“Brzina razvitka i kvaliteti ljudi, učinili su, da je Pula dobila više velegradski karakter od drugih gradova na Jadranu, da je život bio više velegradski nego na Rijeci, u Trstu ili u Mlecima. Mornarica i njen mnogonarodni sastav davali su Puli i međunarodni i kozmopolitski žig. Prvi broj Polaer Tagblatta 1905. donosi oglas u kome se traži učitelj japanskog jezika. Osniva se škola po Berlitzovoj metodi, na kojoj se uči engleski, francuski, njemački, hrvatski i talijanski. Ona je smještena na drugom katu kuće br. 1 tadašnje ulice Clivo San Stefano, danas Ulice Slavka Grubiše. Na toj je školi neko vrijeme (od studenog do ožujka 1905., oko četiri mjeseca) bio učitelj engleskog jezika kasnije mnogo poznati svjetski pisac James Joyce.”1
“Došao se najprije meni prijaviti, i ja sam ga primila u prvo namještenje… To je bio povučen mladi par. Nisu nikamo izlazili, ili veoma rijetko… Uvijek kad bih došla, James je ležao na kauču i pisao. Pisao je uvijek ležeći, pa nisam ni pomišljala da ozbiljno piše. Pozdravio bi i nasmijao se, ali bi i dalje ležao. Taj mladi čovjek bio je neprestano ironičan i arogantan… Mislim da je sve podcjenjivao…” priča podučavateljica hrvatskog jezika i tajnica u Berlitz School of Language u Puli (gdje je Joyce predavao engleski jezik 16 sati tjedno za “plaću od 6,6 funti mjesečno, više nego austrijski poručnik”2), Amalija Globočnik.3
“Jedne noći imao sam jake bolove u želucu i Nora je molila, ‘O, moj Bože, odstrani Jimove bolove’. Druge večeri bili smo u kinu. Gledali smo scene o prevarenoj Gretchen. U trećem činu Lothario ju je bacio u rijeku i odjurio, slijedila ga je svjetina. Nora reče, ‘O, policajče, uhvati ga’. Prepirali smo se – smiješna stvar. Nora reče da su to ljubavničke svađe i da sam ja veoma djetinjast. Kaže da imam prekrasan karakter. Naziva me Jim koji jednostavno misli. Complimenti, signor! Naša je kuća nezdrava pa tražim novi stan. Nora je zatrudnjela, mislim, i želim da živi najzdravije moguće. Moje dijete, ako ga budem imao, neće, dakako, biti kršteno, ali će biti upisano s mojim imenom. Ne volim još govoriti o tim stvarima.”4, piše 28. prosinca 1904. dvadestdvogodišnji James Joyce iz puljskoga Cafféa Miramar bratu Stanislausu (Jamesov i Norin sin Giorgio/George, začet u Puli, rođen je 27. srpnja 1905. u Trstu). “Kavana Miramar, u koju je Joyce gotovo svakodnevno zalazio, nalazila se na obali, u blizini zgrade Zapovjedništva. U nju je redovito odlazio s Norom nakon večere te su čitali pariški Figaro i druge dnevne novine… U toj kavani napisao je Nori ceduljicu, koju joj je vjerojatno dodao ispod stola: ‘Ako me što prije ne pogledaš kao obično počet ću trčati gore dolje po kavani’.”5
Dovoljni sami sebi i još uvijek strastveno zaljubljeni, Nora Barnacle i James Joyce, napustili su nakratko ložnicu u Via Giulia 2 (današnja Laginjina, nekoliko dana kasnije sele u Medulinsku 7)6 i odlučili odahnuti uz slikopisnu zabavu, posjetili su putujuće Elektro-kino Lifka, električnom rasvjetom osvijetljen šator po drugi put razapet u Puli. Putujući prikazivač Carl, Karel ili Dragutin Lifka7, kako se sve potpisivao, prvi put gostuje u Puli, u tada još neizgrađenoj Carrarinoj ulici, od 30. siječnja8 do 2. ožujka 1903. kada je zabilježena posljednja Lifkina projekcija popularnih (erotskih ili možda već pornografskih, u svakom slučaju nagih živućih fotografija) serata nera, “crnih večeri”9. Golemu popularnost obnaženih, odjevenih i svih ostalih filmića dokazuje i jedanaestogodišnji ljubitelj kinematografije Silvio Delise koji je “jučer pod svaku cijenu htio ući u Lifkino kino u Carrarinoj ulici. Ne pronašavši drugi način kako bi zadovoljio svoju želju dječak je nožem razrezao šatorsko platno i načinio štetu od 20 kruna.”10 Potkraj 1904. godine Lifka je ponovno, po drugi puta, u Puli, od 20. studenog 1904.11 do 9. siječnja 1905.12, razdoblju u kojem je prikazano dvjestotinjak ondašnjih filmova u 11 programa, na jednom od kojih su, krajem prosinca 1904., tek zatrudnjela Nora i arogantni James.
Valja i ovdje upozoriti na proizvoljnosti poput: “S ukupno jedanaest programa, koji su se dva-tri puta dnevno uspješno prikazivali deset tjedana, putujući zabavljač Carl Lifka statistički gledano privukao je barem polovicu od ukupno 36.000 žitelja Pule. Upravo onoliko koliko je mjesta u Augustovoj areni. 20. studenog Lifka podiže raskošni šator s električnim osvjetljenjem u Via Venezia i započinje svoju atrakciju.”13 Njemački glumac Hanns Zischler igra se znanstvenika, amaterski glumi istraživača i izmišlja: “deset tjedana” (sedam tjedana!), “Augustova arena” (prema tomu i Vespazijanov hram), 18.000 posjetitelja (totalna izmišljotina), “36.000 žitelja” (precizni Hanns), “Via Venezia” (može i Via Zischler), naravno ničim potkrijepljene, bez argumenata, mimo poznatih vrela, kakve već same po sebi izmišljotine jesu.
Još jedna promašena knjiga o Puli stranih autora koji istražuju istraženo, otkrivaju otkriveno (čude se zašto je topla voda topla), ničim izazvani mistificiraju pulsku epizodu Jamesa Joycea, navodno već tada njegovu intuitivnu opčinjenost ranom kinematografijom i tadašnjom sasvim normalnom pojavom kratkih novinskih vijesti (nisu se dosjetili da umjesto poštanskih kočija postoji telegrafska mreža), Joyceva razdoblja opčinjenosti i zaluđenosti jedino Norinim međunožjem i povremenim pisanjem u kavanama (i ležeći “na kauču”), za koje pak razdoblje, osnovne teme “Nosa za novosti”, ti isti strani autori nisu u stanju točno izračunati ni koliko je vremena irski književnik boravio u Puli pa u pogovoru zaključuju: “Nakon pet i pol mjeseci predavanja engleskoga jezika na Berlitzovoj školi u Puli, Joyce je premješten u Trst. To je bilo u ožujku 1905.”14 Za vrle nam autore neizračunjiva računica: Joyce je u Puli manje od četiri i pol mjeseca, od 30. listopada 1904. do najkasnije 12. ožujka 1905. (kad se javlja iz Trsta).
Doista treba biti slabe pameti (ne samo u kalendarskoj računici) kad se znanstveno-teorijski dubokoumno konstatira (dugogodišnjim mukotrpnim istraživanjem) trivijalna, pače najobičnija i toliko očita banalija kako su kratke novinske vijesti izvor suvremenog romana (oštroumni Sherlock Holmesovi nosevi Hansa i Sare), i s znanstvenih visina onako usput omalovažava i obezvrjeđuje Pula, vjerno slijedeći opravdanu Joycovu mržnju spram Pule (mnogo toga arogantni Joyce nije volio, pa zašto ne bi mrzio i nesimpatičnu mu i “zabačenu” Pulu u kojoj nije svojom voljom, već igrom slučaja, stjecajem okolnosti, po kazni…), “Sibira na moru”: “Pula je mjesto Bogu iza leđa – pomorska Sibirija – 37 ratnih brodova u luci, sve vrvi od modrih odora.”15, mada je tih silvestrovskih dana prijelaza s 1904. na 1905. godinu, kada je psihički slomljen i nervno rastrojen James tu epistolarnu sintagmu zapisao teti William Murray, u Puli zabilježena snježna vijavica, mećava s orkanskim vjetrom brzine 77 km/h i s jednom od najnižih temperatura ikad (od 1864., otkada se dnevno mjeri), minus devet stupnjeva celziusa (vjerojatno nije nimalo slučajan ni naslov 2. siječnja 1905. na prvoj stranici dnevnika Il giornaletta di Pola: “Sibirska hladnoća”16), dakle riječ je o neuobičajenoj i nepobitnoj prirodnoj, vremenskoj (meteorološkoj) činjenici u Puli, u kojoj se, prema autorima, “mnogo toga moglo vidjeti, ali malo toga naći”17, samo zbog nepoznavanja hrvatskog (u ovom slučaju i srpskog) jezika, knjiga i časopisa na kojemu su puno prije napisane daleko kvalitetniji i ozbiljniji radovi i studije (spomenimo samo već spomenute, Dejana Kosanovića i Tatjanu Arambašin) od ove promašene njemačko-švedske papazjanije, nemušte improvizacije suvremenih misionara južne Istre, njemačkoga glumca-istražitelja Hannsa Zischlera i velike švedske znanstvenice Sare Danius.18
Irski zaljubljenici stižu u Pulu parobrodom iz Trsta (jer James osta bez obećana mu profesorskoga posla u tršćanskoj školi Berlitz School of Language, pak ga šalju u jednaku takvu puljsku), u nedjelju ujutro, 30. listopada 1904. godine, baš onoga dana kad se u parku ispred Arene otkrivao spomenik carici Elisabethi, supruzi Franje Josipa, u narodu i Puli popularnoj Sisi (talijanski anarhist Luigi Lucheni zario je dugačku tanku turpiju ravno u caričino šezdesetogodišnje srce dok je s pratnjom bezbrižno šetala uz ženevsko jezero 10. rujna 1898., kad je skinula korzet iskrvarila je), što valja spomenuti samo zato jer je toga datuma navečer Arena, po svemu sudeći prvi puta osvijetljena ondašnjim vatrometom, zasuta svjetlećim raketama, kasnije trajnog obilježja svakoga otvaranja budućih filmskih festivala: “Navečer su prozori i parobrodi bili osvijetljeni. Nakratko je osvijetljena i Arena, iz luke je ispaljeno mnogo svjetlećih raketa. Uzbuđenje u gradu vladalo je do kasnih noćnih sati. Mnogi izletnici otputovali su u noći. U 21:20 krenuo je vlak za Rovinj, u 22:25 vlak za Trst, a u 11:00 sati ‘Almissa’. Procjenjuje se da je tih dana u Pulu pristiglo gotovo deset tisuća stranaca.”19
___
1 Mate Balota: “Puna je Pula”, Izdavački zavod Jugoslavenske akademije, Zagreb 1960., str. 98-99.
3 V. Mirković: “Ja i James Joyce”, Globus, br. 28, Zagreb, 10. siječnja 1960., str. 43.
4 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, u: Tatjana Arambašin Slišković: “Koliki su te voljeli, moja Pulo!”, Nakladni zavod Matice hrvatske, Odjel za opću upravu, gospodarske i društvene djelatnosti Grada Pule, Zagreb-Pula 1996., str. 422.
5 Bruno Dobrić: “Stare pulske kavane”, Hrvatska revija, br. 4, Matica hrvatska, Zagreb 2003., str. 44.
6 V. Mirković: “Ja i James Joyce”, Globus, br. 28, Zagreb, 10. siječnja 1960., str. 43.
7 Dejan Kosanović: “Leksikon pionira filma…”, n. dj., str. 128; Dejan Kosanović: “Trieste al cinema (1896-1918)”, n. dj., str. 66-72.
8 “Bioscopio elettrico”, Il giornaletto di Pola, 30. siječnja 1903.
9 “Viale Carrara, Bioscopio elettrico: Oggi lunedi, 2 Marzo 1903, Ultimo definitivo giorno alle ore 8: Serata nera”, Il giornaletto di Pola, 2. ožujka 1903.
10 “Al cinematografo: la tenda stracciata ovvero l’undicenne e la guardia”, Il giornaletto di Pola, 2. ožuljka 1903.
11 “Bioscopio elettrico”, Il giornaletto di Pola, 20. studenog 1904.
12 “Irrevocabilmente fino lunedi 9 gennaio Bioscopio elettrico”, Il giornaletto di Pola, 6. siječnja 1904.
13 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea”, Naklada Ljevak, Zagreb 2009., str. 46.
14 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea”, n. dj., str. 155.
15 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, u: Tatjana Arambašin Slišković: “Koliki su te voljeli, moja Pulo!”, n. dj., str. 424.
16 “Freddo siberiano”, Il giornaletta di Pola, 2. siječnja 1905.
17 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea”, n. dj., str. 9.
18 Još više pak začuđuje ničim opravdani panegirik teatrologinje Jelene Lužine: “Joyce, via Pola”, Nova Istra, br. 3-4, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula 2009., str. 238-244, koja je naivno i lijepo nasjela kičastom stilu stranih autora (koji, možete zamisliti, tematiziraju naše teme, našu i nekada njenu Pulu) i zacijelo usput, posve ventilatorski preletjela knjižuljak “Nos za novosti”, hvaleći u recenziji gotovo svim Puljanima opće poznata mjesta poznatoga Irca, uopćene poveznice austro-ugarske Pule s autorom sakrosanktnog “Uliksa”.
19 “L’inaugurazione del monumento all’Imperatrice Elizabetta”, Il giornaletto di Pola, 31. listopada 1904.
Kronika pulskih festivala/3
Pulska epizoda Jamesa Joycea
“Brzina razvitka i kvaliteti ljudi, učinili su, da je Pula dobila više velegradski karakter od drugih gradova na Jadranu, da je život bio više velegradski nego na Rijeci, u Trstu ili u Mlecima. Mornarica i njen mnogonarodni sastav davali su Puli i međunarodni i kozmopolitski žig. Prvi broj Polaer Tagblatta 1905. donosi oglas u kome se traži učitelj japanskog jezika. Osniva se škola po Berlitzovoj metodi, na kojoj se uči engleski, francuski, njemački, hrvatski i talijanski. Ona je smještena na drugom katu kuće br. 1 tadašnje ulice Clivo San Stefano, danas Ulice Slavka Grubiše. Na toj je školi neko vrijeme (od studenog do ožujka 1905., oko četiri mjeseca) bio učitelj engleskog jezika kasnije mnogo poznati svjetski pisac James Joyce.”1
“Došao se najprije meni prijaviti, i ja sam ga primila u prvo namještenje… To je bio povučen mladi par. Nisu nikamo izlazili, ili veoma rijetko… Uvijek kad bih došla, James je ležao na kauču i pisao. Pisao je uvijek ležeći, pa nisam ni pomišljala da ozbiljno piše. Pozdravio bi i nasmijao se, ali bi i dalje ležao. Taj mladi čovjek bio je neprestano ironičan i arogantan… Mislim da je sve podcjenjivao…” priča podučavateljica hrvatskog jezika i tajnica u Berlitz School of Language u Puli (gdje je Joyce predavao engleski jezik 16 sati tjedno za “plaću od 6,6 funti mjesečno, više nego austrijski poručnik”2), Amalija Globočnik.3
“Jedne noći imao sam jake bolove u želucu i Nora je molila, ‘O, moj Bože, odstrani Jimove bolove’. Druge večeri bili smo u kinu. Gledali smo scene o prevarenoj Gretchen. U trećem činu Lothario ju je bacio u rijeku i odjurio, slijedila ga je svjetina. Nora reče, ‘O, policajče, uhvati ga’. Prepirali smo se – smiješna stvar. Nora reče da su to ljubavničke svađe i da sam ja veoma djetinjast. Kaže da imam prekrasan karakter. Naziva me Jim koji jednostavno misli. Complimenti, signor! Naša je kuća nezdrava pa tražim novi stan. Nora je zatrudnjela, mislim, i želim da živi najzdravije moguće. Moje dijete, ako ga budem imao, neće, dakako, biti kršteno, ali će biti upisano s mojim imenom. Ne volim još govoriti o tim stvarima.”4, piše 28. prosinca 1904. dvadestdvogodišnji James Joyce iz puljskoga Cafféa Miramar bratu Stanislausu (Jamesov i Norin sin Giorgio/George, začet u Puli, rođen je 27. srpnja 1905. u Trstu). “Kavana Miramar, u koju je Joyce gotovo svakodnevno zalazio, nalazila se na obali, u blizini zgrade Zapovjedništva. U nju je redovito odlazio s Norom nakon večere te su čitali pariški Figaro i druge dnevne novine… U toj kavani napisao je Nori ceduljicu, koju joj je vjerojatno dodao ispod stola: ‘Ako me što prije ne pogledaš kao obično počet ću trčati gore dolje po kavani’.”5
Dovoljni sami sebi i još uvijek strastveno zaljubljeni, Nora Barnacle i James Joyce, napustili su nakratko ložnicu u Via Giulia 2 (današnja Laginjina, nekoliko dana kasnije sele u Medulinsku 7)6 i odlučili odahnuti uz slikopisnu zabavu, posjetili su putujuće Elektro-kino Lifka, električnom rasvjetom osvijetljen šator po drugi put razapet u Puli. Putujući prikazivač Carl, Karel ili Dragutin Lifka7, kako se sve potpisivao, prvi put gostuje u Puli, u tada još neizgrađenoj Carrarinoj ulici, od 30. siječnja8 do 2. ožujka 1903. kada je zabilježena posljednja Lifkina projekcija popularnih (erotskih ili možda već pornografskih, u svakom slučaju nagih živućih fotografija) serata nera, “crnih večeri”9. Golemu popularnost obnaženih, odjevenih i svih ostalih filmića dokazuje i jedanaestogodišnji ljubitelj kinematografije Silvio Delise koji je “jučer pod svaku cijenu htio ući u Lifkino kino u Carrarinoj ulici. Ne pronašavši drugi način kako bi zadovoljio svoju želju dječak je nožem razrezao šatorsko platno i načinio štetu od 20 kruna.”10 Potkraj 1904. godine Lifka je ponovno, po drugi puta, u Puli, od 20. studenog 1904.11 do 9. siječnja 1905.12, razdoblju u kojem je prikazano dvjestotinjak ondašnjih filmova u 11 programa, na jednom od kojih su, krajem prosinca 1904., tek zatrudnjela Nora i arogantni James.
Valja i ovdje upozoriti na proizvoljnosti poput: “S ukupno jedanaest programa, koji su se dva-tri puta dnevno uspješno prikazivali deset tjedana, putujući zabavljač Carl Lifka statistički gledano privukao je barem polovicu od ukupno 36.000 žitelja Pule. Upravo onoliko koliko je mjesta u Augustovoj areni. 20. studenog Lifka podiže raskošni šator s električnim osvjetljenjem u Via Venezia i započinje svoju atrakciju.”13 Njemački glumac Hanns Zischler igra se znanstvenika, amaterski glumi istraživača i izmišlja: “deset tjedana” (sedam tjedana!), “Augustova arena” (prema tomu i Vespazijanov hram), 18.000 posjetitelja (totalna izmišljotina), “36.000 žitelja” (precizni Hanns), “Via Venezia” (može i Via Zischler), naravno ničim potkrijepljene, bez argumenata, mimo poznatih vrela, kakve već same po sebi izmišljotine jesu.
Još jedna promašena knjiga o Puli stranih autora koji istražuju istraženo, otkrivaju otkriveno (čude se zašto je topla voda topla), ničim izazvani mistificiraju pulsku epizodu Jamesa Joycea, navodno već tada njegovu intuitivnu opčinjenost ranom kinematografijom i tadašnjom sasvim normalnom pojavom kratkih novinskih vijesti (nisu se dosjetili da umjesto poštanskih kočija postoji telegrafska mreža), Joyceva razdoblja opčinjenosti i zaluđenosti jedino Norinim međunožjem i povremenim pisanjem u kavanama (i ležeći “na kauču”), za koje pak razdoblje, osnovne teme “Nosa za novosti”, ti isti strani autori nisu u stanju točno izračunati ni koliko je vremena irski književnik boravio u Puli pa u pogovoru zaključuju: “Nakon pet i pol mjeseci predavanja engleskoga jezika na Berlitzovoj školi u Puli, Joyce je premješten u Trst. To je bilo u ožujku 1905.”14 Za vrle nam autore neizračunjiva računica: Joyce je u Puli manje od četiri i pol mjeseca, od 30. listopada 1904. do najkasnije 12. ožujka 1905. (kad se javlja iz Trsta).
Doista treba biti slabe pameti (ne samo u kalendarskoj računici) kad se znanstveno-teorijski dubokoumno konstatira (dugogodišnjim mukotrpnim istraživanjem) trivijalna, pače najobičnija i toliko očita banalija kako su kratke novinske vijesti izvor suvremenog romana (oštroumni Sherlock Holmesovi nosevi Hansa i Sare), i s znanstvenih visina onako usput omalovažava i obezvrjeđuje Pula, vjerno slijedeći opravdanu Joycovu mržnju spram Pule (mnogo toga arogantni Joyce nije volio, pa zašto ne bi mrzio i nesimpatičnu mu i “zabačenu” Pulu u kojoj nije svojom voljom, već igrom slučaja, stjecajem okolnosti, po kazni…), “Sibira na moru”: “Pula je mjesto Bogu iza leđa – pomorska Sibirija – 37 ratnih brodova u luci, sve vrvi od modrih odora.”15, mada je tih silvestrovskih dana prijelaza s 1904. na 1905. godinu, kada je psihički slomljen i nervno rastrojen James tu epistolarnu sintagmu zapisao teti William Murray, u Puli zabilježena snježna vijavica, mećava s orkanskim vjetrom brzine 77 km/h i s jednom od najnižih temperatura ikad (od 1864., otkada se dnevno mjeri), minus devet stupnjeva celziusa (vjerojatno nije nimalo slučajan ni naslov 2. siječnja 1905. na prvoj stranici dnevnika Il giornaletta di Pola: “Sibirska hladnoća”16), dakle riječ je o neuobičajenoj i nepobitnoj prirodnoj, vremenskoj (meteorološkoj) činjenici u Puli, u kojoj se, prema autorima, “mnogo toga moglo vidjeti, ali malo toga naći”17, samo zbog nepoznavanja hrvatskog (u ovom slučaju i srpskog) jezika, knjiga i časopisa na kojemu su puno prije napisane daleko kvalitetniji i ozbiljniji radovi i studije (spomenimo samo već spomenute, Dejana Kosanovića i Tatjanu Arambašin) od ove promašene njemačko-švedske papazjanije, nemušte improvizacije suvremenih misionara južne Istre, njemačkoga glumca-istražitelja Hannsa Zischlera i velike švedske znanstvenice Sare Danius.18
Irski zaljubljenici stižu u Pulu parobrodom iz Trsta (jer James osta bez obećana mu profesorskoga posla u tršćanskoj školi Berlitz School of Language, pak ga šalju u jednaku takvu puljsku), u nedjelju ujutro, 30. listopada 1904. godine, baš onoga dana kad se u parku ispred Arene otkrivao spomenik carici Elisabethi, supruzi Franje Josipa, u narodu i Puli popularnoj Sisi (talijanski anarhist Luigi Lucheni zario je dugačku tanku turpiju ravno u caričino šezdesetogodišnje srce dok je s pratnjom bezbrižno šetala uz ženevsko jezero 10. rujna 1898., kad je skinula korzet iskrvarila je), što valja spomenuti samo zato jer je toga datuma navečer Arena, po svemu sudeći prvi puta osvijetljena ondašnjim vatrometom, zasuta svjetlećim raketama, kasnije trajnog obilježja svakoga otvaranja budućih filmskih festivala: “Navečer su prozori i parobrodi bili osvijetljeni. Nakratko je osvijetljena i Arena, iz luke je ispaljeno mnogo svjetlećih raketa. Uzbuđenje u gradu vladalo je do kasnih noćnih sati. Mnogi izletnici otputovali su u noći. U 21:20 krenuo je vlak za Rovinj, u 22:25 vlak za Trst, a u 11:00 sati ‘Almissa’. Procjenjuje se da je tih dana u Pulu pristiglo gotovo deset tisuća stranaca.”19
___
1 Mate Balota: “Puna je Pula”, Izdavački zavod Jugoslavenske akademije, Zagreb 1960., str. 98-99.
2 Mate Balota: “Puna je Pula”, n. dj., str. 99.
3 V. Mirković: “Ja i James Joyce”, Globus, br. 28, Zagreb, 10. siječnja 1960., str. 43.
4 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, u: Tatjana Arambašin Slišković: “Koliki su te voljeli, moja Pulo!”, Nakladni zavod Matice hrvatske, Odjel za opću upravu, gospodarske i društvene djelatnosti Grada Pule, Zagreb-Pula 1996., str. 422.
5 Bruno Dobrić: “Stare pulske kavane”, Hrvatska revija, br. 4, Matica hrvatska, Zagreb 2003., str. 44.
6 V. Mirković: “Ja i James Joyce”, Globus, br. 28, Zagreb, 10. siječnja 1960., str. 43.
7 Dejan Kosanović: “Leksikon pionira filma…”, n. dj., str. 128; Dejan Kosanović: “Trieste al cinema (1896-1918)”, n. dj., str. 66-72.
8 “Bioscopio elettrico”, Il giornaletto di Pola, 30. siječnja 1903.
9 “Viale Carrara, Bioscopio elettrico: Oggi lunedi, 2 Marzo 1903, Ultimo definitivo giorno alle ore 8: Serata nera”, Il giornaletto di Pola, 2. ožujka 1903.
10 “Al cinematografo: la tenda stracciata ovvero l’undicenne e la guardia”, Il giornaletto di Pola, 2. ožuljka 1903.
11 “Bioscopio elettrico”, Il giornaletto di Pola, 20. studenog 1904.
12 “Irrevocabilmente fino lunedi 9 gennaio Bioscopio elettrico”, Il giornaletto di Pola, 6. siječnja 1904.
13 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea”, Naklada Ljevak, Zagreb 2009., str. 46.
14 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea”, n. dj., str. 155.
15 Tatjana Arambašin Slišković: “James Joyce u Puli”, u: Tatjana Arambašin Slišković: “Koliki su te voljeli, moja Pulo!”, n. dj., str. 424.
16 “Freddo siberiano”, Il giornaletta di Pola, 2. siječnja 1905.
17 Hanns Zischler, Sara Danius: “Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea”, n. dj., str. 9.
18 Još više pak začuđuje ničim opravdani panegirik teatrologinje Jelene Lužine: “Joyce, via Pola”, Nova Istra, br. 3-4, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula 2009., str. 238-244, koja je naivno i lijepo nasjela kičastom stilu stranih autora (koji, možete zamisliti, tematiziraju naše teme, našu i nekada njenu Pulu) i zacijelo usput, posve ventilatorski preletjela knjižuljak “Nos za novosti”, hvaleći u recenziji gotovo svim Puljanima opće poznata mjesta poznatoga Irca, uopćene poveznice austro-ugarske Pule s autorom sakrosanktnog “Uliksa”.
19 “L’inaugurazione del monumento all’Imperatrice Elizabetta”, Il giornaletto di Pola, 31. listopada 1904.