Pisalo je Lastva na tabeli uz put. Trebalo je valjda to da ostane zabilježeno na fotografiji koja je slikana telefonom, u nekoj brzini auta koji je stizao u mjesto koje sam odavno željela vidjeti. Lastva, gledajući tu sliku mjesecima poslije premješta me na komad zemlje moga dida – ta parcela je imala isto ime – i topli udah djeteta u onom vremenu čistote. Jer ne znam zašto, ali ta slika i taj osjećaj tople miline obuzima me godinama, i to u decenijama poslije, i uspavljuje kad ne mogu da zaspim od uzburkanosti.
Projekcija s tabele na slici vremenski me vraća na komadić zemlje…
Ilovača pod svjetlom sunca presijava tople boje, takoreći šljaštri i miriši na toplinu. Kao djeca nikad nismo znali put do tamo, jer se prečicom išlo kroz livadu kroz koju je u proljeće tekao bistri nabujali potok – on danas ne postoji, a nekad ga nismo mogli preskočiti a ni preći – te još par zidova od kamena koji su samo na nekim mjestima bili pomalo srušeni da bi se moglo proći. To su uvijek napravile ovce i koze, i to sve gdje su međe između parcela zarasle u žbunje i draču.
A mi, dječja grupica, poput indijanaca pođosmo s pjesmom (“Po šumama i gorama naše zemlje ponosne”) u istraživanje! Kad tamo milina, bjelina, trišnje, višnje, grožđe i orasi, smokva i šipak; ovisno o godišnjem dobu; par koraka dalje prve – to samo kod nas ima na brdima kršnim, a kad ih se najedeš, ajme tebi! – a najvažnije kupine crne, sočne i slasne. Harmonija ukusa i zasitnosti usred avanture razigranih lica u osmijesima, ponekad ometeni susretom pokoje zmije ili guštera… oni odu svojim putem a mi svojim!
U produžetku je gaj sa svojim burnim životom, a mi ne zalazimo duboko jer svakakvih priča ima o jamama, vukovima i čudovištima. I u nekim oazama čudnih imena našli bismo osvježenje u toplim danima; pokoji slap s jezercetom opkoljenim obično sa dva-tri jablana, koji su inače bili kao orijentacija, i grmljem s bodljikavom dračom; u mašti bi uvijek nešto pomaljalo iz žbunja. .. Budući da su jezerca bila plitka i čista, često smo se osvježavali u toku igrarija.
A kroz tišinu čuo se razgovor prirode i životinja; iz daljine pilanje, udaranje čekića i ojkanje ljudi koji bi se dozivali ili vabili svoju stoku, a blizinom lepršanje krila bumbara poput zujanja i dosadnih mušica te polagano krckanje grana ispod nas. I to sve zajedno stvorilo bi harmoniju divote u jednom običnom dječjem danu.
A poslije mnogih godina kao gumicom brišu se polako ljudi koji su bili dio avantura s površine te divne zemlje kojoj su pripadali i divili se, ali i dalje oni isto hodaju i žive u našim uspomenama na to vrijeme jer oni su dio te slike i cjeline. I onda se sve skotrlja do danas. To nešto isto ne možemo više doživjeti, ali osjećaj, pa gotovo istovjetno, možemo vratiti, jer poklope se ponekad kockice; otvore se vrata i ta energija u obliku svjetlosti prožme naše biće.
I onda jednoga dana, pričajući sa svojom sestrom o sjećanjima, ona se nadovezala na moju sliku o svemu, gotovo istovjetno, s malim dodacima pošto je ona starija; dodavši još boravak po gaju jer je bila mezimica djevojkama koje su pjesmom i igrama provodile svoje vrijeme čuvajući ovce. I kako su bacale “Sjed’ baka!”.
Posebno mi je drago što je taj divan i čudan osjećaj sjećanja ostao u meni i što mogu podijeliti s drugima i što mogu oni kojih više nema na površini i dalje biti s nama makar u onom što je bilo!
Lastva
Pisalo je Lastva na tabeli uz put. Trebalo je valjda to da ostane zabilježeno na fotografiji koja je slikana telefonom, u nekoj brzini auta koji je stizao u mjesto koje sam odavno željela vidjeti. Lastva, gledajući tu sliku mjesecima poslije premješta me na komad zemlje moga dida – ta parcela je imala isto ime – i topli udah djeteta u onom vremenu čistote. Jer ne znam zašto, ali ta slika i taj osjećaj tople miline obuzima me godinama, i to u decenijama poslije, i uspavljuje kad ne mogu da zaspim od uzburkanosti.
Projekcija s tabele na slici vremenski me vraća na komadić zemlje…
Ilovača pod svjetlom sunca presijava tople boje, takoreći šljaštri i miriši na toplinu. Kao djeca nikad nismo znali put do tamo, jer se prečicom išlo kroz livadu kroz koju je u proljeće tekao bistri nabujali potok – on danas ne postoji, a nekad ga nismo mogli preskočiti a ni preći – te još par zidova od kamena koji su samo na nekim mjestima bili pomalo srušeni da bi se moglo proći. To su uvijek napravile ovce i koze, i to sve gdje su međe između parcela zarasle u žbunje i draču.
A mi, dječja grupica, poput indijanaca pođosmo s pjesmom (“Po šumama i gorama naše zemlje ponosne”) u istraživanje! Kad tamo milina, bjelina, trišnje, višnje, grožđe i orasi, smokva i šipak; ovisno o godišnjem dobu; par koraka dalje prve – to samo kod nas ima na brdima kršnim, a kad ih se najedeš, ajme tebi! – a najvažnije kupine crne, sočne i slasne. Harmonija ukusa i zasitnosti usred avanture razigranih lica u osmijesima, ponekad ometeni susretom pokoje zmije ili guštera… oni odu svojim putem a mi svojim!
U produžetku je gaj sa svojim burnim životom, a mi ne zalazimo duboko jer svakakvih priča ima o jamama, vukovima i čudovištima. I u nekim oazama čudnih imena našli bismo osvježenje u toplim danima; pokoji slap s jezercetom opkoljenim obično sa dva-tri jablana, koji su inače bili kao orijentacija, i grmljem s bodljikavom dračom; u mašti bi uvijek nešto pomaljalo iz žbunja. .. Budući da su jezerca bila plitka i čista, često smo se osvježavali u toku igrarija.
A kroz tišinu čuo se razgovor prirode i životinja; iz daljine pilanje, udaranje čekića i ojkanje ljudi koji bi se dozivali ili vabili svoju stoku, a blizinom lepršanje krila bumbara poput zujanja i dosadnih mušica te polagano krckanje grana ispod nas. I to sve zajedno stvorilo bi harmoniju divote u jednom običnom dječjem danu.
A poslije mnogih godina kao gumicom brišu se polako ljudi koji su bili dio avantura s površine te divne zemlje kojoj su pripadali i divili se, ali i dalje oni isto hodaju i žive u našim uspomenama na to vrijeme jer oni su dio te slike i cjeline. I onda se sve skotrlja do danas. To nešto isto ne možemo više doživjeti, ali osjećaj, pa gotovo istovjetno, možemo vratiti, jer poklope se ponekad kockice; otvore se vrata i ta energija u obliku svjetlosti prožme naše biće.
I onda jednoga dana, pričajući sa svojom sestrom o sjećanjima, ona se nadovezala na moju sliku o svemu, gotovo istovjetno, s malim dodacima pošto je ona starija; dodavši još boravak po gaju jer je bila mezimica djevojkama koje su pjesmom i igrama provodile svoje vrijeme čuvajući ovce. I kako su bacale “Sjed’ baka!”.
Posebno mi je drago što je taj divan i čudan osjećaj sjećanja ostao u meni i što mogu podijeliti s drugima i što mogu oni kojih više nema na površini i dalje biti s nama makar u onom što je bilo!