Bilo je vrijeme kada se vjerovalo da se čir na želucu dobije od sekiracije.
Čiraši su tada bili neki bljedoliki, obično mršavi, u se uvučeni, mučaljivi ljudi, o čijoj je zdravstvenoj nevolji debatirala njihova bliža okolina, i taj je njihov peptički ulcus na neki način bio, barem sa društvenog stanovišta, a katkad i sasvim intimno, najvažniji element njihove egzistencije.
Lado Milorad bio je tipičan čiraš.
Vrlo sitan, premda ne toliko nizak mužić, možda je bio metar i sedamdeset, uzak u ramenima, još uži u struku, dječačkih, dugoprstih šaka, dugog lica, visoka ali neobično uska čela, izgledao je kao skulptura onog švicarskog kipara, vi ćete već znati kojeg, tako da su ljudi njegov izgled, različit od izgleda drugih Sarajlija – a mnogo se u tom gradu polagalo na to da svi izgledaju isto i da budu, da tako kažem normalni – pripisivali njegovom neobičnom porijeklu: po materi Jevrejin, iz jedne od onih sovjetskih republika na Baltiku, u kojima se govore neki čudni jezici, vi ćete već znati kako se zovu te republike, a po ocu Poljak, nekoga teško izgovorivog prezimena, a možda i teško podnošljive životne priče, koje je on, i prezime i priču, sveo na to mnogo razumljivije i izgovorljivije, naše domaće – Milorad.
Lado Milorad bio je prvi privatni optičar u gradu. Tu radnjicu kod Muzičke akademije otvorio je šezdeset i pete. Ne znam kako je dobio dozvolu, i je li u to vrijeme bilo dopušten takav privatluk – vi biste to mogli istražiti – ali njemu su, eto, dali taj njegov dućančić.
Radio je sporo i temeljito, ali njegova stakla su, kažu, bila najbolja u gradu, ma šta u gradu, u Jugoslaviji nije bilo bolje i preciznije optike, doktor Čavka, a vi znate tko je bio doktor Čavka, svojim je najvažnijim pacijentima govorio da kod Lade Milorada izrađuju stakla, jer da je on najprecizniji. Od loših stakala i krive dioptrije čovjek oćoravi.
I kako je bio čiraš, i nije podnosio rođenu ženu, finu našu tetu Rozu, koja je, istina, bila malo pričljivija, a nije mu bilo lako ni s tri kćeri, svaka na mater, i dobrotom, i brbljivošću, tako je Lado Milorad da bi ostajao duže u radnji počeo izrađivati i okvire za naočale. Najprije od metalnih žica, a onda, bogme, i od životinjske kosti i od neke specijalne plastike, koju su mu izrađivali neki majstori iz Lukavca.
Evo, ovo su ti okviri Lade Milorada, od goveđe kosti izrađeni, pedeset im je godina i još se drže, slobodno ih pogledajte, on je mislio da će se brzo raspuknuti, jer goveđa kost nije za tog posla, ali, evo, nadživjeli su i njega, i njegov dućan, i sjećanje da je ikad živio Lado Milorad. Sad već svake druge godine mijenjam dioptriju, nosim ih kod ovih zagrebačkih optičara, i mislim se, ako puknu, nije ni važno, trajali su.
Vi znate kako su se u Sarajevu oko takvih ljudi plele priče i stvarale legende. Koje su obično vodile tome da čovjeka koji je drukčiji pretvore u budalu. Ali kad je bašbaš drukčiji, pa ga se ne može ni u budalu pretvoriti, onda povjeruju da je čudotvorac.
Ne znam kad je Lado Milorad od privatnog optičara postao čudotvorac. Može biti da je to bilo sredinom sedamdesetih, i može biti da i u tome najveće zasluge ima Čavka. Tad je on već izrađivao stakla i za Hamdiju, i za Džemu, i za Branka, a njegove je okvire na sunčanim naočalama imao onaj slavni rocker, vi ćete znati koji. Iz te legende je proizašao i poziv Ladi Miloradu da se zaposli u namjenskoj industriji, u Tvornici zrak, koja se proslavila izrađujući optiku za američki svemirski program.
S ponudom kakva se u Jugoslaviji nije dobijala došao mu je neki pukovnik, Hrvat, baš iz Zagreba.
Ladi je, nesretniku, te noći pukao čir, jedva živ ostao, jedva ga spasili. I ti onda reci da se čir ne dobija od sekiracije. Možda danas ne, ali onda se dobijao, ja vam to kažem.
Lado Milorad samo je napola odbio ponudu. Nije htio da se zaposli u Zraku i tako zatvori dućan, ali je prihvatio da honorarno radi za namjensku industriju. Pa iako ne vjerujem u te sarajevske legende, nikada nisam u njih vjerovao, ne mogu a da ne pomislim da bi danas, možda, bio živ, samo da je znao sve odbiti. Ili da je htio, da ga nije vuklo.
Radio je kažu na optici za snajpere.
Ne, nije mi on to rekao, to su drugi pričali. Ali šta bi on radio u namjenskoj industriji, ako ne na optici za snajpere. A Zrak je osamdesetih tu optiku već izvozio u sve zemlje svijeta. Na oku svake puške bio je, tako ja mislim, potpis Lade Milorada.
Ne bi džaba onaj doktor Čavka preporučivao pacijentima kojima je spašavao vid da kod Lade Milorada izrađuju stakla.
Nekoliko godina prije rata, moglo je to biti 1985, ili godinu kasnije, žena njegova, teta Roza, kao da je nešto naslutila, navalila da se sele u Vojvodinu, u Zrenjanin, odakle su njezini bili. Cure su im se već bile poudale, sve tri daleko od Sarajeva, pa šta će u Sarajevu, gdje je devet mjeseci u godini magla i zima? U to vrijeme je i Lado već bio zatvorio svoj dućan, umirovio se i samo povremeno radio za nekog privatnika. To je već vrijeme kada su privatni optičari na svakom koraku.
On neće iz Sarajeva. Ili neće, ili je mu je to način da se riješi žene. Preselio ju je u Zrenjanin, i vratio se.
U aprilu 1992. se zaratilo, u maju 1992. njega je ravno u sljepoočnicu strefio snajper, dok je u kupaonici stajao pred ogledalom i brijao se.
Živio je na Mejtašu, snajperist je bio vrlo daleko i morao je biti vrlo precizan.
Lado Milorad, optičar
Bilo je vrijeme kada se vjerovalo da se čir na želucu dobije od sekiracije.
Čiraši su tada bili neki bljedoliki, obično mršavi, u se uvučeni, mučaljivi ljudi, o čijoj je zdravstvenoj nevolji debatirala njihova bliža okolina, i taj je njihov peptički ulcus na neki način bio, barem sa društvenog stanovišta, a katkad i sasvim intimno, najvažniji element njihove egzistencije.
Lado Milorad bio je tipičan čiraš.
Vrlo sitan, premda ne toliko nizak mužić, možda je bio metar i sedamdeset, uzak u ramenima, još uži u struku, dječačkih, dugoprstih šaka, dugog lica, visoka ali neobično uska čela, izgledao je kao skulptura onog švicarskog kipara, vi ćete već znati kojeg, tako da su ljudi njegov izgled, različit od izgleda drugih Sarajlija – a mnogo se u tom gradu polagalo na to da svi izgledaju isto i da budu, da tako kažem normalni – pripisivali njegovom neobičnom porijeklu: po materi Jevrejin, iz jedne od onih sovjetskih republika na Baltiku, u kojima se govore neki čudni jezici, vi ćete već znati kako se zovu te republike, a po ocu Poljak, nekoga teško izgovorivog prezimena, a možda i teško podnošljive životne priče, koje je on, i prezime i priču, sveo na to mnogo razumljivije i izgovorljivije, naše domaće – Milorad.
Lado Milorad bio je prvi privatni optičar u gradu. Tu radnjicu kod Muzičke akademije otvorio je šezdeset i pete. Ne znam kako je dobio dozvolu, i je li u to vrijeme bilo dopušten takav privatluk – vi biste to mogli istražiti – ali njemu su, eto, dali taj njegov dućančić.
Radio je sporo i temeljito, ali njegova stakla su, kažu, bila najbolja u gradu, ma šta u gradu, u Jugoslaviji nije bilo bolje i preciznije optike, doktor Čavka, a vi znate tko je bio doktor Čavka, svojim je najvažnijim pacijentima govorio da kod Lade Milorada izrađuju stakla, jer da je on najprecizniji. Od loših stakala i krive dioptrije čovjek oćoravi.
I kako je bio čiraš, i nije podnosio rođenu ženu, finu našu tetu Rozu, koja je, istina, bila malo pričljivija, a nije mu bilo lako ni s tri kćeri, svaka na mater, i dobrotom, i brbljivošću, tako je Lado Milorad da bi ostajao duže u radnji počeo izrađivati i okvire za naočale. Najprije od metalnih žica, a onda, bogme, i od životinjske kosti i od neke specijalne plastike, koju su mu izrađivali neki majstori iz Lukavca.
Evo, ovo su ti okviri Lade Milorada, od goveđe kosti izrađeni, pedeset im je godina i još se drže, slobodno ih pogledajte, on je mislio da će se brzo raspuknuti, jer goveđa kost nije za tog posla, ali, evo, nadživjeli su i njega, i njegov dućan, i sjećanje da je ikad živio Lado Milorad. Sad već svake druge godine mijenjam dioptriju, nosim ih kod ovih zagrebačkih optičara, i mislim se, ako puknu, nije ni važno, trajali su.
Vi znate kako su se u Sarajevu oko takvih ljudi plele priče i stvarale legende. Koje su obično vodile tome da čovjeka koji je drukčiji pretvore u budalu. Ali kad je bašbaš drukčiji, pa ga se ne može ni u budalu pretvoriti, onda povjeruju da je čudotvorac.
Ne znam kad je Lado Milorad od privatnog optičara postao čudotvorac. Može biti da je to bilo sredinom sedamdesetih, i može biti da i u tome najveće zasluge ima Čavka. Tad je on već izrađivao stakla i za Hamdiju, i za Džemu, i za Branka, a njegove je okvire na sunčanim naočalama imao onaj slavni rocker, vi ćete znati koji. Iz te legende je proizašao i poziv Ladi Miloradu da se zaposli u namjenskoj industriji, u Tvornici zrak, koja se proslavila izrađujući optiku za američki svemirski program.
S ponudom kakva se u Jugoslaviji nije dobijala došao mu je neki pukovnik, Hrvat, baš iz Zagreba.
Ladi je, nesretniku, te noći pukao čir, jedva živ ostao, jedva ga spasili. I ti onda reci da se čir ne dobija od sekiracije. Možda danas ne, ali onda se dobijao, ja vam to kažem.
Lado Milorad samo je napola odbio ponudu. Nije htio da se zaposli u Zraku i tako zatvori dućan, ali je prihvatio da honorarno radi za namjensku industriju. Pa iako ne vjerujem u te sarajevske legende, nikada nisam u njih vjerovao, ne mogu a da ne pomislim da bi danas, možda, bio živ, samo da je znao sve odbiti. Ili da je htio, da ga nije vuklo.
Radio je kažu na optici za snajpere.
Ne, nije mi on to rekao, to su drugi pričali. Ali šta bi on radio u namjenskoj industriji, ako ne na optici za snajpere. A Zrak je osamdesetih tu optiku već izvozio u sve zemlje svijeta. Na oku svake puške bio je, tako ja mislim, potpis Lade Milorada.
Ne bi džaba onaj doktor Čavka preporučivao pacijentima kojima je spašavao vid da kod Lade Milorada izrađuju stakla.
Nekoliko godina prije rata, moglo je to biti 1985, ili godinu kasnije, žena njegova, teta Roza, kao da je nešto naslutila, navalila da se sele u Vojvodinu, u Zrenjanin, odakle su njezini bili. Cure su im se već bile poudale, sve tri daleko od Sarajeva, pa šta će u Sarajevu, gdje je devet mjeseci u godini magla i zima? U to vrijeme je i Lado već bio zatvorio svoj dućan, umirovio se i samo povremeno radio za nekog privatnika. To je već vrijeme kada su privatni optičari na svakom koraku.
On neće iz Sarajeva. Ili neće, ili je mu je to način da se riješi žene. Preselio ju je u Zrenjanin, i vratio se.
U aprilu 1992. se zaratilo, u maju 1992. njega je ravno u sljepoočnicu strefio snajper, dok je u kupaonici stajao pred ogledalom i brijao se.
Živio je na Mejtašu, snajperist je bio vrlo daleko i morao je biti vrlo precizan.
Savršena optika na puški.
Eto, to sam vam morao ispričati.