. A bili su toliko snažni i upečatljivi da su istisli iz njegovog uma slike oca i braće i koliko god napinjao snagu svoje mašte Demil više nije mogao sebi predočiti njihove likove. Razočaran i umoran, primijetio je kako postaje ravnodušan na zbivanja u svijetu, a bol koji je osjećao u grudima i studen koja se uhvatila oko njegovog srca priječili su ga da rijetke trenutke razbibrige krati u razgovoru sa životinjama. Kuda god je prolazio bio je sablasno nijem odbijajući govoriti o onome što ga muči.
Onemoćao i razočaran, sjetan i rastresen, dospio je u toj svojoj potrazi do rijeke Bregave i na mjestu gdje pravi blagi luk, podno Gavranove kule, nađe jedno ugodno mjesto na kojem odluči da se odmori. Nakon mnogo vremena osjeti prijatnost i ugodu, a svježe ubrani plodovi nara i smokve krijepili su njegovu izmučenu dušu i pohabano tijelo. Miris komorača i lavande bio je toliko prijatan i omamljujući da Demil zaspa spokojan, kako dugo nije bio. U tom snu, nakon toliko godina, ugleda svog oca, vidje ga kako pred davno napuštenom kućom siječe osušenu ovčiju kožu, ču majčin sitni pjev kako dopire iz kuće, zamirisa mu u loncu pirjano kozje mlijeko. Pokuša, tu u snu, rukama dohvatiti sve to što mu se pričinjavalo, ali umjesto toga slike nestade i on vidje svoja dva brata Livora i Jasena kako se goli do pasa hrvaju, a svježa zemlja se razlijetala na sve strane svaki put kad bi njihove gole noge pokušale da se ukopaju tražeći u njoj oslonac i ravnotežu. Stiže doviknuti samo: „Braćo!“, kad osjeti bol, prvo u ruci, a zatim u stomaku. Svega nestade i on otvarajući oči vidje žbun nara, shvati da je sve to bio san i posegnu onom rukom koja ga nije boljela za buzdovanom, ali tamo gdje ga je položio više ga nije bilo. Pridiže se onda u neki poluležeći položaj i vidje dva čovjeka kako stoje iznad njega, pokuša nešto izustiti, ali prije nego izgovori barem jednu razgovijetnu riječ, onaj okićeniji zabi koplje u njegove grudi. Osjeti krv na usnama i jeziku, a onda posljednjim trzajem života vidje kako prema njegovoj glavi leti sjekira nakon čega po njemu, i svemu za šta je znao, pade crni mrak uništenja.
Dugo su ta dva čovjeka dijelila plijen svađajući se i prepirući oko svakog predmeta. U veselju od nanijete smrti nisu primijetili kako se sva priroda oko Demilovog trupla rastužila, nisu vidjeli da je voda prestala teći, a ptice prestale pjevati. Te su noći, bezobzirni i neosjetljivi, šenlučili uz vatru, a kada su sljedećeg dana krenuli prema tvrđavi i gradu, nisu se ni osvrnuli prema tijelu ubijenog Džida.
Usput su sreli nekog čovjeka i nakon što se malo zabaviše s njim rekoše mu da se vraćaju s bojnog polja i da su upravo u velikom megdanu ubili stvorenje koje je gore od svake zamislive nemani. Platiše čovjeku da širi priču o njihovom herojstvu, da uz svaku vatru uz koju se nađe pripovijeda kako su njih dvojica, Marko, nepriznati kraljević velikog dvora, i Đerzelez Alija, ubica stotinu zmajeva, izazvali Džida Demila na megdan pa ga ubili nakon što su mu otuđili koplje, mač i buzdovan, i kako je savladan njihovom hrabrošću preklinjao da ga ne usmrte i kada su se oni smilovali on odnekud iz hlača trgao na njih bodež. Ubiše ga zbog te izdaje i kukavičluka, rekoše, i tu je priču starac širio uz svaku vatru uz koju je sjeo do kraja svog života ubijeđen kako ga je život blagorodio čašću da upozna i objeduje sa dva istinska junaka ljudskoga roda.