Sjetio sam se toga prvoga dana škole, početkom rujna, na suprotnoj, zapadnoj strani otoka, u Komiži. Te se večeri pri povratku iz škole zatvorila priča na koju nisam stigao, izmaklo mi je njezino prolazno vrijeme, pa sam za večerom zapitao o slanju u kut, kada bi učiteljica poslala kojega od nas pred računalo. Onda bi se osvrtali, jedno na drugo, učiteljica i dječak iz kuta, dok im se pogledi ne sretnu, dok ne zaborave propušteno.
Prolazna je vremena u Komiži teško propustiti, valjalo bi za to imati snažnu volju. Dvije se ure, dvije utvrde, samostanska i gradska, oglašavaju po svome, ali im se poruke ne mogu razmrsiti. Na puni sat jave se istina obje, ali ne istovremeno, jer ga jedna prvo oglasi, pa drugoj prepusti da odbroji dvanaestine, onda i sama učini isto, da bi se, ona nepoznata, začas javila s prvim kvartalom. Bit će da o podnevu i ponoći komiške ure udare trideset puta. Ili ipak usfali onaj jedan bat.
A gore prema Podšpilju, uz samostansku utvrdu, iznad dozrelog vinograda, ispod brušenoga bijelog kamena, leži Maestro. Tako se to, nesigurno, kaže leži, prije bi se reklo da ondje jest, jer na kraju dana, na povratku iz Kuta, ondje prima posjete. Osim kada gromovi rasparaju krošnje čempresa ili poremete mehanizme ura, pa nakratko, a možda čitavu vječnost, treba preskakati, prepreke ili vrijeme da bi se vidjela svijetla točka na horizontu, vršak zvonika Sv. Silvestra na Biševu.
Kada sam ga uzeo u mrežu svojih razgovornih planova, nisam znao da Maestro ne voli novine. Bio sam, a možda i ostao, površan, nisam siguran da se može prestati biti ono što se jest. Površan i uporan: nalazili smo se namjerno, Maestro i ja više od dvanaest i bit će ipak manje od trideset puta u onom kvartu vremena te nesretne epizode. Bio je pristojan i želio da odustanem, ali je studentima glume na predavanjima, koja bih na njegov poziv slušao, govorio toliko površno da mu nisam mogao popustiti, nisam mu htio olakšati igru. Morao ju je sam presjeći. I učinio je to, napola, poput cigarete bez filtera koju bi uvijek lomio napola prije nego polovicu utakne u muštiklu.
Poslije se, zapravo ubrzo, sve otrglo. Sreli bismo se neočekivano i namjerno, svejedno. Bio je jedini čovjek kojemu je na moje oči promet – a promet ima svoje vrlo povlašteno vrijeme – stao. Uzeo je, Maestro, Stipu Šuvara pod ruku pa su, na čuđenje nas koji smo to gledali, zagazili među tramvaje i vozila, pored spomenika Jurju što ubija aždahu, iz muzeja Kršnjavoga spram Kazališta, a promet je stao i nije se čulo ništa, pa ni grički top ili zvona svetoga Vinka, jer je već bilo minulo podne. A u takvom, poznom, podnevu u predvečerje, za ljetne ratne pomrčine, ugledao sam ga iznenada ispred bočnog ulaza dubrovačke katedrale, jedini je istrčao iz Trubadura i nakrivljen malo više nego inače gledao preko, iza, kroz mene. Uzeo me onda pod ruku, okrenuo i pokazivao kako se gradski zvonik s urom upravo bio nakrivio pod teretom zvučnog zida probijenog u Melkiorovu snu, davno prije nego je Maestro to stigao svojim očima potvrditi.
Poželio sam ga zagrliti, ali srećom nisam, Maestro je trebao ostati nakrivljen, zagrljaj bi ga zabolio. Ako ne vjerujete, učinite, kada se zateknete ondje, koji korak dalje prema glavnim gradskim vratima i pogledajte dubrovački Knežev dvor iz profila. Ne vjerujte da se nakrivio, za vas ni od trešnji, dvorovi kneževa, kao i kneževi sami, drže se uvijek pomalo ukrivo. U moje vrijeme, doba kada se u školi prestajalo ići u kut, držali su se tako već bez štapa, kakav je Maestro ostao do kraja, bez geste i grimase.
Ispratio me ono nekoć pred vrata glumačke škole i kazao – Vlaho, zar ne vidite da među nama nema erotike. Povjerovao sam mu na mah, površan kao što rekoh. A kako bi tek bilo lijepo da je Maestro bio u pravu, da nema kuta iz kojeg curi vrijeme.
Kut
_____________________________________________Ani Marinković
Maestro se rodio u Kutu.
Sjetio sam se toga prvoga dana škole, početkom rujna, na suprotnoj, zapadnoj strani otoka, u Komiži. Te se večeri pri povratku iz škole zatvorila priča na koju nisam stigao, izmaklo mi je njezino prolazno vrijeme, pa sam za večerom zapitao o slanju u kut, kada bi učiteljica poslala kojega od nas pred računalo. Onda bi se osvrtali, jedno na drugo, učiteljica i dječak iz kuta, dok im se pogledi ne sretnu, dok ne zaborave propušteno.
Prolazna je vremena u Komiži teško propustiti, valjalo bi za to imati snažnu volju. Dvije se ure, dvije utvrde, samostanska i gradska, oglašavaju po svome, ali im se poruke ne mogu razmrsiti. Na puni sat jave se istina obje, ali ne istovremeno, jer ga jedna prvo oglasi, pa drugoj prepusti da odbroji dvanaestine, onda i sama učini isto, da bi se, ona nepoznata, začas javila s prvim kvartalom. Bit će da o podnevu i ponoći komiške ure udare trideset puta. Ili ipak usfali onaj jedan bat.
A gore prema Podšpilju, uz samostansku utvrdu, iznad dozrelog vinograda, ispod brušenoga bijelog kamena, leži Maestro. Tako se to, nesigurno, kaže leži, prije bi se reklo da ondje jest, jer na kraju dana, na povratku iz Kuta, ondje prima posjete. Osim kada gromovi rasparaju krošnje čempresa ili poremete mehanizme ura, pa nakratko, a možda čitavu vječnost, treba preskakati, prepreke ili vrijeme da bi se vidjela svijetla točka na horizontu, vršak zvonika Sv. Silvestra na Biševu.
Kada sam ga uzeo u mrežu svojih razgovornih planova, nisam znao da Maestro ne voli novine. Bio sam, a možda i ostao, površan, nisam siguran da se može prestati biti ono što se jest. Površan i uporan: nalazili smo se namjerno, Maestro i ja više od dvanaest i bit će ipak manje od trideset puta u onom kvartu vremena te nesretne epizode. Bio je pristojan i želio da odustanem, ali je studentima glume na predavanjima, koja bih na njegov poziv slušao, govorio toliko površno da mu nisam mogao popustiti, nisam mu htio olakšati igru. Morao ju je sam presjeći. I učinio je to, napola, poput cigarete bez filtera koju bi uvijek lomio napola prije nego polovicu utakne u muštiklu.
Poslije se, zapravo ubrzo, sve otrglo. Sreli bismo se neočekivano i namjerno, svejedno. Bio je jedini čovjek kojemu je na moje oči promet – a promet ima svoje vrlo povlašteno vrijeme – stao. Uzeo je, Maestro, Stipu Šuvara pod ruku pa su, na čuđenje nas koji smo to gledali, zagazili među tramvaje i vozila, pored spomenika Jurju što ubija aždahu, iz muzeja Kršnjavoga spram Kazališta, a promet je stao i nije se čulo ništa, pa ni grički top ili zvona svetoga Vinka, jer je već bilo minulo podne. A u takvom, poznom, podnevu u predvečerje, za ljetne ratne pomrčine, ugledao sam ga iznenada ispred bočnog ulaza dubrovačke katedrale, jedini je istrčao iz Trubadura i nakrivljen malo više nego inače gledao preko, iza, kroz mene. Uzeo me onda pod ruku, okrenuo i pokazivao kako se gradski zvonik s urom upravo bio nakrivio pod teretom zvučnog zida probijenog u Melkiorovu snu, davno prije nego je Maestro to stigao svojim očima potvrditi.
Poželio sam ga zagrliti, ali srećom nisam, Maestro je trebao ostati nakrivljen, zagrljaj bi ga zabolio. Ako ne vjerujete, učinite, kada se zateknete ondje, koji korak dalje prema glavnim gradskim vratima i pogledajte dubrovački Knežev dvor iz profila. Ne vjerujte da se nakrivio, za vas ni od trešnji, dvorovi kneževa, kao i kneževi sami, drže se uvijek pomalo ukrivo. U moje vrijeme, doba kada se u školi prestajalo ići u kut, držali su se tako već bez štapa, kakav je Maestro ostao do kraja, bez geste i grimase.
Ispratio me ono nekoć pred vrata glumačke škole i kazao – Vlaho, zar ne vidite da među nama nema erotike. Povjerovao sam mu na mah, površan kao što rekoh. A kako bi tek bilo lijepo da je Maestro bio u pravu, da nema kuta iz kojeg curi vrijeme.