la signora

ima trinaest mačaka
sivih, neodgojenih sa žućkastim očima
popnu se na kuhinjska vrata pa pišaju
u tanjur paštefažola
i u ohlađeni čaj od hibiskusa
njeno dobro srce
skuplja ljude s ulice
katkad od mene luđe njeno dobro srce
pa ih ugosti u domu koji nije njezin
uđite! uđite!
otkad joj je francesca, s kojom dijeli
štrik za prostiranje bjankarije,
iz invalidskih kolica nasred chiostra
uručila datum isteka najma nažvrljan
na ceduljici otrgnutoj iz bilježnice s receptima
ona nije probavila rat u jugoslaviji
a dvije kćeri pokopala i razvod pregazila
jabuke majčine
kroz acqua altu
slomljeno njeno srce
uz kanal grande,
na nos joj izašlo
ni oca, visokog dužnosnika u duceovoj vladi
koji je njenu sirotu mater šakama
sa zemljom sastavio
mladu i krezavu učiteljicu
a ona im poslije kosti razdvajala
da joj mater počiva u miru
još nije rat probavila
a kosti u platnenoj krpi skrivala
pod nabranom suknjom u praznom kupeu
vrijeme curi kao med od koprive
uđite slobodno
moje sažaljenje poželjno je samo
za rođendane pa šutim
ptice materine
gledam u bršljan
koji otima prozor nasuprot mom
besramnom porivu da buljim
u tog razgolićenog argentinca
dok mislim na massima troisija
u filmu il postino
na pabla nerudu
čileanska vina
zaboravljene kosti iz vlaka na liniji
venezia-trieste
sumrak krovova u kolovozu

o patria mia
fottuta abbandonata
come una zittela
eri cosi triste
cosi poco mia
ma cosi tanto bella