„Zvat će se Kori“, rekao je Jozo Taraš kada je vidio mladu bijelu mačku, s četiri mrlje na krznu, u boji pustinje Mohave. Takvih mačaka nije bilo u Dubrovniku, ni sada, ni prije pedeset godina kada je kao mlad i jak Konavljanin odlazio iz grada da se jednom vrati kao bogat čovjek. Bile su crne, sive, bijele ili riđe kao pijani Škoti, ali mačaka smeđih kao pijesak pustinje Mohave pred oluju doma nikada nije vidio. „Zašto Kori?“, upitala ga je, ali se napravio da je nije čuo, nastavio je svojim poslom, i proći će mjeseci, Kori će, po dubrovački, postati Korina, i sasvim će se udomaćiti u njihovoj kući, prije nego što joj ispriča zašto je mački dao takvo ime.
Jozo Taraš nije u Americi htio biti sluga. Mogao je služiti i u Dubrovniku, nije zbog toga trebao ići preko mora, on je želio nešto veće. Kada ga je gazda u Hotelu „Plaza“ u Los Angelesu upitao zna li kuhati, slagao je da zna. U prvo su mu vrijeme davali samo da guli krumpir, a on je s pola oka gledao oko sebe i pamtio. Barem jednom dnevno zarezao bi palac, krv je škropila krumpire i prolazila kroz želuce tisuća gostiju, ali Jozo nije osjećao bol, niti je malaksao od malokrvnosti. Imat će vremena da ga boli kad jednom bude bogat čovjek. Gledajući učio je kuhati, jer je znao da će imati samo jednu šansu kad se Francuz razboli ili da otkaz ili kad Meksikancu zbog varanja na kocki zabiju nož u trbuh. I zaista, jednom Pedrinho nije došao na posao, gazda ga je čekao petnaest minuta, a zatim je bez riječi, pokretom kažiprsta, Jozi pokazao mjesto pokraj štednjaka. Tako je Jozo Taraš postao kuhar.
Živio je sam u montažnoj drvenoj kućici kroz koju je puhao vjetar, noseći pijesak prema moru. Kada bi zaspao iscrpljen od posla, usta su mu ostajala otvorena. Prije jutra dvaput se budio i svaki put ispljunuo po šaku pijeska. Za doručkom, ručkom i večerom pijesak mu je krckao pod zubima. Još godinama, nakon što je već stao na noge, kupio kuću i napredovao u poslu, sve što pojede imat će okus pustinjskoga pijeska. Nikada nije naučio spavati zatvorenih usta. To mu je umijeće u životu nedostajalo.
Da ubije samoću, u tu svoju baraku od propuha primio je bijelu mačku, koja je nasred grudi imala mrlju u obliku srca. Srce je bilo smeđe kao pijesak pustinje Mohave. Nazvao ju je Corazon, a kako ga ni nakon mjesec dana nije ostavila, postala je Kori. Svake večeri donosio joj je ostatke ribe iz kuhinje. Kada bi se najela, drijemala mu je u krilu, a on joj je od duga vremena i od svoga jada pripovijedao o Konavlima, tko je s kime u rodu, tko se s kime nasmrt zavadio pa do u treće koljeno ne razgovara i kome će prvom doći na vrata kada se jednom vrati. Prošla je godina, za njom i druga, on je govorio, a Kori je slušala. Među konavoske i dubrovačke riječi uselila se i udomaćila poneka španjolska i engleska, zavičaj je plovio prema pučini kao brod bez veza, sidra i posade.
Jednoga dana mačka se više nije pojavila. Dozivao ju je, mamio ribljim glavama, u noć je izvikivao nazive sela južno od ušća rječice Ljute, ali nje nije bilo. Mačke umru tako što se više ne pojave. I po tome su elegantnije od ljudi. Jozo onako sam nekoliko noći nije mogao zaspati, a onda se navikao. Odlučio je da u svoj dom više ni mačku ne pusti. Čovjek koji radi od šest ujutro do deset navečer mora spavati. Nesanica je komfor, imat će nesanicu kad jednom bude bogat.
„I što je bilo dalje“, upitala ga je, „što se događalo sljedećih četrdeset pet godina?“ Začuđeno ju je pogledao, kao da gleda nekoga tko nije shvatio vic: „Ništa, to je Amerika, vrijeme tako brzo prolazi, sve je na struju i naftu, tutnje motori, rade elektrane, a čovjekova pamet je kao u Vodovađi i na Mrcinama, pa u toj brzini ništa ne zapamti.“ Zaljubljeno ga je gledala, ali mu ništa nije vjerovala. U tih četrdeset pet godina Jozo Taraš se, možda, triput ženio, možda je i desetero djece narodio, ali joj to ne želi reći, da ne bude ljubomorna. Zbog toga joj je još draži: pazi na nju i strepi od njezine strasti i ljutnje, baš kao da im je šesnaest.
Iz Hotela „Plaza“ prešao je, kao šef kuhinje, u Hotel „Hilton“, a iz „Hiltona“ u „Grand hotel Bristol“, gdje je nekoliko mjeseci radio kao osobni kuhar Aghe Khana. Nakon što su se dobro upoznali, a upoznali su se preko japraka, zelene menestre i šporkih makarula, pričao mu je iste priče kao i mački Corazon, o tome tko je s kim u rodu, tko se s kim nasmrt zavadio pa do u treće koljeno ne razgovara, ali više nije spominjao kome će prvom doći na vrata kada se jednom vrati. Uopće nije spominjao povratak. Agha ga je samo slušao, a oči su mu bivale sve tužnije. Kada Arapina gledaš u oči, kleo se Jozo Taraš, dođe ti da proplačeš. Na kraju ga je, zadnjega dana, Agha Khan upitao zašto se ne vrati kući, i bio je spreman platiti mu parobrodsku kartu za put. Jozo mu je odgovorio da se ne može vratiti ako se ne obogati i zlatnim vrhom svoga mahagonijskog štapa ne kucne o kamen Dubrovnika. Agha se nasmijao, potapšao ga po ramenima i rekao mu: „Zavidim vam, gospodine! Vi imate nešto za što vrijedi riskirati. Podignite zajam i kupite hotel, to je pravi početak.“
Nakon što je Jozo Taraš kupio Hotel „Clara Bern“, malen ali lijep i na dobrom mjestu, još dok je s radnicima unosio namještaj, pred recepciju došetala se mačka, krzna boje Mohave. Nahranio ju je, i ona će mu sljedećih nekoliko godina, dok bude otplaćivao zajam, biti najbolji drug. Poslije posla, kasno navečer, sjedit će ispred hotela u stolici za ljuljanje, ona će mu spavati u krilu, i osluškivat će ne bi li jednom čuo zrikavce iz rodnoga kraja. No, koliko god bilo vruće, a ljeto je trajalo skoro devet mjeseci u godini, u Kaliforniji nikada nije čuo zrikavce. Drugi su se kleli da ih čuju svake večeri, govorili su mu da je, možda, postao nagluh, a on bi ih pitao kako onda čuje mačku dok prede, a ne čuje zrikavce.
Pošto je otplatio kredit, sav je novac, nakon što plati porez i isplati radnike, bio njegov. Raspitao se koliko sad košta kuća na Gružu ili Lapadu. Za nepuna tri mjeseca on toliko zaradi. Opet je razmišljao o tome kome će prvom doći na vrata kada se jednom vrati. Mačka, kojoj je ponovo dao ime Corazon, spavala je na njegovom krilu i u snu puštala pandže i zabijala ih u Jozinu nogu. Vrag mačji, pomislio je, ali nije je budio. Nikada čovjeku ne može sve biti potaman. Ako ništa, rođena ga mačka bocka noktima.
Pola godine nakon isplate kredita izbio je požar i u jedva pola sata do temelja je izgorio Hotel „Clara Bern“. Sjedio je na stolici za ljuljanje, okružen s ono malo stvari koje je uspio spasiti. Radnici su stajali u redu, a on im je isplaćivao posljednju plaću. Mačke nije bilo, Corazon je nestala, što je za Jozu bio znak da je došlo vrijeme za povratak i da više nema smisla pokušavati iznova. Hotel nije osigurao da bi mu svakoga mjeseca ostajalo više novca. Tko je mogao računati na to da će izbiti požar i da će izgorjeti sve. Agha Khan je rekao da vrijedi riskirati ako imaš za što. Nakon pedeset godina, devet mjeseci i dvadeset tri dana Jozo Taraš kupio je kartu za parobrod, mahagonijski štap sa zlatnim vrhom koji je bio pretežak da bi se čovjek njime poštapao, spakirao je stvari u dva velika drvena kovčega sa oznakama američke vojske, kupljena na vojnom otpadu, čvrst u odluci da se, odmah pri povratku, javi fratrima sa željom da se zaredi. Bilo mu je sedamdeset osam godina, a ona se smijala, i nije mu vjerovala. Mislila je da joj se udvara, iako su već pola godine zajedno, i da je mačku nazvao Corazon iz romantičnih razloga, a ne zato što je po sebi imala mrlje boje Mohave, kao i dvije prethodnice iz zemlje u kojoj je sve na struju i naftu, pa ljudska misao ne može uloviti vrijeme koje prolazi.
Krzno boje pustinje Mohave pred oluju
Drugo poglavlje Romana o Korini
„Zvat će se Kori“, rekao je Jozo Taraš kada je vidio mladu bijelu mačku, s četiri mrlje na krznu, u boji pustinje Mohave. Takvih mačaka nije bilo u Dubrovniku, ni sada, ni prije pedeset godina kada je kao mlad i jak Konavljanin odlazio iz grada da se jednom vrati kao bogat čovjek. Bile su crne, sive, bijele ili riđe kao pijani Škoti, ali mačaka smeđih kao pijesak pustinje Mohave pred oluju doma nikada nije vidio. „Zašto Kori?“, upitala ga je, ali se napravio da je nije čuo, nastavio je svojim poslom, i proći će mjeseci, Kori će, po dubrovački, postati Korina, i sasvim će se udomaćiti u njihovoj kući, prije nego što joj ispriča zašto je mački dao takvo ime.
Jozo Taraš nije u Americi htio biti sluga. Mogao je služiti i u Dubrovniku, nije zbog toga trebao ići preko mora, on je želio nešto veće. Kada ga je gazda u Hotelu „Plaza“ u Los Angelesu upitao zna li kuhati, slagao je da zna. U prvo su mu vrijeme davali samo da guli krumpir, a on je s pola oka gledao oko sebe i pamtio. Barem jednom dnevno zarezao bi palac, krv je škropila krumpire i prolazila kroz želuce tisuća gostiju, ali Jozo nije osjećao bol, niti je malaksao od malokrvnosti. Imat će vremena da ga boli kad jednom bude bogat čovjek. Gledajući učio je kuhati, jer je znao da će imati samo jednu šansu kad se Francuz razboli ili da otkaz ili kad Meksikancu zbog varanja na kocki zabiju nož u trbuh. I zaista, jednom Pedrinho nije došao na posao, gazda ga je čekao petnaest minuta, a zatim je bez riječi, pokretom kažiprsta, Jozi pokazao mjesto pokraj štednjaka. Tako je Jozo Taraš postao kuhar.
Živio je sam u montažnoj drvenoj kućici kroz koju je puhao vjetar, noseći pijesak prema moru. Kada bi zaspao iscrpljen od posla, usta su mu ostajala otvorena. Prije jutra dvaput se budio i svaki put ispljunuo po šaku pijeska. Za doručkom, ručkom i večerom pijesak mu je krckao pod zubima. Još godinama, nakon što je već stao na noge, kupio kuću i napredovao u poslu, sve što pojede imat će okus pustinjskoga pijeska. Nikada nije naučio spavati zatvorenih usta. To mu je umijeće u životu nedostajalo.
Da ubije samoću, u tu svoju baraku od propuha primio je bijelu mačku, koja je nasred grudi imala mrlju u obliku srca. Srce je bilo smeđe kao pijesak pustinje Mohave. Nazvao ju je Corazon, a kako ga ni nakon mjesec dana nije ostavila, postala je Kori. Svake večeri donosio joj je ostatke ribe iz kuhinje. Kada bi se najela, drijemala mu je u krilu, a on joj je od duga vremena i od svoga jada pripovijedao o Konavlima, tko je s kime u rodu, tko se s kime nasmrt zavadio pa do u treće koljeno ne razgovara i kome će prvom doći na vrata kada se jednom vrati. Prošla je godina, za njom i druga, on je govorio, a Kori je slušala. Među konavoske i dubrovačke riječi uselila se i udomaćila poneka španjolska i engleska, zavičaj je plovio prema pučini kao brod bez veza, sidra i posade.
Jednoga dana mačka se više nije pojavila. Dozivao ju je, mamio ribljim glavama, u noć je izvikivao nazive sela južno od ušća rječice Ljute, ali nje nije bilo. Mačke umru tako što se više ne pojave. I po tome su elegantnije od ljudi. Jozo onako sam nekoliko noći nije mogao zaspati, a onda se navikao. Odlučio je da u svoj dom više ni mačku ne pusti. Čovjek koji radi od šest ujutro do deset navečer mora spavati. Nesanica je komfor, imat će nesanicu kad jednom bude bogat.
„I što je bilo dalje“, upitala ga je, „što se događalo sljedećih četrdeset pet godina?“ Začuđeno ju je pogledao, kao da gleda nekoga tko nije shvatio vic: „Ništa, to je Amerika, vrijeme tako brzo prolazi, sve je na struju i naftu, tutnje motori, rade elektrane, a čovjekova pamet je kao u Vodovađi i na Mrcinama, pa u toj brzini ništa ne zapamti.“ Zaljubljeno ga je gledala, ali mu ništa nije vjerovala. U tih četrdeset pet godina Jozo Taraš se, možda, triput ženio, možda je i desetero djece narodio, ali joj to ne želi reći, da ne bude ljubomorna. Zbog toga joj je još draži: pazi na nju i strepi od njezine strasti i ljutnje, baš kao da im je šesnaest.
Iz Hotela „Plaza“ prešao je, kao šef kuhinje, u Hotel „Hilton“, a iz „Hiltona“ u „Grand hotel Bristol“, gdje je nekoliko mjeseci radio kao osobni kuhar Aghe Khana. Nakon što su se dobro upoznali, a upoznali su se preko japraka, zelene menestre i šporkih makarula, pričao mu je iste priče kao i mački Corazon, o tome tko je s kim u rodu, tko se s kim nasmrt zavadio pa do u treće koljeno ne razgovara, ali više nije spominjao kome će prvom doći na vrata kada se jednom vrati. Uopće nije spominjao povratak. Agha ga je samo slušao, a oči su mu bivale sve tužnije. Kada Arapina gledaš u oči, kleo se Jozo Taraš, dođe ti da proplačeš. Na kraju ga je, zadnjega dana, Agha Khan upitao zašto se ne vrati kući, i bio je spreman platiti mu parobrodsku kartu za put. Jozo mu je odgovorio da se ne može vratiti ako se ne obogati i zlatnim vrhom svoga mahagonijskog štapa ne kucne o kamen Dubrovnika. Agha se nasmijao, potapšao ga po ramenima i rekao mu: „Zavidim vam, gospodine! Vi imate nešto za što vrijedi riskirati. Podignite zajam i kupite hotel, to je pravi početak.“
Nakon što je Jozo Taraš kupio Hotel „Clara Bern“, malen ali lijep i na dobrom mjestu, još dok je s radnicima unosio namještaj, pred recepciju došetala se mačka, krzna boje Mohave. Nahranio ju je, i ona će mu sljedećih nekoliko godina, dok bude otplaćivao zajam, biti najbolji drug. Poslije posla, kasno navečer, sjedit će ispred hotela u stolici za ljuljanje, ona će mu spavati u krilu, i osluškivat će ne bi li jednom čuo zrikavce iz rodnoga kraja. No, koliko god bilo vruće, a ljeto je trajalo skoro devet mjeseci u godini, u Kaliforniji nikada nije čuo zrikavce. Drugi su se kleli da ih čuju svake večeri, govorili su mu da je, možda, postao nagluh, a on bi ih pitao kako onda čuje mačku dok prede, a ne čuje zrikavce.
Pošto je otplatio kredit, sav je novac, nakon što plati porez i isplati radnike, bio njegov. Raspitao se koliko sad košta kuća na Gružu ili Lapadu. Za nepuna tri mjeseca on toliko zaradi. Opet je razmišljao o tome kome će prvom doći na vrata kada se jednom vrati. Mačka, kojoj je ponovo dao ime Corazon, spavala je na njegovom krilu i u snu puštala pandže i zabijala ih u Jozinu nogu. Vrag mačji, pomislio je, ali nije je budio. Nikada čovjeku ne može sve biti potaman. Ako ništa, rođena ga mačka bocka noktima.
Pola godine nakon isplate kredita izbio je požar i u jedva pola sata do temelja je izgorio Hotel „Clara Bern“. Sjedio je na stolici za ljuljanje, okružen s ono malo stvari koje je uspio spasiti. Radnici su stajali u redu, a on im je isplaćivao posljednju plaću. Mačke nije bilo, Corazon je nestala, što je za Jozu bio znak da je došlo vrijeme za povratak i da više nema smisla pokušavati iznova. Hotel nije osigurao da bi mu svakoga mjeseca ostajalo više novca. Tko je mogao računati na to da će izbiti požar i da će izgorjeti sve. Agha Khan je rekao da vrijedi riskirati ako imaš za što. Nakon pedeset godina, devet mjeseci i dvadeset tri dana Jozo Taraš kupio je kartu za parobrod, mahagonijski štap sa zlatnim vrhom koji je bio pretežak da bi se čovjek njime poštapao, spakirao je stvari u dva velika drvena kovčega sa oznakama američke vojske, kupljena na vojnom otpadu, čvrst u odluci da se, odmah pri povratku, javi fratrima sa željom da se zaredi. Bilo mu je sedamdeset osam godina, a ona se smijala, i nije mu vjerovala. Mislila je da joj se udvara, iako su već pola godine zajedno, i da je mačku nazvao Corazon iz romantičnih razloga, a ne zato što je po sebi imala mrlje boje Mohave, kao i dvije prethodnice iz zemlje u kojoj je sve na struju i naftu, pa ljudska misao ne može uloviti vrijeme koje prolazi.