Držeći se putokaza, a ne sjećanja, zatekao sam se na granici u Gornjim umjesto Donjim, Vinjanima; možda drugdje nije tako, no u Imotskom su gore i dolje istoznačni, ne bi pomoglo vraćati se, ni da granica nije unutra. Vozim se u velikom monovolumenu čiji papiri rastvaraju graničarevu knjigu, pričamo o tome izlaze li još enciklopedije kao onda dok je dječak u njima provjeravao pomicanje granica, na Planici i preko ekvatora nevidljivog poput otiska sjene u snijegu. Eto me po tome tragu za tren u Posušju, na raskrižju ispred dvije velike crkve, moj smjer je opet neizvjestan, pa ipak ne stajem, u crkvi većoj od velike pogasila bi se svjetla do kojih mi je stalo, makar se gradi, pa se popodnevno sunce u njoj kroz procjepe sigurno prelama u figure kakve vitraji ne mogu ponoviti. Jer u posuškoj crkvi, dok je s raskrižja bila u jednini, bilo je sunčano podne kada smo s Matom došli po Anđelku, a s druge strane, u fratrovu pogledu naše su se siluete lomile u ona prijeteća mitološka bića što su ih stari majstori za opomenu klesali na pročeljima. Govorio je o djevojci koju predaje netom opomenutom plemenu, doista toga smo proljeća bili opasno protreseni, izvori su se zamutili, a pročelja popadala. Po Anđelku sam se na suvozačkom mjestu vozio u pastelnoj Skali, do koje se dolazilo po listi čekanja, a tvornica u Kragujevcu je u mašti figurirala poput plaža ispod borovine u sjeni odmarališta iz obrnute perspektive. Iza vjetrobranskog stakla promicala je namjerna, svatovska Hercegovina, kažem iza jer je već u trenu kada vidimo slika iza nas, što je uglavnom dobro potisnuti, ali i izvan horizonta priče, mimo sentimenta, ima časova kada je čovjek toga, a da i ne zna, upravo opomenuto svjestan.
Godinama poslije Mato je nastojao da nabavim pravi auto, takav koji me neće izdati, ali ga ipak sve do ljeta, kada su se na granici iz našega pogleda, gdje se gornje i donje ne stapaju, stala vrzmati borbena vozila iz kragujevačkih hala, nisam uspio steći. Ne bih ni kao pripovjedač, a ne tek svjedok, kazao da su mladoženja i njegov svat naivci, ne bih želio da čitatelj stekne takav dojam, zato ga i odmičem od zbilje, ukratko gotovo sve za što mi se činilo da sam stekao uložili smo u Skalu koju je Mato nabavio, opremili smo je najbolje, dakle za odlazak, posljednje večeri Mato ju je ispekao u boji naranče, nijansi koja ne stigne izblijediti. Ostavio sam ih preletjevši barikade, s nelagodom kakva se ne izgovara, pa ni o Skali nikad ne govorimo, ni kad smo u množini, kao ni sa sobom. Mato ju je parkirao pored policijske zgrade nadomak granice, obrubljene u povlačenju minskim poljem, pravim ili onim iz straha, zar je to važno, ostala je ondje sama, i nadalje nemoćna pripadati. Ne znam što je bilo sa zgradom, jesu li je spržili daljinskim ili preskakali polja da bi u njoj pronašli zaboravljene rezultate pokaznih gađanja, ali sa Skalom nisu imali strpljenja, pucali su u nju preko ruba a s male distance, kako to rade samoubojice, otisaka je ostalo malo, dakako fatalnih, i nisu dodirivali boju ni vjetrobransko staklo. Ne izbjegavam imenovati onoga koji je pucao, premda kao pripovjedač znam kako se zove, kao i za sve i svakoga o čemu ili kome pišem, nije lijepo, niti inače o tome tako sudim, ali samoubojice se pamti bez imena.
Za posuških svatova, kao ni inače, vjerojatno nisam nosio kravatu. Neki je moj znanac koji do izgleda također ne drži na taj način, u vrijeme kada je umrla Skala, redovito hodao u crnom odijelu i kravatiran, odgovarajući na čuđenja tezom kako se Bezimeni boje takvih neznanaca. No, nekako mi se čini da me ni takva, krajnja potreba ne bi privela kravatnoj spoznaji, jednostavno sam spram kravate ravnodušan. Osim kada oko vrata dužnosnika dubrovačke gradske uprave ugledam diskretno zavezane dijagonale staroga, republikanskoga grba. Ide to tako daleko da sam, čekajući Postira u Donjem Čelu prošloga ljeta, ćaskao s jednim takvim Kalamotezom koji je upravo bio iskočio iz mora da nas pozdravi. Niz čovjeka se suši sol, a ja gledam kroz romb njegove kravate u zalazeće sunce plavoga i crvenoga dima broda koji kasni. Stvar bi bila banalna kada bi se na Stradunu ili u zagrebačkom Oktogonu, dakle u navodnoj domovini kravate, mogla kupiti dubrovačka kravata. No takva je kravata, koja će, sve dok ju se ne bude moglo steći na običan način, biti više od kravate skrivena iza granica o kojima se ne može raspitati. Uvijek mi se činilo da znance koji su je pronašli nisam pitao gdje im se to dogodilo jer bih pred sobom ispao smiješan zbog vlastitog doživljaja kravate, sve dok je nismo ugledali u nekom beogradskom prolazu.
Trebalo se onda popeti čudnim, pomaknutim haustorom izvedenim po oktogonskom projektu, pa još pozvoniti. Iza običnih vrata je radionica – kakve su iz dubrovačke Ulice od Puča iščezle, makar bi ih ondje, kada bi opet popravljale kišobrane ili iznova šile kravate, bilo lakše obraniti nego u metropolskim lođama – sa stotinama kravata među kojima je opet bilo teško pronaći onu iz izloga, ako je uopće u izlogu bio zamišljeni preplet boja, a ne tek dojam pod rasvjetom kojoj se ne nadamo. Nisam odolio da krojaču ne povjerim svoje razloge, dubrovački grb ga nije zanimao, ali Dubrovnik jest. Sve njegove kravate koštaju jednako i posao mu dobro ide, kao što mu je nekoć dobro išlo drugo, radio je u turizmu i kaže da dobro poznaje Dubrovnik, što je točno ako se čita iz toga da se sjećamo istih znanaca. Pitam ga ode li još ponekad u Dubrovnik, a on me odbija čuđenjem kako ondje razbijaju aute. Razbijena su vjetrobranska stakla opće mjesto uzajamnih prekograničnih poruka pa u raspravi o njima ne sudjelujem, pomalo iz strepnje da bih i sam mogao ureći ono kroz koje sam se dovezao, no Skala mi nikad pritom nije pala na pamet, kao da nisam želio da moj pravi auto bude jednostavno razbijen. Umjesto da prešutim, s dubrovačkom kravatom u ruci usprotivio sam se na unutrašnji način, iz Skale. Krojač koji je tvrdio kako nikad nije čuo da bi stradalo koje dubrovačko staklo ispod njegovih prozora, ubrzo se slomio i više za sebe izrekao kako se zaista ne vraća iz straha, ali druge vrste, da ne pokvari utiske.
Kravatu sam tako u istom trenu dobio i izgubio. Dok se sagnuo da je pronađe u donjoj ladici, meštar je povjerovao da se ne može promijeniti smjer, što je doduše točno. Sve dok u Imotskom ne slijedite putokaze tako da se ne pitate kamo vas zapravo vode, tko zna kako crkve u Posušju tada izgledaju sa suvozačkog sjedala, dok se kadar trese od pokreta vozača nesviklog autu koji nije pravi.
Kravata
___________________________________________________Antunu Kisiću
Držeći se putokaza, a ne sjećanja, zatekao sam se na granici u Gornjim umjesto Donjim, Vinjanima; možda drugdje nije tako, no u Imotskom su gore i dolje istoznačni, ne bi pomoglo vraćati se, ni da granica nije unutra. Vozim se u velikom monovolumenu čiji papiri rastvaraju graničarevu knjigu, pričamo o tome izlaze li još enciklopedije kao onda dok je dječak u njima provjeravao pomicanje granica, na Planici i preko ekvatora nevidljivog poput otiska sjene u snijegu. Eto me po tome tragu za tren u Posušju, na raskrižju ispred dvije velike crkve, moj smjer je opet neizvjestan, pa ipak ne stajem, u crkvi većoj od velike pogasila bi se svjetla do kojih mi je stalo, makar se gradi, pa se popodnevno sunce u njoj kroz procjepe sigurno prelama u figure kakve vitraji ne mogu ponoviti. Jer u posuškoj crkvi, dok je s raskrižja bila u jednini, bilo je sunčano podne kada smo s Matom došli po Anđelku, a s druge strane, u fratrovu pogledu naše su se siluete lomile u ona prijeteća mitološka bića što su ih stari majstori za opomenu klesali na pročeljima. Govorio je o djevojci koju predaje netom opomenutom plemenu, doista toga smo proljeća bili opasno protreseni, izvori su se zamutili, a pročelja popadala. Po Anđelku sam se na suvozačkom mjestu vozio u pastelnoj Skali, do koje se dolazilo po listi čekanja, a tvornica u Kragujevcu je u mašti figurirala poput plaža ispod borovine u sjeni odmarališta iz obrnute perspektive. Iza vjetrobranskog stakla promicala je namjerna, svatovska Hercegovina, kažem iza jer je već u trenu kada vidimo slika iza nas, što je uglavnom dobro potisnuti, ali i izvan horizonta priče, mimo sentimenta, ima časova kada je čovjek toga, a da i ne zna, upravo opomenuto svjestan.
Godinama poslije Mato je nastojao da nabavim pravi auto, takav koji me neće izdati, ali ga ipak sve do ljeta, kada su se na granici iz našega pogleda, gdje se gornje i donje ne stapaju, stala vrzmati borbena vozila iz kragujevačkih hala, nisam uspio steći. Ne bih ni kao pripovjedač, a ne tek svjedok, kazao da su mladoženja i njegov svat naivci, ne bih želio da čitatelj stekne takav dojam, zato ga i odmičem od zbilje, ukratko gotovo sve za što mi se činilo da sam stekao uložili smo u Skalu koju je Mato nabavio, opremili smo je najbolje, dakle za odlazak, posljednje večeri Mato ju je ispekao u boji naranče, nijansi koja ne stigne izblijediti. Ostavio sam ih preletjevši barikade, s nelagodom kakva se ne izgovara, pa ni o Skali nikad ne govorimo, ni kad smo u množini, kao ni sa sobom. Mato ju je parkirao pored policijske zgrade nadomak granice, obrubljene u povlačenju minskim poljem, pravim ili onim iz straha, zar je to važno, ostala je ondje sama, i nadalje nemoćna pripadati. Ne znam što je bilo sa zgradom, jesu li je spržili daljinskim ili preskakali polja da bi u njoj pronašli zaboravljene rezultate pokaznih gađanja, ali sa Skalom nisu imali strpljenja, pucali su u nju preko ruba a s male distance, kako to rade samoubojice, otisaka je ostalo malo, dakako fatalnih, i nisu dodirivali boju ni vjetrobransko staklo. Ne izbjegavam imenovati onoga koji je pucao, premda kao pripovjedač znam kako se zove, kao i za sve i svakoga o čemu ili kome pišem, nije lijepo, niti inače o tome tako sudim, ali samoubojice se pamti bez imena.
Za posuških svatova, kao ni inače, vjerojatno nisam nosio kravatu. Neki je moj znanac koji do izgleda također ne drži na taj način, u vrijeme kada je umrla Skala, redovito hodao u crnom odijelu i kravatiran, odgovarajući na čuđenja tezom kako se Bezimeni boje takvih neznanaca. No, nekako mi se čini da me ni takva, krajnja potreba ne bi privela kravatnoj spoznaji, jednostavno sam spram kravate ravnodušan. Osim kada oko vrata dužnosnika dubrovačke gradske uprave ugledam diskretno zavezane dijagonale staroga, republikanskoga grba. Ide to tako daleko da sam, čekajući Postira u Donjem Čelu prošloga ljeta, ćaskao s jednim takvim Kalamotezom koji je upravo bio iskočio iz mora da nas pozdravi. Niz čovjeka se suši sol, a ja gledam kroz romb njegove kravate u zalazeće sunce plavoga i crvenoga dima broda koji kasni. Stvar bi bila banalna kada bi se na Stradunu ili u zagrebačkom Oktogonu, dakle u navodnoj domovini kravate, mogla kupiti dubrovačka kravata. No takva je kravata, koja će, sve dok ju se ne bude moglo steći na običan način, biti više od kravate skrivena iza granica o kojima se ne može raspitati. Uvijek mi se činilo da znance koji su je pronašli nisam pitao gdje im se to dogodilo jer bih pred sobom ispao smiješan zbog vlastitog doživljaja kravate, sve dok je nismo ugledali u nekom beogradskom prolazu.
Trebalo se onda popeti čudnim, pomaknutim haustorom izvedenim po oktogonskom projektu, pa još pozvoniti. Iza običnih vrata je radionica – kakve su iz dubrovačke Ulice od Puča iščezle, makar bi ih ondje, kada bi opet popravljale kišobrane ili iznova šile kravate, bilo lakše obraniti nego u metropolskim lođama – sa stotinama kravata među kojima je opet bilo teško pronaći onu iz izloga, ako je uopće u izlogu bio zamišljeni preplet boja, a ne tek dojam pod rasvjetom kojoj se ne nadamo. Nisam odolio da krojaču ne povjerim svoje razloge, dubrovački grb ga nije zanimao, ali Dubrovnik jest. Sve njegove kravate koštaju jednako i posao mu dobro ide, kao što mu je nekoć dobro išlo drugo, radio je u turizmu i kaže da dobro poznaje Dubrovnik, što je točno ako se čita iz toga da se sjećamo istih znanaca. Pitam ga ode li još ponekad u Dubrovnik, a on me odbija čuđenjem kako ondje razbijaju aute. Razbijena su vjetrobranska stakla opće mjesto uzajamnih prekograničnih poruka pa u raspravi o njima ne sudjelujem, pomalo iz strepnje da bih i sam mogao ureći ono kroz koje sam se dovezao, no Skala mi nikad pritom nije pala na pamet, kao da nisam želio da moj pravi auto bude jednostavno razbijen. Umjesto da prešutim, s dubrovačkom kravatom u ruci usprotivio sam se na unutrašnji način, iz Skale. Krojač koji je tvrdio kako nikad nije čuo da bi stradalo koje dubrovačko staklo ispod njegovih prozora, ubrzo se slomio i više za sebe izrekao kako se zaista ne vraća iz straha, ali druge vrste, da ne pokvari utiske.
Kravatu sam tako u istom trenu dobio i izgubio. Dok se sagnuo da je pronađe u donjoj ladici, meštar je povjerovao da se ne može promijeniti smjer, što je doduše točno. Sve dok u Imotskom ne slijedite putokaze tako da se ne pitate kamo vas zapravo vode, tko zna kako crkve u Posušju tada izgledaju sa suvozačkog sjedala, dok se kadar trese od pokreta vozača nesviklog autu koji nije pravi.