Vjerujem da riječi imaju glatku i prozirnu put poput stakla i da se u svakoj ogleda lice onoga kome služi. Vjerujem da kuće imaju dušu. Vjerujem da je Ana otišla s ovoga svijeta u strahu i pokori.
Mogla bih ovako bajati u nedogled, klateći se kao stari šamani uz vatru, bosiljak i tamjan, razgoneći duhove koji bi u predvečerje silazili na moj prag iz stare kuće i čekali, žedni i gladni vremena koje je s njima sahranjeno.
Kad je Ana došla u kuću, već je rodila sinove. Ružnjikava i bolešljiva, dane je trošila na prozoru u sjeni ogromne lipe, čekajući. Emil je dolazio prašnjavim putem hodajući pravo ili slijedeći nevidljive serpentine pa se izdaleka moglo pročitati iz tog koraka hoće li večer biti mirna ili će u zidovima muklo i bolno, odzvanjati što riječi, što šamari, što oboje.
Imala je Ana jezik zmije iz Šume Striborove. Tako su govorile žene iz sela, dobro naučene gdje im je mjesto. Sirota, nikako da upamti da se čovjek s vrata ne pita gdje je bio ili još gore, s kim? On je uvijek tukao po istim mjestima, ona je uvijek govorila iste riječi:
– Sinove sam ti rodila! Udarala se u suhe grudi i tražila svoje pravo. Dječaci bi se, dok su bili sitni, stisli u kut i nijemi od straha zatvarali oči. Kako su rasli tako su trčali pred majku i i dijelili s njom ljubičaste žigove sve dok nisu otišli u svoje kuće i svoje svjetove koji su se opet, previše, oslanjali na ono što su ostavili.
Tog dana koji se rodio baš kao i sva djeca, nedužan i čist, Emil je stigao pred sumrak. Čudo je kako ga je put doveo kući jer su ga obeznanjene noge na svakom koraku vodile na sve četiri strane svijeta. Ana je sjedila sama. Lipa je šećerila zrak. Čim ga je vidjela na dnu puta, kuća joj je šapnula:
– Bježi!
Ne čekajući, Ana se iskrala kroz suhe kukuruze, pobjegla sinu.
Emil je udario vrata nogom i viknuo ono kratko i žestoko:
– Ana! – koje je, tako izgovoreno, značilo samo jedno. Kuća mu je odgovorila tišinom, užasnutih zidova, zraka punog nekog mraka iako su zlatne zrake sunca još uvijek milovale njezin krov.
– Gdje si, kučko? – odvezalo mu se s jezika.
Mora da je cijelim putem smišljao kako će joj pobrojati rebra i nahraniti ono demonsko, nesito, što je nosio za vratom svaki put kada bi mu rakija potopila um.
– Nađi je! – prosiktalo je no. I tako se Emil otisnuo kroz kukuruze sa sjekirom u rukama. Banuo je sinu pred vrata, krvavih očiju. Ana je naricala u kuhinji. Užasnuta snaha nudila ju je vodom i strepila. Sin je otvorio vrata.
Kako se sjekira našla u njegovim rukama nikada nije ispričao do kraja. Emil je ispustio dušu u autu svog brata. Sin je, krvavih ruku, otišao kroz polja.
Ana se vratila kući. Naricala je u crnini kao neki zlokobni gavran. Jedni su je krivili drugi žalili. Sin se sve više tuđio od svijeta, od djece, od sebe. Kad je navršila godina našli su ga kako visi obješen o stablo u šumi. Jednom je odabrao majku, sad je odabrao oca i tako je platio krv i sjekiru u rukama.
Kuća je, kao gluho siroto kuče, tješila izmučenu dušu. Ana je prozore zastrla teškim čaršafima da ne gleda put. U sobe se uvukao miris plijesni i zadah zloduha. Zidovi su strepili od tog čuda koje se rodilo iz bijesa i nastanilo u tamnim izbama, kao da traži novu dušu koju će zaposjesti.
Onda je najmlađi došao po majku. Uzela je samo ono što je u kuću donijela dok je još u njoj svježe mirisalo na žbuku i ručno rađene cigle. Zatvorila je vrata i otišla u daleku, tuđu zemlju.
Kuća se, prvih dana, sama sa sobom nosila kako je umjela sve čekajući da se netko od njih vrati. Korov se, u početku stidljivo a onda ohrabren, počeo baškariti u dvorištu. Uz lipu su počele nicati mladice jasena i graba, krov je popuštao pod neumoljivim prstima jesenjih kiša. Bršljan se spleo s prozorima vireći bestidno u prazne sobe. Vjetru je, vremenom, pošlo za rukom da otvori jedan prozor. Krilo se klatilo pod njegovom šakom i lupkalo u sablasnom ritmu, nadzemaljskom upornošću.
Onemoćale su. I kuća i Ana u dalekoj zemlji. Kuća se oslanjala na stabla koja su milostivo rasla uz njezine temelje, hrabreći je i govoreći joj šuštave i jedre priče. Ana je čuvala unuke i šutila, kopneći. Kada je smrt došla po nju, osjetila se prevarenom jer u tom tijelu, odavno, ničeg živog više nije bilo.
Kući to nisu ispričali. Nikakav se plač, tugovanka ili jauk nije prolomio njezinim zidovima. Ona je i dalje čekala da se svi oni vrate, sjednu za široki drveni stol i zapjevaju. Zaboravila je sve ono pogano i mračno jer se ono stvorenje odavno iskralo, gladno i bijesno i otišlo svojim putem. Sada su se u kući množila sjećanja na pjesmu najmlađeg, svadbe i prošnje, ljeta i zime, proljeća.
Zatekli smo je kada je već sasvim nestala u zagrljaju stabala koji su zaštitnički ispleli svoje ruke oko nje. Divlje kupine rađale su slatkim plodovima. Ako je i bilo zmija i bauka mi ih nismo vidjeli kada smo se usudili proviriti u to neprohodno čudo sve očekujući zamak, Trnoružicu i dječaka koji spava nad vrčem prolivenog mlijeka. Prozorsko se okno i dalje rukovalo s vjetrom. Bršljan je sasvim pokrio glavu kruške ječmenuše.
Bilo je dana kada smo se plašili jer se mjesec zlokobno ogledao u njenim prozorima. Bilo je dana u kojima smo slušali kako se naša kuća i ona noću došaptavaju i kako joj starica nešto govori. U tim je riječima bilo nečega što smo razumjeli, ali ih nismo mogli prepričati. Fazani su svijali gnijezda u podrumu, kuća ih je branila od lisica. Golubovi su naučili kako se lako uvući ispod strehe koja se prorijedila kao neko potrošeno zubalo. Psi lutalice zimi su se grijali i krili od snjegova u njezinim sobama.
Jedne sam noći usnila kako se najmlađi vratio, otvorio prozore i počeo pjevati. Donio je sve svoje i Anino iz daleke zemlje. Kuća samo što nije podigla basamake i zaplesala, sretna i sita.
Probudila sam se teške glave, uznemirena. Čuli smo glasove. Razabrala sam riječi: prodali, rušiti, buldožer. Danima poslije nekakva je muka tinjala i sazrijevala. Moglo se namirisati u zraku. Svanulo jutro, umiljato, dobro. Proljeće je mamilo cvjetove. Gostili smo se suncem na našoj terasi kada se zaglušujući tresak prolomio zrakom. Nešto se lomilo, kidalo. Istrčali smo na dvorište, prestravljeni. Ulegnuti krov stare kuće počeo je tonuti kao da ga neka nevidljiva ruka poteže iznutra. Zidovi su pucali mrveći se u rukama zaprepaštenih stabala. Prozor se otkinuo iz okvira i poput jesenskog lista priklonio zemlji. Ptice su utihnule. Čak je i vjetar digao ruke s mladih listova tek probuđenog drveća. Kuća je nestala u obliku prašine kao da ju je progutao gladni stvor iz najmračnijih priča. Nešto se u njoj slomilo. Jauk iz njezine utrobe dugo je zvonio niz polja.
Kuća
Vjerujem da riječi imaju glatku i prozirnu put poput stakla i da se u svakoj ogleda lice onoga kome služi. Vjerujem da kuće imaju dušu. Vjerujem da je Ana otišla s ovoga svijeta u strahu i pokori.
Mogla bih ovako bajati u nedogled, klateći se kao stari šamani uz vatru, bosiljak i tamjan, razgoneći duhove koji bi u predvečerje silazili na moj prag iz stare kuće i čekali, žedni i gladni vremena koje je s njima sahranjeno.
Kad je Ana došla u kuću, već je rodila sinove. Ružnjikava i bolešljiva, dane je trošila na prozoru u sjeni ogromne lipe, čekajući. Emil je dolazio prašnjavim putem hodajući pravo ili slijedeći nevidljive serpentine pa se izdaleka moglo pročitati iz tog koraka hoće li večer biti mirna ili će u zidovima muklo i bolno, odzvanjati što riječi, što šamari, što oboje.
Imala je Ana jezik zmije iz Šume Striborove. Tako su govorile žene iz sela, dobro naučene gdje im je mjesto. Sirota, nikako da upamti da se čovjek s vrata ne pita gdje je bio ili još gore, s kim? On je uvijek tukao po istim mjestima, ona je uvijek govorila iste riječi:
– Sinove sam ti rodila! Udarala se u suhe grudi i tražila svoje pravo. Dječaci bi se, dok su bili sitni, stisli u kut i nijemi od straha zatvarali oči. Kako su rasli tako su trčali pred majku i i dijelili s njom ljubičaste žigove sve dok nisu otišli u svoje kuće i svoje svjetove koji su se opet, previše, oslanjali na ono što su ostavili.
Tog dana koji se rodio baš kao i sva djeca, nedužan i čist, Emil je stigao pred sumrak. Čudo je kako ga je put doveo kući jer su ga obeznanjene noge na svakom koraku vodile na sve četiri strane svijeta. Ana je sjedila sama. Lipa je šećerila zrak. Čim ga je vidjela na dnu puta, kuća joj je šapnula:
– Bježi!
Ne čekajući, Ana se iskrala kroz suhe kukuruze, pobjegla sinu.
Emil je udario vrata nogom i viknuo ono kratko i žestoko:
– Ana! – koje je, tako izgovoreno, značilo samo jedno. Kuća mu je odgovorila tišinom, užasnutih zidova, zraka punog nekog mraka iako su zlatne zrake sunca još uvijek milovale njezin krov.
– Gdje si, kučko? – odvezalo mu se s jezika.
Mora da je cijelim putem smišljao kako će joj pobrojati rebra i nahraniti ono demonsko, nesito, što je nosio za vratom svaki put kada bi mu rakija potopila um.
– Nađi je! – prosiktalo je no. I tako se Emil otisnuo kroz kukuruze sa sjekirom u rukama. Banuo je sinu pred vrata, krvavih očiju. Ana je naricala u kuhinji. Užasnuta snaha nudila ju je vodom i strepila. Sin je otvorio vrata.
Kako se sjekira našla u njegovim rukama nikada nije ispričao do kraja. Emil je ispustio dušu u autu svog brata. Sin je, krvavih ruku, otišao kroz polja.
Ana se vratila kući. Naricala je u crnini kao neki zlokobni gavran. Jedni su je krivili drugi žalili. Sin se sve više tuđio od svijeta, od djece, od sebe. Kad je navršila godina našli su ga kako visi obješen o stablo u šumi. Jednom je odabrao majku, sad je odabrao oca i tako je platio krv i sjekiru u rukama.
Kuća je, kao gluho siroto kuče, tješila izmučenu dušu. Ana je prozore zastrla teškim čaršafima da ne gleda put. U sobe se uvukao miris plijesni i zadah zloduha. Zidovi su strepili od tog čuda koje se rodilo iz bijesa i nastanilo u tamnim izbama, kao da traži novu dušu koju će zaposjesti.
Onda je najmlađi došao po majku. Uzela je samo ono što je u kuću donijela dok je još u njoj svježe mirisalo na žbuku i ručno rađene cigle. Zatvorila je vrata i otišla u daleku, tuđu zemlju.
Kuća se, prvih dana, sama sa sobom nosila kako je umjela sve čekajući da se netko od njih vrati. Korov se, u početku stidljivo a onda ohrabren, počeo baškariti u dvorištu. Uz lipu su počele nicati mladice jasena i graba, krov je popuštao pod neumoljivim prstima jesenjih kiša. Bršljan se spleo s prozorima vireći bestidno u prazne sobe. Vjetru je, vremenom, pošlo za rukom da otvori jedan prozor. Krilo se klatilo pod njegovom šakom i lupkalo u sablasnom ritmu, nadzemaljskom upornošću.
Onemoćale su. I kuća i Ana u dalekoj zemlji. Kuća se oslanjala na stabla koja su milostivo rasla uz njezine temelje, hrabreći je i govoreći joj šuštave i jedre priče. Ana je čuvala unuke i šutila, kopneći. Kada je smrt došla po nju, osjetila se prevarenom jer u tom tijelu, odavno, ničeg živog više nije bilo.
Kući to nisu ispričali. Nikakav se plač, tugovanka ili jauk nije prolomio njezinim zidovima. Ona je i dalje čekala da se svi oni vrate, sjednu za široki drveni stol i zapjevaju. Zaboravila je sve ono pogano i mračno jer se ono stvorenje odavno iskralo, gladno i bijesno i otišlo svojim putem. Sada su se u kući množila sjećanja na pjesmu najmlađeg, svadbe i prošnje, ljeta i zime, proljeća.
Zatekli smo je kada je već sasvim nestala u zagrljaju stabala koji su zaštitnički ispleli svoje ruke oko nje. Divlje kupine rađale su slatkim plodovima. Ako je i bilo zmija i bauka mi ih nismo vidjeli kada smo se usudili proviriti u to neprohodno čudo sve očekujući zamak, Trnoružicu i dječaka koji spava nad vrčem prolivenog mlijeka. Prozorsko se okno i dalje rukovalo s vjetrom. Bršljan je sasvim pokrio glavu kruške ječmenuše.
Bilo je dana kada smo se plašili jer se mjesec zlokobno ogledao u njenim prozorima. Bilo je dana u kojima smo slušali kako se naša kuća i ona noću došaptavaju i kako joj starica nešto govori. U tim je riječima bilo nečega što smo razumjeli, ali ih nismo mogli prepričati. Fazani su svijali gnijezda u podrumu, kuća ih je branila od lisica. Golubovi su naučili kako se lako uvući ispod strehe koja se prorijedila kao neko potrošeno zubalo. Psi lutalice zimi su se grijali i krili od snjegova u njezinim sobama.
Jedne sam noći usnila kako se najmlađi vratio, otvorio prozore i počeo pjevati. Donio je sve svoje i Anino iz daleke zemlje. Kuća samo što nije podigla basamake i zaplesala, sretna i sita.
Probudila sam se teške glave, uznemirena. Čuli smo glasove. Razabrala sam riječi: prodali, rušiti, buldožer. Danima poslije nekakva je muka tinjala i sazrijevala. Moglo se namirisati u zraku. Svanulo jutro, umiljato, dobro. Proljeće je mamilo cvjetove. Gostili smo se suncem na našoj terasi kada se zaglušujući tresak prolomio zrakom. Nešto se lomilo, kidalo. Istrčali smo na dvorište, prestravljeni. Ulegnuti krov stare kuće počeo je tonuti kao da ga neka nevidljiva ruka poteže iznutra. Zidovi su pucali mrveći se u rukama zaprepaštenih stabala. Prozor se otkinuo iz okvira i poput jesenskog lista priklonio zemlji. Ptice su utihnule. Čak je i vjetar digao ruke s mladih listova tek probuđenog drveća. Kuća je nestala u obliku prašine kao da ju je progutao gladni stvor iz najmračnijih priča. Nešto se u njoj slomilo. Jauk iz njezine utrobe dugo je zvonio niz polja.