Iz ciklusa priča “Jastrebova koljena”, nastalih po pjesmama Jamesa Tatea, iz zbirke “Jastrebove uspomene”, štampanima u Mogućnostima, jesen 2011, u prijevodu Miloša Đurđevića
*
Žena ga je donijela iz samoposluge u urni, kao i ostale.
Svako jutro ista slika. Hemendeks, tost i bijela kafa.
– Opet jaja, jebote! – rigalo mi se više od njih.
– Gospodin bi nešto bolje? – nije trpjela prigovor.
Tako smo za doručkom otkrili da je pile živo. Poštedjeli smo ga. Udomili. Postao nam je kućni ljubimac. Bio sam mu zahvalan što više nikad nismo imali jaja za doručak.
Nije prošlo puno i cijela je kuća bila njegova. Ubrzo nam se jastreb doselio na prozor. Bio je svjedokom naše idile iza zatvorenih prozora. Prozore nismo smjeli otvarati jer smo se bojali neravnopravnog ptičjeg dijaloga. S vremenom nam je ponestalo zraka. Stali smo se sušiti. Ni jastreb, s druge strane stakla, nije izgledao bolje. Umirao je od gladi. A onda je beba odbila napredovati. Od tvrdoglavosti se i razboljela. Doktor s magarećim ušima, bio je rezolutan.
Rastvorili smo kuću cijelom svijetu, nije nam bilo druge.
Pustili smo u svoj dom glavnu cestu. No automobili su je iznenada stali zaobilaziti. Radije su izabrali sporedne putove. Nešto ih je odbijalo od nas.
Pustom cestom su se gurali zečevi i pokoje zalutalo lane. Nije nam bilo nikakve koristi od toga, jer je jastreb bio brži od nas i mislio je samo na sebe. Nismo se bunili, barem je prestao misliti na naše pile.
Jednom nam je nekakav traktor, vukući kola puna sijena, napunio kuću prašinom.
– Sram vas bilo! – dobacio nam je ljutiti traktorista u prolazu.
Jastreb je poletio za njim te mu iskljucao glavu. Zajedno su zašli za obližnje brdo. Traktorist više nikada nije svraćao, niti nas vrijeđao.
Jedva da smo očistili kuću od prašine i nismo još isprali istu sa sebe, kad je naišao zeleni kabriolet, s pet tinejdžera.
– Prodajete li jaja? Čuli smo da imate kokoš – sa stražnjeg sica cvrkutala je jedina curica među njima.
– Mi ne držimo do jaja! – odbrusila joj je moja žena i otišla sprati prljavštinu sa sebe. – Tko će mi oprati leđa? – nehajno je dobacila prije nego je nestala iz kadra.
Četiri tinejdžera su poletjela za njom i više se nisu odvajali od nje. Nikada još nisu vidjeli ženu obrijanog međunožja. Djevojka je ostala uz mene.
– Koliko imate godina? – pitala me.
Pitala me još svašta, i sa svim odgovorima je bila zadovoljna. Pogađate, svi su moji odgovori bili točni.
*
Te sam noći usnuo čudan san.
Tinejdžerica i ja lutali smo prašnjavim seoskim putem. Bio je sunčan dan u ranu jesen.
– Voljela bih polizati svu prašinu s tebe – rekla je privijena uz mene, hvastajući jabuku što sam joj poklonio. Sočnu i crvenu.
– Mi smo u raju, a nas dvoje smo Eva i Adam – dodala je, milujući me po mojoj tetovaži na prsima. Ja sam je milovao po glatkome pubisu. Obrijala se meni za ljubav.
Uto nam je prišao magarac vukući kola. Bio je umoran i sam. Bez kočijaša i gazde. Zastao je pored nas.
– Divan je dan! – prijazno nas je pozdravio.
– Prekrasan! – uljudno smo odzdravili. Usput sam ga počešao po njušci. Bilo mu je drago.
– Čini mi se da je ovo jako usamljen magarac – rekla je malena.
Svratio sam iza, poviriti vozi li što u kolima. Tamo je bio nevelik ovalni crni predmet, nekakva kutija u obliku jaja.
– Ustvari, to je dječji lijes – riješio je sve nedoumice magarac.
– Otvori! Otvori! Još nikada nisam vidjela mrtvu bebu. Ajme meni! Joj, otvori! – navijala je cura na mene, pljeskajući rukama.
Nisam se pomakao, nisam ni mogao. S mene se cijedilo. Topio sam se. Bilo me je sve manje i manje. Uskoro sam bio toliko sitan da sam se utopio u vlastitom znoju. Od mene je ostala samo lokva u prašnjavom putu.
Magarac zgrabi jabuku iz ruke šokirane cure.
– A tko to ne bi bio usamljen na ovakvom putu? Pogledaj sebe, glupa kokošo! Ijaaaa! Ijaaaa! – zareve magarac pune gubice i ode s kolima, niz prašnjavu stazu.
Usamljena čučne nad mojom lokvom, kako bi se ogledala. Primijetio sam odozdo, imao sam super pogled na njene butine i njen pičić, cura je stvarno imala kokošje noge.
*
Tinejdžeri su ostali kod nas dva dana. Ostali bi još, no naišao je naš doktor, s jastrebom na ramenu. Prepali su se te slike i odjurili. Meni i ženi bilo je jako žao zbog toga.
– Rekla mi je ptica… – nije oklijevao doktor s magarećim ušima. – Da vaša beba još ima temperaturu. Je l’ to moguće?
– Aha! – odgovorio sam – Svakim danom joj raste po jednu liniju.
– A tlak u barometru pada. Sprema se oluja! Prava jesenja. Valja nešto poduzeti! – nagovorio me na brzinu doktor.
Doktoru i snovima se valja vjerovati.
Otišao sam u dječju sobu. Beba je bila vruća. Ispod njezinoga krevetića izvukao sam već odraslo pile, gotovo kokoš. Odfikario sam joj sjekirom glavu na nogostupu. Od pileće juhe, svi smo se osjećali bolje.
Kukurikavac i njemu slični
Iz ciklusa priča “Jastrebova koljena”, nastalih po pjesmama Jamesa Tatea, iz zbirke “Jastrebove uspomene”, štampanima u Mogućnostima, jesen 2011, u prijevodu Miloša Đurđevića
*
Žena ga je donijela iz samoposluge u urni, kao i ostale.
Svako jutro ista slika. Hemendeks, tost i bijela kafa.
– Opet jaja, jebote! – rigalo mi se više od njih.
– Gospodin bi nešto bolje? – nije trpjela prigovor.
Tako smo za doručkom otkrili da je pile živo. Poštedjeli smo ga. Udomili. Postao nam je kućni ljubimac. Bio sam mu zahvalan što više nikad nismo imali jaja za doručak.
Nije prošlo puno i cijela je kuća bila njegova. Ubrzo nam se jastreb doselio na prozor. Bio je svjedokom naše idile iza zatvorenih prozora. Prozore nismo smjeli otvarati jer smo se bojali neravnopravnog ptičjeg dijaloga. S vremenom nam je ponestalo zraka. Stali smo se sušiti. Ni jastreb, s druge strane stakla, nije izgledao bolje. Umirao je od gladi. A onda je beba odbila napredovati. Od tvrdoglavosti se i razboljela. Doktor s magarećim ušima, bio je rezolutan.
Rastvorili smo kuću cijelom svijetu, nije nam bilo druge.
Pustili smo u svoj dom glavnu cestu. No automobili su je iznenada stali zaobilaziti. Radije su izabrali sporedne putove. Nešto ih je odbijalo od nas.
Pustom cestom su se gurali zečevi i pokoje zalutalo lane. Nije nam bilo nikakve koristi od toga, jer je jastreb bio brži od nas i mislio je samo na sebe. Nismo se bunili, barem je prestao misliti na naše pile.
Jednom nam je nekakav traktor, vukući kola puna sijena, napunio kuću prašinom.
– Sram vas bilo! – dobacio nam je ljutiti traktorista u prolazu.
Jastreb je poletio za njim te mu iskljucao glavu. Zajedno su zašli za obližnje brdo. Traktorist više nikada nije svraćao, niti nas vrijeđao.
Jedva da smo očistili kuću od prašine i nismo još isprali istu sa sebe, kad je naišao zeleni kabriolet, s pet tinejdžera.
– Prodajete li jaja? Čuli smo da imate kokoš – sa stražnjeg sica cvrkutala je jedina curica među njima.
– Mi ne držimo do jaja! – odbrusila joj je moja žena i otišla sprati prljavštinu sa sebe. – Tko će mi oprati leđa? – nehajno je dobacila prije nego je nestala iz kadra.
Četiri tinejdžera su poletjela za njom i više se nisu odvajali od nje. Nikada još nisu vidjeli ženu obrijanog međunožja. Djevojka je ostala uz mene.
– Koliko imate godina? – pitala me.
Pitala me još svašta, i sa svim odgovorima je bila zadovoljna. Pogađate, svi su moji odgovori bili točni.
*
Te sam noći usnuo čudan san.
Tinejdžerica i ja lutali smo prašnjavim seoskim putem. Bio je sunčan dan u ranu jesen.
– Voljela bih polizati svu prašinu s tebe – rekla je privijena uz mene, hvastajući jabuku što sam joj poklonio. Sočnu i crvenu.
– Mi smo u raju, a nas dvoje smo Eva i Adam – dodala je, milujući me po mojoj tetovaži na prsima. Ja sam je milovao po glatkome pubisu. Obrijala se meni za ljubav.
Uto nam je prišao magarac vukući kola. Bio je umoran i sam. Bez kočijaša i gazde. Zastao je pored nas.
– Divan je dan! – prijazno nas je pozdravio.
– Prekrasan! – uljudno smo odzdravili. Usput sam ga počešao po njušci. Bilo mu je drago.
– Čini mi se da je ovo jako usamljen magarac – rekla je malena.
Svratio sam iza, poviriti vozi li što u kolima. Tamo je bio nevelik ovalni crni predmet, nekakva kutija u obliku jaja.
– Ustvari, to je dječji lijes – riješio je sve nedoumice magarac.
– Otvori! Otvori! Još nikada nisam vidjela mrtvu bebu. Ajme meni! Joj, otvori! – navijala je cura na mene, pljeskajući rukama.
Nisam se pomakao, nisam ni mogao. S mene se cijedilo. Topio sam se. Bilo me je sve manje i manje. Uskoro sam bio toliko sitan da sam se utopio u vlastitom znoju. Od mene je ostala samo lokva u prašnjavom putu.
Magarac zgrabi jabuku iz ruke šokirane cure.
– A tko to ne bi bio usamljen na ovakvom putu? Pogledaj sebe, glupa kokošo! Ijaaaa! Ijaaaa! – zareve magarac pune gubice i ode s kolima, niz prašnjavu stazu.
Usamljena čučne nad mojom lokvom, kako bi se ogledala. Primijetio sam odozdo, imao sam super pogled na njene butine i njen pičić, cura je stvarno imala kokošje noge.
*
Tinejdžeri su ostali kod nas dva dana. Ostali bi još, no naišao je naš doktor, s jastrebom na ramenu. Prepali su se te slike i odjurili. Meni i ženi bilo je jako žao zbog toga.
– Rekla mi je ptica… – nije oklijevao doktor s magarećim ušima. – Da vaša beba još ima temperaturu. Je l’ to moguće?
– Aha! – odgovorio sam – Svakim danom joj raste po jednu liniju.
– A tlak u barometru pada. Sprema se oluja! Prava jesenja. Valja nešto poduzeti! – nagovorio me na brzinu doktor.
Doktoru i snovima se valja vjerovati.
Otišao sam u dječju sobu. Beba je bila vruća. Ispod njezinoga krevetića izvukao sam već odraslo pile, gotovo kokoš. Odfikario sam joj sjekirom glavu na nogostupu. Od pileće juhe, svi smo se osjećali bolje.
I kuću smo zatvorili. Oluja će.