Na stolu izložene knjige, uslikao sam za fejsbuk. Kupio sam ih usput, u jednoj od knjižara u tržnom centru otvorenog tipa, pored auto ceste I 79. Knjižara je pred zatvaranjem, i knjige su na rasprodaji. Skoro pa džaba. Tolstoj, i Joyce, u odnosu na Carvera, ili Hajama, skuplji su za pedeset centi. Uliks je na primjer, tri dolara, i devedeset devet.
Tek što smo se smjestili, u iznajmljenji kamper, parkiran na omanjem brdašcu, u hladovini borova, hrastova, kesetnova, i jabuka koje me rasute po travi podsjetiše na sezonu upjecanja pekmeza, na miris šire, i djetinjstvo, javio mi se Mario. Vidio je slike knjiga na fejsbuku i pita šta čitam. Govorim mu da sam ih upravo kupio, i spominjem neke od naslova. Raduje ga Tolstoj, više nego Joyce. O Mariu se kanim, već neko vrijeme pisati. Iako se zvanično, dakle licem u lice, nikada nismo upoznali, kontakt održavamo već dvije i više godine. Spojio nas je upravo fejsbuk, i neki čitalački krugovi i grupe. Ne sjećam se više tačno kako.
Mario je porijeklom iz Hrvatske, i već duže vrijeme živi u Americi. U istoj saveznoj državi kao i ja uostalom. Pet do šest sati udaljenosti. Kada mi je rekao da će se rado prihvatiti prijevoda moje knjige pjesama, bio sam sumnjičav. Pogotovo iz razloga, jer nije tražio, niti dan danas želi, bilo kakvu novčanu naknadu. Radit ću to za dobrobit kulture, njegove su riječi. Neka nešto vrijedno ostane iza mene. Mario je dobrodušni profesor engleskog jezika, od nekih četrdesetak godina, kojemu ramena igraju kao u kolu kada se smije. Mario će se ove zime, opet prihvatiti rada ne prijevodu, neke nove knjige, kao što je to godinu dana radio, na Selidbama. Divim se njegovom entuzijazmu, i ljudskosti.
***
Kamper smo iznjamili od Karol i njene porodice. Preko jedne od online aplikacija. Žive na istom, porodičnom imanju već tri decenije. Dvije sedmice, nakon što su se Karol i Nik, njen suprug, upoznali u Kaliforniji, prije tridesetak godina, vjenčali su se, i došli živjeti ovdje. Na tromeđi, Ohaja, Zapadne Virdžinije, i Pensilvanije. Temelji su od kamena, kao u Hercegovini, za kuću od nekih dvadesetak metara, na dva sprata, s terasom po cijeloj dužini, i stubovima koji drže krov i produženu strehu. Na terasi su ljuljaške, jedna za Karol, druga za Nika, u kojima ujutro čitaju. Jedno od njih knjigu, drugo novine, dok ispijaju kahvu, pogledajući u obližnje zlatno jezero, Golden pond, iz kojeg iskaču ribe, i žabe kreketuše.
Karol će mi u razmjenama poruka spomenuti poznati Oak woods festival na kojemu umjetnici iz obližnjih gradova, pa i država, izlažu svoje radove. Danas je nedjelja, 17. august, zadnji dan festivala. Rano je jutro, neobično toplo, s nekoliko sivih oblaka zapletenih u krošnji obližnjeg stabla, prema kojem se sinoć, do kasno u noć, izvijala logorska vatra. Govorim joj da je Merjem umjetnica, a da ja, povremeno pišem. Poeziju, i odnedavno prozu. S ushićenjem mi odgovara da je i ona spisatljica, koja upravo privodu kraju rukopis, koji još uvijek nema naslova. Teško joj se odlučiti.
Priča govori o srednjovječnoj stjuardesi Megan, koju optužuju za ubistvo koje nije počinila. Radnja počinje na letu iz Las Vegasa za New York, kada tri polupijana penzionera naručuju turu za turom, provocirajući, čak i fizički nasrćući, na preumornu Megan, koja je baš tih dana u menstrualnom ciklusu. Toliko sam barem pročitao, u emailu, na molbu Karol, koja bi voljela čuti moje mišljenje. U potpunosti je razumijem, jer i sam vrlo često zaglavim u lavrintu sumnje, gdje tražim bilo kakvu potvrdu, uporište, ili mišljenje kao izlaz. Govorim joj da su joj rečenice lahke, i neusiljenje. Da se pletu jedna uz drugu. Čak su i poetski prožete, i stilski dobro dotjerane. Posebno mi je u sjećanju ostalo zanimljivo poređenje jednog od penzionera, onog najodvratnijeg, koji je “Salt paper man“ što zbog fizionomije, što zbog karaktera.
***
Lišće rasuto, nakon sinoćnje oluje i kiše, koju je Merjem priželjkivala dok smo ležali, prvi put u kamperu, gledajući Gohstbuster prvi dio, u svojim je nijansama, zelenim, žutim, narandžastim, i crvenim, opisivalo zimu ljeta, i proljeće jeseni. Posljedne je jutro našeg boravka, i prije nego spakujemo stvari, Imany i ja ćemo još jednom prošetati obalom jezerceta. Ponovit ćemo igru od prije dva dana, kada smo sve troje skupljali samo crvene listove, prateći utabane šumske staze.
***
Na farmu smo krenuli da jašemo konje. Pribojavali smo se kišnih oblaka, koje je vjetar gonio za našim leđima, u retrovizoru. Šajen, studentica, vodi nas od jedne do druge štale nakon što smo se upisali, i platili. Njena je tetka zapravo vlasnica farme i glavni šef svih uposlenika, i životinja. Tako nam barem Šajen, kroz smijeh govori. U jednoj su štali krave, koze, ovce i nekoliko malih ponija. Snowball je bijeli poni, s kovrdžavom grivom. Na čelu, sve do očiju, sivi je biljeg, u obliku lista. Nove, mlađe konje, u jednoj su štali imenovali s početnim slovom S. Suzi, Samaritan, Superslow. Džafar je lama, u drugoj štali, ozbiljnog pogleda, koji odudara od dva zečija, izrazito bijela zuba, naštimana za smijeh, ili pljuvačku, kojoj su lame inače sklone, ako su agresivne.
Nakon što smo se smjestili u sedla, šefica tetka komanduje Šajen da povede kolonu. Naprijed su iza nje bračni par iz Indije, zatim Darlin, koja za konopac vodi omanjeg konja na kojem sjedi njihova kćerka. Zatim ide šefica tetka, koja vodi Amber, kobilu na kojoj sjedi Imany s pink kacigom na glavi. Početni je strah savladala, i sada se osmijehuje okrećući se, svako malo prema meni. Liz je bijela kobila, s blijedo sivim pjegama, i grivom mehkom poput pamuka, na kojoj jašem. Pomalo je lijena, i više zainteresovana za čopkanje usputnih travki, negoli za stazu koja vodi kroz šumu, pored potoka, uz brdo, niz brdo, pored drugog potoka, dok se ne vratimo nazad na farmu, iz suprotnog pravca. Zato mi Laura, žena koja jaše iza mene, govori da slobodno nogom, ali blago, udarim Liz, da se pokrene. U jednom će trenutku, bez mog uplitanja, Liz skočiti u galop, baš kad sam se uspavao, uz krajolik, i pogled na jezero Iri, s čistine brda, okruženog šumom. Kolona je zamakla, i izgubila nam se iz vida, i to je valjda bio okidač, kako će mi Laura reći, da se Liz aktivira, i pohita u galop. Prvi put u sedlu, dobro da nisam tresnuo na guzicu.
Kraj ljeta
Na stolu izložene knjige, uslikao sam za fejsbuk. Kupio sam ih usput, u jednoj od knjižara u tržnom centru otvorenog tipa, pored auto ceste I 79. Knjižara je pred zatvaranjem, i knjige su na rasprodaji. Skoro pa džaba. Tolstoj, i Joyce, u odnosu na Carvera, ili Hajama, skuplji su za pedeset centi. Uliks je na primjer, tri dolara, i devedeset devet.
Tek što smo se smjestili, u iznajmljenji kamper, parkiran na omanjem brdašcu, u hladovini borova, hrastova, kesetnova, i jabuka koje me rasute po travi podsjetiše na sezonu upjecanja pekmeza, na miris šire, i djetinjstvo, javio mi se Mario. Vidio je slike knjiga na fejsbuku i pita šta čitam. Govorim mu da sam ih upravo kupio, i spominjem neke od naslova. Raduje ga Tolstoj, više nego Joyce. O Mariu se kanim, već neko vrijeme pisati. Iako se zvanično, dakle licem u lice, nikada nismo upoznali, kontakt održavamo već dvije i više godine. Spojio nas je upravo fejsbuk, i neki čitalački krugovi i grupe. Ne sjećam se više tačno kako.
Mario je porijeklom iz Hrvatske, i već duže vrijeme živi u Americi. U istoj saveznoj državi kao i ja uostalom. Pet do šest sati udaljenosti. Kada mi je rekao da će se rado prihvatiti prijevoda moje knjige pjesama, bio sam sumnjičav. Pogotovo iz razloga, jer nije tražio, niti dan danas želi, bilo kakvu novčanu naknadu. Radit ću to za dobrobit kulture, njegove su riječi. Neka nešto vrijedno ostane iza mene. Mario je dobrodušni profesor engleskog jezika, od nekih četrdesetak godina, kojemu ramena igraju kao u kolu kada se smije. Mario će se ove zime, opet prihvatiti rada ne prijevodu, neke nove knjige, kao što je to godinu dana radio, na Selidbama. Divim se njegovom entuzijazmu, i ljudskosti.
***
Kamper smo iznjamili od Karol i njene porodice. Preko jedne od online aplikacija. Žive na istom, porodičnom imanju već tri decenije. Dvije sedmice, nakon što su se Karol i Nik, njen suprug, upoznali u Kaliforniji, prije tridesetak godina, vjenčali su se, i došli živjeti ovdje. Na tromeđi, Ohaja, Zapadne Virdžinije, i Pensilvanije. Temelji su od kamena, kao u Hercegovini, za kuću od nekih dvadesetak metara, na dva sprata, s terasom po cijeloj dužini, i stubovima koji drže krov i produženu strehu. Na terasi su ljuljaške, jedna za Karol, druga za Nika, u kojima ujutro čitaju. Jedno od njih knjigu, drugo novine, dok ispijaju kahvu, pogledajući u obližnje zlatno jezero, Golden pond, iz kojeg iskaču ribe, i žabe kreketuše.
Karol će mi u razmjenama poruka spomenuti poznati Oak woods festival na kojemu umjetnici iz obližnjih gradova, pa i država, izlažu svoje radove. Danas je nedjelja, 17. august, zadnji dan festivala. Rano je jutro, neobično toplo, s nekoliko sivih oblaka zapletenih u krošnji obližnjeg stabla, prema kojem se sinoć, do kasno u noć, izvijala logorska vatra. Govorim joj da je Merjem umjetnica, a da ja, povremeno pišem. Poeziju, i odnedavno prozu. S ushićenjem mi odgovara da je i ona spisatljica, koja upravo privodu kraju rukopis, koji još uvijek nema naslova. Teško joj se odlučiti.
Priča govori o srednjovječnoj stjuardesi Megan, koju optužuju za ubistvo koje nije počinila. Radnja počinje na letu iz Las Vegasa za New York, kada tri polupijana penzionera naručuju turu za turom, provocirajući, čak i fizički nasrćući, na preumornu Megan, koja je baš tih dana u menstrualnom ciklusu. Toliko sam barem pročitao, u emailu, na molbu Karol, koja bi voljela čuti moje mišljenje. U potpunosti je razumijem, jer i sam vrlo često zaglavim u lavrintu sumnje, gdje tražim bilo kakvu potvrdu, uporište, ili mišljenje kao izlaz. Govorim joj da su joj rečenice lahke, i neusiljenje. Da se pletu jedna uz drugu. Čak su i poetski prožete, i stilski dobro dotjerane. Posebno mi je u sjećanju ostalo zanimljivo poređenje jednog od penzionera, onog najodvratnijeg, koji je “Salt paper man“ što zbog fizionomije, što zbog karaktera.
***
Lišće rasuto, nakon sinoćnje oluje i kiše, koju je Merjem priželjkivala dok smo ležali, prvi put u kamperu, gledajući Gohstbuster prvi dio, u svojim je nijansama, zelenim, žutim, narandžastim, i crvenim, opisivalo zimu ljeta, i proljeće jeseni. Posljedne je jutro našeg boravka, i prije nego spakujemo stvari, Imany i ja ćemo još jednom prošetati obalom jezerceta. Ponovit ćemo igru od prije dva dana, kada smo sve troje skupljali samo crvene listove, prateći utabane šumske staze.
***
Na farmu smo krenuli da jašemo konje. Pribojavali smo se kišnih oblaka, koje je vjetar gonio za našim leđima, u retrovizoru. Šajen, studentica, vodi nas od jedne do druge štale nakon što smo se upisali, i platili. Njena je tetka zapravo vlasnica farme i glavni šef svih uposlenika, i životinja. Tako nam barem Šajen, kroz smijeh govori. U jednoj su štali krave, koze, ovce i nekoliko malih ponija. Snowball je bijeli poni, s kovrdžavom grivom. Na čelu, sve do očiju, sivi je biljeg, u obliku lista. Nove, mlađe konje, u jednoj su štali imenovali s početnim slovom S. Suzi, Samaritan, Superslow. Džafar je lama, u drugoj štali, ozbiljnog pogleda, koji odudara od dva zečija, izrazito bijela zuba, naštimana za smijeh, ili pljuvačku, kojoj su lame inače sklone, ako su agresivne.
Nakon što smo se smjestili u sedla, šefica tetka komanduje Šajen da povede kolonu. Naprijed su iza nje bračni par iz Indije, zatim Darlin, koja za konopac vodi omanjeg konja na kojem sjedi njihova kćerka. Zatim ide šefica tetka, koja vodi Amber, kobilu na kojoj sjedi Imany s pink kacigom na glavi. Početni je strah savladala, i sada se osmijehuje okrećući se, svako malo prema meni. Liz je bijela kobila, s blijedo sivim pjegama, i grivom mehkom poput pamuka, na kojoj jašem. Pomalo je lijena, i više zainteresovana za čopkanje usputnih travki, negoli za stazu koja vodi kroz šumu, pored potoka, uz brdo, niz brdo, pored drugog potoka, dok se ne vratimo nazad na farmu, iz suprotnog pravca. Zato mi Laura, žena koja jaše iza mene, govori da slobodno nogom, ali blago, udarim Liz, da se pokrene. U jednom će trenutku, bez mog uplitanja, Liz skočiti u galop, baš kad sam se uspavao, uz krajolik, i pogled na jezero Iri, s čistine brda, okruženog šumom. Kolona je zamakla, i izgubila nam se iz vida, i to je valjda bio okidač, kako će mi Laura reći, da se Liz aktivira, i pohita u galop. Prvi put u sedlu, dobro da nisam tresnuo na guzicu.