Kad su nas deportovali
u gradić na obodu tajge,
jedno vrijeme smo živjeli u podrumu.
Sproljeća išli do šumice,
brali plodove,
a zimi – ko šta da.
Krompir, krompir, krompir!
Ulica Staljinova. Broj 27.
Danas svi, za sve, krive Njega.
Ali, svako od nas u sebi
pored đav’la,
ima i jednog malog Boga.
Gdje su,
pitam se,
u Ovim Novim,
nestali ti mali Bogovi?
Zločin i kazna
Dobili naređenje da spalimo kuću nekog šumara,
kolaboracioniste.
Unutra žena mu i djeca.
Kad je zaplamsalo,
mi još kraj prozora,
jedan dječak,
krenu kroz prozor, da iskoči van.
Ovaj moj kamarad odmah za pušku.
“Čekaj!”
oborim mu pucu,
i gurnem dijete nazad,
njegovima.
Možda nas Bog,
koga Oktobrom ukinusmo,
sad ovako,
Novim Buržujima,
kažnjava?
Ispovijest udovice
Iako pregurao Gulag,
slijep kod očiju,
uvijek je gledao samo Partiju.
Jednom tako ćerka,
apotekarka,
ukrala nešto skupih lijekova,
i donijela kući, da proda,
da se prehranimo.
Bila velika glad*.
A on, da i nju, i mene,
izbaci iz kuće:
“Vrati to odakle si uzela!”
Ne znam kad ga je slomilo.
Jednoga jutra obuče svečano odijelo,
sve s kravatom,
i pođe da obiđe bunker koji su,
onomad,
jedva odbranili od Švaba.
Nije se ni pozdravio.
Kad je obišao Svetilište,
pravo na prugu,
pa pod voz.
U džepu mu našli dva pisma:
jedno za Partiju,
drugo za druga Predsjednika.
Kraj Crvenog čovjeka
(Prepjevane ispovijesti)
Svetlani Aksentijevič
Ulica Staljinova 27
Kad su nas deportovali
u gradić na obodu tajge,
jedno vrijeme smo živjeli u podrumu.
Sproljeća išli do šumice,
brali plodove,
a zimi – ko šta da.
Krompir, krompir, krompir!
Ulica Staljinova. Broj 27.
Danas svi, za sve, krive Njega.
Ali, svako od nas u sebi
pored đav’la,
ima i jednog malog Boga.
Gdje su,
pitam se,
u Ovim Novim,
nestali ti mali Bogovi?
Zločin i kazna
Dobili naređenje da spalimo kuću nekog šumara,
kolaboracioniste.
Unutra žena mu i djeca.
Kad je zaplamsalo,
mi još kraj prozora,
jedan dječak,
krenu kroz prozor, da iskoči van.
Ovaj moj kamarad odmah za pušku.
“Čekaj!”
oborim mu pucu,
i gurnem dijete nazad,
njegovima.
Možda nas Bog,
koga Oktobrom ukinusmo,
sad ovako,
Novim Buržujima,
kažnjava?
Ispovijest udovice
Iako pregurao Gulag,
slijep kod očiju,
uvijek je gledao samo Partiju.
Jednom tako ćerka,
apotekarka,
ukrala nešto skupih lijekova,
i donijela kući, da proda,
da se prehranimo.
Bila velika glad*.
A on, da i nju, i mene,
izbaci iz kuće:
“Vrati to odakle si uzela!”
Ne znam kad ga je slomilo.
Jednoga jutra obuče svečano odijelo,
sve s kravatom,
i pođe da obiđe bunker koji su,
onomad,
jedva odbranili od Švaba.
Nije se ni pozdravio.
Kad je obišao Svetilište,
pravo na prugu,
pa pod voz.
U džepu mu našli dva pisma:
jedno za Partiju,
drugo za druga Predsjednika.
A za nas, praznih stomaka – ništa.
(iz novog rukopisa)