Marko Kraljević je, bez ikakve konkurencije, najveći mitski junak među južnim Slavenima i još nekoliko obližnjih naroda koji su se sa njima miješali. U stvarnosti – koja u priči o njemu i nije previše važna, premda je i ova, kao i svaka druga legenda, iz nekakve stvarnosti morala poteći – zvao se Marko Mrnjavčević, sin Vukašinov, i bio je srpski kralj. Vladao je teritorijem koji je zahvaćao veći dio Makedonije, sjevernu Grčku i istočnu Albaniju. Nije bio diplomatski okretan, pa nije širio svoje zemlje, niti je bio lukav, pa da se nakon smrti srpskoga cara Uroša nametne kao vladar svih srpskih zemalja. Bio je ženjen Jelenom i zapravo je bio prilično miroljubiv čovjek, koji se trudio biti o svom i pri svom, nikome na putu, ni sa kim u ratu. Takav, Marko Mrnjavčević pristao je biti u vazalskom odnosu prema Turcima – što i nije bio neki loš odnos: kao naš današnji prema Amerikancima. Izbjegao je bitku na Marici (1371.), a kobajagi je zakasnio u bitku na Kosovu. Reklo bi se da je sve učinio da zakasni. Na kraju je, međutim, poginuo 1395, tukući se na otomanskoj strani protiv kršćanskih, vlaških vojski.
Ali čim pogibe, pa stoljećima kasnije, krenu se rađati veliki Markov mit. U srpskoj interpretaciji, u genijalnim epskim deseteračkim i dvanaesteračkim pjesmama nepoznatih autora, te u narodnim pričama i predajama, Marko je čovjek nečuvene snage i izuzetne moralne čvrstine. Iz suhe drenovine on cijedi vodu, a neprijatelja tuče topuzinom u kojoj je blizu stotinu kila. I žali Marko kad ubije od sebe boljega junaka, žali ga makar je junak inovjerac i od plemena prezrenoga. Zanimljivo je kako ova crta srpske narodne epike – koja je i vrlo uočljiva, i ne baš tako rijetka – ne ostavlja posljedica u životu, u društvenom svjetonazoru i u ratovima i načinu ratovanja u protekla dva stoljeća. Kraljević Marko, da ga je bilo po pjesmama oživjeti, u Vukovaru, u Srebrenici ili nad Sarajevom pouzdano ne bi bio na strani onih koji su se na njegova junaštva pozivali i njegove pjesme izgovarali.
Među Hrvatima Marko se pojavio iznimno rano. Eno ga 1556. u “Ribanju i ribarskom prigovaranju”, gdje ga Hvaranin Petar Hektorović drugoga dana čuje u pjesmi ribara Paskoja, bugarštici o Kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu. U toj divnoj, pomalo i melankoličnoj pjesmi potegnu Marko sablju na Andrijaša, pa mu je protjera kroz grudi, a Andrijaš mu govoraše: “Ja da mi te mogu, mili brate, umoliti, nemoj to mi vaditi sabljice iz srdašca, mili brajene, dok ti ne naručam do dvi i do tri beside.” Pa mu onda govori neka majci slučajno ne govori da je brata rođenoga smaknuo. Lijepa, mračna i neutješna, velika, a sasvim hrvatska, pjesma o Kraljeviću Marku. U jeziku koji je sav zaboravljen, a gibak je i današnji.
Teško je u malim narodima podnositi velike junake. Prosto zato što su preveliki, i što su nastali iz nekoga otužnog, višestoljetnog kompleksa manje vrijednosti, iz žudnje za veličinom. I onda junak nadraste zajednicu, koja bi onda da se s junakom obračunava. Tako se već stotinjak godina, naročito u Srba, pišu rugalice na račun Marka Kraljevića. Tako se od junaka stvara povijesna luda. Što je također zamaman književni postupak, kojemu čitatelj teško odolijeva. Iako mu na kraju ostaje to vječno i neriješeno pitanje: kako je oprezni i plašljivi Marko Mrnjavčević na kraju postao Kraljević Marko?
Kraljević Marko
Imaginarni prijatelj/6
Marko Kraljević je, bez ikakve konkurencije, najveći mitski junak među južnim Slavenima i još nekoliko obližnjih naroda koji su se sa njima miješali. U stvarnosti – koja u priči o njemu i nije previše važna, premda je i ova, kao i svaka druga legenda, iz nekakve stvarnosti morala poteći – zvao se Marko Mrnjavčević, sin Vukašinov, i bio je srpski kralj. Vladao je teritorijem koji je zahvaćao veći dio Makedonije, sjevernu Grčku i istočnu Albaniju. Nije bio diplomatski okretan, pa nije širio svoje zemlje, niti je bio lukav, pa da se nakon smrti srpskoga cara Uroša nametne kao vladar svih srpskih zemalja. Bio je ženjen Jelenom i zapravo je bio prilično miroljubiv čovjek, koji se trudio biti o svom i pri svom, nikome na putu, ni sa kim u ratu. Takav, Marko Mrnjavčević pristao je biti u vazalskom odnosu prema Turcima – što i nije bio neki loš odnos: kao naš današnji prema Amerikancima. Izbjegao je bitku na Marici (1371.), a kobajagi je zakasnio u bitku na Kosovu. Reklo bi se da je sve učinio da zakasni. Na kraju je, međutim, poginuo 1395, tukući se na otomanskoj strani protiv kršćanskih, vlaških vojski.
Ali čim pogibe, pa stoljećima kasnije, krenu se rađati veliki Markov mit. U srpskoj interpretaciji, u genijalnim epskim deseteračkim i dvanaesteračkim pjesmama nepoznatih autora, te u narodnim pričama i predajama, Marko je čovjek nečuvene snage i izuzetne moralne čvrstine. Iz suhe drenovine on cijedi vodu, a neprijatelja tuče topuzinom u kojoj je blizu stotinu kila. I žali Marko kad ubije od sebe boljega junaka, žali ga makar je junak inovjerac i od plemena prezrenoga. Zanimljivo je kako ova crta srpske narodne epike – koja je i vrlo uočljiva, i ne baš tako rijetka – ne ostavlja posljedica u životu, u društvenom svjetonazoru i u ratovima i načinu ratovanja u protekla dva stoljeća. Kraljević Marko, da ga je bilo po pjesmama oživjeti, u Vukovaru, u Srebrenici ili nad Sarajevom pouzdano ne bi bio na strani onih koji su se na njegova junaštva pozivali i njegove pjesme izgovarali.
Među Hrvatima Marko se pojavio iznimno rano. Eno ga 1556. u “Ribanju i ribarskom prigovaranju”, gdje ga Hvaranin Petar Hektorović drugoga dana čuje u pjesmi ribara Paskoja, bugarštici o Kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu. U toj divnoj, pomalo i melankoličnoj pjesmi potegnu Marko sablju na Andrijaša, pa mu je protjera kroz grudi, a Andrijaš mu govoraše: “Ja da mi te mogu, mili brate, umoliti, nemoj to mi vaditi sabljice iz srdašca, mili brajene, dok ti ne naručam do dvi i do tri beside.” Pa mu onda govori neka majci slučajno ne govori da je brata rođenoga smaknuo. Lijepa, mračna i neutješna, velika, a sasvim hrvatska, pjesma o Kraljeviću Marku. U jeziku koji je sav zaboravljen, a gibak je i današnji.
Teško je u malim narodima podnositi velike junake. Prosto zato što su preveliki, i što su nastali iz nekoga otužnog, višestoljetnog kompleksa manje vrijednosti, iz žudnje za veličinom. I onda junak nadraste zajednicu, koja bi onda da se s junakom obračunava. Tako se već stotinjak godina, naročito u Srba, pišu rugalice na račun Marka Kraljevića. Tako se od junaka stvara povijesna luda. Što je također zamaman književni postupak, kojemu čitatelj teško odolijeva. Iako mu na kraju ostaje to vječno i neriješeno pitanje: kako je oprezni i plašljivi Marko Mrnjavčević na kraju postao Kraljević Marko?