Kvartida

Ohladit bi me mogla samo hladna zemlja.
A. B. Šimić

 

NAŠA KVARTIRA, ono što je ostalo od turske mahale, broji više prostih, prizemnih i trošnih kuća i, ciglu, jednu jedinu, plansku. Prostire se s jedne i sa druge strane brazde koja teče sred kaldrme koja nas, klepećući, uvodi u gradsku čamu od koje su i putopisci digli ruke. Toliko je mala da joj ni ime nisu dali, u bojazni da se ne potcijeni slavna ličnost Sime Budmanića, stanovitog jezikoslovca koji je tu, nekoć stanovao, a kome je sada već svejedno zbog te puste bezimenosti, u žudnji za ljepotom. 

U mahali živi družba drznovenih dječaka i, hupotna, jedna jedina djevojčica stasala za školu. Dječaci, mahom skržljali u rastu, likom su neugledni i vrlo pogani na riječima, no suštinski blagi u duši. Ida Kocilj, stasitija je i jača od sve drčne muškadije. Smjelija je, otresitija od svake druge vršnjačke duše. Stanuje sasvim na kraju ove gluši, podno hendeka, uz put kojim se ulazi u čaršiju i kraj puta kojim se bježi iz čaršije. Grubošću neprimjernom za njene godine, Ida je u društvu pušača sebi napravila nepogazivo mjesto starješine. Nekoga kao kliještima štipne, nekoga kao pas ujede, mnoge tek odgurne u plot, lijehu ili koprive, da utvrdi svoje prvenstvo. Svi oni, u istom danu, pod istom strehom, uče Idu da puši. Ona sjedi u sredini, s nestrpljenjem prati cigaru koja ide iz ruke u ruku, sa usne na usnu, i drhti od žudnje da povuče svoj prveni dim. Bugija se i žmari do kasno popodne. Neko kašlje, neko jedva diše. Mlađahni padaju na leđa od ljutina, modri u licu, bez daha. Stariji, uglavnom tvrdi na suzu, junačno podnose bolni rascvjet smrada u tankim plućima. Ida puhka, trepavicom ne mrda. Koči se, i cokće usnama u ljutom dimu. Osjeća kako joj se žare dlanovi u koje,  srhom, zabada nokte pod kojima se crni kletna zemlja. 

Samo u poštarovoj kući, u hudžerici građenoj od lijesa i naknadno prezidanoj u mobi za jedan dan, nema djece. Izvan mahale, malo ko i zna da poštar ima ženu, sićušno i vrijedno ropče, koju su mišljenja ljekarâ, prevedena na jezik zlobe o «jalovinji u njenom stomaku», pokosila i sravnila sa zemljom. Ona ne izlazi na bijeli dan, osim kad mora. Stoji kao direk na vratnici i čeka da naiđe neko tuđe dijete, da ga upregne u sitni, kućanski posao. Djeca ne znaju šta to nije u redu kod nje, ali poštuju savjete starijih, da poštarevoj ženi izađu u susret kad kog se za to ukaže prilika, jer njena je riječ sirotanska i njen uzdah teži od vodeničkog kamena. Gledaju u nju sapatno, ponekad i plašljivo, zazirući od težine tih njenih riječi, u kolu vječnog nadanja u dobro. Ona im prilazi kao sinovima koje sama nema. I pred njima stoji kao što pred starješinama stoje ljudi dobrog vladanja. U jednoj ruci drži kocke šećera, u drugoj zalogaje gurabije, i pruža dlanove s kojih svako uzima svoje zasluženo parče, da popuni prazninu u ljutoj čežnji. Gurabije mirišu na nem, a šećer se s njih osipa i kruni. Obostrana je korist u savladanoj tremi. Nepažljivost, zbog koje strada ljudskost, grijeh je nad grijehovima, kažu stari. Ovako, u obzirnostima, teku zemaljski dani i vrhune mahalski život u snošljivost svačije nevolje. 

Pazarni je dan i nad zgurenom čaršijom zavijaju svirene, kao paščad. 

Idin otac, Feiz Kocilj, tesar i zidar, vraća se s pijace natovaren zembiljima. Jedva se penje na mostić ispod kuća, preko nabujale rijeke koja je prekjučer podrala bašte pokraj obale, i slizala prašinu sušnih godina pod strehama zamukle mahale. Malo fali, možda koja nesrećna suza, pa da se mutljag prelije i sve kućerke sjuri u korito bazdeži koja plavi svijet divlje gradnje. Cjelcati dan bjeličaste ribe crkavaju na suhoti, po blatnim avlijama. Sluđene mačke mauču, reže i fršte, ali se i one, zasićene ribljim smradom, povlače u ćud sitosti, bježeći pod niske krovove i načeta sijena. Ida trči da sačeka oca, da mu pomogne i da ga sretne, a izgleda da bježi od zijana upravo načinjenog u društvu golotrbog muškinja, ljutih pušača. Osjeća kako se za njom oteže gadni miris duhana i ljutina koja pecka za oči. Ne prilazi ocu naoči, nego postrance dohvata se tereta, da zametne trag duhanskom zgadu. Propušta oca naprijed i, za njim, bezbijedna, tegli naramak kućne idare, uz smiješak vješte djetinje prevare. U ćutanju, pušači je gledaju. Doduše, ona se još boji da neko bezobrazan, pred Feizom ne procijedi koju o žmarenju. Zagleduje se svakome pojedinačno u oči, u tihane duše; mršti se i steže zube, stavljajući do znanja da su, ovoga puta, i zauvijek, u ćutanju ostale sve njihne tajne. 

Feizova mlada žena, Idina majka, umrla je na porođaju, tačno prije deset godina. 

Istoga su dana ljudi preko praga jednu živu dušu dočekali, a drugu, mrtvu, ispratili. Polutilo se Feizovo srce dok su pored njega u kuću unosili njegovu kćerku, u povojima, i dok su, mimo njega, iz kuće iznosili njegovu Zlatu. Rado bi bio uz jednu i uz drugu siroticu, on, u tome trenu najnemoćniji čovjek na ovome svijetu. Ženu koju su odnijeli, nikad više neće vidjeti. Djevojčicu, koju su donijeli, dugo će s nehajem gledati, kivan zbog gubitka. Danima se u njegovoj kući smjenjuju tuđinke, žene mladorotke koje majčinskim mlijekom održavaju u životu njegovo ljuto siroče. Djetetu je jedno ime Ida, a drugo Dina. Da se na jedno odaziva živima i da živi pamte njene zasluge, a pod drugim da bude bliže mrtvima i lišena grijeha. Pod jednim imenom trpiće teret stvarnoga života, pod drugim će joj se imenom skupljati nedokučiva ljepota. Sveto i nesveto, ma kako razdvojivo, vrhune se strahom od nepoznatog, nadom u vječnost. U imenoj dvojnosti svaka duša u mahali podjednako štreca od dobra i zla, uspjeha i neuspjeha, sreće i nesreće. Ida će, kad zaboravi na ovo dvojstvo svega na ovome svijetu, naučiti da se ništa ne može upariti što već nije podijeljeno i sricaće sva imena svoje patnje, zalutala u sljepilo bezvjerice. Jer u gradu naklepanom sudbinama, koji sivilom grabi uz brda koja mu čuvaju ravnotežu i sklad kasabske topline, i patnja stiče ime sa rođenjem patnika, u prvom dihaju, s prvom šakom gorčine uniženog svijeta.

Kocilji su samni. Nekad je to bila brojna familija, složna i neosjetljiva na tjeskobu, jaka dušom i snagom. Feizov otac, Ramo Kocilj, zvani Trošarinac, radio je na stočnoj pijaci, bavio se krupnom stokom, uglavnom pregonio probrana grla «u Srbiju», a otud dogonio tovljenu marvu za «pod nož», jeftinu hranu za drugove koji nisu vidjeli ništa nazadno u tome što su uz tu junad do jučer hroktali i gojazni krmci. Feiz je dugo bio ponosan na svoga oca, na njegovo čistunstvo, dok Ramo nije dopao zatvora, ne zbog obavljanja nedozvoljenih radnji, već zbog svoga mladomuslimanstva. Šverceri jedno vrijeme nisu smjeli ni nos da promole iza zadružnih kamara na pijacama u okolini, zastrašeni kaznama koje su, kažu, primjenjivane na sirotinji. Ramova dva starija sina odselila su u neznan, sa familijama, pred samu njegovu smrt. Obojica su otud, pošto se Feiz oženio, pobjegla još dalje, i iz inostranstva uporno slala razglednice bez riječi, na Feizovo ime, iz bojazni da se ne pozaboravljaju. Po kući tijesnoj kao tmuša, i samoća se tjeskobom zabavila. Zloslutna jeza u tišini oblila bi svakoga ko u kuću, bar jednom, zakorači. Onda su kroz baštu počeli prolaziti ini ljudi, mahom službenici, i za njima vižljasti omladinci sa spravama za zemljišna mjerenja. U mladoj travi već se zapatila staza, u hitnji, u nuždi. 

????

Na ljeto, u Feizovoj bašti podignuta je škola. Graditelji su mahalu pretvorili u slijepo sokače i oduzeli joj izlaz na drum koji je nekad vodio do Stambola. 

Ida je na vrijeme pošla u školu, a sustižu je, u istom razredu, i pušači iz mahale. Ona ne voli da uči, iako je bistra, poslušna i marljiva. Od škole neće dići ruke ni zbog izostanaka, ni zbog propuštenog gradiva, ni zbog nakupljenih neznanja. Krenuće putem kojim se ne stiže nikud, po navikama iz prošlosti, u moranju. Feiz je već odvraća od škole, nemoćan da je odjednom stavi pod sigurnu huzdu nâma, ponosa u kojem nema mjesta za drsku ženskadiju. On vidi, Ida se uzdiže u glednu priliku od koje će i to njihno sirotinjstvo, u htijenju da se krene putevima truda, od nje napraviti još jednu fabrikušu, djevojkanu koja će skinuti s vilice, koja će se drznuti mimo običaja. Feiz se ne ženi, ne zato što neće nego zato što za njega nema dobre prilike. Okolo su kuće starih komšija, i ni u jednoj nema čeljadeta za udaju. A i da ima, rijetko da bi se ijedna njemu dala, da bi ijednu njemu dali. 

Kocilji žive vrlo tanko, «od boba i droba», govori se okolo. Feiz jeste i hodžica, ali više po uvjerenju nego po umijenju. Jedina stvar koja ga odvaja od drugih komšija, uglavnom zanijetih dosadom svakodnevlja, jeste uzdanje u poštenu riječ, što se smatra dovoljnim da čovjek lako stane između sebe i drugoga, ali i između zemlje i neba. Tako Feiz, u vjeri, stiče sevape, a zidarstvom održava pihotnu porodicu u tankom življenju. Ni zidarstvo mu nije pravo, nego je ono samorodno, krpadžijsko, pohvalno umijenje za sitnu paru u moranju i neimanju. Njihna kuća, kao kartonska kutija umehrana nogama, igrom slučaja, u nespretnosti crtača i urbanista našla se odsječena od puta, posred dubokih bašta, uvučena u zelen i behar, okružena grajom i piskom djece iz školskog dvorišta. Stariji đaci neznanci, izvečeri, tu pod visokom ogradom, nanizani na žižak cigarete, bruse svoju muškost u tankom kašljuckanju, u opoju mahnite potrebe da što prije stašu, da se oljude i osjete slasti. 

Feiz još ne može da se privikne na bjelinu visokog školskog zida koji mu, kao bioskopsko platno, oduzima naviku gledanja u prazno. Sjedeći na hoklici pod strehom, strpno sluša žagor školaraca, i sam uporno mljackajući gorčinu mokra duhana. Kad god pomisli na stare dane, on siđe u avliju da rastjera sumnje: baci pogled preko ograde na mlade i jake derane s obrazima mekšim od mahovine, prdne i veli: “Ovo vam je za to”. Za vrijeme njegove mladosti, koje je bilo vrijeme bez škola, znale su se granice slobode, javne i one potajne. I ta mladež barem nije ovako galamila, bezočno vriskala i urlala. Čaršija je za ozbiljne poslove, sokak za skitare, kuća za ženu, a škola za pametnu djecu funkcionera, udarnika i proletera. A evo, sada, u svekolikom nemaru i neuljudnosti, ničemu se ne zna reda. I to ovu mladež kvari, vuče u bezobzir. I snevoljen, Feiz smišlja razloge da svoju kćerku ne drži više u školi, nego da je na vrijeme iz škole izvadi i dâ je, kad staše, na fabričke uredne, stalne poslove. Da joj obezbijedi malo prakse i para za spremu i žensku njegu. No, još je rano za teške stvari. Još su njene ruke nekadre da prihvate i testiju vode. 

Iz Feizovog doma nestala je urednost iskusne domaćice, i na svakom ćošku zjape brljotine djetinjih ruku i poneka gruba, uzgredna radnja udovičke, muške ćudi. Tu je sve na svome mjestu, ali sve pati od suviška brige u strahu od griješenja. Veš je uredno oprat, ali modar. Varivo miriše, ali zagorilo. Sir se mliječi, ali grkne. Koliko se može, eto, Kocilji istinski štuju svoju priliku da žive, najbolje ako se može. Feiz pripada u strastvene pušače, harči probran duhan s pijace i nikad ne kašlje. Mota vrlo vješto, jednom rukom, sa dva prsta. To radi, nekad, sa zadovoljstvom, a ponekad bezosjećajno, mehanički shovrljava travuljinu u šuškavi odrezak papira, da skrati muku čežnje. Pošto je Ida već pristasala za marne stvari i poslove samačke, primakne mu se uz minder i dohvati se njegove tabakere. Sjedi pored oca i u svome krilu mota žuti duhan, odvaja gotove cigare u kupe dobrih i manje dobrih, tvrdih i mehkih, pazeći da se one do sutra ne presuše u kutiji od trešnjevine. To se ne sviđa Feizu, ali kradom, tome njihovom dvojinstvu, u tihaji tople sobe, on se raduje kao da je nastupilo vrijeme bezgranične sreće. 

Tada je Ida prvi put okusila sladoled. I što ga je, ushićena, nježnije čuvala u ruži tanušnih prstiju, sladoled je brže čilio. 

Kap po kap. 

Kao čovjek – suzu po suzu.

Pored školaraca-pušača, u mahali biskulja i bezbroj sitne djece kojoj se preko usta i usni još otežu slinke, kao kreste ćurana, sibijan koji s otromboljenim trbusima landara okolo, ulijepljen sjemenkama bostana, trohama i zemljom. A ponekad, pirala-gola, bez gaća i košulja, izbauljavaju iz blata, iz prašine, iz slame i sijena; i gurnuta u ljute koprive, u trnje i čkalj, vrište do neba. U dječjoj navadi, vuku na konopljanim kujrucima poneku pridavljenu pseću ili mačinju dušu; il s mukom tegle teške klimave točkove sa starinskih kolica, guraju na kvrgavim štapovima prikovane poklopce s kanti za maslo. Djeca, koju stariji nazivaju piskor, dihanija, milet, sibijan, a nikad mali ljudi – imaju beskrajno puno vremena za rašćenje, ali vrlo brzo stasavaju za teške poslove življenja. Među tom mlađarijom, ima sakatih, nijemih, gluhih duša kojima treba tek malo iskrenosti i mažnje; duša koje je svako već svrstao u gluhe, nijeme i sakate. Ida voli da se igra s njima. Ponekad satima čuče u prašini pored rijeke i, razdragano, cijuču. Ponekad i preskoče u Idinu avliju, odakle ih ona, kao izgrednike, šibane, razjuri prutom ili kamdžijom. Niko se od starijih ne miješa u njene sporove s dječicom. Znaju da Ida nije sposobna za hilu. Ako djeca plaču, znači da su pretjerala. Uljudnost je najbolja zaštita i odbrana od grijeha i omraze. 

Ida uveliko puši, kašljucka i pljucka gorčinu s jezika. Trči, preskačući plotove, do kuće Kasima Batala, da s njegovim sinom ispuši sve cigare na ovome svijetu, da pjeva neke hunjkave i tužne pjesme i drnda prstima po harmonici. Kroz Kasimovu se kuću prolazi kao kroz han. Neprestano se tu smjenjuju svite daljnjih rođaka. Jedino u vrijeme Ramazana tu ima nekoga reda, i samo se tada može znati ko je ko, ko je šta i odakle stiže. O Bajramu, taj se poredak smete; Ida je onda bezbijedna, skoro niko i ne primjećuje da nije njihova. Osman ima piskav glas, tanke ruke i tabane šlampave kao hamalska čarapa. Stariji je od većine pušača i niži rastom od Ide. Jedva kvrgavom glavom premašuje krilca dvokrilne harmonike. Jedva domašuje bradom šiljava rebra instrumenta koji mu čuči na krilu. Doduše, Ida mu se ne primiče, i ne stoji s njim ni u ravni avlijske klupe. Uvijek se među njih može uvući debela mačka. Dok puše, obavezno u rukama drže i po jednu štanglicu šećera, stružu je zubima i preko nje fućkaju kolutove dima, prstene kroz koje se nazire usplamtjelo krovlje crvenih kuća. Osmanu dim šiklja na nos. Ida ne umije da natjera dim na tanke nozdrve. Držeći se rukama za stolicu, naprežući se uspijeva da pobijedi svoje tijelo, da ne padne u trans. 

Rafo, prvi muškač iz Idine klupe, bljedolik i tih momčić, mahnito onaniše na časovima geografije. U početku, to radi stidljivo. Trudi se da ga niko ne vidi. Onda se njegova žudnja otima oprezu, i on to čini pred Idom, zadihan i usplamtio. Ida u početku ne umije ni da se stidi muškoga neprizora. Misleći da ima padavicu ili neku grdnu bolest, u čudu gleda Rafa koji stenje i landara glavom preko klupe, kao nepriklan pjetlić. Tek kad se suoči s predmetom njegove pomame, obara glavu i okreće mu leđa. Počinje da ga izbjegava čak i u snovima, jer Ida počesto prosanjava sve dnevne i školske događaje, naročito mučninu s časova na kojima je propituju. Budi se u znoju, premorena i zajapurena. Ponekad štreca i na samu pomisao da se prvo moraju zatvoriti oči da bi se zaspalo. Satima, mučeći se i snu se odupirući, zuri u sobnu tamu, u daleku fruzgu nebeske svjetline u prozoru. Na sreću, pošto Rafo ne prelazi razred, Ida u spasenju, istiha, zaboravlja tu mušku ružnoću i tuđu blizinu. U njenoj novoj klupi niko s njom ne sjedi, ali se njoj još pričinjavaju Rafovo krkljanje i bljedilo. To susretanje s prljavštinom muške snage, u pamćenju, pogani joj misli u tanušnoj sreći. Kad god pomisli na ljepotu, sjeti se Rafa zaleglog preko klupe u magarećem ćošku, i cvili od jada. 

Ida uporno odbija da priča, i vjeruje samo u ćutanje. Zaludno Feiz pokušava da je odobrovolji. Zaludno oko nje ređa tanke cigare, rastire žute listove duhana, grumulja suhe režnjeve po krilu, i moli Boga da ga ona ne ostavi samog, u gluhoti puste kuće. Ida okreće glavu ustranu, mrzovoljna i kivna na sav muški svijet. Još manje podnosi drugarice, mahalske i školske djevojkane s kojima više ne umije ni da ćuti. Osjeća odvratnost od pripadanja istom rodu. I kad je među njima, gleda kroz njih, nesvjesna opasnosti nove navike. Ida se, preskočivši razred, nehatno mijenja. Nakratko, zatvara se u sebe, u bojazan da je Rafova duševna prljavština ne sustigne u novoj klupi, među nepoznatima. Izbjegava i Rafo susrete s Idom i s momcima iz mahale. Omrznuo je i pušenje i njih, zbog njihovog sjećanja na njegovu nepoćudnost i prljavu naviku. Na dan izricanja javnog ukora, Rafo svoju majku odvodi u tuđi razred na roditeljski sastanak, gdje jadnica dva sahata uzalud sjedi čekajući da je razredni prozove. Iste večeri, Rafo kod kući dobija batine koje niko drugi na njegovom mjestu ne bi prebolio, i danima ne može da sjedne, zbog uboja i modrica koje ni sirova volujska koža nije u stanju da izvuče.

Izrana idući po hljeb, Ida zaobilazi Rafovu kuću, tačnije, avliju široke familije Haznadara. Skreće s puta pred Zlatanovom zgradom, prolazi kroz Beljinu baštu i izlazi na mračno dispanzersko dvorište. Odatle, kod vatrogasnog doma, ponovo izlazi na ulicu i pjevajući stiže do pekare. Vraćajući se kući, ide istim putem, zadihana. To izbjegavanje susreta s Rafom postalo je smorno, kao i sve drugo što je ikako može povezati s njim. Odlazeći po hljeb, obavezno zastane na mostiću. Tu, zakačen o pervaz nad rijekom, zakatančen da utvrdi srećnu vezu dvije srodne duše, truhne nečiji katanac, kovanik, u šuškoru godina. Tu ona obavezno zastane, osmjehne se i krene. I tako zatvara krug oko cijele mahale, da se, ni slučajno, ne sretne s ičim što je može makar i podsjetiti na Rafa, a taj krug širi je od garežnog neba nad čaršijom. U nedoba, izmrcvarena zebnjom od susreta s prividom svoje more, uzgred primorava Osmana da je miri svirkom, dok on dahće za stolom u baštici na klupi koja se znoji i gori pod njim vatrom nezemaljskom. Kad podigne umehrano čelo k nebu, Ida ne vidi Osmana koji kleči na koljenima i drži cvijetni stručak u ruci ispruženoj k njoj. Ne vidi ni njegov osmjeh, prošaran škrbinama. Ne vidi ni njegove oči zaleđene zebnjom. 

Pošto zatvori oči, Idi se ispotekar ukazuje Rafovo lice. Napopadaju je strahovi od kojih vehne i cvijeće u saksijama na prozoru. Stare muke, rignule u njenom tijelu, pomjeraju joj pamet, zakivaju joj usta i oduzimaju glas. Za sve što čini, ni na šta je ne navodi njena duša. Prevarena moranjem, u stidu, nalazi ujtehu iz starih riječi: «Vječna je duša ona koja se, u moranju uniženja, ne stidi sebe». Ida satima sjedi u hamamu, na golim daskama, mahnito drhteći pod suzom hladne noći, ježeći i grčeći se oko svoje nepojamne boli. Rafova prljavština joj se ulila u um, u usta i u grlo, do dna duše, i ne može se sprati spolja i neće se moći zaboraviti ni u sljepilu njenog oca. Osjećanje uniženosti, u netaknutoj nevinosti, opoganilo je mladost tijelu i oduzelo tijelo mladosti. Ni žena ni djevojka, ni rod ni drug, Ida želi zlo svome sudrugu, zlo koje se približuje duši u patnjama koje ne prestaju s olakšanjem ni u smrti. 

«To je bilo davno», ponavljaće Ida utješne riječi kad god se sjeti visina svoje mladosti, u velebnoj bašti svoga samstva. 

Ti su Haznadari tegobno zapatili svoja imaća, davno pristigli odnekud, zasigurno otud odakle, barem u posljednjih sto godina, ovdje uporno pridolazi nadničarska snaga i bistrina djece željne bijela hljeba. Puna im je avlija poroda, pune štale stoke, pune ruke posla. Na nemanje se niko ne žali, ali svako stenje od umora. Tetka Nafa, žena Ademova i majka Rafova, uvijek se drži za krsta i ide po avliji s rukama na leđima, kao neki strogi nadglednik cvijeća u čičeklucima. Kad usfali muške snage, zna da pritrči i poturi leđa pod džak i pod drva. Može sve da otrpi, samo ne može da podnese lažu. Pravična je, strpljiva s drugima, i nemarna prema sebi. Satire se oko svega i svačega, samo sebe da očuva ne umije. Adem je na njen nemar ponosan, ali ni sam je ne štedi, sekira je i, ponekad, tuče. Nafa se danima krije od ukućana i komšija. Rafo je zatiče u mutvaku, s modrinama oko očiju, nadnijetu nad lavorom mlake vode. Kamilicinim čajem umiva lice, modrine uboja. Iako ugurana u sve grube kućne poslove, ona još drži do ličnoga izgleda. Pazi na veselost s lica, i na maznost i lakobu ruke. Njegom se brani od svakodnevice, i prolaznosti. Pazi na ljepotu iz potrebe za unutarnjom i spoljnom čistotom. Teži skladu o kojem je, samouka, sve iz ženskih dova saznala. Žudi za ugodnošću istinskog življenja više nego za lakobom životarenja. 

Kraj je ferijama. Dan se koči po vrhovima protrešene jeseni. Čuju se glasovi starih žena i fijuci motorista na drumu. Izašavši iz osmoga razreda, Ida se ne plaši spoljnjega svijeta, golotinje vidika ponad komšijskih kuća i srušenih ćerpičanih zidova. Odatle, puca pogled na sve strane i ukazuje se sva bijeda razrovašenog i razgolićenog svijeta. 

Idin prvi komšija, sin nadničara koji jedini u mahali umije da pravi vrške, korpe za ribe, dječak zvani Belja, ponavljak koji, kao i otac mu, ima govornu mahanu, – izašao je iz osnovne škole, jedva. Tuži se pred njom što i on najesen neće krenuti u srednjaški, viši razred, kao ostali njegovi drugovi. Ostaće da pomaže ocu, na pijaci i u radionici. To je nekakav izbor, ako izbora uopšte imaju oni koje je naopaka nasledica bacila u tegobu, udesom mucanja. Belja je blag i umiljat momak. Njegova kremen-bistrina, pod usnom mahanom, djeluje nepojamno smiješno, a zapravo bolno tragično. S vremenom, njegova se mucavost uvećala i narasla do praznine bučnog mumlanja, iza larme koja čuva um. Na kraju osnovke, eto, Belja još može samo bezbijedno da ćuti, da ne oda stravu svoje prevarene duše pred ukletošću dječaka lišenog mogućnosti, ukletošću o kojoj on još uvijek ne zna ništa. Ida sjedi pokraj njega, grli ga u injat obzirima pod kojima se ludi. 

Pošto više nije đak, Ida sa ostalom nemahalskom djecom odlazi čas do jedne, čas do druge škole. Tamo, u vrijeme velikih odmora, za sitne pare, pomaže prodavcima šećernih jabuka i pihtije. U početku, stideći se, pokorno saginje glavu kad god tuda naiđe njen učitelj. Neprijatno joj je, osjeća se kao kad pogazi zadatu riječ. Prisjećaj nedokažljivog nevjerstva koči joj misli. Ali s danima, ti će strahovi iskopniti. Dok pada prvi snijeg, milosno je i lako živjeti u vlasti učogornosti, pod bjelinom koja, u svačijem životu, jednom godišnje, poprimi snagu pouke, s puno nepoznatih riječi. Iako joj zima ukiva pod nokte spice mučiteljne, iako se ježi i drhti kao prut, dotače odnekud u njeno majušno tijelo nekakva snaga i hamalska strpljivost u iščekivanju dobrote. 

Omer, sahadžijin sin, debeljko koji se vazda razmetao parama i sitnim, čudnim ukrasima, stvarčicama potrebnim svakome ko od života ne očekuje puno, namamljuje Idu u očevu radnju, u sobicu s bezbroj starinskih satova po zidovima koji kuckaju kao da jato ptica bište sitno sjeme vremena na ravnoj tabli prolaznosti. Nju već boli glava od toga naglog i stostrukog prolaženja, od toga suludog i bespovratnog isticanja življenja. Povratila bi usred radnje da ne zatiska rukom usta. Omer umije da smiri svačiju dušu. Tutka joj u njedra, bez nekog vidnog razloga, novčanicu od koje se, preplašena, ledi. On je povlači k sebi i posađuje je na svoje mehko krilo, što je sasvim dovoljno uvjerljivo i opipljivo da njegova đovda, koja se preliva preko dječačke izdržljivosti, proključa. Razbalato se u pantalonama, ne pomjerivši se s mjesta, ne trepnuvši, ne dotaknuvši je čak ni malim prstom po slabinama. 

Ida kao da ne zna ništa, ustaje iz Omerovog krila kao što se ustane sa nužničke daske. 

Oni satovi skoro da se i ne čuju više, kao da su se zaledile tanke skazaljke. Zidovi na kojima vise kutije vremena, na kojima su i tapete oslikane spiralama koje predstavljaju trajanje, vodnjikavo drhte u svjetlosti umirućeg dana. Tako počinje odrastanje. Ida više ne vidi Omera, ali dočuva njegovo sipljivo disanje u blizini. Tezga za kojom on sjedi na širokoj stolici, drhti pod lupom u njegovoj bucmastoj ruci. Lupa kao vrtložnik sunca skuplja u svoju bistrinu sve ono što satovi, spolja, ne mogu da propuste kroz tanano kuckanje: sjenke obližnjih kuća, crninu udaljene zgrade i tromost okolnih brda. Pošto je, kako-tako, već zaradila neku crkavicu, očajnički smišlja kako da nesrećnoga oca ugura u neku beskorisnu zanimaciju, pomno prateći druge, dokone i srećne ljude, u slobodnom vremenu pravilno raspoređene po klupama i hladovinama parkova. Najviše je zabrinuta što ne može da ga utjera u satnicu čovjeka koji je nadživio strijepnju, u posliće koji više ne čekaju na izvršenje nego su tu da, u svako doba dana i noći, istaknu čovjekovu bezbrižnost. Ako to uspije, misli ona, sve drugo će samo od sebe krenuti ka boljitku. 

Kao glasnik, odnekud, kruta kroka, u njihnu kuću stupa prvi Idin prosac. Zapravo, neki vrlo zborljiv i neznan čovječić, da zastupa interes mladoženje-trgovca iz susjedne mahale. Jedino što jasno i glasno on izgovara, riječi su «njih dvoje», «podudaraju», i «siročad». Ida se u hodniku, iza guste zavjese, na uskim vratima, guši od muke i bijesa. Da smije da se oda, vrisnula bi glasom do neba. Lomi prste koji puckaju kao vratovi obašenih. Feiz se ne čuje, koliko da nije živ, a ona trni, u očevom neumijenju da je sačuva od tuđine. Napokon dočuva očev glas, koji podrhtava, kao da miluje toga neznanca, toga poštenog prosca koji je odbijen, uljudno i vrlo lijepim riječima. Odbrani Feiz svoju kćerku od nasrtljivca, i od očinske samovolje; neće on, običan rob, da se miješa u božije naume. «Rano je, djeca ipak nisu jaka», završava besjedu pred dostom. Ida odahinje: u sipljivom mraku, drhteći, prelazi rukom po svome licu, po grudima i bedrima, da vidi je li išta ostalo od nje, zbog njene ledne zebnje. Pošto je opasnost prošla, pošto već dva muškarca, u ozbiljnoj ćutnji, zamiču za školsku menzu, Idi se skuplja duša u nosu. Otad, na svaki pomen udadbe, ženidbe ili muškog znojnog hrgeljanja u pričama mladih žena, mokriće noćima u snu po svome krevetu. 

U ulici koju sada zovu i Idin sokačak, koja nije ni kućnim brojevima urešena i koja, gledano mutnim okom, tek dotiče golo brdo i fruzgu zapadnog neba, Feiz se rodio i, vezan za kućni direk, tu svoju mladost ostavio, bez straha od zaludnosti. Među sjenkama, zgurenim ispod urušenih podstrešnica dućana i rujem opkovanih lijeha buknulih u zavjetrini niskih streha, Feiz se krijepi mirisom hrskavog hljeba i prašnjavom zapahom večeri posta. U ovakvom stanju, njegova duša ne podnosi usamljenost, ali se i ne predaje brbljivosti dokonih susjeda, izazovima glasnog razmišljanja. On se ustručava da zbori i da se otvori. U ćutnji, svakoga jutra na plamičak svijeće garavi komad stakla i povremeno pogleduje k suncu, kroz mračinu, da na nebu uhvati najavu kijametskog dana. Ili samo sjedi pred kućom, na uzanoj stolici neravnih nogara, klati se i, u njihanju koje traje kao vječnost, osjeća radost u blizini pada. Ponekad pohita da se podupre prstom o čvrsto tlo pod nogama, uplašen bezdanom nad kojim, u trenut, lebdi kao san nad očima. U krilo mu spada pepeo sa cigare udjenute u žutu muštiklicu za koju se, u strahu, grčevito drži jakim zubima. 

Dan uoči dolaska Josipa Broza Tita, sprovodi se u gradu opšta hajka na nepodobne. 

Kročivši s praga Feiz se sudara s dva udbovca. Jedan ga čak pozdravlja, navodno prijatno zatečen susretom s njim u zavjetrini smrdljivog vazduha, usred gurave čaršije. Međutim, drugi neznanik, umotan u crninu koja ne pristaje veselosti, upire kvrgavi prst u njega i kroz zube cijedi – barabo! Istog trena Feiza odvode u policiju, gdje sedam sati droždi na uskoj stolici bez naslona. Šta su mu radili, šta su mu rekli, to samo on zna. Otad, kad god bude poželeo da ljudski uzdahne ukljiješten stranama svijeta, makazicama koje ništa ne sijeku, ništa ne nude, koje vežu mrtve zavjeske sudbine što zna i da omane – počinjaće i ova Feizova plašnja, zvana «rednja», koju će dovama čuvati i kojoj će tepati povijajući je u krpice blentavih navika. 

S visokog praga poniženosti Feiz uskače u novi dan, sagnute glave, slomljena duha. Na ulici, hitajući u zavetrinu crnog šporeta, pred crkvom sreće ljude koje nikad ranije tu nije viđao, zagrcnute ćutnjom koja se može samo pamtiti. Sreće ih i pred džamijom, preplašene i obudaljene riječima koje nisu njihove. Niti pripada jednima, niti se priklanja drugima, i vjeruje da se u njihova srca uvukla mržnja. Ježi se od nemara pred svetinjama i plaši ga dah propasti: ubojna crnina nad gradom; potom, grbe svježe zemlje po rubovima rovova, ali ga smiruje uzrječica njegove majke, mudrija od straha: Ko zna za šta je ovo dobro! Prolazeći mimo, neko Feizu došapinje da on ne smije, ni po koju cijenu, ni sutra ni prekosutra izlaziti u čaršiju, niti uopšte ići na molitve. To znači da ne smije promoliti ni nos kroz prozor, dokle god Titova limuzina ne zamakne pod vojničke livade, na putu za prijestonicu. 

Iako bez ijedne ogrebotine, bez vidna uboja, Feiz više nije onaj čovjek. 

Više ništa ne može da ga zadrži na jednom mjestu duže od dogora tanke cigare. Ništa ne drži njegovu pažnju duže od praska dlana o dlan. Oči mu igraju kao po zejtinu. Počela je da mu drhti desna ruka, ona koja ih hrani, ona kojoj on vjeruje. Kažu, sustigle su ga težačke boljke, bivše kazne, premašaji norme, prekovremeni sati, očeve mahane. Načelo ga je vrijeme, i dokrajčiće ga posrama u mrtvilu zbrkane starosti – tuđa prošlost koja u grehoti traje. Iako nema puno godina, izgledom je prestigao i starije od sebe. Uplašen, baca svoju kapu pod noge, još jednom se pobunivši protiv hapšenjâ koja teku, ne da zaplaše nego da unize, da stanu na put koji je ispravan, koji nije ničiji nego božiji. Jer hajkanje, prisilno i naglo, mimo zla i dobra, mimo vjere i nevjere, ništi dušu sumnjom i prostačenjem. 

Pred kafanom «Zadnja kap», prvi put i spokojno Feiz priznaje, iz dna duše, žalobni udes, dok popjevkujući, kao mnogo godina prije, radnici jakih ruku lopatama složno čiste blato sa ulice. 

Ovo je samo još jedan sumoran dan, na zalasku. Dan koji nije njegov. 

Feiz otad nije uredan čovjek. I molitve u džamiji su mu tanka obaveza koja se može preskakati i odlagati. Ipak, on hoće nešto sasvim drugo: žudi novi život u starim sudbinama. Novi početak, bez očinske krivnje, bez koristi od dobra, bez štete od grijeha. 

Uzalud. 

Ida ne može ni da uzdahne pod vriskom svirena. Osjeća i u vazduhu da se dogodilo nešto strašno. Ne zapitkuje, ne gura nos u jadove doba, ali barem pazi kako diše, da ne uplaši tiče sletjelo u tuđe gnijezdo. Ona se sve više boji za Feiza udubljenog u samoću koja ga, kao pašče, prati u stopu. Za dugih noći, dok Feiz drijema na njenom malom krilu, ona ga bište prstima po gustoj kosi, uzaludno tražeći boljku koja joj je promijenila oca. 

Feiz više nije onaj Idin staratelj. Beskrajno ga ona žali, i ništa ne može da učini da mu se stara radost vrati na golo lice, u bore čela raspuklog prazninom kao vojničko ogledalce fruzgama čežnje. Tuga koja mu se zarila u dušu, ne umije ništa drugo nego da mu ispija vid, da mu brka puteve kojim hode pravedni. Feiz gubi oči. A tek što su, prvim dahom, zašli u novu godinu. Duboka je i gluha noć. Vrisak njegov, zaumni krik koji se stropoštao kroz kuću, stresa i prašinu s niske zavjesice na prozoru. Da je svjetla, moglo bi se vidjeti očno paperje taloga u kovitlacu, u vihoru koji ponekad zovemo paspalj. Idin otac ne shvata šta mu se dešava. Pored bola u glavi i fiskova u sljepoočnicama, on ne osjeća i mrklinu koja mu se, u očima, konačnija od noći i svakoga pomračenja, sa zorom skuplja na pravom mjestu. Tek pošto svane, kad pukne prva zraka, ukazaće mu se punina crnine po kojoj bi se, iznutra, moglo pisati. Feiz je zauvijek ostao iza svoga vida, u užasu tumaranja među poznatim stvarima. I sad halapljivo pokušava da hladno, obično zimsko jutro napipa golim rukama u prozoru, kao golubicu koje više nema. 

Sav svijet i život Feizov, od ovoga trena, moći će da se opisuju samo iznutra, s druge strane, prstom po maglini očinjega vida i riječima koje najtačnije poznaju blizinu stvari, toplinu usne i težinu sanjanja. Pošto ne vidi, on počinje pogrešno da tumači život koji mu izmiče, osjećanja koja ne može da potisne, ali ni da opipa. Feiz se preobraća u mučkoga dušmanina sopstvenome snu. Feiz počinje da pršti Idu, i uporno je tjera da mu čita, da mu prepričava šta vidi kroz prozor, u avliji ili preko zida školskoga. Ona lomi ruke po sobi i ujeda se za usne. Kumi ga, moli i preklinje, da prestane da juri za slikama koje više nisu njegove, koje su iste i nepromjenljive: dosadne i gole, bez priče i veselosti. Uzalud. I pored toga što ništa ne vidi, Feiz kao da ništa više i ne ište i ne nudi. Leži u krevetu, miran kao panj. Iako to nema nikakvog značaja za njega, Ida gasi ono majušno i tanko svjetlo na plafonu, zvjezdicu svoga ponosa, da barem ne gleda ištećeno očevo lice, da se ne susreće sa znacima ludnje, na mjestu koje još miriše na marno prisustvo njene majke. 

Nedelja je. Feiz sedi u tihaji, leđima okrenut svijetu, skarednim patrljcima, otpadu rignulom iz zemlje, truhlini iz koje je porasla žarka kopriva. Do podne, nikoga nema po avlijama. Nerad, dobro raspoređen, utjeran u satnicu, slavi svoju uru sedmine. Nalik na kaljavu jesen, pod strehe se dovlači proljeće, s prvim kupicama prašine koja tjera na kihanje. U mrtvaji, između dva nepojamna svijeta, Idu sučekuje tišina kuće kao prezriva ćutnja na usnama bližnjih, davno samrlih. I ona želi da se zavuče u posteljinu, u ljušturu gdje još uvijek sedefno svjetlucaju opala krilca dana u neporočnosti, u punini negdašnje kuće kroz koju šuškaju majkine basmene kretnje. U polumraku, sjekući sobu na dva sumračna krila, skamenjena zraka u uskim, nepritvorenim vratima prelazi preko Idine duše, kao žilet. Suočena sa shovrljanim stvarima, s razbacanim jastucima i zarolanim pokrivačem, Ida drhti od neželje za ičim i plaši se da, u čežnji za samstvom, nikad neće stići da se sakrije pod lakobno krilo mraka koji ima bolje lice od svakoga dana. 

U čijem sam ovo snu, pita Feiz, iz kuće svoga nevida. 

Niko ne zna. 

I među Feizovim prstima dogorijeva, na tanko savijena, cigara. 

Dok čuči na drvenom škripavom stubištu zagledana u krhotine zime koja se izvlači iz razrovašene bašte, Ida razmišlja šta da uradi s bodljikavom žicom koja se svuda okolo opustila i napravila ružne trbuhe između kolčeva duž ulice sa obje strane kuće. Čim otopli, vajka se, dovešće ogradu u red, iskopaće rupu za kreč, zapaliće korov udno bašte, pročešljaće nalomljeni krov, izmijeniće daske na bunaru. Među tuđim, bolje uređenim kućama, samo njena odolijeva nemaru. Solidarni, ljudi od umijenja zaganjaju se u njihnu avliju, da im pomognu, da spoljašnjost zapuštenih stvari prestane da vrijeđa poredak duha u vjeri ka boljem. Svakoga pojedinačno Feiz dočekuje i svakoga, ružnim riječima, istjeruje napolje. Ljudi su uporni, ali i oni na kraju udaraju glavom o zid njegove beskrajne sljepoće, preko koje nema prelaska. «Ni za iljač», kažu, sa žaljenjem. Sa Idom kako-tako održavaju pristojnost i vezu, riječima ni svojtljivim ni tuđim, u nadi da svako ima jednu dušu, komotnu za huju. Ida zato pazi na njih. Čuva se za moranja, za praznike i hatare. 

Kao huk svirene, Idi se uvlači pod pazuha Hasko. Drhatom dotiče njeno plašno srce. 

Hasko ne navaljuje, ali željan je nježnosti. Još crveni na pomen svake sramne riječi, stalno se prisjećajući topline stidnog mjesta njihove kučke Šaške koju je, jedne noći, željno uvukao u svoj san, sluđen i zanijet htijenjem da se nešto desi, da ga nešto oblije. Olakšanje koje ga je sustiglo, te noći, opojem, koštaće Šašku njenoga života. Naći će je komšije rastrgnutu u mutljagu podno bedema. To osjećanje prati ga stalno, i on se grešan stidi samoga sebe, u potaju. Ne mrzi nikoga, voli sve ljude, ali uvijek je sam i prepušten nagonu da okusi slast, onu istinsku, u čežnji za ljepotom. Snaga njegove strasti šiknula je iz maštanja. I tada će Hasko početi istinski da misli na Idu, na muškarački način, bez uvijanja, bez snebivanja. To je dobro, šapuće. I to nekoliko dana, najsrećnijih u životu, Hasko provodi čisteći misli od starih poroka, uvježbavajući disanje, drhtanje, snivanje. Od te starovjeke nužnosti, Ida i Hasko ne bježe. I lakše im je da jedno pred drugim otkriju svoja mršava i nezrela tijela. Trema koja ih sapire uvećava snagu taljenu u sljepoočnicama. Njihovi dodiri, iza kojih ostaju kućice nakostriješenih dlačica, imaju snagu onoga grkoga praška koji ljude bolesne od tuberkuloze diže iz mrtvih, sirotane koji svakog dana pod bolničkim prozorima izvode ljekovite vježbe. 

Prvi put Ida osjeća miris ljubavi, zapahu tijela u plašnji pred sopstvenom divljinom. Nije bol to čega se plaši. Plaši se lakoće spajanja dlana za dlan, usne za usnu, oka u oku. Bože, zašto nemoćnima niko ne kaže da su sveti nagoni njihova ljuta potreba za druženjem! Hasko ima ben na desnom boku. Ida ima isti takav ben na lijevom boku. Oblika zrnceta kahve, benovi su sitne minđuše na skladnom, uparenom i čistom tijelu sučeljenih mladosti. Tek u paru, dvojnost vatre nedjeljiva je kuća duše i uma. Sklad mahunastih pirgica ježnje po ljudskoj koži što čuvaju sjećanje na prasak, na krik, u bespovratnosti miline. Čuju se pod nebom njihni krici, strašni. Iz bašte kroz koju je protutnjalo bezbroj sudbina, kao da neko zove u pomoć, i ne želeći da ga neko čuje. Ida osjeća onaj dušin trzaj muške plašnje pored sebe, i samo jače steže kliješta svojih koljena oko Haskovoga struka. Sve se još jednom događa, ubjedljvije i jače u ponavljanju, u stravi od blizine kraja. 

Mrkne još jedan dan.

Ne snašavši se u sudbini kojoj nije mogao ući pod kožu, u dubokoj osami i klečeći Feiz oduzima sebi život, bez predomišljaja. Ispušivši zadnju cigaru, ispivši zadnju kahvu, oduzima sebi život dvadeset i sedme noći svetoga mjeseca, nemajući ni na koga da digne ruku osim na ukletstvo koje ga je satrlo grižnjom i posramom. Ida ga zatiče u mutvaku, obješenog o čađavu gredu. Izdahnuo je u mukama, s koljenima pod bradom, zgrčen oko svoga bola, ne uzdignuvši se ni u smrti iznad starovjeke prizemnosti. Ona donosi veliki nož, penje se na stolicu i, koliko može da se ispruži, visoko iznad glave načinje uže, jedinu Feizovu vezu sa ovim svijetom. Konop uz fijuk puca kao konjska dlaka na gudalu. Ida drhtavom rukavom otire krvavu pjenu sa očevih usana. 

Ljudi se okupljaju pred Feizovom kućom, a to znači da je vrijeme za oprost. Popaljena svjetla na terasama, po sobama i poljskim nužnicima, samo ukazuju na nesreću koja je izvukla drijemljivu čeljad iz soba, koja ih sabira oko tanušne niti što spaja i veže sve sudbine i navodi i one nepobožne na istinsku i pravu misao. Sa ženama omudrelim u nevolji, Ida se bavi poslom oko zavođenja mrtvačkog poretka u kući. Svejedno ko i kako umre, svakome pripadne počast u protokolu zadnjeg ispraćaja. Suze na Idinom licu, suze su zbog žaljenja što joj je, u srcu, uskraćena žalost za bližnjim. Žene u čijoj se ćutnji ludi, čijim pogledima jedva uspijeva umaći, naslućuju njenu muku koju može podnijeti samo crna zemlja. Ida drži glavu uspravno, onako kako dolikuje kćerki koja ispraća oca, koja će tek kad ga ponovo pronađe, uknjižiti svoj gubitak. Ida mnogo toga zna, ali još ništa ne umije reći o ljudima koji progledavaju samo u nevolji. Slijepci, kako god bili zagledani u nebo, vide isto: svjetlost sjećanja. Njima prsti postanu osjetljiviji, a riječi im zadobiju tvrdoću zbog koje, užljebljene i po novom rasporedu poređane u duši, postaju obesmišljene nakaradnim poretkom ljubavi.

U žalosti, tiho odlaze smjerni, dobri ljudi da na miru razmisle o svojim životima. 

Jedino čega se Ida drži da ne klone, jest zavjetrina Haskovoga zagrljaja, iz kojeg se odupire naletu hladnoće sa svih strana u kući koju je zauzela smrt, umiranje koje za grešnog nije kazna od Boga, nego nagrada nemoćnom koji je našao sebe. I nesvjesno, ona se uporno drži blizine mladih, zaostalih iza rodbine, i ne mora da im ništa objašnjava: ni da se pravda, ni da se pretvara. Dobro je što običaji ne dozvoljavaju da i žene išta znaju o svježoj zemlji rasutoj okolo mezara, raznijetoj na obući po oštrom asfaltu i mladim koprivama; o glatkoći zidova vješto iskopanog i pravilno usmjerenog groba; o bijelim žilicama što vire iz busenja; o suhim zemljanim kanalićima koji ispijaju život; o glistama presječenim oštricama hašova. U očima majki zato ništa ružno ne ostane u sjećanju na njihove umrle, ništa što, iza sklopljenih očiju, pomračuje njihova svijetla lica. I majke dugo žive s djecom koja više nisu tu. 

Tužno povijaju glave stari đurđini. 

Nema više dobrog svjedoka u Idinom rašćenju. 

Ukopan na malom groblju, Feiz u vječnosti nastavlja svoj san, među rahmetlijama kojima, zbog toga uljeza, i nije baš svejedno. Doduše, ne dižu buku, ni glasa ne puštaju, iako na mezar samoubice još ni prašina nije slegla. Ali zato na svakome ćošku živi šapuću o dušama u koje je društvo izgubilo povjerenje. I jedni i drugi jadnici, rodbine grešnika i potomci podobnika, taoci su strijepnje. Na Feizovu kuću duše omladinski aktivisti, prvo u potaju, onda sve revnosnije, istresaju kante i kofe svekolike domaće nečisti, u zalog teških godina. Pred udesom, oni nepodobni i strašljivi uvlače se u čahure zebnje, pridavljeni moranjem. Grehotno ravnodušje, praćeno dosadom u nebrizi za pravednost, u srcima tuli žestinu nade, koprivnjaču lakovjerstva. Na putu ka zatvoru, može se i sresti poneka žena s boščom hrane, vodom i mjericom kahve, sa sitnicama neophodnim za održanje lične sreće prestupnikâ, za na dan-dva skrajnutih iz čaršije. Može se sresti i ona kafanska diva, čaršijska «dovotka», prizvata na ispomoć da, zanoć, iza memljivih zidova, za gutljaj čistog vazduha, svojim prisustvom razbije čamu neveselnog protokola i oraspoloži prigojenog zatvorskog upravnika koji, sve odlučnije, kofrči guste vjeđe i sve ponosniji nad stolom njiri u mapu silnica imperije koja izlazi i na istok i na zapad. 

Miriše na snijeg. Srijeda je, dobra, doba kad se ne smije misliti ružno. 

Toga dana Mališa Kozarova prosipa nekoliko suza, krupnijih od zrna bisera. Mališa je Zlatanova majka i Vehbova udovica, Ruskinja koja zna srpski a još na ruskom misli i vjeruje sve vjere, iako joj je muž uporno, do zadnje minute, preporučivao da ne vjeruje ni u šta i nikome. Vehbo i Feiz godinama nisu govorili, iako su bili u debelom srodstvu. Skoro četvrt vijeka trajalo je njihovo tvrdoglavo ćutanje, i momoilaženje. Vodili su računa jedan o drugome, mahom preko svojih žena, a nisu se ni viđali ni sretali. Ponekad bi, za opšte dobro, jedan drugome uputili savjet po posilnome, u nadi da će se primiti pametna riječ. Vehbo je umro prije nego što se Ida rodila, pa se zato Zlatanova i njena veza gotovo pogubila. 

Žena koja Idu redovno obilazi jeste Mališa. Kuca joj na prozore po kojima se hvata čipka mraza, i grči u naručju tanušnu knjigu s krajeva okovanu srebrenim ušima. Mališa izgleda kao da tegli svu zemnu ostavštinu, pamćenje i utjehu. Odahinje i otvara knjižicu, dnevnik čitljivo i uredno vođen mirnom rukom. Pasusi koji ispunjavaju dane naglo se stanjuju, i negdje pri kraju, između dana, ukazuju se bjeline, jasne čistine, praznine i redci svedeni na dvije-tri riječi. To je ostavština iza Mališinog muža, stradalnika na bestražnim domovinskim poljima. U Mališinim očima, bez suza, kopni slika njene zaboravljene domovine. «U mojim sjećanjima još živi duh moga doma», kaže Idi. «Ovaj jezik sužnja, pun literature i izdržljivosti koja ne priznaje skučenost duše u tuđinstvu». Ida sluša i osjeća da je to što čuje nešto strašno. Doduše, ne može da kaže ništa preko toga: odmahuje glavom i zuri u knjižicu u kojoj su zatočena, koa zrna na tespiju, crna slova. 

Zlatanu su pamet popili golubovi, govori Mališi njegov nastavnik, stari Vukman. 

Zlatan uvijek ima vašaka u kosi, i smrdi na ptičiji izmet. Jako je bistar đak i sklon učenju stranih jezika. Nepoznate riječi pamti i samo ih u sebi ponavlja iz majušnog riječnika, ne većeg od kutije šibica. Drži ga pod jastukom, kad spava, i pod pazuhom, kad putuje. S Idom se baš i ne druži, ali jednim okom motri na nju i brani je od neznanaca i upadnika iz drugih mahala. Zadojen duhom raznorječja, guši se u tjeskobi mahalskog prostačenja i žudi za prostranstvom koje nema ime. Da neko smije da nasloni uho na njegove grudi, čuo bi lelek starih Slavena i uzdah sibirskog roga. Prvi je zapalio cigaru, prvi je popio rakiju, a zadnji će okusiti «slast» u dvojnosti svoga nježnog bića. Zaljubljen je u Vesnu, nastavnicu muzike, sitnu i lagašnu, plemenitu i sapatnu došljaku. «To li ti je život», tako je govorio njegov otac, mjereći na karti, lukom palca i malog prsta, rastojanje između dvije crne tačke. Imao je običaj da sinu po mapi iz čitanke pokazuje mjesta zbjegova, u potrazi za mirisima cvijeća. Od svih mirisa koje je znao, koje je šifrovao i opisivao, najviše je volio miris Zlatanove majke. Čim bi se nje sjetio, udario bi rukom po stolu, dajući do znanja da je čas završen i da počinje «veliki sahat tiranije». Tako bi rekao. Zlatan mu je vjerovao, jer je godinama gledao kako se on neprestano trudi da u životu sve zavoli po redu. Pošto je zaboravljao kud je i zašto išao, priviđale su mu se, u naletima kratkog sna, skarednosti iz životâ muhadžera, ispisnika, otpisnika, ukletnika, beskućnika, prognanika. 

Prestrašena i u snovima, Ida više ne umije da živi sama. Dovodi u kuću svakojake ljude, uhode, slijepe putnike, muzikante, sumnjive trgovce, žene bez prošlosti, djecu bez budućnosti. Čak nagovara Vesnu da ona pređe kod nje, zauvijek. U početku, snebivaju se jedna pred drugom, grče svoje haljinke preko koljena i ramena, paze na riječi i na snove. Obje buncaju u snima, od straha. Obje ustaju mokre od znoja. Obje štucaju kad naglo sjednu. Koliko može, Ida pomaže Vesni da se ne snebiva i da se osjeća kao da je u svojoj kući. I da ne obraća pažnju na njene bjedastoće u jeziku, na paprene psovke i rugalice. Vesna, pak, pokušava da Idu privoli knjizi, otkrivajući joj njene moći, snagu koja, kad se stekne, nikad ne prolazi. Pjeva joj pjesmice, kucka prstima po stolu, kao mag koji saziva veselost izletjelu, kao ptica, iz puste kuće. 

I Ema stiže u Idinu avliju, umilna i sapatna. Ema je vrlo prijeka žena, tersać bez dlake na jeziku. Samohrana, s dvije smrti pod pazuhom, muči muku da se održi ne harameći življenje. Pri kraju snaga, skrenula je s pameti; zanijela ju je besmislica stalnog mučenja; skršilo ju je moranje. No, još uvijek se drži za tančine smisla, kao za slamčicu. Hoda brzo, da se na svakom koraku ne susretne sa sobom, neznankom, izgubljenom u čaršiji. I komšije je ponekad traže, zaviruju po tuđim avlijama i šupama, po mračnim mjestima i baštama. Satima se onda otimaju s njom, i sami se boreći sa sobom. Da je umire, pripaljuju cigaru za nju i udijevaju joj je među tanke usne, da je miris paljevine smiri i vrati među drage sjeni. Raščupane kose, iskrlještenih očiju, ona samu sebe stravi u odrazu po staklima niskih dućana. Ponekad ni četiri dobra muškarca ne mogu s mjesta da je pomjere. Čuče kraj nje, učeći se čekanju da se njena nepojamna snaga povuče i da, snemoćala, ona opet bude samna, bez igdje ikoga, jaka razboritošću, magijom koja je samo ljudska. 

Ida se upisuje u večernju školu, polaže upreskok godinu za godinom, i stiče prednost među omladinkama koje, tapkajući u mjestu, drožde u dugačkom redu za bolju budućnost. Dobija prvo pismo od Haska. On je već i zaboravio na tijesni život regruta. Ostaće u vojsci, kao podoficir, prvoklasni i uporni pješadinac. Kaže da ga je prevarilo more. «Povuklo ga je na dno», šali se. Imaće i sina uskoro, i dobru priliku da ostvari puninu istinskog života. Kaže da on nju nikad neće zaboraviti, i da će u njegovim njedrima uvijek imati mjesta za njene male ruke. To je čini srećnom, to što joj Hasko upućuje lijepu misao, koja joj liči na jednu rečenicu iz knjige Istorija svjetske književnosti, koju je dobila od Vesne. Nije ljuta na njega, iako osjeća da su riječi umrtvljene daljinom. Čak joj je toplo oko srca i, prazno u duši. 

Napolju stenju svirene – pod prozorima otresaju hrđu starih riječi koje se, kao šišmiši, gnijezde po mračnim tavanima, napuštene. 

Na podne, Osmanov otac Kasim uzima život mladoj svojoj ženi, tkačkoj početnici, usred jela za punom sofrom. Presijeca joj tanki vrat velikim kasapskim nožem načuvši da se ona zagledala u nekog smenovođu. Njen mrtvi pogled se kotrlja niz ledne obraze i pada među trohe. Majušno, golubinje njeno tijelo stoji za sofrom kao kip, a njene ruke još mekšaju zadnji zalogaj hljeba natopljen krvlju. Kasim odlazi u policiju i, krvavih ruku, prijavljuje svoje zlodjelo. Izgubivši majku, Osman više ne uzima instrument u svoje ruke. Pjesma u njegovom životu nema više nikakvoga smisla. Trne mu prsti kad god čuje ili vidi harmoniku, i gadi se na pomisao da otvori lepezu njene duše široke kao kuća vjetra. Ida ga začikava da joj nešto pokaže, po notama, a Osman uzmiče, blijed u licu, kao da od toga neko može da strada. 

Belja se ženi, kažu. 

U mahalu se, na kratko, useljava neopisiva radost. Svi hitaju da mladencima požele sreću. Pootvarali su vrata na svojim tijesnim kućama, svukli mrgodne bore s čela, uhvatili se za ruke bližnjih i, kao nikad prije, igraju u kolu bez muzike, u kolu koje vodi istinska radost pred otkrićem kako nije ni teško, ni svetogrdno rukama prljkati po maštanjima kad se hoće naći ime jednoj ljubavi, vjernosti koja se ne plaši griješenja. Na koga god naiđu, grle ga i zdrave, svakoj riječi dodajući iskrenost, kao da se nikad prije nije ženilo ni udavalo. U zaostalim mučninama od umiranja, od tuge zbog nemogućnosti da se ode bez bojazni od povratka, kratko slavlje vraća im vjeru da uvijek i za svakog postoji pravedan početak. 

Toga dana, Belji stiže i odbijenica za prijem u vojsku, kao konačan odgovor na njegovu sedmu molbu da vlasti uvaže volju njegove duše da i on, kako dolikuje, odsluži svoje državi. Vjenčano slavlje još mu bistri tamne oči, iako on s mukom shvata riječi koje mu oduzimaju pravo na zrelost s kojom se do jučer ovdje započinjao svačiji život udvoje. Belja danima grči list papira, pismo koje počinje da se raspada od stalnoga otvaranja i zatvaranja, kao da se u tim crnim riječima krije nešto još nepročitano, nešto između redova sahranjeno, a što on ne umije da dokuči i sroči u svoju korist. Niz mahalu se sjuruje povika polupijanih, nabreklih mladića, regruta kojima tiha tuga puže uz leđa, a strah im kofrči mahovinu brkova. Belja dugo i plačan gleda za njima, i svakome je jasno, čak i ženama, da on neće vidjeti svijeta. Ako hoće neko da mu se sveti, ako neko hoće da se njegovoj kući naruga, dovoljno je da vijest raznese s usta na usta.

Po jednom regrutu sklonutom od pijane gungule, Vesna šalje razglednicu majki. Razglednica nije ništa naročito, ali pečat s datumom utisnut u njenu bojanu sjajobu izaziva ježnju. U mišicu muškarca koji pridržava svoju draganu na visokom mostu, utisnut je i grb naše prijestonice koja se, s napredovanjem bijede, udaljila od nas. Jureći trbuhom za kruhom, Vesna je otud nehajem zabasala u ovo mjesto nestasalo za pažnju, u čaršiju čiji žitelji na pomen ozbiljne muzike odmah pomisle da je neko umro. A grad u kojem se ne može naći klavir za njen prvi čas u školi, neće doživjeti uzdignuće ni svoje bolje dane. Vesnina karijera, njen san o karijeri sahranjen je ispod ovih crvenih krovova, u potkrovlju zgrade slijepljene uz zapušteno hansko svratište. U učionici koja još miriše na katran, zagledana u đake čija se ćutnja može podnijeti samo plakanjem, Vesna ne može da otvori usta. Da joj je kakva prigodna knjiga pri ruci, otvorila bi je i naglas čitala do iznemoglosti, da pobjedi njihov strah,  detinju sujevjericu koja ne haje riječi, nepoznate, sumnjive i tuđe. 

Vesnina majka, odbačena od čovjeka kojeg je voljela, koju je život slomio grijehovima počinjenim da bi se pobijedilo življenje u grijehu, zove se Ranka. Ona radi kao spremačica u domu zdravlja, tamo daleko. Ima garsonjeru prepunu stvari i potpun, košmaran prozorski pogled na stravilo stare trafostanice. Sve u tom stančiću pripada samo njoj: piska vode u cijevima kupatila, nedopušene cigarete u piksli, krzavi nož ovlašno zaboden u sto, prljave čarape, mahune sjemenki, težak zadah znoja i ljutika ustajalosti. Zaostavština koja pamti shitrene muške posjete. Zato Vesna premre od straha da otvori usta, kad je ko pita odakle je, gdje je i s kim je živjela. I kad god se prisjeti užasa iz kojega se iskrala, postidi se i sebe i svoga stida. A stidi se nereda Rankinog života, samohranog života iz kojega je iščilela radost. A daljina, koja ponekad zna biti zaklon, ovdje samo produžava Vesninu agoniju, plašnju koja joj oduzima ruke, pa joj iz naručja ispada sve zbog čega je i od čega je živjela, uzdajući se u ponavljanje, u neprestano rađanje ljubavi. 

Sutra, na kamionu po čijim se prašnin staklima može pisati kao po tabli, za Vesnu pristiže klavir sa tri vitka i lakirana nogara. Niko se ne divi njegovoj koštanoj bjelini na dirkama što liče na ribice složene po pekarskim daskama, ali svako đače zuri u stative na kojima instrument stoji, koje se završavaju jakim i ubjedljivim, lavljim šapama. U taj klavir pretočila se sva ljubav Vesninih staretelja, roditelja koji je nisu rodili i koji žive u nekoj dalekoj zemlji, u nekoj još nestvarnijoj raskoši. Dovući ovakvu stvar ovdje, među brda koja služe da se samo kišnica skupi u čašicu plodne kotline, posve je hrabro i budalasto. Osim zadovoljstva iz poklanjanja, kakvu drugu korist iko može izvući iz ljubavi koju ne straše male boginje, koju ne bude noćni grčevi, koja nema zaušnjake? Vesna je srećna, i ponosito vucka tronogo veličanstvo iz jednog u drugi ugao učionice, u potrazi za mjestom s kojeg će započinjati časove, ovdje, gdje je sve već mrtvo i hladno, ukopano u gluhoću. 

Napolju mjesečina puže po pustim ulicama, nemoćna da dojari do ičijeg srca, da izmami ikoga na prozor okrenut k brdima iza kojih, u dalji, tutnje strašne svirene. 

Po odluci gradskih vlasti, buldožer ruši Feizovu kuću, da na njenom mjestu podignu zgradu. 

U čaršiji koja zimi podsjeća na zdjelicu sapunice za brijanje, zadihan i imoran neki radnik šlampavom rukom Idi pokazuje, uz bijelu trospratnicu zgurenu, kućicu koju je zaobišlo rušenje, i glasom iz trbuha kaže da će ona živjeti tamo. Živjeće tu privremeno, u sivilu domskoga života, iza žice, gurnuta u naručje pustoši gdje će – pod koračnicama vatrogasnog orkestra, u hodu, okrenuvši leđa mahali, zanosima i lakom življenju – stupiti u svoje grko punoljetstvo. Kuća u kojoj će stanovati, i tamo je i ovamo, ni tamo ni ovamo. Ko hoće mimo, u zbijeg ili prosjačenje, s bilo koje strane, mora prvo proći pored njenih niskih prozora i grbinom mostića preko tihe rijeke doći na groblje. Groblje je svuda, i oko čaršije i u čaršiji. Gledano iz sobice, ti niski prozori samo su tu da, u oku posmatrača, zgusnu isluženi prostor bivše punoće, azila u koji niko više ne umije uneti red i smislenost, niti se ičim dâ objasniti besmisao gomilanja stvari, u mrtvaji koja će se protezati kroz sve dane, bez imena i datuma. Soba je neobično hladna. Sjenke se po podu valjaju teške, a vazduh drhti kuckanjem sahata na zidu. 

Zapušteno domsko dvorište, od puta zaogrnuto niskim zidom, krcato svim i svačim, pretežno mašinama o kojim Ida ne zna ništa, liči joj na groblje. Obigrava oko te grdosije ofarbane u plavo, oko naprave za crpljenje vode, skalamerije koja neodoljivo podsjeća na lokomotivu točkovima zarivenu u crnu zemlju. Vijak u koji su utisnuti čvornati inicijali M&R, među koje može da se udjene i djetinja pesnica, svojom krstinom uvijenih poluga muti joj svijest i tjera je da, naherene glave, bulji u centar zahrđalih silnica. Da se pokrene vitlo, potrebno je više obične muške snage od sile Idine istrošene mašte. Pričinjava joj se: crna mašina se pomjera u kaljuzi razrovanog dvorišta, u tišini koju, čim se zažmuri, razdrobe brehtanja, škljocanja čeličnih zuba stare radilice. Ako su ove alatke, zaboravljene na dvorištu-groblju, nekad obezbjeđivale ljudima mir kojim su se branili od besmisla, Idi one svjedoče suštinu jednog poretka u koji niko više ne vjeruje. Ona osjeća jezu od iščekivanja da neko odnekud svakog trena bahne u vrt, zbog nedovršenih poslova, ostavljenih u žurbi. 

Iz te gluhote, u kojoj se duša ne uzdiže, Ida može samo na malom groblju naći utjehu i mir. 

Za razliku od ljudi naježljivih na sâm pomen riječi čizma ili uniforma, znanaca koje je ostavila tamo u mahali, ovi ljudi među koje je dovedena vole vojsku, što znači da su plašljivi i, možda, izmoreni ponavljanjem došljačenja. Uljudno se pozdravljaju s vojnicima i čak ih, nedjeljom, uvode u svoje avlije, čašćavaju ih po kafanama i prave se da ne primjećuju kako se oni, rabni, motaju oko njihovih kćeri i sestara. Ida ne zna da je kroz ovu čaršiju davno provučena linija koja, poput zida, siječe gradić na onu starosedelačku, domorodačku, i na ovu, kolonizatorsku, došljačku mahalu. Ovdje žive mahom zanatlije, a tamo starci uglavnom bez nasljednika, i svi su vezani, kako kažu, za vojnički kazan. Oni Idi kazuju o svemu što je bilo jučer i danas, a nikad ne spominju ono što se zbilo nekad. Tako inicijali M&R, kojih ima svuda po tuđinskoj kući, na stvarima i priborima, prva su slova imenâ bivših vlasnika, oca i sina, koje su davno vlasti protjerale iz doma i sa njihovog imanja. Pošto je sve tako kako je, grad koji je bez železnice, sapet metežom i izbezumljen vriskom, barem ima jedva natkriljenu, ufištelu pijacu bijelog smoka i turšije. 

Pošto su iz njenoga života iščileli svi koji su išta znali o sreći i koji su, bez izuzetka, detinju stidljivost pred nepoznatim smatrali dobrom osobinom, Ida dušom ne podnosi dižoglavost domskih persona koje obožavaju bezboštva i uzdaju se u spomen-tablu postavljenu, revoluciji u čast, na zidu zadružnog doma čija biblioteke ima manje knjiga no koliko je rahmetlija na obližnjem novom groblju. I dok mudri među novim riječima, nomadima sjećanja, s nadiranjem samoće u san – ona shvata da ljudi koji nisu veliki, takvi su zato što su, ophrvani preživljenjem, sapeti obzirima i kašikama priterani uz tvrda nepca gladi. A gradovi-tulci ne daju njihovim dušama da se druže s maštama, na način doličan, u smjelosti osamljivanja. Da se življenje ne omrazi, u običajima koje ona ne poznaje, naučila je da se raduje barem novinama, u samačkim podnevima na uskoj klupi u hladovinama siromašnog parka. 

Danima ona neće sresti nikoga svoga, i noćima će sanjati fasadne likove, gipsane, crnobijele slovne suštine istrgnute iz štiva, iz mitskih vremena slatke razonode. Umjesto da dodiruje hranljivu koru svjetlosti, šaputaće pevljive formule tvari. Dok još umije da se uspavljuje s palcem u ustima, raduje se buđenju i, pod krošnjom kraj puta, u jutrima, utvrđuje vrijednost svojim snovima. Tako, pretjeravši s maštanjem, ustaje preplašena ljutinom naglog buđenja, gorčinom na jeziku kojim više ne može da savlada ni slovce svojeg, svebožnog, imena dvojine. Buđenje je poziv na ponavljanje slabosti, prisila vezanja za prag stalnog sna. Poslije rođenja, poslije buđenja, u svačijem snu ništa značajnije od smrti ne protutnji za cijeli jedan život. Možda grom i poneka riječ, možda mučnina očuvana u olajnom podu domskih dasaka, u spletu nepovoljnih okolnosti, u zakrčenju sudbine hitnjom koja joj, ovdje i sada, liči na koristan rad hrđe. Otupjelost za sudbinsko posljedica je tapkanja u mjestu, možda i jalovog šetkanja po okolnim brdima. Zato je samo strah od kašnjenja na ručak u menzi održava u stanju stalne napetosti, naročite oježenosti u kojoj je njenom biću toplo kao u mehkoti kudelje. 

Prestavši da se hrani između strahova u mnoštvu, Ida polazi putem praktičnoga «usavršavanja» bibliotečkog znanja, pabirčenja po tuđim dušama i uspomenama. Uskočivši u rodnu zrelinu, pogodnu za rasudbu i kućevnu brižnost, skrivajući svoju plahost u haljinki siromaha, Ida ne prestaje da misli na majku, na oca, pod sličicom bezlike ljubavi u krzavom medaljonu oko zgloba desne ruke. S prvim danima vedrine, s neobičnim, zlatnim vijencem golih brda okolo, Ida uporno uči tu gdje upreskok živi. Zna svašta i ništa. Sve u čemu blista, zbog čega se raduje, ne može da obuhvati umom, ali se dobro podupire rukama. Spušta oči kad god se gradivo, na dosadnim časovima, dotiče istinskog života, zrijevanja. U tom mjestu, odjednom, prestaje da postoji granica koju, s jedne i s druge obale na modroj rijeci, mještani prelaze ne misleći na nju, koja ih, od malih nogu, čak i u snovima, podsjeća da se samoća, u metežu mnoštva, zauvijek provukla kroz njih, ispivši im dušu. Oni okreću glavu prema sjeveru i ćute zagledani kroz rošava stakla u gromade neokušane ljubavi na malom groblju. «Groblja su majdani našega nama», govorio je Idin otac. 

Ida je našla posao, stalan, zaklonit i miran;  radiće u prvoj, novoformiranoj fabričkoj biblioteci, kao manipulant poštom i skupljač prašine. Uzgred, sticaće i druga znanja, usavršavaće se da samostalnije misli u tjeskobi o kojoj mnogi nemaju pojma. Fabrika džempera – iako motorna snaga napretka i razvitka čaršije, slovi i kao izvor opasnosti od bujajućeg bezvjerstva i nepoštenja svake vrste. Ferijalni savez, u čiji se rad Ida uključila, žestoko je napadanut u sumnjičenju da kvari omladinu, da uvodi pogane navike u ponašanje smjernih žena, da unosi pometnju u živote familijarnih i poštenih ljudi. Svi počinju da izbjegavaju Idu. Oni koji ne smiju ni da joj se približe, nadijevaju joj ime najveće pogrde: fabrikuša. Ida više ne diže glavu. Ili uči, da se izbavi srama, ili samo pazi kud hodi, da može sigurno pobjeći. Učestvuje u akcijama na suzbijanju nehigijene. U borbi protiv zaostalosti, dobrovoljno i u slobodnom vremenu raznosi i dijeli letke po tmušnim kućama, školskoj omladini i starcima. Uporno, vodi evidenciju domova u koje je utjerala znanje, i veseli se nad spiskom koji se s lakoćom uvećava. Doduše, ima na tom spisku, podvučenih crvenom bojom, imena familija na čijim su kućama vrata za nju zauvijek zatvorena, kojima ona ne smije ni da se primakne. Zaprijetili su joj, podsjetili su je da može slomiti vrat «landarajući okolo bez prijeke potrebe». 

Iako jedva stiže da pročita knjige koje joj prolaze kroz ruke, Ida zna da za mještane knjiga nije znamen poduke i pravednosti. 

Knjiga je šala nečasnoga. 

Tada je Ida, sumljena samoćom i pipajući u mraku, uz svijeću koja se gasi na pola puta do poljupca, poželjela da se sretne s Rafom, i ne zna zbog čega. Upravo priča Vesni o njemu. Vesna se smije i odmahuje rukom: koliko sam srela takvih u mjestima kroz koja sam protutnjala. «To su mahom nesrećni i vrlo plemeniti, budući očevi, ljudi osuđeni da pate zbog viška emocija». Rafo je završio trgovinsku školu, i namjeran je da osvoji prodavnicu u centru grada, u čijem je izlogu godinama gledao čajno drvo i sjemenku koja skače pred kišu. Uporan je, što znači da će podnositi mnoga uniženja na mjestu pomoćnika, barem dok ne stekne više zvanje. Ida zna kako da ga izbegne, ali još vještije umije da ga presretne. Ne polazi mu u susret. To bi značilo da joj je svejedno što on nailazi. Zato ga sučekuje pred prodavnicom. Rafo je zbunjen, i zagledava joj se u oči, da se uvjeri da li još u njima čuči ona spodoba njegove mladosti. Ničega nema u Idinim očima, ničega. Laknu mu, ali se i uplaši da je izgubio dar gledanja u suočavanju s ljudima, u suočavanju sa sobom. 

U trostrukom pisku svirena, Ida mu pruža ruku, onako kako ruku pružaju ljudi ljudima koji su se pokajali, koji konačno priznaju krivnju. On je prihvata, kao znak pažnje i praštanja, ali i kao sjekiru koja mu lako može odsjeći prste. To je dodir koji pomjera granice boli, koji raskiva okove obzira kojih se pridržavaju ljudi koji ne vole promjenu. Kao da se tek sreću. Žudni, zadržavaju dah taknuti vrelinom spoja dvije suzdržanosti, dvije sudbine iza kojih čami ureknuta mladost. Pomažu jedno drugome. Sutra, kad padne noć, umileće u tiš sobne tame. Dok njeni drhtavi prsti zadržavaju njegove užarene prste, njena se koža sliva s bjelinom njegove kože. Disaji njihni daruju gluhom dobu njihno rano proljeće. Napolju, između zemlje i neba, vlada jeza istrošene muzike koju oni, zanijeti, i ne osjećaju. A ljubav, nebeska ljubav koja kapa po njihnim vrelim tijelima, gospodarica je noći koja se upreskok, zbog njih, sumljena, pretače u novu noć, da oni ne prestanu s voljenjem. 

Rafo je uspješan čovjek, mešetar na veliko i malo. To je posao kao svaki drugi, čak najbolji na svijetu, govori on. «Svi poslovi su dobri onoliko koliko je hljeb, s takvoga posla, sladak», kaže mu Ida. Uhodavajući navike plašnih srcâ, tajno se i nakratko mjesecima sastaju, daleko od užarenih očiju svjetine. Oni, ljubavnici kojima ruke služe da njima prevale muku spasonosnog, vanbračnog sanjarenja udvoje, lako ruše brane uma. Ali im nije lako da se, svakoga dana i svakog jutra, sreću sa mještanima u čijim očima plaminjaju saplemene vatre, u škrgutanju zuba. S vriskom gungule koja se libi svakoga miješanja snova u krevetu, iako je pod tim istim krevetima i sama gungula rođena. Kao svaka mudra žena, Ida samo rasipa pregršt pudera preko svoga stida, i postaje nedodirljiva. Oni imaju tajno stanište u centru grada, odmah uz školu ograđenu šimširom. Odlaze nedeljom u šetnje, u osamu, van kruga vike na vavilonskoj pržini jezikâ. Subotom kradom posjećuju Rafove prijatelje. Nedjeljom tamo dolazi i njegov komšija, na kahvu. Ostalim danima rade i uzgred se sreću, u ravnodnevici more pred prošlim i budućim. Doduše, između njih stoji Rafova stamena žena, uz buljuk piskave djece i grlatih rođaka, srećnih učesnika u življenju. 

Uporno pišti neki mahniti pisak. 

Što vrijeme brže odmiče, groza grehotne ljubavi koči im srca i zakiva usta, nijemljenjem. Boje se ureka s neba i krvnički udaraju recke u spečeni patos, u pustoj sobici, prepuštajući duše kratkome snu. Dok je zadnji put, sa svih strana skrhanu mukom, Rafo ispraća do iza pustih tezgi zgurene pijace uz groblje, ona se vedri kao da još ima šaku vrelih godina pod pazuhom. Ali dobro se zagledavši u užas na Rafovom licu – shvata da je teško živjeti kad se mora, kad se klone od umora i tapkanja u mjestu. Isprativši je, Rafo zastaje pod kratkom kućnom strehom i s praga, zadnji put, udahinje večernju svježinu što s visina pada na sparušeni i prašnjavi vrt. Neobično tih, kao netaknut ičijom rukom, taj čovjek koji niti gleda niti vidi daleko, obolio je od prevelike odanosti strasi. Obazire se okolo, pogleduje gore, dolje i, kaže: atana, što bi se reklo: ada no. Ulazi u sobu ne zaključavši vrata. Zaboravivši da je ikad bio čovjek u milosti mladosti, saginje glavu u lavor i, u glavu, ispaljuje užareni metak. 

U daljinama pobjedonosno gruhaju topovi razjedinjenog svijeta. 

Umro je Josip Broz Tito.

Hladnoća se uvlači u Idu. Njena umišljenost da je jaka i moćna, blijedi pred istinom da ne može dalje sama, a da natrag nema s kim. Sumljena ježnjom zbog načina na koji je Rafo skončao, danima čuči u mrtvaji puste sobe i ježi se nad svim pored čega prođe, čega se dotakne. Od te ježnje, savija joj se muka oko pupka, od koje su strašnija samo sjećanja na pustu mladost. A to je istinski znak stvarne istrošenosti sudbine, kojoj se ničim više ne može udahnuti snaga nadanja. Bijesna, uporno odbija riječi utjehe, plašeći se i dobrote žmiravih, podmuklih i podnapitih nadničara na hamalskoj trasi, kojima želudac skače na usta kad god ona, mrtva-hladna, mine pored kafanice Zadnja kap, na putu od hapsane do brda koje zovu popišano. Davno, u tu su birtiju, nanoć, nekad dovodili nesrećnike osuđene na vješanje, da popiju o trošku komune svoju zadnju kap, ne bi li im pod vešalima smrt bila lakša.

Nakon bezglavog gluharanja po kući, Ida počinje da odlazi na pijacu. Bez obzira što je pijaca odmah tu, preko puta,  pred svaki izlazak ona se sprema kao da će na vašar u daljinu. Tamo kupuje po malo od svega što se može kupiti i što se smije pojesti. Zapravo, tamo na pijaci, neumorno priča o povrću i voću koje pazaruje samo da bi osjetila lakobu praznog pričanja, milinu izmišljanja koja, čak među poznatim riječima, ne preza od dvosmislenosti. I uvijek, usred te vreve, mori je pitanje: da li je čovjek ophrvan hranom zato što neprestano živi dijeljeći i šparajući, ili je samo opčinjem borbom koju vodi u ime hranjevine? Pijaca u njenoj glavi otvara bezdanu rupu, i u toj rupi koti se njena mora, njen vječni noćni kucavac. Primjećuje po koliko kesa svaki čovjek nosi u jednoj ruci, ko po koliko puta prođe oko tezge dok nešto ne uzme. Mogla bi da sastavi spisak potreba svih susjeda, dnevnih, nedjeljnih, mjesečnih, a uzgred misli kako će svi oni umrijeti od jednoličja i dana i hrane. 

U njenom stomaku rudi plod: njena plašnja od krvi i živoga mesa. 

Ida nosi pod košuljom utege od čaršafa, krute kao kora, da sakrije svoju bruku, bremenu tegobu, radost bez radosti. Iako ne zna mnogo o životu, istinski, o patnji zna sve. Iza svake riječi stojeći srcem i dušom, vjeruje da je najteži put do rješenja – razmišljanje. Ne zna više da li ijedna riječ može da je smiri, ali svemu što joj se događa uporno pridodaje smisao, da barem nešto održi na okupu, dok užas ne mine. U njenu sobicu-ćeliju opet se vraća stameni, redni mir u kojem ona, kao na robiji brojeći noći, po zidnom kalendaru križa dane ludila, preskoka, drhtavica, po stoti put izgovarajući molitvu koju je zaboravila pa otkrila. Zapravo, reći da se mir vratio u njenu kuću, netačno je, biće prije da se ravnodušnost uvukla pod njenu kožu, da joj je zakucala na srce studen koja ne mari za toplinu crne peći. Dok se smračuje i dok strahovi gube svoja ružna lica, kao sovina kuknjava huče iz kafana na ulice pijana muzika, da primora na zaborav. Koliko se plaši stvarnih smrti, stvarnoga sakaćenja, Ida se više plaši ovoga sramnog bagatelisanja življenja. 

Toga jutra, njen šef Šemsid Totić, nesvršeni student prava, starogodan a mladolik dugajlija, koji se zagledao u nju kao i ona u njega, zatekao ju je u sobičku kafekuvarice Zoje, kako se prepasava i namešta utege oko svoga stomaka, da lakše podnese tegobu i prikrije sramotu. Šemsid je prebledeo kao krpa, udario se šakom po čelu i unatraške umileo u svoju kancelariju. 

Njih dvoje, nisu se sreli nikad više. 

Tri dana ne otišavši na posao, u noćima koje provodi besano sjedeći na minderu pored prozora, Ida osluškuje bruj motora vojnih kamiona, tenkova i transportera zahuktalih kroz grad, i misli na sve te neznane mladiće u vozilima, i osjeća njihov strah. 

Napred mrtvo gvožđe, napred hladni bajoneti! 

Osjeća njihov drhat i tremu.

Znoj i ljutnju. 

Bijes.

Ida je izgubila posao. A može li da, za manju platu, ostane i trijebi trohe po menzi; a može li da ostane i veže rasuntane konce tkačkih sudbina; a može li da, za nikakvu platu, ostane i skuplja paučinu starih dana, ili da trećesmenašima, od uha do uha, šapuće umilne riječi iz velike knjige? – Ne može! Rekli su joj: “Tvoje knjige više niko ne čita” i rasformirali biblioteku za radnike u fabrici džempera. Otad, Ida pokušava da ne razmišlja barem o tri stvari u jednom danu: zašto je sve ovako, ko je kriv, i kad će sve stati. 

Ida iskoračuje iz strijepnje osmog, i zakoračuje u bahatost devetog mjeseca nehajne trudnoće. Malo ko primjećuje da je ona noseća. Pomisao da takva, trudna, ne može ni sa kim dijeliti išta, baca je u ludilo. Iako joj je svejedno čije dijete nosi, nije joj svejedno što će ono rasti bez roditelja, u bezočinstvu, u nakaradnosti o kojoj ovdje niko ne voli da priča naglas. Njeno prveno čedo doći će na ovaj svijet bez blagoslova. Dok uz dreku i viku komšije ispraćaju prestarale momke u vojsku, njena duša trni kao zadnja žiška u pepelu kućnoga požara: ne gore joj prsti, ali njena mladost ostaje bez trepavica, bez vjeđa i bez kose. Ovlaš prešavši dlanom preko čela i po obrazima, Ida opet liči na sebe. Ukazuje se u njenom čehretu umilnost bez koje nije umjela ni da se probudi, ni da se uspava. 

Mraz steže bašte kao kliještima, iako se pod strehama još žuti prašina umorne jeseni, u zaostatku, na nožicama ptica. 

Ida je ustala rano i ubada noge u snijeg kao sadaljke u lijehu. Poput bjegunca. Do tamo, kud bježi, ide jedan jedini autobus, i to vrlo rano, koji se zaustavlja uz svaku banderu i gredom kupi sve što na nogama stoji. Nikoga poznatog nema na stanici. Opasna je klizavica. Po brdima, drhtavom linijom neba, štrče promrzline noći. Izaći iz odavde znači napustiti zavjetrinu koja čuva samopovjerenje. Ida zatvara oči, da se ne probudi. Uz lomljavu leda pod točkovima, skuplja joj se mučnina oko pupka. Leden puže niz stakla isfašana injem, damarima zorta. U dalji sviće – po tankoj liniji u visini čela, pod trepavicom, drhti dan kao prstom otrta farba. 

Šofer popjevkuje, bez riječi. Desna je strana autobusa prazna. Na lijevoj strani, pospani, grče se putnici. Tu, jedan star čovjek drijema iza dvije zabrađene žene. Čuje se kako on diše i ječi. U njegovom hripanju sustižu se kašalj, bolest, duhan, tuga. Drijema kao u čekaonici kod ljekara. Kad se krišom okrene, Ida iskosa vidi njegovu glavu palu na ravna njedra, potkočenu bradom o grudnu ploču. Oči, kao da mu kapaju po prljotini džempera. Lijeva ruka, kojom se i u snu drži za sjedište, podrhtava čak i kad autobus neosjetno klizi. Nokti na ruci jaki, crni, oglodani. Oko starčevog vrata, jedva vidljiva, uvijena je musava špaga, završačena u njedrima. Ne vidi se šta je na njoj. Možda hamajlija, ključ, britvica. Na reveru musave palte, poskakuje izlomljena kartica u plastičnoj foliji, s fotografijom, brojem, imenom. Ida se naginje preko ramena, čita: Rustem Binjoš, pričač. Tako znači izgleda onaj koji zna da priča, opsjenar i remetilac ćutnje. «Bolje ga ne diraj, hoće se probudit, delija, i neće vam dati mira do kraja puta», kaže šofer, piljeći u veliko i naprslo ogledalo. Prolaze kroz predjele Idi nepoznate. Kao da ju je neko bacio u tu pustoš, ne može da pogodi ni jednu stranu svijeta. U bjelini koja nadjačava sivilo u autobusu, stabla ogrnuta snijegom liče na kućice netaknute ljudskom blizinom. Tek tada ona primjećuje u kakvoj se to krntiji lomataju kroz ušice strmina. 

Što su bliže naselju, snijeg je oko puta prljaviji. Na plotovima, ptice. Zlatne čahure praporaca. 

Prvi put Ida bježi, prvi put trepće zebući od vidikâ koji pucaju iza i koji se, grđi i teži, gomilaju mimo svjetlina, u hrpama crnjavine koju ne tiče dnevnost mehkog juga. I ne zna ni gdje treba tačno da stigne, ni kome da se obraduje. Zna samo da u tom gradiću živi Uma, i zna da ona na ovome svijetu više nikoga nema svoga. Ida pita šofera da li zna Umu. On je gleda u ogledalu iznad glave i pokušava da se sjeti ikoga s takvim imenom. Ne zna Umu, iako je iz čaršije, iz ovoga pupka pekarskog slada. «E, siko, ja ti znam Umu, baš sam komšija njen»! – hrgnu starac iz sna, kao čigra. «A šta si joj ti»? Ida ne zna šta da kaže, zavezao joj se jezik, skamenila su joj se usta. «Bogomi, baš ću te kod nje i odvest, ništa ne brini» – kaže. «Rustemaga, mašala!», dernja se šofer. 

U grad okovan snijegom ulaze negdje pred podne. Uokolo, ni krovovi kuća ne vide se iza snježnih nanosa po kojima se crne stopne dange zvjerinja. Grad razvučen uz rijeku, šaputavu kao ženske usne, lijep je u svako godišnje doba, čak i kad je nevrijeme. Idi se čini, sve što se diže nad gradom krenulo je da slazi odozgor, s brda, nagoneći i njih i tu tablju čaršije ka velikom groblju. Slušajući kako ljudi govore, osjeća da se i oni, riječima, odupiru nečemu, pridržavajući se da ne skliznu iz šaputanja u dernjavu i drskost. Takvu vrstu opreza, u pričanju, u hodanju, u disanju, gajio je njen komšija Kasim. Kao da se plašio da nekoga i u pričanju ne ostavi na zlu mjestu, kao nepokopanog. 

Cjelcata čaršija – jedna ulica. 

Kao sovin huk, Idinu ćutnju presijeca pisak voza, oštriji od žileta. Jeka koja se iz doline podiže uvis, iznad glava, s grane na granu, s grma na grm, gubi se u provaliji sivog neba, u omči planinskog vijenca. Pričač utabanom stazom šepa pred Idom ne dozvoljavajući joj ni glavu da podigne u hitnji. Dok zastaju pred kućom, Ida već ne diše. Pred njima stoji vrlo blaga žena, umilna, tiha, podbrađena. Prvo se izmakne, dobro osmotri i kaže ime. Tek u zagrljaju, dâ se povjerovati da ljudi odista znaju sve o mehlemima. Sve jedna drugoj kažu ne izgovorivši ni riječ. Uma gleda u zemlju i vrti glavom. Kaže da kod nje Ida može da ostane dokle god hoće i da se ne ustručava ni u čemu. 

Bašta sa obje strane ograđena zidom čini Uminu kuću bezbijednom od spoljašnje vreve. Putići vode do bunara, do štale i poljskog nužnika. Voda u bunaru je pitka. Štala, pusta. U nužniku se cakli svjetlo, noću i danju. Uma živi sama. Bez djece, ali s puno uspomena. Jedini joj brat stradao je u saobraćajnoj nesreći, pokošen na pješačkoj stazi ispred kućnih vrata. Dugo su o slučaju tabirile novine. Onda su i ubijeni i ubica pali u zaborav. Još se, kao kroz maglu, Uma sjeća istražnih i mahalskih nagađanja, strašnih riječi patnje i strašnijih riječi mirnje. Tada je naučila da se, sa smrtima, živi mire čim umrlog odnesu na groblje. S groblja, pognuti, skrštenih ruku, vraćaju se kao da dolaze iz šetnje parkom, umorni. To je teško samo dok neko tvoj ne umre. Onda kad se to desi, vidiš kako je i to mirenje lagano, i osjećaš da u smrti nije kraj: to je šetnja bez nekoga, nakratko, putevima života. Uma svuda po kući drži fotografije svoga brata, iz raznih dana. Ida ne pita zbog čega to čini, ali primjećuje kako na svakom zidu, iz svakog ugla, Umine oči slete na to lice, zadrže se i sunu kroz gusti, ustajali vazduh zastalog kućnog vremena. Ida ne vidi ni jednu Uminu fotografiju u kući. Sve što bi rekle jedna drugoj, zaglavilo se u bojazni od griješenja, u plićaku uspomena na doba kad su Idina majka i Uma sanjale na istom jastuku. Ljutina koja im pali duše, koja ih siječe preko polovine, prlji jezikom Uminu ruku kojom se ona, u grču, još drži za Idu. Treba sačekati da taj Umin stisak oslabi i da onda one počnu da se begenišu, iako uplašene tuđinstvom u njedrima. 

Sipljivu postelju natapa hladni znoj. 

Te noći, na uzanom krevetu, u bijeloj Uminoj sobi, s mukom Ida na svijet donosi mene. 

Još jednu istinsku zemaljsku tugu.