Živjeli smo u vremenima Danila Kiša i Mirka Kovača, u vremenima Bore Ćosića i vremenima Danijela Dragojevića, živjeli smo, na žalost, u epohi Karadžića i Mladića, epohi Franje Tuđmana, neusporedivo duže i intenzivnije nego u epohi Miroslava Krleže. Ali pravo govoreći, ako bih u vlastitome životu tražio neprekinute kontinuitete, stilska obilježja epohe i kulturne smjerokaze koji su me najduže vodili, bolje ne bih mogao naći od Panini samoljepljivih sličica Svjetskog prvenstva u nogometu. Sve drugo se mijenjalo, pojavljivalo se pa nestajalo, razvijalo se u skladu s povijesnim, kulturnim i ideološkim mijenama, s društvenim modama te s odrastanjem i sazrijevanjem, s promjenama interesa, selidbama i progonima, do svega drugog se dorastalo, a ponešto se i prerastalo, samo su Panini sličice ostajale.
Prvi album, koji nikada nisam držao u rukama, objavljen je prije Svjetskog prvenstva u Meksiku 1970. Bio sam četverogodišnjak, u Drveniku, i zanimao sam se za morske rakove, junake Walta Disneyja i ona jedna vječno zatvorena vrata u Baš Čelikovom domu. Osim toga, na to se svjetsko prvenstvo Jugoslavija nije plasirala, a samoljepljive sličice nogometaša bile su sumnjiva novotarija, pa je pitanje koliko je publike uopće i privukla. Postojali su i tada tematski albumi svega i svačega, sa sličicama koje su se dobivale uz čokoladice ili žvakaće gume, ali nisu bile samoljepljive, nego su se lijepile pomoću onoga školskog Carbofixa. S Paninijem se 1970. pojavila ta čudna moda, za koju se vjerovalo da se neće trajno zametnuti, da se uz sličice ne dobiva ništa. Ali bile su samoljepljive! Taj neusporediv osjećaj lakog odvajanja, palcem lijeve ruke, sličice od njezine papirnate pozadine, ta glatka površina papirića na koji je bila zalijepljena, i miris tog ljepila, značajno su me odredili u životu. Tu je moj konzumentski ukus, sklonost prema jeftinim i skupim, ali u mnogo čemu besmislenim i bespotrebnim sitnicama. Sklonost artefaktima u koje je upisan protok vremena…
Sličice iz Meksika ’70. viđao sam samo polijepljene na vratima tuđih frižidera, recimo kod rođaka u Kaknju, na furnirskim stranicama kauča, na vratima dječjih soba, i uvijek bih osjetio onu istu čežnju za propuštenim vremenom, za godinama koje su mi prethodile, kada se zbivalo nešto važno i uzbudljivo. Iz toga se kasnije, iz te sklonosti prema prethodnom vremenu, prvi put doživljene pri pogledu na te sličice na frižiderima i kaučima s onog svjetskog prvenstva uz koje me još nije bilo, rodila se, u to sam uvjeren, moja sklonost prema povijesti. I to povijesti svega i svačega: ratova, država, medicine, sporta, književnosti, kulture… Svaka stvar zahvaljujući vremenu i uronjena u vrijeme postaje zanimljiva. Svaki, i najbeznačajniji predmet, i najdosadniji čovjek, u vremenu ima svoju veliku dramu. Tom dramom vrijedi se baviti kao što se bavimo onim nepoznatim nogometašima iz vremena koje nismo doživjeli, zalijepljenim na jednom Obodinovom frižideru, u Rudarskoj koloniji u Kaknju.
Ali već sam za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. sakupljao sličice za čak dva albuma. Prvi, od kojeg sam uskoro morao odustati, bio je “München u karikaturi”: sličice nogometaša, sudionika prvenstva, nacrtanih u karikaturi. Bilo je to zlatno doba novinskih crtača-portretista, kod nas i u svijetu. A Sportske novosti, Tempo, beogradski Sport, kao i sve dnevne novine, imali bi po nekoliko specijaliziranih karikaturista. Najpoznatiji, a meni i najdraži, bio je Rudi Stipković. Potpisivao se kao Stip, crtao je flomasterom, obično cijelu figuru sportaša, s prenaglašenom glavom, koja bi bivala potpuno odmaknuta od bilo kakvog anatomskog i antropološkog prikaza, ali je svejedno imala nešto duboko prepoznatljivo i osobno, u osmijehu, u izrazu lica, u unutarnjem raspoloženju. Stipković je bio veliki portretist, a za svakoga je jugoslavenskog (pa i svjetskog) sportaša korak u karijeri bio kada ga je on portretirao. Onog trenutka kada je od dobrog nogometaša, atletičara, košarkaša bivao vrhunski, kada je njegova pojava postajala veća i važnija od jednokratnoga nedjeljnog natjecanja, tada mu je Rudi Stipković crtao portret. Karikatura je bila korak u besmrtnost.
E, da je tako bilo i diljem Europe potvrđuje “München u karikaturi”. Dobri crteži nisu, međutim, bili otisnuti na sjajnom papiru samoljepljivih sličica, nego na nekom tankom samoljepljivom platnu. Sakupljao sam ih kratko, jer nisam mogao istovremeno po rodnome domu prositi i iznuđivati novce za dva albuma i dvije vrste sličica, budući da sam skupljao i Paninijeve sličice za Fußball-Weltmeisterschaft 1974, kako se to tada stručno zvalo, a na čemu je insistirao i svaki sarajevski jalijaš, kojemu će ovo, možda, biti jedine dvije njemačke riječi u životu. Odustajanje od “Münchena u karikaturi” ticalo se činjenice da je onaj drugi album bio ozbiljniji, osim što su već i fotografije ozbiljnije od karikatura, i što je Paninijeva publikacija djelovala kao enciklopedija, sa svim podacima, statistikama, biografijama i rezultatima, koja će se s posljednjom zalijepljenom sličicom pretvoriti u enciklopediju. Ali naravno da ja nikad nisam stigao do te posljednje sličice, za mene to je bilo nemoguće kako iz materijalno-financijskih, tako i iz socijalnih razloga. Bio sam osmogodišnjak, Nona, mama, barba Dragan, rođaci iz Kaknja kad bi nam došli u posjetu, svi oni zajedno nisu mi mogli dati novca koliko bi bilo dovoljno da popunim album. Ili je to zapravo bilo i nemoguće bez socijalnih vještina, ulične inteligencije i okretnosti, koji me, na žalost, nikada nisu krasili.
Naime, oko sličica odvijao se jedan novi, upravo uspostavljeni društveni život djetinjstva, u kojemu ja nisam mogao sudjelovati. Ili donekle jesam u onom što je bilo temeljno: razmjenjivanje duplikata s drugim skupljačima. No, kako je Sarajevo bilo okrutan grad, mjesto na kojemu bi dječak skupljao svu žalost svijeta za neka daleka buduća vremena, znalo se dogoditi, i događalo se, da mi stariji i jači otmu sličice, jednom me je jedan udario šakom u oko, ili da me prevare, a ja nisam imao načina da istjeram pravdu, i tako nisam imao baš neke sreće s razmjenom duplikata. Drugi način popunjavanja albuma bilo je kockanje. Postojale su dvije temeljne igre: pola-cijelo i tapke. Igrali su svi, jedni su uvijek dobivali, drugi su gubili. I onda bi ti koji su gubili pronalazili manje i slabije od sebe, ili nesretnije od sebe, s kojima bi oni mogli dobivati, dok su ovi gubili. I tako je stvarana cijela jedna dječja hijerarhija, strašna i okrutna, kao što sve strašno i jest u djetinjstvu, koje je tada bilo savršeno hijerarhiziran sustav, koji se u bitnom nije razlikovao od odnosa koji vladaju među životinjama, i od kojeg će, zapravo, biti bolje i plemenitije baš sve što se bude zbivalo u odrasla doba. Sveopći komunizam, pa čak i nacionalizam, podnošljiviji su od jednoga običnog sarajevskog djetinjstva sedamdesetih.
Lažem da su se svi kockali, da su svi igrali pola-cijelo, jer ja nisam. Ne, baš nikad nisam zaigrao, ni s jačim, ni sa slabijima. Zašto nisam? Mogao bih danas o tome mudrovati. Ali zapravo ne znam zašto nisam. Nešto mi je u toj igri bilo nepodnošljivo. Osim toga, bilo mi je zanimljivo gledati sa strane. I čeznuti za životima i sudbinom drugih, onih mojih poznanika i drugova koji su malo-pomalo popunjavali svoj album. Znao sam da će doći do kraja, i da će taj trenutak, kad oni budu lijepili posljednju sličicu, biti trenutak u kojemu će se razdvojiti naši životi, tako da svaki krene na drugu stranu. Oni će biti uspješni i jaki, obdareni svim talentima odraslosti i prije nego što odrastu, a ja ću biti ono što sam i danas. Nedovršen, nepotpun, nejak, s nepopunjenim bjelinama u svojim albumima, onaj koji zna sve podatke, statistike i biografije iz albuma, i pamti sva lica sa sličica koja je ikad izvukao iz upravo otvorene vrećice. Mnogo je već bilo tih lica, na tisuće ih je prošlo među mojim prstima i pred očima, na tisuće sam ih polijepio po albumima i arhivirao u svojim moždanim arhivima, učeći se umijeću nedovršenosti, nepopunjenosti, otvorenog kraja…
U tom prvom albumu, sa Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 1974, bile su dvije reprezentacije čiji igrači nikad više neće zaigrati na svjetskom prvenstvu: Haiti i Zair. Haićanski su igrači imali neka neobična francuska imena, zvali su se kao junaci iz stripa, kao likovi iz opere, a Zair je bio tim koji će Jugoslavija pobijediti 9:0. Tri gola Dušana Bajevića. Trijumf sretne i bogate nesvrstane Europe protiv jednoga unaprijed poraženog afričkog svijeta. Ali za skupljača sličica jednako su vrijedili kao i čuveni njemački i brazilski igrači. Za skupljača sličica najvredniji je onaj nogometaš čija ti sličica nedostaje. Na kraju, te sličice su, i ti albumi, budili neprolazno zanimanje za marginalne reprezentacije i nogometaše, za nepopravljive autsajdere koji bi jednom mogli učiniti čudo. Kao što će ga učiniti reprezentacija Kameruna na jednome svjetskom prvenstvu, koje ću pratiti kao već odrastao čovjek, ali i tada ću sakupljati sličice. Najbolji igrač tog Kameruna, koji će proći sve do četvrtfinala, punim imenom zvao se Albert Roger Mooh Miller, ili kraće Roger Milla, bio je napadač i tada je, te 1990, na Svjetskom prvenstvu u Italiji imao trideset osam godina. Sličica s njegovim likom pojavljuje se i četiri godine kasnije, u albumu za Svjetsko prvenstvo u SAD-u. Iz Italije zauvijek upamćena je scena iz osmine finala, kada u drugom produžetku protiv Kolumbije, nakon što je rezultat za devedeset minuta igre bio 0:0, Milla zabija jedan za drugim dva gola. Drugi je pao u 108. minuti, kada je negdje blizu centra igrališta oduzeo loptu kolumbijskom golmanu Higuiti, još jednoj besmrtnoj i živopisnoj figuri iz naših albuma, te se kao mladić u najboljim godinama sjurio prema praznom golu i zabio, ispraćen uzaludnim Higuitinim klizećim startom. Roger Milla je, svi će to jednog dana zaboraviti, svoje golove slavio zavodljivim erotskim plesom oko korner zastavice, koji će do dana današnjeg imitirati stotine i tisuće strijelaca, ali nijedan neće plesati kao što je plesao Milla. Na Svjetskom prvenstvu u SAD-u 1994, koje smo gledali noću, Kamerun nije više bio tako uspješan, već su protiv Rusije doživjeli debakl, rezultatom 6:1, ali taj jedini gol dao je baš on, te je tako, vjerujem za sva vremena, postao najstariji nogometaš koji je zabio gol na Svjetskom prvenstvu. Na sličicama je već izgledao kao čovjek u nenogometaškim godinama.
Nakon tog prvog albuma iz 1974, sakupljao sam sličice i lijepio ih u albume prije svakoga Svjetskog prvenstva, sve do ovog koje će se na jesen 2022. zaigrati u Kataru. U nizu čudnih okolnosti jednog života, među svim onim bizarnim životnim kontinuitetima koji se ne upisuju ni u jedan službeni ili neslužbeni životopis, ovaj bi se sigurno mogao naći među najčudnijima. Dok su pred Njemačku 1974. i Argentinu 1978. svi sakupljali sličice, pred Španjolsku 1982. iz moje ih generacije nije sakupljao nitko. Bili smo nadobudni šesnaestogodišnjaci, bilo je to vrijeme punka i novog vala, i prilično visokih kulturnih i umjetničkih ambicija i interesa, kakvi, vjerojatno, neće obilježiti nijednu više generaciju šesnaestogodišnjaka. Tada, kao i četiri godine kasnije, pred svjetsko prvenstvo koje se igralo u Meksiku, premda se trebalo igrati u Kolumbiji, ali Kolumbija je usred priprema za prvenstvo ekonomski i politički propala, skoro da sam sakrivao od prijatelja da sakupljam Panini sličice nogometaša. Stvar se, međutim, preokrenula 1990, pred prvenstvo u Italiji. Tada su, u tom ciklusu, sličice sakupljali svi iz generacije, nogomet je općenito postao dio općeraširene intelektualne mode, čuveni intelektualci i mrsemudi općeg tipa, uključujući i okorjele nacionaliste, rado su i spremno teoretizirali o nogometu. To je bilo vrijeme kada su se dnevna politika i povijesni usud jugoslavenskih naroda i narodnosti često tumačili i objašnjavali pomoću nogometnih metafora. Od tada, pa sve do danas, mnogi odrasli i zreli muškarci, čak i poneka žena, sakupljaju sličice nogometaša i lijepe ih u album pred Svjetsko prvenstvo.
U pravilu je, čini mi se, riječ o pripadnicima naraštaja koji pamti sedamdesete ili barem osamdesete, to zlatno vrijeme albuma i sličica. Ta djeca Paninija, djeca samoljepljive ere, ovisnici su jednoga vrlo specifičnog, do kraja ne sasvim objašnjivog poroka. Kako nekome objasniti strast kupovanja vrećice, tojest vrećica, barem po desetak njih, u kojima se nalaze izmiješane sličice nogometaša, koje treba zalijepiti na prazna bijela mjesta u albumu? Sličice su većinom one koje već imaš, ali ti uporno kupuješ, ne bi li napokon izvukao onu koja ti nedostaje, ili se nalaziš s onima s kojima dijeliš tu neobičnu strast, pa onda razmjenjujete sličice. I uvijek, još od Münchena 1974, rađaju se i neko vrijeme traju teorije zavjere o sličicama kojih biva najmanje u vrećicama, ili ih uopće nema, za razliku od nekih drugih sličica koje su apsolutno prekobrojne. Proizvođač to radi da bi ljude potaknuo na kupovinu, da bi iluziju o popunjavanju albuma činio što duže neostvarivom.
Od samog početka interes za sakupljanjem sličica nogometaša nije kod ljudi (ili kod djece) u nužnom suodnosu s interesom za nogometnu igru ili za nogometnu povijest. Najstrastveniji sakupljači, najbrutalniji kockari, razmjenjivači sličica, gospodari scene, već su 1974. bili klinci koji nisu imali pojma o nogometu, pa čak nisu išli ni na utakmice. Inače, odlasci na utakmice također nisu bili, a bogme nisu ni danas, povezani s interesom za nogomet. Kada smo još imali jednocifreni broj godina, ili kad smo već počinjali mutirati, pa su nam glasovi nekontrolirano izlazili iz grla kao kakvim nedoraslim pjevčićima, odlazak na utakmicu bio je oblik socijalnog samopotvrđivanja i svojevrsnog ličnog samoostvarenja. Svatko od nas pamti kad su nas roditelji prvi put same pustili na Grbavicu ili na Koševo, ali malobrojni pamte koja se igrala utakmica. Također, naš svijet podijeljen je na one koji su na utakmicu sami išli onda kada su ih očevi i matere na utakmicu i pustili, i one kojima je to bio bijeg u svijet… Ali ništa od svega toga, rekli smo, nema veze s interesom za nogomet. Zašto bi netko odlazio na utakmice ako ga nogomet ne zanima? Odgovor na ovo pitanje pitomiji je i bezazleniji, ali je sličan odgovoru na pitanje zašto ljudi odlaze u crkvu, u vrijeme velikih vjerskih manifestacija, zašto idu na masovne političke mitinge, te na kraju i zašto idu u rat? Što je to u čovjeku što ga tako fatalno privlači i goni da se utopi u ljudskoj masi?
Sličice su, suprotno tome, strast prema pojedincu, prema nepoznatom čovjeku, čudaku i čudotvorcu. Recimo, nikad mi nije na um palo sakupljati sličice slavnih. Pa tako ne bih sakupljao sličice Lige prvaka – jer i takve, naime, postoje! – budući da u Ligi prvaka nema pojedinaca i nepoznatih. Tamo su čitavi kolektivi sabrani u prividnim jedinkama. Lionel Messi cijeli jedan je narod. Za razliku od gospodina kojemu je ime Yeltsin Ignacio Tejeda Valverde, defanzivni je vezni reprezentacije Kostarike, i drugi put se već nalazi u albumu pred svjetsko prvenstvo. Prvi put njegovu sam sličicu lijepio 2014, spremajući se za Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Yeltsin Tejeda ime je, naravno, dobio po Borisu Jeljcinu, koji je bio predsjednik Rusije te 1992. kada se mali Yeltsin rodio svojim mami i tati. A mene je, čim sam ga prvi put na sličici vidio, podsjetio na Stalina Rojasa, davnoga bolivijskog centarhalfa, i na Stalina Mottu, perspektivnog, mnogo mlađeg kolumbijskog veznjaka, kojemu su roditelji nadjenuli to ledeno gvozdeno ime nedavne 1984. godine. Na stranu Messijeve teško dostižne nogometne vrline, kao i sav užitak u ljepoti igre, ali u ovome su od Messija zanimljiviji Yeltsin Tejeda, Stalin Rojas i Stalin Motta. Oni su žrtve historije, u kojoj je Messi veliki protagonist i tvorac. Između ostaloga, i zbog njih ja evo već skoro pola stoljeća sakupljam sličice nogometaša i lijepim ih po albumima, koji zatim nestaju u ratovima i selidbama.
U svih ovih četrdeset i osam godina sakupljanja sličica pred svjetska prvenstva u nogometu samo jednom se dogodilo da ispunim cijeli album. Dogodilo se to pred Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj republici 2010. Naravno da to ne bih uspio sam, jer nisam odlazio na neformalne markete sličica i mjenjališta kojih je bilo svud po Zagrebu – premda ni ne znam gdje su se razmjenjivale sličice u Zagrebu, no recimo znam da su se u Beogradu razmjenjivale kod Terazijske česme, jednom sam prošao tamo, ali se nisam zaustavljao, ali sam se družio s Predragom Žukinom, sportskim novinarom Jutarnjeg lista, pasioniranim i samozatajnim sačupljačem, te iznad svega ispravnim čovjekom, koji je razmjenjivao sličice s kim je stigao, nije se u ova pedofobna vremena plašio čak ni toga da ode pred neku školu i da razmjenjuje sličice s nekom nepoznatom djecom. E, Žukina je te 2010. dovršio moj album kada mi je falilo još dvadesetak sličica. Čudan je to bio osjećaj imati u rukama jedan dovršeni posao. Znao sam da se to najvjerojatnije neće više ponoviti.
S proljeća 2022. objavljeno je da će Katar biti posljednje Paninijevo svjetsko prvenstvo. Svjetska nogometna federacija je već za ono sljedeće prvenstvo, 2026. u tri zemlje Sjeverne Amerike, prodala prava nekoj američkoj tvrtki. I tako je došla svome kraju jedna velika tradicija, koja se, istina, samo dijelom ticala nogometa. Suštinski se, međutim, ticala ljudi. Sakupljali smo sličice ljudi. Mogli su to, na kraju krajeva, biti i neki anonimni ljudi, slučajni prolaznici Brace Dimitrijevića. Jer ionako je, kao što rekosmo, tu Yeltsin Tejeda bio važniji od Lionela Mesija, a pokojni Trifun Ivanov od Davida Beckhama. Amerikanci će, možda, kopirati Paninijev koncept, koji se u ovim pedesetak godina ionako transformirao, pa su iz albuma nestali svi personalni i statistički podaci, i preselili se na sličice, ali je vjerojatnije da će izmisliti nešto svoje, što mene, bojim se, neće zanimati.
Kraj jedne tradicije: pola stoljeća Paninijevih sličica nogometaša
Živjeli smo u vremenima Danila Kiša i Mirka Kovača, u vremenima Bore Ćosića i vremenima Danijela Dragojevića, živjeli smo, na žalost, u epohi Karadžića i Mladića, epohi Franje Tuđmana, neusporedivo duže i intenzivnije nego u epohi Miroslava Krleže. Ali pravo govoreći, ako bih u vlastitome životu tražio neprekinute kontinuitete, stilska obilježja epohe i kulturne smjerokaze koji su me najduže vodili, bolje ne bih mogao naći od Panini samoljepljivih sličica Svjetskog prvenstva u nogometu. Sve drugo se mijenjalo, pojavljivalo se pa nestajalo, razvijalo se u skladu s povijesnim, kulturnim i ideološkim mijenama, s društvenim modama te s odrastanjem i sazrijevanjem, s promjenama interesa, selidbama i progonima, do svega drugog se dorastalo, a ponešto se i prerastalo, samo su Panini sličice ostajale.
Prvi album, koji nikada nisam držao u rukama, objavljen je prije Svjetskog prvenstva u Meksiku 1970. Bio sam četverogodišnjak, u Drveniku, i zanimao sam se za morske rakove, junake Walta Disneyja i ona jedna vječno zatvorena vrata u Baš Čelikovom domu. Osim toga, na to se svjetsko prvenstvo Jugoslavija nije plasirala, a samoljepljive sličice nogometaša bile su sumnjiva novotarija, pa je pitanje koliko je publike uopće i privukla. Postojali su i tada tematski albumi svega i svačega, sa sličicama koje su se dobivale uz čokoladice ili žvakaće gume, ali nisu bile samoljepljive, nego su se lijepile pomoću onoga školskog Carbofixa. S Paninijem se 1970. pojavila ta čudna moda, za koju se vjerovalo da se neće trajno zametnuti, da se uz sličice ne dobiva ništa. Ali bile su samoljepljive! Taj neusporediv osjećaj lakog odvajanja, palcem lijeve ruke, sličice od njezine papirnate pozadine, ta glatka površina papirića na koji je bila zalijepljena, i miris tog ljepila, značajno su me odredili u životu. Tu je moj konzumentski ukus, sklonost prema jeftinim i skupim, ali u mnogo čemu besmislenim i bespotrebnim sitnicama. Sklonost artefaktima u koje je upisan protok vremena…
Sličice iz Meksika ’70. viđao sam samo polijepljene na vratima tuđih frižidera, recimo kod rođaka u Kaknju, na furnirskim stranicama kauča, na vratima dječjih soba, i uvijek bih osjetio onu istu čežnju za propuštenim vremenom, za godinama koje su mi prethodile, kada se zbivalo nešto važno i uzbudljivo. Iz toga se kasnije, iz te sklonosti prema prethodnom vremenu, prvi put doživljene pri pogledu na te sličice na frižiderima i kaučima s onog svjetskog prvenstva uz koje me još nije bilo, rodila se, u to sam uvjeren, moja sklonost prema povijesti. I to povijesti svega i svačega: ratova, država, medicine, sporta, književnosti, kulture… Svaka stvar zahvaljujući vremenu i uronjena u vrijeme postaje zanimljiva. Svaki, i najbeznačajniji predmet, i najdosadniji čovjek, u vremenu ima svoju veliku dramu. Tom dramom vrijedi se baviti kao što se bavimo onim nepoznatim nogometašima iz vremena koje nismo doživjeli, zalijepljenim na jednom Obodinovom frižideru, u Rudarskoj koloniji u Kaknju.
Ali već sam za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. sakupljao sličice za čak dva albuma. Prvi, od kojeg sam uskoro morao odustati, bio je “München u karikaturi”: sličice nogometaša, sudionika prvenstva, nacrtanih u karikaturi. Bilo je to zlatno doba novinskih crtača-portretista, kod nas i u svijetu. A Sportske novosti, Tempo, beogradski Sport, kao i sve dnevne novine, imali bi po nekoliko specijaliziranih karikaturista. Najpoznatiji, a meni i najdraži, bio je Rudi Stipković. Potpisivao se kao Stip, crtao je flomasterom, obično cijelu figuru sportaša, s prenaglašenom glavom, koja bi bivala potpuno odmaknuta od bilo kakvog anatomskog i antropološkog prikaza, ali je svejedno imala nešto duboko prepoznatljivo i osobno, u osmijehu, u izrazu lica, u unutarnjem raspoloženju. Stipković je bio veliki portretist, a za svakoga je jugoslavenskog (pa i svjetskog) sportaša korak u karijeri bio kada ga je on portretirao. Onog trenutka kada je od dobrog nogometaša, atletičara, košarkaša bivao vrhunski, kada je njegova pojava postajala veća i važnija od jednokratnoga nedjeljnog natjecanja, tada mu je Rudi Stipković crtao portret. Karikatura je bila korak u besmrtnost.
E, da je tako bilo i diljem Europe potvrđuje “München u karikaturi”. Dobri crteži nisu, međutim, bili otisnuti na sjajnom papiru samoljepljivih sličica, nego na nekom tankom samoljepljivom platnu. Sakupljao sam ih kratko, jer nisam mogao istovremeno po rodnome domu prositi i iznuđivati novce za dva albuma i dvije vrste sličica, budući da sam skupljao i Paninijeve sličice za Fußball-Weltmeisterschaft 1974, kako se to tada stručno zvalo, a na čemu je insistirao i svaki sarajevski jalijaš, kojemu će ovo, možda, biti jedine dvije njemačke riječi u životu. Odustajanje od “Münchena u karikaturi” ticalo se činjenice da je onaj drugi album bio ozbiljniji, osim što su već i fotografije ozbiljnije od karikatura, i što je Paninijeva publikacija djelovala kao enciklopedija, sa svim podacima, statistikama, biografijama i rezultatima, koja će se s posljednjom zalijepljenom sličicom pretvoriti u enciklopediju. Ali naravno da ja nikad nisam stigao do te posljednje sličice, za mene to je bilo nemoguće kako iz materijalno-financijskih, tako i iz socijalnih razloga. Bio sam osmogodišnjak, Nona, mama, barba Dragan, rođaci iz Kaknja kad bi nam došli u posjetu, svi oni zajedno nisu mi mogli dati novca koliko bi bilo dovoljno da popunim album. Ili je to zapravo bilo i nemoguće bez socijalnih vještina, ulične inteligencije i okretnosti, koji me, na žalost, nikada nisu krasili.
Naime, oko sličica odvijao se jedan novi, upravo uspostavljeni društveni život djetinjstva, u kojemu ja nisam mogao sudjelovati. Ili donekle jesam u onom što je bilo temeljno: razmjenjivanje duplikata s drugim skupljačima. No, kako je Sarajevo bilo okrutan grad, mjesto na kojemu bi dječak skupljao svu žalost svijeta za neka daleka buduća vremena, znalo se dogoditi, i događalo se, da mi stariji i jači otmu sličice, jednom me je jedan udario šakom u oko, ili da me prevare, a ja nisam imao načina da istjeram pravdu, i tako nisam imao baš neke sreće s razmjenom duplikata. Drugi način popunjavanja albuma bilo je kockanje. Postojale su dvije temeljne igre: pola-cijelo i tapke. Igrali su svi, jedni su uvijek dobivali, drugi su gubili. I onda bi ti koji su gubili pronalazili manje i slabije od sebe, ili nesretnije od sebe, s kojima bi oni mogli dobivati, dok su ovi gubili. I tako je stvarana cijela jedna dječja hijerarhija, strašna i okrutna, kao što sve strašno i jest u djetinjstvu, koje je tada bilo savršeno hijerarhiziran sustav, koji se u bitnom nije razlikovao od odnosa koji vladaju među životinjama, i od kojeg će, zapravo, biti bolje i plemenitije baš sve što se bude zbivalo u odrasla doba. Sveopći komunizam, pa čak i nacionalizam, podnošljiviji su od jednoga običnog sarajevskog djetinjstva sedamdesetih.
Lažem da su se svi kockali, da su svi igrali pola-cijelo, jer ja nisam. Ne, baš nikad nisam zaigrao, ni s jačim, ni sa slabijima. Zašto nisam? Mogao bih danas o tome mudrovati. Ali zapravo ne znam zašto nisam. Nešto mi je u toj igri bilo nepodnošljivo. Osim toga, bilo mi je zanimljivo gledati sa strane. I čeznuti za životima i sudbinom drugih, onih mojih poznanika i drugova koji su malo-pomalo popunjavali svoj album. Znao sam da će doći do kraja, i da će taj trenutak, kad oni budu lijepili posljednju sličicu, biti trenutak u kojemu će se razdvojiti naši životi, tako da svaki krene na drugu stranu. Oni će biti uspješni i jaki, obdareni svim talentima odraslosti i prije nego što odrastu, a ja ću biti ono što sam i danas. Nedovršen, nepotpun, nejak, s nepopunjenim bjelinama u svojim albumima, onaj koji zna sve podatke, statistike i biografije iz albuma, i pamti sva lica sa sličica koja je ikad izvukao iz upravo otvorene vrećice. Mnogo je već bilo tih lica, na tisuće ih je prošlo među mojim prstima i pred očima, na tisuće sam ih polijepio po albumima i arhivirao u svojim moždanim arhivima, učeći se umijeću nedovršenosti, nepopunjenosti, otvorenog kraja…
U tom prvom albumu, sa Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 1974, bile su dvije reprezentacije čiji igrači nikad više neće zaigrati na svjetskom prvenstvu: Haiti i Zair. Haićanski su igrači imali neka neobična francuska imena, zvali su se kao junaci iz stripa, kao likovi iz opere, a Zair je bio tim koji će Jugoslavija pobijediti 9:0. Tri gola Dušana Bajevića. Trijumf sretne i bogate nesvrstane Europe protiv jednoga unaprijed poraženog afričkog svijeta. Ali za skupljača sličica jednako su vrijedili kao i čuveni njemački i brazilski igrači. Za skupljača sličica najvredniji je onaj nogometaš čija ti sličica nedostaje. Na kraju, te sličice su, i ti albumi, budili neprolazno zanimanje za marginalne reprezentacije i nogometaše, za nepopravljive autsajdere koji bi jednom mogli učiniti čudo. Kao što će ga učiniti reprezentacija Kameruna na jednome svjetskom prvenstvu, koje ću pratiti kao već odrastao čovjek, ali i tada ću sakupljati sličice. Najbolji igrač tog Kameruna, koji će proći sve do četvrtfinala, punim imenom zvao se Albert Roger Mooh Miller, ili kraće Roger Milla, bio je napadač i tada je, te 1990, na Svjetskom prvenstvu u Italiji imao trideset osam godina. Sličica s njegovim likom pojavljuje se i četiri godine kasnije, u albumu za Svjetsko prvenstvo u SAD-u. Iz Italije zauvijek upamćena je scena iz osmine finala, kada u drugom produžetku protiv Kolumbije, nakon što je rezultat za devedeset minuta igre bio 0:0, Milla zabija jedan za drugim dva gola. Drugi je pao u 108. minuti, kada je negdje blizu centra igrališta oduzeo loptu kolumbijskom golmanu Higuiti, još jednoj besmrtnoj i živopisnoj figuri iz naših albuma, te se kao mladić u najboljim godinama sjurio prema praznom golu i zabio, ispraćen uzaludnim Higuitinim klizećim startom. Roger Milla je, svi će to jednog dana zaboraviti, svoje golove slavio zavodljivim erotskim plesom oko korner zastavice, koji će do dana današnjeg imitirati stotine i tisuće strijelaca, ali nijedan neće plesati kao što je plesao Milla. Na Svjetskom prvenstvu u SAD-u 1994, koje smo gledali noću, Kamerun nije više bio tako uspješan, već su protiv Rusije doživjeli debakl, rezultatom 6:1, ali taj jedini gol dao je baš on, te je tako, vjerujem za sva vremena, postao najstariji nogometaš koji je zabio gol na Svjetskom prvenstvu. Na sličicama je već izgledao kao čovjek u nenogometaškim godinama.
Nakon tog prvog albuma iz 1974, sakupljao sam sličice i lijepio ih u albume prije svakoga Svjetskog prvenstva, sve do ovog koje će se na jesen 2022. zaigrati u Kataru. U nizu čudnih okolnosti jednog života, među svim onim bizarnim životnim kontinuitetima koji se ne upisuju ni u jedan službeni ili neslužbeni životopis, ovaj bi se sigurno mogao naći među najčudnijima. Dok su pred Njemačku 1974. i Argentinu 1978. svi sakupljali sličice, pred Španjolsku 1982. iz moje ih generacije nije sakupljao nitko. Bili smo nadobudni šesnaestogodišnjaci, bilo je to vrijeme punka i novog vala, i prilično visokih kulturnih i umjetničkih ambicija i interesa, kakvi, vjerojatno, neće obilježiti nijednu više generaciju šesnaestogodišnjaka. Tada, kao i četiri godine kasnije, pred svjetsko prvenstvo koje se igralo u Meksiku, premda se trebalo igrati u Kolumbiji, ali Kolumbija je usred priprema za prvenstvo ekonomski i politički propala, skoro da sam sakrivao od prijatelja da sakupljam Panini sličice nogometaša. Stvar se, međutim, preokrenula 1990, pred prvenstvo u Italiji. Tada su, u tom ciklusu, sličice sakupljali svi iz generacije, nogomet je općenito postao dio općeraširene intelektualne mode, čuveni intelektualci i mrsemudi općeg tipa, uključujući i okorjele nacionaliste, rado su i spremno teoretizirali o nogometu. To je bilo vrijeme kada su se dnevna politika i povijesni usud jugoslavenskih naroda i narodnosti često tumačili i objašnjavali pomoću nogometnih metafora. Od tada, pa sve do danas, mnogi odrasli i zreli muškarci, čak i poneka žena, sakupljaju sličice nogometaša i lijepe ih u album pred Svjetsko prvenstvo.
U pravilu je, čini mi se, riječ o pripadnicima naraštaja koji pamti sedamdesete ili barem osamdesete, to zlatno vrijeme albuma i sličica. Ta djeca Paninija, djeca samoljepljive ere, ovisnici su jednoga vrlo specifičnog, do kraja ne sasvim objašnjivog poroka. Kako nekome objasniti strast kupovanja vrećice, tojest vrećica, barem po desetak njih, u kojima se nalaze izmiješane sličice nogometaša, koje treba zalijepiti na prazna bijela mjesta u albumu? Sličice su većinom one koje već imaš, ali ti uporno kupuješ, ne bi li napokon izvukao onu koja ti nedostaje, ili se nalaziš s onima s kojima dijeliš tu neobičnu strast, pa onda razmjenjujete sličice. I uvijek, još od Münchena 1974, rađaju se i neko vrijeme traju teorije zavjere o sličicama kojih biva najmanje u vrećicama, ili ih uopće nema, za razliku od nekih drugih sličica koje su apsolutno prekobrojne. Proizvođač to radi da bi ljude potaknuo na kupovinu, da bi iluziju o popunjavanju albuma činio što duže neostvarivom.
Od samog početka interes za sakupljanjem sličica nogometaša nije kod ljudi (ili kod djece) u nužnom suodnosu s interesom za nogometnu igru ili za nogometnu povijest. Najstrastveniji sakupljači, najbrutalniji kockari, razmjenjivači sličica, gospodari scene, već su 1974. bili klinci koji nisu imali pojma o nogometu, pa čak nisu išli ni na utakmice. Inače, odlasci na utakmice također nisu bili, a bogme nisu ni danas, povezani s interesom za nogomet. Kada smo još imali jednocifreni broj godina, ili kad smo već počinjali mutirati, pa su nam glasovi nekontrolirano izlazili iz grla kao kakvim nedoraslim pjevčićima, odlazak na utakmicu bio je oblik socijalnog samopotvrđivanja i svojevrsnog ličnog samoostvarenja. Svatko od nas pamti kad su nas roditelji prvi put same pustili na Grbavicu ili na Koševo, ali malobrojni pamte koja se igrala utakmica. Također, naš svijet podijeljen je na one koji su na utakmicu sami išli onda kada su ih očevi i matere na utakmicu i pustili, i one kojima je to bio bijeg u svijet… Ali ništa od svega toga, rekli smo, nema veze s interesom za nogomet. Zašto bi netko odlazio na utakmice ako ga nogomet ne zanima? Odgovor na ovo pitanje pitomiji je i bezazleniji, ali je sličan odgovoru na pitanje zašto ljudi odlaze u crkvu, u vrijeme velikih vjerskih manifestacija, zašto idu na masovne političke mitinge, te na kraju i zašto idu u rat? Što je to u čovjeku što ga tako fatalno privlači i goni da se utopi u ljudskoj masi?
Sličice su, suprotno tome, strast prema pojedincu, prema nepoznatom čovjeku, čudaku i čudotvorcu. Recimo, nikad mi nije na um palo sakupljati sličice slavnih. Pa tako ne bih sakupljao sličice Lige prvaka – jer i takve, naime, postoje! – budući da u Ligi prvaka nema pojedinaca i nepoznatih. Tamo su čitavi kolektivi sabrani u prividnim jedinkama. Lionel Messi cijeli jedan je narod. Za razliku od gospodina kojemu je ime Yeltsin Ignacio Tejeda Valverde, defanzivni je vezni reprezentacije Kostarike, i drugi put se već nalazi u albumu pred svjetsko prvenstvo. Prvi put njegovu sam sličicu lijepio 2014, spremajući se za Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Yeltsin Tejeda ime je, naravno, dobio po Borisu Jeljcinu, koji je bio predsjednik Rusije te 1992. kada se mali Yeltsin rodio svojim mami i tati. A mene je, čim sam ga prvi put na sličici vidio, podsjetio na Stalina Rojasa, davnoga bolivijskog centarhalfa, i na Stalina Mottu, perspektivnog, mnogo mlađeg kolumbijskog veznjaka, kojemu su roditelji nadjenuli to ledeno gvozdeno ime nedavne 1984. godine. Na stranu Messijeve teško dostižne nogometne vrline, kao i sav užitak u ljepoti igre, ali u ovome su od Messija zanimljiviji Yeltsin Tejeda, Stalin Rojas i Stalin Motta. Oni su žrtve historije, u kojoj je Messi veliki protagonist i tvorac. Između ostaloga, i zbog njih ja evo već skoro pola stoljeća sakupljam sličice nogometaša i lijepim ih po albumima, koji zatim nestaju u ratovima i selidbama.
U svih ovih četrdeset i osam godina sakupljanja sličica pred svjetska prvenstva u nogometu samo jednom se dogodilo da ispunim cijeli album. Dogodilo se to pred Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj republici 2010. Naravno da to ne bih uspio sam, jer nisam odlazio na neformalne markete sličica i mjenjališta kojih je bilo svud po Zagrebu – premda ni ne znam gdje su se razmjenjivale sličice u Zagrebu, no recimo znam da su se u Beogradu razmjenjivale kod Terazijske česme, jednom sam prošao tamo, ali se nisam zaustavljao, ali sam se družio s Predragom Žukinom, sportskim novinarom Jutarnjeg lista, pasioniranim i samozatajnim sačupljačem, te iznad svega ispravnim čovjekom, koji je razmjenjivao sličice s kim je stigao, nije se u ova pedofobna vremena plašio čak ni toga da ode pred neku školu i da razmjenjuje sličice s nekom nepoznatom djecom. E, Žukina je te 2010. dovršio moj album kada mi je falilo još dvadesetak sličica. Čudan je to bio osjećaj imati u rukama jedan dovršeni posao. Znao sam da se to najvjerojatnije neće više ponoviti.
S proljeća 2022. objavljeno je da će Katar biti posljednje Paninijevo svjetsko prvenstvo. Svjetska nogometna federacija je već za ono sljedeće prvenstvo, 2026. u tri zemlje Sjeverne Amerike, prodala prava nekoj američkoj tvrtki. I tako je došla svome kraju jedna velika tradicija, koja se, istina, samo dijelom ticala nogometa. Suštinski se, međutim, ticala ljudi. Sakupljali smo sličice ljudi. Mogli su to, na kraju krajeva, biti i neki anonimni ljudi, slučajni prolaznici Brace Dimitrijevića. Jer ionako je, kao što rekosmo, tu Yeltsin Tejeda bio važniji od Lionela Mesija, a pokojni Trifun Ivanov od Davida Beckhama. Amerikanci će, možda, kopirati Paninijev koncept, koji se u ovim pedesetak godina ionako transformirao, pa su iz albuma nestali svi personalni i statistički podaci, i preselili se na sličice, ali je vjerojatnije da će izmisliti nešto svoje, što mene, bojim se, neće zanimati.