Zadnja stanica, High Barnet. Rub Londona, nema dalje. Predgrađe . Selo. Možda to više neće biti za nekoliko godina. Sada jest. Sada je ovdje lijepo živjeti. Mirko Kovač bilježi da su samo dva stana uistinu važna: onaj prvi, u kojem odrastemo, i posljednji, u kojem svoje završavamo. Onaj prvi pamtim, na ovaj novi navikoh vrlo brzo.
2.
Richard III je ovdje, na Barnetu, vodio svoju prvu bitku, 1471., gore, iznad crkve. Imao je samo osamnaest godina. Pobijedio. Poslije ga je u svojoj slavnoj drami veliki pisac ocrnio, mnogi mislili da je Richard baš takav bio. Ja sam tu Shakespeareovu dramu prvi put gledao u kinu. Richarda je igrao nenadmašni Sir Larry Olivier. „Počinje zima našeg nezadovoljstva…“. Richard je bio posljednji iz Kuće York, posljednji iz dinastije Plantagenet, posljednji engleski kralj koji je poginuo na bojnom polju, 1485., u trideset drugoj godini života. Njegovo tijelo su pronašli tek prije koju godinu, ispod jednog parkirališta, na mjestu gdje je nekada bila crkva, onda ga ponovo pokopali, ovaj put uz dužni pijetet i pogrebne ceremonije, u katedrali u Leicesteru. Tamošnji nogometni tim, vječiti autsajder, te je godine osvojio šampionat. Jedna luda je tvrdila da je kralja Richarda ponekad čula. Ja ga ne čujem, primirio se, kao fantom projaše kradomice, kada nema nikog u blizini, prema svom bojnom polju.
3.
Ovdje je živio slavni ovaj, a i poznata ona. Stanovao je ovdje, u blizini i Treword Howard, snimao filmove u blizini. Kažu da je najbolji bio u filmu Ryanova kći. Volio sam ga u svakom filmu, da više ne spominjem Trećeg čovjeka, sam sebi sam dodijao. „Moji studenti ne bi znali tko je on“, kaže mi Mladen M., koji u Americi godinama predaje filmsku glazbu na uglednom univerzitetu. I slava je za vremena. Ljudi sve više pamte samo ono što je sada, prošlost im sve manje postoji, budućnosti još nema, a možda je, kako stvari stoje, neće ni biti.
4.
Crkva Ivana Krstitelja je na najvišoj geografskoj točki grada Londona. Lijepa, kamena crkva. Njena vrata je jednom zapalila neka mjesna luda. Poslije je nestala. Možda s Richardom III, u nekoj noći.
Na stanici kod crkve izađem iz autobusa. Preko puta crkve je lokalni muzej, iza crkve mali park, u kojem se jednom godišnje, na dan Bitke na Barnetu, pojave vitezovi i vojnici u uniformama različitih vojski, koje su pod vodstvom tri kralja, a iz dvije obitelji vodili bitku za jednu krunu. Tako piše i na ulazu lokalnog muzeja.
Kroz glavnu ulicu dođem do knjižnice, uvijek pune starijeg svijeta koji još čita novine i drži do „klasika“. Nedaleko odatle prodavaonice jedna do druge, a preko vikenda štandovi sa „pravim medom“, indijskim karijem, talijanskom „originalnom pizzom“ (probao, stvarno je bolja od drugih), poskupim francuskim sirevima, kobasicama i vinima. Najradije idem u obližnju radnju u kojoj prodavač telefonira, odmah mi petkom, bez pitanja, stavi na pult vino koje ću kupiti. Idem i u kavanu u kojoj kelnerica priča sa poznanikom, nikako da me posluži, onda se naglo nasmiješi, „Kako ste danas?“, u autobusu se sa svima pozdravljam, ali ne upoznajem. U ovom kraju nema mojih „zemljaka“. Upamtio sam brzo lica prodavača, putnika autobusa, lokalnih policajaca. Mladež izbjegavam, koliko mogu. U lokalni pub ne dolazim više često, ali kada dođem sjedim li sjedim, pije li pijem, nešto i pojedem, dobro potrošim, pa su me upamtili, uvijek mi nađu dobar sto.
Od crkve se spustim niz ulicu, mogu i autobusom, ali radije pješke. Mala kuća, u njoj moj mali stan. S lijeve strane pogled na bašču, s desne tihi zvuk crkvenog zvona. Na kraju u svemu prepoznajemo znakove nama znanog, znake života koji smo sami bili. Sada živim između odlične, velike bolnice, one male crkve, čije se zvono jedva čuje i malog groblja, na kome je puteljak koji vodi u šumu. Sve što mi još treba blizu, a daleko od treperavog svjetla reklama i zavijanja policijskih sirena. Sa susjedima se ljubazno pozdravim. Znam imena njihovih pasa, ne znam njihova, ali se ljubazno smješkamo, upitam kako im je kućni ljubimac, „Such a lovely dog“. S prozora vidim susjeda, koji noću izađe pred vrata kuće, puši. Nikada se nismo upoznali, samo ga s prozora vidim. Njegova samoća mi je bliska. A i distanciranost.
5.
Davno sam gledao film Daj ruku đavolu. Naslovnu ulogu, ulogu irskog teroriste, igrao je James Cagney. Najviše mi se usiječe u sjećanje slika neba u tom filmu (Gdje počinje neznana budućnost?). Često sam gledao oblake, ali nisu to bili oni. Čuveni engleski filmski studio Elstree je u blizini moje kuće. Veliki broj filmova je snimljen ovdje. Možda i slike neba u nekim od starih filmova, neba koje sam tražio.
Kada sam uselio već pred prvu noć prepoznam nebo iz onog filma. Pod kraj života dobih nagradu: nebo koje sam volio, sanjao. Vidim ga s mog prozora. Nebo mojih filmova, snova, plovidbi, moje nebo. Našao ga. Iz moje zemlje dođoh do mog neba. Doslovno. Nisu u pitanju simboli i metafore. Život je mnogo ozbiljniji od toga.
6.
U ulici se pojavio jedan dan stariji gospodin, u tamnom odijelu. Hodao je polako, bez žurbe, kao da šeće, kao što šeće spokojan čovjek u pola dana. Pogledao je i prema mom prozoru, onda produžio, odlučno, zna kuda ide. Nisam ga više vidio.
7.
Ponekad, noću, povjetarac. Kiša ponekad. Ponekad ništa. Tišina, u kojoj prolazi svijet koji jest, tiho, kao da ga je sramota što nestaje, što više neće biti. U noći punog mjeseca s obližnjeg groblja duhovi mrtvih krenu u obilazak mjestā u kojima su nekada stanovali, osmotre ih, ali u njih više ne ulaze čak ni ako su njihovi novi stanovnici u dubokom snu. Bježe i od zalutalih lisica i krika noćnih ptica, jer više niša ne bi htjeli imati sa svijetom živih. Pred zoru sve utihne, ni šuma. Onda iz daljine svjetlost i ptica oglase početak novog dana.
Kuća, noću
1.
Ponovo sam, ima godina, preselio.
Zadnja stanica, High Barnet. Rub Londona, nema dalje. Predgrađe . Selo. Možda to više neće biti za nekoliko godina. Sada jest. Sada je ovdje lijepo živjeti. Mirko Kovač bilježi da su samo dva stana uistinu važna: onaj prvi, u kojem odrastemo, i posljednji, u kojem svoje završavamo. Onaj prvi pamtim, na ovaj novi navikoh vrlo brzo.
2.
Richard III je ovdje, na Barnetu, vodio svoju prvu bitku, 1471., gore, iznad crkve. Imao je samo osamnaest godina. Pobijedio. Poslije ga je u svojoj slavnoj drami veliki pisac ocrnio, mnogi mislili da je Richard baš takav bio. Ja sam tu Shakespeareovu dramu prvi put gledao u kinu. Richarda je igrao nenadmašni Sir Larry Olivier. „Počinje zima našeg nezadovoljstva…“. Richard je bio posljednji iz Kuće York, posljednji iz dinastije Plantagenet, posljednji engleski kralj koji je poginuo na bojnom polju, 1485., u trideset drugoj godini života. Njegovo tijelo su pronašli tek prije koju godinu, ispod jednog parkirališta, na mjestu gdje je nekada bila crkva, onda ga ponovo pokopali, ovaj put uz dužni pijetet i pogrebne ceremonije, u katedrali u Leicesteru. Tamošnji nogometni tim, vječiti autsajder, te je godine osvojio šampionat. Jedna luda je tvrdila da je kralja Richarda ponekad čula. Ja ga ne čujem, primirio se, kao fantom projaše kradomice, kada nema nikog u blizini, prema svom bojnom polju.
3.
Ovdje je živio slavni ovaj, a i poznata ona. Stanovao je ovdje, u blizini i Treword Howard, snimao filmove u blizini. Kažu da je najbolji bio u filmu Ryanova kći. Volio sam ga u svakom filmu, da više ne spominjem Trećeg čovjeka, sam sebi sam dodijao. „Moji studenti ne bi znali tko je on“, kaže mi Mladen M., koji u Americi godinama predaje filmsku glazbu na uglednom univerzitetu. I slava je za vremena. Ljudi sve više pamte samo ono što je sada, prošlost im sve manje postoji, budućnosti još nema, a možda je, kako stvari stoje, neće ni biti.
4.
Crkva Ivana Krstitelja je na najvišoj geografskoj točki grada Londona. Lijepa, kamena crkva. Njena vrata je jednom zapalila neka mjesna luda. Poslije je nestala. Možda s Richardom III, u nekoj noći.
Na stanici kod crkve izađem iz autobusa. Preko puta crkve je lokalni muzej, iza crkve mali park, u kojem se jednom godišnje, na dan Bitke na Barnetu, pojave vitezovi i vojnici u uniformama različitih vojski, koje su pod vodstvom tri kralja, a iz dvije obitelji vodili bitku za jednu krunu. Tako piše i na ulazu lokalnog muzeja.
Kroz glavnu ulicu dođem do knjižnice, uvijek pune starijeg svijeta koji još čita novine i drži do „klasika“. Nedaleko odatle prodavaonice jedna do druge, a preko vikenda štandovi sa „pravim medom“, indijskim karijem, talijanskom „originalnom pizzom“ (probao, stvarno je bolja od drugih), poskupim francuskim sirevima, kobasicama i vinima. Najradije idem u obližnju radnju u kojoj prodavač telefonira, odmah mi petkom, bez pitanja, stavi na pult vino koje ću kupiti. Idem i u kavanu u kojoj kelnerica priča sa poznanikom, nikako da me posluži, onda se naglo nasmiješi, „Kako ste danas?“, u autobusu se sa svima pozdravljam, ali ne upoznajem. U ovom kraju nema mojih „zemljaka“. Upamtio sam brzo lica prodavača, putnika autobusa, lokalnih policajaca. Mladež izbjegavam, koliko mogu. U lokalni pub ne dolazim više često, ali kada dođem sjedim li sjedim, pije li pijem, nešto i pojedem, dobro potrošim, pa su me upamtili, uvijek mi nađu dobar sto.
Od crkve se spustim niz ulicu, mogu i autobusom, ali radije pješke. Mala kuća, u njoj moj mali stan. S lijeve strane pogled na bašču, s desne tihi zvuk crkvenog zvona. Na kraju u svemu prepoznajemo znakove nama znanog, znake života koji smo sami bili. Sada živim između odlične, velike bolnice, one male crkve, čije se zvono jedva čuje i malog groblja, na kome je puteljak koji vodi u šumu. Sve što mi još treba blizu, a daleko od treperavog svjetla reklama i zavijanja policijskih sirena. Sa susjedima se ljubazno pozdravim. Znam imena njihovih pasa, ne znam njihova, ali se ljubazno smješkamo, upitam kako im je kućni ljubimac, „Such a lovely dog“. S prozora vidim susjeda, koji noću izađe pred vrata kuće, puši. Nikada se nismo upoznali, samo ga s prozora vidim. Njegova samoća mi je bliska. A i distanciranost.
5.
Davno sam gledao film Daj ruku đavolu. Naslovnu ulogu, ulogu irskog teroriste, igrao je James Cagney. Najviše mi se usiječe u sjećanje slika neba u tom filmu (Gdje počinje neznana budućnost?). Često sam gledao oblake, ali nisu to bili oni. Čuveni engleski filmski studio Elstree je u blizini moje kuće. Veliki broj filmova je snimljen ovdje. Možda i slike neba u nekim od starih filmova, neba koje sam tražio.
Kada sam uselio već pred prvu noć prepoznam nebo iz onog filma. Pod kraj života dobih nagradu: nebo koje sam volio, sanjao. Vidim ga s mog prozora. Nebo mojih filmova, snova, plovidbi, moje nebo. Našao ga. Iz moje zemlje dođoh do mog neba. Doslovno. Nisu u pitanju simboli i metafore. Život je mnogo ozbiljniji od toga.
6.
U ulici se pojavio jedan dan stariji gospodin, u tamnom odijelu. Hodao je polako, bez žurbe, kao da šeće, kao što šeće spokojan čovjek u pola dana. Pogledao je i prema mom prozoru, onda produžio, odlučno, zna kuda ide. Nisam ga više vidio.
7.
Ponekad, noću, povjetarac. Kiša ponekad. Ponekad ništa. Tišina, u kojoj prolazi svijet koji jest, tiho, kao da ga je sramota što nestaje, što više neće biti. U noći punog mjeseca s obližnjeg groblja duhovi mrtvih krenu u obilazak mjestā u kojima su nekada stanovali, osmotre ih, ali u njih više ne ulaze čak ni ako su njihovi novi stanovnici u dubokom snu. Bježe i od zalutalih lisica i krika noćnih ptica, jer više niša ne bi htjeli imati sa svijetom živih. Pred zoru sve utihne, ni šuma. Onda iz daljine svjetlost i ptica oglase početak novog dana.