U nas kućnih paljevina, sem s ratova, nikad nije bilo. Niti kakvih naglih odlazaka u daljinu, bez moranja. Trgovinstvo nas je rijetko odvajalo od evljada, do pro plota ili džade, a ni tadek za nevakta. Trmali se nismo zato u hizmete s vanjskih strana od avlijskih uskih streha dalje. Za vidjela, u baštama ženskadija zauzeta bila raznim poslovima, s makanjama uz pojase, s naručjima što zahtjeve neba štovala su, obaveze koje iza sebe nije džais ostavljati drugom u nasljedstvo. Avlije nam oko kuća, ka dlanovi uz obraze na mrazini, sagrijane jugovinom plahom za rašćenje. Tu je lahko u dobroti njivit nejač starogodnu, al grčinom davilo nas svako naglo otrzanje u tuđinu, ka u edžel. Kad smo moju majku ispraćali, kroz avliju, kroz kapiju koja nas je do na groblje sve počešće izvodila, to se i naš upad u svijet spoljni završavo iza praga, muškom rukom na irezi i ramenom pod tabutom. Isto mi je sadek osjećanje: ma ko da se preselio, kano da je preko brda samo prešo u drukčije tabijate, rahmetluku podređene. Živima su dvije dužine duše sakrojene: tvarno ruho svakoj duši dok je vidna, i netvarno kad napusti naše tijelo, kuću varki. Zato dok je opipljiva, duša umije da zaboli, ma nam srce bilo od kamena.
Kad smo ono u davnini iz Biševa ovdek prelazili, da svijemo novu kuću, pokrenuti iz moranja, ostavili sve smo tamo nepipnuto, ni variva s ključa vatrenoga ne izmaknuv, iz torova grla ne pokrenuv. Bježanije ne daju ejama, strava nikad u dobru ne svrši, nit krasotu dovede do konca u brzini smišljano nam djelo, u kratkoći lijepog sana mlađevine. Sve smo ostavili, jer odmaći mi nikuda dotad nismo mogli bez sudbine. Ka da padoh u pričanje prazno, brez navoda, brez istine kojoj mi je zavjet roda na ispitu, kojoj su mi usta odvezana u zakletvi da ne krijem moju ličnost od mjerenja njena grijeha.
Ja sam Zejna; od svih koje bez zaštite preko noći od malehna ostadoše, ja sam prva iz stambolske rednje hilom izuzeta, mirazlijka kojoj ravne u mahali nije bilo za vremena srećnog mira, spala ka sve mazne kćeri na povredu ženskog aha. U navadi zločinjenja, sa prevratom u držanju, s pola duše okrenuta svijetu, a sa drugom polovinom svome strahu prema muškoj tvrdoj riječi, – sa svojih sam devet ljeta kroz čičekluk ispred kuće tek pristigla da potrčim, da zanjišem i povijem glave grdnim đurđinima. S dvanestim sam pod pojasom godom zbilježena bila bračnim darovima od akrebe one od Hojmanâ, za sina him Kema, derle jedno za čeperak tek od mene postarije, ali ljuto kano pašče. Htjeli moji poslušati svoje duše-prisjetice, srcâ dobrih, al him uši napunili po kahvama zijanćeri koji štetu sami ne nanose, al su horni podržat je drugom kad je načinjena. Veselna je majka sa dušeka klela bona, ustopice, preklinjala preke kanunčare, ponadana lakovjerno da će dobro prevagnuti odjedaman, da će ljudi sami pohitati da razvale nedorasle muške zdogovore. Uzaludno! Imala sam otad obavezu da ga čekam i da rastem sa Hojmanom barabarke, skupljajući u njedrima sve zemaljske slasti za buduća naša noćna šaputanja, sve dok mu se muške dlake ne skofrče oko usta, sve dok mu se zemne huje među vjeđe ne sakupe.
Od samote, po majkinoj ranoj smrti, srušiv muške tabijate, udadoh se, zorna, iz nečara za mlađahna muškog dojmenika, duši prečeg i očima bližeg momka iz mahale. Pobjegla sam, brez ičega, za Selmana sirotana. On je častan u držanju, muž kućevan po namjeri, nafakali, lahkih ruku, uz fildžane i tepsije, kraj vatara kalajdžijskih, akšamlija nadaleko poznat zdokonjenoj bratiji sa druma. Svakom svojta umiljata, no nakahren po sudbini od roda mu navezanoj s nemanjima. Držeć stranu Hojmanovu, jaku malom i imaćem, i drúge me verne tadek napustile. Prokleta od doma svoga, danima sam otad željkovala da preskočim ondek gdje sam progledala. Rođena me odgurnula svojta. Uzela me usta zlobna raznositi ka jadnicu kojoj više ni bajanjem svjetli obraz nije mogo povratiti niko ovdek. Tanjila se žudnja moja prema kući od koje me zli jezici odvojiše, naopake huje moga roda i namovi sjordamljene moje braće. Sva akreba Zulfikarâ odrekla se mlade mene. Zar on, skupljač smrada zemnog, da uzapti našu mladost jedvočeku, ašik Zejnu za kojom je svako Turče budalilo niz mahalu sokacima!. Selmanica moje oko, nur u samom oku mome što se nikad neće utuliti. Moja rana, kušnja moja, zemna kazna neumjenja, sramežljiva iz potaje pusta strepnja koja zeba od sravnjenja ispod pasa sa dobrotom koju, otsad, nikog nemam da je brani odricanjem i kuknjavom, u staranju rad kojeg su podnosite sve studeni. Godina se santom leda okovala u prevratu. Nebo iznad crnih kuća kano metlom obrisano: ravno sve do Galicije.
Predosjećaj ježni stanjio mi šuhbetima misli, nevjerica ogrnula dojme, na putu me dobrom upahnule sumnje. Ka kad trepneš, pod bajrakom od tuđinstva, Selmana mi odvedoše vojarnici pod puškama. Dobrovoljno, pod moranje, odvedoše sve mladiće iz čaršije, sirotinju vazda hornu da zulume tuđe sviđa. Svi otoše, uz kuknjavu ka uz pjesmu, da podolme pravde švapske ka kaldrmu pred kućama što ostaše brez muškoga nadzorništva. Nikad više Selman neće prebaciti trepavicu preko snova koje marom podizasmo iz mojega naručeta, u pogibelj silom gurnut bespovratno. Dugo smo ga svi čekali, i još duže svi sanjali pod prozorom njegov hrhot, kašljucanje uz koje se po mahale podizalo. Kroz tmušine sobne i gluhote od jorgana, štrecajuć od muka svojeg u bezglasju, skakali su ukućani na prozore ponadani da se njima sa Selmanom nove zore približuju. S noći na noć, glasovi su teški zukli, slegala se i praznina u dalj suru i međ nas se taložilo sirotinjstvo naše preko. Njegov dušek, netaknuta loža ledna, sve brže se udaljavo u mrklinu sobnog kutka, ka još jedna nepotrebna stvar u kući ili kano krajputaški neznan mezar. Danima sam, s uma sišla, jagmila se da istrčim u avliju, da sačekam one što su iz daljina dolazili, ljude s puta, sa ranama, s ubojima, ne bil išta dobrog čula. Ljudi koji su me u nečaru ludnu susretali, pod sirotluk glave saginjali i, putima dugim mrcvareni, prolazili šutke mimo puste kuće moje kano pored goladije. Ostala sam od nekrivnje ja brez svoga hranioca. Bez svog štita, ka brez sudbe.
Proj se, Zejno, crnih misli – govorile meni kone, majki kojoj i grudi se osušiše ogrknule na usnama božne moje hadžamije. Njihna Zejna u sjenku se obretnula, u pobožnu nijemost kojoj ni doturit ni oduzet više niko nije mogo ni zehricu zemnog âha. Slutnje što me zarobiše okovima mutnih dana, ponekadke u noćima popuštale. Orila se tadek škripa stare građe od sevdaha, od mojega zornog tepoljenja, punih ruku umiljenja i sirotog dečjeg biškorenja. Tad su znali i duvari da se Zejna, Selmanova tenka, to prisjeća blagih noći, iz njedara moći, nečijega žudnog uzdisanja. Prigrlila djecu moju, da mi skole oči šakom kada puta gazim pusta, vjeđom tankom, milookom, da u kušnji dušu mi zaklone od čežnjenja, od dobara haramljenih kad hijanet svlada neoprezne. Da od vakta dobrog riječi slâd čuvamo pod nahrupom sramotinje, nauk meni djeca rabna šaputala iz njedara: Majko naša, s tobom mi smo, i u našoj babovini. Useli se grkljavina u djetinja usta mliječna! Napopavši našu kuću, razniza se gladovanje pod pojasom, ponad sofre, mimo ruku što teftišu naše grijehe, usred srcâ grdne mahanluke. Nemanjima sviklu dušu ne usluži ruka puna lakše nego kad je prazna. Selmanica ostavio nam je svega izobilja slatkih riječi, a potrošit njih ne može ni rasipnik u nemanju, kad s lakobom sav se ospe gled ukrasa spoljašnjega.
Jesam tvrdo suvraćala darodavce s pregrštima slatkog mala, od sadake ježeći se ka od usta brez usana! Još jedaman, nasrtnome Hanefiji poručila da se kloni čežnje dječje, praznih oči koje jošte na vratima prikovane, baba svoga iščekuju sa simitom u mahrami. Bogat bio Hanefija, drzak duhom, prijek u svemu, u Osmana sin rasipan, ka da nije našeg roda. Pod kapicom švapskom sjajnom, umislio da je vezir, sila onostrana, sveto mjesto sve dobrote okupljene oko biti. Novcima je obasipo svaku dušu koja bi mu na put stala, koja bi ga izazvala u nemanju, da proćerda sa njom konak i noć jednu, mrzovoljnu kano kiša što zakasni s berićetom. I sa njim se mogo nije mjerit niko kad popije. Vrijeđao je i sinove Alaj-bega, hranitelje i zaštitu sirotinjsku od bluđenja. Hunjkao je i na strane ovog svijeta, sve jednake za svakoga što su redom, koje tačno postavljene usred zvježđa jesu jasne, da utvrde ljudsku narav. Od onoga zadnjeg jutra, kad je mornu mene sustigao iznad groblja Hanefija, zakleo se da me nikad s mirom neće ostaviti dok ne budem njemu rabna, ka mladuna, pokraj njega s njime išla kroz čaršiju, marnoj družbi kraj dućana potkivačkih, da čaršija na nas čezne, usrećene. S groblja mrtvi pretrneli razbuđeni zadnjom mišlju mog neljuda-pratioca. Sježiše se i u smrti gola čela ispod trava pred zavjerom azginoga Osmanovog sina; pred navalom da prevari, da odvoji od jastuka vjernu glavu, od bešika pupčanicu sjekuć da me liši i majčinstva.
Da je bilo u tom času na mezarju mjesta praznog, od stida bih legla ondek gdje se kosti s dušom rastavljaju, da me nema međ živima što se muče da provedu u igbalu čase zemne, shovrljani u moranje od kojega duša štreca sa pravoga sišla puta. Zar ne vidi Hanefija, pusto momče, da mi djeca uz dimije zavezana cvile kano štenad u sljepoći, da mi njedra još su topla od djetinjeg podvijanja, da sam tuđa na prozoru sabahli dakika, mjesečina čista pro djetinjeg lika, pro makovih polja i bonika. Izgorjela za sve misli koje rúgom u njedrima toplo mjesto održati opet mogu, – nije malo biti majka! Ali prkosno ostat svome srcu vjerna svačim, iscrpljuje snagu koja velikaške sa početka svete knjige misli pridržava na okupu ispod čela. Postidjeh se svoje puti, svog vuđuta, i kolijevke što me kući dočekuje piskom uspavana i muči se da prozbori, i muči se da podraste. Banuh s praga, nesretnica, u sumračje mehko. Kano žiška posred suha sijena, plač djetinji sprlji sobne jeze. I Hankuša, teftišara Hanefiji, spletkašica i gatara, u kući me sučekuje, u milosti božjoj da me nađe, u poharu kano da je došla, ili radi nečijega spasavanja. Ne može me pogledati, sve okreće glavu ne bi li se dojma uhvatila. Snebiva se, trepti kano mrčna lamba na prozoru.
Dotičem joj lednu ruku, do znanja joj dajuć da smo još mi one drúge stare, komše koje neumjenjem sevdah isposvađa, ka da su nam čičekluci grobnom zemljom podolmljeni. Ne može se svaka miso prozboriti, i ne treba ako sa nas sve prozbori da smo samo bespametni sa obala pogurnuti, da nam kušnja ilom sa dna pozatvara čula nježna. Znadoh sprva da su guju unajmili zli jezici, da mi dušu rasteriši, posred rane prstom da mi takne, ondek gdje nam još s malehna mezar dragi šćućuri se. Hankuši se prići ne dâ drukše nego terslucima, bilo da je hizmet vodi, bilo da je nepca svrbe. Pozdravih je, htijuć da se od zorlame s duše oprostimo. Ka da išnuh nepomenku ispred praga, osta njena usna ledna u vazduhu, iskrivljena pod grčinom. Nije došla po dobroti sa mnom jadnom da divani, nema zarad a ni o čem: hanske jasle njoj su sadek dvori širom otvoreni. Oči koje poskakuju s mala na mal, zaostaju za mislima koje nisu po kanunu. Gledam kako opipava u šta jezik da zabode. Prepuštam joj da se muči, a znam koja riječ joj fali, znam i rječi s kojima će poklopiti priču cijelu čim pro praga šmugne u sjen, raskrčmivši naše srame. Bože dragi, proste duše sačuvaj me. Naše priče nisu zbori, to su kušnje suvratnoga bliskog bića, za poharu ustasalog sred nemanja zbog kojega i hatari rasplinu se. To su klapnje kojim dušman imovinu sebi uvećava, kad sve tuđe izjednači poniženjem ljudskog gleda. Prostakluci ni s bogatstvom ne izumru tu gdje misliš da ni noktom nemaš u šta zagrebati, prostak nađe zanokticu.
Selami te Hanefija! – puče lokot s usta njenih. Smože snage harpa jedna da se s okom sretne mojim, ka s oštricom lednog noža. Zgadi riječ mi uz koju sam tiho ovdek porastala ka uz pritku vitka loza. Zbrisa rukom s moje duše rabno moje potčinjenje mjeri koja čuva ljude sve odreda priklonjene jednom Bogu. Ujedoh se, iz moranja, za kraj usne. Nagrgura sva iz duše plotna huja mimo mene, ali slana krv sa usta suvrati me samoj meni, zastah nasred grke misli. Hanka hoće da me svuče u prizemlja niskog šara, u pričinu kojoj svaka riječ ne znači to što bogom data jeste svakoj duši. Ona hoće nas dvije da smo u pakosti jedno isto, kojima se ni u pregršt, od olova, naše strave ne bi iste sakupile. Pa i da smo iste posve, al nam majka nije jedna: njena jeste ka hanuma s bijelog dvora; moja majka počerguša svijet skasala. Nećeš, Hanko, ovdek naći upor svome umlju grešnom, ženo božja. Gledaj na šta spasmo drúge, na pačarve, krivoj usni dodijeljene hizmećarke; plitkom srcu unos od kog svako čisto srce prepuklo bi. Ja sam svoje spečatila misli lahke – jezičare, i nisam se ispisala s ovog svijeta koji još je prepun ljudi kojima su obraz i nâm, svetih knjiga koričenje. Bjež od mene, bjež od moga tvrdog pasa, pusta ženo.
Ne selami nikog onaj što je pao u kal po kom hrokću stvori hilom opijeni, zavedeni u imaću azginlukom koji vrijeđa umilnoga. Ibreti se Hanka s riječi koje ne smje da utuvi, od kojih bi izgorjelo svo u njojzi iskobništvo. Ona, koja ne bi kadra da osvoji jedna usta, jednu vjeđu, jednu ruku sa kojom se služi Hanefija, – hizmećarka grijehu posta, prinosilja, rukomija, kvarnoj sofri potrebita jezidača kano metla oko nogu gdje je vazda šlama puno. Za lezetluk sad ne znaju ni domaćin ni sluškinja; njihova su usta otepala od gorčine kojom regne svo jedivo, od čemera zgrkuljana pusta hrana nevoljenih što zauvijek pogubiše sa grčinom umilnosti s kojima smo svi rođeni. Ni slad sadek njima nije održanje: sve što neko od njih dvoje takne rukom, to ljudima nije zemna hranjevina, to je otrov koji koči sve udove, koji pali nakaradne njihne želje. Po baštama tražeć lezet izgubljeni, ostadoše željni slasti ureknute koju malim, za života prstom svako može dotaknuti. Njihna osjetila rano izgorjela, ni riječima služit se ne znaju. Kada zbore ka da krate drva, svaka him je miso krlja za kraćenje. Nisam kivna, al me boli to što vidim: ne trepnuvši, kona moja usta bi mi iščupala i odnijela usne moje, da s dlanova njenih po meraku makar zbore Hanefiji, razbludniku što izgore za tančine koje su nas njegovale u iljumu. Ženska pamet ne popravlja štetu kad je načinjena, nego veću hijanetna čini da prethodnu iza sebe baci.
Hanefija jeste jedan siledžija, stranskoj vlasti na usluzi dronjak od čovjeka, srca sviklog iz pamuka da uzbire tuđe duše, da rastura tuđe kletve i da smutnjom sebi gradi ćeif strahu kog posrka tabijatom od svog oca, dobričine kog evljada poganluci natjeraše da zažmuri prije vremena. Pomamio nezakonjem sav se prema inovjernim našim sabratima, spram ljudskoga tabijata sa veseljem koji ide, od poslova zajedničkih u mahali što se već je na polutke podijelila. Na navike svog se baba oglušio, osramio i njega je u mezaru s po godine. Podivljao, išibao nedužnoga svoga momka u dućanu, poprštio aščikama od podnevka hranu, prokasao među djecu kroz avlije svoga hata. Šejtan mu se nalegao ispod kape. Mrzovolja spustila mu preko oka dremni kapak. Odgurnuo tiho roblje od sebe je terslucima, uvredama prokrčio put do gluši od kafane koja nikad nije bila nama mjesto za pouke. Nama dinom nije dato opoj podnositi. Sa tegobom oko pupka, zahvati nas tadek muka kojom samo huja gospodari, prljotinom podmićujuć svijest pred višim. Nikad takvog kavgadžiju turski dubak nije održao. Nafatilo mnogo grijeha pod mladim se čelom brzo. Ukahrio svu odreda svoju svojtu u blizini. Povređao sve navade uzdignuća u gospode iste vjere po čaršiji. Zatvorio mirne dome nasrtima na odive.
Nije ljuba ona koja još imade usta vrela, da bi usnom krila riječi koje nisu svakom dopadljive. Kud ćeš crnjeg od najcrnjeg samovlašća za grahotu. Ako se je na me obrušio, aman, sve je bono sraman brez povoda sebi umislio. Umislio da sam pusta gdje sam sama, da sam žudna što sam slaba brez svog domaćina. To su kletve, ne prizivi lahkoj sreći iz nenada. Niko ne zna kolko skuta prevrhljo je svojom rukom koja, sadek, u Hankuše nađe slugu da je mije, koja pred njim preži ne bil štogod za se dograbila od nafake kojoj, nekoć, primače se kano mačka punoj sofri. Moja duša jeste ona koja veže ljepotama srca vrela. Sve bih za njih učinila da se oni dvoje nađu u baščama lezetluka, iz kojih su istjerani jer him mjesto odveć pahne na običnost kojom insan, hljebom sročen, nijet čini. Ko đavolu slomi nogu, sa đavoljeg puta brez zijana on ne siđe, a ni tadke za boljitak saplemeni, po moranju, tu ne strepi od navade satiranja. Hanefiju upoznadoh za nemanja onogodnog, s Baruthane u čaršiju kad sam silazila, ka dobrilja, tuđe posle po mahali da skoljavam, za nadnicu, za hvaljenje što se hljebnom korom duši mojoj predstavljalo. Ovolicni kad je bio sjećam ga se, postranice vazda bio svojim tihim jaranima. Kad je mene Selmanica krao, s fijakera vidjela sam već stasitog njega, momka, s karanfilom iza uha, napasnika od azginstva.
Otad traje naše iskobništvo; otad više nisam ona što je dinom prepuštena toplinama novog doma. Otad više ni svijet meni nije mjesto gdje se radost u snivanju zasnivala na dobrima koja márom pripadaju ženi koja vazda i dobrote u igbalu sama dosanjava. Kano da je neko zâr mi pocijepao. Na drzničke mehke riječi tvrde moje usne bjehu, distancija među nama bješe mjera za sluškinje spram gospode što šetaju sokacima. Skoljavao sa svih strana on me vazda, ali uvijek ustuknjivo pred odsječnim mojim neću, zaušnicom s kojom me je u daljine vedra čela majka ispraćala, da sačuva red i pažnju našeg doma, nâm i iskru čistog srca, glas starinca našeg baba. Međ ljudima Hanefija bio onaj koji nježne načne i krv pusti mladoj duši, sa koje se poslije slade jezicima svi odreda čalapaši, gurbetari, otimači rad kojih se neba ruše. Mloge su mi na um pale, ka na rame da hi nosim, nesretnice ispuzale iz sumračja razbluđene, kojima se um sharčio po mutvačkim mračinama, odrođujuć sibijane od njedara u potaju. Kletva pala i na moju radost brzo. Mjerila sam dobro doklen u kušnjama smjemo ići: Dovden moja trpnja seže; e, odavden nema kroka, šapnula mi melajćeta. Učkure je oko pasa lahko rukom razvezivat, i još lakše zahajavat svoja morna umišljanja.
Koliko sam bliže sramu, toliko sam odmaknuta svojoj djeci, nemoćnima što se rukom moga skuta čvrsto drže ka nauka. Nije ljubav sledovanje koje nožem na parčeta svim jednako znamo podijeliti. Sve sabravši mukle sate svoga dvoumljenja, nemajući snage za sve varke od kojih će jednog dana svaka da me izobliči ništavilom, podvukla sam ondar crtu, od surmali svoje vjeđe crnju crtu pro koje se obavezno iz babovog padne haka. Ispod crte stoji cifra, ispod vjeđe stoji oko. Mjera moga sustezanja već je prevršena. A to znači da spor ovaj mogu rješit puškom tankom, koja jeste imovina i sve što mi po babovoj veličajnoj smrti osta. Napadat me neće više niti silit da glasnim ga usnicama ljubim, ja kod koje za Selmana još utoka topla ima; ja koja mu huje rukom posuvraćam i nâd držim da još nije sve otišlo u bestražje. Dobro sam se namučila da dočekam prve pijetle. Prije sabaha probudih hi da ustanu i mubarek dan zagrle, djecu moju, kukavice sadek sinje. Kumriju sam podojila, i paprikom naljutila pred dojenje vrele grudi, da uskahnu dječjem grlu mali zemni lezetluci, da zavežem čežnju dječju pod jezikom što još sriče ime majke kad snevolji iz pospanstva studen njega. Za kanape oko pasa starijem sam privezala safu za čaj isposnički, i povela komši Zadi još dremljivi evljad muški. Komša moja brez naslijeđa bila svoga. Sa srca joj nikad spala nije boljka nerotkinjska. Grlila je svu uz sebe tuđu radost djetinjačku i pazila da ne steže grljaj oko tuđe strepnje.
Kad me vidje, natukmice dade znak mi da zna šta sam jadna sobom naumila, da zastanem i još jednom da se sa svim bar suočim hladne glave. Učili me od malehna: uzet život i kauru grahota je, nasilniku koji tuđe načepljuje stajno mjesto u nićahu, beščasniku koji s hitnjom obraze nam zgrebe noktom, jer ne pazi na putove insanima određene, slijep uz oči da do svoga cilja stigne ma gazio i pro knjiga što su duši hranjevina, zapt od riječi pod kalemom koje štujem u sricanju. Grijeh ne čini, Zejno moja, prema ovom sibijanu, grijeh ne čini; još je rano da pogubiš duše njihne prije no njima da se služe počnu oni ka svi drugi božji ljudi. Pogledaj hi, jedno drugom do ušiju, ka saksije đulistana, tek hi miris ljudski napopao. Na mene se, kono moja, ne ugledaj, al se sjeti da te ipak božja ruka razvezala za boljitak koji s djecom vazda ide pod pazuhom. Šta bi da si ka ja, zabravljena: nit uzimam niti dajem, sa kaskanli tabijatom, u životu koji kradem obijajuć konacima pune kuće sa veseljem. Izgara mi za djecom lubina i kad studen okiva me sobna. Kada moju unizuje ljubav prazno mjesto u naručju, zatvorim se iza sebe u ponjave tabijata, a vraga bih pustila unutra da me s rabnim izjednači svijetom.
Fruzge svjetla otkinute spaše ispod streha s neba. Ni dan više nije sprava za popravku krivog svijeta. Ovdek-ondek, dogorjelih zvijezda paspalj sunu češalj s trepavice. Skotrlja se salebdžija mimo mene niz sokake. Ćumurdžija kresnu žižak usred šume zaugljene. Krakerdžiji skliznu štupa iz grlića čemeruše. Sve zbog nâma što sam mogla da na sebe lepo stavim, stavila sam po učenju. I majkinu ruku ušnu i troprsti kolan niški. I vjeđe sam nacrtala, i obraze obojila, ugladila usne, glavu digla povisoko. Za sobom se ni jedared ne okrenuh, nit pogledah na kućnome pragu djecu, u naručju moje Zade grešne otsad makanjice, ka pod krilom kumrijinim utihnule, iako mi iz njedara srce htjede iskočiti kano ptica samna iz kafeza. Dječja lica zar bih mogla da ponesem u tamnicu, njihne vjeđe da povješam ka mahrame iza brave, da ne prave hlada oku mome sneveselnom. Ubila sam Hanefiju, jeste bogme, kuršumčetom posred srca, ondek gde se hila skrila. Mislio je da mu rabna na jastuke izvezene sama dođoh: istrčao ispred kuće bosih nogu, punih ruku grča koji slomi snove u žudnikâ što ne mogu pogušiti sve morune na grudima što hi piju. Do se nije uplašiti! Bože, kano da mu laknu kada pro ubojne moje ruke silu preku on opazi, koja nikad ne premišlja kada kori nestasale zboru duše. Osmjeli se, osmješi se, ali smješkom kojim, nekad, same sebe u ogledu srećni jutrom susretnemo.
Prazno njedro i čist obraz to je nakit pod kojim se crne zemlje dotaknemo. Sve je mimo toga tafra, tuđa sofra za veselje, – marne duše potpazušje što nam noću došaptava da griješimo nad nejakim. S te dakike, ubila sam, obraza mi radi svoga, jer je obraz sve što osta iz pustog mi nâma od starinca. Zaledih se kano svijeća u nevakat utuljena, al mi dušu u stradanju ne uznese ni lakoba namirenja pravde što se, u potaju, sa mržnjama zgomilala. Oprosti mi, mili Bože, što sam leđa okrenula svjetlu tvome, djeci svojoj koja s puta lahko mogu skrenut za mnom tuharajuć, željna skuta majčinskoga. Pusta kućo, sa četiri strane gluhom svijetu okrenuta, za mnom vrata otsad drži zaključana, da mi roblje zemna grinja ne pojede za naume s kojih zgreših jadno prema nemoćnima što me svojom majkom zvahu. Oduzeti nekom život kraj je svemu, kada život iza toga ostatak je grehotnosti za insana ni mehleme koji ne zna upotrebit za dobrotu. Ja sam samo natjerana da se branim onim čime su me na odbranu natjerali: vatrom koja jedne prži, druge čisti. No me niko potom ne upita zašto ruku podigoh na biće ne uvećav sebi imovinu nit imajuć koristi od toga. Sa strane je lahko suditi o svemu, ali je teže ipak pored tuđe djece usniti u kući.
Nije pravda iznad svega, nit je krivda podno svemu. Obraz jedan nikad ciglo nije lice, ali jeste svijetla strana mjesečeva, vodič duši koju sramež ne udavi. U hapsanu zapala sam, kaznu jednu na vrat sebi nakačila obraz zbraniv od nehaja. Kad sam puškom Hanefiju odvojila od navade da presreće ucvijeljene, mislila sam na oboje, – na njih dvoje zijanćera koji posred voća ka gub niklog, i granali surmu krše sa voćaka, da ne rodi ni zrničak više nad dušama željnim hladovine. Dako ima merhameta za insane prevarene, u potaji nâd me držo. U hapsani, sobi koja džama nema, nema ničeg što slobodnoj duši prija. Sučeka me na daskama stara Nejma, faljetarka, žena kojoj sve jedno je što je vani il unutra. Kad se ona uskopisti, kano da se zli jezici dunjaluka poodvežu. Skrenula je sa pameti pogubivši svo iz kuće u bežanju roblje svoje rastjerano tiranijom, čak je bosa mrazinama do granice za vojnama odšepala ne bil svoga gdje zatekla ikog igdje. Jadna bila, kad me vidje drhteć usta, u žalosti što još jedna uz nju priđe nesretnica. Kad pukoše u vratima iza mene od tamnice ključi šturni, kano da me nož posječe preko pasa, skóčiše se usne moje, ne mogadoh prozboriti ništa mudro u nemljenju, pa uzdahnuh ka da s prošnje dođoh kući skorovljenoj. Jeste da i kuća ova krova ima, jest i vrata da su njena od nevolje čvršća spoljne, ali nema ženskog mâra pod patiskom što veseli i dostove i dušmane. Ničeg nema prepuštenog volji roblja u ovome hramu koji vrijeđa vjerâ veličinu, navikama što nas brane od niskosti koje riju sokacima kada smrkne.
Uplaših se što ću tudek u brezvremlju činit hizmet brezdušniku upoznajuć svrhu svoga okajanja, umislivši da su kazne zemne lišavanje od moranjâ da se stigne u san novi, radi čeg se ni smivati tu ne treba, kada svane, ničim osim svojom suzom. Ko sa snima ovdek uđe, ka sa svicom u pregršti, ubrzo će na dlanu mu čahurica od vatrice biti znakom da je spolja došo s grijehovima, i da nikad isti više kročit neće svojom nogom u dan novi. Sve što me je dovden dopratilo, skršilo se pred vratima kano čapra kad se sniže pod strehama klaničarâ. U zindane praznih ruku treba ulaziti, jer nam ruke svačim tamo budu zavezane. Kad kašiku ruka griješna prinese ustima, izgubi se od iftara lezet među grkim ukusima u gutljaju brez nijeta. I kuluk je prizivati vjernost bivšu kada ne smiješ dotaći se ničeg što je mimo tebe zaostalo čisto u sjećanju tvoje svojte. Pusti snovi! Ni sklopila oka nisam na tahtari preko koje svunoć tvrda slamarica so iz moga tijela ispijala, i mišinjak lice moje žuljio je kano nekad biser-zrnje razasuto oko moga grla bijela. Izdahnuću, mislila sam, odlažući dah za dahom, teškog nijema natopljena koji prži oči moje iskočile od kuknjave što kroz hodnik obejani druge ondek nesretnice. Zar toliko, Bože mili, onih koji pogrešiše ima ovdek shovrljanih pokajanjem?
U nemoći, isti svaki vrisak jeste: nit je muški niti ženski, no iz groba glas sa vatre koja žive propituje kada padnu posred kala na koljena. Svunoć Nejma prinosila mokre krpe i gasila moje grudi, sustizala mlijeko što je teklo mlazevima ka ustima nijeme hadžamije, k makanjama što nedužna pod naramkom grijeha mojih šakicama prazni vazduh obgrljuju. Gdje ste dobri, gdje ste ruke koje dušu iz insana izvlačite, da me ovih brezvjerica muka sačuvate, koje smisli čovjek čovječanstva radi tužnog, kad iskobluk njemu neum pripisuje. I čim sunce zvirnu pusto u odaju onu kletnu, čim se sagna fina zraka u mrklinu podno mojih besanicom oprljenih vjeđa, pokruni se od ježenja ćireč sa duvara iznad nesnom snevoljenih sjeni. – Skupi zrake i sunca oblutka, odustade od vedrine i dan kada vidje gdje je jutrom s neba zabasao. Sve ćenefske tahte klete dočekaše mene redom, iz ćoškova gadne prljotine koje shraču robijaška zaduhljiva pluća. Poslije toga ni spomenut nisam mogla nimet suhi a kamoli srkat tanke kaše grkljavinu. Učila sam kako živjet nije trošit samo dane s rahatlukom, nego disat da ne spane s kosti meso, da se duša mora nekad golom šakom pridržati, ka ranjena golubica pre no prhne svome gnijezdu iz tuđine, jalovinji koja svaku slutnju proteriši kada insan kahrom zdrhti čim kroz njega radost kapne. Da se prstom duša može igdje taći, tamo bi se i svačiji od kamena u njedrima oduh rascvjetao.
Kad čuvari smjéne smjenu, i strepnje se robijaške kano rukom sa nas raspahaju, pred miline sata u podnevu. Zalud meni! Nisam znala koje ruke da se više rabna u snemoći svojoj čuvam, sa korbačom one koja pravde kletne svoje istjeruje ili one kojom silnik štipat voli ispod grla, kano kajmak da otkida, ka đulove da uzbire. Prisila je moć pred kojom od psa svakog krivnja na nas ljuće laje. Ujedi se još ne vide, al hi tuđe ruke nađu i posiplju svunoć na njih soljavinu, da tijela nam bol otvori za naslade od kojih se mozak suši. Brzih dana zatrudnjela mislim da sam, od prljanja, mržnjom koja sve pogasi svjetline u mome umu. Svo mi tijelo posta kruto kano busen na mezaru što pod kapljom vode sliježe, a pod njime pridignuta duša jedna takne čelom krov pod kojim tamo za nas snova nema. Prolaziće sunce tuda dok se zemlja ne poravnja, a trava će po sjećanju obasjavat nurom mjesto gdje se nešto jednom mučno završilo. Mimo mene prolaziće s mirom ljudi, tješila sam sebe svunoć. Na sam sabah prilazio meni Bataković, grko ime spominjanja moga mera, kano pastuh, mrk pod okom, prek od riječi. Stid me i sad od moranjâ kojim me je ponižavo, rad kojih se i obrazi ondek moji rasklapahu od nemara za obzire preko kojih ni dušmani ne prelaze.
Tjerao me kad god dođe da mu preko krila liježem, da mu tepam dok pro prsâ vuče svoje žuljne ruke i balavi ka opijen kad brezbožnik nagraiše. Protiv ruku grabuljara boriti se ja ne mogu. Ali naspram svog vuđuta stojim ka pred dušmaninom. Nit me moje osjećaju ruke, nit me njegov poljub namamljuje. Luk i voda jesu naši ašik-dojmi. Nije samo radi mene dolazio. Izređo bi sve po redu sobe gde su taočene grdne žene, i svakoj se po jedared za učkure oko struka dofaćinjo, sa akšama do sabaha. Tu je dosta od nećara posrnulih kćeri, zavjetuša da prežive i ishrane buljuk svoje ostarjele hadžamije. U brezvlašću vlast je kruća za nesrećne, koja stvara sâma sobom brezakonje. Mlogo više raspusnika po čaršiji sadek šeta, u brezbrižju koje smeta svakom ko se drži dina i ne haje za raspusnost koju puške pune štite i prljava veličaju usta. Ne može se brez adeta, mimo svijeta. Ko ostade uz prag pusti, pusto mu je sve pred njime do Stambola, ma je Stambol predaleko. Bataković naum ima, da povrati staro ustrojenje u zakone. Vođ je nekim neukima, bandi koja s otimanja grdno živi dovršujuć neke priče koje pričat ni u šumi nije adet. Da mi barem od Selmana haber stiže, od torture gutla Bataković sve bih njemu nedolaske duge oprostila, tolko sam se gádi nauzela.
Bataković zidinama sakriven je, samovoljom ka jorganom i zakonom koji sâm je, za nejake, dušmanlukom sakrojio prekim. Stranu silu on pod rukom ima svojom, i na glavi hizmećarskoj krivu kapu brez znamena, kano roklju oko vrata. Nikad grđe spodobije ne susretoh vedrim okom. Za vremena moga baba, on je momak bio njegov za ispomoć u poslima trgovinskim do Stambola. Što je puklo, sve je svojom rukom zafatio, i dućane i imaća, sa mukom se uzdržavši sa pragova da nas ne otjera. Da mi bude za tješenje, Zulfikar je prije ovoga oči zatvorio ne dočekav da mu Bataković po knjigama dugovanjâ raspisuje, da mu kvari zdogovore i raskida veze spoljnje i s nemanjem što su tvrdo bile održive. Sve su kućne naše tajne njemu bile povjerene, pa je sadek sve sâm lahko razrušio. Što ostadoh brez ičega nisam sudbu okukala, al na srca mi je krivo što pretekoh da svjedočim nečovještvu koje neće ništa više popraviti od šerluka bliske ruke. Nikad neću zaboravit kakvu gladi snagu slome, kako voda kano rukom odaginje srame puste, kako nimet iscjeljuje rane žive.
Mučio je Bataković svim me sredstvom, al se slomih, sramna bila, zbog kašike kačamaka, gute koja još mi cijela nasred pupka ranu vrti. Nisam jela dva i zared više dana, da prekratim zemne muke, ne s njegove kužne ruke. Iznemoglu, skinuše me sa hizmeta obavezna, sa javljanja i kupanja, dok ne počeh sama molit komat hljeba ili vode gutljaj cigli. Snekud začin zamirisa, čini mi se otpade mi drob iznutra, prevrnu se oko glave sve po sobi. Bataković sa tanjirom smoka ušo da raskuje moje tvrdo odbijanje, ka kandžijom predvojiv me mirisima. Prevarih se, pružih ruku, otrovala dabogda se. Nije bilo više išta branit možno pred gladima koje sjednom progutaju i gladnika. Dobio je više nego za čim čeznuo je, haračlija, gladovanjem moju volju iscrpljujuć. Kada sravnih svoje srame, kad mi ništa čisto ne preosta, još mi samo djeca ustrebaše. To je znao Bataković, hrđa jedna. Ne pusti mi ni jedaman djecu, a stojednom uzimo me k sebi sa lažima da ću hi se sutra nagledati. Dočula sam, u navadi opanjkara, da mi djeca majkom zovu Zadu milu, i tri noći sve sam klela do unazad što je bilo marnoj meni naklonjeno, i zaspala ipak prazna, ipak s mišlju umirenja: Bolje Zadu, kad se mora, hraniteljkom zovte svojom, djeco mila; bolje i nju nego mene koju više ni pas ne bi omiriso kad bi trebo da se skloni od nečara. I sama se gadim sebe, mrsko mi je da se taknem ondek gdje se svi zaginju da dohvate slasti sa dna duše moje pomjerene. Mrsko mi je da se glednem sebe sadek okaljane.
Nove ovdek drúge redom otkrila sam još bonije; u grame je svakoj ista neveselna tekla priča, u santime život him se poklapao do tančina. Nekoj čovjek obraz nacrnio, nekoj braća rasturila kuću, nekoj kuća ugasila oči. Niko ničim ovdek nije to što stvarno svačim jeste. Dušmanke su dovele hi dovden, a ne čini njihove i srca, ne nikako ispod časti djela njihna: čedomorstva, preljube i hile. Ko uzmogne da hi sluša, samo jedno utuviće gredom: opanjkane sve su redom, pred ljudima i pred Bogom; svaka čista, pomjerena s tabijata od nečara! Među njima jednu koja moje majke nosi ime, da je pazim i nadgledam više od svih nesretnica, zapazio Bataković. Nemoćnom je kosu sevap raščešljati, i bljedilo rastjerati s lica koje u pregršt ti može stati. Nisam dala da je nježnu muške ruke hrgenjaju, molila sam i kumila da se minu hijaneti nedozrela njena tijela. Svi odreda koptisali na djetinje ravne grudi, na mlječiva njena usta. Okâ njenih ka srnećih još se sjeća i zid ponad njena legla. No i sama posve snemoćala, ne mogah se rastrgnuti u noćima rad nje gaseć crnopute muške žudnje u tamnici. Da su kašalj, da su rednja, nafatila i sama bih zaduhljivost bolesnika od dahtanja ispod usta obljuvanih smradovima.
Ne svlada se Bataković jedne noći. Odvede je istrgnuv je iz naručja moga tvrda. Ništa nismo mogle čuti, nit se Šahza ikad više živa nama oglasila. Našli smo je sutra kasno u slotini njene krvi, raščepljenu kano sjenku preko kvasne slamarice. Samoj sebi dušnik iščupala; jedva smo joj ruku smakle s modrog grla ugrizima što bi snakaženo. Otad svašta ja sam dirinčila, ali dala nisam da me Batakova ruka takne u pohotnji dugih noći. Papaz jedan, sestra sam mu mogla biti. Olakšat mi niko ne šće noći teške, no sramoti mojoj svako rad je bio nadodati, kano da se svud utrlo žensko bješe mimo mene. Obnađivah na dakike kletnu sebe otkad dođe čovjek, Hurem, od nikuda. Niti bješe na robiji nit slobodan, izlaziti kad je htio on mogaše, poizdalje na me gledajući. Sin je nekog velikana, pročulo se, i plemenit ka svi što su kad su dobroj knjigi blizu. Oko mene sve se živo sklanjat poče, i sni mi se produžiše, i hizmeti ukinuše. Počela sam da se vraćam zraku sunca u prozoru i s dosadom da se borim kano svako ko još ima u zaleđu dobru miso: jaku vjeru. Imala sam nadu svoju, pod pazuhom knjigu staru sa kojom ću, u pritaju, ja izaći iz zindana, kad me puste, pa da više nisam nikad udaljena ni od svoje od zuluma oprljene trepavice. Uplaših se kad ujutru probudih se opet ženom, ka da pored one sebe ni usnula nikad nisam omražena.
Sustiže me brzo haber-tablja sa papirom, donese je Bataković sklanjajući pogled s mene ka da mi je rod rođeni. Da li bih se srela sa Huremom, i pod kojim uslovima da nam susret mazan bude? Pod nikakvim uslovima ako ćemo oboje se držat riječi ka nafake. Glasonoša nek mu kaže da sastanak primio se, da sam rada vidjet svoga spasitelja. Ja drugoga nikog nemah kome mogah vjerovati, ko me još za biće smatra ravno sebi. Plemenitost nije više kov na sablji, ne moš joj se približiti ka u šumi mahovini koja svoju za hrđanje izabere stranu. Vidjela sam kako gladi osramljuju tijelo, kako tijelo opogani dušu, al vidjela nisam dosad plemenita roda nikog ko će poslije svega ovog biti ono što je nekad bio. Ugaribi svak se ako na šta nema oslonit se. Tek što ode, opet dođe: donio mi Bataković agar šerbet, da povratim uzdrmane nade svoje, da čemerna usta sperem koja su mi, čini mi se, zavrat stala. Nož pod grlo što mi podmetao, što me htjede kad mu pade, drhtavina, da prikolje škrbinama, rakijčine usta punih – on me dvori! Na jaziju i na turu s ključarima kladio se da ga neću izdržati, da ću mu se obisnuti o vrat ne bih li mu tako omilila! Da mi ruka pri ubojnoj kakvoj stvari bješe, Bože, još bih više zaradila dana za zindana.
I Hurem je godinama no ja mlađi, ali likom prestigao i starije oko sebe. Ljepota se ne da skriti niti ruhom nit repuhom. Oštre crte kano sabljom povučene oko oka i pro usne. Prepričali već su njemu priču punu moga jada, i zločinstvo ka da bješe moje ovlaš pomenuto. Nisam ona koja ima prava sudit više ikom osim sebi. Počinila grijeha već sam mimo zapta i dinova, a ovdek sam tek sravnila i ponosa zaostalu trohu koja poduprijeti ne mogaše niti mene niti bilo koga mojeg. Pričali smo kano barem da se znamo od malehna. Zapinjali nismo ničim, jer nas ništa sa ovoga ne mogaše maknut mjesta. Pune ruke ožiljaka do laktova Hurem ima, od oštrica unakrsno načinjenih noževima. Kolko bola može čovjek na rukama da ponese, da nikome ne uskrati dare koje s neba snosi? Za Selmana on mi kaza da sa vojnom zagubljen je, u hendeke život mu se zametnuo. Pretumba se sve kroz mene, nagrnuše stare slike ka drhati na ozeble. Ne sjetih se u pometnji da ga pitam na rastanku, šta je sadek s njegovima, imal još kog sebi bliskog roda na slobodi, nekog ko mu može poraditi da izađe. Izać neće živ odavden ma šta da se vani zbije! Ima ovdek neko plaćen da ga živog ne ostavi makar jedan cio to vijek potrajalo. U zoru ga odvedoše crni tamničari. Još se mjesto za njim ne ohladi, prodrmaše stare klapnje robijaška znojna legla, obuze nas drhat ledan od navade satiranja.
Sve se muško opet nafrčilo, diglo glavu, stislo zube, baš ka što se pred kijamet uvijek radi. No, na crno uvijek crnje naveže se; što ne smlati tuča grdna, zapaliće vatra sura. Od šejtana gorim šegrtima dopadoh se ispočetka. Jalijaši, hrmpalije, jedan drugom preko glave; izvuć iz njih ni kliještima ne bi mogo ništa što se lahko pamti, što uz sofru sa nijetom ikad smije se ponoviti. Kakav bio, takav i prošao mar od ljudi! Srušilo se sve napolju. Brezglava je pukla zora, a sa zorom i katance na tabiji odvališe naši ljudi kad prestaše zulumćarstva. Jedva sam ti potrefila put ka kući. Prevrat nasto: odlaze vojnici. Za njima se gerga nakrvljalih batinaša sakupila. Strah je ljude podvojio, na pravedne i na krive čak mahale sa ljudima. Povuj će se i armade švapske, odstupiće zaštitnice njihne. Sve je naopako, i one nas, vidiš, ostavljaju. U zatvore novo ljudstvo satjerano. Bataković čistku ne preteče; pogodi ga neko iz blizine, posred pleća, preko plota dok je bježo s cokulama u naručju. Svi smo tada iznehatke odahnuli, svako kome pamet bješe iščašena noćnim ropcom koji tišti više nego sinđir s nogu, više nego žila knuta preko leđa ošinuta. A glasno se naslađivat grahota je dvaput veća, ali liječi videt kako ni razbluđe nije vječno, kad pomanjka čistih misli jadnom srcu propatilom od nečara.
Odjednom se prometnu i miso, drugi aršin za drugoga svijeta mjerodavan posta. A meni se pred očima još jasnoća ne prostire, kano slijepa još ne vidim gdje sam opet zagazila. Na kuću se moju nafatio korov! Srasle staze, ko ka grobu, a ne leglu sa kojeg je hajkanjima otjerana – grahorasta hraniteljka. I zvijezde su preko neba drukčije se uredile. Svakom tada teško bilo da pronađe išta što mu održavat pažnju moga, da ne svisne kada akšam na samštine zemne padne. Jedva daha sakupivši, poneko bi započeo pjesmu, ali pjesma teška ka olovo u pepo se s vatre sručivala, zagrcnuta što mjehovi nadahnuća iscuriše s dugim plačevima. Stidovi me napopali od samotnih soba po kojim se ničim više ne poznaje da sam ikad u njih zalazila. Kroz prozore kada glednem, naježim se koliko je pod prozorom uvehnulih grana na kojim se ne bi više ni objesit rahat moglo. I groblje je naše staro veselije od baštenske puste hladovine. Nema misli koja bi mi zasigurnu stražu održala, jer ni zemlja u lijehama sirotica ne podnosi šušanj lišća što mrmori u brezljuđu. Pod komšijske niske strehe, buljooke sjenke tuđe neznanu me dočekuju. Ka kroz njedra svijeća ledna da me probi: otišla su moja djeca, otišla su brez halala, prokradena pro granice, dva gariba. I djecu mi tuđa ruka preotela. Tuđa kuća poturkuša – za moljenje, naopaslo bogomolja postavljena iza leđa pravednome. Nije Zada izdržala, pomajčila sva se uz njih, uplašena da zauvijek ne ostane brez oslonca. Sestro moja, kako moga u dalj tako od sakatog pobjeć kad te ni pred pragom ne bi stigo onaj za kog s ovog mjesta nema više uzmicanja!.
Oskudica! Muhadžeri i vojnici niz sokake susreću se bježeć od sveg jučer što hi jedinaše. U nekih je više ruku nego gladi u očima. Za nekima u tuđinu ka da mrtvi marširaju. I kućice pored puta uzličile na turbeta. Uz drveće do krošanja ispuzala koprivnjača. U čaršiji nagorčeni ljudi od zortluka; s pola oka pogleduju na imanja, na gizdave mlade žene, željni tuđe da spogane puti šakom koja nad balandžom podrhtava, kvasnom usnom koja šuti iza cifre od perpera. “Ne bojte se, ljudi! Sve je bolje no pogibelj; ništa nama do nas preče nema sadek”, kaza Galib. Svoje strahe nisam mogla ni u njedra odjedaman da sakupim, pa mi hi je mukotrpnoj zaostalo više iza duše nego što hi i pod jezik nijemi liježe, ka pod zemlju pregaženu. Ne zna niko šta je sadek u moranju preče činit: u nezboru biti sraman il u tužnom truhnut spominjanju. Svi otoše: stotinak se kuća zatvorilo. Svi bi s njima, i brezimen narod naški. Sapreli nas od dobrotâ jadi: u bivših se slugu stekla naša imovina. Iz pehiljskih ruku zvecka nakit s grlâ u niškama što pokidan obezbijedi zbeg u niđe. Ka dlan o dlan kad udariš, kuće mloge opustješe, zaveza se udovički život mlogoj sneveselnoj duši, mlogu nejač prihvatiše tuđe ruke, još u nemoć veću zapanuvši brinuć da se posve ne zateru muške loze u komšijskom haku.
Ubijen je kahvedžija Ramo što uz kahvu izvolio zakuhat bi i po koju protiv zemskih interesa. To je azgin šenluk nadu da će opet dograbit se stare vlasti onaj koji onomatke s vlasti pade. Tamon jedan, a bio je čista duša koju jezik unazadi, iz nehata, da zauzme mjesto među priče nebistrene o naumu velkog svijeta. Prebijen je i Palibrk, stari kačar, kad je šegu započeo udarajuć dlanovima o ledinu da provjeri hoće li se još jedared Turci probuditi. Kad propane neka carevina, i navade njene sa njom treba odmah da propanu! Ne ovako: smjestiti se brez nauma u kus jezik, novi adet ne pomože baš ni nijemom. Premala su u jezikâ usta ako him se ne odziva ništa drugo do gluhota koju čuva ruka s drugim kalemima. Moj je babo, ne bilo mu teško, i sa lijeva i sa desna piso, da bi svima i podruku bila svaka radnja berićetnom poslu namijenjena. Čak preglasno da ne zbori trudio se, da ne kvari rastojanja među svojim ahbapima od drugoga tabijata, što se štovo po visini i adetu u čaršiji. Nemam više korit koga, nit se hvalit umijećima koja krepe. I hizmet se kutnji s mojih ruku otrgnuo. Prazni glasi i ćoškove napunili po sobama. U čaršiji nemam koga prepoznati. Pusti puti stisli grad su, ni uteći iz njeg nije fajda roblju koje mrtvu svoju iščekuje svojtu iz daljine tuđom čizmom ugažene.
Još nekadroj da otvorim oči pune dječjih slika, taknu leden glas mi čelo: Moj je Selman poginuo! Ni tijela mu više nema ondek gdje ga još čuvaju vjerne misli posred moga golubijeg srca. Kako sadek iz pustoši što nastani nade moje, da izađem kano nekad s darovima? S kime da se sretnem pusta od nemanja u njedrima što, zanavijek, uvehnuše za druženje. Moj Hureme, najbolje je meni ondek, tamo gdje je sva mi svojta na okupu! Pod katancom snemjelosti vazda meni biće zaklon. Ko ostane sâm sa sobom, nikad neće pogubiti stare ključe od zindana, u njedrima. Vaj, šamijo, lahka skrivalice, i ojice, stara uvehlosti! Ko će meni s pusta praga otsad ići u džamiju, ko se mješat među ljude, ko predstavljat mušku kapu kad se mire posvađeni! Ko mi lice prije zemana sakri, ko mi ote treptaj sa očiju, da ne mogu nikom prići plašeć gledom iz ćošnika noćne miše u zurenju? Dište svoje ruke s mene i oblaci hljebonosni; u sedminu svi se dani zaključajte, ne dršte se rasporeda pod mjesecom. Što odavden sadek dalje, sa zelenih grana bešte cvjetne zanoktice! Šta će behar voćki koja neće stići da uzrene! Brez nijeta pregršt vode, moj umete!
Ja sam bona od davanja, ja sam bona od prljava uzimanja pa kašika jede mene s mojih usta. I mlijeko se tanko pod usnama od čemera sa njih zgrozdi, s ustne moje grkljavine. Radi mene, radi moje ukletinje i kvačice s riječi u prašinu zašutale; gugutanje ispod strehe zagrcnulo ptičja grla. Kad mi paše obrazi u blato, što i srce ne ode sa njima! Za šta li sam samo robijala? S dunjaluka, još jedared da se na me sve poruši, možda samoj sebi jesam sebet bila, što sam ikad krivom nogom na prag stala, gdje oplaka svako svoje sa mnom željno susretanje! Sve se može u račune turit; gubitak se nikad ne dâ sračunati očuvavši zdravu glavu. Samo jednom Bog veliki dadne blago, i još jednom od nas Bog ga uzme, blago kojem u povratak nâda nema kad nas bijede ošinu u čami. Sad na moje ruke niko ne bi mogo miran leći, al sa ruku ovih umrijet, iduć pravo ka dženetu, spas je svakom u izgledu. Ni djetence ne bi stiglo da se zgrije mojim obgrljajem. Zar je ovo postignuće: ni u kući ni pred kućom ne smjet svojom zamrknuti! Četiri su strane svijeta, i ni jedna nije moja. Kad izmjeriš među nama rastojanja koja su nas prorijedila, – uvidjećeš ondar bona da ni naske više nema. Ova rabna duša koju i kućica tmušna drži sebet svoje zemne strahe, nije kadra ni umrlog do na groblje da isprati.
Zakucah na tuđa vrata, da poslima hizmećarskim zamajem se u nadanju da i jave kratko traju. Ne da kupim koru hljeba, nit da lice ogledalu predam da bih jadnu sebe sa konama podmjerila. Svoje muke da udjenem u grdobno stanje bližnjih, da sam bliže i sebi i njima, provede me naum niz sokake koji, ne znaš, dal odvode il dovode nuždenike u grahotu. Opustjela kuća u Galiba. Nevzat, sin mu, u nigdinu zgubio se, sa kompletnim pasom svoga roblja. Uz Galiba, Omer svio svoje mlade dane, s jednim okom iscurjelim s prvog rata. Kad glasine iz daljine prestigoše povratnike sa bojišta, djevojkane iz mahale pronesoše crne glase i proču se da prosuše mladine him crni tati po tuđini koja savi mlogoj majki ruke potpas. U aga je dvorna duša tvrđa no kost iza vjeđe. Otad nikad nije légo na dušeke: otad zemlja crna njemu mehak je jastuk, a samština zar od svijeta. Prisloniv na zemlju uho, posvunoć bi osluškivo edel konja hrznih otkud, da skasaju kroz miloće što se gluhe zatvoriše u mahale koje nekad bjehu milje carevine. Nisam dotad nikad zašla u avliju njihnu glušnu, preko koje prestadoše njihna djeca azginati. Susretati sa tugom se usamljenih muškaraca nije zdravo, mad ni bežat od nje ništa nije korisnije. Stani-pani, i ovako i onako, bar po dvaput na dan cigli, na svakom se ćošku sâm sa sobom svako sretne opustošen.
U Galiba svakada su u ejamu tekli zbori, pa i bašte oko njega šušorile umilnije ka pod rukom razvigora. Ne zatekoh njega lično, što mi bješe nad i naum, al svejedno, prihvati me s uvaženjem sin mu Omer, sa dvije reči pretekavši muku moju. Dočeka me uljudnošću kano nekog brez kog ni dan smio nije da započne. Za tezgom mi jedno mjesto primih kano dar sa neba, – prodavaću karaboju, metle, pamuk i mahrame. Biću ona koja ključe ovozemne s povjerenjem njemu čuva. Uplaših se grdne sebe šta će reći svijet toliki kad me počne, po potrebi i po ćejfu, zaticati za tezgama tuđeg mala, ženu koja kujruk niz pas više ne smje raspustiti brez izuna Selmanova, koga nema. Moj Selmane, moja grudo leda. Probiće mi uši glasi jezičarâ da sam lice razbradila ispod crte, da sam s čela suvratila pomadama brige žuljne. Ti znaš, dušo udaljena, ja ti nisam vična trgovanju, ni cjenkanju preko ruke, tugljiv gajtan koja driješi oko pasa da izvadi ćesu s malom. Ali cijenim da ni samstvo moje nije naše kuće stare obim, na kojoj se svakom sama vrata otvarahu, u dobroti i u kahru. Opet, avaj. Svak se o svom svio halu – svi smo sadek samohrani, sakaćeni sa svih strana, narod pusti, brez kuveta. Niko na me pažnju ne obraća, nit ko svraća, nit je kome stalo za mahrame moje puste, za znamenja uz koja smo i mislili lagahnije. I Hankuša još jedared sramna dođe, da se barem nečeg čistog oko sebe dušom takne, grkljavinu da utoli koja joj se po ustima pusta nakupila.
Svu sam zlobu stovarila, Hanko moja!, njojzi kažem. Ne plaši se ničeg više, i ne znamo da naš život minuo je prije no srce prestalo je da udara. Za džaba je novoj vlasti, koja dođe sa kuknjavom, raspuštati sve zatvore, zabrisavat svu nesreću i sve kazne ništavnima proglašavat, da ponovo svi s ranama uredimo naše kuće. Vidim, al se ne radujem. Šta to novo sad počinjat valja nama kad u starom propadoše naši snovi od kadife, iščilješe naša sunca, zamuknuše i pijetlovi novog nâda, oslijepeli od starine, promuknuli od brezglasja. Haj, djevojko, kono moja, zar ne vidiš kako ni nas naše kuće više ne poznaju, kako su se bašte ka grobljima okrenule, kukurjek smo cvijeće divljom rukom svuda zasadile. Sa šembojem porastale, od šerbeta rumenile, uz čičekluk nafaćale žensku rednju, prve suze sa latica, prve strahe. Sve uz mene što si bila – opraštam ti; sve što sam ti naudila – oprosti mi. Još se dobro ne razabrah šta to liježe među bone naše glave na jastuku, što dogore među nama prije isteka naša trpnja? Samo jedna ovom jadu vidiš da je doskočila, jadna Nejma. Razdaljina među nama nije veća od ćibreta, al se zijan začet tude kroz avlije pro nas širi. Bog je svakom dao da merači, al svakoj je strasti samo jedno njeno lice skleso, u kojem se neko neznan prepoznaje da bi svuda sebe susretao. Preko toga, sve prisilno učini se u brezlikom strašću koje, avaj, nije ljubav a nije ni mržnja, nego takat nabreknuta tijela.
Ključi grada sad u prijeke ruke zapanuli, jakom stegu lučonoše, bivšoj huji razrješenje, u nezboru da nas otsad sve jednači taočinstvo novog vakta, pusta vjera. Groblja naša u prtine pretvorena, da nas otsad pravednici nadgledaju u mrtvaji. Grad u kojem sa danima smjenjuju se tabijati od disaja svakog brže, uz čizmu će vojničku da živi vazda brojeć sa čizmama glave. Kad prestanu i akšami da teriše po njedrima sanje, samotnici najprije spaze leden koja s vrha brda u svitanje pusto plane. Tad otepa na sjećanje duša. Tako novi dani započinju s otkrivanjem ožiljaka koji s bolom zarastaju ondek gdje hi nikad pređe nije bilo. U bonikâ belesti je puno, al je više od bola iljača! Svako živ se nekog pridržava, makar i za svoju svehlu sjenku koja u dalj prst umače s kućnog praga ka pustoti. Izginuli ka da nisu pokopani, s odbjeglima šetaju noćima kroz sokake od kojih su ustuknule bašte vedre ka smrtima. Ni dove him više ne pomažu: i usnice od šutanja kano suha građa škripe. U čaršiji svak sa svakim posvađan je. Ni molitve nisu iste, nit su sura ikom više obaveznost u trpljenju. Faljetara i lažova sa svih strana sjatilo se rodstvo cijelo, sve avlije ogamzile probisvjetom od divljina. Ka dženaza sokacima da je prošla – utrnuše limunaste lambe sa pendžera, ispod streha zaškripaše goli zubi. I duvari oko kuća podnositi prestadoše uzdisanje snenog roblja.
Godina je velke zlosti. Pod zastavu sirotinjsku, ka pod čergu gabeljarsku, svako stao ne bil glavu sačuvao. Strah dolazi od neljudi što granice pomijeraju preko duša i postelja. Sa prozora kada gledam, vidim vrba oderanih vršje, ka šemsiju rahmet baba Zulfikara. Istanjila vid sam posve taruć granje žalosnica, čekajući da bar tice krilom sa njih preko moga čela pređu. Čini mi se, uspavala djecu opet makovom sam zvečkom čajnom, i gutama kačamaka zatomila glad s usana. Zarobila um sam njima, otvorila sne za gugut s čičekluka kad kumrije slamke zađu da skupljaju. Strihnula je švapska truba, zaglibila u kal turska čizma što ka kiša po kaldrmi tuhonjala kroz tmušine pored kuća ni katancem sačuvanih od pohare. Nismo jedno ni sa njima ni s ovima, nit stigosmo postat Turkom. Ostatak smo, svako misli, nečeg što je bilo cijelo u promisli, drago duši kano sjenka ispod lambe oku razbistrenom. Jednina smo, u množinu uvučena koju ista obuhvata riječ poznanja, da su ljudi bliže sporazumu. Zatečeni u molitvi, prekinuvši čas uznesen, navezasmo drugi adet u moljenju. Stariji smo od adetâ, zato bliži svetom mjestu. Gdje god da smo, na njemu smo. Na svetinji, svojoj zemlji brez prijestola.
Uvehnuše bašte, zguliše se hladovine, naopako vjetar puha. Sjenke idu pred ljudima, a za njima njihna groblja, parčad s neba razbijena ćehlibara. Nit su tamo, nit ovamo svete mjere uravnjene: niko ne zna koliko je teško danas kilo hljeba. Ode Hajra, ode moja komšinica, a njezina zemna sprema u bescijenje otuđena stići neće da podmiri putovanje do u Tursko Hajrinome sitnom rodu. Ode Derviš, a za njime odbjegoše svi ostaviv sve za sobom što mogaše vatra slizat, sve zbog huje da him kuće Lotićima ne zapadnu, pukoj nekad sirotinji što se dosad jadom svojim zabavljala trebeć vaške iz šavova sa košulja. Čujem otud noćne krike koji prazne dušekluke, i grlice-česme presahnule jer i voda njihna ledna za grlima žednim rastoči se u tuđinu. Pregršt praha svijala sam u mahramu ja noćima, da podolmim prazna njedra ka grobove razasute u nemanju dušnog mira. Tamo gdje sam naumila, rodina se pregrštom ne mjeri, no je samo menđušica-riječ za uhom. Nedostatna za put mi je imovina da je prodam. Ispod nogu zemlja neorana, usred oka zipka zaljuljana. Do Stambola stić, za rukom, nikad meni pošlo nije. Al se Saraj grobom meni otvorio. Tu se stalo, reklo bi se zakopalo. U Stambolu sto je Zada s tuđom djecom; i još tri po tolko djece koja svoju majku ne poznaju.
Kudilema
U nas kućnih paljevina, sem s ratova, nikad nije bilo. Niti kakvih naglih odlazaka u daljinu, bez moranja. Trgovinstvo nas je rijetko odvajalo od evljada, do pro plota ili džade, a ni tadek za nevakta. Trmali se nismo zato u hizmete s vanjskih strana od avlijskih uskih streha dalje. Za vidjela, u baštama ženskadija zauzeta bila raznim poslovima, s makanjama uz pojase, s naručjima što zahtjeve neba štovala su, obaveze koje iza sebe nije džais ostavljati drugom u nasljedstvo. Avlije nam oko kuća, ka dlanovi uz obraze na mrazini, sagrijane jugovinom plahom za rašćenje. Tu je lahko u dobroti njivit nejač starogodnu, al grčinom davilo nas svako naglo otrzanje u tuđinu, ka u edžel. Kad smo moju majku ispraćali, kroz avliju, kroz kapiju koja nas je do na groblje sve počešće izvodila, to se i naš upad u svijet spoljni završavo iza praga, muškom rukom na irezi i ramenom pod tabutom. Isto mi je sadek osjećanje: ma ko da se preselio, kano da je preko brda samo prešo u drukčije tabijate, rahmetluku podređene. Živima su dvije dužine duše sakrojene: tvarno ruho svakoj duši dok je vidna, i netvarno kad napusti naše tijelo, kuću varki. Zato dok je opipljiva, duša umije da zaboli, ma nam srce bilo od kamena.
Kad smo ono u davnini iz Biševa ovdek prelazili, da svijemo novu kuću, pokrenuti iz moranja, ostavili sve smo tamo nepipnuto, ni variva s ključa vatrenoga ne izmaknuv, iz torova grla ne pokrenuv. Bježanije ne daju ejama, strava nikad u dobru ne svrši, nit krasotu dovede do konca u brzini smišljano nam djelo, u kratkoći lijepog sana mlađevine. Sve smo ostavili, jer odmaći mi nikuda dotad nismo mogli bez sudbine. Ka da padoh u pričanje prazno, brez navoda, brez istine kojoj mi je zavjet roda na ispitu, kojoj su mi usta odvezana u zakletvi da ne krijem moju ličnost od mjerenja njena grijeha.
Ja sam Zejna; od svih koje bez zaštite preko noći od malehna ostadoše, ja sam prva iz stambolske rednje hilom izuzeta, mirazlijka kojoj ravne u mahali nije bilo za vremena srećnog mira, spala ka sve mazne kćeri na povredu ženskog aha. U navadi zločinjenja, sa prevratom u držanju, s pola duše okrenuta svijetu, a sa drugom polovinom svome strahu prema muškoj tvrdoj riječi, – sa svojih sam devet ljeta kroz čičekluk ispred kuće tek pristigla da potrčim, da zanjišem i povijem glave grdnim đurđinima. S dvanestim sam pod pojasom godom zbilježena bila bračnim darovima od akrebe one od Hojmanâ, za sina him Kema, derle jedno za čeperak tek od mene postarije, ali ljuto kano pašče. Htjeli moji poslušati svoje duše-prisjetice, srcâ dobrih, al him uši napunili po kahvama zijanćeri koji štetu sami ne nanose, al su horni podržat je drugom kad je načinjena. Veselna je majka sa dušeka klela bona, ustopice, preklinjala preke kanunčare, ponadana lakovjerno da će dobro prevagnuti odjedaman, da će ljudi sami pohitati da razvale nedorasle muške zdogovore. Uzaludno! Imala sam otad obavezu da ga čekam i da rastem sa Hojmanom barabarke, skupljajući u njedrima sve zemaljske slasti za buduća naša noćna šaputanja, sve dok mu se muške dlake ne skofrče oko usta, sve dok mu se zemne huje među vjeđe ne sakupe.
Od samote, po majkinoj ranoj smrti, srušiv muške tabijate, udadoh se, zorna, iz nečara za mlađahna muškog dojmenika, duši prečeg i očima bližeg momka iz mahale. Pobjegla sam, brez ičega, za Selmana sirotana. On je častan u držanju, muž kućevan po namjeri, nafakali, lahkih ruku, uz fildžane i tepsije, kraj vatara kalajdžijskih, akšamlija nadaleko poznat zdokonjenoj bratiji sa druma. Svakom svojta umiljata, no nakahren po sudbini od roda mu navezanoj s nemanjima. Držeć stranu Hojmanovu, jaku malom i imaćem, i drúge me verne tadek napustile. Prokleta od doma svoga, danima sam otad željkovala da preskočim ondek gdje sam progledala. Rođena me odgurnula svojta. Uzela me usta zlobna raznositi ka jadnicu kojoj više ni bajanjem svjetli obraz nije mogo povratiti niko ovdek. Tanjila se žudnja moja prema kući od koje me zli jezici odvojiše, naopake huje moga roda i namovi sjordamljene moje braće. Sva akreba Zulfikarâ odrekla se mlade mene. Zar on, skupljač smrada zemnog, da uzapti našu mladost jedvočeku, ašik Zejnu za kojom je svako Turče budalilo niz mahalu sokacima!. Selmanica moje oko, nur u samom oku mome što se nikad neće utuliti. Moja rana, kušnja moja, zemna kazna neumjenja, sramežljiva iz potaje pusta strepnja koja zeba od sravnjenja ispod pasa sa dobrotom koju, otsad, nikog nemam da je brani odricanjem i kuknjavom, u staranju rad kojeg su podnosite sve studeni. Godina se santom leda okovala u prevratu. Nebo iznad crnih kuća kano metlom obrisano: ravno sve do Galicije.
Predosjećaj ježni stanjio mi šuhbetima misli, nevjerica ogrnula dojme, na putu me dobrom upahnule sumnje. Ka kad trepneš, pod bajrakom od tuđinstva, Selmana mi odvedoše vojarnici pod puškama. Dobrovoljno, pod moranje, odvedoše sve mladiće iz čaršije, sirotinju vazda hornu da zulume tuđe sviđa. Svi otoše, uz kuknjavu ka uz pjesmu, da podolme pravde švapske ka kaldrmu pred kućama što ostaše brez muškoga nadzorništva. Nikad više Selman neće prebaciti trepavicu preko snova koje marom podizasmo iz mojega naručeta, u pogibelj silom gurnut bespovratno. Dugo smo ga svi čekali, i još duže svi sanjali pod prozorom njegov hrhot, kašljucanje uz koje se po mahale podizalo. Kroz tmušine sobne i gluhote od jorgana, štrecajuć od muka svojeg u bezglasju, skakali su ukućani na prozore ponadani da se njima sa Selmanom nove zore približuju. S noći na noć, glasovi su teški zukli, slegala se i praznina u dalj suru i međ nas se taložilo sirotinjstvo naše preko. Njegov dušek, netaknuta loža ledna, sve brže se udaljavo u mrklinu sobnog kutka, ka još jedna nepotrebna stvar u kući ili kano krajputaški neznan mezar. Danima sam, s uma sišla, jagmila se da istrčim u avliju, da sačekam one što su iz daljina dolazili, ljude s puta, sa ranama, s ubojima, ne bil išta dobrog čula. Ljudi koji su me u nečaru ludnu susretali, pod sirotluk glave saginjali i, putima dugim mrcvareni, prolazili šutke mimo puste kuće moje kano pored goladije. Ostala sam od nekrivnje ja brez svoga hranioca. Bez svog štita, ka brez sudbe.
Proj se, Zejno, crnih misli – govorile meni kone, majki kojoj i grudi se osušiše ogrknule na usnama božne moje hadžamije. Njihna Zejna u sjenku se obretnula, u pobožnu nijemost kojoj ni doturit ni oduzet više niko nije mogo ni zehricu zemnog âha. Slutnje što me zarobiše okovima mutnih dana, ponekadke u noćima popuštale. Orila se tadek škripa stare građe od sevdaha, od mojega zornog tepoljenja, punih ruku umiljenja i sirotog dečjeg biškorenja. Tad su znali i duvari da se Zejna, Selmanova tenka, to prisjeća blagih noći, iz njedara moći, nečijega žudnog uzdisanja. Prigrlila djecu moju, da mi skole oči šakom kada puta gazim pusta, vjeđom tankom, milookom, da u kušnji dušu mi zaklone od čežnjenja, od dobara haramljenih kad hijanet svlada neoprezne. Da od vakta dobrog riječi slâd čuvamo pod nahrupom sramotinje, nauk meni djeca rabna šaputala iz njedara: Majko naša, s tobom mi smo, i u našoj babovini. Useli se grkljavina u djetinja usta mliječna! Napopavši našu kuću, razniza se gladovanje pod pojasom, ponad sofre, mimo ruku što teftišu naše grijehe, usred srcâ grdne mahanluke. Nemanjima sviklu dušu ne usluži ruka puna lakše nego kad je prazna. Selmanica ostavio nam je svega izobilja slatkih riječi, a potrošit njih ne može ni rasipnik u nemanju, kad s lakobom sav se ospe gled ukrasa spoljašnjega.
Jesam tvrdo suvraćala darodavce s pregrštima slatkog mala, od sadake ježeći se ka od usta brez usana! Još jedaman, nasrtnome Hanefiji poručila da se kloni čežnje dječje, praznih oči koje jošte na vratima prikovane, baba svoga iščekuju sa simitom u mahrami. Bogat bio Hanefija, drzak duhom, prijek u svemu, u Osmana sin rasipan, ka da nije našeg roda. Pod kapicom švapskom sjajnom, umislio da je vezir, sila onostrana, sveto mjesto sve dobrote okupljene oko biti. Novcima je obasipo svaku dušu koja bi mu na put stala, koja bi ga izazvala u nemanju, da proćerda sa njom konak i noć jednu, mrzovoljnu kano kiša što zakasni s berićetom. I sa njim se mogo nije mjerit niko kad popije. Vrijeđao je i sinove Alaj-bega, hranitelje i zaštitu sirotinjsku od bluđenja. Hunjkao je i na strane ovog svijeta, sve jednake za svakoga što su redom, koje tačno postavljene usred zvježđa jesu jasne, da utvrde ljudsku narav. Od onoga zadnjeg jutra, kad je mornu mene sustigao iznad groblja Hanefija, zakleo se da me nikad s mirom neće ostaviti dok ne budem njemu rabna, ka mladuna, pokraj njega s njime išla kroz čaršiju, marnoj družbi kraj dućana potkivačkih, da čaršija na nas čezne, usrećene. S groblja mrtvi pretrneli razbuđeni zadnjom mišlju mog neljuda-pratioca. Sježiše se i u smrti gola čela ispod trava pred zavjerom azginoga Osmanovog sina; pred navalom da prevari, da odvoji od jastuka vjernu glavu, od bešika pupčanicu sjekuć da me liši i majčinstva.
Da je bilo u tom času na mezarju mjesta praznog, od stida bih legla ondek gdje se kosti s dušom rastavljaju, da me nema međ živima što se muče da provedu u igbalu čase zemne, shovrljani u moranje od kojega duša štreca sa pravoga sišla puta. Zar ne vidi Hanefija, pusto momče, da mi djeca uz dimije zavezana cvile kano štenad u sljepoći, da mi njedra još su topla od djetinjeg podvijanja, da sam tuđa na prozoru sabahli dakika, mjesečina čista pro djetinjeg lika, pro makovih polja i bonika. Izgorjela za sve misli koje rúgom u njedrima toplo mjesto održati opet mogu, – nije malo biti majka! Ali prkosno ostat svome srcu vjerna svačim, iscrpljuje snagu koja velikaške sa početka svete knjige misli pridržava na okupu ispod čela. Postidjeh se svoje puti, svog vuđuta, i kolijevke što me kući dočekuje piskom uspavana i muči se da prozbori, i muči se da podraste. Banuh s praga, nesretnica, u sumračje mehko. Kano žiška posred suha sijena, plač djetinji sprlji sobne jeze. I Hankuša, teftišara Hanefiji, spletkašica i gatara, u kući me sučekuje, u milosti božjoj da me nađe, u poharu kano da je došla, ili radi nečijega spasavanja. Ne može me pogledati, sve okreće glavu ne bi li se dojma uhvatila. Snebiva se, trepti kano mrčna lamba na prozoru.
Dotičem joj lednu ruku, do znanja joj dajuć da smo još mi one drúge stare, komše koje neumjenjem sevdah isposvađa, ka da su nam čičekluci grobnom zemljom podolmljeni. Ne može se svaka miso prozboriti, i ne treba ako sa nas sve prozbori da smo samo bespametni sa obala pogurnuti, da nam kušnja ilom sa dna pozatvara čula nježna. Znadoh sprva da su guju unajmili zli jezici, da mi dušu rasteriši, posred rane prstom da mi takne, ondek gdje nam još s malehna mezar dragi šćućuri se. Hankuši se prići ne dâ drukše nego terslucima, bilo da je hizmet vodi, bilo da je nepca svrbe. Pozdravih je, htijuć da se od zorlame s duše oprostimo. Ka da išnuh nepomenku ispred praga, osta njena usna ledna u vazduhu, iskrivljena pod grčinom. Nije došla po dobroti sa mnom jadnom da divani, nema zarad a ni o čem: hanske jasle njoj su sadek dvori širom otvoreni. Oči koje poskakuju s mala na mal, zaostaju za mislima koje nisu po kanunu. Gledam kako opipava u šta jezik da zabode. Prepuštam joj da se muči, a znam koja riječ joj fali, znam i rječi s kojima će poklopiti priču cijelu čim pro praga šmugne u sjen, raskrčmivši naše srame. Bože dragi, proste duše sačuvaj me. Naše priče nisu zbori, to su kušnje suvratnoga bliskog bića, za poharu ustasalog sred nemanja zbog kojega i hatari rasplinu se. To su klapnje kojim dušman imovinu sebi uvećava, kad sve tuđe izjednači poniženjem ljudskog gleda. Prostakluci ni s bogatstvom ne izumru tu gdje misliš da ni noktom nemaš u šta zagrebati, prostak nađe zanokticu.
Selami te Hanefija! – puče lokot s usta njenih. Smože snage harpa jedna da se s okom sretne mojim, ka s oštricom lednog noža. Zgadi riječ mi uz koju sam tiho ovdek porastala ka uz pritku vitka loza. Zbrisa rukom s moje duše rabno moje potčinjenje mjeri koja čuva ljude sve odreda priklonjene jednom Bogu. Ujedoh se, iz moranja, za kraj usne. Nagrgura sva iz duše plotna huja mimo mene, ali slana krv sa usta suvrati me samoj meni, zastah nasred grke misli. Hanka hoće da me svuče u prizemlja niskog šara, u pričinu kojoj svaka riječ ne znači to što bogom data jeste svakoj duši. Ona hoće nas dvije da smo u pakosti jedno isto, kojima se ni u pregršt, od olova, naše strave ne bi iste sakupile. Pa i da smo iste posve, al nam majka nije jedna: njena jeste ka hanuma s bijelog dvora; moja majka počerguša svijet skasala. Nećeš, Hanko, ovdek naći upor svome umlju grešnom, ženo božja. Gledaj na šta spasmo drúge, na pačarve, krivoj usni dodijeljene hizmećarke; plitkom srcu unos od kog svako čisto srce prepuklo bi. Ja sam svoje spečatila misli lahke – jezičare, i nisam se ispisala s ovog svijeta koji još je prepun ljudi kojima su obraz i nâm, svetih knjiga koričenje. Bjež od mene, bjež od moga tvrdog pasa, pusta ženo.
Ne selami nikog onaj što je pao u kal po kom hrokću stvori hilom opijeni, zavedeni u imaću azginlukom koji vrijeđa umilnoga. Ibreti se Hanka s riječi koje ne smje da utuvi, od kojih bi izgorjelo svo u njojzi iskobništvo. Ona, koja ne bi kadra da osvoji jedna usta, jednu vjeđu, jednu ruku sa kojom se služi Hanefija, – hizmećarka grijehu posta, prinosilja, rukomija, kvarnoj sofri potrebita jezidača kano metla oko nogu gdje je vazda šlama puno. Za lezetluk sad ne znaju ni domaćin ni sluškinja; njihova su usta otepala od gorčine kojom regne svo jedivo, od čemera zgrkuljana pusta hrana nevoljenih što zauvijek pogubiše sa grčinom umilnosti s kojima smo svi rođeni. Ni slad sadek njima nije održanje: sve što neko od njih dvoje takne rukom, to ljudima nije zemna hranjevina, to je otrov koji koči sve udove, koji pali nakaradne njihne želje. Po baštama tražeć lezet izgubljeni, ostadoše željni slasti ureknute koju malim, za života prstom svako može dotaknuti. Njihna osjetila rano izgorjela, ni riječima služit se ne znaju. Kada zbore ka da krate drva, svaka him je miso krlja za kraćenje. Nisam kivna, al me boli to što vidim: ne trepnuvši, kona moja usta bi mi iščupala i odnijela usne moje, da s dlanova njenih po meraku makar zbore Hanefiji, razbludniku što izgore za tančine koje su nas njegovale u iljumu. Ženska pamet ne popravlja štetu kad je načinjena, nego veću hijanetna čini da prethodnu iza sebe baci.
Hanefija jeste jedan siledžija, stranskoj vlasti na usluzi dronjak od čovjeka, srca sviklog iz pamuka da uzbire tuđe duše, da rastura tuđe kletve i da smutnjom sebi gradi ćeif strahu kog posrka tabijatom od svog oca, dobričine kog evljada poganluci natjeraše da zažmuri prije vremena. Pomamio nezakonjem sav se prema inovjernim našim sabratima, spram ljudskoga tabijata sa veseljem koji ide, od poslova zajedničkih u mahali što se već je na polutke podijelila. Na navike svog se baba oglušio, osramio i njega je u mezaru s po godine. Podivljao, išibao nedužnoga svoga momka u dućanu, poprštio aščikama od podnevka hranu, prokasao među djecu kroz avlije svoga hata. Šejtan mu se nalegao ispod kape. Mrzovolja spustila mu preko oka dremni kapak. Odgurnuo tiho roblje od sebe je terslucima, uvredama prokrčio put do gluši od kafane koja nikad nije bila nama mjesto za pouke. Nama dinom nije dato opoj podnositi. Sa tegobom oko pupka, zahvati nas tadek muka kojom samo huja gospodari, prljotinom podmićujuć svijest pred višim. Nikad takvog kavgadžiju turski dubak nije održao. Nafatilo mnogo grijeha pod mladim se čelom brzo. Ukahrio svu odreda svoju svojtu u blizini. Povređao sve navade uzdignuća u gospode iste vjere po čaršiji. Zatvorio mirne dome nasrtima na odive.
Nije ljuba ona koja još imade usta vrela, da bi usnom krila riječi koje nisu svakom dopadljive. Kud ćeš crnjeg od najcrnjeg samovlašća za grahotu. Ako se je na me obrušio, aman, sve je bono sraman brez povoda sebi umislio. Umislio da sam pusta gdje sam sama, da sam žudna što sam slaba brez svog domaćina. To su kletve, ne prizivi lahkoj sreći iz nenada. Niko ne zna kolko skuta prevrhljo je svojom rukom koja, sadek, u Hankuše nađe slugu da je mije, koja pred njim preži ne bil štogod za se dograbila od nafake kojoj, nekoć, primače se kano mačka punoj sofri. Moja duša jeste ona koja veže ljepotama srca vrela. Sve bih za njih učinila da se oni dvoje nađu u baščama lezetluka, iz kojih su istjerani jer him mjesto odveć pahne na običnost kojom insan, hljebom sročen, nijet čini. Ko đavolu slomi nogu, sa đavoljeg puta brez zijana on ne siđe, a ni tadke za boljitak saplemeni, po moranju, tu ne strepi od navade satiranja. Hanefiju upoznadoh za nemanja onogodnog, s Baruthane u čaršiju kad sam silazila, ka dobrilja, tuđe posle po mahali da skoljavam, za nadnicu, za hvaljenje što se hljebnom korom duši mojoj predstavljalo. Ovolicni kad je bio sjećam ga se, postranice vazda bio svojim tihim jaranima. Kad je mene Selmanica krao, s fijakera vidjela sam već stasitog njega, momka, s karanfilom iza uha, napasnika od azginstva.
Otad traje naše iskobništvo; otad više nisam ona što je dinom prepuštena toplinama novog doma. Otad više ni svijet meni nije mjesto gdje se radost u snivanju zasnivala na dobrima koja márom pripadaju ženi koja vazda i dobrote u igbalu sama dosanjava. Kano da je neko zâr mi pocijepao. Na drzničke mehke riječi tvrde moje usne bjehu, distancija među nama bješe mjera za sluškinje spram gospode što šetaju sokacima. Skoljavao sa svih strana on me vazda, ali uvijek ustuknjivo pred odsječnim mojim neću, zaušnicom s kojom me je u daljine vedra čela majka ispraćala, da sačuva red i pažnju našeg doma, nâm i iskru čistog srca, glas starinca našeg baba. Međ ljudima Hanefija bio onaj koji nježne načne i krv pusti mladoj duši, sa koje se poslije slade jezicima svi odreda čalapaši, gurbetari, otimači rad kojih se neba ruše. Mloge su mi na um pale, ka na rame da hi nosim, nesretnice ispuzale iz sumračja razbluđene, kojima se um sharčio po mutvačkim mračinama, odrođujuć sibijane od njedara u potaju. Kletva pala i na moju radost brzo. Mjerila sam dobro doklen u kušnjama smjemo ići: Dovden moja trpnja seže; e, odavden nema kroka, šapnula mi melajćeta. Učkure je oko pasa lahko rukom razvezivat, i još lakše zahajavat svoja morna umišljanja.
Koliko sam bliže sramu, toliko sam odmaknuta svojoj djeci, nemoćnima što se rukom moga skuta čvrsto drže ka nauka. Nije ljubav sledovanje koje nožem na parčeta svim jednako znamo podijeliti. Sve sabravši mukle sate svoga dvoumljenja, nemajući snage za sve varke od kojih će jednog dana svaka da me izobliči ništavilom, podvukla sam ondar crtu, od surmali svoje vjeđe crnju crtu pro koje se obavezno iz babovog padne haka. Ispod crte stoji cifra, ispod vjeđe stoji oko. Mjera moga sustezanja već je prevršena. A to znači da spor ovaj mogu rješit puškom tankom, koja jeste imovina i sve što mi po babovoj veličajnoj smrti osta. Napadat me neće više niti silit da glasnim ga usnicama ljubim, ja kod koje za Selmana još utoka topla ima; ja koja mu huje rukom posuvraćam i nâd držim da još nije sve otišlo u bestražje. Dobro sam se namučila da dočekam prve pijetle. Prije sabaha probudih hi da ustanu i mubarek dan zagrle, djecu moju, kukavice sadek sinje. Kumriju sam podojila, i paprikom naljutila pred dojenje vrele grudi, da uskahnu dječjem grlu mali zemni lezetluci, da zavežem čežnju dječju pod jezikom što još sriče ime majke kad snevolji iz pospanstva studen njega. Za kanape oko pasa starijem sam privezala safu za čaj isposnički, i povela komši Zadi još dremljivi evljad muški. Komša moja brez naslijeđa bila svoga. Sa srca joj nikad spala nije boljka nerotkinjska. Grlila je svu uz sebe tuđu radost djetinjačku i pazila da ne steže grljaj oko tuđe strepnje.
Kad me vidje, natukmice dade znak mi da zna šta sam jadna sobom naumila, da zastanem i još jednom da se sa svim bar suočim hladne glave. Učili me od malehna: uzet život i kauru grahota je, nasilniku koji tuđe načepljuje stajno mjesto u nićahu, beščasniku koji s hitnjom obraze nam zgrebe noktom, jer ne pazi na putove insanima određene, slijep uz oči da do svoga cilja stigne ma gazio i pro knjiga što su duši hranjevina, zapt od riječi pod kalemom koje štujem u sricanju. Grijeh ne čini, Zejno moja, prema ovom sibijanu, grijeh ne čini; još je rano da pogubiš duše njihne prije no njima da se služe počnu oni ka svi drugi božji ljudi. Pogledaj hi, jedno drugom do ušiju, ka saksije đulistana, tek hi miris ljudski napopao. Na mene se, kono moja, ne ugledaj, al se sjeti da te ipak božja ruka razvezala za boljitak koji s djecom vazda ide pod pazuhom. Šta bi da si ka ja, zabravljena: nit uzimam niti dajem, sa kaskanli tabijatom, u životu koji kradem obijajuć konacima pune kuće sa veseljem. Izgara mi za djecom lubina i kad studen okiva me sobna. Kada moju unizuje ljubav prazno mjesto u naručju, zatvorim se iza sebe u ponjave tabijata, a vraga bih pustila unutra da me s rabnim izjednači svijetom.
Fruzge svjetla otkinute spaše ispod streha s neba. Ni dan više nije sprava za popravku krivog svijeta. Ovdek-ondek, dogorjelih zvijezda paspalj sunu češalj s trepavice. Skotrlja se salebdžija mimo mene niz sokake. Ćumurdžija kresnu žižak usred šume zaugljene. Krakerdžiji skliznu štupa iz grlića čemeruše. Sve zbog nâma što sam mogla da na sebe lepo stavim, stavila sam po učenju. I majkinu ruku ušnu i troprsti kolan niški. I vjeđe sam nacrtala, i obraze obojila, ugladila usne, glavu digla povisoko. Za sobom se ni jedared ne okrenuh, nit pogledah na kućnome pragu djecu, u naručju moje Zade grešne otsad makanjice, ka pod krilom kumrijinim utihnule, iako mi iz njedara srce htjede iskočiti kano ptica samna iz kafeza. Dječja lica zar bih mogla da ponesem u tamnicu, njihne vjeđe da povješam ka mahrame iza brave, da ne prave hlada oku mome sneveselnom. Ubila sam Hanefiju, jeste bogme, kuršumčetom posred srca, ondek gde se hila skrila. Mislio je da mu rabna na jastuke izvezene sama dođoh: istrčao ispred kuće bosih nogu, punih ruku grča koji slomi snove u žudnikâ što ne mogu pogušiti sve morune na grudima što hi piju. Do se nije uplašiti! Bože, kano da mu laknu kada pro ubojne moje ruke silu preku on opazi, koja nikad ne premišlja kada kori nestasale zboru duše. Osmjeli se, osmješi se, ali smješkom kojim, nekad, same sebe u ogledu srećni jutrom susretnemo.
Prazno njedro i čist obraz to je nakit pod kojim se crne zemlje dotaknemo. Sve je mimo toga tafra, tuđa sofra za veselje, – marne duše potpazušje što nam noću došaptava da griješimo nad nejakim. S te dakike, ubila sam, obraza mi radi svoga, jer je obraz sve što osta iz pustog mi nâma od starinca. Zaledih se kano svijeća u nevakat utuljena, al mi dušu u stradanju ne uznese ni lakoba namirenja pravde što se, u potaju, sa mržnjama zgomilala. Oprosti mi, mili Bože, što sam leđa okrenula svjetlu tvome, djeci svojoj koja s puta lahko mogu skrenut za mnom tuharajuć, željna skuta majčinskoga. Pusta kućo, sa četiri strane gluhom svijetu okrenuta, za mnom vrata otsad drži zaključana, da mi roblje zemna grinja ne pojede za naume s kojih zgreših jadno prema nemoćnima što me svojom majkom zvahu. Oduzeti nekom život kraj je svemu, kada život iza toga ostatak je grehotnosti za insana ni mehleme koji ne zna upotrebit za dobrotu. Ja sam samo natjerana da se branim onim čime su me na odbranu natjerali: vatrom koja jedne prži, druge čisti. No me niko potom ne upita zašto ruku podigoh na biće ne uvećav sebi imovinu nit imajuć koristi od toga. Sa strane je lahko suditi o svemu, ali je teže ipak pored tuđe djece usniti u kući.
Nije pravda iznad svega, nit je krivda podno svemu. Obraz jedan nikad ciglo nije lice, ali jeste svijetla strana mjesečeva, vodič duši koju sramež ne udavi. U hapsanu zapala sam, kaznu jednu na vrat sebi nakačila obraz zbraniv od nehaja. Kad sam puškom Hanefiju odvojila od navade da presreće ucvijeljene, mislila sam na oboje, – na njih dvoje zijanćera koji posred voća ka gub niklog, i granali surmu krše sa voćaka, da ne rodi ni zrničak više nad dušama željnim hladovine. Dako ima merhameta za insane prevarene, u potaji nâd me držo. U hapsani, sobi koja džama nema, nema ničeg što slobodnoj duši prija. Sučeka me na daskama stara Nejma, faljetarka, žena kojoj sve jedno je što je vani il unutra. Kad se ona uskopisti, kano da se zli jezici dunjaluka poodvežu. Skrenula je sa pameti pogubivši svo iz kuće u bežanju roblje svoje rastjerano tiranijom, čak je bosa mrazinama do granice za vojnama odšepala ne bil svoga gdje zatekla ikog igdje. Jadna bila, kad me vidje drhteć usta, u žalosti što još jedna uz nju priđe nesretnica. Kad pukoše u vratima iza mene od tamnice ključi šturni, kano da me nož posječe preko pasa, skóčiše se usne moje, ne mogadoh prozboriti ništa mudro u nemljenju, pa uzdahnuh ka da s prošnje dođoh kući skorovljenoj. Jeste da i kuća ova krova ima, jest i vrata da su njena od nevolje čvršća spoljne, ali nema ženskog mâra pod patiskom što veseli i dostove i dušmane. Ničeg nema prepuštenog volji roblja u ovome hramu koji vrijeđa vjerâ veličinu, navikama što nas brane od niskosti koje riju sokacima kada smrkne.
Uplaših se što ću tudek u brezvremlju činit hizmet brezdušniku upoznajuć svrhu svoga okajanja, umislivši da su kazne zemne lišavanje od moranjâ da se stigne u san novi, radi čeg se ni smivati tu ne treba, kada svane, ničim osim svojom suzom. Ko sa snima ovdek uđe, ka sa svicom u pregršti, ubrzo će na dlanu mu čahurica od vatrice biti znakom da je spolja došo s grijehovima, i da nikad isti više kročit neće svojom nogom u dan novi. Sve što me je dovden dopratilo, skršilo se pred vratima kano čapra kad se sniže pod strehama klaničarâ. U zindane praznih ruku treba ulaziti, jer nam ruke svačim tamo budu zavezane. Kad kašiku ruka griješna prinese ustima, izgubi se od iftara lezet među grkim ukusima u gutljaju brez nijeta. I kuluk je prizivati vjernost bivšu kada ne smiješ dotaći se ničeg što je mimo tebe zaostalo čisto u sjećanju tvoje svojte. Pusti snovi! Ni sklopila oka nisam na tahtari preko koje svunoć tvrda slamarica so iz moga tijela ispijala, i mišinjak lice moje žuljio je kano nekad biser-zrnje razasuto oko moga grla bijela. Izdahnuću, mislila sam, odlažući dah za dahom, teškog nijema natopljena koji prži oči moje iskočile od kuknjave što kroz hodnik obejani druge ondek nesretnice. Zar toliko, Bože mili, onih koji pogrešiše ima ovdek shovrljanih pokajanjem?
U nemoći, isti svaki vrisak jeste: nit je muški niti ženski, no iz groba glas sa vatre koja žive propituje kada padnu posred kala na koljena. Svunoć Nejma prinosila mokre krpe i gasila moje grudi, sustizala mlijeko što je teklo mlazevima ka ustima nijeme hadžamije, k makanjama što nedužna pod naramkom grijeha mojih šakicama prazni vazduh obgrljuju. Gdje ste dobri, gdje ste ruke koje dušu iz insana izvlačite, da me ovih brezvjerica muka sačuvate, koje smisli čovjek čovječanstva radi tužnog, kad iskobluk njemu neum pripisuje. I čim sunce zvirnu pusto u odaju onu kletnu, čim se sagna fina zraka u mrklinu podno mojih besanicom oprljenih vjeđa, pokruni se od ježenja ćireč sa duvara iznad nesnom snevoljenih sjeni. – Skupi zrake i sunca oblutka, odustade od vedrine i dan kada vidje gdje je jutrom s neba zabasao. Sve ćenefske tahte klete dočekaše mene redom, iz ćoškova gadne prljotine koje shraču robijaška zaduhljiva pluća. Poslije toga ni spomenut nisam mogla nimet suhi a kamoli srkat tanke kaše grkljavinu. Učila sam kako živjet nije trošit samo dane s rahatlukom, nego disat da ne spane s kosti meso, da se duša mora nekad golom šakom pridržati, ka ranjena golubica pre no prhne svome gnijezdu iz tuđine, jalovinji koja svaku slutnju proteriši kada insan kahrom zdrhti čim kroz njega radost kapne. Da se prstom duša može igdje taći, tamo bi se i svačiji od kamena u njedrima oduh rascvjetao.
Kad čuvari smjéne smjenu, i strepnje se robijaške kano rukom sa nas raspahaju, pred miline sata u podnevu. Zalud meni! Nisam znala koje ruke da se više rabna u snemoći svojoj čuvam, sa korbačom one koja pravde kletne svoje istjeruje ili one kojom silnik štipat voli ispod grla, kano kajmak da otkida, ka đulove da uzbire. Prisila je moć pred kojom od psa svakog krivnja na nas ljuće laje. Ujedi se još ne vide, al hi tuđe ruke nađu i posiplju svunoć na njih soljavinu, da tijela nam bol otvori za naslade od kojih se mozak suši. Brzih dana zatrudnjela mislim da sam, od prljanja, mržnjom koja sve pogasi svjetline u mome umu. Svo mi tijelo posta kruto kano busen na mezaru što pod kapljom vode sliježe, a pod njime pridignuta duša jedna takne čelom krov pod kojim tamo za nas snova nema. Prolaziće sunce tuda dok se zemlja ne poravnja, a trava će po sjećanju obasjavat nurom mjesto gdje se nešto jednom mučno završilo. Mimo mene prolaziće s mirom ljudi, tješila sam sebe svunoć. Na sam sabah prilazio meni Bataković, grko ime spominjanja moga mera, kano pastuh, mrk pod okom, prek od riječi. Stid me i sad od moranjâ kojim me je ponižavo, rad kojih se i obrazi ondek moji rasklapahu od nemara za obzire preko kojih ni dušmani ne prelaze.
Tjerao me kad god dođe da mu preko krila liježem, da mu tepam dok pro prsâ vuče svoje žuljne ruke i balavi ka opijen kad brezbožnik nagraiše. Protiv ruku grabuljara boriti se ja ne mogu. Ali naspram svog vuđuta stojim ka pred dušmaninom. Nit me moje osjećaju ruke, nit me njegov poljub namamljuje. Luk i voda jesu naši ašik-dojmi. Nije samo radi mene dolazio. Izređo bi sve po redu sobe gde su taočene grdne žene, i svakoj se po jedared za učkure oko struka dofaćinjo, sa akšama do sabaha. Tu je dosta od nećara posrnulih kćeri, zavjetuša da prežive i ishrane buljuk svoje ostarjele hadžamije. U brezvlašću vlast je kruća za nesrećne, koja stvara sâma sobom brezakonje. Mlogo više raspusnika po čaršiji sadek šeta, u brezbrižju koje smeta svakom ko se drži dina i ne haje za raspusnost koju puške pune štite i prljava veličaju usta. Ne može se brez adeta, mimo svijeta. Ko ostade uz prag pusti, pusto mu je sve pred njime do Stambola, ma je Stambol predaleko. Bataković naum ima, da povrati staro ustrojenje u zakone. Vođ je nekim neukima, bandi koja s otimanja grdno živi dovršujuć neke priče koje pričat ni u šumi nije adet. Da mi barem od Selmana haber stiže, od torture gutla Bataković sve bih njemu nedolaske duge oprostila, tolko sam se gádi nauzela.
Bataković zidinama sakriven je, samovoljom ka jorganom i zakonom koji sâm je, za nejake, dušmanlukom sakrojio prekim. Stranu silu on pod rukom ima svojom, i na glavi hizmećarskoj krivu kapu brez znamena, kano roklju oko vrata. Nikad grđe spodobije ne susretoh vedrim okom. Za vremena moga baba, on je momak bio njegov za ispomoć u poslima trgovinskim do Stambola. Što je puklo, sve je svojom rukom zafatio, i dućane i imaća, sa mukom se uzdržavši sa pragova da nas ne otjera. Da mi bude za tješenje, Zulfikar je prije ovoga oči zatvorio ne dočekav da mu Bataković po knjigama dugovanjâ raspisuje, da mu kvari zdogovore i raskida veze spoljnje i s nemanjem što su tvrdo bile održive. Sve su kućne naše tajne njemu bile povjerene, pa je sadek sve sâm lahko razrušio. Što ostadoh brez ičega nisam sudbu okukala, al na srca mi je krivo što pretekoh da svjedočim nečovještvu koje neće ništa više popraviti od šerluka bliske ruke. Nikad neću zaboravit kakvu gladi snagu slome, kako voda kano rukom odaginje srame puste, kako nimet iscjeljuje rane žive.
Mučio je Bataković svim me sredstvom, al se slomih, sramna bila, zbog kašike kačamaka, gute koja još mi cijela nasred pupka ranu vrti. Nisam jela dva i zared više dana, da prekratim zemne muke, ne s njegove kužne ruke. Iznemoglu, skinuše me sa hizmeta obavezna, sa javljanja i kupanja, dok ne počeh sama molit komat hljeba ili vode gutljaj cigli. Snekud začin zamirisa, čini mi se otpade mi drob iznutra, prevrnu se oko glave sve po sobi. Bataković sa tanjirom smoka ušo da raskuje moje tvrdo odbijanje, ka kandžijom predvojiv me mirisima. Prevarih se, pružih ruku, otrovala dabogda se. Nije bilo više išta branit možno pred gladima koje sjednom progutaju i gladnika. Dobio je više nego za čim čeznuo je, haračlija, gladovanjem moju volju iscrpljujuć. Kada sravnih svoje srame, kad mi ništa čisto ne preosta, još mi samo djeca ustrebaše. To je znao Bataković, hrđa jedna. Ne pusti mi ni jedaman djecu, a stojednom uzimo me k sebi sa lažima da ću hi se sutra nagledati. Dočula sam, u navadi opanjkara, da mi djeca majkom zovu Zadu milu, i tri noći sve sam klela do unazad što je bilo marnoj meni naklonjeno, i zaspala ipak prazna, ipak s mišlju umirenja: Bolje Zadu, kad se mora, hraniteljkom zovte svojom, djeco mila; bolje i nju nego mene koju više ni pas ne bi omiriso kad bi trebo da se skloni od nečara. I sama se gadim sebe, mrsko mi je da se taknem ondek gdje se svi zaginju da dohvate slasti sa dna duše moje pomjerene. Mrsko mi je da se glednem sebe sadek okaljane.
Nove ovdek drúge redom otkrila sam još bonije; u grame je svakoj ista neveselna tekla priča, u santime život him se poklapao do tančina. Nekoj čovjek obraz nacrnio, nekoj braća rasturila kuću, nekoj kuća ugasila oči. Niko ničim ovdek nije to što stvarno svačim jeste. Dušmanke su dovele hi dovden, a ne čini njihove i srca, ne nikako ispod časti djela njihna: čedomorstva, preljube i hile. Ko uzmogne da hi sluša, samo jedno utuviće gredom: opanjkane sve su redom, pred ljudima i pred Bogom; svaka čista, pomjerena s tabijata od nečara! Među njima jednu koja moje majke nosi ime, da je pazim i nadgledam više od svih nesretnica, zapazio Bataković. Nemoćnom je kosu sevap raščešljati, i bljedilo rastjerati s lica koje u pregršt ti može stati. Nisam dala da je nježnu muške ruke hrgenjaju, molila sam i kumila da se minu hijaneti nedozrela njena tijela. Svi odreda koptisali na djetinje ravne grudi, na mlječiva njena usta. Okâ njenih ka srnećih još se sjeća i zid ponad njena legla. No i sama posve snemoćala, ne mogah se rastrgnuti u noćima rad nje gaseć crnopute muške žudnje u tamnici. Da su kašalj, da su rednja, nafatila i sama bih zaduhljivost bolesnika od dahtanja ispod usta obljuvanih smradovima.
Ne svlada se Bataković jedne noći. Odvede je istrgnuv je iz naručja moga tvrda. Ništa nismo mogle čuti, nit se Šahza ikad više živa nama oglasila. Našli smo je sutra kasno u slotini njene krvi, raščepljenu kano sjenku preko kvasne slamarice. Samoj sebi dušnik iščupala; jedva smo joj ruku smakle s modrog grla ugrizima što bi snakaženo. Otad svašta ja sam dirinčila, ali dala nisam da me Batakova ruka takne u pohotnji dugih noći. Papaz jedan, sestra sam mu mogla biti. Olakšat mi niko ne šće noći teške, no sramoti mojoj svako rad je bio nadodati, kano da se svud utrlo žensko bješe mimo mene. Obnađivah na dakike kletnu sebe otkad dođe čovjek, Hurem, od nikuda. Niti bješe na robiji nit slobodan, izlaziti kad je htio on mogaše, poizdalje na me gledajući. Sin je nekog velikana, pročulo se, i plemenit ka svi što su kad su dobroj knjigi blizu. Oko mene sve se živo sklanjat poče, i sni mi se produžiše, i hizmeti ukinuše. Počela sam da se vraćam zraku sunca u prozoru i s dosadom da se borim kano svako ko još ima u zaleđu dobru miso: jaku vjeru. Imala sam nadu svoju, pod pazuhom knjigu staru sa kojom ću, u pritaju, ja izaći iz zindana, kad me puste, pa da više nisam nikad udaljena ni od svoje od zuluma oprljene trepavice. Uplaših se kad ujutru probudih se opet ženom, ka da pored one sebe ni usnula nikad nisam omražena.
Sustiže me brzo haber-tablja sa papirom, donese je Bataković sklanjajući pogled s mene ka da mi je rod rođeni. Da li bih se srela sa Huremom, i pod kojim uslovima da nam susret mazan bude? Pod nikakvim uslovima ako ćemo oboje se držat riječi ka nafake. Glasonoša nek mu kaže da sastanak primio se, da sam rada vidjet svoga spasitelja. Ja drugoga nikog nemah kome mogah vjerovati, ko me još za biće smatra ravno sebi. Plemenitost nije više kov na sablji, ne moš joj se približiti ka u šumi mahovini koja svoju za hrđanje izabere stranu. Vidjela sam kako gladi osramljuju tijelo, kako tijelo opogani dušu, al vidjela nisam dosad plemenita roda nikog ko će poslije svega ovog biti ono što je nekad bio. Ugaribi svak se ako na šta nema oslonit se. Tek što ode, opet dođe: donio mi Bataković agar šerbet, da povratim uzdrmane nade svoje, da čemerna usta sperem koja su mi, čini mi se, zavrat stala. Nož pod grlo što mi podmetao, što me htjede kad mu pade, drhtavina, da prikolje škrbinama, rakijčine usta punih – on me dvori! Na jaziju i na turu s ključarima kladio se da ga neću izdržati, da ću mu se obisnuti o vrat ne bih li mu tako omilila! Da mi ruka pri ubojnoj kakvoj stvari bješe, Bože, još bih više zaradila dana za zindana.
I Hurem je godinama no ja mlađi, ali likom prestigao i starije oko sebe. Ljepota se ne da skriti niti ruhom nit repuhom. Oštre crte kano sabljom povučene oko oka i pro usne. Prepričali već su njemu priču punu moga jada, i zločinstvo ka da bješe moje ovlaš pomenuto. Nisam ona koja ima prava sudit više ikom osim sebi. Počinila grijeha već sam mimo zapta i dinova, a ovdek sam tek sravnila i ponosa zaostalu trohu koja poduprijeti ne mogaše niti mene niti bilo koga mojeg. Pričali smo kano barem da se znamo od malehna. Zapinjali nismo ničim, jer nas ništa sa ovoga ne mogaše maknut mjesta. Pune ruke ožiljaka do laktova Hurem ima, od oštrica unakrsno načinjenih noževima. Kolko bola može čovjek na rukama da ponese, da nikome ne uskrati dare koje s neba snosi? Za Selmana on mi kaza da sa vojnom zagubljen je, u hendeke život mu se zametnuo. Pretumba se sve kroz mene, nagrnuše stare slike ka drhati na ozeble. Ne sjetih se u pometnji da ga pitam na rastanku, šta je sadek s njegovima, imal još kog sebi bliskog roda na slobodi, nekog ko mu može poraditi da izađe. Izać neće živ odavden ma šta da se vani zbije! Ima ovdek neko plaćen da ga živog ne ostavi makar jedan cio to vijek potrajalo. U zoru ga odvedoše crni tamničari. Još se mjesto za njim ne ohladi, prodrmaše stare klapnje robijaška znojna legla, obuze nas drhat ledan od navade satiranja.
Sve se muško opet nafrčilo, diglo glavu, stislo zube, baš ka što se pred kijamet uvijek radi. No, na crno uvijek crnje naveže se; što ne smlati tuča grdna, zapaliće vatra sura. Od šejtana gorim šegrtima dopadoh se ispočetka. Jalijaši, hrmpalije, jedan drugom preko glave; izvuć iz njih ni kliještima ne bi mogo ništa što se lahko pamti, što uz sofru sa nijetom ikad smije se ponoviti. Kakav bio, takav i prošao mar od ljudi! Srušilo se sve napolju. Brezglava je pukla zora, a sa zorom i katance na tabiji odvališe naši ljudi kad prestaše zulumćarstva. Jedva sam ti potrefila put ka kući. Prevrat nasto: odlaze vojnici. Za njima se gerga nakrvljalih batinaša sakupila. Strah je ljude podvojio, na pravedne i na krive čak mahale sa ljudima. Povuj će se i armade švapske, odstupiće zaštitnice njihne. Sve je naopako, i one nas, vidiš, ostavljaju. U zatvore novo ljudstvo satjerano. Bataković čistku ne preteče; pogodi ga neko iz blizine, posred pleća, preko plota dok je bježo s cokulama u naručju. Svi smo tada iznehatke odahnuli, svako kome pamet bješe iščašena noćnim ropcom koji tišti više nego sinđir s nogu, više nego žila knuta preko leđa ošinuta. A glasno se naslađivat grahota je dvaput veća, ali liječi videt kako ni razbluđe nije vječno, kad pomanjka čistih misli jadnom srcu propatilom od nečara.
Odjednom se prometnu i miso, drugi aršin za drugoga svijeta mjerodavan posta. A meni se pred očima još jasnoća ne prostire, kano slijepa još ne vidim gdje sam opet zagazila. Na kuću se moju nafatio korov! Srasle staze, ko ka grobu, a ne leglu sa kojeg je hajkanjima otjerana – grahorasta hraniteljka. I zvijezde su preko neba drukčije se uredile. Svakom tada teško bilo da pronađe išta što mu održavat pažnju moga, da ne svisne kada akšam na samštine zemne padne. Jedva daha sakupivši, poneko bi započeo pjesmu, ali pjesma teška ka olovo u pepo se s vatre sručivala, zagrcnuta što mjehovi nadahnuća iscuriše s dugim plačevima. Stidovi me napopali od samotnih soba po kojim se ničim više ne poznaje da sam ikad u njih zalazila. Kroz prozore kada glednem, naježim se koliko je pod prozorom uvehnulih grana na kojim se ne bi više ni objesit rahat moglo. I groblje je naše staro veselije od baštenske puste hladovine. Nema misli koja bi mi zasigurnu stražu održala, jer ni zemlja u lijehama sirotica ne podnosi šušanj lišća što mrmori u brezljuđu. Pod komšijske niske strehe, buljooke sjenke tuđe neznanu me dočekuju. Ka kroz njedra svijeća ledna da me probi: otišla su moja djeca, otišla su brez halala, prokradena pro granice, dva gariba. I djecu mi tuđa ruka preotela. Tuđa kuća poturkuša – za moljenje, naopaslo bogomolja postavljena iza leđa pravednome. Nije Zada izdržala, pomajčila sva se uz njih, uplašena da zauvijek ne ostane brez oslonca. Sestro moja, kako moga u dalj tako od sakatog pobjeć kad te ni pred pragom ne bi stigo onaj za kog s ovog mjesta nema više uzmicanja!.
Oskudica! Muhadžeri i vojnici niz sokake susreću se bježeć od sveg jučer što hi jedinaše. U nekih je više ruku nego gladi u očima. Za nekima u tuđinu ka da mrtvi marširaju. I kućice pored puta uzličile na turbeta. Uz drveće do krošanja ispuzala koprivnjača. U čaršiji nagorčeni ljudi od zortluka; s pola oka pogleduju na imanja, na gizdave mlade žene, željni tuđe da spogane puti šakom koja nad balandžom podrhtava, kvasnom usnom koja šuti iza cifre od perpera. “Ne bojte se, ljudi! Sve je bolje no pogibelj; ništa nama do nas preče nema sadek”, kaza Galib. Svoje strahe nisam mogla ni u njedra odjedaman da sakupim, pa mi hi je mukotrpnoj zaostalo više iza duše nego što hi i pod jezik nijemi liježe, ka pod zemlju pregaženu. Ne zna niko šta je sadek u moranju preče činit: u nezboru biti sraman il u tužnom truhnut spominjanju. Svi otoše: stotinak se kuća zatvorilo. Svi bi s njima, i brezimen narod naški. Sapreli nas od dobrotâ jadi: u bivših se slugu stekla naša imovina. Iz pehiljskih ruku zvecka nakit s grlâ u niškama što pokidan obezbijedi zbeg u niđe. Ka dlan o dlan kad udariš, kuće mloge opustješe, zaveza se udovički život mlogoj sneveselnoj duši, mlogu nejač prihvatiše tuđe ruke, još u nemoć veću zapanuvši brinuć da se posve ne zateru muške loze u komšijskom haku.
Ubijen je kahvedžija Ramo što uz kahvu izvolio zakuhat bi i po koju protiv zemskih interesa. To je azgin šenluk nadu da će opet dograbit se stare vlasti onaj koji onomatke s vlasti pade. Tamon jedan, a bio je čista duša koju jezik unazadi, iz nehata, da zauzme mjesto među priče nebistrene o naumu velkog svijeta. Prebijen je i Palibrk, stari kačar, kad je šegu započeo udarajuć dlanovima o ledinu da provjeri hoće li se još jedared Turci probuditi. Kad propane neka carevina, i navade njene sa njom treba odmah da propanu! Ne ovako: smjestiti se brez nauma u kus jezik, novi adet ne pomože baš ni nijemom. Premala su u jezikâ usta ako him se ne odziva ništa drugo do gluhota koju čuva ruka s drugim kalemima. Moj je babo, ne bilo mu teško, i sa lijeva i sa desna piso, da bi svima i podruku bila svaka radnja berićetnom poslu namijenjena. Čak preglasno da ne zbori trudio se, da ne kvari rastojanja među svojim ahbapima od drugoga tabijata, što se štovo po visini i adetu u čaršiji. Nemam više korit koga, nit se hvalit umijećima koja krepe. I hizmet se kutnji s mojih ruku otrgnuo. Prazni glasi i ćoškove napunili po sobama. U čaršiji nemam koga prepoznati. Pusti puti stisli grad su, ni uteći iz njeg nije fajda roblju koje mrtvu svoju iščekuje svojtu iz daljine tuđom čizmom ugažene.
Još nekadroj da otvorim oči pune dječjih slika, taknu leden glas mi čelo: Moj je Selman poginuo! Ni tijela mu više nema ondek gdje ga još čuvaju vjerne misli posred moga golubijeg srca. Kako sadek iz pustoši što nastani nade moje, da izađem kano nekad s darovima? S kime da se sretnem pusta od nemanja u njedrima što, zanavijek, uvehnuše za druženje. Moj Hureme, najbolje je meni ondek, tamo gdje je sva mi svojta na okupu! Pod katancom snemjelosti vazda meni biće zaklon. Ko ostane sâm sa sobom, nikad neće pogubiti stare ključe od zindana, u njedrima. Vaj, šamijo, lahka skrivalice, i ojice, stara uvehlosti! Ko će meni s pusta praga otsad ići u džamiju, ko se mješat među ljude, ko predstavljat mušku kapu kad se mire posvađeni! Ko mi lice prije zemana sakri, ko mi ote treptaj sa očiju, da ne mogu nikom prići plašeć gledom iz ćošnika noćne miše u zurenju? Dište svoje ruke s mene i oblaci hljebonosni; u sedminu svi se dani zaključajte, ne dršte se rasporeda pod mjesecom. Što odavden sadek dalje, sa zelenih grana bešte cvjetne zanoktice! Šta će behar voćki koja neće stići da uzrene! Brez nijeta pregršt vode, moj umete!
Ja sam bona od davanja, ja sam bona od prljava uzimanja pa kašika jede mene s mojih usta. I mlijeko se tanko pod usnama od čemera sa njih zgrozdi, s ustne moje grkljavine. Radi mene, radi moje ukletinje i kvačice s riječi u prašinu zašutale; gugutanje ispod strehe zagrcnulo ptičja grla. Kad mi paše obrazi u blato, što i srce ne ode sa njima! Za šta li sam samo robijala? S dunjaluka, još jedared da se na me sve poruši, možda samoj sebi jesam sebet bila, što sam ikad krivom nogom na prag stala, gdje oplaka svako svoje sa mnom željno susretanje! Sve se može u račune turit; gubitak se nikad ne dâ sračunati očuvavši zdravu glavu. Samo jednom Bog veliki dadne blago, i još jednom od nas Bog ga uzme, blago kojem u povratak nâda nema kad nas bijede ošinu u čami. Sad na moje ruke niko ne bi mogo miran leći, al sa ruku ovih umrijet, iduć pravo ka dženetu, spas je svakom u izgledu. Ni djetence ne bi stiglo da se zgrije mojim obgrljajem. Zar je ovo postignuće: ni u kući ni pred kućom ne smjet svojom zamrknuti! Četiri su strane svijeta, i ni jedna nije moja. Kad izmjeriš među nama rastojanja koja su nas prorijedila, – uvidjećeš ondar bona da ni naske više nema. Ova rabna duša koju i kućica tmušna drži sebet svoje zemne strahe, nije kadra ni umrlog do na groblje da isprati.
Zakucah na tuđa vrata, da poslima hizmećarskim zamajem se u nadanju da i jave kratko traju. Ne da kupim koru hljeba, nit da lice ogledalu predam da bih jadnu sebe sa konama podmjerila. Svoje muke da udjenem u grdobno stanje bližnjih, da sam bliže i sebi i njima, provede me naum niz sokake koji, ne znaš, dal odvode il dovode nuždenike u grahotu. Opustjela kuća u Galiba. Nevzat, sin mu, u nigdinu zgubio se, sa kompletnim pasom svoga roblja. Uz Galiba, Omer svio svoje mlade dane, s jednim okom iscurjelim s prvog rata. Kad glasine iz daljine prestigoše povratnike sa bojišta, djevojkane iz mahale pronesoše crne glase i proču se da prosuše mladine him crni tati po tuđini koja savi mlogoj majki ruke potpas. U aga je dvorna duša tvrđa no kost iza vjeđe. Otad nikad nije légo na dušeke: otad zemlja crna njemu mehak je jastuk, a samština zar od svijeta. Prisloniv na zemlju uho, posvunoć bi osluškivo edel konja hrznih otkud, da skasaju kroz miloće što se gluhe zatvoriše u mahale koje nekad bjehu milje carevine. Nisam dotad nikad zašla u avliju njihnu glušnu, preko koje prestadoše njihna djeca azginati. Susretati sa tugom se usamljenih muškaraca nije zdravo, mad ni bežat od nje ništa nije korisnije. Stani-pani, i ovako i onako, bar po dvaput na dan cigli, na svakom se ćošku sâm sa sobom svako sretne opustošen.
U Galiba svakada su u ejamu tekli zbori, pa i bašte oko njega šušorile umilnije ka pod rukom razvigora. Ne zatekoh njega lično, što mi bješe nad i naum, al svejedno, prihvati me s uvaženjem sin mu Omer, sa dvije reči pretekavši muku moju. Dočeka me uljudnošću kano nekog brez kog ni dan smio nije da započne. Za tezgom mi jedno mjesto primih kano dar sa neba, – prodavaću karaboju, metle, pamuk i mahrame. Biću ona koja ključe ovozemne s povjerenjem njemu čuva. Uplaših se grdne sebe šta će reći svijet toliki kad me počne, po potrebi i po ćejfu, zaticati za tezgama tuđeg mala, ženu koja kujruk niz pas više ne smje raspustiti brez izuna Selmanova, koga nema. Moj Selmane, moja grudo leda. Probiće mi uši glasi jezičarâ da sam lice razbradila ispod crte, da sam s čela suvratila pomadama brige žuljne. Ti znaš, dušo udaljena, ja ti nisam vična trgovanju, ni cjenkanju preko ruke, tugljiv gajtan koja driješi oko pasa da izvadi ćesu s malom. Ali cijenim da ni samstvo moje nije naše kuće stare obim, na kojoj se svakom sama vrata otvarahu, u dobroti i u kahru. Opet, avaj. Svak se o svom svio halu – svi smo sadek samohrani, sakaćeni sa svih strana, narod pusti, brez kuveta. Niko na me pažnju ne obraća, nit ko svraća, nit je kome stalo za mahrame moje puste, za znamenja uz koja smo i mislili lagahnije. I Hankuša još jedared sramna dođe, da se barem nečeg čistog oko sebe dušom takne, grkljavinu da utoli koja joj se po ustima pusta nakupila.
Svu sam zlobu stovarila, Hanko moja!, njojzi kažem. Ne plaši se ničeg više, i ne znamo da naš život minuo je prije no srce prestalo je da udara. Za džaba je novoj vlasti, koja dođe sa kuknjavom, raspuštati sve zatvore, zabrisavat svu nesreću i sve kazne ništavnima proglašavat, da ponovo svi s ranama uredimo naše kuće. Vidim, al se ne radujem. Šta to novo sad počinjat valja nama kad u starom propadoše naši snovi od kadife, iščilješe naša sunca, zamuknuše i pijetlovi novog nâda, oslijepeli od starine, promuknuli od brezglasja. Haj, djevojko, kono moja, zar ne vidiš kako ni nas naše kuće više ne poznaju, kako su se bašte ka grobljima okrenule, kukurjek smo cvijeće divljom rukom svuda zasadile. Sa šembojem porastale, od šerbeta rumenile, uz čičekluk nafaćale žensku rednju, prve suze sa latica, prve strahe. Sve uz mene što si bila – opraštam ti; sve što sam ti naudila – oprosti mi. Još se dobro ne razabrah šta to liježe među bone naše glave na jastuku, što dogore među nama prije isteka naša trpnja? Samo jedna ovom jadu vidiš da je doskočila, jadna Nejma. Razdaljina među nama nije veća od ćibreta, al se zijan začet tude kroz avlije pro nas širi. Bog je svakom dao da merači, al svakoj je strasti samo jedno njeno lice skleso, u kojem se neko neznan prepoznaje da bi svuda sebe susretao. Preko toga, sve prisilno učini se u brezlikom strašću koje, avaj, nije ljubav a nije ni mržnja, nego takat nabreknuta tijela.
Ključi grada sad u prijeke ruke zapanuli, jakom stegu lučonoše, bivšoj huji razrješenje, u nezboru da nas otsad sve jednači taočinstvo novog vakta, pusta vjera. Groblja naša u prtine pretvorena, da nas otsad pravednici nadgledaju u mrtvaji. Grad u kojem sa danima smjenjuju se tabijati od disaja svakog brže, uz čizmu će vojničku da živi vazda brojeć sa čizmama glave. Kad prestanu i akšami da teriše po njedrima sanje, samotnici najprije spaze leden koja s vrha brda u svitanje pusto plane. Tad otepa na sjećanje duša. Tako novi dani započinju s otkrivanjem ožiljaka koji s bolom zarastaju ondek gdje hi nikad pređe nije bilo. U bonikâ belesti je puno, al je više od bola iljača! Svako živ se nekog pridržava, makar i za svoju svehlu sjenku koja u dalj prst umače s kućnog praga ka pustoti. Izginuli ka da nisu pokopani, s odbjeglima šetaju noćima kroz sokake od kojih su ustuknule bašte vedre ka smrtima. Ni dove him više ne pomažu: i usnice od šutanja kano suha građa škripe. U čaršiji svak sa svakim posvađan je. Ni molitve nisu iste, nit su sura ikom više obaveznost u trpljenju. Faljetara i lažova sa svih strana sjatilo se rodstvo cijelo, sve avlije ogamzile probisvjetom od divljina. Ka dženaza sokacima da je prošla – utrnuše limunaste lambe sa pendžera, ispod streha zaškripaše goli zubi. I duvari oko kuća podnositi prestadoše uzdisanje snenog roblja.
Godina je velke zlosti. Pod zastavu sirotinjsku, ka pod čergu gabeljarsku, svako stao ne bil glavu sačuvao. Strah dolazi od neljudi što granice pomijeraju preko duša i postelja. Sa prozora kada gledam, vidim vrba oderanih vršje, ka šemsiju rahmet baba Zulfikara. Istanjila vid sam posve taruć granje žalosnica, čekajući da bar tice krilom sa njih preko moga čela pređu. Čini mi se, uspavala djecu opet makovom sam zvečkom čajnom, i gutama kačamaka zatomila glad s usana. Zarobila um sam njima, otvorila sne za gugut s čičekluka kad kumrije slamke zađu da skupljaju. Strihnula je švapska truba, zaglibila u kal turska čizma što ka kiša po kaldrmi tuhonjala kroz tmušine pored kuća ni katancem sačuvanih od pohare. Nismo jedno ni sa njima ni s ovima, nit stigosmo postat Turkom. Ostatak smo, svako misli, nečeg što je bilo cijelo u promisli, drago duši kano sjenka ispod lambe oku razbistrenom. Jednina smo, u množinu uvučena koju ista obuhvata riječ poznanja, da su ljudi bliže sporazumu. Zatečeni u molitvi, prekinuvši čas uznesen, navezasmo drugi adet u moljenju. Stariji smo od adetâ, zato bliži svetom mjestu. Gdje god da smo, na njemu smo. Na svetinji, svojoj zemlji brez prijestola.
Uvehnuše bašte, zguliše se hladovine, naopako vjetar puha. Sjenke idu pred ljudima, a za njima njihna groblja, parčad s neba razbijena ćehlibara. Nit su tamo, nit ovamo svete mjere uravnjene: niko ne zna koliko je teško danas kilo hljeba. Ode Hajra, ode moja komšinica, a njezina zemna sprema u bescijenje otuđena stići neće da podmiri putovanje do u Tursko Hajrinome sitnom rodu. Ode Derviš, a za njime odbjegoše svi ostaviv sve za sobom što mogaše vatra slizat, sve zbog huje da him kuće Lotićima ne zapadnu, pukoj nekad sirotinji što se dosad jadom svojim zabavljala trebeć vaške iz šavova sa košulja. Čujem otud noćne krike koji prazne dušekluke, i grlice-česme presahnule jer i voda njihna ledna za grlima žednim rastoči se u tuđinu. Pregršt praha svijala sam u mahramu ja noćima, da podolmim prazna njedra ka grobove razasute u nemanju dušnog mira. Tamo gdje sam naumila, rodina se pregrštom ne mjeri, no je samo menđušica-riječ za uhom. Nedostatna za put mi je imovina da je prodam. Ispod nogu zemlja neorana, usred oka zipka zaljuljana. Do Stambola stić, za rukom, nikad meni pošlo nije. Al se Saraj grobom meni otvorio. Tu se stalo, reklo bi se zakopalo. U Stambolu sto je Zada s tuđom djecom; i još tri po tolko djece koja svoju majku ne poznaju.