Početkom prosinca tisuću devet stotina osamdeset devete, kada sam u Šomartu prohodao, imao sam deset mjeseci i dvadeset tri dana. To je pred svim članovima naše obitelji jednom rekla Gabrijela, koja je od tada stalno mjerila mjesece, dane, pa i sate moga života. Moj otac, Bartol, jedini odvjetnik u obitelji Juristić, bio je u punoj snazi, s pedeset godina više od mene, tri manje od brata Zvonimira, stalno nastanjenog sa suprugom Klelijom u Sarajevu. Moja majka, Sofija, bila je mlađa od muža devet godina i devet mjeseci, a sestra, Gabrijela, u to vrijeme gimnazijalka u Gradu, navršavala je šesnaestu. Godinu poslije bila je studentica prve godine likovnih umjetnosti u Zagrebu, nastanjena u tek kupljenoj kući u Dubravi, u kojoj je naš otac, napustivši onaj iznajmljeni u Gradu, odmah otvorio svoj odvjetnički ured. Svakoga je mjeseca, vikendom, napuštala tu kuću i, nimalo sretna što u njemu ima neobična brata, zajedno s ocem posjećivala je zavičaj.
Počela je dosta kasno iskazivati ljubav prema meni, a vrlo rano čuđenje prema svakoj mojoj riječi i misli.
Sa mnom je u zavičaju, gotovo podjednako kao i u zagrebačkoj Dubravi, morala dijeliti sve što je prije moga rođenja uživala sama, prvo mir i red zavičajnog doma u Šomartu, onda i tugu posavske izbjeglice. U toj tuzi se naša kuća u zagrebačkoj Dubravi često tresla dubokim uzdasima svojih ojađenih stanara. Njezino su i prizemlje i kat, kao i potkrovlje, vlažile suze i grijali uzdasi Gabrijelinog i moga djeda Martina i bake Jelene (po ocu), ujaka Gustava i ujne Marije Dubravić, s kojima je njihov sin Josip sa ženom Azrom i kćeri Danijelom dijelio sve snove o povratku u Posavinu, gotovo svakodnevno spominjući i odlazak u Kanadu. U njoj su djed Ivan, dječakom ministrant, potom prakaratur za nekoliko šomartskih župnika, i baka Ruška (po majci), oboje nagluhi i obnevidjeli, molili krunicu od jutra do večeri za istu stvar…
… Osuđeni na njezine sobe, od listopada tisuću devet stotina devedeset druge živjeli su sa mnom u toj kući kao u zatvoru. U prizemlju je bila jedna, dvostruke namjene: noću je bila spavaonica mojih roditelja i moja, danju odvjetnički ured. Odvojen tankim zidom, do njega je bio hodnik, s ulaznim vratima i vratima za blagovaonicu i kuhinju, iz kojega se silazilo u kupatilo i WC, a stepenicama odlazilo na kat i potkrovlje. Posebna vrata odvajala su ured od kuhinje s blagovaonicom, u kojoj je spavala i učila moja sestra, iza čijeg je dvokrilnog prozora bio zapušteni vrt. Kad god sam bio u tom prostoru, ako nisam čitao, vrijeme sam provodio uz taj prozor, zimi iza stakala, ljeti u njegovim širom otvorenim krilima, na čiji su sims povremeno slijetali golubovi. Hranio sam ih mrvicama kruha kao što sam hranio vrapčiće u dvorištu šomartske kuće i tako sam se i s njima posve sprijateljio. Gugutali su i kljucali mrvice preda mnom bez straha. S njima sam tako obogaćivao svoje mnoge usamljeničke sate u kući u Dubravi, ali i oni sa mnom svoje, s jednim posebno, bijelim kao snijeg. On mi je na simsu gugutao i kad na njemu nije bilo kruha, ostajao je na njemu dugo, dugo, kao da uopće nije znao letjeti. Ali, u tom našem zapuštenom vrtu bilo je i vrapčića, ne samo golubova. Nikad nisu ratovali, sve su u tom zajedničkom prostoru, u koji nije zalazila ljudska noga, dijelili bratski, bez borbe, uz gugut i cvrkut s kojima su u njemu i izražavali svoju slobodu i svoju sreću.
Na katu su bile dvije sobe s kupatilom i WC-om i čajnom kuhinjom, u potkrovlju jedna bez kupatila. U jednoj sobi na katu boravili su, jeli i spavali djedovi i bake, u drugoj Gustav i Marija, u potkrovlju Josip sa svojom Azrom i kćeri. Iza prozora svoje sobe naši su starci bili od ranih jutara do kasnih večeri, ne usuđujući se izaći na ulice velikog grada, bučne i neprohodne, prepune izbezumljenih i sličnih njima. I u prostoru oko kuće bili su nesigurni, tuđini u svome, svoji u tuđem. Jedino su svoji na svome bili u crkvi, koja se nalazila u parku, u blizini kuće, iako su ih i tu starosjedioci u početku gledali poprijeko, sve dok nisu svikli i na njihova lica…
Od prvoga dana jadikovali su kako im je i u tome dijelu Zagreba, u čiji su centar povremeno odlazili samo Josip i Azra, sve uskraćeno, gore nego stricu i strini u Sarajevu, iz kojega su im svjetski televizijski izvjestitelji slali slike smrti, samo sam ih ja opominjao da nisu u tome pravedni. Govorio sam im da imaju sve u odnosu na one koji su sa stricem i strinom, ali, kao da me nisu čuli, dodavali su svojim jadikovkama nove sadržaje iz svakodnevice svoje uskraćenosti. To me je boljelo i to je samo pojačavalo moju usamljenost, moju žalost i sram, i postupno određivalo izlaz iz takvoga stanja, spremajući me za odlazak iz svijeta koji nikako nije shvaćao muke drugoga, pa ni najbližnjeg. To da su nepravedni bili i prema mome ocu, koji ih je udomio, na štetu i svoju i moje majke, i moju i Gabrijelinu, ne samo prema gradu, prenapučenom prognanicima, nisam nikada niti spomenuo. Kako sam prateći na televiziji događaje u opkoljenom Sarajevu i ratnoj Bosni bio sve čvršći u saznanju da je naš život u Dubravi mnogo bolji nego li ondje, tako sam bio i sve glasniji u svojim upozorenjima na to, ali s upozorenjima je, zapravo, samo moja nesreća rasla.
… U satima kad smo bili zajedno, s ocem i majkom, Gabrijela se žalila da se u prizemlju osjeća skučeno, bila je tada razdražljiva i nekako posve neprirodna. Izmišljala je da ima obveze na fakultetu, na koje je zaboravila, i napuštala nas nepripremljene za njezin odlazak. Znao sam zašto je to činila: u prizemlju nije imala sve što su naši najbližnji imali na katu, niti isti broj soba, niti istu površinu prostora, niti istu njegovu namjenu. Najprostraniji je bio očev odvjetnički ured, u kojemu je povremeno također spremala ispite i crtala, ali tek kad su u njega prestajali dolaziti svakojaki ljudi, ujutro rijetko, popodne od 17 do 19 sati, ponekad i u skupinama. Ukopano u zemlju, kupatilo se prostiralo ispod razine svih nabrojanih prostorija prizemlja i bilo je mnogo veće od onih na katovima.
Od prvoga dana doseljenja, ni u jednom od nabrojanih prostora, kad sam u njima boravio, nisam mirovao. Od prvog svog koraka, nemiran sam bio i u Šomartu, gdje sam začet koncem travnja tisuću devet stotina osamdeset sedme, a rođen koncem siječnja tisuću devet stotina osamdeset osme u Gradu, udaljenom od Šomarta oko osam kilometara. U Šomartu sam prohodao kad to nitko od mojih bližnjih nije očekivao, iznenada, a odmah i siguran i hitar u hodu…
… Od moga plača, kasnije, u vrijeme progona ljudi iz zavičaja sa stoljetnih ognjišta, od kojega su najviše strahovali djedovi i bake, u listopadu tisuću devet stotina devedeset druge, kada sam se već bližio petoj godini života, podrhtavala su stakla tek kupljenog „mercedesa” mog oca Bartola. On je u vožnji neprestano zastajkivao, prilagođujući brzinu koloni autobusa s vojskom i civilima ispred sebe, ali i mojoj sigurnosti u krilu majke, na sjedištu do sebe, i svakojakim stvarima iza leđa i u prtljažniku. U autobusima su bili i bake i djedovi, ujak Gustav i ujna Marija bez sina Josipa, s nevjestom Azrom i devetogodišnjom Danijelom. Kolona se kretala prema Savi, prema, zapravo, jedinom još neporušenom mostu na njezinoj mutnoj vodi, koja je te jeseni 1992. imala i u Zagrebu boju ilovače.
– Neću tamo. Hoću u Sarajevo – pričao je moj otac svome bratu tri i pol godine poslije, u Dubravi, kako sam cvilio u „mercedesu“ i kako je taj moj plač, kad god smo u njegovome uredu bili sami, opisivao i sestri Gabrijeli, po povratku iz Šomarta u Zagreb, izrugujući me i pred njom. Kako smo se u takvim prigodama sjećali i njega i strine Klelije, pitajući se jesu li u Sarajevu dobro i hoće li nam se uskoro pridružiti. I kako smo se u svim svojim sjećanjima često vraćali u prošlost, mome druženju s njim, njegovim dolascima u Šomart vikendima, od proljeća preko ljeta do kasne jeseni, ponekad i zimi. Zahvaljujući njemu, isticao je i tada moj otac, kojega su poslovi sprječavali da bude u toj ulozi, i u nepoznati grad i u novi dom doputovao sam sa znanjem svih slova abecede. Zaslugom moga strica, donekle i rođaka Josipa, šomartskog učitelja, već kao trogodišnjak, znao sam i čitati i pisati. Od tada sam sve učio ubrzano, i od tada sam, zapravo, sve prisvajao ubrzano, ali sam i sve naučeno i prisvojeno nastojao i zapisati i podijeliti kako sa sestrom tako i s drugima…
(Da ga ti u Šomartu, moj Zvonimire, tako rano, ne nauči sva slova, ja bih danas, ovdje, u Dubravi, bio s njim miran, zadirkivao je često moj otac svoga brata kad mu je, kasnije, doputovao u prvi posjet. Ovdje čita sve i bombardira svojim znanjem sve. Kad smo s njim u kući, nemamo mira od njega niti jednog trena. Pred svima stalno ponavljam da ga je napala neka ratna bolest. Neka nepoznata i neizlječiva bolest. Zovem je ratitis.)
… Zahvaljujući tom ranom stričevom obrazovnom trudu u Šomartu, između mene i njega već je bio stvoren neobičan odnos, odnos oca i sina mnogo više nego li strica i nećaka. Stric je u meni prvi probudio ljubav prema knjigama i pisanju, a to mu je, valjda, i bio glavni cilj: otkako sam počeo tečno čitati i pisati, bez knjiga mi niti jednom nije došao u posjet. Obasipao me je i drugim darovima, i tako je do tada neiskazanu očinsku ljubav, u stvari, iskazivao prema meni. Sa strinom Klelijom, zapravo, nije imao djece, a već je bilo prekasno da ih očekuje u svome, inače, vrlo uzornome braku.
– U Sarajevu se, sine, ratuje, ondje je gore nego u Šomartu – uvjeravala me je majka prije nego što sam zaspao u očevom „mercedesu“ na putu do Zagreba.
– Idemo u Zagreb, tamo ćeš biti sigurniji nego u Šomartu – pomagao joj je otac. – Tata je jučer cijeli dan putovao od Zagreba, je li to znaš – upitao me je, onda se obratio supruzi: – Nisam ti ni stigao reći, Sofija, kako sam se baš namučio jučer. Zaustavljali su me na prijelazima, vraćali nazad, onda zvali da prođem. Možda ćemo tako dugo putovati i danas do Zagreba, ali tamo nas čeka Gabrijela, u našem novom domu. Sreća da sam nam na vrijeme osigurao dom i tamo.
– Neću Gabrijeli, neću tamo – cvilio sam i dalje. – Ona me ne voli. Hoću u Sarajevo… Hoću Josipu, ostao je u Šomartu sam, to je nepravedno…
– Doći će i on za nama, uskoro. Strpi se – tješila me je majka.
– I ja sam u to uvjeren – pomagao joj je otac. – Pridružit će nam se uskoro, vjeruj!
– Ali, nije pravedno – nastavljao sam s plačem – ostavili smo ga u Šomartu samog. Ostala nam je tamo kuća, puna svega… Baka Jelena je rekla da joj neće ostati ni temelji ako do nje dođe neprijatelj… To nije pravedno.
– E, pa, u pravu si, sine dragi, i nije pravedno – tješio me je otac. – A što je to danas pravedno, tek ćemo saznati. A možda i nećemo. Nikad.
– Hoću nazad u Šomart! Hoću nazad u Šomart! – ponavljao sam.
– Opasno je, sine – opominjala me je majka. – Opasno. Kao i ovo naše putovanje.
– Ostao mi je tamo prijatelj.
– Je li? Josip? A-aah, sjetila sam se… Onaj vrapčić?
– Vrapčić.
– Ima i u Dubravi ptica. U našem vrtu kraj blagovaonice – govorio je otac.
– Imamo i tamo i malih i velikih ptica. I vrapčića i golubova, i vrana i svraka – tješila me je majka. – I golubova bijelih kao snijeg.
– Eeee, samo da mi je tamo naći vremena i za njih – požalio joj se otac. – I ja bih se družio s njima, radije nego s raznim i neugodnim klijentima…
– A što ćeš ti uraditi ako se rat nastavi? – upitala me je majka. – Nećeš se moći vratiti u Šomart.
– Ako se rat nastavi, ubi’ću se – odgovorio sam joj. – Od žalosti, samoće i srama… ubi’ću se. Jer je ratovanje nekulturno. Stradaju djeca. Kako ovdje tako i u svijetu.
– U ime Isusovo, o, blažena djevice Marijo! Ma, jesi li ti ovo čuo, Bartole?
– Ubi’ću se! – ponovio sam odlučno.
Onda je i ona zanijemila.
Kako je vrijeme prolazilo, ta mi je prijetnja, od tada, postajala sve draža, u samoći, oslanjao sam se na nju kao starac na štap i kao vojnik na metak. Branila me je od misli da sam prognan, razgorijevala je u meni pobunu protiv svih koji su se mirili sa statusom prognanika iz zavičaja. S tom prijetnjom sam se i praznio i smirivao. S njom sam se smijao i sebi i drugima, a s njom sam i plakao.
… Čim smo prešli most na Savi, zaspao sam, osim mutne vode ispod mosta u koritu te velike rijeke i kolone autobusa ispred očeva „mercedesa“, ničega se više ne sjećam. Probudio sam se sa snom koji je od tada sve buduće dane i godine mog života u Dubravi stalno držao pod svojim nadzorom…
U tom snu cijelo nebo je govorilo iznad mene:
– Sve promatram i osluškujem dugo, dugo, vrlo dugo: otkad čovjek ratuje, nitko ne razumije djecu. Nisu ni tebe u Šomartu mazili, ni ukućani ni Šomarćani, vjerojatno će tako biti i u Dubravi, kamo sad putuješ.
– Zato sam u Šomartu, pred ovaj put, svima rekao da ću umrijeti od žalosti, samoće i srama.
– Zato sam tebe i odabrao da u ime djece, koja su u ratovima patila i koja i danas pate, govoriš, a i umreš ako treba. Možda će sve okrutne i nerazumne koji muče djecu na razne načine samo tvoja smrt zauvijek opametiti.
– Ali, ja neću da umrem, hoću da živim i da se s okrutnim i nerazumnim i na ovaj način borim. Hoću tako da živim, a ne da umrem.
– Ma, i ako umreš, nastavit ćeš živjeti u drugima – tješio me je Glas. – Vječno.
– Hoću da živim i da opominjem silne i nerazumne, a ne da umrem – ponovio sam. – Ne briga me u kome ću živjeti ako umrem. Strah me je smrti.
– Ako uradiš što ti sad predložim, nećeš se bojati ni smrti, nimalo. Kažem ti: živjet ćeš vječno.
– A što da uradim? – požurio sam s iskazivanjem svoje radoznalosti.
– Nastavi u Dubravi sve što si radio i u Šomartu. Stric te je naučio i čitati i pisati, čitaj, stalno čitaj, i piši. Slušaj starije, pamti svaku njihovu riječ, i zapisuj. Zapiši i ono što si od njih čuo u Šomartu. Sve što preživljavaš, zapisuj. Pišući ćeš sve prevladati, pa i taj strah. Ako i umreš mlad, nastavit ćeš tako život u onima koje ostaviš na zemlji u životu. Upoznaj sestru i sve starije s onim što naučiš, i nikad ne odustaj od povratka u zavičaj. Drži se onoga što ti je rekao fra Andrija o blaženim i svetim i sve će biti u redu.
– Ali, ja odavno već sve zapisujem. A sestra me izbjegava, ni roditelji za mene nemaju dovoljno vremena, bake i djedovi mi se podsmjehuju. Ne shvaćaju me ni oni ozbiljno.
– Oprosti im! Stari su i preplašeni. Protjerani iz Šomarta, ne znaju što ih čeka u Dubravi, hoće li se ikad više vratiti u svoj prvi dom?! Oprosti im! Obećaj!
– Obećavam.
– U ovome našem razgovoru pronađi svoj spas za sve svoje buduće kušnje u poslanju kojeg si se prihvatio i prije mog javljanja za spas djece koja zbog ratova u svijetu svaki dan ginu. Gladuju i pate. Muče ih u rudnicima, zlostavljaju u javnim kućama. Sve si to već u Šomartu na televiziji vidio i s majkom i s djedovima i bakama, s tim si se strahotama i učvrstio u takvom svom poslanju. Ali, o meni ni riječi ni pred vršnjacima koji te u Dubravi čekaju, koji su tamo prognanici, kao i ti. Ni pred roditeljima, ni pred sestrom, ni pred bakama i djedovima. Ni pred Josipom koji će vam se uskoro sigurno pridružiti.
– Obećavam. Ni pred sestrom.
– S njom ćeš se zbližiti samo ako joj kažeš da ćeš joj otkriti nešto veliko, jednu veliku tajnu. Ali, tu tajnu, tu praznu riječ, ne smiješ joj ni na koji način objašnjavati! Jesi li razumio? Ne smiješ! Kad stigneš u Dubravu, zapiši sve što sam ti sad rekao, više ti se neću javljati.
– Zapisa’ću.
– I zapamti: sve dok dišeš, nikome o ovim mojim riječima. Zakuni se!
– Kunem se.
– Neću ti se više javljati ni ako prekršiš svoju zakletvu, ni ako zaboraviš riječi koje sam ti sad izgovorio. Valjda si ih zapamtio. Javit ću ti se samo ako iznenada umreš, da svojom pojavom i glasom potvrdim da to nisam mogao spriječiti. Sve sam ti ovim kazao.
– Ali, tko si ti?
Nebo je zašutjelo, udaljio sam se od njega i isplivao iz sna. Njegov Glas nikada više nisam čuo, ni u snu, ni na javi, upravo je zato u meni trajao kao zapovijed čije se upute ne smiju iznevjeriti, jer se strogo moraju poštovati. Taj mi je Glas, ustvari, svih narednih dana i godina, u toj svojoj postojanosti u zanijemjelosti i mističnosti, u kojima je svoj život jednakim intenzitetom nastavila i moja zakletva, bio jedini istinski prijatelj u mojoj samoći, žalosti i sramu. S Njim sam se osjećao sigurnijim i jačim i kad sam se u malodušnosti ljuljao poput pijanice. I tada sam pred drugima, i najbližnjim i najdražim, uvijek, baš uvijek, i u času svoje smrti, o Njemu uporno šutio i šutio… I svima sam sve opraštao, samo ratnicima nisam.
… Kako smo na tom dugom prisilnom putovanju savladali mnoge prepreke, koje su putnicima postavljali neprijateljski vojnici, o čemu je moj otac pričao mojoj majci prije tog mog neobičnog sna, ne znam. Znam da sam i umoran i pospan stigao s Njim pred svoju sestru, kao s glavnim pravilom za svoj budući život, kad su naš novi dom već obasjavala svjetla. Znam da sam preko puta naše kuće, na trotoaru, vidio jednu djevojčicu kako svoj pogled stalno šalje prema meni, dok ju je za ruku vodila nepoznata žena… Zastajkivala je idući za nešto odraslijim vršnjacima, za kojima je s tom ženom, kasnije, skrenula u drugu ulicu i na njoj nestala. Svi su mi djelovali izgubljeno, kao da su nekoga tražili, a njega ni te rane večeri nije bilo u tom dijelu grada… Znam da je početak toga dana 1992. na polasku iz Šomarta bio sunčan, ugodno topao, da su takvi bili i svi naredni dani listopada, gotovo i svi dani studenoga, sve do devetnaestog, kada je pao prvi snijeg…
(Tri i pol godine kasnije mnogo toga daleko strašnijeg saznao sam iz stričeva dnevnika o ratnim danima u Sarajevu čiji je rukopis danima pretipkavao u očevom uredu u Dubravi. On me je i potresao i obespokojio, učvrstio u odluci da zaprijetim svijetu živih, čija me je zbilja bacila u očaj i samoću, da ću ga zauvijek napustiti i ožalošćen i posramljen.)
… Godinu poslije rušenja Vukovara putovao sam prema sestri u Dubravi sa slikama njegova stradanja, zapamćenim u Šomartu, gdje sam, u našemu domu, pred put u Zagreb, gotovo svakodnevno bio ispred tv-ekrana, zajedno s majkom, djedovima i bakama. Pamtio sam pjesmu neprijateljskih vojnika o klanju Hrvata, vodotoranj izbušen granatama, kolonu starica, staraca i djece sa zavežljajima, osakaćena stabla u nekoj pustoj ulici, u kojoj su sve kuće bile spaljene i do temelja srušene. Pamtio sam i lice uplakane djevojčice u koloni tih Vukovaraca, s djedovima i bakama te sam slike, jednoga vikenda i sa sestrom, pratio na ekranu televizora nijem i zgranut gotovo svakodnevno… Tekle su suze i niz moje obraze, ali nije se čuo ni njihov ni moj plač…
… Imao sam dojam da sestra nije bila obradovana mojim dolaskom, da se ponovno pitala što se to dogodilo našim roditeljima, nakon toliko godina od njezina rođenja, dvije godine prije prvih demokratskih izbora u jugoslavenskim republikama, kad su još mirno živjeli u tom posavskom mjestu, u prekrasnoj jednokatnici, ljeti okruženoj cvijećem, ujesen zasutoj lišćem iz hrastove šumice u svojoj blizini, da su se na novo dijete odlučili tako kasno i neočekivano? Više puta takva je pitanja, nakon moga rođenja, zapravo, postavljala u Šomartu glasno i djedovima i bakama i ne sluteći da ću ih upamtiti. Iščekujući prognane Juristiće i Dubraviće, ona kao da opet na njih nije imala odgovore, ni u „svojoj” kući u Dubravi, „svojoj” upravo zato što je u njoj strahovala da će se u njezinim prostorima brzo naviknuti na toliko različitih života, baš zato što je s njima bila u jednome krvotoku… Sa mnom, eto, kao da i nije…
… Bila je u završnom razredu gimnazije u Gradu i stanovala je kod čika Sulje Mustafića, velikog prijatelja djeda Martina (po ocu), dok me je majka čuvala u trbuhu, iz mjeseca u mjesec sve teže i teže. Rodio sam se kad je bila čvrstog uvjerenja da je njezino mjesto kraljevne u našoj obitelji neupitno, moj prvi plač upozorio ju je, međutim, da bi moglo pripasti i meni. Otac je u to vrijeme moga odrastanja stalno isticao kako su se on i stric Zvonimir, zajedno s bakom Jelenom, dok su se školovali, strašno patili da bi postigli svoj cilj, i da će, upravo zbog toga, sve učiniti da se takav život ne ponovi i njegovoj djeci.
– Ako smo Zvonimir i ja morali pješačiti svaki dan od Šomarta do Grada, gladni i gotovo bosi, ne mora i moja kći, neće ni moj sin – dok sam ondje rastao, ponavljao je često kad god bi ga netko u kući, a najčešće je to bio djed Ivan, jer je imao najstarije pamćenje, podsjetio na to pitajući se zašto ne bi tako mogla i Gabrijela jer je osnažila, već sazrela u djevojku. – Samo moj brat Zvonimir i ja znamo i za te muke našeg školovanja. Neka zaobiđu moju Gabrijelu, sada su druga vremena. Zaradit ću i za nju, kao i za sve druge u kući, poslije nje i za svoga Krešimira.
– Namučili ste se vas dvojica, sine, ali namučili smo se i Jela i ja – opominjao ga je u takvim prigodama djed Martin, a ja sam pamtio i zapisivao i te njegove riječi. – Više tvoja mama nego ja, i to je puna istina, ali sada smo, opet, svi na dobitku: mi kao starci, jer o nama brinete obojica, vas dvojica kao svoji ljudi, neovisni od bilo koga. Tako će biti i s našom Gabrijelom.
– Ali bez pješačenja – ponavljao je njezin i moj otac. – Sto put smo razmišljali da odustanemo od školovanja, i Zvonimir i ja, dok si ti bio tamo, a mama s nama ovdje, sama, ali, izdržali smo. Nije nam dala mama da odustanemo, a njoj je bilo i najteže. Gabrijela ima mene, ne mora kao mi svaki dan pješke do Grada, kod čika Sulje joj je kao i kod kuće…
– Pametno zboriš, moj zete – odobravao je mom ocu djed Ivan koji je i toga dana vraćao mog oca u ta davna, davna vremena o kojima ništa nisam znao. – Pametnom nemam što dodati, odo’ ja svojoj Ruški, pa vi nastavite bez mene…
… U to vrijeme, otac je u svoj ured u Gradu, u kojemu mu je majka bila tajnica, desna ruka u svemu, kako je govorio, putovao automobilom svaki dan, dolazeći u iznajmljeni sobičak rano, a napuštajući ga kasno. Samo je jednu godinu, dok sam još bio na majčinoj sisi, sve poslove u uredu obavljao sam. I prve su godine, međutim, uz mene češće boravili bake i djedovi, nego li majka, jer je ona za nas i kuhala i prala i spremala, a druge, kad se ponovno vratila u ured svoga muža, gotovo samo oni. S odgojem primljenim od djedova i baka u Šomartu doputovao sam u zagrebačku Dubravu kao s blagom čiji je sadržaj zbunjivao i raspamećivao odrasle, a mene pomalo i zabavljao raspaljujući maštu i jednima i drugima. Moju sestru raspamećivao je ponajviše. Djedovi su me učili povijesti, počesto i u prisustvu fra Andrijinom, čiju su prašinu razgrtali i prije razaranja Vukovara i napada na Dubrovnik, Ravno i Sarajevo. Tako su svojim slušateljima dokazivali da su i oni netko, iako za iskazano znanje nisu imali značajnije papire školovanih. Tako su i tim svojim znanjem u meni stvarali strah da će prostor moje zemlje, njezine planine, ravnice, šume i rijeke opet naseliti zlo i obojiti krv. Uvjereni da ih u znanju ne mogu provjeravati, preda mnom su bili posebno razmetljivi u takvim svojim pričama, a nemoćan da ih odmah odbacim, ja sam ih, opet, prisvajao kao vlastite svetinje. Tek kasnije sam ih počeo i dograđivati i razgrađivati. A takvi su moji „učitelji“ bili i u svojoj mladosti: prvo je Ivan Dubravić, moj djed po majci, pred svojim prvim susjedom dokazivao svoje znanje iz knjiga ondašnjih župnika, oko kojih se stalno motao, služeći im kao prakaratur, onda ga je Martin Juristić, moj djed po ocu, primajući ga u svoju kuću kao najrođenijeg, uvjerio da ni on nije repa bez korijena. Pokazao mu je knjige svojih predaka, među kojima je bilo i fratara, od kojih se nije odvajao ni u svome krevetu. Da su ga stranice tih knjiga najbolje upoznale s duhom njegove zemlje Bosne, saznao je i Ivan Dubravić iščitavši svaku riječ u njima po nekoliko puta. Kad su Bartol Juristić i Sofija Dubravić, kasnije, postali muž i žena, i kad su se još više zbližili i orodili, sadržajima tih knjiga hvalisali su se obojica pred svakim, kao svojim najvećim bogatstvom, preda mnom ponajviše, i ne pomišljajući da me njima opterećuju i krivo usmjeravaju u odgoju…
… A čim sam u Šomartu progovorio, Gabrijela je uočila moju potrebu da sve što naučim novo odmah iskažem pred drugim. Nije imala za to ni malo strpljenja. Uz tu moju osobinu, zapamtila je još jednu: svemu ružnom, što sam živio u svojoj sadašnjosti, što sam saznavao od starijih, posebno onome što mi je dolazilo iz daleke prošlosti u kojoj sam prepoznavao i pojedinosti svoga kratkog boravka na zemlji, suprotstavljao sam lijepo. Zlo sijano Vukovarom, Dubrovnikom, u Ravnom i Sarajevu, nikako nisam shvaćao, a dobrotu sam pronalazio u svemu, ponajviše ondje gdje je drugi nisu mogli niti zamisliti…
… Sve je moja sestra mogla shvatiti, ali da u tim svojim godinama tako suvereno koračam i kroz prošlost i kroz sadašnjost – nikako…
… Odlazeći na studij u Zagreb, ostavila me je u Šomartu sigurna na nogama, ali i u čitanju. Uzela me je prva za ručicu pred kućom u zagrebačkoj Dubravi nakon izlaska iz očeva „mercedesa“ s majkom, iako je otprije znala da u hodu odbijam svaku pomoć starijih. Zrncima smiješka u uglovima usana kao da je iskazivala radost što je ponovno sa mnom, ali mu i tada, kao i u Šomartu, kad god smo bili zajedno, nije dozvoljavala da se razlije po cijelom licu ni preda mnom niti pred ocem i pred majkom. Po tome sam zaključio da mojim dolaskom nije bila baš previše obradovana. Čim je iz pretovarenog vozila, uz njezinu pomoć, sve stvari unio u kuću, naš se otac, potom, odmah zaputio prema autobusnom kolodvoru. Krenuo sam s njim. Prvo smo do našeg novog doma dovezli djeda Martina, baku Jelenu, Azru i Danijelu, onda djeda Ivana, baku Rušku, njihova sina Gustava i nevjestu Mariju. S autobusnog kolodvora u svome sjećanju sačuvao sam vrlo tužne slike: kamo god sam okrenuo svoj pogled, vidio sam ljude sa zavežljajima, nesigurne u novome prostoru, kao što sam bio i ja. Vidio sam veliki grad čija me je stvarnost i plašila i privlačila…
… U prenapučenoj kući u Dubravi, konačno, nedostajao je još samo Josip Dubravić, zapovjednik šomartske obrambene jedinice HVO-a, čiji su dolazak s nestrpljenjem iščekivali i supruga i kći, ali i ostali članovi obitelji Dubravić i Juristić…
… Od tada sam pred sestrom stalno započinjao svoje priče o pročitanim knjigama koje sam dobivao od strica i o onim njezinim i očevim s police naše kuće u Šomartu dok je ona studirala u Zagrebu. Uvjeren da će nam se pridružiti stric sa strinom, želio sam, prije toga, da joj pokažem što znam o svojoj zemlji, da je uvjerim da i ja nešto učim, ne samo ona, i da je bolje upoznam s blagom svoga odgoja u zavičaju, ali ona me je vješto odbijala, pravdajući se da mora na Akademiju, bježeći iz kuće čim bih s njom razmijenio riječ-dvije. Ostavljala me je često s bakama i djedovima u plaču, od kojega su i starcima i staricama frcale suze, pogotovo onda kad sam im u svojoj muci počeo izgovarati i ovo:
– Neću više ni s vama. Hoću samo sa stricem Zvonimirom i s rođakom Josipom.
– Dabogda, dijete drago – odgovarao mi je djed Martin vlažnih očiju. – Tvoj nam se stric, izgleda, neće još zadugo pridružiti. Htio ti ne htio, morat ćeš samo s nama. A kako je nama ovdje s tobom, ni’ko nas i ne pita. Otkako smo, kad i ti, ovamo stigli iz Šomarta, ovdje iz dana u dan trunemo umjesto da živimo. A i Josip… nema ga još… Kad će ovamo, ni’ko to ne zna… A neće ni on ovdje na Gavanovo blago, kao ni mi s tobom, ne brini.
– Ali, ja neću s vama – bio sam odlučan. – I neću i neću. A i Josip će ovamo uskoro.
– Ma, kako i to znaš, pametnjakoviću? Ne bismo ni mi s tobom, al’ moramo. K’o i ti s nama. I misliš da mi ne brinemo što je tvoj stric u Sarajevu odavno zatočenik – pomagala je svom mužu baka Jelena. – Samo da preživi strahote koje ga tamo tek čekaju. Brine i nas to što nam Josip iz Šomartu još ne dolazi, ne misli da ne brine…
– Snašle ga tamo, možda, velike nevolje, zato kasni – govorio je djed Martin brišući rupcem suzne oči. – Da naš unuk Krešimir, moja Jelo, u Šomartu osnova onu svoju odbranu, kako je namjerav’o prije polaska ‘vamo, lakše bi bilo i Josipu – pokušavao je, potom, djed Martin da sve okrene na šalu. – I možda se mi iz Šomarta ne bi’ ni pomakli. S njegovom odbrambenom silom, bili bi’ zaštićeni i od najopakijeg osvajača. Bolje nego s Josipovom, koja je, izgleda, u Šomartu skroz kapitulirala, pa se ’vamo i dobar njezin dio pokrenu s nama u onim autobusima od čijeg mi se drndanja još uvijek sve prevrće u želucu – zaključio je namigujući mi više puta.
– A ja ću svoju obranu osnovati ovdje – požurio sam s odgovorom na ovu neočekivanu preobrazbu svog djeda Martina iz suza u šalu. – Tamo nisam imao vremena da je osnujem. Ovdje sigurno hoću. Ovdje je više mojih vršnjaka nego u Šomartu pred polazak ovamo. Viđam ih stalno u parku, osnovat ću s njima svoju družinu, uskoro.
– Viđam ih i ja – rekla je baka Jelena. – Skakuću po parku k’o vrapčići. Nema ih baš mnogo, ali i u ono nekoliko njih previše je jada. Više nego li u nama svima u ovoj kući. Kad god idem u crkvu, oni su u parku. Jadna djeca.
– Ma, o čemu to ti, prijo? – pitala ju je baka Ruška.
– O svome jadu. Popucat će od moga jada, na moju istinu, prijo, i zidovi ove kuće, kamo li neće moje slabašno srce. Nije mala stvar ostaviti onakvo imanje u Šomartu neprijatelju, onda odavde veremiti za sinom u dalekom gradu.
– Imaš ti jako srce, Jelo, to dobro znam samo ja. Što je sve ono izdržalo u ona vremena, kad nam je oboma bilo najteže, kad smo bili razdvojeni, izdržat će opet. Ali, moje srce, ono je sve sporije.
– Dabogda, moj Martine. Dabogda! Tvoje je srce mnogo jače od moga. Izdržalo je Tuzlu, Zenicu, Stolac, Jablanicu, što ne bi ovo sad…
– E, vala, prika, ako sam dobro čuo, i jest se tvoja Jela namučila s tobom dok si bio tamo – govorio je djed Ivan. – Tol’ke ti je godine u Šomartu odgajala djecu sama, bez tebe. Promatr’o sam sve iz svoga dvorišta, preko one tarabe što nas je razdvajala. Namučila se ona, namučili se tvoji sinovi, pošteno su se namučili svi.
– A tvoja Ruška, biva, nije se namučila s tobom – odgovarao je uvrijeđeni djed Martin svome prijatelju. – Više si vremena proveo s onim fratrima u Šomartu, nego li s njom. Skupljao im lemozinu, otpuhiv’o prašinu s njihovih knjiga, dok je ona, sirota, sve sama i u kući i oko kuće, sa Sofijom i Gustavom, više nego s tobom.
– E, istinu govoriš. Istine o otpuhivanju prašine s knjiga se ne stidim, njome se pred svakim hvalim. Otpuhivao sam prašinu s njihovih knjiga ne bi’ li ih i pročit’o. Oni nisu imali vremena za sve njih, imali su za probrane, a ja sam i za svakakvu knjigu uvijek im’o vremena. Zato povijest Bosne znam bolje i od tebe.
– U nju sam te, moj prika, prvi ja uveo, ti si to, izgleda, već zaboravio. A mene su, opet, u povijest stalno uvodili oni onamo, dok sam boravio u Zenici i Jablanici, Tuzli i Stocu, da to opet ne ponavljam pred ovim maksumom. Kako su oni mene, tako sad i ja poučavam svog unuka. Nek’ dijete zna povijest svoje Bosne, trebat će mu.
– Tome ga učim i ja zajedno s tobom, ali još malo pa će on nas. Naš unuk, prika, napreduje mimo sve djece.
– Tako i treba! – bljeskao je ponos na licu moga djeda Martina. – Zahvaljujući meni, nešto i tebi, ali i fra Andriji. I da se dalje oko toga ne svađamo. Dosta.
– Dabogda, moj Martine! – opet je opominjala baka Jelena svoga muža. – Naš unuk malo-malo pa poziva strica iz Sarajeva, kao da smo mu mi ovdje baš svi dojadili.
Onda se u njihov razgovor s malim zakašnjenjem uključila i baka Ruška:
– I meni se čini, prijo, da je tako. A ako je moje uho po’vatalo sve što ti prika Martin malo prije reče, moj Ivane, ovdje ti nema više bježanije od mene.
– Šuti, ženo, ipak mi je dobro ovdje, makar i s tobom. Još nam je svima živa glava, a da u Šomartu osta’smo, ’ko zna bi li je bilo i na mom i na tvom ramenu.
– Jà! K’o da će ti ovdje, bezbeli tako misliš, glavna nevolja biti samo moj jezik.
– I ne samo meni. Svima koji se ovdje brane od ovih zidova samo jezikom, dok bulje kroz prozor na ulicu, u nepoznate ljude, samo pričom, kao i nas dvoje. Ali, kažem, šuti, i zahvali zetu Bartolu što nas spasi na vrijeme i od metka i od noža. Jesi li vidjela jučer na televiziji onaj pokolj na pijaci u Sarajevu…
(… Razgovori, razgovori, razgovori. O smrti i zlu. O dobru i zlu. Svaki dan. A na Zemlji su samo blaženi ljudi! Samo blaženi, tvrdio mi je fra Andrija…)
… Od prvog dana useljenja prognanika, s kojima je, i izvana i iznutra, sve brže starjela, kuća u Dubravi počela me je pamtiti na sličan način kao i kuća u Šomartu. Bio sam u njoj najmlađi, ali najdrskiji. Od prvoga koraka, ujutro, svima sam određivao svoj ritam života, svima sam nametao svoje sate mira i svoje sate buke. A moj odnos prema vremenu sestru je izluđivao: vrijeme je za nju i u šomartskoj jednokatnici značilo toplinu i mir prostora, trepet svjetlosti s kojom se rađaju novi oblici i boje, a za mene žurbu koja panično troši svijest da ono protječe prebrzo i da je svaka njegova minuta vrijedna onoliko koliko čovjek u njoj iskoristi svu snagu svoga srca i razuma.
Svojim plačem bez ikakva povoda, i u toj kući u Dubravi, u početku, budio sam ih kad sam htio, bilo onda kad su svi spavali, ili kad su se najumorniji odmarali, kad su najvrjedniji obavljali neodložne poslove. Kao i u Šomartu, i noću i danju, i u novome domu, morali su se prilagođivati meni. U vremenu u kojem sam odrastao bio sam diktator, čije je zapovijedi najbolnije podnosila upravo moja sestra. Tužili su se na njih i otac i majka, premda su upravo oni najviše riječi trošili tješeći Gabrijelu da će to mrvljenje vremena prestati čim sviknem na nove prostore, ne samo u kući već i izvan nje, u njezinoj okolici, jer ću se njima kretati sigurnijim korakom, i trčanjem trošiti više energije, a to znači da ću brže tonuti i u dublji san…
… I dok sam u Šomartu, i prije nego što sam prohodao, a nakon što jesam i drskije, puzeći, rušio sve što nije bilo na vrijeme sklonjeno u prostoru, sada sam, napuštajući u nedoba ležaj oca i majke s kojima sam spavao, vrlo često i prije zore, budio uspavane i u prizemlju i na katu i u potkrovlju. Premda sam joj zagorčavao život i u Šomartu, Gabrijela se toga razdoblja svoga djetinjstva u zavičaju sjećala s nostalgijom, njegova kakvog takvog mira, reda i svoga gospodarenja njime posebno. U njemu je ipak bila njegova glavna vlasnica, neprikosnovena u svemu, u ovome u kojemu sam ja nastavljao svoje izjednačavanje s odraslima tek suvlasnica njegovih najnemirnijih djelića…
… Ni mome napredovanju u otkrivanju svijeta oko sebe, u Šomartu, nije se nikada prestala čuditi. Kad sam, ondje, već u trećoj godini naučio čitati, preskačući razne ilustrirane početnice, s kojima mi je vikendima dolazio stric Zvonimir, i zanimajući se za knjige iz njezine školske torbe, bila je zbunjena. Kad sam se, potom, u zagrebačkoj Dubravi, prestavši se ponašati kao diktator, čije noge nigdje ne miruju, okrenuo literaturi odraslih, koja se nalazila na polici očeva ureda, počela me je doživljavati kao biće sasvim strano njezinom poimanju realnog i mogućeg. I, kad sam, napokon, svoju radoznalost sve izrazitije počeo usmjeravati klasicima, domaćim i svjetskim, koliko i knjigama koje su govorile o povijesti, filozofiji i religiji, počela je doživljavati i svoju i moju stvarnost kao san, ne uspijevajući da se od mene u mislima odvoji ni dana, ma što radila i ma kuda se kretala. Iako se pravila da to ne čini, kao da je u tom potajnom praćenju moga odrastanja, stalno bila u snu, na nebu, a niti sata budna na zemlji…
… A sa mnom u razgovoru vrlo rijetko, uvijek u bijegu od mene, iako sam s njom stalno razgovore započinjao prvi. Uvijek se pravila važna i uvijek je bila u žurbi. Nemam ja ništa s djecom, govorila mi je svojim ponašanjem, neću uopće da slušam njihove brbljarije. Još ne znaju pravilno izgovarati ni najjednostavnije riječi. Za njih je kava krava, suma šuma, klopopac poklopac, juka ruka, kako, onda, s njima da razgovaram. Bojala se i moga znanja i moje prerane zrelosti i slutila je da će se sve naglo prekinuti kao što je sve naglo i započelo… U Šomartu kao da je bila ljubomorna što mnogi dolaze da me čuju i vide, a s njom tada ne razmjenjuju ni riječ, a u Dubravi kao da me je sve više mrzila. Nisam se mirio s tim. Nikako…
… Svoje znanje i zrelost, međutim, nisam skupljao samo čitanjem, već i pažljivim slušanjem odraslih, i djedova i baka, i oca i majke, i ujaka i ujne, svih koji su, prvo, u našu kuću u Šomartu, potom i u Dubravi, navraćali, i svih koje sam, malo-pomalo, u obližnjem parku i u crkvi slučajno upoznavao. Sve što sam čitao, usvajao sam brzo, kao i ono što sam slušao i gledao na televiziji. Živio sam u vremenu strahota, od kojih me nitko nije mogao zaštiti, u kojem su djeca, preko noći, postajala starci, a starci djeca. I jedni i drugi prema svemu što su proživljavali, i što su osjećali da ih čeka kao teškoća, morali su se određivati prečacima, najčešće pogrešnim, vrlo rijetko razložnim, dobro provjerenim, odavno utabanim. Ja sam to sve glasnije činio prijetnjom da ću umrijeti od žalosti, samoće i srama…
… Veliko znanje osvajao sam na razne načine, na razne načine nastojao sam i da ga podijelim s drugima. Nažalost, nitko nije imao strpljenja da me sasluša bez podsmijeha i izrugivanja, sestra je od bilo kakvoga glasa mojega znanja bježala kao od vražjeg zvona. Kad god se čudila otkud ono i u mojoj glavi, odgovarao sam joj: Pa, tako je i u glavama druge djece, pametne kao ja. A zar si ti pametan? – uzvraćala mi je sestra. Ja sam vrlo pametan – odgovarao sam ozbiljno zagledan u nju sve dok ne bismo prasnuli u smijeh oboje…
… Na samom početku svoga života, za razliku od Gabrijele, upravo zato, znao sam što hoću i imao sam moći i da to ostvarujem, usprkos opiranju odraslih koji su bili mišljenja da to činim prerano, osim djedova i baka, čiji sam bio miljenik, iako su mi se u svim razgovorima najčešće podsmjehivali. U mojoj svijesti da se svi Juristići rađaju bez ikakvih želja, a umiru s milijunima neostvarenih, bilo je suviše drskih zahtjeva da se sve obrne naopačke: odmah s rođenjem mora se točno znati što se hoće, prije smrti mora se ostvariti sve što se može!
Sestra je upravo o tome uvijek razmišljala drukčije. Za nju je vrijeme od rođenja do smrti bilo prostor oceana, čiju je vodu, ne kušajući dubine, jedino obožavala kao pjenu kojom se umivaju pješčane plaže uz obalu. U vremenu tek započetog života ona se osjećala kao ispod mladog stabla kroz čiju krošnju sunce prodire s mnoštvom dukata, šara njima hladovinu na čijem se ćilimu odmara, uz kist, boju i papir, kako je to ljeti i činila ispod hrasta u dvorištu zavičajne kuće. Kad god su je otac i majka, u posljednjoj godini gimnazije, zadirkivali da će uskoro doći vrijeme i njezine udaje i da ne valja što sve momčiće, koji su je salijetali i u Šomartu i u Gradu, tako drsko odbija, ona im je odgovarala da će na to još pričekati. Doba svoje mladosti ne želi ni s kim dijeliti, govorila im je, dok sam ja i o tome razmišljao na svoj način…
… Čim sam progovorio, zapravo, i o svojoj ženidbi pričao sam im drukčije. Oženit ću se uskoro, odgovarao sam svakome tko god mi je postavljao takvo pitanje, ali izabrat ću stariju od sebe, i, kad ona umre, steći ću pravo, i građansko i crkveno, i na drugu, a možda i na treću ženu. Upravo zato budim se u nedoba, kad stariji od mene spavaju, da ne gubim vrijeme u višesatnom snu…
Čudovište, pravo čudovište, odgovarala je na takve moje izjave Gabrijela pred raznim radoznalcima. Čudovište!
… Da, otkad sam u Šomartu stao na noge, imam nešto u sebi što prije mene nije imao niti jedan član obitelji Juristić. Pred sestrom i u Dubravi iskazujem zrelost koja je kraj mene na trenutak zaustavi kada me podrugivački pita jesam li to ja još u majčinom trbuhu završio sve škole i pročitao sve knjige koje jedan ljudski život uopće dopušta. Od toga ona bježi, to je ono što još nema hrabrosti da mi prizna, a ne zato što sam nekada, u Šomartu, govorio kava umjesto krava, suma umjesto šuma, juka i luka umjesto ruka, klopopac umjesto poklopac, kako me je na takav moj govor jednom ondje već podsjetila majka. Uvijek joj odgovaram: da, još u majčinoj utrobi završio sam sve škole, ali ona nastavlja: Zar i one iz književnosti, s kojima se najčešće bježi iz stvarnosti, ili se s njima tek pronalazi i prepoznaje vlastita stvarnost? Da, i te. Ukočena od mojih odgovora, i dalje se u sebi iščuđava: Zar i one iz povijesti koje vraćaju život zaboravljenom i mrtvom, i one iz znanosti što sve uozbiljuju dokazujući koliko je priroda pametnija od čovjeka i koliko su mu njezine tajne još uvijek nedostupne? Da. Kratko i odrješito: Da. I tako je s tim da uvijek odgonim od sebe, tako se uvijek, poražen, vraćam u svoju samoću i žalost, s novim dokazom da me svojim pitanjima samo ismijava …
… Jednom se kraj mene zaustavila duže. Nikad nisam utvrdio zašto mi je tada otkrila kako se osjećala onoga dana kada se sa mnom prvi puta srela, odmah po majčinom povratku iz porođajne klinike Grada u siječnju tisuću devet stotina osamdeset osme, u jednoj od naših soba na katu…
… Čim me je ugledala u krevetcu, ispričala mi je to sestra i pred moju smrt, doživjela me je kao izvor svjetlosti proključao iz stoljetne tmine u kojoj su tako dugo svi njezini Juristići tražili sebe, i oni koje više nisu pamtili niti njezini djedovi i bake, i oni čije je misli i ideje o slobodi Juristića i njihovu kozmopolitskom rodoslovlju bilježila jedna knjiga, starija od svih živih Juristića, brižljivo čuvana pod jastukom našeg djeda Martina, kao što je i ona o stećcima, pod jastukom djeda Ivana …
… Od bjeline rublja u kojem sam bio ušuškan, razlikovalo se samo moje lice boje purpura, čije su joj oči, širom otvorene i zastale na njoj kao na jedinoj koja u njihovom plavetnilu prepoznaje nebo, govorile da su na ovaj svijet došle da u njemu čim prije otkriju sve ono što drugima, prije njega, nije uspijevalo, i da s tom glavicom, ispod svilene kapice, čiji polukrug ne poštuju čuperci crne kose rasuti po čelu, već znaju kako će to ostvariti…
… Doživjela je taj prvi susret sa mnom kao nešto što zauvijek pokopava njezine snove da će u obitelji Juristić sve značajno učiniti prva, kao propast svijeta, u kojem je već imala mjesto kakvo nije mogao imati niti jedan član njezina roda, niti u prošlosti, niti u sadašnjosti.
– Zar ga nećeš poljubiti? – čula je sestra pitanje naše majke koja je tada stajala osmjehnuta kraj moga krevetca. – Vidi kako te gleda, kao odrastao čovjek, Bože mi oprosti.
– Neću ga poljubiti – odgovorila joj je drsko sestra, okrenula se i odlučno nestala iz sobe u kojoj je bio i otac, ponosan na sina, s oba djeda i obje bake, onda je u prizemlju, odlučna da im se ne vraća na kat, poluglasno promrmljala: – Rađati u tim godinama, kakve li pameti… Mogla je zbog njega i umrijeti u tim godinama…
Onda je zanijemila, otvorila ulazna vrata i u dvorištu ugledala bjelinu. Sipio je siječanjski snijeg, vitlao je pahuljice vjetar, stresla se od njegove hladnoće, brzo je zatvorila vrata i prišla peći da se zgrije.
Čudovište, lijepo čudovište. I neka odmah umre taj deran, bijesna, često je poslije i preda mnom ponavljala moja sestra i u Šomartu i u Dubravi.
Do tada je čvrsto vjerovala da će biti jedini član obitelji Bartola i Sofije Juristić, doživjela je slom čim je čula plač novog. Moj. Od tada je, zato, prema meni osjećala snažan otpor, ma što da sam radio. Sve što joj je u mome govoru i ponašanju, kasnije, bilo začuđujuće, stalno je prešućivala, od svega što nije mogla prešutjeti bježala je kao izbezumljena. Salijetao sam ju svojim napabirčenim pričama o Bosni kad god smo u prizemlju naše kuće u Dubravi bili sami, one „sitne“, lakše, saslušavala je ne pridavajući im osobitu pažnju, a one duže, danima najavljivane i neprimjerene mome uzrastu, prekidala je čim bih ih započeo…
Krešimir i Gabrijela, brat i sestra
(Iz neobjavljenog romana Dom blaženog djeteta)
Početkom prosinca tisuću devet stotina osamdeset devete, kada sam u Šomartu prohodao, imao sam deset mjeseci i dvadeset tri dana. To je pred svim članovima naše obitelji jednom rekla Gabrijela, koja je od tada stalno mjerila mjesece, dane, pa i sate moga života. Moj otac, Bartol, jedini odvjetnik u obitelji Juristić, bio je u punoj snazi, s pedeset godina više od mene, tri manje od brata Zvonimira, stalno nastanjenog sa suprugom Klelijom u Sarajevu. Moja majka, Sofija, bila je mlađa od muža devet godina i devet mjeseci, a sestra, Gabrijela, u to vrijeme gimnazijalka u Gradu, navršavala je šesnaestu. Godinu poslije bila je studentica prve godine likovnih umjetnosti u Zagrebu, nastanjena u tek kupljenoj kući u Dubravi, u kojoj je naš otac, napustivši onaj iznajmljeni u Gradu, odmah otvorio svoj odvjetnički ured. Svakoga je mjeseca, vikendom, napuštala tu kuću i, nimalo sretna što u njemu ima neobična brata, zajedno s ocem posjećivala je zavičaj.
Počela je dosta kasno iskazivati ljubav prema meni, a vrlo rano čuđenje prema svakoj mojoj riječi i misli.
Sa mnom je u zavičaju, gotovo podjednako kao i u zagrebačkoj Dubravi, morala dijeliti sve što je prije moga rođenja uživala sama, prvo mir i red zavičajnog doma u Šomartu, onda i tugu posavske izbjeglice. U toj tuzi se naša kuća u zagrebačkoj Dubravi često tresla dubokim uzdasima svojih ojađenih stanara. Njezino su i prizemlje i kat, kao i potkrovlje, vlažile suze i grijali uzdasi Gabrijelinog i moga djeda Martina i bake Jelene (po ocu), ujaka Gustava i ujne Marije Dubravić, s kojima je njihov sin Josip sa ženom Azrom i kćeri Danijelom dijelio sve snove o povratku u Posavinu, gotovo svakodnevno spominjući i odlazak u Kanadu. U njoj su djed Ivan, dječakom ministrant, potom prakaratur za nekoliko šomartskih župnika, i baka Ruška (po majci), oboje nagluhi i obnevidjeli, molili krunicu od jutra do večeri za istu stvar…
… Osuđeni na njezine sobe, od listopada tisuću devet stotina devedeset druge živjeli su sa mnom u toj kući kao u zatvoru. U prizemlju je bila jedna, dvostruke namjene: noću je bila spavaonica mojih roditelja i moja, danju odvjetnički ured. Odvojen tankim zidom, do njega je bio hodnik, s ulaznim vratima i vratima za blagovaonicu i kuhinju, iz kojega se silazilo u kupatilo i WC, a stepenicama odlazilo na kat i potkrovlje. Posebna vrata odvajala su ured od kuhinje s blagovaonicom, u kojoj je spavala i učila moja sestra, iza čijeg je dvokrilnog prozora bio zapušteni vrt. Kad god sam bio u tom prostoru, ako nisam čitao, vrijeme sam provodio uz taj prozor, zimi iza stakala, ljeti u njegovim širom otvorenim krilima, na čiji su sims povremeno slijetali golubovi. Hranio sam ih mrvicama kruha kao što sam hranio vrapčiće u dvorištu šomartske kuće i tako sam se i s njima posve sprijateljio. Gugutali su i kljucali mrvice preda mnom bez straha. S njima sam tako obogaćivao svoje mnoge usamljeničke sate u kući u Dubravi, ali i oni sa mnom svoje, s jednim posebno, bijelim kao snijeg. On mi je na simsu gugutao i kad na njemu nije bilo kruha, ostajao je na njemu dugo, dugo, kao da uopće nije znao letjeti. Ali, u tom našem zapuštenom vrtu bilo je i vrapčića, ne samo golubova. Nikad nisu ratovali, sve su u tom zajedničkom prostoru, u koji nije zalazila ljudska noga, dijelili bratski, bez borbe, uz gugut i cvrkut s kojima su u njemu i izražavali svoju slobodu i svoju sreću.
Na katu su bile dvije sobe s kupatilom i WC-om i čajnom kuhinjom, u potkrovlju jedna bez kupatila. U jednoj sobi na katu boravili su, jeli i spavali djedovi i bake, u drugoj Gustav i Marija, u potkrovlju Josip sa svojom Azrom i kćeri. Iza prozora svoje sobe naši su starci bili od ranih jutara do kasnih večeri, ne usuđujući se izaći na ulice velikog grada, bučne i neprohodne, prepune izbezumljenih i sličnih njima. I u prostoru oko kuće bili su nesigurni, tuđini u svome, svoji u tuđem. Jedino su svoji na svome bili u crkvi, koja se nalazila u parku, u blizini kuće, iako su ih i tu starosjedioci u početku gledali poprijeko, sve dok nisu svikli i na njihova lica…
Od prvoga dana jadikovali su kako im je i u tome dijelu Zagreba, u čiji su centar povremeno odlazili samo Josip i Azra, sve uskraćeno, gore nego stricu i strini u Sarajevu, iz kojega su im svjetski televizijski izvjestitelji slali slike smrti, samo sam ih ja opominjao da nisu u tome pravedni. Govorio sam im da imaju sve u odnosu na one koji su sa stricem i strinom, ali, kao da me nisu čuli, dodavali su svojim jadikovkama nove sadržaje iz svakodnevice svoje uskraćenosti. To me je boljelo i to je samo pojačavalo moju usamljenost, moju žalost i sram, i postupno određivalo izlaz iz takvoga stanja, spremajući me za odlazak iz svijeta koji nikako nije shvaćao muke drugoga, pa ni najbližnjeg. To da su nepravedni bili i prema mome ocu, koji ih je udomio, na štetu i svoju i moje majke, i moju i Gabrijelinu, ne samo prema gradu, prenapučenom prognanicima, nisam nikada niti spomenuo. Kako sam prateći na televiziji događaje u opkoljenom Sarajevu i ratnoj Bosni bio sve čvršći u saznanju da je naš život u Dubravi mnogo bolji nego li ondje, tako sam bio i sve glasniji u svojim upozorenjima na to, ali s upozorenjima je, zapravo, samo moja nesreća rasla.
… U satima kad smo bili zajedno, s ocem i majkom, Gabrijela se žalila da se u prizemlju osjeća skučeno, bila je tada razdražljiva i nekako posve neprirodna. Izmišljala je da ima obveze na fakultetu, na koje je zaboravila, i napuštala nas nepripremljene za njezin odlazak. Znao sam zašto je to činila: u prizemlju nije imala sve što su naši najbližnji imali na katu, niti isti broj soba, niti istu površinu prostora, niti istu njegovu namjenu. Najprostraniji je bio očev odvjetnički ured, u kojemu je povremeno također spremala ispite i crtala, ali tek kad su u njega prestajali dolaziti svakojaki ljudi, ujutro rijetko, popodne od 17 do 19 sati, ponekad i u skupinama. Ukopano u zemlju, kupatilo se prostiralo ispod razine svih nabrojanih prostorija prizemlja i bilo je mnogo veće od onih na katovima.
Od prvoga dana doseljenja, ni u jednom od nabrojanih prostora, kad sam u njima boravio, nisam mirovao. Od prvog svog koraka, nemiran sam bio i u Šomartu, gdje sam začet koncem travnja tisuću devet stotina osamdeset sedme, a rođen koncem siječnja tisuću devet stotina osamdeset osme u Gradu, udaljenom od Šomarta oko osam kilometara. U Šomartu sam prohodao kad to nitko od mojih bližnjih nije očekivao, iznenada, a odmah i siguran i hitar u hodu…
… Od moga plača, kasnije, u vrijeme progona ljudi iz zavičaja sa stoljetnih ognjišta, od kojega su najviše strahovali djedovi i bake, u listopadu tisuću devet stotina devedeset druge, kada sam se već bližio petoj godini života, podrhtavala su stakla tek kupljenog „mercedesa” mog oca Bartola. On je u vožnji neprestano zastajkivao, prilagođujući brzinu koloni autobusa s vojskom i civilima ispred sebe, ali i mojoj sigurnosti u krilu majke, na sjedištu do sebe, i svakojakim stvarima iza leđa i u prtljažniku. U autobusima su bili i bake i djedovi, ujak Gustav i ujna Marija bez sina Josipa, s nevjestom Azrom i devetogodišnjom Danijelom. Kolona se kretala prema Savi, prema, zapravo, jedinom još neporušenom mostu na njezinoj mutnoj vodi, koja je te jeseni 1992. imala i u Zagrebu boju ilovače.
– Neću tamo. Hoću u Sarajevo – pričao je moj otac svome bratu tri i pol godine poslije, u Dubravi, kako sam cvilio u „mercedesu“ i kako je taj moj plač, kad god smo u njegovome uredu bili sami, opisivao i sestri Gabrijeli, po povratku iz Šomarta u Zagreb, izrugujući me i pred njom. Kako smo se u takvim prigodama sjećali i njega i strine Klelije, pitajući se jesu li u Sarajevu dobro i hoće li nam se uskoro pridružiti. I kako smo se u svim svojim sjećanjima često vraćali u prošlost, mome druženju s njim, njegovim dolascima u Šomart vikendima, od proljeća preko ljeta do kasne jeseni, ponekad i zimi. Zahvaljujući njemu, isticao je i tada moj otac, kojega su poslovi sprječavali da bude u toj ulozi, i u nepoznati grad i u novi dom doputovao sam sa znanjem svih slova abecede. Zaslugom moga strica, donekle i rođaka Josipa, šomartskog učitelja, već kao trogodišnjak, znao sam i čitati i pisati. Od tada sam sve učio ubrzano, i od tada sam, zapravo, sve prisvajao ubrzano, ali sam i sve naučeno i prisvojeno nastojao i zapisati i podijeliti kako sa sestrom tako i s drugima…
(Da ga ti u Šomartu, moj Zvonimire, tako rano, ne nauči sva slova, ja bih danas, ovdje, u Dubravi, bio s njim miran, zadirkivao je često moj otac svoga brata kad mu je, kasnije, doputovao u prvi posjet. Ovdje čita sve i bombardira svojim znanjem sve. Kad smo s njim u kući, nemamo mira od njega niti jednog trena. Pred svima stalno ponavljam da ga je napala neka ratna bolest. Neka nepoznata i neizlječiva bolest. Zovem je ratitis.)
… Zahvaljujući tom ranom stričevom obrazovnom trudu u Šomartu, između mene i njega već je bio stvoren neobičan odnos, odnos oca i sina mnogo više nego li strica i nećaka. Stric je u meni prvi probudio ljubav prema knjigama i pisanju, a to mu je, valjda, i bio glavni cilj: otkako sam počeo tečno čitati i pisati, bez knjiga mi niti jednom nije došao u posjet. Obasipao me je i drugim darovima, i tako je do tada neiskazanu očinsku ljubav, u stvari, iskazivao prema meni. Sa strinom Klelijom, zapravo, nije imao djece, a već je bilo prekasno da ih očekuje u svome, inače, vrlo uzornome braku.
– U Sarajevu se, sine, ratuje, ondje je gore nego u Šomartu – uvjeravala me je majka prije nego što sam zaspao u očevom „mercedesu“ na putu do Zagreba.
– Idemo u Zagreb, tamo ćeš biti sigurniji nego u Šomartu – pomagao joj je otac. – Tata je jučer cijeli dan putovao od Zagreba, je li to znaš – upitao me je, onda se obratio supruzi: – Nisam ti ni stigao reći, Sofija, kako sam se baš namučio jučer. Zaustavljali su me na prijelazima, vraćali nazad, onda zvali da prođem. Možda ćemo tako dugo putovati i danas do Zagreba, ali tamo nas čeka Gabrijela, u našem novom domu. Sreća da sam nam na vrijeme osigurao dom i tamo.
– Neću Gabrijeli, neću tamo – cvilio sam i dalje. – Ona me ne voli. Hoću u Sarajevo… Hoću Josipu, ostao je u Šomartu sam, to je nepravedno…
– Doći će i on za nama, uskoro. Strpi se – tješila me je majka.
– I ja sam u to uvjeren – pomagao joj je otac. – Pridružit će nam se uskoro, vjeruj!
– Ali, nije pravedno – nastavljao sam s plačem – ostavili smo ga u Šomartu samog. Ostala nam je tamo kuća, puna svega… Baka Jelena je rekla da joj neće ostati ni temelji ako do nje dođe neprijatelj… To nije pravedno.
– E, pa, u pravu si, sine dragi, i nije pravedno – tješio me je otac. – A što je to danas pravedno, tek ćemo saznati. A možda i nećemo. Nikad.
– Hoću nazad u Šomart! Hoću nazad u Šomart! – ponavljao sam.
– Opasno je, sine – opominjala me je majka. – Opasno. Kao i ovo naše putovanje.
– Ostao mi je tamo prijatelj.
– Je li? Josip? A-aah, sjetila sam se… Onaj vrapčić?
– Vrapčić.
– Ima i u Dubravi ptica. U našem vrtu kraj blagovaonice – govorio je otac.
– Imamo i tamo i malih i velikih ptica. I vrapčića i golubova, i vrana i svraka – tješila me je majka. – I golubova bijelih kao snijeg.
– Eeee, samo da mi je tamo naći vremena i za njih – požalio joj se otac. – I ja bih se družio s njima, radije nego s raznim i neugodnim klijentima…
– A što ćeš ti uraditi ako se rat nastavi? – upitala me je majka. – Nećeš se moći vratiti u Šomart.
– Ako se rat nastavi, ubi’ću se – odgovorio sam joj. – Od žalosti, samoće i srama… ubi’ću se. Jer je ratovanje nekulturno. Stradaju djeca. Kako ovdje tako i u svijetu.
– U ime Isusovo, o, blažena djevice Marijo! Ma, jesi li ti ovo čuo, Bartole?
– Ubi’ću se! – ponovio sam odlučno.
Onda je i ona zanijemila.
Kako je vrijeme prolazilo, ta mi je prijetnja, od tada, postajala sve draža, u samoći, oslanjao sam se na nju kao starac na štap i kao vojnik na metak. Branila me je od misli da sam prognan, razgorijevala je u meni pobunu protiv svih koji su se mirili sa statusom prognanika iz zavičaja. S tom prijetnjom sam se i praznio i smirivao. S njom sam se smijao i sebi i drugima, a s njom sam i plakao.
… Čim smo prešli most na Savi, zaspao sam, osim mutne vode ispod mosta u koritu te velike rijeke i kolone autobusa ispred očeva „mercedesa“, ničega se više ne sjećam. Probudio sam se sa snom koji je od tada sve buduće dane i godine mog života u Dubravi stalno držao pod svojim nadzorom…
U tom snu cijelo nebo je govorilo iznad mene:
– Sve promatram i osluškujem dugo, dugo, vrlo dugo: otkad čovjek ratuje, nitko ne razumije djecu. Nisu ni tebe u Šomartu mazili, ni ukućani ni Šomarćani, vjerojatno će tako biti i u Dubravi, kamo sad putuješ.
– Zato sam u Šomartu, pred ovaj put, svima rekao da ću umrijeti od žalosti, samoće i srama.
– Zato sam tebe i odabrao da u ime djece, koja su u ratovima patila i koja i danas pate, govoriš, a i umreš ako treba. Možda će sve okrutne i nerazumne koji muče djecu na razne načine samo tvoja smrt zauvijek opametiti.
– Ali, ja neću da umrem, hoću da živim i da se s okrutnim i nerazumnim i na ovaj način borim. Hoću tako da živim, a ne da umrem.
– Ma, i ako umreš, nastavit ćeš živjeti u drugima – tješio me je Glas. – Vječno.
– Hoću da živim i da opominjem silne i nerazumne, a ne da umrem – ponovio sam. – Ne briga me u kome ću živjeti ako umrem. Strah me je smrti.
– Ako uradiš što ti sad predložim, nećeš se bojati ni smrti, nimalo. Kažem ti: živjet ćeš vječno.
– A što da uradim? – požurio sam s iskazivanjem svoje radoznalosti.
– Nastavi u Dubravi sve što si radio i u Šomartu. Stric te je naučio i čitati i pisati, čitaj, stalno čitaj, i piši. Slušaj starije, pamti svaku njihovu riječ, i zapisuj. Zapiši i ono što si od njih čuo u Šomartu. Sve što preživljavaš, zapisuj. Pišući ćeš sve prevladati, pa i taj strah. Ako i umreš mlad, nastavit ćeš tako život u onima koje ostaviš na zemlji u životu. Upoznaj sestru i sve starije s onim što naučiš, i nikad ne odustaj od povratka u zavičaj. Drži se onoga što ti je rekao fra Andrija o blaženim i svetim i sve će biti u redu.
– Ali, ja odavno već sve zapisujem. A sestra me izbjegava, ni roditelji za mene nemaju dovoljno vremena, bake i djedovi mi se podsmjehuju. Ne shvaćaju me ni oni ozbiljno.
– Oprosti im! Stari su i preplašeni. Protjerani iz Šomarta, ne znaju što ih čeka u Dubravi, hoće li se ikad više vratiti u svoj prvi dom?! Oprosti im! Obećaj!
– Obećavam.
– U ovome našem razgovoru pronađi svoj spas za sve svoje buduće kušnje u poslanju kojeg si se prihvatio i prije mog javljanja za spas djece koja zbog ratova u svijetu svaki dan ginu. Gladuju i pate. Muče ih u rudnicima, zlostavljaju u javnim kućama. Sve si to već u Šomartu na televiziji vidio i s majkom i s djedovima i bakama, s tim si se strahotama i učvrstio u takvom svom poslanju. Ali, o meni ni riječi ni pred vršnjacima koji te u Dubravi čekaju, koji su tamo prognanici, kao i ti. Ni pred roditeljima, ni pred sestrom, ni pred bakama i djedovima. Ni pred Josipom koji će vam se uskoro sigurno pridružiti.
– Obećavam. Ni pred sestrom.
– S njom ćeš se zbližiti samo ako joj kažeš da ćeš joj otkriti nešto veliko, jednu veliku tajnu. Ali, tu tajnu, tu praznu riječ, ne smiješ joj ni na koji način objašnjavati! Jesi li razumio? Ne smiješ! Kad stigneš u Dubravu, zapiši sve što sam ti sad rekao, više ti se neću javljati.
– Zapisa’ću.
– I zapamti: sve dok dišeš, nikome o ovim mojim riječima. Zakuni se!
– Kunem se.
– Neću ti se više javljati ni ako prekršiš svoju zakletvu, ni ako zaboraviš riječi koje sam ti sad izgovorio. Valjda si ih zapamtio. Javit ću ti se samo ako iznenada umreš, da svojom pojavom i glasom potvrdim da to nisam mogao spriječiti. Sve sam ti ovim kazao.
– Ali, tko si ti?
Nebo je zašutjelo, udaljio sam se od njega i isplivao iz sna. Njegov Glas nikada više nisam čuo, ni u snu, ni na javi, upravo je zato u meni trajao kao zapovijed čije se upute ne smiju iznevjeriti, jer se strogo moraju poštovati. Taj mi je Glas, ustvari, svih narednih dana i godina, u toj svojoj postojanosti u zanijemjelosti i mističnosti, u kojima je svoj život jednakim intenzitetom nastavila i moja zakletva, bio jedini istinski prijatelj u mojoj samoći, žalosti i sramu. S Njim sam se osjećao sigurnijim i jačim i kad sam se u malodušnosti ljuljao poput pijanice. I tada sam pred drugima, i najbližnjim i najdražim, uvijek, baš uvijek, i u času svoje smrti, o Njemu uporno šutio i šutio… I svima sam sve opraštao, samo ratnicima nisam.
… Kako smo na tom dugom prisilnom putovanju savladali mnoge prepreke, koje su putnicima postavljali neprijateljski vojnici, o čemu je moj otac pričao mojoj majci prije tog mog neobičnog sna, ne znam. Znam da sam i umoran i pospan stigao s Njim pred svoju sestru, kao s glavnim pravilom za svoj budući život, kad su naš novi dom već obasjavala svjetla. Znam da sam preko puta naše kuće, na trotoaru, vidio jednu djevojčicu kako svoj pogled stalno šalje prema meni, dok ju je za ruku vodila nepoznata žena… Zastajkivala je idući za nešto odraslijim vršnjacima, za kojima je s tom ženom, kasnije, skrenula u drugu ulicu i na njoj nestala. Svi su mi djelovali izgubljeno, kao da su nekoga tražili, a njega ni te rane večeri nije bilo u tom dijelu grada… Znam da je početak toga dana 1992. na polasku iz Šomarta bio sunčan, ugodno topao, da su takvi bili i svi naredni dani listopada, gotovo i svi dani studenoga, sve do devetnaestog, kada je pao prvi snijeg…
(Tri i pol godine kasnije mnogo toga daleko strašnijeg saznao sam iz stričeva dnevnika o ratnim danima u Sarajevu čiji je rukopis danima pretipkavao u očevom uredu u Dubravi. On me je i potresao i obespokojio, učvrstio u odluci da zaprijetim svijetu živih, čija me je zbilja bacila u očaj i samoću, da ću ga zauvijek napustiti i ožalošćen i posramljen.)
… Godinu poslije rušenja Vukovara putovao sam prema sestri u Dubravi sa slikama njegova stradanja, zapamćenim u Šomartu, gdje sam, u našemu domu, pred put u Zagreb, gotovo svakodnevno bio ispred tv-ekrana, zajedno s majkom, djedovima i bakama. Pamtio sam pjesmu neprijateljskih vojnika o klanju Hrvata, vodotoranj izbušen granatama, kolonu starica, staraca i djece sa zavežljajima, osakaćena stabla u nekoj pustoj ulici, u kojoj su sve kuće bile spaljene i do temelja srušene. Pamtio sam i lice uplakane djevojčice u koloni tih Vukovaraca, s djedovima i bakama te sam slike, jednoga vikenda i sa sestrom, pratio na ekranu televizora nijem i zgranut gotovo svakodnevno… Tekle su suze i niz moje obraze, ali nije se čuo ni njihov ni moj plač…
… Imao sam dojam da sestra nije bila obradovana mojim dolaskom, da se ponovno pitala što se to dogodilo našim roditeljima, nakon toliko godina od njezina rođenja, dvije godine prije prvih demokratskih izbora u jugoslavenskim republikama, kad su još mirno živjeli u tom posavskom mjestu, u prekrasnoj jednokatnici, ljeti okruženoj cvijećem, ujesen zasutoj lišćem iz hrastove šumice u svojoj blizini, da su se na novo dijete odlučili tako kasno i neočekivano? Više puta takva je pitanja, nakon moga rođenja, zapravo, postavljala u Šomartu glasno i djedovima i bakama i ne sluteći da ću ih upamtiti. Iščekujući prognane Juristiće i Dubraviće, ona kao da opet na njih nije imala odgovore, ni u „svojoj” kući u Dubravi, „svojoj” upravo zato što je u njoj strahovala da će se u njezinim prostorima brzo naviknuti na toliko različitih života, baš zato što je s njima bila u jednome krvotoku… Sa mnom, eto, kao da i nije…
… Bila je u završnom razredu gimnazije u Gradu i stanovala je kod čika Sulje Mustafića, velikog prijatelja djeda Martina (po ocu), dok me je majka čuvala u trbuhu, iz mjeseca u mjesec sve teže i teže. Rodio sam se kad je bila čvrstog uvjerenja da je njezino mjesto kraljevne u našoj obitelji neupitno, moj prvi plač upozorio ju je, međutim, da bi moglo pripasti i meni. Otac je u to vrijeme moga odrastanja stalno isticao kako su se on i stric Zvonimir, zajedno s bakom Jelenom, dok su se školovali, strašno patili da bi postigli svoj cilj, i da će, upravo zbog toga, sve učiniti da se takav život ne ponovi i njegovoj djeci.
– Ako smo Zvonimir i ja morali pješačiti svaki dan od Šomarta do Grada, gladni i gotovo bosi, ne mora i moja kći, neće ni moj sin – dok sam ondje rastao, ponavljao je često kad god bi ga netko u kući, a najčešće je to bio djed Ivan, jer je imao najstarije pamćenje, podsjetio na to pitajući se zašto ne bi tako mogla i Gabrijela jer je osnažila, već sazrela u djevojku. – Samo moj brat Zvonimir i ja znamo i za te muke našeg školovanja. Neka zaobiđu moju Gabrijelu, sada su druga vremena. Zaradit ću i za nju, kao i za sve druge u kući, poslije nje i za svoga Krešimira.
– Namučili ste se vas dvojica, sine, ali namučili smo se i Jela i ja – opominjao ga je u takvim prigodama djed Martin, a ja sam pamtio i zapisivao i te njegove riječi. – Više tvoja mama nego ja, i to je puna istina, ali sada smo, opet, svi na dobitku: mi kao starci, jer o nama brinete obojica, vas dvojica kao svoji ljudi, neovisni od bilo koga. Tako će biti i s našom Gabrijelom.
– Ali bez pješačenja – ponavljao je njezin i moj otac. – Sto put smo razmišljali da odustanemo od školovanja, i Zvonimir i ja, dok si ti bio tamo, a mama s nama ovdje, sama, ali, izdržali smo. Nije nam dala mama da odustanemo, a njoj je bilo i najteže. Gabrijela ima mene, ne mora kao mi svaki dan pješke do Grada, kod čika Sulje joj je kao i kod kuće…
– Pametno zboriš, moj zete – odobravao je mom ocu djed Ivan koji je i toga dana vraćao mog oca u ta davna, davna vremena o kojima ništa nisam znao. – Pametnom nemam što dodati, odo’ ja svojoj Ruški, pa vi nastavite bez mene…
… U to vrijeme, otac je u svoj ured u Gradu, u kojemu mu je majka bila tajnica, desna ruka u svemu, kako je govorio, putovao automobilom svaki dan, dolazeći u iznajmljeni sobičak rano, a napuštajući ga kasno. Samo je jednu godinu, dok sam još bio na majčinoj sisi, sve poslove u uredu obavljao sam. I prve su godine, međutim, uz mene češće boravili bake i djedovi, nego li majka, jer je ona za nas i kuhala i prala i spremala, a druge, kad se ponovno vratila u ured svoga muža, gotovo samo oni. S odgojem primljenim od djedova i baka u Šomartu doputovao sam u zagrebačku Dubravu kao s blagom čiji je sadržaj zbunjivao i raspamećivao odrasle, a mene pomalo i zabavljao raspaljujući maštu i jednima i drugima. Moju sestru raspamećivao je ponajviše. Djedovi su me učili povijesti, počesto i u prisustvu fra Andrijinom, čiju su prašinu razgrtali i prije razaranja Vukovara i napada na Dubrovnik, Ravno i Sarajevo. Tako su svojim slušateljima dokazivali da su i oni netko, iako za iskazano znanje nisu imali značajnije papire školovanih. Tako su i tim svojim znanjem u meni stvarali strah da će prostor moje zemlje, njezine planine, ravnice, šume i rijeke opet naseliti zlo i obojiti krv. Uvjereni da ih u znanju ne mogu provjeravati, preda mnom su bili posebno razmetljivi u takvim svojim pričama, a nemoćan da ih odmah odbacim, ja sam ih, opet, prisvajao kao vlastite svetinje. Tek kasnije sam ih počeo i dograđivati i razgrađivati. A takvi su moji „učitelji“ bili i u svojoj mladosti: prvo je Ivan Dubravić, moj djed po majci, pred svojim prvim susjedom dokazivao svoje znanje iz knjiga ondašnjih župnika, oko kojih se stalno motao, služeći im kao prakaratur, onda ga je Martin Juristić, moj djed po ocu, primajući ga u svoju kuću kao najrođenijeg, uvjerio da ni on nije repa bez korijena. Pokazao mu je knjige svojih predaka, među kojima je bilo i fratara, od kojih se nije odvajao ni u svome krevetu. Da su ga stranice tih knjiga najbolje upoznale s duhom njegove zemlje Bosne, saznao je i Ivan Dubravić iščitavši svaku riječ u njima po nekoliko puta. Kad su Bartol Juristić i Sofija Dubravić, kasnije, postali muž i žena, i kad su se još više zbližili i orodili, sadržajima tih knjiga hvalisali su se obojica pred svakim, kao svojim najvećim bogatstvom, preda mnom ponajviše, i ne pomišljajući da me njima opterećuju i krivo usmjeravaju u odgoju…
… A čim sam u Šomartu progovorio, Gabrijela je uočila moju potrebu da sve što naučim novo odmah iskažem pred drugim. Nije imala za to ni malo strpljenja. Uz tu moju osobinu, zapamtila je još jednu: svemu ružnom, što sam živio u svojoj sadašnjosti, što sam saznavao od starijih, posebno onome što mi je dolazilo iz daleke prošlosti u kojoj sam prepoznavao i pojedinosti svoga kratkog boravka na zemlji, suprotstavljao sam lijepo. Zlo sijano Vukovarom, Dubrovnikom, u Ravnom i Sarajevu, nikako nisam shvaćao, a dobrotu sam pronalazio u svemu, ponajviše ondje gdje je drugi nisu mogli niti zamisliti…
… Sve je moja sestra mogla shvatiti, ali da u tim svojim godinama tako suvereno koračam i kroz prošlost i kroz sadašnjost – nikako…
… Odlazeći na studij u Zagreb, ostavila me je u Šomartu sigurna na nogama, ali i u čitanju. Uzela me je prva za ručicu pred kućom u zagrebačkoj Dubravi nakon izlaska iz očeva „mercedesa“ s majkom, iako je otprije znala da u hodu odbijam svaku pomoć starijih. Zrncima smiješka u uglovima usana kao da je iskazivala radost što je ponovno sa mnom, ali mu i tada, kao i u Šomartu, kad god smo bili zajedno, nije dozvoljavala da se razlije po cijelom licu ni preda mnom niti pred ocem i pred majkom. Po tome sam zaključio da mojim dolaskom nije bila baš previše obradovana. Čim je iz pretovarenog vozila, uz njezinu pomoć, sve stvari unio u kuću, naš se otac, potom, odmah zaputio prema autobusnom kolodvoru. Krenuo sam s njim. Prvo smo do našeg novog doma dovezli djeda Martina, baku Jelenu, Azru i Danijelu, onda djeda Ivana, baku Rušku, njihova sina Gustava i nevjestu Mariju. S autobusnog kolodvora u svome sjećanju sačuvao sam vrlo tužne slike: kamo god sam okrenuo svoj pogled, vidio sam ljude sa zavežljajima, nesigurne u novome prostoru, kao što sam bio i ja. Vidio sam veliki grad čija me je stvarnost i plašila i privlačila…
… U prenapučenoj kući u Dubravi, konačno, nedostajao je još samo Josip Dubravić, zapovjednik šomartske obrambene jedinice HVO-a, čiji su dolazak s nestrpljenjem iščekivali i supruga i kći, ali i ostali članovi obitelji Dubravić i Juristić…
… Od tada sam pred sestrom stalno započinjao svoje priče o pročitanim knjigama koje sam dobivao od strica i o onim njezinim i očevim s police naše kuće u Šomartu dok je ona studirala u Zagrebu. Uvjeren da će nam se pridružiti stric sa strinom, želio sam, prije toga, da joj pokažem što znam o svojoj zemlji, da je uvjerim da i ja nešto učim, ne samo ona, i da je bolje upoznam s blagom svoga odgoja u zavičaju, ali ona me je vješto odbijala, pravdajući se da mora na Akademiju, bježeći iz kuće čim bih s njom razmijenio riječ-dvije. Ostavljala me je često s bakama i djedovima u plaču, od kojega su i starcima i staricama frcale suze, pogotovo onda kad sam im u svojoj muci počeo izgovarati i ovo:
– Neću više ni s vama. Hoću samo sa stricem Zvonimirom i s rođakom Josipom.
– Dabogda, dijete drago – odgovarao mi je djed Martin vlažnih očiju. – Tvoj nam se stric, izgleda, neće još zadugo pridružiti. Htio ti ne htio, morat ćeš samo s nama. A kako je nama ovdje s tobom, ni’ko nas i ne pita. Otkako smo, kad i ti, ovamo stigli iz Šomarta, ovdje iz dana u dan trunemo umjesto da živimo. A i Josip… nema ga još… Kad će ovamo, ni’ko to ne zna… A neće ni on ovdje na Gavanovo blago, kao ni mi s tobom, ne brini.
– Ali, ja neću s vama – bio sam odlučan. – I neću i neću. A i Josip će ovamo uskoro.
– Ma, kako i to znaš, pametnjakoviću? Ne bismo ni mi s tobom, al’ moramo. K’o i ti s nama. I misliš da mi ne brinemo što je tvoj stric u Sarajevu odavno zatočenik – pomagala je svom mužu baka Jelena. – Samo da preživi strahote koje ga tamo tek čekaju. Brine i nas to što nam Josip iz Šomartu još ne dolazi, ne misli da ne brine…
– Snašle ga tamo, možda, velike nevolje, zato kasni – govorio je djed Martin brišući rupcem suzne oči. – Da naš unuk Krešimir, moja Jelo, u Šomartu osnova onu svoju odbranu, kako je namjerav’o prije polaska ‘vamo, lakše bi bilo i Josipu – pokušavao je, potom, djed Martin da sve okrene na šalu. – I možda se mi iz Šomarta ne bi’ ni pomakli. S njegovom odbrambenom silom, bili bi’ zaštićeni i od najopakijeg osvajača. Bolje nego s Josipovom, koja je, izgleda, u Šomartu skroz kapitulirala, pa se ’vamo i dobar njezin dio pokrenu s nama u onim autobusima od čijeg mi se drndanja još uvijek sve prevrće u želucu – zaključio je namigujući mi više puta.
– A ja ću svoju obranu osnovati ovdje – požurio sam s odgovorom na ovu neočekivanu preobrazbu svog djeda Martina iz suza u šalu. – Tamo nisam imao vremena da je osnujem. Ovdje sigurno hoću. Ovdje je više mojih vršnjaka nego u Šomartu pred polazak ovamo. Viđam ih stalno u parku, osnovat ću s njima svoju družinu, uskoro.
– Viđam ih i ja – rekla je baka Jelena. – Skakuću po parku k’o vrapčići. Nema ih baš mnogo, ali i u ono nekoliko njih previše je jada. Više nego li u nama svima u ovoj kući. Kad god idem u crkvu, oni su u parku. Jadna djeca.
– Ma, o čemu to ti, prijo? – pitala ju je baka Ruška.
– O svome jadu. Popucat će od moga jada, na moju istinu, prijo, i zidovi ove kuće, kamo li neće moje slabašno srce. Nije mala stvar ostaviti onakvo imanje u Šomartu neprijatelju, onda odavde veremiti za sinom u dalekom gradu.
– Imaš ti jako srce, Jelo, to dobro znam samo ja. Što je sve ono izdržalo u ona vremena, kad nam je oboma bilo najteže, kad smo bili razdvojeni, izdržat će opet. Ali, moje srce, ono je sve sporije.
– Dabogda, moj Martine. Dabogda! Tvoje je srce mnogo jače od moga. Izdržalo je Tuzlu, Zenicu, Stolac, Jablanicu, što ne bi ovo sad…
– E, vala, prika, ako sam dobro čuo, i jest se tvoja Jela namučila s tobom dok si bio tamo – govorio je djed Ivan. – Tol’ke ti je godine u Šomartu odgajala djecu sama, bez tebe. Promatr’o sam sve iz svoga dvorišta, preko one tarabe što nas je razdvajala. Namučila se ona, namučili se tvoji sinovi, pošteno su se namučili svi.
– A tvoja Ruška, biva, nije se namučila s tobom – odgovarao je uvrijeđeni djed Martin svome prijatelju. – Više si vremena proveo s onim fratrima u Šomartu, nego li s njom. Skupljao im lemozinu, otpuhiv’o prašinu s njihovih knjiga, dok je ona, sirota, sve sama i u kući i oko kuće, sa Sofijom i Gustavom, više nego s tobom.
– E, istinu govoriš. Istine o otpuhivanju prašine s knjiga se ne stidim, njome se pred svakim hvalim. Otpuhivao sam prašinu s njihovih knjiga ne bi’ li ih i pročit’o. Oni nisu imali vremena za sve njih, imali su za probrane, a ja sam i za svakakvu knjigu uvijek im’o vremena. Zato povijest Bosne znam bolje i od tebe.
– U nju sam te, moj prika, prvi ja uveo, ti si to, izgleda, već zaboravio. A mene su, opet, u povijest stalno uvodili oni onamo, dok sam boravio u Zenici i Jablanici, Tuzli i Stocu, da to opet ne ponavljam pred ovim maksumom. Kako su oni mene, tako sad i ja poučavam svog unuka. Nek’ dijete zna povijest svoje Bosne, trebat će mu.
– Tome ga učim i ja zajedno s tobom, ali još malo pa će on nas. Naš unuk, prika, napreduje mimo sve djece.
– Tako i treba! – bljeskao je ponos na licu moga djeda Martina. – Zahvaljujući meni, nešto i tebi, ali i fra Andriji. I da se dalje oko toga ne svađamo. Dosta.
– Dabogda, moj Martine! – opet je opominjala baka Jelena svoga muža. – Naš unuk malo-malo pa poziva strica iz Sarajeva, kao da smo mu mi ovdje baš svi dojadili.
Onda se u njihov razgovor s malim zakašnjenjem uključila i baka Ruška:
– I meni se čini, prijo, da je tako. A ako je moje uho po’vatalo sve što ti prika Martin malo prije reče, moj Ivane, ovdje ti nema više bježanije od mene.
– Šuti, ženo, ipak mi je dobro ovdje, makar i s tobom. Još nam je svima živa glava, a da u Šomartu osta’smo, ’ko zna bi li je bilo i na mom i na tvom ramenu.
– Jà! K’o da će ti ovdje, bezbeli tako misliš, glavna nevolja biti samo moj jezik.
– I ne samo meni. Svima koji se ovdje brane od ovih zidova samo jezikom, dok bulje kroz prozor na ulicu, u nepoznate ljude, samo pričom, kao i nas dvoje. Ali, kažem, šuti, i zahvali zetu Bartolu što nas spasi na vrijeme i od metka i od noža. Jesi li vidjela jučer na televiziji onaj pokolj na pijaci u Sarajevu…
(… Razgovori, razgovori, razgovori. O smrti i zlu. O dobru i zlu. Svaki dan. A na Zemlji su samo blaženi ljudi! Samo blaženi, tvrdio mi je fra Andrija…)
… Od prvog dana useljenja prognanika, s kojima je, i izvana i iznutra, sve brže starjela, kuća u Dubravi počela me je pamtiti na sličan način kao i kuća u Šomartu. Bio sam u njoj najmlađi, ali najdrskiji. Od prvoga koraka, ujutro, svima sam određivao svoj ritam života, svima sam nametao svoje sate mira i svoje sate buke. A moj odnos prema vremenu sestru je izluđivao: vrijeme je za nju i u šomartskoj jednokatnici značilo toplinu i mir prostora, trepet svjetlosti s kojom se rađaju novi oblici i boje, a za mene žurbu koja panično troši svijest da ono protječe prebrzo i da je svaka njegova minuta vrijedna onoliko koliko čovjek u njoj iskoristi svu snagu svoga srca i razuma.
Svojim plačem bez ikakva povoda, i u toj kući u Dubravi, u početku, budio sam ih kad sam htio, bilo onda kad su svi spavali, ili kad su se najumorniji odmarali, kad su najvrjedniji obavljali neodložne poslove. Kao i u Šomartu, i noću i danju, i u novome domu, morali su se prilagođivati meni. U vremenu u kojem sam odrastao bio sam diktator, čije je zapovijedi najbolnije podnosila upravo moja sestra. Tužili su se na njih i otac i majka, premda su upravo oni najviše riječi trošili tješeći Gabrijelu da će to mrvljenje vremena prestati čim sviknem na nove prostore, ne samo u kući već i izvan nje, u njezinoj okolici, jer ću se njima kretati sigurnijim korakom, i trčanjem trošiti više energije, a to znači da ću brže tonuti i u dublji san…
… I dok sam u Šomartu, i prije nego što sam prohodao, a nakon što jesam i drskije, puzeći, rušio sve što nije bilo na vrijeme sklonjeno u prostoru, sada sam, napuštajući u nedoba ležaj oca i majke s kojima sam spavao, vrlo često i prije zore, budio uspavane i u prizemlju i na katu i u potkrovlju. Premda sam joj zagorčavao život i u Šomartu, Gabrijela se toga razdoblja svoga djetinjstva u zavičaju sjećala s nostalgijom, njegova kakvog takvog mira, reda i svoga gospodarenja njime posebno. U njemu je ipak bila njegova glavna vlasnica, neprikosnovena u svemu, u ovome u kojemu sam ja nastavljao svoje izjednačavanje s odraslima tek suvlasnica njegovih najnemirnijih djelića…
… Ni mome napredovanju u otkrivanju svijeta oko sebe, u Šomartu, nije se nikada prestala čuditi. Kad sam, ondje, već u trećoj godini naučio čitati, preskačući razne ilustrirane početnice, s kojima mi je vikendima dolazio stric Zvonimir, i zanimajući se za knjige iz njezine školske torbe, bila je zbunjena. Kad sam se, potom, u zagrebačkoj Dubravi, prestavši se ponašati kao diktator, čije noge nigdje ne miruju, okrenuo literaturi odraslih, koja se nalazila na polici očeva ureda, počela me je doživljavati kao biće sasvim strano njezinom poimanju realnog i mogućeg. I, kad sam, napokon, svoju radoznalost sve izrazitije počeo usmjeravati klasicima, domaćim i svjetskim, koliko i knjigama koje su govorile o povijesti, filozofiji i religiji, počela je doživljavati i svoju i moju stvarnost kao san, ne uspijevajući da se od mene u mislima odvoji ni dana, ma što radila i ma kuda se kretala. Iako se pravila da to ne čini, kao da je u tom potajnom praćenju moga odrastanja, stalno bila u snu, na nebu, a niti sata budna na zemlji…
… A sa mnom u razgovoru vrlo rijetko, uvijek u bijegu od mene, iako sam s njom stalno razgovore započinjao prvi. Uvijek se pravila važna i uvijek je bila u žurbi. Nemam ja ništa s djecom, govorila mi je svojim ponašanjem, neću uopće da slušam njihove brbljarije. Još ne znaju pravilno izgovarati ni najjednostavnije riječi. Za njih je kava krava, suma šuma, klopopac poklopac, juka ruka, kako, onda, s njima da razgovaram. Bojala se i moga znanja i moje prerane zrelosti i slutila je da će se sve naglo prekinuti kao što je sve naglo i započelo… U Šomartu kao da je bila ljubomorna što mnogi dolaze da me čuju i vide, a s njom tada ne razmjenjuju ni riječ, a u Dubravi kao da me je sve više mrzila. Nisam se mirio s tim. Nikako…
… Svoje znanje i zrelost, međutim, nisam skupljao samo čitanjem, već i pažljivim slušanjem odraslih, i djedova i baka, i oca i majke, i ujaka i ujne, svih koji su, prvo, u našu kuću u Šomartu, potom i u Dubravi, navraćali, i svih koje sam, malo-pomalo, u obližnjem parku i u crkvi slučajno upoznavao. Sve što sam čitao, usvajao sam brzo, kao i ono što sam slušao i gledao na televiziji. Živio sam u vremenu strahota, od kojih me nitko nije mogao zaštiti, u kojem su djeca, preko noći, postajala starci, a starci djeca. I jedni i drugi prema svemu što su proživljavali, i što su osjećali da ih čeka kao teškoća, morali su se određivati prečacima, najčešće pogrešnim, vrlo rijetko razložnim, dobro provjerenim, odavno utabanim. Ja sam to sve glasnije činio prijetnjom da ću umrijeti od žalosti, samoće i srama…
… Veliko znanje osvajao sam na razne načine, na razne načine nastojao sam i da ga podijelim s drugima. Nažalost, nitko nije imao strpljenja da me sasluša bez podsmijeha i izrugivanja, sestra je od bilo kakvoga glasa mojega znanja bježala kao od vražjeg zvona. Kad god se čudila otkud ono i u mojoj glavi, odgovarao sam joj: Pa, tako je i u glavama druge djece, pametne kao ja. A zar si ti pametan? – uzvraćala mi je sestra. Ja sam vrlo pametan – odgovarao sam ozbiljno zagledan u nju sve dok ne bismo prasnuli u smijeh oboje…
… Na samom početku svoga života, za razliku od Gabrijele, upravo zato, znao sam što hoću i imao sam moći i da to ostvarujem, usprkos opiranju odraslih koji su bili mišljenja da to činim prerano, osim djedova i baka, čiji sam bio miljenik, iako su mi se u svim razgovorima najčešće podsmjehivali. U mojoj svijesti da se svi Juristići rađaju bez ikakvih želja, a umiru s milijunima neostvarenih, bilo je suviše drskih zahtjeva da se sve obrne naopačke: odmah s rođenjem mora se točno znati što se hoće, prije smrti mora se ostvariti sve što se može!
Sestra je upravo o tome uvijek razmišljala drukčije. Za nju je vrijeme od rođenja do smrti bilo prostor oceana, čiju je vodu, ne kušajući dubine, jedino obožavala kao pjenu kojom se umivaju pješčane plaže uz obalu. U vremenu tek započetog života ona se osjećala kao ispod mladog stabla kroz čiju krošnju sunce prodire s mnoštvom dukata, šara njima hladovinu na čijem se ćilimu odmara, uz kist, boju i papir, kako je to ljeti i činila ispod hrasta u dvorištu zavičajne kuće. Kad god su je otac i majka, u posljednjoj godini gimnazije, zadirkivali da će uskoro doći vrijeme i njezine udaje i da ne valja što sve momčiće, koji su je salijetali i u Šomartu i u Gradu, tako drsko odbija, ona im je odgovarala da će na to još pričekati. Doba svoje mladosti ne želi ni s kim dijeliti, govorila im je, dok sam ja i o tome razmišljao na svoj način…
… Čim sam progovorio, zapravo, i o svojoj ženidbi pričao sam im drukčije. Oženit ću se uskoro, odgovarao sam svakome tko god mi je postavljao takvo pitanje, ali izabrat ću stariju od sebe, i, kad ona umre, steći ću pravo, i građansko i crkveno, i na drugu, a možda i na treću ženu. Upravo zato budim se u nedoba, kad stariji od mene spavaju, da ne gubim vrijeme u višesatnom snu…
Čudovište, pravo čudovište, odgovarala je na takve moje izjave Gabrijela pred raznim radoznalcima. Čudovište!
… Da, otkad sam u Šomartu stao na noge, imam nešto u sebi što prije mene nije imao niti jedan član obitelji Juristić. Pred sestrom i u Dubravi iskazujem zrelost koja je kraj mene na trenutak zaustavi kada me podrugivački pita jesam li to ja još u majčinom trbuhu završio sve škole i pročitao sve knjige koje jedan ljudski život uopće dopušta. Od toga ona bježi, to je ono što još nema hrabrosti da mi prizna, a ne zato što sam nekada, u Šomartu, govorio kava umjesto krava, suma umjesto šuma, juka i luka umjesto ruka, klopopac umjesto poklopac, kako me je na takav moj govor jednom ondje već podsjetila majka. Uvijek joj odgovaram: da, još u majčinoj utrobi završio sam sve škole, ali ona nastavlja: Zar i one iz književnosti, s kojima se najčešće bježi iz stvarnosti, ili se s njima tek pronalazi i prepoznaje vlastita stvarnost? Da, i te. Ukočena od mojih odgovora, i dalje se u sebi iščuđava: Zar i one iz povijesti koje vraćaju život zaboravljenom i mrtvom, i one iz znanosti što sve uozbiljuju dokazujući koliko je priroda pametnija od čovjeka i koliko su mu njezine tajne još uvijek nedostupne? Da. Kratko i odrješito: Da. I tako je s tim da uvijek odgonim od sebe, tako se uvijek, poražen, vraćam u svoju samoću i žalost, s novim dokazom da me svojim pitanjima samo ismijava …
… Jednom se kraj mene zaustavila duže. Nikad nisam utvrdio zašto mi je tada otkrila kako se osjećala onoga dana kada se sa mnom prvi puta srela, odmah po majčinom povratku iz porođajne klinike Grada u siječnju tisuću devet stotina osamdeset osme, u jednoj od naših soba na katu…
… Čim me je ugledala u krevetcu, ispričala mi je to sestra i pred moju smrt, doživjela me je kao izvor svjetlosti proključao iz stoljetne tmine u kojoj su tako dugo svi njezini Juristići tražili sebe, i oni koje više nisu pamtili niti njezini djedovi i bake, i oni čije je misli i ideje o slobodi Juristića i njihovu kozmopolitskom rodoslovlju bilježila jedna knjiga, starija od svih živih Juristića, brižljivo čuvana pod jastukom našeg djeda Martina, kao što je i ona o stećcima, pod jastukom djeda Ivana …
… Od bjeline rublja u kojem sam bio ušuškan, razlikovalo se samo moje lice boje purpura, čije su joj oči, širom otvorene i zastale na njoj kao na jedinoj koja u njihovom plavetnilu prepoznaje nebo, govorile da su na ovaj svijet došle da u njemu čim prije otkriju sve ono što drugima, prije njega, nije uspijevalo, i da s tom glavicom, ispod svilene kapice, čiji polukrug ne poštuju čuperci crne kose rasuti po čelu, već znaju kako će to ostvariti…
… Doživjela je taj prvi susret sa mnom kao nešto što zauvijek pokopava njezine snove da će u obitelji Juristić sve značajno učiniti prva, kao propast svijeta, u kojem je već imala mjesto kakvo nije mogao imati niti jedan član njezina roda, niti u prošlosti, niti u sadašnjosti.
– Zar ga nećeš poljubiti? – čula je sestra pitanje naše majke koja je tada stajala osmjehnuta kraj moga krevetca. – Vidi kako te gleda, kao odrastao čovjek, Bože mi oprosti.
– Neću ga poljubiti – odgovorila joj je drsko sestra, okrenula se i odlučno nestala iz sobe u kojoj je bio i otac, ponosan na sina, s oba djeda i obje bake, onda je u prizemlju, odlučna da im se ne vraća na kat, poluglasno promrmljala: – Rađati u tim godinama, kakve li pameti… Mogla je zbog njega i umrijeti u tim godinama…
Onda je zanijemila, otvorila ulazna vrata i u dvorištu ugledala bjelinu. Sipio je siječanjski snijeg, vitlao je pahuljice vjetar, stresla se od njegove hladnoće, brzo je zatvorila vrata i prišla peći da se zgrije.
Čudovište, lijepo čudovište. I neka odmah umre taj deran, bijesna, često je poslije i preda mnom ponavljala moja sestra i u Šomartu i u Dubravi.
Do tada je čvrsto vjerovala da će biti jedini član obitelji Bartola i Sofije Juristić, doživjela je slom čim je čula plač novog. Moj. Od tada je, zato, prema meni osjećala snažan otpor, ma što da sam radio. Sve što joj je u mome govoru i ponašanju, kasnije, bilo začuđujuće, stalno je prešućivala, od svega što nije mogla prešutjeti bježala je kao izbezumljena. Salijetao sam ju svojim napabirčenim pričama o Bosni kad god smo u prizemlju naše kuće u Dubravi bili sami, one „sitne“, lakše, saslušavala je ne pridavajući im osobitu pažnju, a one duže, danima najavljivane i neprimjerene mome uzrastu, prekidala je čim bih ih započeo…