Mada su u zadnjih šezdesetak godina ptice u priličnoj zabuni, izgleda da su, pored svih padobranaca, nadzvučnih zrakoplova i svemirskih ljetalica, one, barem po brojnosti, ipak još uvijek gospodarice neba. U svakom slučaju, ranije je njihov let bio neupitniji i sigurniji. A to ranije trajalo je veoma dugo, od vajkada, kada su praroditelji današnjih ptica, krajnje uzbuđeni, prvi put poljeteli u visine. Nebo, golemo i beskrajno, prihvatilo ih je kao nešto svoje, najrođenije. Svaka ptica, već prema tome kakav bi pogled na svijet odabrala, pronašla bi i svoje mjesto na nebu: vrapci – nisko, laste-srednje, ždralovi-više, orlovi-najviše…
Kasnije, a to kasnije je bilo tisućama godina unatrag, odnekud se pojavi i čovjek. Prizemljen na tlu, uz napor, trapavo je prohodao, teturajući se s kamena na kamen, da bi odmah potom sjeo i malo predahnuo. Neke od ptica, koje su letjele visoko, nisu ga ni primećivale, ili su se barem tako pretvarale. Neke druge pak, po prirodi druželjubive, počele su se sprijateljivati sa čovjekom, te su se spustile, sljetele i postupno, kljucajući travke i zrnca po zemlji, zaboravile letjeti. Toliko su se priključile životu na zemlji, da neke od njih, recimo guske, prelaze preko ulice najpozornije od svih životinja.
U međuvremenu, čovjek se pokazao kao prilično ambiciozno biće. Naučio je paliti vatru, tj. zadimiti zrak. Naučio je i to da mu kotač može poslužiti I za vožnju i tako počeo izazivati – saobraćajke. Ali ni to mu nije bilo dovoljno. Htio je postati ptica! Pa zašto bi nebo pripadalo samo bogovima i pticama?
Zalijepio je na sebe krila, zamahao njima više puta, i hop… poletio i… pao! Popeo se na stijenu, zamahao nekoliko puta, poleteo i… pao s veće visine. ^ovjek nije bio samo ambiciozno, nego i veoma tvrdoglavo biće. Premda mu je od tolikih padova glava bila sva u kvrgama, on je uporno, ponovno I ponovno pokušavao poljeteti, skačući, nasuprot Zemljinoj teži, k visinama.
Stara mudra sova Sokrat, autoritet među pticama, tvrdi da je mit o dvojici neustrašivih letača, oca Dedala i sina Ikara, koji su se najzad uspjeli vinuti u nebo, istinit. I da su ga u takozvane izmislice uvrstili baš oni ljudi kojima strah višekratno uvećava ionako preveliku težinu. Prema Sokratu, umjetnik Dedal, izumitelj i graditelj Labirinta, znao je da nebo, kao i voda, ima svoju dubinu i da su krila, kao i ribje peraje, samo sredstvo koje omogućuje zaron u tu dubinu. Bitno gorivo, moć letenja, dolazi iz čiste, elementarne vatre koja gori iz oslobođenih srca ptica. Srca Dedala i Ikara bila su obuzeta tom nepodmitljivom, vatrenom čežnjom za slobodom, i kada je majstor od najlakšeg perja sastavio dva para krila i voskom ih zalijepio na sinovljeva i vlastita leđa, oni su jednostavno zaplivali kroz zrak. Praanđeli Dedal i Ikar, nalik na božje miljenike, kako ih opisuje gospođica Vilet (koju citira Bachelard): …s iskošenim tijelima, uspravna poprsja, ispruženih ruku I malo istegnutih nogu… – brazdili su zračnim strujama, od Knososa na sjeveru prema otoku Par, a zatim iznenada prema Istoku, jer se čežnja za rodnim gradom u letu poništava neumoljivom činjenicom da Dedala u Ateni čeka smrtna kazna.
Nailazi najteži trenutak zračnog putovanja: mladi letač, u beskrajnoj slasti, previđa opasnost Sunčeva zagrljaja, koji otapa vosak kojim su zalepljena Ikarova krila, te se on, kao noćni leptir opržen sviječom, obrušava u more. Nesretni Dedal produžava svoj let sam, sve do Sicilije, gde ga dočekuje prijateljski vladar Kokal.
“Neoboriv” argument Sokrata, mudre sove, o važnosti Dedalova i Ikarova leta, brojne su pametne i učene studije drugih ljudi o ovome dogadjaju. Jedan od tih mnogobrojnih tumača, s imenom kao izašlim iz stripa (a pripada uglednom likovnom kritičaru transavangarde), Achile Bonito Oliva, ima svoju verziju Ikarovog pada, prema Sokratu, dirljivo poetiziranu: Ikar se strmoglavo obrušava, bez ijednog krika, privlači ga zemlja, jer više nema opremu za letenje. Krila otpadaju, opijenost daljinom i pogled s visina nestaju u jednom djeliću trenutka. Ikar nije slijedio priručnik za letače, nije uporabio prirodnu lukavost umjetnosti. Dedal, umjetnik, nijemi je posmatrač Ikarova pada. Oliva povezuje Dedalovo ime uz glagol daidallen=graditi, djelovati pomoću umjetnosti ruku. Gradnja Labirinta je trijumf techne, a pritom “techne nije u službi ishoda, već je sam postupak udaljen od svake konačnosti, obuzet zadovoljstvom apstraktne, mislene primjene”. U osmišljavanju smrtonosne tajne Labirinta, Dedal je koristio svoje već dokazano graditeljsko iskustvo, ali također I ono vrsnog aduboresca – otuda iznenađenje u detaljima, neprestano zapletanje putanja, unešenost u nutrinu. Dedal spoznaje svoju umjetničku moć tijekom postupka izgradnje Labirinta. Najneposrednije ugrađen u gradnju, a čvrsto sa nogama na zemlji, taj nadmoćni tvorac jedini je koji zna put ka izlazu.
Otporni maštalac, Dedal i letenju prilazi kao prema graditeljskom proektu: s pripremama, planovima i nacrtima, a zatim i s pažljivom veštinom (neophodna techne) u izradi. Dedal uvažava nebo, kao što je uvažavao zemlju u gradnji Labirinta (- A zašto onda nisu letjeli noću? – lukavo priupita Sokrat). Znajući granice potencijalne i praktične slobode u rizičnoj igri sa Elementima, Dedal svoje inovativne zamisli konkretizira, planira i izvodi.
A gdje je tu Ikar? Temperamentom najbliži glazbenom (mada postoji u svim sferama umjetnosti), on nestrpljivo iskoračava, brzo se suočava sa sukobima i ne sačekavši rešenje, hita (leti) ka sljedećem izazovu. Skriveni antagonizam otac-sin razgradjuje labavo jedinstvo graditelj-glazbenik u samome umjetniku (više od onoga umjetnik-kritičar na kome inzistira Oliva), pa s toga gledišta, ignoriranje stopala kod Ikara i njegova nekritičnog ushićenja sveukupnim carstvom visina, posljeduje jednim vidom samoubojstva koje ovaj dionizijski letač čini opijen, ne poštujući zakone tog nebeskog, naizgled potpuno slobodnog carstva. Nasuprot drugim samoubojicama, Ikar nema pomodrjelo lice, niti nagorjelo tjelo. On je plamena lopta, meteor, golemo ushićenje što je osjetio mitološki božanski proctor pali mu tijelo. Krhka granica između lukavog I spontanog, između konkretnosti i zanosa, između svijesti i nadsvjesti dvostruko je podvučena između oca Dedala i sina Ikara. Ikar, mada nije božanskog podrijetla, nesumnjivo je jedan od praunuka, jedan od nasljednika Prometejevih, čiji bunt protiv diktature uvijek (i kada je riječ o vrhunskom igraču) završava samožrtvom. Prema Jean-Pierreu Vernanu: Prometej nije nikad pomislio biti kralj.
Ali, žrtvuje li se samo jedan i je li to zaista samožrtva? Najsvežiji Ii nadoslovniji primeri sa Ikarimarock and rolla – Morrison, Hendrix, Lennon, Joplin, Cobein.. – potvrđuju drugačiju, nomadsku perspektivu ikarstva. Ako umjetnost, prema zakonitostima samo njoj znanim, traži rizičan iskorak, ona zauzvrat može stvarati čuda!
– For love that knows no season. And for joy that knows no end – komentira Sokrat s uzdahom. No, bez obzira je li Dedalov i Ikarov let istina ili mit, taj 1500 kilometara dug let najbolji je dokaz (zajedno s putovanjem nebeskim visinama mezopotamskog junaka Etana, koji je jahao na orlu, ili carigradskog fantazera koji je, bacivši se sa najviše đenoveške kule u Istanbulu, preletio cijelu prijestionicu, ili letača u “Rubljovu” ili smotanka iz naše makedonske bajke koji se pomoću vjernog mu oral s visokih visina spušta u donje carstvo) – da čovek, kao i ptica, ne samo da ima pravo na svoj djelić neba, nego i na svoj let tim nebom.
Astrološka dobijeleška: u knjizi “Le zodiaque, cle de l’homme et l’universe” bijeli mag Omraam Ivanov povezuje let s erom Vodenjaka: U vrijeme ere Riba, vodena prostranstva se prije svega istražuju – plovidbama. S Vodenjakom se ulazi u sferu zraka – telekomunikacije (telefon, televizija), zrakoplovi, rakete… Očito da Labirint, zajedno sa Minotaurom, pripada eri Bika, sa Piramidama i čulnom, kravolikom Hator, s Urukom Gilgameša (ponekad predstavljenog s rogovima) I s njegovim strašnim suparnikom, nebeskim bikom boginje Ištar, s moćnim Rudrom iz Rig-Veda i s Vrishabhom, pokretačem svemirskog vozila, s bikovima na glinenim pečatima iz Mohenxo-Dara, predvođenim itifaličnim likom s velikim rogovima, koji sjedi s prekriženim nogama… Prema tome, Dedal i Ikar svojim su letom preskočili 4000 godina, odnosno dvije svemirske ere. Otuda se ne treba čuditi astronomima što su mali, strelovito brz meteor koji svaka dva desetlječa prolazi pokraj Zemlje (ali je nikada ne dotiče, produžavajuši nedodirljivo, hvala bogu!, svoj nadzračni put) nazvali Ikarovim imenom.
A Dedala su (kao i sve neshvaćene uranovske pronalazače, uzdiše Sokrat) tek poslije smrti njegovi sunarodnjaci proglasili junakom, polubogom. Godine 432. pr. Krista, atenski sud osuđuje jednog kipara jer se usudio na štitu Atene Partenos prikazati svoj autoportret u Dedalovu liku. Kipar nije nitko drugi do li Fidija osobno, prvi, najveći umjetnik svih vjekova koji su mu prethodili i onih poslije njega, kako ga oslikava Holderlin, koji će I sam – u prkosu da poleti ka gornjem svijetu čistog, vječnog stvaranja – ikarski pasti u futrolu vašeg poniznog Skardanelija, dobrovoljnog zatočenika u kuli bez izlaza (gdje je, umesto Minotaura, čuvar dobroćudni stolar, ali su zato vrata prema svijetu zauvijek zaključana).
-Kao što je napisano na jednome mjestu u Upanišadama: Iz smrti odvedi me do besmrtnosti. No vratimo se Dedalu. Mozgam kako jedan te isti čovek može biti arhitekt i Labirinta i Leta – nastavlja brbljati sova Sokrat: – Odakle mračni žrtvenik (gdje se izgledi da se pobjegne od naužasnije varijante Tanatosa, tj. da se bude hrana u želudcu drugog živog i ne baš privlačnog bića, mjere tisućinkama jednog postotka), može biti djelom istoga majstora, koji Letom ostvaruje najerotskiju čovekovu želju – biti neuhvatljivo slobodan?
– Ipak, svaki čin ima svoj razlog, i to ne samo jedan – preuzima Sokrat svoju omiljenu ulogu (nediplomirana) psihoanalitičara – Dedal je bio uvjeren, kao i većina umjetnika većeg i manjeg kalibra, da je predodređen činiti ^uda! Da su i Eros i Tanatos u službi stvaranja čuda! Ali, za razliku od drugih, njegova umjetnička karijera, od početka do kraja, prepuna je dokaza o takvoj umjetničkoj veštini. On je bio prvi od skulptora, koji je kao neki Michelangelov šukun-šukun pradjed, učinio da njegovi kipovi progledaju i da se pokreću. Prije toga, kipovi su imali ukoćene ruke i noge, a oči su im bile zatvorene. On je učinio da kamen progleda i prohoda. Rendgenski se uvlači u njega i daruje ga osjetilima. Sve ono grešno u Dedalovoj mladosti – slavoljublje, egoizam, ubojstvo Tala iz zavisti – došlo je zbog rane spoznaje o neograničenoj moći spoja talenta + techne. Ikarova smrt zatekla je Dedala u zenitu umetničke zrelosti, ali je sredovječni genij imao pred sobom još dovoljno vremena prihvatiti užasnu životnu lekciju i konačno postati nesebičan učitelj koji će s ljubavlju darivati znanje svoje…
I tu Sokrat raskolači oči, kao što to blizu ponoći može jedna sova u svojim najboljim pedesetim. Ali se ja, iako ponekad sklon mjesečarenju, najuljudnije oprostih od nje, i koliko je moguće brže, vratih u svoju osvijetljenu radnu sobu, da odmah sjednem i započnem pisati ovaj tekst.
Labirint i let
Mada su u zadnjih šezdesetak godina ptice u priličnoj zabuni, izgleda da su, pored svih padobranaca, nadzvučnih zrakoplova i svemirskih ljetalica, one, barem po brojnosti, ipak još uvijek gospodarice neba. U svakom slučaju, ranije je njihov let bio neupitniji i sigurniji. A to ranije trajalo je veoma dugo, od vajkada, kada su praroditelji današnjih ptica, krajnje uzbuđeni, prvi put poljeteli u visine. Nebo, golemo i beskrajno, prihvatilo ih je kao nešto svoje, najrođenije. Svaka ptica, već prema tome kakav bi pogled na svijet odabrala, pronašla bi i svoje mjesto na nebu: vrapci – nisko, laste-srednje, ždralovi-više, orlovi-najviše…
Kasnije, a to kasnije je bilo tisućama godina unatrag, odnekud se pojavi i čovjek. Prizemljen na tlu, uz napor, trapavo je prohodao, teturajući se s kamena na kamen, da bi odmah potom sjeo i malo predahnuo. Neke od ptica, koje su letjele visoko, nisu ga ni primećivale, ili su se barem tako pretvarale. Neke druge pak, po prirodi druželjubive, počele su se sprijateljivati sa čovjekom, te su se spustile, sljetele i postupno, kljucajući travke i zrnca po zemlji, zaboravile letjeti. Toliko su se priključile životu na zemlji, da neke od njih, recimo guske, prelaze preko ulice najpozornije od svih životinja.
U međuvremenu, čovjek se pokazao kao prilično ambiciozno biće. Naučio je paliti vatru, tj. zadimiti zrak. Naučio je i to da mu kotač može poslužiti I za vožnju i tako počeo izazivati – saobraćajke. Ali ni to mu nije bilo dovoljno. Htio je postati ptica! Pa zašto bi nebo pripadalo samo bogovima i pticama?
Zalijepio je na sebe krila, zamahao njima više puta, i hop… poletio i… pao! Popeo se na stijenu, zamahao nekoliko puta, poleteo i… pao s veće visine. ^ovjek nije bio samo ambiciozno, nego i veoma tvrdoglavo biće. Premda mu je od tolikih padova glava bila sva u kvrgama, on je uporno, ponovno I ponovno pokušavao poljeteti, skačući, nasuprot Zemljinoj teži, k visinama.
Stara mudra sova Sokrat, autoritet među pticama, tvrdi da je mit o dvojici neustrašivih letača, oca Dedala i sina Ikara, koji su se najzad uspjeli vinuti u nebo, istinit. I da su ga u takozvane izmislice uvrstili baš oni ljudi kojima strah višekratno uvećava ionako preveliku težinu. Prema Sokratu, umjetnik Dedal, izumitelj i graditelj Labirinta, znao je da nebo, kao i voda, ima svoju dubinu i da su krila, kao i ribje peraje, samo sredstvo koje omogućuje zaron u tu dubinu. Bitno gorivo, moć letenja, dolazi iz čiste, elementarne vatre koja gori iz oslobođenih srca ptica. Srca Dedala i Ikara bila su obuzeta tom nepodmitljivom, vatrenom čežnjom za slobodom, i kada je majstor od najlakšeg perja sastavio dva para krila i voskom ih zalijepio na sinovljeva i vlastita leđa, oni su jednostavno zaplivali kroz zrak. Praanđeli Dedal i Ikar, nalik na božje miljenike, kako ih opisuje gospođica Vilet (koju citira Bachelard): …s iskošenim tijelima, uspravna poprsja, ispruženih ruku I malo istegnutih nogu… – brazdili su zračnim strujama, od Knososa na sjeveru prema otoku Par, a zatim iznenada prema Istoku, jer se čežnja za rodnim gradom u letu poništava neumoljivom činjenicom da Dedala u Ateni čeka smrtna kazna.
Nailazi najteži trenutak zračnog putovanja: mladi letač, u beskrajnoj slasti, previđa opasnost Sunčeva zagrljaja, koji otapa vosak kojim su zalepljena Ikarova krila, te se on, kao noćni leptir opržen sviječom, obrušava u more. Nesretni Dedal produžava svoj let sam, sve do Sicilije, gde ga dočekuje prijateljski vladar Kokal.
“Neoboriv” argument Sokrata, mudre sove, o važnosti Dedalova i Ikarova leta, brojne su pametne i učene studije drugih ljudi o ovome dogadjaju. Jedan od tih mnogobrojnih tumača, s imenom kao izašlim iz stripa (a pripada uglednom likovnom kritičaru transavangarde), Achile Bonito Oliva, ima svoju verziju Ikarovog pada, prema Sokratu, dirljivo poetiziranu: Ikar se strmoglavo obrušava, bez ijednog krika, privlači ga zemlja, jer više nema opremu za letenje. Krila otpadaju, opijenost daljinom i pogled s visina nestaju u jednom djeliću trenutka. Ikar nije slijedio priručnik za letače, nije uporabio prirodnu lukavost umjetnosti. Dedal, umjetnik, nijemi je posmatrač Ikarova pada. Oliva povezuje Dedalovo ime uz glagol daidallen=graditi, djelovati pomoću umjetnosti ruku. Gradnja Labirinta je trijumf techne, a pritom “techne nije u službi ishoda, već je sam postupak udaljen od svake konačnosti, obuzet zadovoljstvom apstraktne, mislene primjene”. U osmišljavanju smrtonosne tajne Labirinta, Dedal je koristio svoje već dokazano graditeljsko iskustvo, ali također I ono vrsnog aduboresca – otuda iznenađenje u detaljima, neprestano zapletanje putanja, unešenost u nutrinu. Dedal spoznaje svoju umjetničku moć tijekom postupka izgradnje Labirinta. Najneposrednije ugrađen u gradnju, a čvrsto sa nogama na zemlji, taj nadmoćni tvorac jedini je koji zna put ka izlazu.
Otporni maštalac, Dedal i letenju prilazi kao prema graditeljskom proektu: s pripremama, planovima i nacrtima, a zatim i s pažljivom veštinom (neophodna techne) u izradi. Dedal uvažava nebo, kao što je uvažavao zemlju u gradnji Labirinta (- A zašto onda nisu letjeli noću? – lukavo priupita Sokrat). Znajući granice potencijalne i praktične slobode u rizičnoj igri sa Elementima, Dedal svoje inovativne zamisli konkretizira, planira i izvodi.
A gdje je tu Ikar? Temperamentom najbliži glazbenom (mada postoji u svim sferama umjetnosti), on nestrpljivo iskoračava, brzo se suočava sa sukobima i ne sačekavši rešenje, hita (leti) ka sljedećem izazovu. Skriveni antagonizam otac-sin razgradjuje labavo jedinstvo graditelj-glazbenik u samome umjetniku (više od onoga umjetnik-kritičar na kome inzistira Oliva), pa s toga gledišta, ignoriranje stopala kod Ikara i njegova nekritičnog ushićenja sveukupnim carstvom visina, posljeduje jednim vidom samoubojstva koje ovaj dionizijski letač čini opijen, ne poštujući zakone tog nebeskog, naizgled potpuno slobodnog carstva. Nasuprot drugim samoubojicama, Ikar nema pomodrjelo lice, niti nagorjelo tjelo. On je plamena lopta, meteor, golemo ushićenje što je osjetio mitološki božanski proctor pali mu tijelo. Krhka granica između lukavog I spontanog, između konkretnosti i zanosa, između svijesti i nadsvjesti dvostruko je podvučena između oca Dedala i sina Ikara. Ikar, mada nije božanskog podrijetla, nesumnjivo je jedan od praunuka, jedan od nasljednika Prometejevih, čiji bunt protiv diktature uvijek (i kada je riječ o vrhunskom igraču) završava samožrtvom. Prema Jean-Pierreu Vernanu: Prometej nije nikad pomislio biti kralj.
Ali, žrtvuje li se samo jedan i je li to zaista samožrtva? Najsvežiji Ii nadoslovniji primeri sa Ikarimarock and rolla – Morrison, Hendrix, Lennon, Joplin, Cobein.. – potvrđuju drugačiju, nomadsku perspektivu ikarstva. Ako umjetnost, prema zakonitostima samo njoj znanim, traži rizičan iskorak, ona zauzvrat može stvarati čuda!
– For love that knows no season. And for joy that knows no end – komentira Sokrat s uzdahom. No, bez obzira je li Dedalov i Ikarov let istina ili mit, taj 1500 kilometara dug let najbolji je dokaz (zajedno s putovanjem nebeskim visinama mezopotamskog junaka Etana, koji je jahao na orlu, ili carigradskog fantazera koji je, bacivši se sa najviše đenoveške kule u Istanbulu, preletio cijelu prijestionicu, ili letača u “Rubljovu” ili smotanka iz naše makedonske bajke koji se pomoću vjernog mu oral s visokih visina spušta u donje carstvo) – da čovek, kao i ptica, ne samo da ima pravo na svoj djelić neba, nego i na svoj let tim nebom.
Astrološka dobijeleška: u knjizi “Le zodiaque, cle de l’homme et l’universe” bijeli mag Omraam Ivanov povezuje let s erom Vodenjaka: U vrijeme ere Riba, vodena prostranstva se prije svega istražuju – plovidbama. S Vodenjakom se ulazi u sferu zraka – telekomunikacije (telefon, televizija), zrakoplovi, rakete… Očito da Labirint, zajedno sa Minotaurom, pripada eri Bika, sa Piramidama i čulnom, kravolikom Hator, s Urukom Gilgameša (ponekad predstavljenog s rogovima) I s njegovim strašnim suparnikom, nebeskim bikom boginje Ištar, s moćnim Rudrom iz Rig-Veda i s Vrishabhom, pokretačem svemirskog vozila, s bikovima na glinenim pečatima iz Mohenxo-Dara, predvođenim itifaličnim likom s velikim rogovima, koji sjedi s prekriženim nogama… Prema tome, Dedal i Ikar svojim su letom preskočili 4000 godina, odnosno dvije svemirske ere. Otuda se ne treba čuditi astronomima što su mali, strelovito brz meteor koji svaka dva desetlječa prolazi pokraj Zemlje (ali je nikada ne dotiče, produžavajuši nedodirljivo, hvala bogu!, svoj nadzračni put) nazvali Ikarovim imenom.
A Dedala su (kao i sve neshvaćene uranovske pronalazače, uzdiše Sokrat) tek poslije smrti njegovi sunarodnjaci proglasili junakom, polubogom. Godine 432. pr. Krista, atenski sud osuđuje jednog kipara jer se usudio na štitu Atene Partenos prikazati svoj autoportret u Dedalovu liku. Kipar nije nitko drugi do li Fidija osobno, prvi, najveći umjetnik svih vjekova koji su mu prethodili i onih poslije njega, kako ga oslikava Holderlin, koji će I sam – u prkosu da poleti ka gornjem svijetu čistog, vječnog stvaranja – ikarski pasti u futrolu vašeg poniznog Skardanelija, dobrovoljnog zatočenika u kuli bez izlaza (gdje je, umesto Minotaura, čuvar dobroćudni stolar, ali su zato vrata prema svijetu zauvijek zaključana).
-Kao što je napisano na jednome mjestu u Upanišadama: Iz smrti odvedi me do besmrtnosti. No vratimo se Dedalu. Mozgam kako jedan te isti čovek može biti arhitekt i Labirinta i Leta – nastavlja brbljati sova Sokrat: – Odakle mračni žrtvenik (gdje se izgledi da se pobjegne od naužasnije varijante Tanatosa, tj. da se bude hrana u želudcu drugog živog i ne baš privlačnog bića, mjere tisućinkama jednog postotka), može biti djelom istoga majstora, koji Letom ostvaruje najerotskiju čovekovu želju – biti neuhvatljivo slobodan?
– Ipak, svaki čin ima svoj razlog, i to ne samo jedan – preuzima Sokrat svoju omiljenu ulogu (nediplomirana) psihoanalitičara – Dedal je bio uvjeren, kao i većina umjetnika većeg i manjeg kalibra, da je predodređen činiti ^uda! Da su i Eros i Tanatos u službi stvaranja čuda! Ali, za razliku od drugih, njegova umjetnička karijera, od početka do kraja, prepuna je dokaza o takvoj umjetničkoj veštini. On je bio prvi od skulptora, koji je kao neki Michelangelov šukun-šukun pradjed, učinio da njegovi kipovi progledaju i da se pokreću. Prije toga, kipovi su imali ukoćene ruke i noge, a oči su im bile zatvorene. On je učinio da kamen progleda i prohoda. Rendgenski se uvlači u njega i daruje ga osjetilima. Sve ono grešno u Dedalovoj mladosti – slavoljublje, egoizam, ubojstvo Tala iz zavisti – došlo je zbog rane spoznaje o neograničenoj moći spoja talenta + techne. Ikarova smrt zatekla je Dedala u zenitu umetničke zrelosti, ali je sredovječni genij imao pred sobom još dovoljno vremena prihvatiti užasnu životnu lekciju i konačno postati nesebičan učitelj koji će s ljubavlju darivati znanje svoje…
I tu Sokrat raskolači oči, kao što to blizu ponoći može jedna sova u svojim najboljim pedesetim. Ali se ja, iako ponekad sklon mjesečarenju, najuljudnije oprostih od nje, i koliko je moguće brže, vratih u svoju osvijetljenu radnu sobu, da odmah sjednem i započnem pisati ovaj tekst.