Lear u kraljevstvu Donje Mahale

Ima glumaca koji sliče ulogama koje igraju, ima onih koji im nisu ni nalik, ili igraju uglavnom samo one od kojih se karakterom, životom i sudbinom radikalno razlikuju. Ivo Gregurević uvijek mi se činio da je od ovih prvih, i da je igrao po nekoj svojoj životnoj mapi, tako da odigra sva lica koja je već nosio u sebi, da odigra sve one likove koje je mogao odživjeti u zbiljskome svom životu. Takav mi je bio od prvoga filma u kojem sam ga kao dječak gledao, “Ne naginji se van”, Bogdana Žižića, gdje je igrao nesnađenog, tragičnog gastarbajtera. Davno sam gledao taj film, i tko zna što od njega pamtim – ono što sam vidio na filmu, ili ono što je taj film izazvao u meni. Filmske slike, naime, u čovjeku stvaraju neke druge slike, nalik onima kakve stvara književno djelo, a filmski se likovi pretvaraju u likove iz mašte, koje zatim u sjećanju brkamo s likovima iz života. Tako da zapravo i ne znam koga se sjećam sjećajući se Ive Gregurevića u Žižićevu filmu.

Ali da, on je, čini mi se, i u životu bio, ili je mogao biti, samo da su se stvari malo drukčije rasplele, taj gastarbajter, kao što je mogao biti onaj hajduk, i onaj razbojnik, revolucionar, stradalnik, hrvatski politički emigrant, iz nekoga nikad snimljenog filma, koji, međutim, postoji u imaginarnoj biografiji i filmografiji Ive Gregurevića. Nije bio veliki dramski glumac, a još je manje bio veliki komičar. Njegova drama nije bila napisana u djelima klasične dramske književnosti. Ona je bila životna i sudbinska, bila je drama čovjekove sudbine. Ničega hamletovskog u Gregureviću, premda je, da su ga sačekale godine, mogao biti kralj Lear. Ali drukčiji, kralj nekoga zaturenog kraljevstva. Možda u filmskoj verziji Leara, snimljenoj u estetskim okvirima i načelima jugoslavenskog crnog vala. Šteta je za Gregurevića da nije bio desetak ili dvadeset godina stariji, velike bi uloge odigrao krajem šezdesetih, proslavio bi se kao europski glumac. Ali vratimo mu se kao kralju Learu: bio bi to crno-bijeli film, koji bi se snimao i zbivao u Bosanskoj Posavini, na onom komadićku te nekad prostrane i bogate pokrajine na kojem su posavski Hrvati opstali, obranivši ga 1992. mimo volje onih koji su upravljali raspodjelom teritorija i koliko zločinačkom toliko zlosretnom etničkom rekompozicijom Bosne i Hercegovine; snimao bi se negdje oko Orašja i Gregurevićeve Donje Mahale, u kukuruzištima, na njivama, i među kućama višekatnicama, koje su gradili gastarbajteri, za sebe i za babu i djeda, te po kat za svakoga sina. Tu bi, među tim svijetom sa samoga ruba preostalog svijeta, u nekom novembarskom mraku, blatu i ledu, bilo idealno prizorište velikoga Gregurevićevog filmskog Leara, koji bi u postavkama nalikovao ranim filmovima Živojina Pavlovića, da bi se zatim, malo-pomalo, pretvarao u “Kaos”, braće Taviani… Eto, taj film i taj teatar vidim zamišljajući Ivu Gregurevića u onom naknadnom, nedoživljenom vremenu, koje se zbiva po odlasku svakoga odistinski velikog glumca, kada je na gledatelju da u sebi odgleda sve predstave i filmove na koje glumac u svom vremenu nije stigao.

Nije bio ni veliki dramski glumac, nije bio ni veliki komičar, kažem, premda je zapravo bio i jedno, i drugo. Bio je jedno u drugom. Tvrdoga lica, tugaljiva lika, Ivo Gregurević svemu je smiješnom davao notu tragike, i ništa nije moglo biti toliko tragično da negdje iza, daleko, ne bi slutilo notu ironije, sarkazma, vedrine, cirkusantske ludosti. Dok bih ga gledao i slušao, i dok sam mu se sve vrijeme divio, nikako nisam mogao pobjeći od toga odakle je on. U tom odsustvu jasne granice između tužnog i smiješnog, ozbiljnog i neozbiljnog, te katkad mrtvog i živog, socijalna je poetika i dramaturgija njegova zavičaja. U tom svijetu emocije se prelijevaju kao na akvarelu. Za glumca, velika je to i izazovna stvar.

Ivo Gregurević je, kako bi se gledatelju činilo, glumio iz sebe. Kao kod Stanislavskog, kao Marlon Brando, u sebi je nalazio onoga koga igra. Svi likovi koje je odigrao čine Ivu Gregurevića i njegovu autobiografiju.

Nikada ga nisam upoznao. Uznastojao sam da se ne sretnemo, da se mimoiđemo, da mi ostane samo glumac s pozornice, s platna i ekrana. I da ideja o njegovoj osobi postoji samo u mojoj glavi, kao proizvod moje mašte. Tako je bolje. Ivo Gregurević bio je veliki glumac, i u njegovoj glumi prepoznavao se njegov unutrašnji, doživljeni, zavičajni svijet. Sve ono što je gledatelj mogao zamišljati dok ga je gledao. Ili poslije, dok su mu Ivine slike prolazile glavom. Veliki glumac. Koliko samo ljudi, koliko života i smrti u jednome čovjeku i jednome ljudskom srcu.

Miljenko Jergović 31. 12. 2022.