Crkva, koja je bila smještena na sjevernoj strani prostranog gradskog trga, počela je zvoniti gotovo u istom trenutku kada je zazvonila i budilica u obiteljskom domu Topfovih. Helmuth Topf, glava obitelji i vlasnik uglednog obrta „Topf i sinovi“, koji se bavio izradom luksuznih peći i kamina, lijeno je isključio zvonjavu i, suprotno svojim običajima, ostao ležati u krevetu.
Sunce je nad tim, tada još razmjerno nepoznatim, gradićem u istočnoj Poljskoj toga dana izašlo prilično rano, nešto prije pet sati, a samo sat kasnije živa termometra je dala naslućivati da je pred stanovnicima još jedan beskrajno vruć ljetni dan. Iako visoka za to doba dana, temperatura je ipak bila podnošljiva, pa su cvrkut ptica i žamor gradića koji se budi dopirali kroz poluotvorene prozore u spavaću sobu Topfovih. Sve to nije bilo dovoljno da makne sjenu zabrinutosti s Topfova lica, pa je on, kako je već rečeno, ostao ležati u krevetu nešto dulje nego je to za njega uobičajeno.
Početkom 1942. godine njegov obrt, koji je vodio s trojicom sinova, bio je izabran za izvođenje radova izgradnje sustava peći u ciglani koja je nicala nekih tridesetak kilometara od gradića. Ciglana je bila dio radnog logora, koji je SS otvorio tek nekoliko mjeseci ranije, u kojem su zarobljenici trebali odrađivati svoje robijaške dane. Sve to objasnio mu je, u ugodnom razgovoru uz pivo na terasi časničke menze Kasino, SS-Hauptsturmführer Alfred Wenland, s kojim je Topf u konačnici i potpisao ugovor koji mu je imao jamčiti nekoliko godina lagodnog života. U vremenu u kojem je živio, činilo se ovo Topfu kao pravi blagoslov bačen na njega i njegovu obitelj.
Na žalost, upotreba sustava odobrena je nekoliko dana ranije negoli je to Topf sugerirao i bez pokusnog rada odmah se prešlo u režim intenzivne uporabe. Došlo je do pucanja dvostruke peći s četiri prigušnice, nakon čega kreće Topfova kalvarija. Sanaciju, koja je bila nužna, odrađivali su on i sinovi u neka čudna vremena, uvijek u žurbi i konspiraciji. Sjedeći u bifeu na maloj željezničkoj stanici smještenoj nasuprot logoru, svjedočio je Topf u nekoliko navrata dolasku zatvorenika, među kojima je vidio velik broj žena i djece koja su bila nesposobna za bilo kakav rad u ciglani. Sve to budilo je u Topfu nelagodu, ponajviše velika hrpa osobnih stvari zatvorenika koja je ostajala na peronu nakon što su ih čuvari SS-a otpratili putem logora. Osim toga, SS-Hauptsturmführer Wenland postajao je sve nervozniji i zahtjevniji što se tiče popravka, odbijajući bilo kakve Topfove argumente koje je ovaj na kraju, uplašen i uvrijeđen, prestao podastirati. Sjena zabrinutosti spustila se na obrtnikovo lice i s njega nije sišla godinama kasnije.
No, kako je posao morao obaviti, ustao je iz kreveta i otišao do kuhinje u kojoj mu je žena već pripremila doručak i kavu.
– Kada ćeš doći? – upitala je.
Topf je zamišljeno odgovorio:
– Ne znam. Možda potraje. Danas mijenjamo prigušnice – zastao je nekoliko trenutaka: – To bi konačno trebalo riješiti problem.
Žena mu je prišla i nježno ga pomilovala po kosi.
***
U trenucima dok je u Topfovu domu zvonila budilica Mavro Bröder hitao je preko glavnog gradskog trga, praćen glasnom zvonjavom crkvenih zvona, na posao u tvornicu streljiva „Uher“, gdje je radio kao inženjer na održavanju tvorničke trake. Upravo mu je ta činjenica pribavila posebne isprave, koje su svom vlasniku omogućavale da prostor židovskog geta napusti i prije devet sati, kada su drugi stanovnici mogli otići do grada po najnužnijim poslovima. Shvativši da neće stići na smjenu, koja je počinjala točno u šest sati, Bröder je lagano potrčao preko trga, želeći barem smanjiti kašnjenje. Taj trk, naizgled ničim izazavan, u kombinaciji s velikom žutom Davidovom zvijezdom koja je zauzimala gotovo polovicu nevelikih Mavrinih prsa, privukao je pozornost njemačke patrole koja je na trg dolazila s druge strane. Zvuk zviždaljke i glasni povici nadjačali su crkvena zvona. U početku, Mavro nije bio pretjerano zabrinut, jer je znao da u džepu nosi valjane dokumente. Međutim, časnik koji je predvodio patrolu nije pokazivao preveliko zanimanje za njih. Uzalud je nesretni Židov pokušavao objasniti da će bez njega smjena u tvornici biti izgubljena jer se traka kvari svakih sat vremena, nakon čega je potrebna njegova intervencija, uzalud je pokušavao nagovoriti Nijemca da barem pokuša kontaktirati predradnika ili vlasnika tvornice. Toga dana na smjenu nije stigao.
***
Wojcik Damentsky, voditelj bifea na maloj željezničkoj postaji nedaleko od gradića, otvorio je vrata, baš kao i svakog jutra, u trenutku kada je prvi jutarnji vlak u 06:00 veselo zasvirao pri ulasku u stanicu. Redovito jutarnje sljedovanje, koje su konzumirali čuvari logora prije odlaska na posao, bilo je još od sinoć pripremljeno na šanku. Više desetaka čašica dobre šljivovice bilo bi ispijano gotovo u hodu i nadopunjavano prema potrebi, nakon čega bi Damentsky pomeo bife i skuhao sam sebi kavu. Sljedeći vlak je iz grada dolazio tek oko 07:30 pa bi imao dovoljno vremena za to svoje sitno zadovoljstvo. No, toga mu je jutra planove pokvario SS-Hauptsturmführer Alfred Wenland, zapovjednik logora koji se smjestio preko puta željezničke postaje.
A njega je, kao i svako jutro, ađutant probudio točno u 06:00. Dok mu je posluživao doručak u drvenoj baraci smještenoj na sjevernoj strani logora, podsjetio ga je na dolazak majstora, koji bi konačno trebao popraviti puknutu dvostruku peć i na dolazak transporta koji je bio najavljen za popodnevne sate. Nakon doručka Wenland je obukao svježe uglačanu uniformu i krenuo prema željezničkoj stanici.
Rijetko je zalazio u bife, jer je u sklopu logora radila vrlo dobra vojnička kantina, s posebnom ponudom jela i pića koja je bila rezervirana isključivo za časnike SS-a. Njegov dolazak značio je, to je Damentsky već znao, da želi izdati posebne upute koje se tiču „dolaznog transporta“. I zaista, kako mu je Wenland objasnio, toga popodneva očekivao je dolazak većeg broja Židova iz Mađarske i zatražio je od njega dvije stvari. Prva je bila da se posao u bifeu, posebno na njegovoj terasi, odvija potpuno normalno, želeći valjda time stvoriti kod pridošlica dojam da su uistinu došli u običan radni logor. Drugi zahtjev je bio da navečer bife nešto duže radi, da bi se vojnici nakon prijema transporta malo zabavili. Naime, „dolazni transporti“ u logor su se intenzivirali, Wenland je osjetio da vojnici postaju sve napetiji i na svaki način želio ih je opustiti. Ne zato što bi on bio čovjek kojem je stalo do drugoga, već iz jednostavnog razloga što ja dobro znao da nervoza može vrlo lako postati okidač za nedisciplinu i neposluh, kojih se gnušao.
Nakon što je dao upute Damentskom, Wenland je sjeo i naručio jednu šljivovicu. Otvorio je novine i počeo čitati, jer je do dolaska sljedećeg vlaka i majstora Topfa ostalo još dobrih sat vremena.
***
Mavro Bröder osjetio je kako vlak usporava. Pridigao se na prste da bi mu oči došle u ravninu mjesta gdje je spoj između dasaka koje su tvorile zid vagona bio nešto širi. Iza blagog, desnog zavoja u koji je vlak upravo ulazio ugledao je malenu željezničku postaju. Ispred same zgrade nalazila se terasa bifea, dok je peron bio ispunjen vojnicima, od kojih su mnogi na povodcu držali pse. Doček nije izgledao nimalo gostoljubivo. Kratko je o tome obavijestio suputnike u vagonu pa prepustio mjesto drugom promatraču. Iako nisu očekivali ništa dobroga, mnogi su ipak željeli vidjeti kamo to dolaze. Osim toga, zrak je u blizini otvora bio svjež, za razliku od onog u srcu vagona.
Kada su se vrata vagona otvorila, ulazu su prišli vojnici i počeli požurivati putnike da iskoče. Peron su uskoro ispunili lavež pasa i glasne komande kojima su vojnici usmjeravali netom pristigle ljude prema mjestu na kojem su morali ostaviti svoju prtljagu. Ona će, tako su im vojnici tumačili, biti vlasnicima dostavljena već sutradan, nakon što se smjeste u logor. S obzirom na to da je Bröder bio bez ikakve prtljage, prošao je nezainteresirano pored hrpe koja se stvarala dok su ljudi u koloni tiho prolazili peronom, krećući put logora.
***
Koketna gospođa Damentsky energično je spustila nekoliko krigli punih piva na stol, pri čemu je pjena zapljusnula vojnike koji su se glasno nasmijali. Jedan je ustao i glasno povikao:
– Sieg Heil!
Ostali su poskočili i jednako glasno odgovorili. Ubrzo su svi gosti bifea bili na nogama, ritmički ponavljajući iste riječi. Ustao je, doduše nevoljko, i Helmuth Topf, koji je taj dan konačno dovršio iznimno kompliciran popravak dvostruke peći s četiri prigušnice, zbog čega ga je SS-Hauptsturmführer Wenland gotovo silom zadržao na kasnom ručku u vojničkoj kantini, nakon čega su prešli u bife na željezničkoj stanici, gdje je Topf čekao vlak koji će ga vratiti u grad.
– Pobijedit ćemo! – razdragano je Wenland vikao Topfu na uho, nazdravljajući pivom i drugom rukom dajući znak Damentskovoj da donese još dvije pune krigle. Ispivši dugačak gutljaj, odložio je kriglu na stol i primaknuo se Topfu.
– Vi ste sretan čovjek Helmuth, sretan čovjek – govorio je Wenland. – Imate dobar posao, ženu, sinove… Nakon što popijete pivo, vratit ćete se svome domu, a mi, vojnici… Mi ostajemo ovdje.
Wenland je neodređeno pokazivao po bifeu. Napravivši krug rukom, stavio je dlan na Topfovo tjeme, približio ga k sebi i poljubio u čelo.
Topf je osjetio nelagodu, jer je iz iskustva znao da će nakon još nekoliko piva Wenland promijeniti retoriku. Sve što u ovom trenutku vidi kao Topfov blagoslov, uskoro će smatrati izdajom vlastita naroda. Na Topfovu sreću, u stanicu je, upravo u trenutku kada mu je Wenland utiskivao cjelov u čelo, ušao vlak. Na brzinu se ustao, pozdravio i, osjetivši golemo olakšanje, sjeo je u vlak. Znao je da će za nepunih sat vremena biti u toplini obiteljskog doma, daleko od ovog mjesta.
***
Crkva, koja je bila smještena na sjevernoj strani prostranog gradskog trga, počela je zvoniti gotovo u istom trenutku kada je zazvonila i budilica u obiteljskom domu Topf. Wojcik Damentsky otvorio je vrata bifea, baš kao i svakog jutra, u trenutku kada je prvi jutarnji vlak u 06:00 veselo zasvirao pri ulasku u stanicu. Mamurnog SS-Hauptsturmführera Alfreda Wenlanda ađutant je probudio točno u 06:00. Sve je to s visine pomno pratio Mavro Bröder, lebdeći u oblacima plavičastog dima koji su izlazili iz visokog dimnjaka dvostruke peći s četiri prigušnice.
Kvar na dvostrukoj peći s četiri prigušnice
Crkva, koja je bila smještena na sjevernoj strani prostranog gradskog trga, počela je zvoniti gotovo u istom trenutku kada je zazvonila i budilica u obiteljskom domu Topfovih. Helmuth Topf, glava obitelji i vlasnik uglednog obrta „Topf i sinovi“, koji se bavio izradom luksuznih peći i kamina, lijeno je isključio zvonjavu i, suprotno svojim običajima, ostao ležati u krevetu.
Sunce je nad tim, tada još razmjerno nepoznatim, gradićem u istočnoj Poljskoj toga dana izašlo prilično rano, nešto prije pet sati, a samo sat kasnije živa termometra je dala naslućivati da je pred stanovnicima još jedan beskrajno vruć ljetni dan. Iako visoka za to doba dana, temperatura je ipak bila podnošljiva, pa su cvrkut ptica i žamor gradića koji se budi dopirali kroz poluotvorene prozore u spavaću sobu Topfovih. Sve to nije bilo dovoljno da makne sjenu zabrinutosti s Topfova lica, pa je on, kako je već rečeno, ostao ležati u krevetu nešto dulje nego je to za njega uobičajeno.
Početkom 1942. godine njegov obrt, koji je vodio s trojicom sinova, bio je izabran za izvođenje radova izgradnje sustava peći u ciglani koja je nicala nekih tridesetak kilometara od gradića. Ciglana je bila dio radnog logora, koji je SS otvorio tek nekoliko mjeseci ranije, u kojem su zarobljenici trebali odrađivati svoje robijaške dane. Sve to objasnio mu je, u ugodnom razgovoru uz pivo na terasi časničke menze Kasino, SS-Hauptsturmführer Alfred Wenland, s kojim je Topf u konačnici i potpisao ugovor koji mu je imao jamčiti nekoliko godina lagodnog života. U vremenu u kojem je živio, činilo se ovo Topfu kao pravi blagoslov bačen na njega i njegovu obitelj.
Na žalost, upotreba sustava odobrena je nekoliko dana ranije negoli je to Topf sugerirao i bez pokusnog rada odmah se prešlo u režim intenzivne uporabe. Došlo je do pucanja dvostruke peći s četiri prigušnice, nakon čega kreće Topfova kalvarija. Sanaciju, koja je bila nužna, odrađivali su on i sinovi u neka čudna vremena, uvijek u žurbi i konspiraciji. Sjedeći u bifeu na maloj željezničkoj stanici smještenoj nasuprot logoru, svjedočio je Topf u nekoliko navrata dolasku zatvorenika, među kojima je vidio velik broj žena i djece koja su bila nesposobna za bilo kakav rad u ciglani. Sve to budilo je u Topfu nelagodu, ponajviše velika hrpa osobnih stvari zatvorenika koja je ostajala na peronu nakon što su ih čuvari SS-a otpratili putem logora. Osim toga, SS-Hauptsturmführer Wenland postajao je sve nervozniji i zahtjevniji što se tiče popravka, odbijajući bilo kakve Topfove argumente koje je ovaj na kraju, uplašen i uvrijeđen, prestao podastirati. Sjena zabrinutosti spustila se na obrtnikovo lice i s njega nije sišla godinama kasnije.
No, kako je posao morao obaviti, ustao je iz kreveta i otišao do kuhinje u kojoj mu je žena već pripremila doručak i kavu.
– Kada ćeš doći? – upitala je.
Topf je zamišljeno odgovorio:
– Ne znam. Možda potraje. Danas mijenjamo prigušnice – zastao je nekoliko trenutaka: – To bi konačno trebalo riješiti problem.
Žena mu je prišla i nježno ga pomilovala po kosi.
***
U trenucima dok je u Topfovu domu zvonila budilica Mavro Bröder hitao je preko glavnog gradskog trga, praćen glasnom zvonjavom crkvenih zvona, na posao u tvornicu streljiva „Uher“, gdje je radio kao inženjer na održavanju tvorničke trake. Upravo mu je ta činjenica pribavila posebne isprave, koje su svom vlasniku omogućavale da prostor židovskog geta napusti i prije devet sati, kada su drugi stanovnici mogli otići do grada po najnužnijim poslovima. Shvativši da neće stići na smjenu, koja je počinjala točno u šest sati, Bröder je lagano potrčao preko trga, želeći barem smanjiti kašnjenje. Taj trk, naizgled ničim izazavan, u kombinaciji s velikom žutom Davidovom zvijezdom koja je zauzimala gotovo polovicu nevelikih Mavrinih prsa, privukao je pozornost njemačke patrole koja je na trg dolazila s druge strane. Zvuk zviždaljke i glasni povici nadjačali su crkvena zvona. U početku, Mavro nije bio pretjerano zabrinut, jer je znao da u džepu nosi valjane dokumente. Međutim, časnik koji je predvodio patrolu nije pokazivao preveliko zanimanje za njih. Uzalud je nesretni Židov pokušavao objasniti da će bez njega smjena u tvornici biti izgubljena jer se traka kvari svakih sat vremena, nakon čega je potrebna njegova intervencija, uzalud je pokušavao nagovoriti Nijemca da barem pokuša kontaktirati predradnika ili vlasnika tvornice. Toga dana na smjenu nije stigao.
***
Wojcik Damentsky, voditelj bifea na maloj željezničkoj postaji nedaleko od gradića, otvorio je vrata, baš kao i svakog jutra, u trenutku kada je prvi jutarnji vlak u 06:00 veselo zasvirao pri ulasku u stanicu. Redovito jutarnje sljedovanje, koje su konzumirali čuvari logora prije odlaska na posao, bilo je još od sinoć pripremljeno na šanku. Više desetaka čašica dobre šljivovice bilo bi ispijano gotovo u hodu i nadopunjavano prema potrebi, nakon čega bi Damentsky pomeo bife i skuhao sam sebi kavu. Sljedeći vlak je iz grada dolazio tek oko 07:30 pa bi imao dovoljno vremena za to svoje sitno zadovoljstvo. No, toga mu je jutra planove pokvario SS-Hauptsturmführer Alfred Wenland, zapovjednik logora koji se smjestio preko puta željezničke postaje.
A njega je, kao i svako jutro, ađutant probudio točno u 06:00. Dok mu je posluživao doručak u drvenoj baraci smještenoj na sjevernoj strani logora, podsjetio ga je na dolazak majstora, koji bi konačno trebao popraviti puknutu dvostruku peć i na dolazak transporta koji je bio najavljen za popodnevne sate. Nakon doručka Wenland je obukao svježe uglačanu uniformu i krenuo prema željezničkoj stanici.
Rijetko je zalazio u bife, jer je u sklopu logora radila vrlo dobra vojnička kantina, s posebnom ponudom jela i pića koja je bila rezervirana isključivo za časnike SS-a. Njegov dolazak značio je, to je Damentsky već znao, da želi izdati posebne upute koje se tiču „dolaznog transporta“. I zaista, kako mu je Wenland objasnio, toga popodneva očekivao je dolazak većeg broja Židova iz Mađarske i zatražio je od njega dvije stvari. Prva je bila da se posao u bifeu, posebno na njegovoj terasi, odvija potpuno normalno, želeći valjda time stvoriti kod pridošlica dojam da su uistinu došli u običan radni logor. Drugi zahtjev je bio da navečer bife nešto duže radi, da bi se vojnici nakon prijema transporta malo zabavili. Naime, „dolazni transporti“ u logor su se intenzivirali, Wenland je osjetio da vojnici postaju sve napetiji i na svaki način želio ih je opustiti. Ne zato što bi on bio čovjek kojem je stalo do drugoga, već iz jednostavnog razloga što ja dobro znao da nervoza može vrlo lako postati okidač za nedisciplinu i neposluh, kojih se gnušao.
Nakon što je dao upute Damentskom, Wenland je sjeo i naručio jednu šljivovicu. Otvorio je novine i počeo čitati, jer je do dolaska sljedećeg vlaka i majstora Topfa ostalo još dobrih sat vremena.
***
Mavro Bröder osjetio je kako vlak usporava. Pridigao se na prste da bi mu oči došle u ravninu mjesta gdje je spoj između dasaka koje su tvorile zid vagona bio nešto širi. Iza blagog, desnog zavoja u koji je vlak upravo ulazio ugledao je malenu željezničku postaju. Ispred same zgrade nalazila se terasa bifea, dok je peron bio ispunjen vojnicima, od kojih su mnogi na povodcu držali pse. Doček nije izgledao nimalo gostoljubivo. Kratko je o tome obavijestio suputnike u vagonu pa prepustio mjesto drugom promatraču. Iako nisu očekivali ništa dobroga, mnogi su ipak željeli vidjeti kamo to dolaze. Osim toga, zrak je u blizini otvora bio svjež, za razliku od onog u srcu vagona.
Kada su se vrata vagona otvorila, ulazu su prišli vojnici i počeli požurivati putnike da iskoče. Peron su uskoro ispunili lavež pasa i glasne komande kojima su vojnici usmjeravali netom pristigle ljude prema mjestu na kojem su morali ostaviti svoju prtljagu. Ona će, tako su im vojnici tumačili, biti vlasnicima dostavljena već sutradan, nakon što se smjeste u logor. S obzirom na to da je Bröder bio bez ikakve prtljage, prošao je nezainteresirano pored hrpe koja se stvarala dok su ljudi u koloni tiho prolazili peronom, krećući put logora.
***
Koketna gospođa Damentsky energično je spustila nekoliko krigli punih piva na stol, pri čemu je pjena zapljusnula vojnike koji su se glasno nasmijali. Jedan je ustao i glasno povikao:
– Sieg Heil!
Ostali su poskočili i jednako glasno odgovorili. Ubrzo su svi gosti bifea bili na nogama, ritmički ponavljajući iste riječi. Ustao je, doduše nevoljko, i Helmuth Topf, koji je taj dan konačno dovršio iznimno kompliciran popravak dvostruke peći s četiri prigušnice, zbog čega ga je SS-Hauptsturmführer Wenland gotovo silom zadržao na kasnom ručku u vojničkoj kantini, nakon čega su prešli u bife na željezničkoj stanici, gdje je Topf čekao vlak koji će ga vratiti u grad.
– Pobijedit ćemo! – razdragano je Wenland vikao Topfu na uho, nazdravljajući pivom i drugom rukom dajući znak Damentskovoj da donese još dvije pune krigle. Ispivši dugačak gutljaj, odložio je kriglu na stol i primaknuo se Topfu.
– Vi ste sretan čovjek Helmuth, sretan čovjek – govorio je Wenland. – Imate dobar posao, ženu, sinove… Nakon što popijete pivo, vratit ćete se svome domu, a mi, vojnici… Mi ostajemo ovdje.
Wenland je neodređeno pokazivao po bifeu. Napravivši krug rukom, stavio je dlan na Topfovo tjeme, približio ga k sebi i poljubio u čelo.
Topf je osjetio nelagodu, jer je iz iskustva znao da će nakon još nekoliko piva Wenland promijeniti retoriku. Sve što u ovom trenutku vidi kao Topfov blagoslov, uskoro će smatrati izdajom vlastita naroda. Na Topfovu sreću, u stanicu je, upravo u trenutku kada mu je Wenland utiskivao cjelov u čelo, ušao vlak. Na brzinu se ustao, pozdravio i, osjetivši golemo olakšanje, sjeo je u vlak. Znao je da će za nepunih sat vremena biti u toplini obiteljskog doma, daleko od ovog mjesta.
***
Crkva, koja je bila smještena na sjevernoj strani prostranog gradskog trga, počela je zvoniti gotovo u istom trenutku kada je zazvonila i budilica u obiteljskom domu Topf. Wojcik Damentsky otvorio je vrata bifea, baš kao i svakog jutra, u trenutku kada je prvi jutarnji vlak u 06:00 veselo zasvirao pri ulasku u stanicu. Mamurnog SS-Hauptsturmführera Alfreda Wenlanda ađutant je probudio točno u 06:00. Sve je to s visine pomno pratio Mavro Bröder, lebdeći u oblacima plavičastog dima koji su izlazili iz visokog dimnjaka dvostruke peći s četiri prigušnice.