Krvava knjiga

Kad u mirno rujansko jutro 1889. pod nedjeljnom misom na drevnom groblju u kotorskom naselju Čepak u pô besjede o življenju u kršćanskom miru i ljubavi čistom i brzom smrću umire fra Antun Knežević, nepunih mu je pedesetšest godina. Mogla je ona, sestrica smrt, malo i pričekati, ima u njemu još snage za pisanje i djelovanje, ali istini za volju posuda njegova života ispunila se vrhom prije jedanaest godina, i ovo odavno više nije njegovo vrijeme. Sve je htjelo da tako bude: ludo doba u kojemu je živio, njegova žestoka priroda, učitelji poput Jukića koji su joj dali smjer, te silno ubrzanje i lom historije u Bosni koji mu je namjestio da u događajima bude djelatan učesnik.

Varica, putovanje. Stari su fratarski rukopisi u Bosni kao ponornice: izgube se, onda se samo prenosi priča o njima, pa se u jednom trenutku pojave, neke oči ih ugledaju i ostave svjedočanstvo o tome, zatim ponovo propadnu. Dugo se o njima ne zna ništa i ne čuje ništa, i kada se već izgubi nada, pa i sama vjera da su ikada postojali, opet iskrsnu.

Knežević pisao je mnogo i mnogo za života objavio. Za turskoga vakta žestoke rodoljubne pamflete u stihu i epistolarnoj prozi na kojima se potpisivao ovako: Bošnjak, Bošnjak iz Varcara, Opak Bošnjak. Zbog pobudnih članaka i knjiga nosao je glavu u torbi. Kada je 1869. pod šifrom XX objavio Krvavu knjigu ili spomenik na 405 godina poslije propasti slavnoga kraljevstva bosanskoga, oba bosanska vezira, Topal Osman-paša i za njim Safet-paša, oba tolerantna i napredna inače, objavili su nagradu – “čizmu dukata, tko im pisca prokaže”. Knjiga je postala vjesnikom događaja koji će planuti u velikome ustanku 1875. Danas je velika rijetkost, jer su primjerke nakon kolektivnih čitalačkih seansi uništavali zbog straha od vlasti.

Budući su, međutim, pisanje i razlozi za pisanje stvari zakučaste i neobjašnjive, događa se da se napisano ponaša posve različito i od piščevih namjera, kao i od osjećaja i sudova suvremenika. Tako je i s Kneževićevom političkom i historiografskom književnošću: što je žarila, žarila je, danas nije grehota ako ju prepustimo tek stručnjacima. No, zato možemo čitati njegovu Varicu: nastala kao nepretenciozan memoarsko-ljetopisni spis, danas je i dokumentarno i književno življa od svega drugoga što je napisao.

Varica više je puta ponirala i izranjala, a ime joj je ostalo predmetom domišljanja. U autorovu Pridgovoru čitamo: “Ovom momu spisu nadio sam ime Varica, jer se zbilja u njem svačeg po malo nalazi.” Oni među fratrima što su skloni učenijim tumačenjima nagađaju da bi moglo biti izvedeno iz latinskoga varia, pa bi se čitalo: varika, a značilo bi: razno, koješta, svaštice. To, međutim, otvara pitanje: zašto bi pisac, obrazovan i nesumnjivo vješt latinskome a izrazito darovit u jasnom i tačnom izražavanju, pravio takvu nepotrebnu jezičnu rugobu? Drugo tumačenje, blisko pučkome duhu, htjelo bi da u piščevu objašnjenju vidimo metaforu načinjenu po narodnome jelu, varici, koje se spravlja od nesamljevenoga zrnevlja pšenice, meda i oraha, uz malo vode i soli, a po volji se dodaje kukuruz, grah, ječam i drugo. Pravoslavci su sačuvali ritualno značenje, pa se varica (ili varvarica) sprema uoči praznika svete velikomučenice Varvare 17. decembra. Preneseno, riječ također može značiti: mješavina, smjesa.

Što nam je poznato o nadzemno-podzemnom putovanju Varice? Instruktivnu obavijest o tome nalazimo u bilješci pričvršćenoj na samomu manuskriptu:

Rukopis “Varica”, djelo Fr Ante Kneževića, upornog pisca “Bošnjaka”, zagubljeno u Redodržavi Bosni Srebreničkoj prije 50 godina godine 1889. nakon smrti Kneževića, došlo je u ruke prije 20 godina dr. Fr Julijana Jelenića, sveučilišnog profesora u Zagrebu, a on ju je predao meni prije 10 godina, jer da “spada na samostan Jajce”, ja sam ju nakon 10 godina, to jest god. 1940., uvezao, te ju vraćam u jajački samostanski arhiv, nakon obnovljenog samostana i uređene knjižnice, i ako ne potpuno tehnički osigurane od požara, što je za žaliti! (Privremeno se šalje, radi nekih posebnih okolnosti koje treba znati ali ne spominjati, na ruke Fr Jaroslava Jaranovića, župnika u Podmilačju kod Sv. Ive, koji će ovo u svoje vrijeme staviti gdje spada!).

Beograd, 8. siječnja 1940.

Fr Josip Markušić

Da je podmilački župnik iz 1940. rukopis doista stavio gdje spada kada su prošle okolnosti koje treba znati ali ne spominjati, i da je tamo mirovao desetljećima, svjedoči šezdeset godina kasnije napomena na kraju knjižice Antun Knežević, Njeke moje bilješke iz zadnjih godinah, koju je priredio i objavio Miroslav Karaulac u Beogradu 2001:

Rukopis fra Ante Kneževića Varica iz koga su uzete Njeke moje bilješke zadnjih godinah, nalazio se, zajedno sa njegovim ostalim neobjavljenim rukopisima, u arhivu jajačkog samostana, gde sam ga čitao uoči rata u Bosni i fotokopirao, ljubaznošću franjevačkog starešine M. O. Oktobra 1992. tokom rata, srpske jedinice zauzimajući Jajce, srušile su župnu i samostansku crkvu i granatirale samostan. Pretpostavljajući da je tokom pustošenja samostana uništen i samostanski arhiv sa rukopisima fra Ante Kneževića i da se nalazim u posedu jedinog primerka njegove hronike prepisao sam je i priredio za ovo izdanje. M. K.

Srećom, Karaulčeva pretpostavka se nije obistinila u cjelini: dio samostanskih vrijednosti sačuvan je, među njima i rukopis Varice. A knjiga koju je on objavio i danas je jedino izdanje ovoga rukopisa. Primjerak na stolu, koji je onomad stigao poštom iz Beograda, sadrži privatnu posvetu, ispisanu crnom tintom: I.-u L.-u, ovo do danas zatureno delo našeg znamenitog zemljaka. Srdačno M. Karaulac, Bgd, 29. IX. 2001. Onaj kojemu je namijenjena danas je čita s tugom i s osjećajem da je s Miroslavom Karaulcem bespovratno otišao cijeli jedan naš svijet.

U nevidljivom lancu kojim Knežević i njegov rukopis povezuju ljude kroz vrijeme dulje od stoljeća, bješe još jedan što mu se sav posvetio, i koji je sa svoje strane učinio koliko je mogao da Kneževićevo djelo ne bude zatureno: vrijedni historičar i bibliograf Anto Kovačić, koji je 1992. u danima opsade najprije ranjen snajperskim hitcem vozeći se u sarajevskom tramvaju, a koji mjesec iza toga poginuo na ulici kao žrtva divljaka u automobilu.

Po živom odnosu sa stvarnošću i po memoarskoj izravnosti sličan Varici, u arhivu jajačkoga samostana leži još jedan rukopis, do sada objavljivan samo fragmentarno – Povjestnica novoimenovanog Franjevačkog Samostana u Jajcu koju spisah ja o. Antun Knežević iz Varcara. A ljetopis samostana u Gučoj Gori pod naslovom Historia domus, što ga je Knežević pisao radeći u tom samostanu kao lektor teologije 1864-68, propao je u požaru 1945.

Ako je u drugim svojim spisima ratovao nekad s turskim, kasnije s austrijskim vlastima, u Povjestnici Knežević vodi višegodišnju ljutu borbu s vlastitim starješinstvom i braćom za podizanje franjevačkoga samostana u Jajcu. Uzroke i razloge tim zavadama i omrazama u kojima je, kako živim jezikom svjedoči ljetopisac, na fratarskim skupštinama dolazilo i “do jebimajke”, i do upozorenja koje mu upućuje zabrinuti prijatelj “da se dobro čuvate u svakom jilu, i pitju, jer je Vaš život sasvim u pogibelji, i Vi ćete biti otrovani”, mogao bi shvatiti samo onaj tko iznutra dobro poznaje sve mrtvouzice fratarske politike u Bosni, te njihove upravno-teritorijalne i ekonomsko-prihodovne odnose. Vanjskom promatraču ostaje da se čudi: izgradnji crkava i samostana u uobičajenim fratarskim tužbalicama smetnja su, inače, samo tuđinske i nesklone vlasti – turske, komunističke ili koje druge, svejedno.

Lik i vijek. Knežević rodio se u Varcar-Vakufu 1834. kao Petar, u zanatlijskoj obitelji na Zborišću. Dva su tradicionalna zanata bila među muslimanima i katolicima u Varcaru: kovački i mutafdžijski. O Kneževićevu ocu Antunu, za kojega je zabilježeno da se u Varcar “doselio iz Gornjega Skoplja” (gdje su se od davnine pravili najbolji kafeni mlinovi), moglo bi se nagađati da se bavio nekom kovačijom. Osim Petra stekao je još petoricu sinova, i svi su pomrli, kako doznajemo iz jednoga fra Antinog pisma Franji Račkome. Jedan od braće, Stjepan, još je bio u životu 1873. kada s majkom Agatom u velikoj brizi za fra Antinu sudbinu dolaze da ga obiđu u Rakovac kod Banje Luke, “te dok me ugledaše, stadoše grozno plakati; a kad ih za uzrok zapitah, kazaše mi kako su čuli da ja nigda više Bosnu viditi neću. Ja ih utješih, i sjutra dan kući odpremih, govoreć im da se ne miješaju u fratarske stvari”.

Prvu pismenost mali je Knežević dobio od majke, koja mu je pjevala pjesme iz drevne ćiriličke Stipanuše fra Stipana Margitića Jajčanina iz Sedamnaestoga stoljeća, zatim je išao u varcarsku svjetovnu osnovnu školu, među prvima tog tipa što su ih fratri otvarali po bosanskim kasabama polovicom Devetnaestoga vijeka. U njoj ga je za cijeli život svojom osobom zatravio i svojom naukom zanio Ivan fra Frano Jukić. Sjećat će se kasnije: “Dok je prva učionica u Varcaru krstjanska postala, jednako su ju posjećivala djetca krstjanska, i hristjanska. U učionici naučivši se bratinskoj slogi i ljubavi, uprav je čovjeka zanosilo kad bi gledao kako se ova bratja medju sobom ljube. Podji čaršijom Varcarskom, i slobodno nazovi svakom hristjaninu ‘Faljen Isus!’ on će ti odazvati, a i k tebi kad dodje, nazvat će ti ‘Faljen Isus!’ K Misi doći, mortačkom sprovodu prisustvovati, prid Biskupa izaći, njega izpratiti, to je uviek bilo u najljepšem redu i običaju, tako da su se isti Biskupi takom skladu čudili.”

Sa šesnaest godina Knežević je u Fojnici. Tu se zafratri i uzme ime Antun, te u devetnaestoj pođe na nastavak filozofskih i teoloških studija u Rim i u Sienu, baš u garibaldinsko doba. U Bosnu se vraća 1857. i biva postavljen za kapelana i učitelja u Varcaru, a njegov biograf Kovačić pronalazi da se već tada počeo dogovarati s Teofilom Petranovićem i Savom Kosanovićem da dižu ustanak u Bosni i Hercegovini. Bolno osjetljiv na konfesionalno-socijalnu nejednakost, nepravdu i strašno socijalno stanje, Knežević u skladu sa svojim poimanjem bosanske samostalnosti i nacionalnoga jedinstva objavljuje ustaničke proglase upućene pravoslavnom i muslimanskom stanovništvu. U Rieči hodže Petrovačkog bratji Turcima obrazlaže da su “svi Bošnjaci bratja po Bogu, Adamu, otadžbini i jeziku”, što dalje razvija u Rieči popa Gojka Miroševića svojem Bošnjakom i Hercegovcem i u Rieči hodže bosanskoga Hadži Muje Meovića 1862. godine. Borbena protuturska agitacija u Kneževića je isključivo socijalne prirode; on je prvi kršćanski intelektualac i politički mislilac u Bosni kojemu religija bosanskih muslimana i njihova odanost sultanu i Osmanskome Carstvu ne smeta da ih vidi kao braću s pravoslavcima i katolicima, a sve zajedno kao jedinstven bosanski narod. Fra Miroslav Džaja, franjevački kroničar iz druge polovice Dvadesetoga vijeka, u svojim Pabircima iz davne i nedavne naše prošlosti (u rukopisu), za Kneževića piše: “Značajno je, da je isticao bosansku narodnost, te se nije dao ni vilama osedlati, da bi se priznao Hrvatom. Evo šta o tome piše: Zato nepristrani povjesničar Filip Kluverio izričito piše u uvodu u opći zemljopis na str. 236: Kraljestvo je Bosansko medju riekama Unom, Savom i Drinom i medju planinom Prologom… Glavno je mjesto kraljestva Jajce… Ovdale se vidi koliko basaju neki Hrvati i neki bosanski nadrihrvati, kad kažu, da je Jajce grad hrvatski, u Hrvatskoj. Kako je moguće da glavni i prvi grad kraljevine bosanske, da priestolnica Vladarah bosanskih bude hrvatska i u Hrvatskoj?”

Služba će ga bacati po raznim bosanskim župama: Bugojno, ponovno Varcar, Livno, Guča Gora, Dobretići, pa intermezzo u Đakovu kod biskupa Strossmayera, još jednom Varcar, Ivanjska, Petrićevac, Jajce, Liskovica, Kotor Varoš… Putuje u Novi Sad i Beograd kao izaslanik Strossmayerov u političkoj misiji čiji su detalji i danas tajnoviti. Sa Strossmayerovim umjetnikom Doneganijem, protiv svoje volje, prikuplja po trima bosanskim samostanima stare slike i druge umjetnine za Galeriju JAZU u Zagrebu. (Afera u vezi s tim umjetninama, koje je Strossmayer obećao vratiti u Bosnu “ako bi igda svoja postala”, vukla se desetljećima kasnije, i nikada nije okončana, niti su umjetnine vraćene.) Na svoju ruku i uz podršku nekolicine fratara rođenih u jajačkom kraju odlazi preko Zagreba, Trsta i Siene u Rim, da kod generala Franjevačkog reda fra Bernardina i kod šefa Propagande kardinala Barnaboa traži dozvolu za ustanovljenje i izgradnju samostana u Jajcu. U samostanu na Petrićevcu kod Banje Luke doživljava opasnu ustaničku pometnju 1875; u njoj stječe vatreno krštenje za veliki trenutak svojega života 1878. u Jajcu, kad ulazi austrijska vojska i kada se stari svijet slama a ljudi gube tlo pod nogama… Smiren poslije epohalnoga preokreta u Bosni – austrijske okupacije i crkvene promjene u kojoj franjevci odlaze na povijesnu marginu, te poslije važnoga uspjeha u ličnom životu – izgradnje samostana u Jajcu, Knežević se posvećuje svojim povijesnim studijama i svakodnevnim svećeničkim dužnostima. No, duhom je i dalje živ opservator i nepotkupljiv tumač prilika. Iako je kao i svi fratri odstup Turske doživio kao oslobođenje a Austriju dočekao s optimizmom, ubrzo je posve razočaran: nova vlast nije ispunila ništa od svojih glavnih obećanja i obaveza pod kojima joj je bio predan mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine, a najveći bosanski problem, agrarno pitanje, nije ni načela. Svojemu prijatelju u Moravskoj, profesoru Emilu Domluwilu, piše iz Liskovice 19. novembra 1885, četiri godine pred smrt: “Kao brat pišem ti istinu, ne živimo u raju, izuzev lične slobode, nema nikakve razlike između ovog robovanja i robovanja pod turskom upravom. Naš narod doveden je do najnižeg stupnja siromaštva radi stalnih progona, teških poreza…”

Dva dana po umrlu Knežević je pokopan u Kotoru na Čepku. Ispunjavajući mu želju nakon šezdesetšest godina, jajački fratri njegove su kosti 1955. godine prenijeli i svečano sahranili u svojemu samostanu i postavili prikladnu spomen-ploču od granita. Ljetopisac (fra Miroslav Džaja) zabilježio je i ovo: Ploča je s natpisom i postavljanjem stajala 32.000 din., a trošak ekshumacije (komisija etc.) s prenosom još 26.000 din.

Iskušenje u Velikoj Birtiji. Tek što je postavljen za župnika u Dobretiće, stiže Kneževiću u listopadu 1869. premještaj: u Đakovo, za duhovnika bosanske franjevačke mladeži koja se tamo školuje. Provincijal fra Mijo Gujić piše mu da je to zato što se već pokazao kao vrstan odgojitelj. No, pismo je pismo, lako padne u pogrešne ruke, pa se ne može znati što je provincijal mislio, samo ono što je pisao; da je razlog koji navodi pravi, mogli su ga u Đakovo poslati i prije. Nego, te godine izašla je Krvava knjiga, Kneževićeva koža je na pazaru, pa u pozadini ovoga premještaja neki slute konspiraciju između Strossmayera i “redodržave” Bosne Srebrene da se Kneževića skloni na sigurno. Kako mu drago, evo njega kod “prisvitlog vladike”, kako đakovačkoga biskupa od milošte zovu bosanski fratri.

Veoma mu prija što ga Strossmayer priziva, čak i na ručak sa svojim uglednim gostima, što iskazuje simpatiju, i njemu lično i njegovoj zagrijanosti za oslobođenje Bosne. Uskoro će to dobiti sasvim određen oblik: biskup ga oprema ga na put u Srbiju da tamo odnese njegove poruke i da natrag donese obavijesti o raspoloženju tamošnjih uglednika za pomoć Bosni. Glavna adresa je beogradski mitropolit Mihajlo, s kojim Strossmayer prijateljuje i za razgovor s kojim opskrbljuje Kneževića posebnom lozinkom.

Otkako se spustio s Dobretića, često je na putu, a putovanje je živo, katkad uznemirujuće.

Jol-teskeru ne bi lako dobio, da jajački kajmekam ne bî Ahmetbeg Kulenović. On je iz Donjega Sela kod Varcara, znaju se dobro, čovjek je naučan a i uljudan, više je godina u Carigradu bio, i od fratara dosta dobra primio. Mnogi ga turci nisu mogli gledati, jer se je krstjanima prijazno javljao. On odmah zovnu pisara Hatu i naredi mu da izda teskeru. Ali kad Hato ču da će fratar u Kaursku, smrknu se i ukoči:

– Nema ovome teskere! On radi da se Švabo u Bosnu uvede!

Kajmekam se okosi na nj:

– Piši teskeru i ne zavrzuj! Ti ne znaš što su fratri, zar da on tebi kazuje šta će raditi? Zar ljudi od vas ne smiju za svojim poslom putovati!

Hato okljuni nos, napisa teskeru, kako reče: na kajmekamovu odgovornost. Kajmekam udari pečat, i povrati Hati nek potpiše. Hato potpisa, i pruži fratru:

– Daj četerest groša!

Fratar pogleda kajmekama, a on će:

– Baci mu dvi plete i hajde ejsahatile, u zdravlju da se opet vidimo! Allah salametile!

Fratar tako i uradi, zahvali kajmekamu i izađe, a Hato osta rondajući!

U Varcaru je sa svojim pratiocem, okretnim mladim fra Dominom, prenoćio a ujutro ga otac, majka, rodbina i prijatelji ispratiše sve do Rogolja, odakle će preko Sitnice u Banju Luku. “Mnogi su plakali – sjeća se – jer da se više vidit nećemo, a drugi se veseljahu govoreći: nek se bar oni Muje oslobode, kad ga se mi osloboditi ne moremo! Tuga neka na tom rastanku i meni se savi oko srdca, nu ju brzo odbacih.”

U malenom, prljavom i smrdljivom parobrodu vozili su se niz Savu. Pun bijaše nekakve svjetine. Knežević je zgrožen: “Ja sam se kamenio: od Gradiške do Broda ne čuh poštene besjede! Ni staru ubogu seljanku nisu ostavljali na miru, premda je, kukavica, zaklinjala nek se bar nje stare prođu! Tu prvi put čuh opsovati Isukrsta, i to magjarski. U mom životu, kroz mojih proživljenih četerest godina, premda sam mnogo svijeta obišao, nigda, nigdje nisam čuo opsovati Isukrsta! Ja se izgubih kad čuh da taka psovka može izaći iz usta jednog krstjanina, i to u krstjanskoj zemlji, što nigdje ne čuh od turčina u turskoj zemlji! Moj mi drug šapnu ‘čut ćeš ti na ovim mjestima i gorih psovka’. Jedva dočekasmo da se u Brodu izkrcamo iz tog Babilona!”

Na putu u Srbiju pratio ga je do Vukovara fra Nikola Šokčević. I tu su ih snašle ljepote. Fratar bilježi da mu se varoš dopala, ali da su žitelji vrlo razuzdani! Pošto odsjedoše u “Velikoj Birtiji”, koja im bi preporučena, otputiše se uz Kalvariju do franjevačkoga samostana i crkve. U crkvi Knežević postaja pred slikom sv. Bone, vojnika i mučenika, te mu se pomoli ovako: “Ti, sveti vojniče, koji si za slobodu misli, crkve, i naroda krv prolio, moli Boga nek i našu jadnu Bosnu oslobodi!” Potom se javiše braći franjevcima a ovi ih lijepo dočekaše, ne dadoše im otići bez večere.

Kad se vratiše u Veliku Birtiju, Šokčević izađe još malo na zrak, a Knežević se zadubi u svoje bilješke. Nije ni čuo kad su se vrata otvorila, tek neki ga veselnik oslovi:

– Gospodine, ovdje su tri djevojke zdrave i lijepe, vi koju hoćete za noćas sebi izaberite, neće biti skupo!

– Nadvor, lopove, s takim ponudama, jer znaj da ću te kroz prozor baciti! – rûknu fratar i skoči prema njemu, no on bi brži, i iščeznu u mrak. Dođe i Šokčević, koji je čuo viku i lupu, i kad sazna što se dogodilo, htjede da se ide na sud tužiti onoga nevaljalca. No, Knežević, već pribran, ne dade:

– Bježimo mi iz ove Sodome, dok je još vrijeme! Cijelu Italiju, i više drugih kraljevina obašao sam, a ovakav mi se bezobrazluk nije dogodio!

Tu dvojica drugova pokupiše svoje stvari i pobjegoše nadvor. U bilješkama ostade zapis: “Bavrljasmo do blizu pola noći, onda ja uđoh u lađu, a moj drug Šokčević ostade na ćupriji jutro čekajući!”

Kad Knežević u Varici pripovijeda svoj put po Vojvodini i Srbiji, nevješt čitalac će biti zaveden lakoćom kojom dolazi do viđenih i važnih osoba – kao da uredniku glasovitih novosadskih novina i narodnom tribunu, ili beogradskom mitropolitu, ili dvojici glavnih ministara u vladi Srbije, ili odgojitelju malodobnoga kneza Milana Obrenovića itd. anonimni fratar iz Bosne može tek tako, s ulice, nenajavljen banuti u kuću, u rezidenciju, u službenu kancelariju, i da ga oni objeručke prime i obaspu svojom ljubaznošću i silnom željom da s njime bistre balkansku politiku… Onaj pak drugi čitalac, onaj što je obučen da čita i izvješćuje nadležne, ostat će uskraćen za sve što autor spisa ostavlja nekazano, upravo i računajući s njime i njegovom profesionalnom znatiželjom. Takozvanih operativnih podataka i konkretnih planova i namjera, dakle, nema, pa ne možemo znati je li ih u svim tim razgovorima uopće i bilo, ili ih je bilo pa su metodično prešućeni. Zauzvrat, autor neće skriti ništa od političkih stavova i želja – ni svojih sugovornika, još manje svojih vlastitih. Kao da je bio sasvim znalački instruiran o granici između onoga što se ne smije i onoga što se može napisati…

U Novome Sadu odsjeo je Knežević u skromnom konačištu, bojeći se neke nove “Velike Birtije” i vukovarske bijede, a da se ne zna da je fratar, na se je navukao bosanske haljine: “U momu velikom ćurku, izgledao sam kao kakav turski velikaš, a njeki veljahu: da ovo nije kadija!” Adresa mu je dr. Svetozar Miletić, nadaleko poznat i utjecajan političar, advokat, izdavač Zastave, borac za prava Srba u austrijskoj Vojvodini. “Pođoh dakle, k njemu da se malo š njim razgovorim. Nađoh ga sa ženom i kćerkom za objedom” – piše Knežević ležerno i eliptično. Susreću se još nekoliko puta, a razgovara se uvijek o istome: Bosna i njezino oslobođenje od Turske. Knežević hvali Miletićevu veličinu i političku hrabrost, ali mu zamjera:

– Nama Bošnjacima vrlo je začudno da taki jedan borijoc sasvim malo govori bilo u javnim govorima, bilo u Zastavi o jadnom stanju susjedne vam Bosne i bratje Bošnjaka, koji u nesnosnom sužanjstvu čame, dočim toliko se borite za Srbiju, koja je samostalna, i za Srbe, pa makar oni i pod Austrijom bili, opet su slobodni.

Miletić ga čudnovato zaglēda, pa kaže:

– A meni je mnogo začudnije da vi, turčin, govorite o sužanjstvu Bosne i Bošnjaka! Krstjani robuju, jer ih vi turci progonite! Dajte slobodu krstjanima, i eto vas svih sretnih!

Tu se Knežević, da skrati lakrdiju, očitova:

– Oprostite, gospodine, nisam ja turčin, ja sam krstjanin, pa baš cijelu istinu da vam reknem: fratar bosanski.

Miletić se zabazekne:

– Fratar!? Ko bi rekao! Ali čuje se da su i fratri s turcima, pače da su oni glavni uzrok što se krstjani ne oslobode od turskog jarma, jer misle da bi s turskim gospodstvom i njihovo gospodstvo prestalo.

– Prevarili su vas, veleučeni gospodine, oni koji su vam takvu ludoriju u glavu stavili. Fratri kao naučniji priječe narodu nesmotren ustanak protiv turaka, jer dobro znadu da turskoj sili ne mogu odoliti, pa bi neopreznim ustankom svoj narod u još žalosnije stanje bacili. No fratri se uvijek zauzimaju, i kod samih turaka, i kod evropejskih vlada, za oslobodjenje svog naroda. Stoga vas molim da i u vašoj Zastavi naše jade na javnost iznosite, i bratju Srbe navodite nek pripomognu našem oslobodjenju, jer mi više nasilja trpiti ne možemo, te ćemo se morati krećati pa makar svi izginuli. Mi se nadamo da će nam Srbija svojski i bratinski pomoći.

– Ne mislim! U Srbiji knjaz je dete, a Vlada baš nikakva. Nu, zašto ne zovete Hrvate?

– Mi držimo da će i Srbi i Hrvati bez razlike vjere poletiti bratji u pomoć, te se još ponositi koji će nam bolje pomoći, i naše oslobodjenje uskoriti. Samo treba prije duhove pripraviti. Tomu i vi svojim glasom i svojim javnim glasilom možete mnogo prinijeti, te vas molim za to.

– Budite uvereni da ću sve moguće činiti, ali malu nadu imam! Pojedinaca ćete imati, ali Vlada Srbska?!…

Za nekoliko dana u Zastavi izađe veliki članak o nesnosnom stanju kršćana u Bosni i o tome da je “Srbija dužna prva u tu svetu borbu stupiti, kako bi mogla Dušanovo Carstvo obnoviti”. Vidjevši to, javlja Knežević Miletiću “da drugim pravcem krene”, jer “mi tražimo oslobodjenje od tudjega pritiska, a ne da nas opet drugi pritisne, ma i brat bio”…

Preko Zemuna, u kojemu je “njeke važnije osobe posjetio”, i gdje patetično zaziva duhove protuosmanlijskih boraca Ivana Kapistrana i Janka Sibinjanina, Knežević se, kaže, “zaputi u Biograd”. Nije, žalibože, našao za vrijedno da nam ostavi kakvu živopisnu pojedinost o tomu kako je iz austrijskoga Zemuna ulazio u srbijanski Beograd, kako prebrodio rijeku, s kime je na tom prelasku imao posla, kakvu su mu sliku oči ugledale primičući se, vodom, tome prvi put viđenom gradu na uzvišenju između dviju velikih rijeka…

Beogradskom župniku Stiepi Babiću, koji ga je srdačno primio, kazuje da treba kod mitropolita Mihajla, te počinje svlačiti habit.

– Što to radite? – čudi se župnik.

– Čuo sam kako se u Srbiji katolik ne smije pokazati, kamo li da ja hodam u ovoj haljini. Ta, mogli bi me na pravdi božjoj ubiti! I za vas pripovijedaju da ste radi srbskog straha i nasilja sebi pridjenuli ime, te se mjesto Stiepo zovete Stevo.

Župnik se nasmija:

– Nevaljalci, brate, to pripovijedaju. Vi hodajte slobodno u toj svetoj haljini, i više ćete počitanja dobiti nego da obučete ne znam kakvu drugu! Ta, i ja hodam kad god hoću u mojoj reverendi!

“I zbilja – komentira kroničar – kroz više dana ja sam po Biogradu hodao u mojoj redovničkoj haljini, te ne samo da nisam bio osramoćen, nego su mi veću počest izkazivali! I još sam ondje vidio jednog redovnika kapucinskog kako u svojoj haljini hoda, i milostinju za kapucine u Osijeku kupi!”

Suhonjav i dostojanstven, sa slikom Bogorodice na medaljonu od sedefa (madre perla, piše kroničar po talijanskome) koji mu je pao po prsima umjesto krsta, mitropolit Mihajlo prvi put Kneževića prima s podozrenjem, iako mu se ovaj predstavio kao Strossmayerov čovjek i prenio pozdrave. Tek kad mu fratar ispod glasa izgovori lozinku, mitropolit se obradova i otvori. Otada su se viđali više puta u dugim razgovorima uz čaj, a Kneževiću su odavde bili otvoreni puti do ministara Jovana Ristića i Milivoja Blaznavca, do Dubrovčanina Mede Pucića, književnika i odgojitelja kneza Milana, i drugih važnih ličnosti.

Dakako, Bosna i pomoć Srbije u njezinome oslobođenju glavna su tema, koja se mnogo puta ponavlja u svim tim razgovorima, pa ju je dovoljno čuti jedanput. Zanimljivija su ona mjesta na kojima se fratar prepire sa svojim domaćinima, ili se suprotstavlja njihovim pogledima, uvijek srdačno ali svojeglavo i uvjereno.

Kad u dvatri sugestivna poteza, na osnovi vanjskoga izgleda, zločesto i podcjenjivački portretira ministra vanjskih poslova Kneževine Srbije Jovana Ristića, svojeglavi i uvjereni fratar pokazuje da ne zna s kim razgovara – s hajdelberškim i sorbonskim doktorom filozofije, historičarom iz Rankeova znanstvenog serkla, sivom eminencijom i graditeljem srbijanske državne i međunarodne politike: “Pogledah ga, i na prvi pogled ne dopade mi se! Bjaše stasa povisoka, tankovijasta, brade crne, ali pri dnu na švabsku probrijane. Znam da sad nose brade mnogo različitije nego u naših jaracah, al sam ludo mislio, da Slavljanin nikako bradu na švabsku ne bi ponio!”

Cijeli je razgovor prepirka i nadmudrivanje, kojim ministar majstorski vlada i pokušava iz fratra iscijediti ono što ga zanima, istovremeno hladeći u njemu oduševljenje za ustanak i nadu u pomoć srbijanske vlade, dok ovaj pada u vatru i ministru drži moralno-rodoljubne lekcije. U tom natezanju nailazi trenutak u kojemu Ristić pita:

– Kako vi smijete od vaših turaka ovuda hodati, i protiv njih ustanak podizati?

– Kod naših turakah ja sam pošten; imam putni list od turskih vlasti.

Tu Ristić znatiželjno zagleda dokument koji mu je Knežević pružio, a ovaj bilježi: “Ne znam je li znao turski, i je li išta razumio. Teskera je bila za Djakovo, a ne za Srbiju. Dok je on teskeru prigledao, meni dodje u pamet pisar teskere u Jajcu, i pomislih: “E, moj Hato! Da znaš gdje sam, i kako se služim tvojom teskerom! Kad bi znao i mogao, šta bi od mene radio?!”

Na samomu kraju razgovora fratar gorko zamjera:

– Vaša Vlada je skoro istjerala turke iz Srbije, a ovi su smješteni u našu Posavinu. Vi ste znali da će se oni ujediniti protiv nas s našim zlikovcima; znali ste da će se oni najgroznije osvećivati nama što ste ih vi zatjerali, buduć da se ne mogu osvetiti vama. Zato, mogli ste jednim uvjetom u ugovoru nas kao svoju bratju od te nevolje osloboditi, a vi niste na to ni pomislili. Moraju dakle Bošnjaci na takvo vaše ponašanje biti ogorčeni!

Rastaju se ipak srdačno, a Knežević zapisuje: “Što smo još govorili, nije uputno spominjati; dosta je reći da smo preko sahata razgovarali, i na prijateljsku se rastali.”

Ministar vojni, Milivoje Blaznavac, potpuna je suprotnost Ristiću: narodski tip s burnom vojno-političkom karijerom. Takav, on je Kneževiću na prvi pogled bliži i draži od Ristića: “Blaznavca zatekoh gdje hoda po dvorani. Bjaše čovjek krupan, jedar, i pun kao nadojen! Prema njemu Ristić pričini mi se kao lutka! Lice mu bijaše veselo, i rekao bih da se na njem svaka dlaka posmijava! Sam izgled pokazivao je unutarnji mir i zadovoljstvo. Dok me ugleda, poleti k meni, zgrabi za ruku, i zajedno sjedosmo na divan.”

– Dobro došli, dragi naš Bošnjače! Kazao nam je mitropolit da ste došli, i svrhu vašega dolaska. Znam da ste bili kod Ristića, dugo ste se zabavili. Kako vam se dopada? Što vam je on rekao?

– Najljubkije me je dočekao, ali kad smo počeli razgovarati o našoj potrebi, pričinio mi se čovjek brez ikakva milosrdja i sućuti prama jednokrvnoj bratji. Pričinio mi se pravcati poturica, pa sam gledao kad će me činit zatvoriti, i poslije turskoj vladi predati! Nu i ja sam njemu njekoliko gorkih kazao, misleći: ako mi kakvo zlo učini, nek bar imadne zašto! Sreća što smo se na svršetku pomirili i sporazumili, premda vam iskreno kažem da mi se onaki čovjek ne dopada!

Blaznavac se grohotom zasmija, “da su se i on, i divan, i prozori tresli”:

– Politik, brate, politik! Želio te svega izmusti! On se tako naučio s pašama turskim i s konzulima evropejskim! Uvek s početka drugu misli, a drugu govori! Ja tako ne znam, u mene je odmah po sredi! Ja sam rodjen od prostih težaka. Nešto sam učio, a sreća mi poslužila pa evo me danas u Vladi! Medjutim, ja ni danas neću da ostavim onu iskrenost, koja mi je ostala od mojih dobrih roditelja, nit je mislim ostaviti, te štogod vam reknem, znajte da iskreno govorim!

– To mi je vrlo drago, a još draže što ste od seljaka rodjen, jer ćete lakše našu nevolju poznat, lakše se na milosrdje ganuti, i svojskije za naše oslobodjenje raditi!

Nasuprot skeptičnom Ristiću, ono što Blaznavac fratru baja i obećava, ovome razgaljuje dušu i puni srce: da, da, samo vi hrabro počnite, pa se ništa ne brinite, u pomoć Bosni priteći će svi, susjedna Austrija prva, Srbija, velika Rusija koja je i nas oslobodila, prosvijetljena Francuska i Italija, ama svi ćemo pomoći! Pa da nijedna vlada ne bi pomogla, koliko Slovjena Bosnu opkoljuje – oni će i protiv volje svojih vlada u pomoć priletiti! Ta, nije krv voda!

U jednome času ministar se malo zamisli i promijenjenim tonom, od kojega se fratar lecnu, reče:

– Ali, pazite šta ću vam reći! Čim se dignete, na turke izdajte proglas: oli nek se odmah krste, oli odmah nek sele kud znadu, ako ne misle biti sasečeni!

– Gospodine, to je grozno! Oni ako i jesu turci, opet su naša bratja! S vremenom oni će žaliti da su onako sa svojom bratjom postupali!

– Ne, ne verujte! Turci su pasja vera! Dok god budu u toj pasjoj veri, vi nigda mira imati nećete! Mi smo sve moguće činili da naši turci s nama u ljubavi i na bratinsku žive, ali sve bez koristi – što mi njima bolji, oni sve gori! Najposle, videći da od pasje vere ne može biti ništa, i da nam kvare druge naše gradjane, morali smo ih zaterati!

– Oprostite, gospodine, u toj stvari s vama se složiti ne mogu! Zar da mi počmemo činit ono što u njima osudjujemo?! Sve da bi nam to zakon dopustio, kao što nikako ne dopušta; sve da oni nisu naša jednokrvna bratja kao što jesu, opet bi se to protivilo našem izobraženju! Ovako će bez sumnje u Bosni biti: oni isti koji su sad najgrozniji naši protivnici, i njihovi potomci, bit će najhrabriji branitelji naše narodne slobode i promicatelji narodnog napredka!

– Daj, Bože, da tako bude, al ja ne verujem! Pasja je vera! Učinite li tako, znajte da ćete dosta jada progutati.

Tuđe nevraćeno, grih neoprošćen. Kada uprava franjevačke bosanske redodržave Kneževića postavlja u novosagrađeni samostan na Petrićevcu, vrijeme je velike bune, godina 1875. Metež je veliki, i strah – svih od svakoga. U gradovima i oko njih razmještena je i u pripravnost stavljena regularna turska vojska (nizam) i rezervisti (redifa), a među stanovništvom najveći strah siju razularene grupe bašibozuka i razbojnika.

S Franjom Pfanerom, priorom trapističkoga samostana u Delibašinu Selu, koji je “čovjek okretan, srčan i slobodan”, Knežević snuje da se i katolici, pod njihovim vodstvom, priključe ustanku. Znaju da bi to bez političke podrške i garancija austrijske vlade bila luda i pogibeljna avantura, a do njih dolaze glasi kako vlasti na granici i austrijski podanici s druge strane Save “naše ustaše turcim pokazuju i izdaju”, što ne bi smjeli raditi – znaju obojica – da vlada u Beču odobrava ustanak. Sastavljaju pismo-brzojav u kojemu pitaju: ,,Bi li Vladi bilo drago da se i krstjani listom dignu protiv nasilju turskom? U slučaju da bi, bi li nam dala oružja i strieljiva? Bi li nam u potribi dozvolila slobodan pribjeg u svoje zemlje?” Pfaner će pismo uputiti prijatelju kojega ima kod vlade u Beču, ali kako ga prebaciti preko Save, kada su turske vlasti zabranile svaki prijelaz krstjanima? Pfaner udesi da mora otpratiti dvije časne sestre u Zagreb, pismo skrije u kola, i uz kojekakve peripetije, kao austrijski državljanin, uspije prijeći. Vrati se, međutim, za nekoliko dana “sumoran, neveseo i poražen”. Iz Beča je odgovor: “na pitanje prvo: bi, na drugo i treće: ne!” Razočarani, dvojica nesuđenih četovođa zaključe da će se sami, koliko mogu, braniti ako budu napadnuti, narodu savjetuju oprez i pripravnost na sve, a slobodu ako se tko na svoju ruku želi pridruži ustanicima.

“Zlo se pomnožavaše” – piše kroničar. I djete tursko, je li samo moglo nositi, i ono je bilo je oružano. Čopori bašibozuka su polazili, vraćali se, te ujedinivši se s ostalim turcima, prijetili obćim pokoljom, i obćim popaljenjem. Mnogi je narod bježao k meni na Petrićevac u tvrde zidine, nu sam ja sve natrag zagonio, govoreći nek se svojski priprave i brane. Isti župnik banjalučki pet je puta k meni, a dva puta k trapistama pribjegavao, i stanovao dok bi oluja prošla. Njeki banjalučki krstjani, znadući da sam ja odlučio braniti se iz tvrdih zidina ako me turci napadnu, slali su mi naboja za puške.”

Ali kroničarove oči vide i da zlo nije jednostruko. “Prirast ustašama – piše on – bio je sasvim neznatan, te onaj mali broj ustaša, mjesto da radi protiv obćemu neprijatelju, poče svoju bratju guliti i robiti. Medju krstjanima i hristjanima opet poče oživljivati stara mržnja.”

Vojska, pak, nastoji na svaki način vezati krstjane, pa jedne uzima i vodi sa sobom prisilno, kao pomoćnu radnu snagu, druge podmićuje tako što im poklanja ili budzašto prodaje blago od drugih oteto (goveda, prasad, perad, konje…), čak potiče da sami plijene i otimaju. Bilo ih je koji su uzimali s namjerom da vrate vlasnicima kad mine opasnost, ali bogme i mnogo onih koji su “jedva čekali da se ovakih stvari dočepaju, i s malim troškom obogate”. Opet, neki od ovakvih – “i krstjani i hristjani”, naglašava kroničar – ostajali su bez ičega, kada bi naišao čopor bašibozuka i sve im uzeo… Da bi spriječili ili makar umanjili zlo, Knežević i drugi krajiški fratri-župnici – banjalučki Andrija Vidović, bihaćki Anđeo Ćurić i jajački Lovro Lacić – razglase među krstjanima da se uskraćuje pravo na ispovijed svakomu tko se na ovaj način ogriješi, te da sve oteto mora biti vraćeno pravim vlasnicima, “jer je tudje nevraćeno, grih neoprošćen”. Kroničar tvrdi da je mjera bila prilično uspješna.

Uskrsni su dani. “Stanje sve se to više pogoršava. Ustaši na raznim mjestim pokazivahu se, ali slabo i bez cilja. To još viši mah davaše turcima da nasrću na mirne krstjane. Strah bijaše obći, a stanje uprav nesnosno! Osobito po varošu, sve što se krsti, bijaše kao iz groba izkopano! Uprav u oči Uskrsa prid mrak stiže mi pismo iz Banje Luke od župnika fra Andrije Vidovića, u kom mi žalostno piše: Spasi se bar ti bijegom dok još imaš vrimena, a za me moli, jer ja se ne mogu osloboditi i noćas moram poginuti, buduć da će noćas bez ikakve sumnje obći pokolj krstjana biti!”

S manastirskim slugom Šimunom Knežević se zatvori u kuću, te cijelu noć obojica bdiju “trčući od jednog prozora do drugoga” i izglédaju prema Banjoj Luci, kad će otamo na njih udariti. Samo što je pred zoru malo prilegao, u haljinama i s oružjem pri ruci, ču se bat i tutanj. Skoči do prozora, a to pod samostan ujahuje četrdeset rezervista i pred njima “jedan Banjalučanin, oružan ‘od muda do gruda’, a dugu pušku pribacio priko ramena”. Knežević turi revolver u džep od habita, napuni talijansku pušku ostragušu, u jedan kraj sobe prisloni sablju a do vrata nadžak. Redifa sjaši i opkoli manastir, šestorica sjedoše pod sami Kneževićev prozor. On se prikuči što je više mogao a da ga ne opaze, i ču kako pitaju onbašu: “Šta ćemo s hajduk-ruhbanom i odmetnicima ako budu ovdje?” Onbaša im kaza: “Naredba je samo da uhvatimo i u konak odvedemo, ovdje da se ništa ne čini!”

Šimuna spopao nekakav ginjenički zanos, malo-malo pa tjera fratra da pucaju, da se brane, pa ako je da se gine – nek se gine! Knežević je smislio drukčije: širom otvara vrata samostana, izlazi tobože miran u dvorište među redifu, i kad ugleda njihovoga juzbašu, pozdravi ga “na tursku” i ponudi da pregleda samostan. Juzbaša s desetoricom svojih obiđe svu kuću, ali prije toga nervozno naredi dvojici da stražare kad će naići nizamski mulazim s vojskom, da mu odmah jave.

– Kamo ti narod? Što misu nisi držo? – pita osorno Kneževića.

– Bit će misa prid podne, mi samo na Božić misu u noći držimo… – nije fratar stigao ni završiti odgovor, kad doleti stražar: eto mulazima!

Juzbaša odjuri u dvorište, viknu na vojnike koji hitro uzjahaše, uredaše se i odoše. Ujaha mulazim sa svojih četrdeset konjanika. Sve žureći, i on ga upita gdje mu je narod, zašto nema mise, i dok mu odgovara kao i onome prvom, fratar strepi – da to nije najava kakva velikog zla? Ali ga zbuni sasvim, i ostavi u čudu zgoda kada mulazim prolazi mimo oltara i, zagledan u sliku bogorodice, naklanja se glavom i uzvikuje: “Ovo je najbolja žena! Takve žene na svijetu nema! Ona je nas sviju majka! Mi smo tu majku izgubili, ali ćemo je opet naći!”

Na brzinu im je iznesena i kafa i rakija i ručak, te odjahaše dalje, a samostanska posluga izvijesti Kneževića da su vojnici bili ljuti jer su oni prije njih sva jaja pokrali.

Nisu još ni zamakli, kad evo odnekud opet onih prvih. Juzbaša kako razjaši, povika: “Kahvu, rakiju, ručak!” Fratar ga, s još trojicom njegovih pobočnika, uvede u svoju sobu i naredi Šimunu da im se sve traženo iznese. Kad su se najeli i napili, juzbaša naredi pobočnicima da idu provjeriti je li vojska dobila sve što treba. Ostavši sam s Kneževićem, promijeni izraz lica, spusti glas i stade mu govoriti, zastajkujući povremeno dok mota duhan:

– Ti se bojati ništa ne trebaš! Ja ću tebi tajno kazati jednu stvar, ali ako se čuje da si kome govorio, znaj da glave na tebi nije! Ti si latin-milet, i ja sam latin-milet. Turci mene zovu turskim imenom Smail-efendi, i misle da sam turčin, al ja znam da sam Izmail i Latin, pa nek oni govore što hoće! Ovdje turci ništa nevaljaju! Svi su protiv cara, koji hoće da svi žitelji budu rahat. Oni su natjerali raju na ustanak, a čuj i ovo: oni su naumili ovdje učiniti opći pokolj krstjana. Zato su gledali da zametnu kavgu, ali je raja dobra, pa se čuva! Kad su to vidili, zaklali su jednoga softu i držali ga mrtva u džamiji Ferhadiji tri dana, pa noćas ponijeli da ga bace među kuće rajinske i poviču kako su krstjani zaklali softu, a onda da ih sasijeku sve! Ali Bog čuva pravu raju, pa se noćas naš karakol na turke namjerio baš kad su zaklanog softu nosili da ga bace među krstjane. Jednoga su uhvatili, a drugi su utekli, ali i njih ćemo mi uhvatiti. Zato je naš zapovjednik Eten-paša (“Grk poturica, Stipan” – dodaje kroničar u zagradama) nama naredio da sva četiri dana mi uvijek ovuda hodamo i vas čuvamo. A eno vidi: naš je asker svu Banju Luku opasao, pa ako turci samo nešto zlo urade, mi ćemo sve sasjeći, a paša će iz topova sve njihove kuće popaliti i porušiti! Za ova četiri dana ti nigda sam biti nećeš! I da znaš, šuti za glavu!

Knežević ga sluša bez riječi, dvojeći u sebi: je li ovo proviđenje božije, ili razlog za još veći oprez? Osmjeli se, ipak, pa upita može li ovo otkriti prijatelju župniku u Banjoj Luci, kojemu bi poruku poslao po vjernome Šimunu. Juzbaša pristade:

– Slobodno! Samo nek šuti! Sluga neka ide pravim putom, a kad naiđe na vojnike nek rekne: fratar s Petrićevca šalje me k fratru u Banju Luku.

Tako i bi, i Šimun se za neko vrijeme vrati s prezahvalnim odgovorom banjalučkoga župnika.

Bila je to kod Kneževića u samostanu treća vojska od noćas. A pojavit će se i četvrta.

Taman kad se skupio narod a fratar se spremio da služi uskršnju misu, svuda po njivama ukrug oko samostana – vojnici na konjima! Knežević protrnu. Posla na nekoliko strana ljude da paze hoće li se konjanici početi primicati pa sazva viđenije župljane u svoju sobu na dogovor: ako vojska navali, tko može da se brani nek se brani, tko ne može, neka bježi i spašava se… Zatim se svi uputiše na misu. Po svršetku, narod se poče razilaziti, sve oklijevajući, a tada se svi iznenadiše: “vojnici se na tri prilaza rastaviše, i učiniše kao vratnice, da sviet može slobodno prolaziti”. Taj prizor naglo preokrenu raspoloženje: “moji župljani iz svih grla počeše na krajišku pjevati, a njihove male puške zagroktaše kao da si bacio granu smrike na vatru! Nije mi to bilo po volji, ali nisam mogao zabraniti” – piše kroničar. No, vojnici su na konjima stajali kao ukopani, a kad se narod raziđe, svi se sjatiše oko samostana. Knežević izađe pred zapovjednika i pozdravi ga, a ovaj zadovoljno izjavi: “Dobro je, tako valja, nek se dobra raja veseli u carevu zdravlju!” Fratar mu se zahvali, a u ljetopisu dodaje: “da sam sultana u zviezde okivao, to se po sebi razumi! U srdcu, pako, milom sam Bogu zafaljivao što se je ovako dogodilo, i što od višeg straha nigda bolje nisam zapamtio! Svim vojnicima morao sam opet dati kahvu, rakiju, i ručak.”

No, ubrzo eto nove nevolje. Dojaha manja grupa vojnika, goneći vezanu dvojicu manastirskih momaka, Pavu iz Ducipolja i Tomu iz Dobretića. Uhvatili su ih kod ovaca i posumnjali da su ustanici, zato što je Pavo nosio “modre haljine kao što običavaju nositi naši hristjani po selima”. Tomo je “po krstjanskome običaju” bio u bijelim haljinama, ali i njega htjedoše posjeći s Pavom, za svaki slučaj. Sreća je što ih nisu posjekli odmah, nego doveli u manastir da ipak kod fratra provjere njihovo zapomaganje da nisu ustanici, da su manastirski momci. Ljutiti su i razjareni, jer se čulo da su negdje na Bravskome izginuli vojnici u borbi s ustanicima, svaki čas mašaju se za sablje. Knežević ih jedva primiri, pozivajući se na zaštitu koju mu je obećao juzbaša, te zajamči da su obojica momaka kod njega u službi. Vojnici odjahaše, priprijetivši fratru da se ne igra glavom. Polumrtvi od straha, i sretni kao nanovo rođeni, Pavo i Tomo spopadoše fratra da mu ruku ljube…

Do noći toga uskršnjega dana ugostit će Knežević još jednu oružanu ophodnju. Ovaj put već lišen straha, samo vas klonuo od umora. Novi juzbaša zapovjedi vojnicima da se odmaraju i ne čine nikakav nered, a on se s Kneževićem uputi u njegovu sobu. Ne traži ništa za vojsku ni za sebe, samo razgovor uz kafu i duhan. Ne odbi ni rakiju koja bî primaknuta uz kafu. “Odmah odpasa sablju – piše kroničar – i stavi u kraj. Bijaše dosta star, a odmah se vidjelo – učevan i uljudan.”

Usred razgovora, ču se galama iz hodnika i pjesma: Sedam kralja od sedam zemalja, osmi kralje, od Beča ćesare! Knežević prepozna fra Andrijin glas, i ujedno se i obradova i uplaši. Juzbaša uznemiren skoči:

– Šta je ono, kakva je ono pjesma?

– Ono dolazi moj dobri drug župnik iz Banje Luke, koji je mislio da će bašibozuk sasjeći i njega i župljane, pa pjeva od radosti.

Juzbaša se umiri, fratri se izljubiše, razgovor se nastavi. Raspričao se juzbaša – on je rodom iz Pazara, služio je pod Omer-pašom prije dvadeset i pet godina, i dobro zapamtio bitku s pobunjenicima kod Jajca:

– Turski je car dobar, a turci bosanski, osobito banjalučki, opaki prema krstjanima, što je protivno carskim uredbama. Nabaška su dodijali Hadži-Feslija i Fehimaga, koji uzbunjuju protiv raje, robe i ubijaju. Da im bubanj i sviralu ciganjsku, stat ćemo mi njima ukraj, hajde da ispijemo u sultanovo zdravlje! Vi se ne bojte, ovo sam ja došao vama čestitati Paskalia, a to će činiti i drugi vojnici ovih dana.

Na rastanku juzbaša bješe zaboravio sablju. Fratri ga smjerno upozoriše, on se dobroćudno osmijehnu i isprva ne htjede uzeti nego navali da je daruje za uspomenu fra Andriji, koji mu se dopao. Jedva ga razuvjeriše.

Na završetku pripovijedanja o Uskrsu na Petrićevcu 1875. kroničar suho bilježi bilancu: “Priko hiljadu samih jajah, i priko tovar rakije potrošio sam, da druge troške, i strah ne spominjem.”

Onaj oštri nož, onaj čakmači sablju… Od 1876. Knežević je župnik u Jajcu. Sjedi u staroj fratarskoj kući na desnoj obali Vrbasa u Kozluku. Borba za osnivanje samostana traje, stotinu se spletaka oko toga plete, fojnički se fratri pomiriti ne mogu, boje se umanjenja prihoda iz svoga distrikta. Nadajući se povoljnoj odluci a ne dangubeći, Knežević priprema gradnju, siče i dovlači japiju, cipa kamen i kreč pali. Rječita je prepiska s fra Antom Vladićem, članom tadašnje uprave Bosne Srebrene i jednim od glavnih smutljivaca protiv Kneževića i jajačkoga samostana:

Štovano Vaše pismo od 18. lažka 1878. na me upravljeno, primio sam. U tom pismu nejma rige, nejma rieči kojom me ne vriedjate i ne napadate, a tim je jasno na kakav izgred izazivate, misleći, zar, ako bih ja što učinio, da bi se Vi tim opravdali; pa opet lukavo mi zabranjujete da Vam odgovorim! … MPO! Moj odgovor zahtijeva moja čast, a Vaša i čast i vlast, jer u protivnom slučaju mogla bi zla usta reći, ol da sam neznalica pa odgovoriti nisam znao, ol kriv pa nisam mogao, ol slabić pa nisam smio, ol oholica pa se nisam dostojao, a onda kamo moja čast?! Vami bi mogli reći da ste se dočepali vlasti, pa druge napadate, progonite, pokorite, gore nego Kadija od klipa odsude činite, a ne dopuštate niti da se čovjek opravda, ol istinu rekne. Pa kud idje onda Vaša i čast i vlast?! … Kad bih ja umro, zgodilo bi mi se kao i svakomu! Njetko bi žalio, njetko i zaplakao, a njetko Bogu zafalio što me je uzeo, i od zla druge oslobodio! Ovaki je sviet! Fojničane ja iskreno ljubim, i prozivam samo jednog, nek mi samo jedan slučaj pokaže da sam kako uvriedio, oli štetu nanio! Ovo je samo Vaša izmišljotina da medju nas viši razdor stavite, i svoju svrhu polučite!… Vami je poznato da nejma u Bosni fratra, koji toliko nosa habit koliko ja, al kad bi bilo pri skrajnosti, ja bih ga skinuo, savio, poljubio, pa na pošteno mjesto ostavio, uvjeren da bih mu i tada višu počest davao, od onih koji se slave da habit ljube, a prot habitu i Redu zabranjuju gradju samostana, koja bi donila čest veliku i habitu i Redu cielomu!… Uskoro će nam Rim suditi, i tad će se viditi tko je lažac i petljanac, tko li iskren i istinit.

No, kakav je to “Kadija od klipa” s kojim Knežević uspoređuje svoga redodržavnika? Bio je, kaže, tada u Jajcu kajmekam nekakav Murat-efendija kojega su podrugljivo zvali Klip-efendija a i bio je pravi klip, jer se nije znao ni potpisati, i sudio je baš “od klipa”. Brinuo se samo kako će mito uzimati i raju guliti. “Za njegova vladanja stari fra Lovro Lacić pisao je rad svojih potribah njekom fratru u Fojnici, pa knjigu poslao po krstjaninu jajačkomu Ivi Peziću. U Travniku ga zavtije uhvate i u Jajce protjeraju, ‘jer nosa fratarska pisma, kojim raju prot turcima fratri bune’! Svezav mu ruke na leđa, tako su ga gonili uz kola, a kad su vidili da ne može stizati, privežu ga za kola a konje potjeraju. On padne po zemlji, i tako su ga dovezli do u Jajce! Sav je bio satrven, i takog bace ga u haps. Nu videći da u knjizi ništa o pobuni nejma, puste ga grozeći se da se više ne usudi pisati… Ele, moga Klip-efendiju promijeniše, jer se nikako nije mogao opravdati. Dodje novi kajmekam, Saidaga, rodom iz Novogpazara. Ni on nije znao svog imena zapisati, ali bijaše za čudo od naravi čovjek milokrvan, uljudan, i razborit! Mi malo progledasmo! Bio je radin. Odmah uredi vode po gradu, a meni naredi da pišem u Fojnicu nek dodju kaldrmdžije, koji odmah i dodjoše. On se sa mnom zdogovori, pa sam ja činio nek sviet kamen nanese, a on je radnike plaćao iz carske blagajne, te je tako pokaldrmano sve od Lipa pa kroz grad do Plivske ćuprije, i od Špiljske ćuprije do Bunara. Još je put prokrčen i kroz Kozluk i na Kamen do skele Hana. Mnogi su turci ovo krivim okom gledali, a još krivljim sluhom pucanje laguma slušali, i govorili: ‘pravite put za Švaba, imat ćete se kada i kajati’, al on je činio svoj posao! Tada je i novu ćupriju na Vrbasu kod Špilje načinio. Riečju, ako i turčin, bio je pravi čovjek!”

Godina je, dakle, 1878; ona nosi velike događaje.

Tri mjeseca poslije Kneževićeva pisma u lažku, dok on danju i dalje siče i dovlači japiju, cipa kamen i kreč pali, noću zapisuje: “Novine objaviše kako se je Evropejska skupština u Berlinu skupila, kako je Bosna-Ercegovina Austro-Ugarskoj pridana nek red uvede, i kako će general Jozip Filipović oružanom rukom u Bosnu doći. I naše Starješinstvo po višem nalogu nama to objavi, i naloži da liepim načinom turke podgovaramo nek Austro-Ugarsku vojsku liepo prime, a u vrieme ulaza da s pukom pod zastavama istu vojsku dočekamo i pozdravimo. Bože moj, kakva naredba: ovo da činimo onda, kad bi za jednu malu rieč glavu mogli izgubiti!” Među fratrima je političko kolebanje. Jedni su sjetni i sumnjičavi, za takve dolazak Austrije znači: “zbogom Bosno!”, drugi su nestrpljivi i osvetoljubivi: “Nek nije Mujina, pa ma čija bila, samo nek nasilje prestane! Austrija je katolička!”

Iz dosadašnjih buna i prevrtanija Jajčani imaju mučna iskustva, i dobro ih pamte. Kad god se Krajišnici, age i begovi, pobune protiv vlasti u Stambolu, zgrnu se u tvrde zidine Jajca, pa kad sultanova vojska nadjača, razbježe se svatko na svoju stranu, a građani Jajca, i kršćani i muslimani, ostanu poparu kusati. Kad je Omer-paša pokoravao Krajišnike, sjećaju se stariji, iz kršćanskih kuća u Varošu i Kozluku bježalo se u šumu jer se nije znalo od koga ćeš prije stradati, od pobunjenika ili od vojske. Kuće su ostajale nezaštićene, pa kad bi se vraćali, nalazili su sve poharano i zapoganjeno, s ostavljenim porukama. Na kućnim basamacima zaklan horoz: biva, ovako bismo s vama da smo vas zatekli, na zidu u sobi raspelo obješeno naopako: biva, ovako bismo s vama da smo vas našli…

Ni sada neće biti drukčije.

Sultan jest u Bosnu poslao pismo da Austrija dolazi uz njegov pristanak, privremeno, i da se ne pruža otpor, ali to nije umanjilo pometnju, samo povećalo. Protiv Austrije nisu samo muslimani, nego velikim dijelom i pravoslavci, a postoji bojazan i od katolika jer austrijske službe znaju za neraspoloženje biskupa Strossmayera prema okupaciji Bosne i za njegov utjecaj na bosanske fratre. A ništa od toga nije jednostavno: muslimani su stvorili jake oružane jedinice za otpor, uz njih je pristala redifa i dijelovi nizama, s druge strane, među muslimanskim stanovništvom i znatnim brojem uglednika mnogo je trezvenih koji se protive otporu, predmnijevajući žrtve, stradanja, zlu krv i poraz.

U Jajcu djeluju sve te suprotnosti i vidljive su kao na dlanu, umanjeno ali jasno i pregledno. Kroničar piše: “Neki turci dolazili su od Travnika i iz Krajine, pa su nješta s Jajčanima viećali. Pače dolazili su i redifski zapovjednici kao juzbaša Uzrumlić iz Travnika, juzbaša Pidžić iz Skoplja, mulazim Smail-efendija, te su kroz više dana u Jajcu boravili, i s Jajčanim tajno viećali, nu su uviek zlovoljni bili, jer Jajčani nisu dali da se u gradu čine priprave za odpor, niti da se vojski cesarovoj na put stane.”

Kako se približava dan kad će austrijska vojska prijeći Savu, u Jajcu se skupljaju vođe otpora, među njima raste razdraženost, a strah i uznemirenost među kršćanima i pomirljivim muslimanima. Kadija Ali-Rizvan (“rodom iz Višegrada”), bijesan zbog nevoljkosti jajačkih prvaka na otpor, naređivao je topčijama na Gornjemu gradu da tuku i ruše kršćanske kuće po Varošu i Kozluku, ali ga ovi odbiše, neka ne luduje, jer za to treba nalog od njihova zapovjednika iz Travnika. Sazivao je uglednike i mahao im nekakvim papirom, u koji nije dao nikome zaviriti: ,,Evo od cara ferman i naredba da se sasiječe sve što se krsti, a njihovo sve popali. Najprije nek se fratrovi pofataju i ovamo dovedu, a onda ćemo udariti na ostale!” Kneževiću jedne večeri dolaze ugledni župljani s glasinama da se kadija sprema pokolj učiniti. Fratar ih hladi i smiruje, ali savjetuje da ne popuštaju ni u oprezu ni u volji da se svojski brane ako ustreba. Govori i da na vjeruje u to, jer “osim Boga i Bogomajke, još u Jajcu ima plemenitih, razboritih, i poštenih naših turaka, osobito bega i adžija, koji krstjane ljube, i koji će takvo zlo znati pripriečiti, tim više što dobro znadu da bi sva odgovornost na njih spala”. U kasna doba te noći zaista se u gradu čula nekakva vika i dozivanje, ali se ništa nije dogodilo. Sutradan su neke gradske hanume, sve usplahirene, pričale svojim kršćanskim prijateljicama, a ove prenijele župniku, što su čule da pričaju njihovi muški: jest kadija noćas bio sabrao ljude i poveo ih na na kršćanske kuće. Kad htjedoše kroz Banjalučku kapiju, učini im se nad zidinama u bijelo obučena žena, pruži prema njima obje ruke s otvorenim dlanovima iz kojih izbi nekakva neodoljiva sila, te ih zaustavi i odbi natrag. Oni da će za oružje, a oružja ni u jednoga za pasom! Tu se svi poplaše i razbjegnu svojim kućama, a tamo – opet oružje pri svakome kao što je i bilo.

Kad je pukao glas da je cesarova vojska Savu prešla i mirno u Banju Luku unišla, i k tomu s veseljem pozdravljena, tješili se i tumačili to kao varku: pustili Krajišnici namjerno, da se izbjegne haranje i ginjenje, ali kad vojska stigne do Jajca, sva će se Bosna ujediniti i onda ćemo sve kao miše u stupicu uhvatiti i sasjeći, pa kad to obavimo, “eto nas i u Zlatni Prag, kako nam je i pisano”…

U gradu vri. Telal obilazi čaršiju i mahale vičući: tko god je turčin i prava raja, nek uzme oružje i leti pred Konak. Tko nema puške, nek ponese sjekiru, tko nema sjekire, nek ponese kolac! Udario je Švabo na nas, valja ga goniti! Tko ne pođe, i on i svi njegovi bit će poubijani, a kuća mu zapaljena!

Iz kršćanskih kuća narod se iskrada i hvata prve šume, dok se ne vidi što će biti. Po Kneževića dolazi zaptija sa strogim nalogom: odmah da dođe u Konak! On pita je li došao Mehmedbeg Džabić a kad čuje da nije, poručuje: kaži da ja u Konak neću, dok tamo ne bude Mehmedbeg! Zaptija odleti.

Mehmedbeg Džabić prvak je među trezvenima. S fratrima se uvijek pazio, Knežević i fra Lovro Lacić mlađi njegova su sina Mustajbega učili pisati latinicu i ćirilicu. Kneževiću se već prije očitovao: “Čuo sam kako su ti neki, pa i moj Mujo, govorili da ne daju Švabi ovamo. To su budale, i nemoj vjerovati! Mi svi koji se brojimo i pitamo, znaj, kad bi mogli, Švabu bi na rukama ovamo donijeli, samo da se jednoč ova vatra potrne i mir učini! Ovo dobro zapamti, a ne slušaj što budale govore!”

Zaptija već četvrti put dolazi po Kneževića, a ovaj svejednako: je li došao Mehmedbeg, bez njega neću? Jest, kaže zaptija, ali umalo se zlo ne dogodi. Sedmi put kad su me po njega slali, naredili su da mora doći ili će ga ubiti a kuću zajedno sa svom čeljadi zapaliti. Fratar sav protrne, osjetivši provaliju pod nogama. Spremi revolver u džep od habita i krene. Kad kroz čaršiju, čuje telala gdje već promuklim glasom ponavlja: “tko je turčin i prava raja…”, a svuda puno ljutitih i bijesnih, “sve što nosi ime tursko i iz Jajca, i iz okolice, i iz samoga pakla, iskupilo se; onaj oštri nož, onaj čakmači sablju, onaj uvija kremenje, onaj kuša pušku, onaj zagrće rukave, onaj krišći, onaj viče…”. Jedan omalen, sav pod oružjem a s izokrenutim bionjačama, prilazi mu i urla: “Kamo tvoji? Zar još niste spremni! Brzo dolazite, jer, bogami, ako nećete…” Drugi mu se unosi u lice škripeći zubima i tukući se šakom u prsa… Zamakne dalje šuteći, kad osjeti da netko u toj gužvi hvata korak s njime, kao slučajno. Poznade momka iz grada, i on pod oružjem. Stisne revolver u džepu da ga je šaka zaboljela, a momak, ne gledajući u nj, ispod glasa kaže: ,,Koraci brže, jer evo su sad neki golaći od Travnika htjeli sasjeći Mehmedbega Džabića, a tebi se to može lakše dogoditi!”

U Konaku je “skupština”. Velika prostorija puna s kraja na kraj, pa pošto je mjesta malo, po sredini se prostrli ćilimi i po njima posjedali koji su pristigli kasnije. Domaći su zabrinuti, gledaju preda se, pridošlice se junače. Kajmekam Saidaga šuti u kutu. Mehmedbeg Džabić i Muharemaga Sarač, blijedi obojica, čuvaju između sebe stolicu za Kneževića. Sasvim neprimijetni, tu su po dvojica krstjana i hristjana – Jako Filipović i Ivo Pranjko, te Ilija Škaljak i Simo Delić. U čelo posađen je Šeh-Alija iz tekije više Jajca – on ne govori, kao da i nije tu, zelena poša Muhamedova omotana oko njegove glave sabira sve poglede u prostoriji. Slijeva mu kadija Ali-Rizvan, zdesna Hadži Hafizbeg Filipović iz Jezera, koji je upravo došao iz Travnika gdje je išao zvati redifu i dobrovoljce da idu u Jajce. Njih dvojica prednjače, jedan drugoga kuraže i nadglasavaju: da se silna vojska iz sve Bosne, redifa i bašibozuk, digla i dolazi k Jajcu pa će u Varcar da dočeka Švabe, da se sve sposobno iz Jajca kupi pod oružje odmah, da se ništa ne čeka! Odobravaju im pridošlice iz Travnika, iz Skoplja i Bugojna. Najglasniji je vođa bašibozuka iz Travnika Izetaga Uzrumlić, kojega zovu Komandar. On ogorčeno i silovito optužuje jajačke prvake da su izdali din i Bosnu za svoj trgovački interes, naročito Muharemaga Sarač, koji putuje u Austriju, u Trijest, i s Kaurima dogovara predaju Bosne… Jajčani uglavnom šute ili prozivaju jedan drugoga: reci ti, neću ja prvi, reci ti… Ali svi poglédajū spram Mehmedbega Džabića, čeka se da on progovori. On uporno šuti. Više od dva sata traje natezanje, uto sav zadihan upada jedan Travnjak u zelenoj dolami do koljena, dvije mu kubure za pasom, vičući: ,,Zar još niste gotovi! Evo vojska na Skeli, sad će ovamo! Ako vas zateče nespremljene, vjere mi, ni pile vam živo ostati neće!”

Kadija jedva dočeka, planu: “Ustajte! Hajdemo!” Njegovi prisnažiše, diže se velika galama, zazveča oružje. No, znajući da bez Mehmedbegove ne će ništa postići, okrenuše se k njemu i počeše otvoreno prijetiti, kadija najviše: da odmah ustaje ako ne misli zaglaviti, i on i sve što se njegovim zove!

Tad se napokon Mehmedbeg diže, uspravi se u cijeloj svojoj visini, mrk i težak:

– Vi nas gonite da idemo bez koristi i na pravdi Boga glave gubiti. Pa, dobro! Evo, ja ću poći, i da znate, ja neću pobjeći kao što će mnogi od vas čim zagusti! Ako vam je to malo, još ću jedno učiniti! Svi znate da ja nemam nego jedinka sina, koga volim više nego oči u glavi. I njega ću povesti, neka glavu izgubi, i nek mi se sjeme umete! Ali jedno vam kažem svima: ja za tu stvar na se i na svoje ljude nikakvu odgovornost ne primam! Još da znate: metnite mi za zapovjednika crnog ciganina, ja ću ga slušati, ali ja nikakav zapovjednik, nit prvak pred vojskom biti neću!

Nastade za trenutak mrtva tišina. Kadija se okrenu fra Anti:

– Ustaj, fra Anto! Ti ćeš biti juzbaša nad svojima! I znaj, ako samo jedan tvoj s tobom ne pođe, ja ću vam svima suditi!

Kneževića iznenadi vlastiti doživljaj – nestade domalopređašnjega straha, osjeti se u prsima mirnim i slobodnim, u glavi mu se sve razbistri i složi:

– Ja sad moram nešto kazati, ali molim da se nitko ne uvrijedi.

Mehmedbeg i većina Jajčana povikaše: “Govori slobodno!”

– Među vama sam se rodio i odrastao, a ovo vam nisam nikada kazao, nego moram sad, u najgore doba: i ja i svaki fratar viši smo u časti kod cara nego ikoji beg i aga. Ako nam to vi niste priznavali, nismo mi krivi; ako mi to nismo isticali, to smo zarad mira činili, no kod cara i kod svih devleta to nam je uvijek priznavano. Vi ste bezi jer vam je car dao begluk, vi age jer vam je dao agaluk, ali morate caru davati vergije, ići na vojsku, a mi ništa od svega toga, jer nas oslobađaju ugovori s carima i carske milosti, od prvog osvojitelja Bosne do cara sadašnjega! Mi smo dakle u svemu viši od vas!

U mukloj i zloslutnoj tišini ču se samo sašaptavanje: “Pa i jest tako! Zbilja su oni mejaf od svega!”

– Šta bi mi vi rekli kad bih ja te carske ugovore i carske milosti pogazio, te zlatnu jabuku koju mi je car dao kroz prozor s pogrdama bacio? Rekli bi mi da ni obraza ni duše nemam. A ja dodajem – ne bih imao s čime ni prid Boga ni prid ljude kad bih se tako nazahvalan pokazao, a još više kad ne bih za cara i za ognjišće i krv prolio!

Sad se začu glasno: “Tako je! Tako je!”

– Nego, ima jedna teška i ozbiljna stvar. Vi svi znate da bez carske dove i bez carske zapovijedi ne smijete ni prag prikoraciti, a kamoli rat voditi. Ako dakle imate carsku dovu i carsku naredbu, dajte, nek nam se svima ovdje javno prouči, pa onda hajdemo svi složno za našeg cara i za naše ognjišće krv proliti, ali ako nemate, onda tko hoće nek ide, ali znajte da ja i moj narod ići nećemo!

Sad svi Jajčani uglas povikaše: “Tako je! Beli je tako!” Nastade nadvikivanje. Kadija: “Ima carska zapovijed, ustajte!” Mehmedbeg: “Pa, i nema!” Kadija: “Ima, ima!” Knežević ubacuje: “Kažu da je car dopustio Austriji, a mi ne smijemo protiv carske!” Kadija vrišti: “To je laž! Car nam naređuje da idemo!” Mehmedbeg, Knežević, Muharemaga i još neki od Jajčana: “Daj, nek se pred svima prouči zapovijed!” Kadija: “Ja sam proučio, to na vas ne spada!”

Uto redifski juzbaša Pidžić skoči na noge i stade udarati sabljom o pod, svi se malo umiriše, a on zgrmi:

– Ja sam carski juzbaša, ja znam! Carska je naredba došla, pa komu je draga živa glava, nek odmah polazi! Ustajte svi! Ustaj fra Anto, ti si juzbaša, vodi raju!

Opet se Mehmedbeg uspravi:

– Vidjeste li kako dva sahata niko od nas ne kaza pravu besjedu, nego ovaj fra Anto. Svi znate da će sada ovamo dolaziti koji s koca, koji s konopca, pa ako ovdje na medžlisu ne imadnemo fra Antu, ko će takvima dževapiti? Zato, nek se fra Anto učini bimbašom i nek stoji ovdje, a svi vojnički juzbaše i drugi zabiti, bili ovdale, bili iz drugog mjesta, nek se njemu prikažu i od njega zapovijedi prime, pa onda nek idu u rat. On mora ostati ovdje!

Svi odobriše, samo kadija pokuša umjesto Kneževića za juzbašu postaviti mladoga fra Miju, ali i to Mehmedbeg ospori, obrazloživši da svi fratri moraju ostati u Jajcu, jer ih je ionako malo, a potreba će za njima u gradu biti velika. Kadija i to proguta, ali da ipak istjera nešto od svoga, naredi bespogovornim tonom:

– Eto, neka bude! Ali ima fra Augustin iz Podmilačja, on će bit juzbaša nad rajom i neka mu odmah bimbaša piše da leti ovamo! I još da juzbaše rajinske budu Jako Filipović i Ilija Škaljak! A ti, fra Anto, odmah raju šalji ovamo!

Kao bez duše doletio je Knežević kući, odmah spremio momka Stipu s pisamcetom fra Augustinu u Podmilačje: “Ti si stavljen za juzbašu, koji će pridvoditi krstjane prot Austriji. Ja sam zapao u mice, pa nikud ne mogu, a tebi je još na vrieme. Bježi, dakle, u pećine, ol kud god znaš! Po nalogu krstjani koji pođu na vojsku, moraju se k meni javiti, a ja ću znati šta ću raditi, samo gledaj da s njima ne bude zavtija. Oprosti, ako se više nevidimo!”

Samo što je momak otišao, evo Kneževiću na vrata sluge Mehmedbegova, katolika kojega svi zovu Jašarom. Došao bi mu, kaže, beg sam ali ne smije, eno, umalo ga na vrh čaršije ne sasijekoše neke propalice. Javlja mu da sina Muju ipak nema duše voditi u rat, nego da ga preporučuje Bogu i fra Anti. Još i ovo: neka se ne šali, nego neka sve krstjane upućuje i prati do Lipa, a kad Lipe prođu, nek bježe u šumu kuda koji, jer ako ih ne sasijeku Kauri, sasjeći će ih naši. I ponavlja: dobro mi čuvaj raju i Muju!

Za to vrijeme sve više vojske dolazilo od Travnika i Skoplja, i prolazilo prema Varcaru. Među njima grupa hristjana s juzbašom, sinom popa Adama iz Travnika, i grupa krstjana pred kojom je juzbaša Ivo Babić iz Bugojna. Iz Podmilačja dolaze fra Augustinovi, a skupljaju se i Kneževićevi župljani. Koga god stigne, on sa svojim pomoćnicima fra Mijom i fra Marijanom blagoslovi pa ih otprate do Lipa, a onda – šuma ti mati! Tim fratarskim putom i mnogi su jajački muslimani bježali od rata.

U gradu se malo smirilo, čekaju se sa strepnjom vijesti od Varcara. Nedjelja je, Knežević se priprema da govori misu, makar zna da će mu vrlo malo župljana doći, možda koja od starijih žena koje nisu bile za bježanja i lomljenja po šumi. Uto mu fra Mijo uvodi jednoga muslimana iz grada, koji nosi važnu poruku. Skupili se, kaže, naši prvaci u Muharem-aginoj kuli i mole te da napišeš vašom jazijom pismo za komandu kaurske vojske: mi s njima rata nemamo, mirno ćemo ih i drage volje primiti u grad, a ako ih neki sa strane budu uznemiravali, mi nismo za to krivi ni odgovorni. Svi će potpisati i svoje pečate udariti, a i ti da potpišeš, i da bude ispred sve tri vjere. Tamo su i Šeh-Alija, i kajmekam Saidaga, i Hadži Jusuf, koji je dosad bio protivan. Mehmedbeg i Muharemaga još ti poručuju da su za sad izvrdali da ne idu u bitku, ali ne znaju šta će biti dalje, a ti dogovor znaš…

Knežević nabrzinu napiše pismo i otpremi fra Miju sa crkvenim pečatom i uputama: mi jamčimo za krstjane i hristjane, a muslimani moraju znati da će odgovornost pasti na njih ako iznevjere; neka se svi potpišu i udare pečate a onda ti udari crkveni. Kaži da pismo do austrijske komande moraju pronijeti trojica, od sve tri vjere: Hadži Jusuf, Đorđija Delić i Pero Livančić.

Ne znamo mnogo o njihovome putu s pismom: kuda su se provlačili da ne udare na pobunjenike koji bi ih žive sadrli kad bi ih uhvatili, kako su prošli austrijske straže a da ih nisu ubili bez upozorenja. Ustvari, samo Livančić. Hadži Jusuf i Đorđija, jedan po jedan, pobjegli su ranije, čim su se izmaknuli iz Jajca i dohvatili prvih šuma prema Borcima i Magaljdolu. Livančića, vještog i okretnog, austrijska komanda je zadržala uza se, pa je provodio predstražu sigurnim putovima prema Jajcu, i kasnije za to dobio srebrni križ i nešto novaca.

Sve se privrnu za jedan dan. Varcar je bio propast. Na Rogoljima, sat i po hoda na zapad od grada, Bošnjaci su dočekali 7. diviziju vojvode Würtemberga (uskoro će ga u Bosni nazvati po svome: Vrtibeg), koja je preko Han Kola i Sitnice došla iz Banje Luke. Nije da se nisu junački borili – preko četrdeset kaurskih vojnika su rastavili sa životom, ali nisu mogli nadjačati. Od hiljadu boraca, stotinu je ostalo da leži po rogoljskim ledinama i grmlju iznad Varcara, odakle puca beskrajan pogled na pitomu varcarsku kotlinu, brdo Horuglu nad njom i na planinu Čemernicu koja se modri i crni u daljini kao dugački i visoki zid prema nebu.

U manjim i većim grupama, prašnjavi i umorni, bijesni i krvavih očiju, slili su se natrag u Jajce preživjeli varcarski gubitnici, povlačeći se pred austrijskom vojskom koja napreduje polagano, oprezno. U međuvremenu, u Jajce je pristiglo i novih dobrovoljaca od Travnika i Bugojna, a dobjeglo je i Varcarana koji nisu voljni predati se kaurskoj vojsci. Juzbaša Pidžić sakuplja i sređuje svoju redifu. Kadija Ali-Rizvan i Hafizbeg Filipović, obojica potišteni i iznemogli, odoše kućama da se odmore i okrijepe za novu bitku. Ne i Izetaga Komandar; njemu mržnja i želja za osvetom daje trostruku snagu. Odmah je skupio jak odred od bašibozučkih momaka koji nisu ni ranjeni ni preumorni. Njih hvali: “sokolovi moji i gazije”, a na građane viče, naređuje, psuje, prijeti: prvo ću u bukagije sapeti Mehmedbega Džabića i Muharem-agu Sarača, i ići će, velikoga mi Boga, njih dvojica sutra na Švabu ispred moje sablje! Od vas svaki koji može oružje nositi neka mi je sutra ovdje, spreman, da mu ja ne bih svojom rukom sudio! To isto da zna i svaka hristjanska i krstjanska muška glava! Sutra! Dočekat ćemo Švabu gdje se ne nada, i ono što ne izgine, bježat će glavom bez obzira natrag preko Save!

Nije prijetio naprazno. Mehmedbeg i Muharemaga ubrzo su dovedeni u Konak. Mustajbega, sina Mehmedbegova, nisu uspjeli pronaći. Nisu ih vezali ni ponižavali, samo im je Komandar odredio sobu u Konaku iz koje neće maknuti dok se ne krene u bitku. Mogli su poručiti kućama da se donese što im je potrebno. I drugu je stvar Komandar odmah poduzeo: razglasio je na sve strane da se skupljaju dobrovoljci protiv Kaura, a svoje je bašibozuke razaslao da okupe na jedno mjesto sve krstjane i hristjane koje pronađu. Jedni od njih još su se mogli naći u grupicama, poljuljane odlučnosti ali još uvijek spremni na otpor Austriji, naročito hristjani. Bilo je i onih koji se naprosto nisu stigli razbježati fratarskim putom. Komandar je tim načinom za dva dana uspio sakupiti do šest hiljada ljudi, među njima i pet do šest stotina krstjana i hristjana.

Što vođama branitelja daje nadu, i kako su naumili da se sudare s kaurskom vojskom, ponovo, dva dana poslije izgibije na Rogoljima? Malo o tomu znamo, tek ponešto iz mršavih kroničarevih naznaka iz treće ruke na osnovi glasova koji do njega dolaze “iz čaršije”, i po malobrojnim izvorima u kojima je velika bitka na Borcima i na Plivskome jezeru nezasluženo oskudno zabilježena.

Kaurska vojska od Varcara ne može nego ispod Horugle starim kiridžijskim putom na Magaljdol i Borke, a odatle u Jajce na dvije strane: spustiti se k mjestu Jezeru pa niz Plivu, ili okrenuti pravo u grad preko Careva Polja i Katine. Treba pretpostaviti da će koristiti oba puta. Zato juzbaša Pidžić, Ali-Rizvan, beg Filipović i Komandar odlučuju da podijele svoje snage. Glavnina će na Borke, tu je prostor širok, teren njima dobro poznat, tu će imati prednost u otvorenoj borbi. Drugi će položaji biti oko Maloga Đola: jedan na uzvišenju Tekija, iznad lijeve obale gdje se se jezero završava sutjeskom iz koje Pliva izlazi ponovo kao rijeka, i gdje se put sasvim sužava – desno duboka voda, lijevo strma stijena, a drugi na suprotnoj obali, u Zaskoplju, gdje se Veliki Đol prelijeva u Mali. Na obje strane juzbaša Pidžić postavit će dijelove redife i po dva topa iz kojih Švabe što će dolaziti putom od Jezera mogu na zrno nanizati. A cijelom širinom između Boraka i jezera rasporedit će dobrovoljce u liniju, sada za to imaju dovoljno ljudstva, tako da je Kaurima put prema Jajcu sasvim zatvoren. Uza sve to, došli su im glasi da bi mogli upomoć stići Ključani i udariti Švabu s leđa…

U ulozi “bimbaše” i organizatora fra Anto Knežević sve je sa svojim pomoćnicima uradio što je moglo da se uradi za ovaj čas, i sad iz fratarske kuće u Kozluku osluškuje kako diše grad. Povremeno mu doleti pokoji glasnik s novim vijestima. Kasno je poslijepodne i sve je mirno. Tek, sa svoga prozora vidi preko Vrbasa po Mejdanu i Varošu redifske vojnike kako upadaju u prazne kršćanske kuće i avlije, trčkaraju za kokošima, hvataju ih i sijeku palama, nose za večeru. Noć će biti besana: nitko ne može predvidjeti kako će se sutrašnja bitka odigrati, a svaki ishod nosi svoje rizike i opasnosti. Ako nadbiju Austrijanci, kakvoj će odmazdi izvrgnuti pobunjenike i domaći jajački svijet – hoće li imati strpljenja da razluče krive od nevinih, hoće li imati poštenja da pobunjenicima ne sude preko koljena, kao zločincima, nego pravedno, kao braniteljima doma i ognjišta? Ako pobijede Bošnjaci, što će biti s onima koji su izbjegli borbu, a što s onima koji su ih pomagali i naputili ih? Povrhu, što će biti ako uhvate pismo s potpisima i pečatima…

Osim tri-četiri stotine vojnika koji su ostavljeni na gradu, u tvrđavi, sva je vojska već u zoru bila pokrenuta i otišla na položaje prema Borcima i Jezeru. Nastalo je još napetije iščekivanje. Jednoga momka Knežević posla da između kuća, kradom, razvidi stanje; ovaj se ubrzo vrati s viješću: nema nikoga, sve pusto. Uskoro iza toga (“oko malih ručanica”, precizira kroničar) začu se iz daljine tutnjava topova i puščani prasci. Svi vojnici iz tvrđave načetili se na bedeme i napregnuto gledaju u daljinu prema Jezeru. Ne prođe puno, doleti konjanik, nosi dvije krvave austrijske glave. Pobode ih na dugačko kolje pa usadi na bedem iznad čaršije, i začas se iskupi malo i veliko, te nastade ruganje glavama, cika i veselje. Onaj što je donio glave hoda naokolo i viče: gone naši kaurina i sijeku, a kaurin bježi poderanih gaća i usrane guzice, neće se zaustaviti do Save! Gledajte ove dvi pasjače, za njima će ih doći toliko da sve bedeme okitimo! Ispred nekih gradskih kuća uhvatila se pjesma i djevojačko kolo…

Veselje će biti kratko, ali oni to u ovome času ne mogu znati; ono što znaju, i zbog čega je veselje, jest vijest o zasjedi u koju je kaurska vojska upala na Malome Đolu. Mirno je nastupala sve nadomak Tekiji, kada je Hadži Fehimbeg Kulenović prvi otvorio vatru i ubio jednoga vojnika. Tada je napadnuta sa svih strana, i morala se povući sve do Majdanske rijeke. Zavarani laganom pobjedom na Rogoljima, austrijski zapovjednici su tek sad vidjeli s kolikom snagom branitelji raspolažu i kakav im je raspored. Poslali su kurira u Varcar s naredbom da vojska koja je jučer ondje ostavljena hitno ide na Borke da ojača tamošnje položaje, a jedan seljak hristjanin proveo je dio vojske kroz Jezero na desnu obalu prema položajima juzbaše Pidžića u Zaskoplju. Tako opamećeni i pregrupirani, Austrijanci su ponovo napali i žestoka bitka se otvorila na svim položajima. Trajala je satima, sve do predvečer. Tada su branitelji uvidjeli da će biti okruženi i ostavljeni bez ikakvih izgleda. Iskoristili su posljednji izlaz koji još nije bio zatvoren, i u neredu se povukli prema Jajcu, a onda dalje prema Travniku. U šturim izvještajima austrougarskog Generalštaba ostalo je tek nekoliko bešćutnih podataka: gubici branitelja su 620 mrtvih, ranjenih i zarobljenih vojnika, 5 topova i 2 zastave, na austrijskoj strani 22 mrtva i 174 ranjena oficira i vojnika. Poslije bitke kod Jajca, okupacijske trupe su u Vitez i Travnik ušle bez borbe. Na to se može dodati podatak iz lokalnoga pamćenja. Kada je kapetan Križekar (s kojim ćemo se u ovoj priči uskoro opet sresti) rasturio položaj juzbaše Pidžića u Zaskoplju, zarobio je dvadeset sedam muslimana i nekoliko hristjana koji su se borili s njima. Preko sedrene prevlake između Velikoga i Malog Đola preveo ih je žive i zdrave zajedno s vojskom na lijevu obalu. Tu je, međutim, valjalo nastaviti borbu s braniteljima, koja je i dalje bila žestoka. Da mu zarobljenici ne oduzimaju snagu i ne prave smetnje, Križekar naredi da ih se pobije i baci u jezero. S njima je bila i zloglasna baba Marija, hristjanka, koja je imala dug jezik i njime se zamjerila svakome živu. Nju ne ubiju nego joj svežu nožne palce i bace u vodu. “Voda ju je tako nosila – piše kroničar – dok ju nije nanijela na jedan jasikov panj. Panj joj probije između kraka, i tako ju zaustavi. Ribar Petar Samardžić s Mila treći dan našao ju je tako ležeću, na leđa izvrnutu vrh vode, oslobodio ju, na suho iznio, te eno je žive i danas, prkoseći vojnicima, koji joj se čude i smiju.”

Dok je bitka trajala, i dok se u gradu još nije moglo znati na koju će stranu prevagnuti, počeli su se javljati zloslutni znaci. Prvo se dogodilo da je na najvišem bedemu pao bajrak. Sam od sebe! Odmah su počela gonetanja: po jednima, to ih bajrak hrabri i poziva da svi lete protiv Švabe, po drugima – zla sudbina! Ali prvih je bivalo sve manje. Zatim su iznenada, ni od koga primijećena, pala dva orla, jedan na top u tvrđavi, drugi na Banjalučku kapiju: pali, stoje neko vrijeme, gledaju na jednu pa na drugu stranu, zatim snažno zamahnu krilima i začas se izgube u visini. Sad su se svi sjetili kako su na nekoliko dana prije bitke mnogi orli padali na bedeme i na topove, što nikada prije nisu činili, te kako su ih pokušavali gađati iz pušaka a nijednoga pogodili nisu. Što su orli pali po kapiji, i što nam se pogodit ne daju, ono Švabe dobiti nećemo; što je bajrak sam od sebe pao, ono se je Švabi poklonio – tako su sada gatali. Mujaga Đulić, Kneževićev pobratim, koji je pravi providur i koji može gdje nitko ne može, donese fratru vijest: poginuo Mehmedbeg Džabić na Borcima! Svi su već bili okrenuli leđa i počeli se povlačiti, on je ispaljivao dok mu je teklo džebane i pušaka, a onda prihvatio za sablju. Pozive da se preda, da ne gine uludo, kao da nije ni čuo. Ranjena na nekoliko mjesta iz pušaka, ali još na nogama, na kraju su ga morali sasjeći sabljama. Muharemaga Sarač preživio je, i kune se Bogom da će osvetiti Mehmedbega, ali ne na Švabi…

Pucnjava se čula sve bliže i sve jače, i već su se mogle vidjeti grupe branitelja kako se kreću prema gradu, još pokatkad zastajkujući, okrećući se natrag i pripucavajući. Nije bilo sumnje: Kauri su nadjačali, i samo što nisu unišli u Jajce! Posada iz tvrđave uteče put Travnika, grad opusti. Sav unezvijeren, banu Kneževiću na vrata stari Stipan Bilogrević iz Liskovice, kod kojega je fratar sklonio na čuvanje sina i žene Mehmedbega Džabića, s konjima i tovarima – čuo je da je beg poginuo na Borcima, zna li ujak što o tome? Knežević ga šalje natrag: pusti sad sve i čuvaj tu čeljad, dok ne vidimo što će biti!

Kao bujica niz planinu za ljetnoga proloma, tako se niz strmi Varoš obara i ruši prestravljena svjetina – to Jajčani u strahu od odmazde bježe pred austrougarskom vojskom. Staro i mlado, žensko i muško, oni što su samo sjedili u kući strepeći, i oni što su se pod oružjem junačili po gradu – sve to sada grne na kozlučki most, neki pravo na fratarsku kapelu i stan, neki uz Kozluk, da se dohvate šume i spasa. Knežević hrabri mladoga fra Miju:

– Sad je nevolja, sad se ljubav i prijateljstvo pokazuje! Ne boj se! Evo, ovako, revolver u ruku, pa leti da otvorimo vrata. Ako vidiš da tko baš kao neprijatelj dolazi, udri iz revolvera, ako li traži utočišće, treba da ga kod nas nađe!

“Kao da si drveće jedno uz drugo zbio i oživio – piše kroničar – tako se narod zbio, pa samo vidiš da se kao gora polako kreće. Žene, djeca, ljudi, konji – sve se izmiješalo, sve se usirilo, i svako bi želilo poletiti, a nema prostora kojim će! Na ćupriji jedan zasadi bajrak, al taj odmah pade; drugi ga zgrabi, i u Vrbas baci. Drugi bajraktar naiđe, i svoj bajrak na drugu stranu ćuprije u Vrbas baci. Konje strijeljivom natovarene gurkali su, pa prisikavši konope, sanduci su po putu padali, a koji bi mogao konja uhvatiti, uzjašio bi i tako se na njemu među svjetinom ljuljao, dok ne bi našao prostor da slobodnije bježi. Više tovara svakovrsnih stvarih dotjeraše u kapelu, i punu jednu sobu natrpaše vičući: ‘Bogu i fra Anti!’, pa opet bježi! Više Katine i Careva Polja ugledaše se soldati, i trublja zatrubi. Priko ćuprije jednako je vrvilo. Za jedan čas natrpa se naša puna pojata, puna škola, puna kuća, pa i moja soba jadnih bjegunaca, od kojih mnogi u ratu nisu bili, al su radi sigurnosti k meni pobjegli. Svi vikahu: ‘znaš da krivi nismo! Mi Bogu i tebi!’ Svi bijahu blijedi, svi drhtahu, svi kao iz groba iskopani.”

Gužva preko mosta malo jenjala, ali ne prestaje. Odozgor iz grada začu se puškaranje, potraja neko vrijeme, pa prestade. Domalo pojaviše se kod Kneževića neki poznanici muslimani te ispričaše zadnje događaje. Nekoliko grupa redife i jajačkih branitelja s Boraka, koji nisu htjeli bježati prema Travniku, vratilo se u grad i zatvorilo Travničku kapiju, odlučivši braniti se. No, kad se vidjelo s kolikom silom Austrijanci dolaze, mnogi se pokolebaše, a prvi među njima – Izetaga Komandar! On je tražio da se kapija otvori, da narod može bježati, jer će svi izginuti… Tada se odnekud stvori Muharemaga Sarač, spopade Komandara za prsa i psujući mu ženu i mater, zaurla:

– Ti na nas nalaga da smo Bosnu Kaurima izdali i silom nas potjera da se idemo tući. Mehmedbeg na Borcima poginu kao junak i ostavi svoju čeljad bez gospodara i zaštitnika. Ti sad bježiš da spasiš sebe i svoje, a nas da Kauri ubijaju kao zečeve! E, nećeš, majku ti kurvanjsku… – tu se Muharemaga izmaknu korak, skresa obje male puške Komandaru u prsa, a drugi priskočiše i sasijekoše ga na komade sabljama i noževima. Komade strpaše pod kamenu klupu u kapiji.

Sad se zametnu borba između njih i Komandarovih pristaša – to je ono puškaranje koje se čulo iz Kozluka. Ali, to ne potraja, jer nikome više nije bilo do borbe i ginjenja. Brzo se primiriše a redifa otvori kapiju, da se narod može sklanjati. Komandarove ostatke pobacaše u Plivu. Uskoro u grad uđe prva grupa austrougarskih vojnika koju je vodio kapetan Križekar.

Primivši te vijesti, Knežević obiđe sve svoje nevoljne goste, preporuči im da ne izlaze i nikamo ne idu dok se ne vrati, te se zaputi u grad. Sve je bilo puno razbacanih limenih sanduka punih puščane i topovske municije, dva Kruppova topa ležala su na kolima – konji koji su to vukli, u brzini su ispregnuti i iskorišteni za bijeg. Pred Konakom fratar je našao kapetana Križekara s dvojicom oficira. Predstavio mu se, čestitao pobjedu i zaželio dobrodošlicu, a ovaj se ljutito osiječe:

– Zar se ovako dočekuje carska kraljevska austrijska vojska? Mi dolazimo opunomoćeni od cijele Europe, nosimo ferman i bivšega vašeg sultana, a vi nas dočekujete kao neprijatelja, da nam vojnici moraju ginuti…!

Govoreći to, on drži u ruci sultanov ferman, gura ga Kneževiću pod nos i od ljutnje sve ga njime lupka po ramenu. Fratar uzme ferman i govori, što može mirnije:

– Uvjeravam vas da smo i ja i moji i svi mirni građani željeli spriječiti takav doček! Ali što smo mogli učiniti mi, šaka nenaoružanih, kad ste vi imali toliku muku i trud da protivnike suzbijete! Vidjet ćete kako ćete kod nas biti lijepo primljeni, i saznat ćete što smo sve radili da ne bude bitke, i da je pravo čudo što zbog toga nismo stradali, pa ćete promijeniti mišljenje. Ali, ostavimo to za kasnije, sada izvolite k meni na večeru i konak!

– Upravo smo i pošli k vama. Sve ćemo potanko ispitati, a onda jao onima koji su nam ovaj krvavi doček pripravili!

Dok idu kroz čaršiju, Križekar sa svojim potčinjenima razgleda sanduke s municijom, zastane kraj topova, otvori ih, zatvori, psuje miješajući slovenske i hrvatske psovke s njemačkim vojnim izrazima, i dalje sipa prijetnje, umoran je i uzrujan, čizme mu raskvašene od gacanja po plivskim sedrama, a ovaj turski fratar ga nervira, još ne može da dokuči koliko mu može vjerovati. Okrenuli su već kroz Banjalučku kapiju i silaze niz Varoš, a Knežević jednako smišlja kako će kapetanu kazati da mu je kod kuće puno i krstjanske ali i turske čeljadi, čak i pod oružjem, i da su svi pod njegovom zaštitom. Što će to uopće značiti ovome prijekom vojniku? Već su prešli most, i još korak-dva, eto ih u kapelu, a onda će biti kasno… Knežević u sebi zazove “u ime Isusovo”, zastane i počne:

– Vi ćete se, gospodine kapetane, sada iznenaditi kad u mojoj sobi nađete ljude pod oružjem, ali to nisu vaši neprijatelji…

– Šta! – vrisnu Križekar i trgnu sablju. – U vašoj sobi turci! Naoružani! Ja ću…

Pratnja ga u trenu okruži, svi se također mašiše za oružje, spremni kao zategnuta opruga.

Knežević diže obje ruke, dlanove okrenu prema kapetanu:

– Samo jednu riječ molim!

Križekar savlada bijes i nestrpljenje:

– Da čujem! Samo brzo!

– Prije nego što išta učinite, dopustite da vas dovedem pred te ljude, predstavim vas njima i njih vama, pa onda činite što mislite da treba.

U kući se već bilo smračilo, pod svijećama svi su izgledali sablasno blijedi i uplašeni. Grupa vojnika je ostala vani, oko kuće, s naredbom da reagira na bilo kakav znak neprijateljstva. Križekar i njegova tri oficira zaustaviše se na pragu, smrknuti i oprezni, a Knežević smjesta započe:

– Evo, gospodine, ovo su sve mirni ljudi i prijatelji, oni su došli mene i ovu kuću braniti ako bi udario netko od onih koji su išli protiv vas. Oni su vas i vaše vojnike vidjeli kad ste dolazili, mogli su na vas pucati s prozora, da su vam neprijatelji. Ali ne, oni vas žele ljubazno dočekati i pozdraviti!

Ono u što se Knežević uzdao, upalilo je. Sabit-čauš Pilavdžić, koji je devet godina služio kao carski nizam i znao se ponašati u ovakvim prilikama, prihvati njegovu besjedu kao u trud:

– Istina je, gospodine! Ujaci su naši, mi bez njih ne možemo. Ako se tko od naših razboli, mi odmah: daj, ujače, likariju, ako je što sa šejtanske strane, daj, ujače, zapis i moli Boga, ako je tko u potribi, ujače, pomozi! Vi ste vidili ili bar čuli kakvih je danas ovuda nevaljalaca prolazilo. Oni su mogli i našim ujacima i ovoj božijoj kući svašta učiniti, ali mi nismo dali. Mi nismo ni protiv vas, niti ćemo biti.

Križekara ovaj Kneževićev i Sabit-čaušev nastup umiri:

– Mi ćemo još sve ispitati i utvrditi, ali ako je tako, onda vam ja na ime njegovoga veličanstva moga cara zahvaljujem! A sad svi predajte oružje ujaku, pa hajdete svojim kućama. Ujaci više nemaju potrebu da ih čuvate, jer ćemo mi čuvati i njih i vas.

Sad, napokon, svi odahnuše.

Za večerom u fratarskoj kući, dok su se austrijski oficiri, omamljeni od umora i od fratarskoga vina, nekontrolirano smješkali, a čeljad sklonjena u pomoćnim zgradama čekala jutro da se uvjere da su živa i slobodna, ote se najstarijemu od fratara: “Braćo moja, kako se sve privrnu za jedan dan!”

Kao đavoli grešnu dušu. Za koji dan Knežević je razglasio da svi koji su u bijegu ostavili kod njega svoje stvari dođu po njih. Mustajbeg Bahtijarević i Dervišaga Pilavdžić će to nadgledati, “da ne bude privare i nepravde”. Zadivljeno opisuje: “Kakvih haljina, Bože moj! Ženski jeleci, fermeni, anterije bijahu upravo zaliveni u suho zlato, pa kad bi koju haljinu ispravili, ona bi stajala kao da je obješena! Raznese svak svoje, samo što Mustajbeg Kulenović dade jednu zlatom vezenu čevrmu momu pomoćniku fra Miji za spomen.” Zabilježio je i kako su oficiri odnijeli mnogo starinskoga oružja iz starih muslimanskih kuća: “Begović sablju Adži Alajbega Kulenovića, a Stojsavljević sablju njekog našeg kralja, na čijim su koricama, osim grba bosanske kraljevine, bili su još grbovi svih pokrajina koje su na kraljevstvo bosansko spadale. Nisam mogao doznati gdje je on tu sablju našao, t.j. od koga ju je oteo, nu to se je zgodilo u Travniku, gdje ju je mnogima pokazivao”.

Naskakao se Knežević, i svačim drugim više nego duhovničkim i župničkim poslom bavio, prvih dana nove vlasti u Jajcu.

Pred austrougarsku vojsku kada je nastupala na Jajce izlazio je hrpimice kršćanski svijet iz okolnih sela da je pozdravi. Nesporazum se nije mogao izbjeći: u svojim bijednim haljinkama, mahom bosonogi, sa svojim obrijanim glavama i dugim perčinima, vojnicima su svi izgledali poput opasnih divljaka pa su mnoge od njih zarobljavali i vezane gonili pred sobom. Od udaraca jedan je umro blizu Tekije, a dvojicu Ladanovih momaka ubili su iz pušaka jer nisu razumjeli njemačku zapovijed da se zaustave. Protest koji je Knežević kod vojnih vlasti uložio njima više nije mogao pomoći, ali je koristio drugima – muslimanima, hristjanima i kršćanima – koji su zatvoreni u tvrđavi čekali što će biti s njima: “Bijaše tude zatvorenih priko sedam stotinah ljudih, većom stranom krstjana, mojih župljana i Liskovičana” – bilježi u ljetopisu. Na njegovu riječ, bili su oslobođeni krivnje svi osim onih koji su bili zarobljeni u samoj bitki, a pošto su prošli prvi dani smutnje i bijesa, i njima je obećan pravedan postupak.

Tih prvih dana vojnici su po gradu nemilice obijali i pljačkali kuće i dućane. Hranu su uzimali za sebe, a robu prodavali građanima budzašto. Knežević jedno jutro nailazi na grupu djece kako na kršćanskim kućama kredom prave križe. Na njegovo pitanje što to rade, odgovore: takva nam naredba. Od koga, ne znaju ili ne htiju reći. Knežević ih strogo pouči da isti znak moraju napraviti na svim kućama, “i čifutskim i turskim”.

Dok po vazdan tka i obija pragove vlasti u gradu rješavajući bezbrojne tužbe i žalbe, Knežević upoznaje i novoga gradskog kapetana Ali Abdulaha, koji je na to mjesto postavljen u dogovoru između odstupajućih turskih i prijelaznih austrougarskih vlasti. On je civilna vlast, a austrijski kapetan Begović, s kojim se Knežević upoznao i sprijateljio još dok je bio u Đakovu, vojna. U gradu je ostala jaka posada, kapetan Križekar i glavnina vojske treći su dan otišli prema Travniku i Sarajevu. “U tijesnim sivastim haljinama, fes mu na glavi, sablja pripasana, a na kajišu sablje znak turski: zvijezda, i polumjesec”, Ali Abdulah se smjestio u Muharem-aginu kulu, i naređuje Kneževiću da, s kršćanskim zaptijama koje je postavio umjesto turskih, odmah iz gradskih kuća počne skupljati klupe i stolice koje su potrebne da se olakša smještaj ranjenih austrougarskih vojnika što čekaju transport u prave bolnice. Knežević koristi priliku da se i njemu požali na pljačkanje, ali pun nevjerice da bi taj išta htio učiniti zapisuje: “Tȁ, i on je provalio i porobio kulu Muharem-aginu i njegovu magazu”.

Šestoga dana po ulasku austrijske vojske, ranim jutrom dok srče prvu kafu, Kneževiću dođe tridesetak najuglednijih jajačkih muslimana, ispred svih koji su pod ispitivanjem za sudjelovanje u otporu. Predvodi ih “bjelobradi starac Jahija”. Fratar se sasvim zbuni kada starac iznenada kleknu preda nj i uze rub od habita da ga poljubi. Uzalud se brani, priđoše i drugi, te mu ljube – koji pas, koji habit. Kad su to uradili, odmaknuše se, složiše ruke na prsa, oboriše glavu i ostaše tako šuteći. Jedva ih natjera da posjedaju, te naredi da se donese kafa, i zamoli starca da govori. Slomljenim i bezbojnim glasom, kao da iz njega drugi netko progovara, Jahija poče:

– Osim Boga i tebe, fra Anto, mi drugoga nemamo. Zaklinjemo te s Božije strane, učini samo neka nam glave ostanu i nek nam se ne kreće u našu vjeru, ostaloga se odričemo ako treba – imanja i svega našega. Pomozi nam u ovoj nevolji, ako Boga znadeš!

Ostali tiho ali spremno potvrdiše starčeve riječi.

Kneževiću se sažali pred ovim prizorom tuge i poniženja. Javi mu se sjećanje na susrete u Srbiji i na savjete ministra Blaznavca kako valja raditi s turcima kad budu pokoreni. Strese se na tu pomisao i odbaci je od sebe kao grešnu i bogohulnu. Ali ne odoli ovakvome promišljanju: “Jȁ, čudne zgode da smo u Srbiji ili u Crnoj Gori! Sad bi se mnogi pokrstili a zemlja bila pravedno izdijeljena među njima i krstjanima, i mnoga bi druga dobra slijedila. Ali Austrija tobože hoće ravnopravnost, pa je u Berlinu zajamčila da će poštovati svačiju vjeru, ali i imanje!” A naglas reče:

– Za Božiju i vašu ljubav učinit ću sve što mognem, ali vi ste sasvim zabasali! Zar se ne sjećate što sam vam na posljednjoj skupštini govorio – da ova vlast u Bosnu dolazi sa sultanovim i cijele Europe fermanom? Evo ga! – pruži starome Jahiji turski pisan ferman kojim ga je po ramenu udarao kapetan Križekar kad su se ono prvi put sreli.

Iznemogao i nevješt turskome, starac predade ferman Hadži Jusufu i ovaj ga uze naglas čitati. Kad je završio, sobu ispuniše uzdasi: “Nema od nas ništa!”, “Propali smo!”, “Sve skriviše Kadija i Izetaga, ubio ih veliki Bog!”

Knežević ih stade umirivati, te ih povede u grad da se objasne s gradskim kapetanom i Begovićem. Sasvim poniženi, išli su za njim kao janjci u klaonicu.

Begovića ne nađoše, samo Ali Abdulaha. Knežević ih predstavi kao svoje poznanike i prijatelje, ustvrdivši da su pravedni i nevini. Ali Abdulah mu se udvorno zahvali i obeća da će pomoći, a njih uze grditi na turskom: te, vi ste neposlušni i silnici, te progonili ste raju ne slušajući sultana, te sultan se dogovorio s ovom vladom da uvede mir, a vi se i protiv njega digli oružjem, tko ste vi da se sultanu i caru protivite… Svaka mu je riječ bila gluma, vidjelo se da samo tvrdi pazar očekujući mito.

Uto se pojavi i kapetan Begović. I njemu Knežević zajamči da su ljudi nevini i da će biti mirni, a on se zadovolji, samo priprijeti: “Hajde, sad, bavite se svojim poslovima slobodno, ali najmanju stvar ako čujem da ne valja, pržit ću vas kao miše!”

Begović ode, a Ali Abdulah ne pusti ljude kućama, nego ih ponizi i iz istih stopa otpremi na Plivu da pomognu čistiti blato koje se bilo podignulo sve do puta. I to Kneževića uvjeri da će ovaj izmusti mito od svih, a da je čovjek od više lica, to mu se otkri već iste večeri. Dođe, naime, Ali Abdulah kod njega, i kako uđe u sobu, otpasa sablju i ostavi kod vrata, te pozdravi:

– Laudetur Jesus Christus, reverendissime Domine!

Fratar se lecnu, i odvrati:

– In aeternum!

– Nemojte se čuditi! Ja sam Poljak i katolik, pravo mi je ime Mihajlo de Sniegovski. Po zadnjem ratu s Rusijom prebjegao sam u Tursku i za potrebu primio ime Ali Abdullah, te pod tim imenom bio na više mjesta kajmekam. Sad me je turska vlada poslala da ovoj novoj vladi predam grad Jajce, a ja sam jedva dočekao da se opet mogu slobodno zvati mojim pravim imenom, te više neću u tursku službu.

Ljetopisac ne skriva svoju katoličku odbojnost prema ovoj mutnoj i šarenoj ličnosti, s kojom se u vremenu prevrtanije dodirnuo i njegov život, i obavještava nas o njezinoj daljoj sudbini i podvizima: “Ja mu dadoh piti vina, i brzo ga se oslobodih, jer mi ovakve osobe nikako ne gode. On ako je bježao od Rusije, mogao je pobjeći u Austriju, Francusku, a negaziti svoju vjeru. Tko je svomu Bogu nevjeran, ne može svomu iskrnjemu biti vjeran. Nisam se privario! Više je poturica poljskih predvodilo tursku vojsku protiv Austrije, a ovaj je imao sreću da predvodi vojsku kod Jajca, pa ako bi turci izgubili, ol on bio uhvaćen, imao je svjedočbu kako je turski kapetan poslan od vlade da mirnim putom prida Austrijancima grad Jajce. Kasnije je, službujući u Jajcu pod Austrijom, došao pod sumnju, te bude premješten u Travnik. Tu sebi izradi da za vojsku nabavlja razne stvari, pa je po selima negdje milom, negdje silom besplatno od jadnog naroda za vojsku uzimao sijeno, slamu, marvu itd, pa od vojske naplaćivao, i u svoj džep trpao. Nu, ti se njegovi skokovi uhvate, te pod vojničkom pratnjom bude kroz Jajce priko Save zatjeran.”

Austrougarska vojska još je nailazila na jak otpor u bihaćkom i livanjskom kraju. Svježe se sjećajući krvave bitke na Borcima, ni zapovjedništvo i posada u Jajcu nisu bili mirni. Nemir se pojača kad su se stale širiti glasine da se četiri stotine pobunjenika negdje u Krajini već skupilo, a čekaju se i drugi, da udare na Jajce i povrate ga u svoje ruke. Kapetan Begović se požali Kneževiću, valjda i da ispita što ovaj zna: “Ja se sve bojim da ovi đavoli jajački ne učine kakvu pobunu! Nešto su mnogo zamišljeni, nešto se sašaptavaju!” Tu Knežević uhvati svoju priliku. Naime, njemu već nekoliko puta dolaze isti oni jajački muslimani što ih je opravdao kod vlasti, sa svojom velikom nevoljom. Oni još svoje žene s djecom drže dalje od kuće, mnoge su i po šumama, jer je najveći njihov strah, propast i sramota ako bi im tko dirao u žene, u žensku djecu… Pa usrdno mole da ih mogu vratiti kućama, ali da budu sigurne od uznemiravanja i napastovanja….

Sad fratar Begoviću odgovori:

– Pa, ako se bojite pobune, vi je spriječite!

– Lako je reći: spriječite, ali kako?

To je ono što je Knežević čekao:

– Kad bi vaša žena i vaša djeca bila u neprijateljskim šakama, i kad bi im pogibelj od neprijatelja prijetila, bi li se vi usudili u neprijatelja krenuti?

– Sigurno da ne bi, ali što s tim?

– Evo što: izdajte strogi nalog neka kroz tri dana, ili najdalje kroz nedjelju dana, turci dovedu svoje žene i djecu kućama, jer tko to ne učini, da će se smatrati buntovnikom i biti kažnjen kao takav. Kad se sve žene i djeca saberu, onda izdajte naredbu da ćete sve redom sasjeći samo ako se pročuje da ma i jedan turčin kakvu pobunu snuje, i vidjet ćete da će svi ostati mirni.

Kapetan Begović se složi i odmah pokrenu stvar. Među muslimanima je nastalo veselje, koje će se uskoro okrenuti u veliku gorčinu.

Vlast je odredila da sve žene koje se vraćaju, moraju ući u grad na dva mjesta – preko Špiljske ćuprije i na Plivsku kapiju. Tu su postavljeni vojnici koji će nadzirati da koja ne bi pronijela kakvo oružje. U isti mah i opčinjen i zgrožen onim što je slijedilo, kroničar živo opisuje prizore. Kako koja žena, djevojka, naiđe, vojnici bi je “nešto iz dužnosti, nešto iz đavolstva, nešto iz pizme prema turcima, zgrabili kao đavoli grešnu dušu”, s lica joj trgali peču, tobož da vide je li ispod nje kakav pobunjenik, pa bi onda uzvikivali: ovaj je baš lijepa, ova je ždrebica, ovu bi valjalo u slamu, ovo babetina itd. Ni to nije bilo dosta, nego su padali po jadnicama kao vuci, zavlačili ruke po skrovitim mjestima da vide “jesu li oružje sakrile u njedra, u gaće”… Orila se vriska žena pomiješana s prostačkim cerekanjem vojnika, one su se pokušavale braniti i otimati, i što bi se više branile i otimale, to je veće bilo vojničko navaljivanje, “svaki je htio svoj đavolski blagosov od njih primiti”.

Opet su Jajčani sletili fra Antu: pomagaj, ova se sramota ne može trpiti, kamo sreća da smo svi izginuli, samo da ovo ne dočekamo! Uspio je da postave jednu kršćanku na Plivsku kapiju koja će žene, i to ne sve, pregledavati u prisutnosti vojnika. Ali i to je u jednom trenutku zamalo propalo, kada je u žene zloglasnog Adži Ahmeta Arnautovića iz Varcara pronađeno ubojito oružje u njedrima i u čizmi uz noge.

Ima li kraja? Kiša je neprestano lijevala. Krstjani, dočepavši se slobode, neprestano su s vojnicima i bez vojnika jeli, pili i pjevali. U gradu nije se znalo što tko radi! Nekada su turci sa zloglasnog Kuledžika stalno krstjane uznemiravali, i nikada se ondje nije smio ni najodličniji krstjanin pokazati. Sad je Kuledžik bio mjesto na kom bi krstjanski momci i djeca po cio dan pili i pjevali, a da se među njima nije smio ni jedan turčin pokazati.

*

ivanlovrenovic.com