Radi u najskupljem hotelu u gradu. Kuha za ljude koji zbog njega pristižu iz cijeloga svijeta, koji su se obogatili prevarom, životnim rizikom i nesrećom, ili tako što su teško radili sve dok nisu toliko ostarili da postanu svjesni svog nepreglednog materijalnog bogatstva. Neki od njih će, nakon što kod njega večeraju i u njegovom hotelu prespavaju, otputovati iz grada da budu ubijeni. Drugi će opet biti toliko nesretni da će se ubiti sami. Treći će umrijeti, jer su toliko stari i umorni.
Ali svaki među njima mislit će, posljednjom svojom mišlju, o onom što im je on te večeri skuhao.
I osjetit će sreću i čežnju.
Tko u času svoje smrti osjeti sreću i čežnju, taj je u vječnosti čežnjiv i sretan. To je taj raj.
Onda se zarati.
Onda neprijatelj prođe kroz grad i odvede ga od nje.
Ona, njegova žena, kojoj je kuhao svakoga jutra, prije nego što će na posao u hotel, tražila ga je četrdeset dugih godina, ali ga nije našla. Ni njega, ni njegovu kost.
U priču za koju kažu da je pouzdana, ona nikada nije povjerovala.
A priča kaže da su kuhara odveli neprijateljski vojnici da kuha njihovom generalu, nesretnom čovjeku, koji je kad ne bi ubijao, bolovao od depresije. A ubijao je rijetko, jer se plašio zločina.
Njemu da kuhaš, rekli su mu.
Ne mogu, odgovorio je.
Moraš, rekli su.
On je kuhao generalu, ali sve što bi mu skuhao, bilo je tako bljutavo i nejestivo, gore od najgore vojničke menze, iako je kuhao isto onako kao što je kuhao u hotelu, s još boljim mesom i povrćem, sa začinima iz cijeloga svijeta, na štednjaku specijalnom, engleskom.
Ovo je odvratno, rekao je general gnjevno.
Prvi put.
Drugi put.
A treći put samo je onjušio njegove splačine i naredio ga ga strijeljaju zajedno s upravo dovedenim razredom prvačića iz muzičke škole.
Kuhar je, kazuje priča, umro zajedno s najdarovitijom dječicom u gradu. Iz masovne grobnice u kojoj leže za mirnih se, naročito vedrih ljetnih noći, začuje Mozart i zamiriše tajlandski curry.
Ona jedina u tu priču ne vjeruje. I ne da im da diraju u taj prostrani grob u polju.
Živi u staračkom domu. Traži da joj za ručak donose isključivo tri dana stare ostatke drugih stanara. Najmilije su joj rigotine već mrtvih sudrugova i drugarica.
Pojede li slučajno nešto što bi jela ljudska usta, ona plače.
Kuhar
Radi u najskupljem hotelu u gradu. Kuha za ljude koji zbog njega pristižu iz cijeloga svijeta, koji su se obogatili prevarom, životnim rizikom i nesrećom, ili tako što su teško radili sve dok nisu toliko ostarili da postanu svjesni svog nepreglednog materijalnog bogatstva. Neki od njih će, nakon što kod njega večeraju i u njegovom hotelu prespavaju, otputovati iz grada da budu ubijeni. Drugi će opet biti toliko nesretni da će se ubiti sami. Treći će umrijeti, jer su toliko stari i umorni.
Ali svaki među njima mislit će, posljednjom svojom mišlju, o onom što im je on te večeri skuhao.
I osjetit će sreću i čežnju.
Tko u času svoje smrti osjeti sreću i čežnju, taj je u vječnosti čežnjiv i sretan. To je taj raj.
Onda se zarati.
Onda neprijatelj prođe kroz grad i odvede ga od nje.
Ona, njegova žena, kojoj je kuhao svakoga jutra, prije nego što će na posao u hotel, tražila ga je četrdeset dugih godina, ali ga nije našla. Ni njega, ni njegovu kost.
U priču za koju kažu da je pouzdana, ona nikada nije povjerovala.
A priča kaže da su kuhara odveli neprijateljski vojnici da kuha njihovom generalu, nesretnom čovjeku, koji je kad ne bi ubijao, bolovao od depresije. A ubijao je rijetko, jer se plašio zločina.
Njemu da kuhaš, rekli su mu.
Ne mogu, odgovorio je.
Moraš, rekli su.
On je kuhao generalu, ali sve što bi mu skuhao, bilo je tako bljutavo i nejestivo, gore od najgore vojničke menze, iako je kuhao isto onako kao što je kuhao u hotelu, s još boljim mesom i povrćem, sa začinima iz cijeloga svijeta, na štednjaku specijalnom, engleskom.
Ovo je odvratno, rekao je general gnjevno.
Prvi put.
Drugi put.
A treći put samo je onjušio njegove splačine i naredio ga ga strijeljaju zajedno s upravo dovedenim razredom prvačića iz muzičke škole.
Kuhar je, kazuje priča, umro zajedno s najdarovitijom dječicom u gradu. Iz masovne grobnice u kojoj leže za mirnih se, naročito vedrih ljetnih noći, začuje Mozart i zamiriše tajlandski curry.
Ona jedina u tu priču ne vjeruje. I ne da im da diraju u taj prostrani grob u polju.
Živi u staračkom domu. Traži da joj za ručak donose isključivo tri dana stare ostatke drugih stanara. Najmilije su joj rigotine već mrtvih sudrugova i drugarica.
Pojede li slučajno nešto što bi jela ljudska usta, ona plače.
Dugo, neutješno.
Dok ne zaboravi.