Ljudi ovdje, čim te čuju kako govoriš, pitaju odakle si. Prvi put kada sam bio u Americi, nisu pitali. Ili nisam primjećivao da pitaju. A sad se stresem, kao da mi je ledena kap za vrat kanula. Kažem – iz Europe! I bježim, prije nego što pametnjaković upita a odakle, brajko, iz Europe? Šta ja znam odakle, mani me se čovječe, nisam ti ja za tih priča. Svi naši ljudi tako: čim ih upita odakle su, njih kao da je nešto strefilo. Čuj odakle sam! Pa odavde sam, čim me ovdje vidiš. Eto, reci je li tako?
U Sarajevo sam se vratio pred rat. U mjesec dana umrli su mi, jedno za drugim, mati i otac. Ona bila bolešljiva. U mladosti preboljela reumatsku groznicu, pa joj ostalo slabo srce. Doktori joj rekli da ne smije rađati. Ubit će ju dijete. A ona svejedno mene rodila. I bogme poživila skoro šezdeset i pet godina. Skoro koliko ja sad imam. Više nego što joj je itko od njih davao. I umrla mi dok je sukala pitu. Za srce nije dobro sukati pitu, a babo moj volio krompirušu. Pala, i dok je padala već je nije bilo. Lijepa smrt. Zazvonio mi telefon, otac se javlja, kaže sine znaš li zašto zovem? Rekoh, znam. Upitah kad? Evo sad, prije minutu. Pa zovi hitnu, možda je živa. Nije, znam ja. Svejedno zovi hitnu. A šta ću s ovom jufkom, taman ju je razvukla?
Zamisli ti njega šta on mene pita. Izgubio se, jadan.
On je bio zdrav ko zdrav zimski dan. Doktora u životu nije vidio. Ali kako mati ode, tako se babo pogubi. Kao da mu je na neku nevidljivu rupicu život u mjesec dana iscurio. Čuli bismo se svaki drugi dan. Grdne sam novce taj mjesec dao za telefon. Ja bi mu govorio da se trgne, da se sebi prizove, a on bi govorio hoću, sine, hoću. Pa bi dalje šutio. Eto, takvi su bili ti naši razgovori. Jedan dan mi kaže: grehota, sine, onog tijesta! Kakvog, bolan, tijesta, babo? Grehota one pita, govori, mati je život na njoj predala, a ja ništa. Tako kaže, i plače. Tu sam znao da je kraj. Kad su me sutra nazvali komšije, pekar Savo, fin čovjek, prijatelj s mojima još od prije onoga rata, znao sam šta je.
Tu sam znao da moram u Sarajevo. Ostala mi je za njima kuća, velika katnica na Kovačima, babin ju je dedo za Austrije od ćerpiča i od hrastovine podizao. Takve kuće u Sarajevu nije bilo. Znao sam da se za nju moram pobrinuti, a nikako mi se nije išlo. Tu sam se bio snašao, i ne bi se iz Kalifornije više ni pomakao da oni tako ne pomriješe i da kuća ne ostade sama. Šta mi je bilo na pameti? Da ju prodam, da ju iznajmim, da nekoga uselim, samo da mi kuća ne samuje? Nemam pojma. Išao sam za kućom, i vjeruj mi da nisam znao ni šta se u Jugoslaviji događa, ni da je u Europi pao komunizam. Doletio sam u novembru 1990. Taman minuše prvi izbori. Na vlast došli vjernici. Rekoh, dobro je. I ja pomalo vjerujem, pa mislim se da će mi biti lakše sa njima nego s komunistima koji su se pravili da Boga nema. Pa i da ga nema, kako se, bolan, možeš praviti da ga nema? I kakav ti je to život ako ti ga nema?
Devedeset i prva mi prođe na upoznavanju sa situacijom i na čišćenju kuće. Nakupi se za čovjekova života koječega. A njih oboje bili sramežljivi ljudi. I znam, kada bi znali da im je ovo netko našao, kroz one bi svoje mezarove na Barama iz crne u još crnju zemlju od stida propali. Pa rekoh, da ja sve to sklonim, da mi se jadni ne sramote.
A onda je od nekih doba trebalo nešto i raditi. Nije mi bilo do para, imao sam ja dolara za fina života, moglo mi je dotrajati i za tri-četiri godine, ali ne može čovjek a da ne radi. To ti je kao s kućom. Kuća u kojoj nitko ne živi, uruši se sama od sebe. Eto, tako ti je i s ljudima. Penzija ti je, dragoviću moj, kao smrtna presuda. U penziju te šalju kao slona u samoću. Da crkneš i da te više nema. Zato sam se ja ovdje namjestio, odakle me nitko neće slati u penziju. Sve dok se sam ne ispružim pokraj ovih mojih mrtvaca.
Bakije mi bile blizu, muslimansko ukopno društvo. Odem tamo, pozdravim se po propisu, pitam ima li ovdje za mene kakvog posla. Gleda me jedan – umašćeno sivo odijelo, svijetlozelena sjajna kravata, baš je onako po propisu – i vidim ja da on u meni vidi zadnjeg jadu. Ali nije me briga. Nakon što malo živiš na Zapadnoj obali, i s kraja svijeta gledaš ocean, nije te više briga kako te u Bakijama gledaju. Umiješ li ti da kopaš?, pita on mene. Rekoh, umijem. I tako me dopade da kopam grobove, najprije na Barama i na Vlakovu, a poslije će biti i na Alifakovcu, gdje ih više nitko osim mene nije kopao, pošto je to mezarje snajperistima bilo kao na dlanu. Ali ja sam kopao, i računao da se nikom ne isplati ubiti grobara. Ušao sam u glavu tog snajperista, gledao sam sebe kroz njegov okular i nišan, i razmišljao hoću li usmrtiti tog jadnika. Zanimljivo bi bilo gledati kako mu se glava rasprskava kao lubenica, i kako pada u grob koji je upravo iskopao, ali zar već sutra ne bi bilo dosadno bez njega. A on ti svakoga dana iskopa barem po jedan grob. Osim toga, ubiti grobara je, računam tako, loš znak. Baksuz i baksuzluk. Kao crna mačka i broj trinaest. Bolje je ubiti ženu, dijete, penzionera, oca koji poslije ručka istresa stolnjak s mrvicama, nego grobara. Tako sam ti ja mislio, i kopao. Govorili – vidi ga, lud! Onaj što me je primio na posao, sad u novom odijelu i s novom zelenom kravatom, poslao mi je američkog novinara da razgovara sa mnom. Na CNN-u bio je dokumentarac o meni. Dobro im došlo što sam znao engleski.
U to dođe i devedeset peta. Rat se bliži kraju, ljudi cure iz grada, pa je i posla sve manje. Jednog mi ponedjeljka tako naručiše maleni mezar. To ti je kao pola groba, pa je onda i cijena upola niža. Kažu, ne boj se, samo kopaj, i pola groba će biti previše! A meni je draže kopati prave, velike grobove. Ne zbog novca, to sam već rekao, para mi nije usfalilo. Ali veliki grob kopam za nekoga tko je poživio, a kad kopam mali, čini mi se kao da neki grijeh činim, kao da u zemlju gonim život koji nije ni stigao živjeti. Kad, odjednom, stvori se tu čovjek. Visok, krupan, s onom modrom radničkom kapom na glavi. Stoji i odozgor me gleda. Rekoh, skloni se odatle, ubit će te snajper. Neka ubije, kaže on. Nemoj, bolan, tako, kažem mu. On šuti. Ubit će te, ponavljam. Neka ubije… I tako nas dvojica razgovaramo. A zašto me gledaš dok radim? Zato, kaže on, što kopaš mezar za moje dijete. To reče, kao da ništa nije rekao, a meni u trenutku onaj kramp, motika ona, oteža kao da je sto kila u njoj. Hoćeš da ti pomognem? Hajde, rekoh, ne znam šta mi je odjednom. Pa sjedoh u travu, a on mi podno nogu kopa. Mislim se, možda me sad onaj snajper ubije. Sad više nisam grobar.
Ali me, vidiš, ne ubi.
Bio sam na toj dženazi. Jedini, uz oca i nekog mladog hodžu, koji je premirao od straha. Grdno je kada te na vezi s Bogom drže ljudi koji se toliko plaše. Ocu je ime Ragib. Zidar iz Goražda, izbjeglica. Amna mu je bila jedina kći. Ubilo je pred kućom. Ima još trojicu sinova. Ona mu je bila najmlađa. Ima i ženu, te ženine roditelje. Žive u nekakvom podrumu blizu Slatkog ćošeta.
Rekoh, dođite kod mene živjeti, velika je kuća. Ne mogu, nezgodno je! Kako, jadan, ne možeš, pa rat je? Dođi, govorim mu, veliku ćeš mi uslugu napraviti. I tu ti ja već mislim kako ću Ragibu ostaviti kuću, a ja bježim nazad u Ameriku. Lijepo je Sarajevo, kao što je lijepa svaka prava žalost. A ja bih ti još živio, ako to ikako može. I nije mi do ljepote i žalosti.
Ja ću ti jednom sedmično sliku slati! Kakvu, bolan, sliku? Sliku kuće, da znaš da je sve u redu. Ne moraš… Hoću! Dobro, kad hoćeš.
I od tog vremena, dragoviću moj, Ragib šalje meni slike kuće na Kovačima. Tih slika imam tri ove kutije od cipela. To je ono što mi je poštom slao. A u kompjuteru su mi slike iz vremena digitale. Pitao me: je li, druže, tako on mene oduvijek zove – druže, a meni drago što me tako zove; dakle, pitao me: je li, druže, hoće li tebi biti nezgodno ako ti ubuduće slike budem slao mailom. Znaš u Sarajevu ti je sve teže izraditi fotografiju, svi nabaviše ove nove aparate, nitko više ne snima na film, pa nema više ni majstora… Objašnjava on to meni, i sve se izvinjava. Kao da je lično kriv što se tehnika tako modernizirala.
Evo, pogledam mi kuću. Ragib ju je ljetos obijelio, učini to svake druge godine, a sljedećeg će ljeta, kaže, mijenjati vanjsku drvenariju. Kaže da su dolazili neki ljudi iz Zavoda za zaštitu spomenika, divili se kući i slikali je. Rekao sam im: ne znam ja, Boga mi, ništa, eno vam gazde u Kaliforniji, pa njega pitajte. A šta su pitali?, pitam ja Ragiba. Ustvari, ništa. Divili se kući. A meni drago, kaže Ragib. Vala i meni je drago, kažem ja Ragibu. I bilo bi drago mojim rahmetli ocu i majci. To je važno, kaže Ragib. Pa jest, kažem ja. I dobro je što se ti onda vrati u Sarajevo. Jest, baš je dobro, odgovaram. Jer da nije bilo tebe, tko zna gdje bismo sad mi bili. Ma snašli bi se nekako, kažem mu. Jedino što mi ubiše curicu. Sad bi mi za fakultet bila. Arhitektura, kaže Ragib. Šta arhitektura, pitam ga. Računam da bi arhitekturu studirala, govori on. Ako bi na mene povukla. A i mati joj lijepo crta. Sigurno bi bila za arhitekturu. I ja mislim da bi, odgovaram mu. Tako moj Ragib i ja razgovaramo.
U Los Angeles stigao sam prvoga novembra 1995. Tačno pet godina proveo sam u Sarajevu. Ali u tih pet godina kao da se sve promijenilo. Nigdje onih mojih ljudi, mojih Jugoslavena. Kao da su i oni u međuvremenu postali Amerikanci. Samo što me i oni ne upitaju a odakle si ti, mister, došao? Nemam pojma odakle sam došao. Išao sam udomiti kuću, pa sam je, eto, sretno i udomio. Ne bi od Ragiba boljeg za svoju kuću našao ni da sam ga po cijelom svijetu tražio. Jedino mi je žao kako smo se upoznali. Pa kao da je život tog djeteta u temeljima kuće na Kovačima. Ili kao da je moja kuća nastavila da živi Amninim životom. Tko će ga znati! Ja to ne znam, a sve mi se manje čini da zna i dragi Bog. Što se mene tiče, Bog je zbunjen.
Čim sam se vratio, zaposlio sam se tu, u ovom staračkom domu. Nemam prijatelja, nemam drugog posla, sa zemljacima se slabo nalazim, nego tu dođem satima prije posla, sjedim, listam novine, ponesem od kuće neku knjigu, Andrića, Ćopića ili Selimovića, pa čitam. I gledam ljude oko sebe. Oni misle da radim kao vrtlar. Ili da sam domar, da sam hauzmajstor, kako se to u Sarajevu govorilo. A ja im ne smijem reći šta je tu ustvari radim. Bilo bi nezgodno, uznemirilo bi ih. A osnova je stvar ne uznemiravati starce. Takvo je pravilo službe.
Sedmično ih, u prosjeku, dvoje umire. Nekad ih biva i troje, jednom ih je bilo i petero, a bude i takvih sedmica da nijedno ne umre. Umrloga njegovatelj i njegovateljica, uvijek u takvom, mješovitom paru, spuštaju u podrum. Tamo su prostorije za koje stanari ne smiju znati. Ako je smrt nastupila mimo moga radnog vremena, tijelo se smješta u hladnjak. Ako smrt nastupi u vrijeme vikenda, zovu me na prekovremeno, koje mi se posebno plaća. U vrijeme kada sam na dopustu, zamjenjuje me kolega, rođenjem Armenac, iz drugog doma. Ovdje je na stotine domova staraca, i više je oko Los Angelesa starih i umirućih, nego što je djece i mladih. Ovo je kraj svijeta, tu se umire.
Nakon što njegovatelj i njegovateljica spuste u podrum kolica s tijelom, i vrate se gore, ja izlazim iz svoga ureda, u kojem su samo stol, stolica i ormarić s presvlakom, i bez velike žurbe odlazim dolje. Važno je da nitko ne poveže moj silazak s njihovim povratkom. Ulazim u prostoriju obloženu šarenim keramičkim pločicama – nešto tako šareno nikad nisi vidio; biva to je da smrt ne bude depresivna, da se smrt ne ubije od depresije – na sredini su kolica s prekrivenim tijelom. Otkrivam ga, zagledam u kakvom je stanju i koliko će posla oko njega biti. Lice previše ne gledam. Katkad prepoznajem o kome se radi, ali to mi nije važno. Tu sam među ljudima na odlasku, u svijetu koji je na odlasku. Njihova me se smrt nekako i ne tiče, jer o njihovim životima ništa ne znam. Nije to što ih ne volim. Ne daj Bože, dragi su mi ti starci. Draži nego što bi mi u Sarajevu bili. Amerika te nauči da voliš i poštuješ nepoznate ljude. Na kraju krajeva, nauči te i tome da ih slobodno ispituješ odakle su. I da ih poslije pitaš i sve drugo, što je meni kao da mi nokte, jedan po jedan, čupaš. Ali ne tiče me se njihova smrt, iako ih volim. Kao što me se ne tiču ni njihovi životi, o kojima ne znam ništa. Volim ih onako kako se zavoljeti mogu ljudi koje ćeš samo jednom vidjeti. I ljudi s kojima ne dijeliš ni život ni smrt, nego samo taj užasni trenutak u kojem ti se neki od njih približi, pa te upita odakle si. A ti onda proklinješ sebe što ti se u govoru čuje strani naglasak, i proklinješ engleski jezik što nije kao bosanski. Ljudi govore različitim jezikom samo zato da bi jedni drugima mogli nasjedati na muku pitanjem odakle si ti? Čuj odakle sam! Otamo sam gdje ti nikad nisi bio. I ne daj Bože ti doći. Eto, otamo sam!
Ja perem mrtvace i oblačim im mrtvačko donje rublje. To je moj posao otkako sam se vratio u Ameriku. Moglo bi se reći da sam učinio korak unazad u karijeri. U Sarajevu sam ih sahranjivao. Kopao sam grobove. Ovaj je posao teži. Često duže traje. Nije lako očistiti ljudsko tijelo. Tek kad mrtvaca imaš pred sobom, vidiš koja je to beskonačna geografija. Ljudi bi se trebali više družiti s mrtvacima, pa bi onda imali veće poštovanje prema tijelima živih. I prema svome bi tijelu imali veće poštovanje. Ponekad se, nakon tuširanja, dok sjedim gol u fotelji ispred uključenog televizora, zagledam u svoje tijelo, pa se zamislim tko li će, Bože, sve ovo očistiti i oprati? I kome, ako ovdje nemam nikoga svog? Nikoga tko bi prigovorio da sam prljav, da smrdim i da me se ovakvog ne može ukopati. Jedini koje imam su Ragib, njegova Mirsada, i sinovi im. Ovaj najmlađi bi da studira film u Americi. Rekoh, šalji ga Ragibe, ja ću mu sve pokazati, tu kod mene može i da živi, i da cure dovodi, velika je kuća. A Ragib kaže, ne mogu, nezgodno je! Ama, kako, bolan, opet nezgodno?, pitam ga ja. A Ragib se smije. Rekoh, sve ti je to, dragoviću moj, od toga što jednom sedmično slikaš kuću, i šalješ mi je. Tako se mali zaljubio u film. Pa jest, govori Ragib, bit će da je tako.
Nikad više nisam bio u Sarajevu. Zašto bih išao kad mi se Ragib tako o kući brine. Bilo bi kao da nešto u njega sumnjam. A ja mu vjerujem više nego sebi.
Kuća
Ljudi ovdje, čim te čuju kako govoriš, pitaju odakle si. Prvi put kada sam bio u Americi, nisu pitali. Ili nisam primjećivao da pitaju. A sad se stresem, kao da mi je ledena kap za vrat kanula. Kažem – iz Europe! I bježim, prije nego što pametnjaković upita a odakle, brajko, iz Europe? Šta ja znam odakle, mani me se čovječe, nisam ti ja za tih priča. Svi naši ljudi tako: čim ih upita odakle su, njih kao da je nešto strefilo. Čuj odakle sam! Pa odavde sam, čim me ovdje vidiš. Eto, reci je li tako?
U Sarajevo sam se vratio pred rat. U mjesec dana umrli su mi, jedno za drugim, mati i otac. Ona bila bolešljiva. U mladosti preboljela reumatsku groznicu, pa joj ostalo slabo srce. Doktori joj rekli da ne smije rađati. Ubit će ju dijete. A ona svejedno mene rodila. I bogme poživila skoro šezdeset i pet godina. Skoro koliko ja sad imam. Više nego što joj je itko od njih davao. I umrla mi dok je sukala pitu. Za srce nije dobro sukati pitu, a babo moj volio krompirušu. Pala, i dok je padala već je nije bilo. Lijepa smrt. Zazvonio mi telefon, otac se javlja, kaže sine znaš li zašto zovem? Rekoh, znam. Upitah kad? Evo sad, prije minutu. Pa zovi hitnu, možda je živa. Nije, znam ja. Svejedno zovi hitnu. A šta ću s ovom jufkom, taman ju je razvukla?
Zamisli ti njega šta on mene pita. Izgubio se, jadan.
On je bio zdrav ko zdrav zimski dan. Doktora u životu nije vidio. Ali kako mati ode, tako se babo pogubi. Kao da mu je na neku nevidljivu rupicu život u mjesec dana iscurio. Čuli bismo se svaki drugi dan. Grdne sam novce taj mjesec dao za telefon. Ja bi mu govorio da se trgne, da se sebi prizove, a on bi govorio hoću, sine, hoću. Pa bi dalje šutio. Eto, takvi su bili ti naši razgovori. Jedan dan mi kaže: grehota, sine, onog tijesta! Kakvog, bolan, tijesta, babo? Grehota one pita, govori, mati je život na njoj predala, a ja ništa. Tako kaže, i plače. Tu sam znao da je kraj. Kad su me sutra nazvali komšije, pekar Savo, fin čovjek, prijatelj s mojima još od prije onoga rata, znao sam šta je.
Tu sam znao da moram u Sarajevo. Ostala mi je za njima kuća, velika katnica na Kovačima, babin ju je dedo za Austrije od ćerpiča i od hrastovine podizao. Takve kuće u Sarajevu nije bilo. Znao sam da se za nju moram pobrinuti, a nikako mi se nije išlo. Tu sam se bio snašao, i ne bi se iz Kalifornije više ni pomakao da oni tako ne pomriješe i da kuća ne ostade sama. Šta mi je bilo na pameti? Da ju prodam, da ju iznajmim, da nekoga uselim, samo da mi kuća ne samuje? Nemam pojma. Išao sam za kućom, i vjeruj mi da nisam znao ni šta se u Jugoslaviji događa, ni da je u Europi pao komunizam. Doletio sam u novembru 1990. Taman minuše prvi izbori. Na vlast došli vjernici. Rekoh, dobro je. I ja pomalo vjerujem, pa mislim se da će mi biti lakše sa njima nego s komunistima koji su se pravili da Boga nema. Pa i da ga nema, kako se, bolan, možeš praviti da ga nema? I kakav ti je to život ako ti ga nema?
Devedeset i prva mi prođe na upoznavanju sa situacijom i na čišćenju kuće. Nakupi se za čovjekova života koječega. A njih oboje bili sramežljivi ljudi. I znam, kada bi znali da im je ovo netko našao, kroz one bi svoje mezarove na Barama iz crne u još crnju zemlju od stida propali. Pa rekoh, da ja sve to sklonim, da mi se jadni ne sramote.
A onda je od nekih doba trebalo nešto i raditi. Nije mi bilo do para, imao sam ja dolara za fina života, moglo mi je dotrajati i za tri-četiri godine, ali ne može čovjek a da ne radi. To ti je kao s kućom. Kuća u kojoj nitko ne živi, uruši se sama od sebe. Eto, tako ti je i s ljudima. Penzija ti je, dragoviću moj, kao smrtna presuda. U penziju te šalju kao slona u samoću. Da crkneš i da te više nema. Zato sam se ja ovdje namjestio, odakle me nitko neće slati u penziju. Sve dok se sam ne ispružim pokraj ovih mojih mrtvaca.
Bakije mi bile blizu, muslimansko ukopno društvo. Odem tamo, pozdravim se po propisu, pitam ima li ovdje za mene kakvog posla. Gleda me jedan – umašćeno sivo odijelo, svijetlozelena sjajna kravata, baš je onako po propisu – i vidim ja da on u meni vidi zadnjeg jadu. Ali nije me briga. Nakon što malo živiš na Zapadnoj obali, i s kraja svijeta gledaš ocean, nije te više briga kako te u Bakijama gledaju. Umiješ li ti da kopaš?, pita on mene. Rekoh, umijem. I tako me dopade da kopam grobove, najprije na Barama i na Vlakovu, a poslije će biti i na Alifakovcu, gdje ih više nitko osim mene nije kopao, pošto je to mezarje snajperistima bilo kao na dlanu. Ali ja sam kopao, i računao da se nikom ne isplati ubiti grobara. Ušao sam u glavu tog snajperista, gledao sam sebe kroz njegov okular i nišan, i razmišljao hoću li usmrtiti tog jadnika. Zanimljivo bi bilo gledati kako mu se glava rasprskava kao lubenica, i kako pada u grob koji je upravo iskopao, ali zar već sutra ne bi bilo dosadno bez njega. A on ti svakoga dana iskopa barem po jedan grob. Osim toga, ubiti grobara je, računam tako, loš znak. Baksuz i baksuzluk. Kao crna mačka i broj trinaest. Bolje je ubiti ženu, dijete, penzionera, oca koji poslije ručka istresa stolnjak s mrvicama, nego grobara. Tako sam ti ja mislio, i kopao. Govorili – vidi ga, lud! Onaj što me je primio na posao, sad u novom odijelu i s novom zelenom kravatom, poslao mi je američkog novinara da razgovara sa mnom. Na CNN-u bio je dokumentarac o meni. Dobro im došlo što sam znao engleski.
U to dođe i devedeset peta. Rat se bliži kraju, ljudi cure iz grada, pa je i posla sve manje. Jednog mi ponedjeljka tako naručiše maleni mezar. To ti je kao pola groba, pa je onda i cijena upola niža. Kažu, ne boj se, samo kopaj, i pola groba će biti previše! A meni je draže kopati prave, velike grobove. Ne zbog novca, to sam već rekao, para mi nije usfalilo. Ali veliki grob kopam za nekoga tko je poživio, a kad kopam mali, čini mi se kao da neki grijeh činim, kao da u zemlju gonim život koji nije ni stigao živjeti. Kad, odjednom, stvori se tu čovjek. Visok, krupan, s onom modrom radničkom kapom na glavi. Stoji i odozgor me gleda. Rekoh, skloni se odatle, ubit će te snajper. Neka ubije, kaže on. Nemoj, bolan, tako, kažem mu. On šuti. Ubit će te, ponavljam. Neka ubije… I tako nas dvojica razgovaramo. A zašto me gledaš dok radim? Zato, kaže on, što kopaš mezar za moje dijete. To reče, kao da ništa nije rekao, a meni u trenutku onaj kramp, motika ona, oteža kao da je sto kila u njoj. Hoćeš da ti pomognem? Hajde, rekoh, ne znam šta mi je odjednom. Pa sjedoh u travu, a on mi podno nogu kopa. Mislim se, možda me sad onaj snajper ubije. Sad više nisam grobar.
Ali me, vidiš, ne ubi.
Bio sam na toj dženazi. Jedini, uz oca i nekog mladog hodžu, koji je premirao od straha. Grdno je kada te na vezi s Bogom drže ljudi koji se toliko plaše. Ocu je ime Ragib. Zidar iz Goražda, izbjeglica. Amna mu je bila jedina kći. Ubilo je pred kućom. Ima još trojicu sinova. Ona mu je bila najmlađa. Ima i ženu, te ženine roditelje. Žive u nekakvom podrumu blizu Slatkog ćošeta.
Rekoh, dođite kod mene živjeti, velika je kuća. Ne mogu, nezgodno je! Kako, jadan, ne možeš, pa rat je? Dođi, govorim mu, veliku ćeš mi uslugu napraviti. I tu ti ja već mislim kako ću Ragibu ostaviti kuću, a ja bježim nazad u Ameriku. Lijepo je Sarajevo, kao što je lijepa svaka prava žalost. A ja bih ti još živio, ako to ikako može. I nije mi do ljepote i žalosti.
Ja ću ti jednom sedmično sliku slati! Kakvu, bolan, sliku? Sliku kuće, da znaš da je sve u redu. Ne moraš… Hoću! Dobro, kad hoćeš.
I od tog vremena, dragoviću moj, Ragib šalje meni slike kuće na Kovačima. Tih slika imam tri ove kutije od cipela. To je ono što mi je poštom slao. A u kompjuteru su mi slike iz vremena digitale. Pitao me: je li, druže, tako on mene oduvijek zove – druže, a meni drago što me tako zove; dakle, pitao me: je li, druže, hoće li tebi biti nezgodno ako ti ubuduće slike budem slao mailom. Znaš u Sarajevu ti je sve teže izraditi fotografiju, svi nabaviše ove nove aparate, nitko više ne snima na film, pa nema više ni majstora… Objašnjava on to meni, i sve se izvinjava. Kao da je lično kriv što se tehnika tako modernizirala.
Evo, pogledam mi kuću. Ragib ju je ljetos obijelio, učini to svake druge godine, a sljedećeg će ljeta, kaže, mijenjati vanjsku drvenariju. Kaže da su dolazili neki ljudi iz Zavoda za zaštitu spomenika, divili se kući i slikali je. Rekao sam im: ne znam ja, Boga mi, ništa, eno vam gazde u Kaliforniji, pa njega pitajte. A šta su pitali?, pitam ja Ragiba. Ustvari, ništa. Divili se kući. A meni drago, kaže Ragib. Vala i meni je drago, kažem ja Ragibu. I bilo bi drago mojim rahmetli ocu i majci. To je važno, kaže Ragib. Pa jest, kažem ja. I dobro je što se ti onda vrati u Sarajevo. Jest, baš je dobro, odgovaram. Jer da nije bilo tebe, tko zna gdje bismo sad mi bili. Ma snašli bi se nekako, kažem mu. Jedino što mi ubiše curicu. Sad bi mi za fakultet bila. Arhitektura, kaže Ragib. Šta arhitektura, pitam ga. Računam da bi arhitekturu studirala, govori on. Ako bi na mene povukla. A i mati joj lijepo crta. Sigurno bi bila za arhitekturu. I ja mislim da bi, odgovaram mu. Tako moj Ragib i ja razgovaramo.
U Los Angeles stigao sam prvoga novembra 1995. Tačno pet godina proveo sam u Sarajevu. Ali u tih pet godina kao da se sve promijenilo. Nigdje onih mojih ljudi, mojih Jugoslavena. Kao da su i oni u međuvremenu postali Amerikanci. Samo što me i oni ne upitaju a odakle si ti, mister, došao? Nemam pojma odakle sam došao. Išao sam udomiti kuću, pa sam je, eto, sretno i udomio. Ne bi od Ragiba boljeg za svoju kuću našao ni da sam ga po cijelom svijetu tražio. Jedino mi je žao kako smo se upoznali. Pa kao da je život tog djeteta u temeljima kuće na Kovačima. Ili kao da je moja kuća nastavila da živi Amninim životom. Tko će ga znati! Ja to ne znam, a sve mi se manje čini da zna i dragi Bog. Što se mene tiče, Bog je zbunjen.
Čim sam se vratio, zaposlio sam se tu, u ovom staračkom domu. Nemam prijatelja, nemam drugog posla, sa zemljacima se slabo nalazim, nego tu dođem satima prije posla, sjedim, listam novine, ponesem od kuće neku knjigu, Andrića, Ćopića ili Selimovića, pa čitam. I gledam ljude oko sebe. Oni misle da radim kao vrtlar. Ili da sam domar, da sam hauzmajstor, kako se to u Sarajevu govorilo. A ja im ne smijem reći šta je tu ustvari radim. Bilo bi nezgodno, uznemirilo bi ih. A osnova je stvar ne uznemiravati starce. Takvo je pravilo službe.
Sedmično ih, u prosjeku, dvoje umire. Nekad ih biva i troje, jednom ih je bilo i petero, a bude i takvih sedmica da nijedno ne umre. Umrloga njegovatelj i njegovateljica, uvijek u takvom, mješovitom paru, spuštaju u podrum. Tamo su prostorije za koje stanari ne smiju znati. Ako je smrt nastupila mimo moga radnog vremena, tijelo se smješta u hladnjak. Ako smrt nastupi u vrijeme vikenda, zovu me na prekovremeno, koje mi se posebno plaća. U vrijeme kada sam na dopustu, zamjenjuje me kolega, rođenjem Armenac, iz drugog doma. Ovdje je na stotine domova staraca, i više je oko Los Angelesa starih i umirućih, nego što je djece i mladih. Ovo je kraj svijeta, tu se umire.
Nakon što njegovatelj i njegovateljica spuste u podrum kolica s tijelom, i vrate se gore, ja izlazim iz svoga ureda, u kojem su samo stol, stolica i ormarić s presvlakom, i bez velike žurbe odlazim dolje. Važno je da nitko ne poveže moj silazak s njihovim povratkom. Ulazim u prostoriju obloženu šarenim keramičkim pločicama – nešto tako šareno nikad nisi vidio; biva to je da smrt ne bude depresivna, da se smrt ne ubije od depresije – na sredini su kolica s prekrivenim tijelom. Otkrivam ga, zagledam u kakvom je stanju i koliko će posla oko njega biti. Lice previše ne gledam. Katkad prepoznajem o kome se radi, ali to mi nije važno. Tu sam među ljudima na odlasku, u svijetu koji je na odlasku. Njihova me se smrt nekako i ne tiče, jer o njihovim životima ništa ne znam. Nije to što ih ne volim. Ne daj Bože, dragi su mi ti starci. Draži nego što bi mi u Sarajevu bili. Amerika te nauči da voliš i poštuješ nepoznate ljude. Na kraju krajeva, nauči te i tome da ih slobodno ispituješ odakle su. I da ih poslije pitaš i sve drugo, što je meni kao da mi nokte, jedan po jedan, čupaš. Ali ne tiče me se njihova smrt, iako ih volim. Kao što me se ne tiču ni njihovi životi, o kojima ne znam ništa. Volim ih onako kako se zavoljeti mogu ljudi koje ćeš samo jednom vidjeti. I ljudi s kojima ne dijeliš ni život ni smrt, nego samo taj užasni trenutak u kojem ti se neki od njih približi, pa te upita odakle si. A ti onda proklinješ sebe što ti se u govoru čuje strani naglasak, i proklinješ engleski jezik što nije kao bosanski. Ljudi govore različitim jezikom samo zato da bi jedni drugima mogli nasjedati na muku pitanjem odakle si ti? Čuj odakle sam! Otamo sam gdje ti nikad nisi bio. I ne daj Bože ti doći. Eto, otamo sam!
Ja perem mrtvace i oblačim im mrtvačko donje rublje. To je moj posao otkako sam se vratio u Ameriku. Moglo bi se reći da sam učinio korak unazad u karijeri. U Sarajevu sam ih sahranjivao. Kopao sam grobove. Ovaj je posao teži. Često duže traje. Nije lako očistiti ljudsko tijelo. Tek kad mrtvaca imaš pred sobom, vidiš koja je to beskonačna geografija. Ljudi bi se trebali više družiti s mrtvacima, pa bi onda imali veće poštovanje prema tijelima živih. I prema svome bi tijelu imali veće poštovanje. Ponekad se, nakon tuširanja, dok sjedim gol u fotelji ispred uključenog televizora, zagledam u svoje tijelo, pa se zamislim tko li će, Bože, sve ovo očistiti i oprati? I kome, ako ovdje nemam nikoga svog? Nikoga tko bi prigovorio da sam prljav, da smrdim i da me se ovakvog ne može ukopati. Jedini koje imam su Ragib, njegova Mirsada, i sinovi im. Ovaj najmlađi bi da studira film u Americi. Rekoh, šalji ga Ragibe, ja ću mu sve pokazati, tu kod mene može i da živi, i da cure dovodi, velika je kuća. A Ragib kaže, ne mogu, nezgodno je! Ama, kako, bolan, opet nezgodno?, pitam ga ja. A Ragib se smije. Rekoh, sve ti je to, dragoviću moj, od toga što jednom sedmično slikaš kuću, i šalješ mi je. Tako se mali zaljubio u film. Pa jest, govori Ragib, bit će da je tako.
Nikad više nisam bio u Sarajevu. Zašto bih išao kad mi se Ragib tako o kući brine. Bilo bi kao da nešto u njega sumnjam. A ja mu vjerujem više nego sebi.