Napisano u Rimu, za vladavine božanskog Vespazijana, rukom Josipa, sina Matijinog
Dragi Baraba, najprije ću pokušati pojasniti svoju smjelu odluku da ovo pismo pošaljem tebi, iako ni sam nisam do kraja siguran zašto to činim. Dugo sam se dvoumio. I sada, dok ispisujem ove retke, osjećam stanoviti nemir i nelagodu. Činim to vjerojatno stoga jer sam stekao dojam da si poput mene, ili nesretnog Nazarećanina, nosio kroz život preteško breme nečega što bi u nedostatku pravih riječi mogli nazvati i prokletstvom zagledanosti u vječnost. Opsjednuti nečim što ne postoji, s vječnosti dakle, koja nam onda truje sadašnjost i preoblikuje prošlost, prisiljeni živjeti u limbu između neizvjesnosti i nevažnosti trena koji živimo, osluškujući maglovite šumove budućnosti, iako nam je jasno da ona ne postoji, da je mi stvaramo, da ništa ne dolazi samo po sebi. Obojica smo obilježeni time, nekim neobjašnjivim strahom koji nam sputava ruke i sapinje um. Prepoznao sam to kod tebe, onako kako kod drugih prepoznajemo znakove bolesti koje smo odbolovali ili onih od kojih još uvijek bolujemo. Htjeli mi to ili ne, često svoje živote pokušavamo pojasniti životima drugih. O tome se najvjerojatnije radi u ovom slučaju. Iako te površno poznajem, nitko drugi osim tebe nije mi pao na pamet. Barem ne od živih. Postoji način kako to dvoje razdvojiti, one slične nama i veliku većinu ostalih, jednim pitanjem čija me banalnost užasava, ali se ničega boljeg ne mogu dosjetiti u ovom trenutku: Bi li zasadili smokvu, ako pouzdano znate da nikada nećete okusiti plod s njenog stabla? Nazarećanin spada u skupinu onih koji bi to zasigurno uradili. Tvrdim to, iako ga se ne sjećam, na osnovu onoga što sam čuo o njemu, te pisanih svjedočenja iz kojih je teško razdvojiti žito od kukolja, osim onima koji znaju za čim tragaju, a u tu skupinu pomalo neskromno ubrajam i sebe. Rođen sam nekoliko godina nakon Nazarećaninove smrti i navodnog uskrsnuća, a odrastao među farizejima koje je on, često bez pravog razloga, duboko prezirao, dok su oni s druge strane očajnički nastojali izbrisati iz kolektivnog sjećanja sliku o njemu. Ta nastojanja nisu bila potaknuta isključivo onim velikim i svetim razlozima – primjerice brigom za budućnost židovstva i iskorjenjivanjem krivovjerja, koje smo u vlastitoj samodopadnosti i lijenosti duha počesto skloni koristiti kao bič – već je u tome veliku ulogu igrao i povrijeđeni ego tog svijeta, kojega je, kako rekoh, Nazarećanin iz dna duše prezirao, poput brojnih došljaka u Jeruzalem koji svoj strah od velikoga grada liječe ljekovitim i gorkim prezirom. Postojao je još jedan važan razlog Nazarećaninovog ignoriranja od strane farizeja, njegovo porijeklo, iako su se njegovi učenici upinjali dokazati kraljevsko porijeklo priprostog galilejskog tesara čime su samo nesvjesno demonstrirali svoje plebejske komplekse koji najčešće isplivaju na površinu kao sklonost k pretjerivanju, dok je s druge strane stajala jalova patricijska oholost, njegovana stoljećima, kao groteskna maska jednog svijeta iza koje najčešće ne stoji ništa osim zjapeće praznine, bez obzira što bi iz te samodopadne i isprazne kaste s vremena na vrijeme iznikli veliki ljudi, poput premudrog Gamalijela ili razboritog Ananije. Slična se stvar događala i s Ivanom kojega su nazivali Krstiteljem, Zaharijinim sinom, koji je prvi shvatio kolika se snaga krije u priprostom plebsu, zbog čega je, konačno, i ubijen. Stoga ovo pismo. Ipak, bez obzira na sve razloge koje sam naveo, kada ga dovršim, pokušat ću ga pročitati tvojim očima i tek potom donijeti konačnu odluku o tome hoću li ga poslati. Pišem kasno navečer, na terasi, pri svjetlosti svijeće koju povija lagani povjetarac koji dopire sa Sredozemnog mora. Ispod mene drijema i svjetluca ranjeni Rim, mučno i sporo se oporavljajući od požara koji ga je poharao. Prvo ću ti ispričati nešto o tom požaru koji je zapravo izravna posljedica onoga što se zbiva u Galileji i Judeji. Bio sam svjedok slavlja u Jeruzalemu na vijest o požaru. Pretjerivalo se u svemu: u likovanju, u preuveličavanju razmjera požara, u broju mrtvih koje je ostavio iza sebe, govorilo se o vatri koja je topila kamen, te spominjao dugo zazivani Božji gnjev kao njegov uzrok. Siguran sam da se i sam toga sjećaš. Ja sam s druge strane već tada osjećao strah, jer je bilo nemoguće da taj požar ne sprži i najudaljenije pokrajine nabubrjelog i raskvašenog carstva. To jalovo likovanje izazivalo je u meni nemir i zabrinutost, to prenaglašavanje vlastite važnosti, što nije samo naš, židovski specifikum. Ipak, kod nas to bode oči jače i ustrajnije nego bilo gdje drugdje, ostavljajući trajne posljedice. Galileja i Judeja su nevažne, periferne pokrajine Rimskog carstva, što mi u svojoj samodopadnosti i zaslijepljenosti ne primjećujemo, shvatimo to tek nakon što odemo negdje drugdje i sagledamo to iz nepotkupljivih daljina. Ja sam imao sreću upoznati Rim kada sam imao dvadesetak godina, tako da sam vrlo rano “progledao”. Iz tih vremena potječe i moja fascinacija Rimom koja nije nestala ni do danas, štoviše vremenom je samo jačala, s povremenim periodima neskrivene mržnje koja je ponekad dolazila iznenada, ničim izazvana, kao zubobolja, a nekada, opet, kao posljedica u nebo vapijuće bijede i nepravde na koje sam nailazio po Judeji i Galileji. Vlastita važnost čini ljude bahatim i neodgovornim. Toga sam se zapravo najviše bojao. Na žalost, bio sam u pravu.
Priča o Neronu kao potpaljivaču požara opasno je pojednostavljivanje. Raširili su je njegovi protivnici, da bi im poslužila kao povod za konačni obračun s njim. Istina je da je ludi car sjedio na terasi s lirom u ruci dok se vatrena stihija nošena burom strahovitom brzinom širila gradom, međutim, to je radio gotovo svaku večer, godinama, sjedio je na istoj toj terasi i pomno odabranoj publici uz liru govorio svoje stihove. Stoga je bilo dovoljno proširiti glasinu da je on osobno dao zapaliti grad, da bi dobio inspiraciju za svoje životno remek-djelo. Proširila se brže od požara. Ne treba zanemariti neoborivu logiku ove priče, jer su ljudi u svakom trenutku skloni povjerovati u ono što žele čuti, a glas o Neronu kao bolesnom piromanu svakako je spadao u to, a što se, uostalom, zbog imperatorovog uznapredovalog ludila vrlo lako moglo i dogoditi. Neron je, zatim, postupio na sličan način: za požar je optužio uboge kršćane, sljedbenike Isusa iz Nazareta koji će jednom pokoriti Rim, u što sam gotovo siguran, ali to ti ovaj put neću pojašnjavati jer bi mi trebalo previše prostora, iako to, priznajem, ovako izrečeno, bez ikakvih argumenata, zvuči suludo, pogotovo kada vidiš te zastrašene očajnike koji na ovom svijetu nemaju ništa, a jedino što ih drži usidrene u njemu je Nazarećaninovo obećanje kraljevstva nebeskog. Neron je progonio kršćane, a njegovi protivnici su se uporno držali svoje priče, dodavali joj nove detalje, kako su, na primjer, prvi stihovi pjesme koju je tu večer pjevao glasili: Ja, božanski Neron / zapalio sam Rim / da u stihovima mojim / plamenom mrzlim / vječito on gori, što je na kraju prevagnulo, ali tek nakon što su brojni kršćani završili u arenama, kao hrana lavovima. Neron je nakon toga bio prisiljen napustiti Rim. Skončao je negdje u provinciji, nije do kraja jasno je li izvršio samoubojstvo ili je naložio nekome od svojih slugu da ga ubiju. Pretpostavljam da se prije dogodilo ovo prvo, da je izvršio samoubojstvo, da je stradao od “božje”, a ne od “ukaljane” ljudske ruke.
Zlosretni car nije bio u potpunosti lišen pjesničkog dara. Bilo je u njegovim stihovima i stanovite ljepote, ali je ujedno iz njih probijalo nešto bolesno, neka žica ludila koja je naročito dolazila do izražaja zbog njegovog unjkavog glasa koji je podsjećao na kozje meketanje. Ne znam jesu li ti zapeli za oko stihovi da u stihovima mojim / plamenom mrzlim / vječito on gori. U svojoj poemi o plamtećem Rimu na još nekoliko mjesta spominje sličnu sintagmu, “mrzli”, odnosno ledeni plamen, koja pobuđuje određenu empatiju, dotada duboko zapretanu u njegovoj pomračenoj svijesti. Zauvijek sjediniti led i vatru može samo luđak ili genije. Ja još uvijek nisam siguran što je od to dvoje bio nesretni Neron. Gori, o gori vječiti grade! / Neka i pretvrdi gori kamen / uzidan nekoć u temelje tvoje! / Bogovi moji vidjeti žude / jesi li veći, jesi li viši / sjajniji jesi li od vatre / njenih dugih jezika mrzlih / što te halapljivo žderu, pjevao je. Neron je kasnije tvrdio kako je tu večer opjevao posljednje dane Troje, a da su stihovi o Rimu nastali nekoliko dana kasnije. Ono što se nakon požara događalo u Rimu slično je onome što se proteklih godina zbiva u Jeruzalemu: u trenutku kada dotada nedodirljivo božanstvo padne u prašinu, padom potaknutim nekim izvanjskim uzrokom, požarom u ovom slučaju, koji je, ponavljam, podjednako poharao i Rim i Jeruzalem, iz dubina podivljale i mutne matice isplivaju na površinu raznorazni lakrdijaši, dotada nevidljivi i bojažljivi, naizgled normalni, koji se najednom razgoropade, osile, te nekažnjeno ponižavaju i nabacuju se kamenjem na pale idole. Ovo se događa svugdje, i događalo se. Sjeti se slučaja plemenitog Ananije![1] U Neronovom slučaju jednom su na Kaptol doveli jarca, stavili mu lovorov vijenac među rogove, te batinama tjerali nesretnu životinju da mekeće, pritom joj se klanjajući. Potom su lakrdijaši jarca ritualno zaklali i njegovom krvlju poškropili najbliže zgarište.
[1] Misli se na ubojstvo velikog svećenika Ananije koji je zagovarao nenasilje tokom Prvog židovskog ustanka.
Ledeni plamen
(Odlomak iz romana “Evanđelje po Barabi”)
Napisano u Rimu, za vladavine božanskog Vespazijana, rukom Josipa, sina Matijinog
Dragi Baraba, najprije ću pokušati pojasniti svoju smjelu odluku da ovo pismo pošaljem tebi, iako ni sam nisam do kraja siguran zašto to činim. Dugo sam se dvoumio. I sada, dok ispisujem ove retke, osjećam stanoviti nemir i nelagodu. Činim to vjerojatno stoga jer sam stekao dojam da si poput mene, ili nesretnog Nazarećanina, nosio kroz život preteško breme nečega što bi u nedostatku pravih riječi mogli nazvati i prokletstvom zagledanosti u vječnost. Opsjednuti nečim što ne postoji, s vječnosti dakle, koja nam onda truje sadašnjost i preoblikuje prošlost, prisiljeni živjeti u limbu između neizvjesnosti i nevažnosti trena koji živimo, osluškujući maglovite šumove budućnosti, iako nam je jasno da ona ne postoji, da je mi stvaramo, da ništa ne dolazi samo po sebi. Obojica smo obilježeni time, nekim neobjašnjivim strahom koji nam sputava ruke i sapinje um. Prepoznao sam to kod tebe, onako kako kod drugih prepoznajemo znakove bolesti koje smo odbolovali ili onih od kojih još uvijek bolujemo. Htjeli mi to ili ne, često svoje živote pokušavamo pojasniti životima drugih. O tome se najvjerojatnije radi u ovom slučaju. Iako te površno poznajem, nitko drugi osim tebe nije mi pao na pamet. Barem ne od živih. Postoji način kako to dvoje razdvojiti, one slične nama i veliku većinu ostalih, jednim pitanjem čija me banalnost užasava, ali se ničega boljeg ne mogu dosjetiti u ovom trenutku: Bi li zasadili smokvu, ako pouzdano znate da nikada nećete okusiti plod s njenog stabla? Nazarećanin spada u skupinu onih koji bi to zasigurno uradili. Tvrdim to, iako ga se ne sjećam, na osnovu onoga što sam čuo o njemu, te pisanih svjedočenja iz kojih je teško razdvojiti žito od kukolja, osim onima koji znaju za čim tragaju, a u tu skupinu pomalo neskromno ubrajam i sebe. Rođen sam nekoliko godina nakon Nazarećaninove smrti i navodnog uskrsnuća, a odrastao među farizejima koje je on, često bez pravog razloga, duboko prezirao, dok su oni s druge strane očajnički nastojali izbrisati iz kolektivnog sjećanja sliku o njemu. Ta nastojanja nisu bila potaknuta isključivo onim velikim i svetim razlozima – primjerice brigom za budućnost židovstva i iskorjenjivanjem krivovjerja, koje smo u vlastitoj samodopadnosti i lijenosti duha počesto skloni koristiti kao bič – već je u tome veliku ulogu igrao i povrijeđeni ego tog svijeta, kojega je, kako rekoh, Nazarećanin iz dna duše prezirao, poput brojnih došljaka u Jeruzalem koji svoj strah od velikoga grada liječe ljekovitim i gorkim prezirom. Postojao je još jedan važan razlog Nazarećaninovog ignoriranja od strane farizeja, njegovo porijeklo, iako su se njegovi učenici upinjali dokazati kraljevsko porijeklo priprostog galilejskog tesara čime su samo nesvjesno demonstrirali svoje plebejske komplekse koji najčešće isplivaju na površinu kao sklonost k pretjerivanju, dok je s druge strane stajala jalova patricijska oholost, njegovana stoljećima, kao groteskna maska jednog svijeta iza koje najčešće ne stoji ništa osim zjapeće praznine, bez obzira što bi iz te samodopadne i isprazne kaste s vremena na vrijeme iznikli veliki ljudi, poput premudrog Gamalijela ili razboritog Ananije. Slična se stvar događala i s Ivanom kojega su nazivali Krstiteljem, Zaharijinim sinom, koji je prvi shvatio kolika se snaga krije u priprostom plebsu, zbog čega je, konačno, i ubijen. Stoga ovo pismo. Ipak, bez obzira na sve razloge koje sam naveo, kada ga dovršim, pokušat ću ga pročitati tvojim očima i tek potom donijeti konačnu odluku o tome hoću li ga poslati. Pišem kasno navečer, na terasi, pri svjetlosti svijeće koju povija lagani povjetarac koji dopire sa Sredozemnog mora. Ispod mene drijema i svjetluca ranjeni Rim, mučno i sporo se oporavljajući od požara koji ga je poharao. Prvo ću ti ispričati nešto o tom požaru koji je zapravo izravna posljedica onoga što se zbiva u Galileji i Judeji. Bio sam svjedok slavlja u Jeruzalemu na vijest o požaru. Pretjerivalo se u svemu: u likovanju, u preuveličavanju razmjera požara, u broju mrtvih koje je ostavio iza sebe, govorilo se o vatri koja je topila kamen, te spominjao dugo zazivani Božji gnjev kao njegov uzrok. Siguran sam da se i sam toga sjećaš. Ja sam s druge strane već tada osjećao strah, jer je bilo nemoguće da taj požar ne sprži i najudaljenije pokrajine nabubrjelog i raskvašenog carstva. To jalovo likovanje izazivalo je u meni nemir i zabrinutost, to prenaglašavanje vlastite važnosti, što nije samo naš, židovski specifikum. Ipak, kod nas to bode oči jače i ustrajnije nego bilo gdje drugdje, ostavljajući trajne posljedice. Galileja i Judeja su nevažne, periferne pokrajine Rimskog carstva, što mi u svojoj samodopadnosti i zaslijepljenosti ne primjećujemo, shvatimo to tek nakon što odemo negdje drugdje i sagledamo to iz nepotkupljivih daljina. Ja sam imao sreću upoznati Rim kada sam imao dvadesetak godina, tako da sam vrlo rano “progledao”. Iz tih vremena potječe i moja fascinacija Rimom koja nije nestala ni do danas, štoviše vremenom je samo jačala, s povremenim periodima neskrivene mržnje koja je ponekad dolazila iznenada, ničim izazvana, kao zubobolja, a nekada, opet, kao posljedica u nebo vapijuće bijede i nepravde na koje sam nailazio po Judeji i Galileji. Vlastita važnost čini ljude bahatim i neodgovornim. Toga sam se zapravo najviše bojao. Na žalost, bio sam u pravu.
Priča o Neronu kao potpaljivaču požara opasno je pojednostavljivanje. Raširili su je njegovi protivnici, da bi im poslužila kao povod za konačni obračun s njim. Istina je da je ludi car sjedio na terasi s lirom u ruci dok se vatrena stihija nošena burom strahovitom brzinom širila gradom, međutim, to je radio gotovo svaku večer, godinama, sjedio je na istoj toj terasi i pomno odabranoj publici uz liru govorio svoje stihove. Stoga je bilo dovoljno proširiti glasinu da je on osobno dao zapaliti grad, da bi dobio inspiraciju za svoje životno remek-djelo. Proširila se brže od požara. Ne treba zanemariti neoborivu logiku ove priče, jer su ljudi u svakom trenutku skloni povjerovati u ono što žele čuti, a glas o Neronu kao bolesnom piromanu svakako je spadao u to, a što se, uostalom, zbog imperatorovog uznapredovalog ludila vrlo lako moglo i dogoditi. Neron je, zatim, postupio na sličan način: za požar je optužio uboge kršćane, sljedbenike Isusa iz Nazareta koji će jednom pokoriti Rim, u što sam gotovo siguran, ali to ti ovaj put neću pojašnjavati jer bi mi trebalo previše prostora, iako to, priznajem, ovako izrečeno, bez ikakvih argumenata, zvuči suludo, pogotovo kada vidiš te zastrašene očajnike koji na ovom svijetu nemaju ništa, a jedino što ih drži usidrene u njemu je Nazarećaninovo obećanje kraljevstva nebeskog. Neron je progonio kršćane, a njegovi protivnici su se uporno držali svoje priče, dodavali joj nove detalje, kako su, na primjer, prvi stihovi pjesme koju je tu večer pjevao glasili: Ja, božanski Neron / zapalio sam Rim / da u stihovima mojim / plamenom mrzlim / vječito on gori, što je na kraju prevagnulo, ali tek nakon što su brojni kršćani završili u arenama, kao hrana lavovima. Neron je nakon toga bio prisiljen napustiti Rim. Skončao je negdje u provinciji, nije do kraja jasno je li izvršio samoubojstvo ili je naložio nekome od svojih slugu da ga ubiju. Pretpostavljam da se prije dogodilo ovo prvo, da je izvršio samoubojstvo, da je stradao od “božje”, a ne od “ukaljane” ljudske ruke.
Zlosretni car nije bio u potpunosti lišen pjesničkog dara. Bilo je u njegovim stihovima i stanovite ljepote, ali je ujedno iz njih probijalo nešto bolesno, neka žica ludila koja je naročito dolazila do izražaja zbog njegovog unjkavog glasa koji je podsjećao na kozje meketanje. Ne znam jesu li ti zapeli za oko stihovi da u stihovima mojim / plamenom mrzlim / vječito on gori. U svojoj poemi o plamtećem Rimu na još nekoliko mjesta spominje sličnu sintagmu, “mrzli”, odnosno ledeni plamen, koja pobuđuje određenu empatiju, dotada duboko zapretanu u njegovoj pomračenoj svijesti. Zauvijek sjediniti led i vatru može samo luđak ili genije. Ja još uvijek nisam siguran što je od to dvoje bio nesretni Neron. Gori, o gori vječiti grade! / Neka i pretvrdi gori kamen / uzidan nekoć u temelje tvoje! / Bogovi moji vidjeti žude / jesi li veći, jesi li viši / sjajniji jesi li od vatre / njenih dugih jezika mrzlih / što te halapljivo žderu, pjevao je. Neron je kasnije tvrdio kako je tu večer opjevao posljednje dane Troje, a da su stihovi o Rimu nastali nekoliko dana kasnije. Ono što se nakon požara događalo u Rimu slično je onome što se proteklih godina zbiva u Jeruzalemu: u trenutku kada dotada nedodirljivo božanstvo padne u prašinu, padom potaknutim nekim izvanjskim uzrokom, požarom u ovom slučaju, koji je, ponavljam, podjednako poharao i Rim i Jeruzalem, iz dubina podivljale i mutne matice isplivaju na površinu raznorazni lakrdijaši, dotada nevidljivi i bojažljivi, naizgled normalni, koji se najednom razgoropade, osile, te nekažnjeno ponižavaju i nabacuju se kamenjem na pale idole. Ovo se događa svugdje, i događalo se. Sjeti se slučaja plemenitog Ananije![1] U Neronovom slučaju jednom su na Kaptol doveli jarca, stavili mu lovorov vijenac među rogove, te batinama tjerali nesretnu životinju da mekeće, pritom joj se klanjajući. Potom su lakrdijaši jarca ritualno zaklali i njegovom krvlju poškropili najbliže zgarište.
[1] Misli se na ubojstvo velikog svećenika Ananije koji je zagovarao nenasilje tokom Prvog židovskog ustanka.