Nedavno mi je ruku dopala knjiga koja bilježi imena izbjeglica na području općine u kojoj sam rasla. Zabilježeni i upamćeni onako kako im stoji u ličnim kartama. Njih devet hiljada.
Knjiga me pronašla na svadbi, i to kakvoj, onoj koja je izbjegavala da bude „balkanska“, tako po riječima mladenaca, trezvenom, fino ugođenom događaju, bez mesa, pucnjeva, i ostalih nasilja.
Svejedno, rat se ipak spomenuo. Tako to biva u našim životima. Rat je plima i oseka, malo se povuče, pa se vrati, zapljusne na neočekivanim mjestima. I tako, stalno je prisutan i lagano nas potapa. Nije bilo nikoga tko bi nas uputio kako valja o nečemu drugom pričati, kako su nam teme već odavno iznošene, za budući život i slavlje otrcane i slično. A sve i da su nam za slavljeničkim stolom neki to prigovorili, svejedno bi se sjetili, tih devet hiljada, nekoga po imenu, a nekoga i po sudbini. Mladence smo pustili da gledaju naprijed, a mi ostali, eto tako, malo smo se na devedesete osvrtali.
Mjesta iz kojih dolaze nižu se kronološkim redom, onako kako se rat približava. Događa se to ovako: isprva se čini kako se to događa samo drugima, onda nam je sve bliže, kao da su nas nesreće tih drugih urekle, sve dok na kraju ne pomislimo da se događa samo i jedino nama, a ne svima drugima. Na početku, s kraja kolovoza ’91., Banija nam se približava, Sisak, Glina, Petrinja, s početkom jeseni Vojnić, Vrginmost, Široka Rijeka, a dublje u jeseni, kad se peku kesteni, dolazi drugi kraj Korduna, Slunj, Cetingrad, Maljevac, Pašin Potok, Buhača. U tom smjeru kretanja najbliži su im Šmrekovac, Šiljkovača, Kladuša, Vidovska, Johovica. Dovoljno je prijeći potok, pregaziti šumu i tu su kod komšija, rodbine, prijatelja, ili svojih starih zaposlenja. U to nailazi i ’92., u kojoj se plima prelila, pa su Sanski Most, Bosanska Krupa i Otoka, smještene kod nas u čaršiji.
Kladuša je nar prezreli, i za svako se zrno pronašlo mjesto, tako smo se na toj svadbi razmahali sa svojom humanosti, iako, jasno nam je, da samo zrnjevlje, svako za sebe, zna kako mu je u naru zrelome, pred pucanje.
Svako ima svoje ime i prezime, ime roditelja, datume dolaska sa stare adrese prebivališta na novu adresu udomitelja. I sve to svoju priču i svoju sudbinu ima. I sjetismo se nekih.
Mene je zapalo da im ispričam onu koja nije popisana. Slučaj je htio, Zorka Šućurević ostala je neovjerena kao udomiteljica izbjeglica. I zato sam im za stolom Zorku spomenula. Sve iz živa, draga, sjećanja.
Zorka je ratna udovica, nakon što su joj muža, ustaškog zapovjednika, osudili, strijeljali i u plitak grob zakopali, ona je njegove grijehe ponijela. Vlast joj oduze sve što mu je u miraz donijela, a ostavila malo kućišta i bašte za preživljavanja. Na tom je kućištu, kad se grad počeo širiti krajem šezdesetih, novu kućicu podigla, sličnu onima od prvih komšija što su za ratne zasluge njeno zemljište dobili. Kuće na četiri vode. Tako se Zorka uklopila i ni po čemu nije od drugih odudarala. Sve te kuće izvana i iznutra jednako izgledaju. Uđeš, uzađeš uz stepenice, na podestu, malom uzvišenju, odmoriš, skreneš na desno, u hodnik, iz njega u kuhinju, u primaću, sve se u njima događa, i život i smrt, na lijevo su spavaća i još jedna manja, nju zovu sobica. Isti raspored, isti regali, fotelje, kauči. Izvana jednakim ogradama ograđene, istim sortama ruža i voćaka obrubljene.
Zorka živi u toj kući od podstanarstva, sjećam se, tu su Ana i njena dva dječaka. Ana radi u hotelu Konak, a Zorka joj dječake čuva. Malo Zorka govori, a ono malo što progovori, to se upamti.
Ovako Anu ona svjetuje, ili pravda svoje izbore: bolje bit žena najgoremu mužu nego sestra najboljemu bratu… teško žensku samom i bez zaklona…
Sve u svemu, malo ona priča, osim dječacima, kad ih pričama zabavlja. Svaki dan jednu novu izmisli. Dječaci je svaki dan umole da jučerašnju ponovi, samo Zorka se ne sjeća što im je sve jučer zamišljala nego im jednu novu izmisli. I tako svaki dan, nove priče smišlja, zato je tako šutljiva, zato tako malo govori. Samo jedno im uvijek udovolji. Svaki dan vuka im strašnog odglumi, jer ta se ne zaboravlja. U sićušnu je bakicu zakrabuljena, natakne svoje cvikere i maramom bradu podveže, reži i zavija, njih dvojicu tako uspava. I ne ostavlja ih bez zaklona. Još za života poklanja im to malo kuće, bašte, imanja. Sve što ima, za njih ovjereno na sudu i kod notara, prije bilo čijeg prigovora.
I tako dani prolaze, a u hotel Konak dolaze prvi prebjezi iz JNA-a, Ana iz prve ruke saznaje što je bilo i što će biti. Gleda da se s dječacima od svega ukloni. Čeka svoju priliku. A prilika dolazi s izbjeglicama s Korduna. S njima dolazi svećenik, od šezdesetih ih još krsti, krizma, ispovijeda i vjenčava. Neke i sahrani.
Sve dotad kladuški katolici odlaze njemu, u Cetingrad, na Badnjak već tradicionalno tih deset kilometara pješice, tamo se i vjenčaju i pokopaju, kad ih taj čas zapadne. Crkve u gradu nemaju, niti je pamte, ostalo je samo u jeziku, u par lokaliteta, upamćeno da je nekad nje i bilo. Na jednom takvom, slučaj je tako htio, smješten je velečasni Ožura, kako mu se smjerno obraćaju, kad ga što trebaju, inače pop Marjan, ili samo Marjan, kad ga iza leđa, u šali, ili sasvim ozbiljno, olajavaju. Od oca Rudolfa i majke Venancije, smješten kod Ilije Perkovića, na samom ulazu u Kladušu, u naselju Križ. Tako u popisu, pomičem prst i pričam dalje slavljenicima. Od Gorskog je Kotara, na granici Hrvatske i Slovenije, pa se nekad čini da je vlastiti jezik izmislio, kako ga nekad slabo razumiju. U jeziku je Kladušana zero Korduna, zero Banije okrajak Bosne i ogrizak Krajine, pa s vremenom i to njegovo s granice prožvaču i prihvate. Šta će jadan, u stranom je svijetu, zuvar je.
Po kućama Kladušana katolika svijet se okuplja po misama. Tako jedne prilike, u Zorkinoj kući služile se mise. I za tu priliku, zamolio je Zorku, i prvu joj susjedu, Micu, da hostije svete ispeku i pripreme. Mica, opet, za razliku od Zorke, govori za dvije, i Marjan zna, već otprije, kako je baš ona osoba za hostije. Slučaj je, opet, htio, da je aparatura za pravljenje hostija kod Micina sina na opravku bila. I to još iz vremena njena strica, svećenika, isto tako cetingradskoga, o kojem mu je sve ispričala, kao što sam i ja, svojim slavljenicima, a vama ću samo dio, bar onaj o hostijama. Elem, tog njenog strica, kojeg ona u materinjem jeziku zove čič, pa ga onda i svi drugi u Cetingradu, nazvaše čič, koliko je omiljen bio, služila je nećakinja, između ostaloga svete hostije pekla. Služila joj za to posebna kliješta, tako ih imenuje i opisuje. U njihovu nutrinu, podmazanu lojnom svijećom ulila bi se smjesa od malo brašna i vode umiješana. Loj bi priječio da se smjesa zalijepi. Kliješta bi se zaklopila, u žeravicu metnula, i nakon nekog vremena iz žeravice izvadila, otvarala, ispečena hostija dalje u kalupe stavljala i svoj oblik poprimala. A ono što bi ostalo nakon vađenja iz kalupa, Mica bi još kao nepričešćena curica jela. I bilo bi joj najdraže kad bi uz tetku bila, gledala kako hostije iz žeravice, pa iz kalupa izlaze, ti su joj sveti ostatci bili nešto najslađe. A čič bi se ljutio i zabranjivao nećakinji da Mici još nepričešćenoj daje svete hostije. Onda bi tetka za nju sakrila tih mrvica, za kasnije. Nakon pola stoljeća uporabe kliješta se istrošiše i završiše kod Stipe, koji kao i mnogi drugi jedan dio imanja ima u Cetingradu, zemlju najčešće, a stalni posao i radionicu za razonode u Kladuši. On je jedan od onih posebno darovitih što svojim rukama vraćaju sjaj i uporabu starim dotrajalim predmetima. U radioni je okružen nagomilanim stvarima, od drugih davno otpisanih i već bačenih, a Stipe ne može podnijeti da se olako odbacuju, pa se kod njega oporavljaju sve dok ih on ne opravi. Sve on može popraviti, osim sebe, pa opet mu ruka nikad ne zadrhti, ni kada popije. U njemu raste nešto nepopravljivo i on to zalijeva, i raste i dalje ta nevolja, taj osjećaj kako je i on sam rashodovana stvar među ljudima, a nema ruke što bi ga rad’ popravila.
Oporavljenim Stipinim kliještima Mica i Zorka u drvenom šporetu, na dosta žeravice peku hostije, ispečene vade i redaju po kuhinjskome stolu, umeću u kalupe i jedu redom svete mrvice da ništa ne propadne. I Mica se opet prisjeća djetinjstva, i tetke, i koliko se samo puta pričestila… Lože vatru, peku hostije, dvije male curice.
Gledam ih, na misi, razmještene, kako sjede po Zorkinim foteljama, kaučima, stolicama, štokrlama, skemlijama, iz čaršije Mišmaši, Capani, Pavlinovići, Stipetići, Bogovići, Galići, Džakule, Palajnerovi, Horvati, Perkovići, iz Šmrekovca Samardžije, Balinovići, Stjepići, od izbjeglica Medvedi, Gašparini, Valentići, Neralići, i Mare Bakarić, sama ona od Sanskoga Mosta.
Na početku mise poprimili bi neobične izraze pobožnosti, ni njihovi rođeni ne bi ih mogli prepoznati. Samo, ne bi mogli dugo izdržati, brzo bi te svetačke sličice pospremili u svoje novčanike zajedno s ostalim slikama što ih tamo čuvaju. Bilo bi dovoljno da netko ispotiha primijeti: vide one koze što se posvetila, a poslije će se rakijom pričešćivati… I poprimali bi svoje stare konture. Pod propovijedi bi se kladili hoće li pop jope put u Svetu Zemlju spomenuti, i dok bi on letio iz Zagreba do Tel Aviva, oni bi mu se s podsmijehom ulagivali: blago vami, vi ste i u vani bili… zapravo misle, teško nami… Kako već teče druga godina da su hermetički zatvoreni, bez sajmova, vašara, banja i toplica, bez mora, domova kulture i stočnih pijaca, Marjanove putešestvije na nedjeljnim propovijedima značajno su širenje njihovih vidika. Poslije mise bi se svi rakijom pričešćivali, a šale su letjele kao ping pong loptice, svakim udarcem sve brže, pa tko duže izdrži, nisu odustajali dok protivnika u rebra ne pogode, tek da vide hoće li se u bolovima previjati.
Marjan ih sve dobro zna, kako o njima živima, tako i o njihovim mrtvima, tu njegova raskošna memorija dolazi do izražaja. Zna ih poimence, i po nadimcima, važnim datumima, izborima zanimanja, dok o pokojnima zna gdje su i kad rođeni, koliko su i kako poživjeli. Najbolje zna hrvatsku emigraciju, nju je obišao po australijama, zelandima, kanadama, popisao i pobrojao nama prisutnima na nedjeljnim propovijedima.
Vještinu memoriranja dodatno će izbrusiti radeći utorcima u kancelariji Crvenoga križa, gdje popisuje izbjeglice iz Slunjske općine, koje će po pravu i zaštiti UNHCR-a, njihovim sigurnim konvojima poći u svoje drugo izbjeglištvo, u Karlovac, na Gazu. Njih većina, gotovo tri hiljade. A s njima i oni koji su uslugu mogli platiti, tako i neki kladuški katolici. I tako se jedna manjina umanjila, a to je bila i za Anu i za dječake prilika. Skuckale su nekako tih dvije hiljade njemačkih maraka, koliko je koštalo pedeset kilometara puta pod ceradama, i otišli zadnjim konvojem, ’93., kad se činilo vrijeme je oseke, na tren je sve utihnulo.
Zorka je ostala sama, dok se nova plima, novi rat valja, jedan lokalni, nemali, a s njim i nove izbjeglice. U kuću joj dolaze Mlada s dvoje djece, blizanaca, nezemaljski lijepi, Nedžad i Nedžada. Dva Mladina meleka, iako daleko od praga punoljetstva, tako se ponašaju, uvijek pri ruci, sa Zorkom baštu okopavaju, zlatice s krumpira skidaju. Otac im je na radu u Austriji, čuju se s njim svake subote, iz pošte, više plaču nego govore. Za sve one što imaju nekoga vani, telefonska govornica satelitskim telefonima, vlažna je kabina puna suza neizgovorenoga. Drugoj djeci iz komšiluka očevi su na liniji, ako nisu tamo, onda su na radnoj obavezi, ili izbjeglištvu, ili su poginuli, nakon što su nasilno regrutirani, ili su sebi stopalo propucali, vene plitko zaorali, kako bi plimi umaknuli. Ta druga djeca nisu pri ruci svojima, oni su zvirovi, psi lutalice, kad kod kuće nemaju, sami se za hranu pobrinu. Znaju čije su bašte i voćke urodile, tko ih čuva kletvom a tko okom urokljivim, te su im najslađe, znaju kad smjene Unprofor-a dolaze i odlaze, tad i prose, psećim pogledom. Negdje su načuli razgovore o grobu zapovjednika Šućurevića, i kosti mu po Tihinom gaju traže, lažu svojima, na đonovima im više listova nego u herbarima. Tako se zabave i zaborave, pa se navečer kućama vraćaju, bez kostiju, bez herbara. Žale se na njih, na što će svijet ovaj izići, šta će im od djece postati…
Zorka ih pod svoje zaklanja, pa jezikom rodne Kruškovače zapjeva: koga hvale njega i prehvale, koga kude njemu dobro bude. Oko svoga ih stola okupi, i suhim kruhom, ako treba, nahrani.
Plima se opet približava, sve do kuće Zorkine, nakratko je potopi, i ona izroni čitava. Nedžad mijenja polupane kaplaje, crijepove, zateže najlone, samo rupe od gelera u zidovima ne dira, gnijezde se vrapci u njima. Iz geler gnijezda mali ptići uče letjeti. Nedžad na krovu balansira.
A onda opet prevlada neki smiraj, jedan od onih za koje znaš da neće potrajati, pogotovo ljeti. Pa se opet neka vojska povlači, do jučer su pobjeđivali, sad su poraženi, prepješačili su kukuruzišta i grabike, pregazili potoke, sad sve po dvojica, u nekom školskom redu i razmaku, pored kuće Zorkine, mladi a stari prolaze. Zorka ih ispraća. Ibrik vode iz crvene plastične kante zagrabi, pa ih ponudi. Vodom se po glavama polijevaju, piju, neki joj staru maramu i kosu još stariju cjelivaju. Stoji tako Zorka ispred svoje kuće, u jednom vrućem augustu, i rukama svojim zalijeva i zamlađuje što su drugi pokidali.
Na izmaku tog augusta Zorka je umrla. Samo se ugasila, ko ptić na krilu mi izdahnula. Tako je Mlada komšijama na bdijenju pričala. Okupala je, za ukop pripremila, svijeću upalila, ljude dočekala. Na kuhinjskome stolu, u malecnom sanduku, veličine djeteta, Zorka je žuta kao svijeća kojom se obloži kalup za hostije, brade podvezane maramom, baš kao da se sprema strašnu priču ispričati. Sjetiše se ljudi kako se onaj put Marjan na misi zaletio pa rekao molitvu za sve pokojne Mice Pavlinović i pokojnu Zorku Šućurević, i prije nego su i shvatili, već su i sami na Marjanovo: ako je po ljudskoj slabosti kome zgriješila, neka joj svaki oprosti, odgovarali: neka joj Bog oprosti. Sad kad nema Marjana, i on je u drugom izbjeglištvu, to se učinilo znakovito. Kao i to da leži na stolu na kojem je misa služena, i tijelo Isusovo posvećeno.
Ispratiše je komšije na traktoru, za njom pješice, to je vrijeme u kojem se na sahrane i dženaze tako odlazi, uz razgovore, svakakve i nikakve, i smijeh koji valja obuzdavati, pa se malo primire, pa opet nečega prisjete i tako dva kilometra do privremenog groblja katolika na uzvisini s koje se pogled na otvoren herbar pruža, rudnike barita i Crkvine u daljini, Tihin gaj, poljane, brda i kuće na četiri vode. Obred je predvodila jedna od žena, pripravna je, nije joj prvi put, ispratiše je pjesmom i molitvom, a zrikavci zvonima.
Kosti će joj kasnije prenijeti na groblje u Cetingrad, kuću prodati. Neko su vrijeme, nakon Mlade i djece, u njoj živjeli golubovi na tavanu, miševi u podrumu, vrapci u geler gnijezdima. A onda je postala skladište i pekara. Cijelo jedno desetljeće na kruh mirisala. Tako lijepo i berićetno, da se posao pekaru rascvjetao pa je novu, bolju i veću pronašao, ovu prodao.
Novim vlasnicima posve je neupotrebljiva, sva jadna, nikakva, nije to kuća za pokazivanja, pa će na njenim temeljima još ove jeseni gradilište niknuti. Novi će vlasnici sve isto učiniti, po mjeri ovog desetljeća, prvo će ukloniti bašte i voćke, zemlju poravnati, beton saliti. Uklonit će sve što ustrajnu brižnost zahtijeva, a materijalnu koristi ne donosi. Nestat će svih tragova prijašnjih sudbina. Tihin je sad gaj jedna popločana ravnica, svako stablo planski iz korijena uklonjeno, ostala je samo prazna čistina. Što se ljudima činilo, na stabla se prenijelo. Strašna je neka plima šumu potopila, nakon nje, podigli se goli otoci betona. Na nikad pronađenim kostima Šućurevića, nikla stambena jedinica. Kažu puna vlage i čudnih zvukova, kao da zemlja huči pod njima.
I zato, prije nego bageri prevrnu Zorkinu kuću, i kuhinjski stol na kojem je svetu hranu pripremala i mrtva ležala, prije nego iz korijena iščupaju divlju trešnju, jabuku i kupinu, valja zapisati. U manjini su ljudi što sade cvijeće i drveće.
I još nešto:
bila tako jednom jedna Zorka Šućurević. Tu gdje će niknuti ništa, bilo je njeno sve.
Kućna crkva Zorkina
Nedavno mi je ruku dopala knjiga koja bilježi imena izbjeglica na području općine u kojoj sam rasla. Zabilježeni i upamćeni onako kako im stoji u ličnim kartama. Njih devet hiljada.
Knjiga me pronašla na svadbi, i to kakvoj, onoj koja je izbjegavala da bude „balkanska“, tako po riječima mladenaca, trezvenom, fino ugođenom događaju, bez mesa, pucnjeva, i ostalih nasilja.
Svejedno, rat se ipak spomenuo. Tako to biva u našim životima. Rat je plima i oseka, malo se povuče, pa se vrati, zapljusne na neočekivanim mjestima. I tako, stalno je prisutan i lagano nas potapa. Nije bilo nikoga tko bi nas uputio kako valja o nečemu drugom pričati, kako su nam teme već odavno iznošene, za budući život i slavlje otrcane i slično. A sve i da su nam za slavljeničkim stolom neki to prigovorili, svejedno bi se sjetili, tih devet hiljada, nekoga po imenu, a nekoga i po sudbini. Mladence smo pustili da gledaju naprijed, a mi ostali, eto tako, malo smo se na devedesete osvrtali.
Mjesta iz kojih dolaze nižu se kronološkim redom, onako kako se rat približava. Događa se to ovako: isprva se čini kako se to događa samo drugima, onda nam je sve bliže, kao da su nas nesreće tih drugih urekle, sve dok na kraju ne pomislimo da se događa samo i jedino nama, a ne svima drugima. Na početku, s kraja kolovoza ’91., Banija nam se približava, Sisak, Glina, Petrinja, s početkom jeseni Vojnić, Vrginmost, Široka Rijeka, a dublje u jeseni, kad se peku kesteni, dolazi drugi kraj Korduna, Slunj, Cetingrad, Maljevac, Pašin Potok, Buhača. U tom smjeru kretanja najbliži su im Šmrekovac, Šiljkovača, Kladuša, Vidovska, Johovica. Dovoljno je prijeći potok, pregaziti šumu i tu su kod komšija, rodbine, prijatelja, ili svojih starih zaposlenja. U to nailazi i ’92., u kojoj se plima prelila, pa su Sanski Most, Bosanska Krupa i Otoka, smještene kod nas u čaršiji.
Kladuša je nar prezreli, i za svako se zrno pronašlo mjesto, tako smo se na toj svadbi razmahali sa svojom humanosti, iako, jasno nam je, da samo zrnjevlje, svako za sebe, zna kako mu je u naru zrelome, pred pucanje.
Svako ima svoje ime i prezime, ime roditelja, datume dolaska sa stare adrese prebivališta na novu adresu udomitelja. I sve to svoju priču i svoju sudbinu ima. I sjetismo se nekih.
Mene je zapalo da im ispričam onu koja nije popisana. Slučaj je htio, Zorka Šućurević ostala je neovjerena kao udomiteljica izbjeglica. I zato sam im za stolom Zorku spomenula. Sve iz živa, draga, sjećanja.
Zorka je ratna udovica, nakon što su joj muža, ustaškog zapovjednika, osudili, strijeljali i u plitak grob zakopali, ona je njegove grijehe ponijela. Vlast joj oduze sve što mu je u miraz donijela, a ostavila malo kućišta i bašte za preživljavanja. Na tom je kućištu, kad se grad počeo širiti krajem šezdesetih, novu kućicu podigla, sličnu onima od prvih komšija što su za ratne zasluge njeno zemljište dobili. Kuće na četiri vode. Tako se Zorka uklopila i ni po čemu nije od drugih odudarala. Sve te kuće izvana i iznutra jednako izgledaju. Uđeš, uzađeš uz stepenice, na podestu, malom uzvišenju, odmoriš, skreneš na desno, u hodnik, iz njega u kuhinju, u primaću, sve se u njima događa, i život i smrt, na lijevo su spavaća i još jedna manja, nju zovu sobica. Isti raspored, isti regali, fotelje, kauči. Izvana jednakim ogradama ograđene, istim sortama ruža i voćaka obrubljene.
Zorka živi u toj kući od podstanarstva, sjećam se, tu su Ana i njena dva dječaka. Ana radi u hotelu Konak, a Zorka joj dječake čuva. Malo Zorka govori, a ono malo što progovori, to se upamti.
Ovako Anu ona svjetuje, ili pravda svoje izbore: bolje bit žena najgoremu mužu nego sestra najboljemu bratu… teško žensku samom i bez zaklona…
Sve u svemu, malo ona priča, osim dječacima, kad ih pričama zabavlja. Svaki dan jednu novu izmisli. Dječaci je svaki dan umole da jučerašnju ponovi, samo Zorka se ne sjeća što im je sve jučer zamišljala nego im jednu novu izmisli. I tako svaki dan, nove priče smišlja, zato je tako šutljiva, zato tako malo govori. Samo jedno im uvijek udovolji. Svaki dan vuka im strašnog odglumi, jer ta se ne zaboravlja. U sićušnu je bakicu zakrabuljena, natakne svoje cvikere i maramom bradu podveže, reži i zavija, njih dvojicu tako uspava. I ne ostavlja ih bez zaklona. Još za života poklanja im to malo kuće, bašte, imanja. Sve što ima, za njih ovjereno na sudu i kod notara, prije bilo čijeg prigovora.
I tako dani prolaze, a u hotel Konak dolaze prvi prebjezi iz JNA-a, Ana iz prve ruke saznaje što je bilo i što će biti. Gleda da se s dječacima od svega ukloni. Čeka svoju priliku. A prilika dolazi s izbjeglicama s Korduna. S njima dolazi svećenik, od šezdesetih ih još krsti, krizma, ispovijeda i vjenčava. Neke i sahrani.
Sve dotad kladuški katolici odlaze njemu, u Cetingrad, na Badnjak već tradicionalno tih deset kilometara pješice, tamo se i vjenčaju i pokopaju, kad ih taj čas zapadne. Crkve u gradu nemaju, niti je pamte, ostalo je samo u jeziku, u par lokaliteta, upamćeno da je nekad nje i bilo. Na jednom takvom, slučaj je tako htio, smješten je velečasni Ožura, kako mu se smjerno obraćaju, kad ga što trebaju, inače pop Marjan, ili samo Marjan, kad ga iza leđa, u šali, ili sasvim ozbiljno, olajavaju. Od oca Rudolfa i majke Venancije, smješten kod Ilije Perkovića, na samom ulazu u Kladušu, u naselju Križ. Tako u popisu, pomičem prst i pričam dalje slavljenicima. Od Gorskog je Kotara, na granici Hrvatske i Slovenije, pa se nekad čini da je vlastiti jezik izmislio, kako ga nekad slabo razumiju. U jeziku je Kladušana zero Korduna, zero Banije okrajak Bosne i ogrizak Krajine, pa s vremenom i to njegovo s granice prožvaču i prihvate. Šta će jadan, u stranom je svijetu, zuvar je.
Po kućama Kladušana katolika svijet se okuplja po misama. Tako jedne prilike, u Zorkinoj kući služile se mise. I za tu priliku, zamolio je Zorku, i prvu joj susjedu, Micu, da hostije svete ispeku i pripreme. Mica, opet, za razliku od Zorke, govori za dvije, i Marjan zna, već otprije, kako je baš ona osoba za hostije. Slučaj je, opet, htio, da je aparatura za pravljenje hostija kod Micina sina na opravku bila. I to još iz vremena njena strica, svećenika, isto tako cetingradskoga, o kojem mu je sve ispričala, kao što sam i ja, svojim slavljenicima, a vama ću samo dio, bar onaj o hostijama. Elem, tog njenog strica, kojeg ona u materinjem jeziku zove čič, pa ga onda i svi drugi u Cetingradu, nazvaše čič, koliko je omiljen bio, služila je nećakinja, između ostaloga svete hostije pekla. Služila joj za to posebna kliješta, tako ih imenuje i opisuje. U njihovu nutrinu, podmazanu lojnom svijećom ulila bi se smjesa od malo brašna i vode umiješana. Loj bi priječio da se smjesa zalijepi. Kliješta bi se zaklopila, u žeravicu metnula, i nakon nekog vremena iz žeravice izvadila, otvarala, ispečena hostija dalje u kalupe stavljala i svoj oblik poprimala. A ono što bi ostalo nakon vađenja iz kalupa, Mica bi još kao nepričešćena curica jela. I bilo bi joj najdraže kad bi uz tetku bila, gledala kako hostije iz žeravice, pa iz kalupa izlaze, ti su joj sveti ostatci bili nešto najslađe. A čič bi se ljutio i zabranjivao nećakinji da Mici još nepričešćenoj daje svete hostije. Onda bi tetka za nju sakrila tih mrvica, za kasnije. Nakon pola stoljeća uporabe kliješta se istrošiše i završiše kod Stipe, koji kao i mnogi drugi jedan dio imanja ima u Cetingradu, zemlju najčešće, a stalni posao i radionicu za razonode u Kladuši. On je jedan od onih posebno darovitih što svojim rukama vraćaju sjaj i uporabu starim dotrajalim predmetima. U radioni je okružen nagomilanim stvarima, od drugih davno otpisanih i već bačenih, a Stipe ne može podnijeti da se olako odbacuju, pa se kod njega oporavljaju sve dok ih on ne opravi. Sve on može popraviti, osim sebe, pa opet mu ruka nikad ne zadrhti, ni kada popije. U njemu raste nešto nepopravljivo i on to zalijeva, i raste i dalje ta nevolja, taj osjećaj kako je i on sam rashodovana stvar među ljudima, a nema ruke što bi ga rad’ popravila.
Oporavljenim Stipinim kliještima Mica i Zorka u drvenom šporetu, na dosta žeravice peku hostije, ispečene vade i redaju po kuhinjskome stolu, umeću u kalupe i jedu redom svete mrvice da ništa ne propadne. I Mica se opet prisjeća djetinjstva, i tetke, i koliko se samo puta pričestila… Lože vatru, peku hostije, dvije male curice.
Gledam ih, na misi, razmještene, kako sjede po Zorkinim foteljama, kaučima, stolicama, štokrlama, skemlijama, iz čaršije Mišmaši, Capani, Pavlinovići, Stipetići, Bogovići, Galići, Džakule, Palajnerovi, Horvati, Perkovići, iz Šmrekovca Samardžije, Balinovići, Stjepići, od izbjeglica Medvedi, Gašparini, Valentići, Neralići, i Mare Bakarić, sama ona od Sanskoga Mosta.
Na početku mise poprimili bi neobične izraze pobožnosti, ni njihovi rođeni ne bi ih mogli prepoznati. Samo, ne bi mogli dugo izdržati, brzo bi te svetačke sličice pospremili u svoje novčanike zajedno s ostalim slikama što ih tamo čuvaju. Bilo bi dovoljno da netko ispotiha primijeti: vide one koze što se posvetila, a poslije će se rakijom pričešćivati… I poprimali bi svoje stare konture. Pod propovijedi bi se kladili hoće li pop jope put u Svetu Zemlju spomenuti, i dok bi on letio iz Zagreba do Tel Aviva, oni bi mu se s podsmijehom ulagivali: blago vami, vi ste i u vani bili… zapravo misle, teško nami… Kako već teče druga godina da su hermetički zatvoreni, bez sajmova, vašara, banja i toplica, bez mora, domova kulture i stočnih pijaca, Marjanove putešestvije na nedjeljnim propovijedima značajno su širenje njihovih vidika. Poslije mise bi se svi rakijom pričešćivali, a šale su letjele kao ping pong loptice, svakim udarcem sve brže, pa tko duže izdrži, nisu odustajali dok protivnika u rebra ne pogode, tek da vide hoće li se u bolovima previjati.
Marjan ih sve dobro zna, kako o njima živima, tako i o njihovim mrtvima, tu njegova raskošna memorija dolazi do izražaja. Zna ih poimence, i po nadimcima, važnim datumima, izborima zanimanja, dok o pokojnima zna gdje su i kad rođeni, koliko su i kako poživjeli. Najbolje zna hrvatsku emigraciju, nju je obišao po australijama, zelandima, kanadama, popisao i pobrojao nama prisutnima na nedjeljnim propovijedima.
Vještinu memoriranja dodatno će izbrusiti radeći utorcima u kancelariji Crvenoga križa, gdje popisuje izbjeglice iz Slunjske općine, koje će po pravu i zaštiti UNHCR-a, njihovim sigurnim konvojima poći u svoje drugo izbjeglištvo, u Karlovac, na Gazu. Njih većina, gotovo tri hiljade. A s njima i oni koji su uslugu mogli platiti, tako i neki kladuški katolici. I tako se jedna manjina umanjila, a to je bila i za Anu i za dječake prilika. Skuckale su nekako tih dvije hiljade njemačkih maraka, koliko je koštalo pedeset kilometara puta pod ceradama, i otišli zadnjim konvojem, ’93., kad se činilo vrijeme je oseke, na tren je sve utihnulo.
Zorka je ostala sama, dok se nova plima, novi rat valja, jedan lokalni, nemali, a s njim i nove izbjeglice. U kuću joj dolaze Mlada s dvoje djece, blizanaca, nezemaljski lijepi, Nedžad i Nedžada. Dva Mladina meleka, iako daleko od praga punoljetstva, tako se ponašaju, uvijek pri ruci, sa Zorkom baštu okopavaju, zlatice s krumpira skidaju. Otac im je na radu u Austriji, čuju se s njim svake subote, iz pošte, više plaču nego govore. Za sve one što imaju nekoga vani, telefonska govornica satelitskim telefonima, vlažna je kabina puna suza neizgovorenoga. Drugoj djeci iz komšiluka očevi su na liniji, ako nisu tamo, onda su na radnoj obavezi, ili izbjeglištvu, ili su poginuli, nakon što su nasilno regrutirani, ili su sebi stopalo propucali, vene plitko zaorali, kako bi plimi umaknuli. Ta druga djeca nisu pri ruci svojima, oni su zvirovi, psi lutalice, kad kod kuće nemaju, sami se za hranu pobrinu. Znaju čije su bašte i voćke urodile, tko ih čuva kletvom a tko okom urokljivim, te su im najslađe, znaju kad smjene Unprofor-a dolaze i odlaze, tad i prose, psećim pogledom. Negdje su načuli razgovore o grobu zapovjednika Šućurevića, i kosti mu po Tihinom gaju traže, lažu svojima, na đonovima im više listova nego u herbarima. Tako se zabave i zaborave, pa se navečer kućama vraćaju, bez kostiju, bez herbara. Žale se na njih, na što će svijet ovaj izići, šta će im od djece postati…
Zorka ih pod svoje zaklanja, pa jezikom rodne Kruškovače zapjeva: koga hvale njega i prehvale, koga kude njemu dobro bude. Oko svoga ih stola okupi, i suhim kruhom, ako treba, nahrani.
Plima se opet približava, sve do kuće Zorkine, nakratko je potopi, i ona izroni čitava. Nedžad mijenja polupane kaplaje, crijepove, zateže najlone, samo rupe od gelera u zidovima ne dira, gnijezde se vrapci u njima. Iz geler gnijezda mali ptići uče letjeti. Nedžad na krovu balansira.
A onda opet prevlada neki smiraj, jedan od onih za koje znaš da neće potrajati, pogotovo ljeti. Pa se opet neka vojska povlači, do jučer su pobjeđivali, sad su poraženi, prepješačili su kukuruzišta i grabike, pregazili potoke, sad sve po dvojica, u nekom školskom redu i razmaku, pored kuće Zorkine, mladi a stari prolaze. Zorka ih ispraća. Ibrik vode iz crvene plastične kante zagrabi, pa ih ponudi. Vodom se po glavama polijevaju, piju, neki joj staru maramu i kosu još stariju cjelivaju. Stoji tako Zorka ispred svoje kuće, u jednom vrućem augustu, i rukama svojim zalijeva i zamlađuje što su drugi pokidali.
Na izmaku tog augusta Zorka je umrla. Samo se ugasila, ko ptić na krilu mi izdahnula. Tako je Mlada komšijama na bdijenju pričala. Okupala je, za ukop pripremila, svijeću upalila, ljude dočekala. Na kuhinjskome stolu, u malecnom sanduku, veličine djeteta, Zorka je žuta kao svijeća kojom se obloži kalup za hostije, brade podvezane maramom, baš kao da se sprema strašnu priču ispričati. Sjetiše se ljudi kako se onaj put Marjan na misi zaletio pa rekao molitvu za sve pokojne Mice Pavlinović i pokojnu Zorku Šućurević, i prije nego su i shvatili, već su i sami na Marjanovo: ako je po ljudskoj slabosti kome zgriješila, neka joj svaki oprosti, odgovarali: neka joj Bog oprosti. Sad kad nema Marjana, i on je u drugom izbjeglištvu, to se učinilo znakovito. Kao i to da leži na stolu na kojem je misa služena, i tijelo Isusovo posvećeno.
Ispratiše je komšije na traktoru, za njom pješice, to je vrijeme u kojem se na sahrane i dženaze tako odlazi, uz razgovore, svakakve i nikakve, i smijeh koji valja obuzdavati, pa se malo primire, pa opet nečega prisjete i tako dva kilometra do privremenog groblja katolika na uzvisini s koje se pogled na otvoren herbar pruža, rudnike barita i Crkvine u daljini, Tihin gaj, poljane, brda i kuće na četiri vode. Obred je predvodila jedna od žena, pripravna je, nije joj prvi put, ispratiše je pjesmom i molitvom, a zrikavci zvonima.
Kosti će joj kasnije prenijeti na groblje u Cetingrad, kuću prodati. Neko su vrijeme, nakon Mlade i djece, u njoj živjeli golubovi na tavanu, miševi u podrumu, vrapci u geler gnijezdima. A onda je postala skladište i pekara. Cijelo jedno desetljeće na kruh mirisala. Tako lijepo i berićetno, da se posao pekaru rascvjetao pa je novu, bolju i veću pronašao, ovu prodao.
Novim vlasnicima posve je neupotrebljiva, sva jadna, nikakva, nije to kuća za pokazivanja, pa će na njenim temeljima još ove jeseni gradilište niknuti. Novi će vlasnici sve isto učiniti, po mjeri ovog desetljeća, prvo će ukloniti bašte i voćke, zemlju poravnati, beton saliti. Uklonit će sve što ustrajnu brižnost zahtijeva, a materijalnu koristi ne donosi. Nestat će svih tragova prijašnjih sudbina. Tihin je sad gaj jedna popločana ravnica, svako stablo planski iz korijena uklonjeno, ostala je samo prazna čistina. Što se ljudima činilo, na stabla se prenijelo. Strašna je neka plima šumu potopila, nakon nje, podigli se goli otoci betona. Na nikad pronađenim kostima Šućurevića, nikla stambena jedinica. Kažu puna vlage i čudnih zvukova, kao da zemlja huči pod njima.
I zato, prije nego bageri prevrnu Zorkinu kuću, i kuhinjski stol na kojem je svetu hranu pripremala i mrtva ležala, prije nego iz korijena iščupaju divlju trešnju, jabuku i kupinu, valja zapisati. U manjini su ljudi što sade cvijeće i drveće.
I još nešto:
bila tako jednom jedna Zorka Šućurević. Tu gdje će niknuti ništa, bilo je njeno sve.