Jedan od onih sedamnaest preživjelih, i jedini muškarac među njima, u opsadi grada za onoga prošlog rata, čuveni profesor latinskog, nije više mogao misliti, govoriti ni disati, nigdje osim u mišolovci.
U smočnici, ispod stalaža sa zimnicom, žena je postavila mišolovku, upravo na mjestu gdje bi je postavljala i prije rata, i tu je živio on.
Istrčao bi do zahoda, pa na balkon, ne bi li se nagledao svijeta, pa do radne sobe i biblioteke, da se nagleda knjiga, i već bi gubio dah, misli bi mu se već saplitale o riječi, pa bi se sjurio natrag, u mišolovku.
Iz mišolovke je studentima držao predavanja. Tijesno je ispred smočnice, pa bi ih moglo doći dvoje-troje. I tako bi on isto predavanje držao po deset-dvadeset puta, jer studenata je uvijek bilo mnogo. Onih koji su željeli vidjeti čudo neviđeno: profesora u mišolovci. I uvijek jedno ili dvoje, koji su se divili njegovu znanju.
Kada je izbio novi rat, a grad je opet pao pod opsadu, studenti su se razbježali po svijetu, osim onih jedno ili dvoje, kojima se život nije činio razložnim bez njegovih predavanja.
Donosili bi mu vijesti o stradanju i o smrti poznatih. On ih je na svoju dušu primao lako, ili se to njima, jednom ili dvoma, činilo da je lako.
I još ih je tješio, govoreći im Marcijala kao da je Marcijal sve već davno rekao:
Plamen je sažgao kuću Teodora, pjesnika dičnog! Zar je ravnodušan Feb? Ne haju Muze za to? Kakav zločin bogova! I grijeh, i nepravda silna! Sav je izgorio dom- vlasnik je ostao živ!
Na umu bilo mu je da će to jedno ili dvoje dobrih studenata nakon što i ovaj rat dođe kraju završiti u mišolovki kao on. Od toga mu je bivalo lakše, premda nije pravedno reći da je njihovim budućim stradanjem sam bio utješen.
Latinist
Jedan od onih sedamnaest preživjelih, i jedini muškarac među njima, u opsadi grada za onoga prošlog rata, čuveni profesor latinskog, nije više mogao misliti, govoriti ni disati, nigdje osim u mišolovci.
U smočnici, ispod stalaža sa zimnicom, žena je postavila mišolovku, upravo na mjestu gdje bi je postavljala i prije rata, i tu je živio on.
Istrčao bi do zahoda, pa na balkon, ne bi li se nagledao svijeta, pa do radne sobe i biblioteke, da se nagleda knjiga, i već bi gubio dah, misli bi mu se već saplitale o riječi, pa bi se sjurio natrag, u mišolovku.
Iz mišolovke je studentima držao predavanja. Tijesno je ispred smočnice, pa bi ih moglo doći dvoje-troje. I tako bi on isto predavanje držao po deset-dvadeset puta, jer studenata je uvijek bilo mnogo. Onih koji su željeli vidjeti čudo neviđeno: profesora u mišolovci. I uvijek jedno ili dvoje, koji su se divili njegovu znanju.
Kada je izbio novi rat, a grad je opet pao pod opsadu, studenti su se razbježali po svijetu, osim onih jedno ili dvoje, kojima se život nije činio razložnim bez njegovih predavanja.
Donosili bi mu vijesti o stradanju i o smrti poznatih. On ih je na svoju dušu primao lako, ili se to njima, jednom ili dvoma, činilo da je lako.
I još ih je tješio, govoreći im Marcijala kao da je Marcijal sve već davno rekao:
Plamen je sažgao kuću Teodora, pjesnika dičnog!
Zar je ravnodušan Feb? Ne haju Muze za to?
Kakav zločin bogova! I grijeh, i nepravda silna!
Sav je izgorio dom- vlasnik je ostao živ!
Na umu bilo mu je da će to jedno ili dvoje dobrih studenata nakon što i ovaj rat dođe kraju završiti u mišolovki kao on. Od toga mu je bivalo lakše, premda nije pravedno reći da je njihovim budućim stradanjem sam bio utješen.