Lako je živjeti u kući zaborava, tamo gdje pejzaži naših pogleda u prošlost svakodnevno ostaju isti i pusti. Konstrukcija istorijskog vremena koje juri naprijed poput brzog voza nepoznatim putem takva je da se sve slike i predjeli koji se ukazuju na prozoru subjektivnosti kreću unazad, prema onome što smo napustili i čega ćemo se sjetiti samo onda kad nam bude neophodan odmor u prostoru mentalne usamljenosti. Gabrijel Markes prioritet daje sjećanju srca, koje briše ono što je bilo loše i slavi ono što pamtimo kao dobro – budući da zahvaljujući ovoj svjesnoj prevari uspijevamo da izdržimo teret prošlosti.
Rizik osvrtanja Orfejevog ili Lotove žene u prostoru ostvaruje se uz trajno gubljenje zajedničkog vremena sa svojim voljenima i uz duboko ukopavanje u mehanizam statične vječnosti. Danas mnoge statue zaboravljenih revolucionara stoje, uspravljene i isprljane, podsjećajući na jednu ideologiju i kolektivno pamćenje u odnosu na nešto što je, u stvari, bilo najavljivano kao proročanstvo: komunizam i bratstvo-jedinstvo. Na osnovu arhitekture nove jezičke svijesti, ti komadi oblikovanog kamena za koje koristimo naziv spomenici u makedonskom jeziku dobili su i pojmovnu odrednicu pametnici/pametnik (паметник), iako ovdje, naravno, ni spomena nema o tome da bi njihov zadatak mogao biti da bilo što pamte – već da prošire granice zajedničkog pamćenja tako što će slaviti patnju, odsustvo i idealističko žrtvovanje.
Poslije pada komunizma, po prvi put sam vidio ove spomenike bolu išarane grafitima koji su prenosili lične uspomene na nečiju izgubljenu prvu ljubav ili su se odnosili na dijalog o tome da li su pank ili Niče mrtvi. U ispružene ruke revolucionara sa spomenika prolaznici bi ostavljali prazne flaše koka-kole ili kartonsku ambalažu nekog brenda brze hrane, kao znak vlastitog prisustva i životnosti, kao pokušaj da bude zaboravljen bol nametnutih uspomena.
Estetika sjećanja gradi se kontinuiranim preplitanjem prisutnosti i odsutnosti, sve dok se sasvim ne izbriše granica između njih u međuprostoru mentalne stvarnosti. Supruga jednog mog prijatelja koji je poginuo kad je imao trideset godina, očajnički čuva jedini snimak njegovog glasa i to onaj sa telefonske sekretarice na kojem smireno ponavlja: „Nijesmo kod kuće. Ostavite poruku.“ Pet dana poslije njegove smrti ona je postala majka i do dana današnjeg gotovo svakodnevno svojem, sad već sedmogodišnjem, sinu pušta glas njegovog oca: „Nijesmo kod kuće…” Glas prisustva koji najavljuje odsustvo. Glas sjećanja koje najavljuje zaborav.
U Makedoniji se još uvijek mrtvima prinosi hrana kad se posjećuje njihov grob, čime se manifestuje apsolutistički nagon živih za zadržavanjem osjećaja superiornosti i bezbjednosti. Ovo ritualno produžavanje ličnog vremena mrtvih najčešće se ostvaruje i putem selektivnog prizivanja uspomena na trenutke iz života kojih se oni kojih više nema – ne bi ni sjetili. Tako se, u stvari, rađa krađa sjećanja, nešto što je postalo najvažniji metod opstajanja diktatora na ovim prostorima. Iz čahure samoproglašenog proroka, koji se brine o boljoj sjutrašnjici, diktator se razvija u raskošnog zaštitnika, koji nudi samo sjećanja na nešto što se nikad nije desilo. Rizik realnosti u kolijevci diktatorskog režima daleko je veći od rizika sjećanja. Ljudi verbalizuju i memorijski oživljavaju sve svoje čežnje i neostvarene želje, polusnove… Najmaje od svega sjećaju se dodira života i njegovih prostornih i vremenskih granica.
Sjećanje postaje dom i sklonište, a kuća se pretvara u muzej konzervisanih emocionalnih eksponata. Moj otac se sjeća da bi živio. On pjeva pjesme nastale one godine kad sam se rodio, daje ulicama imena heroja iz starih istorijskih udžbenika, tjera taksistu da se zaustavlja pred objektima kojih nema – moj otac još uvjek na svom daljinskom upravljaču drži memorisan televizijski nacionalni kanal pod brojem 1. Gaston Bašlar kaže da je, kako bi se izvršila analiza našeg bića u hijerarhiji jedne ontologije, potrebno da se desocijalizuju naše velike uspomene i da se dodirne ravan maštanjâ koja smo doživljavali u prostorima svojih samovanja. Možda upravo tokom povratka ka zajedničkim projektovanim sjećanjima moj otac traga za načinom da se osami, da isplete ogradu svoje sociološke i emotivne bezbjednosti, jer mi se ponekad čini da su njegova sjećanja duža i od smrti.
Potomak sam izbjeglica iz Balkanskih ratova s početka minulog vijeka i shvatio sam kroz priče svojih predaka da je dom uspomena koja se ne nasljeđuje. Poslije svakoga rata ostaje mnogo napuštenih kuća, ali još je više napuštenih domova. Kad sam posljednji put posjetio Bosnu, ljudi su svoje lično poimanje vremena jasno dijelili na osnovu zajedničke konstante: prije i poslije rata. Nije tu bilo: mladosti, djetinjstva, bolesti. Rat je bio nešto što se ne zaboravlja, a sve ostalo bili su samo njegovi dobri i loši ljubavnici. Derida kaže da se opraštaju samo one stvari koje se ne zaboravljaju ili: oprostiti ne znači i zaboraviti. Balkan čeka da prođu decenije i generacije da bi se zaboravili svi treptaji sjenki i svi strahovi koji su izbrisali svetost svakodnevice u ovim minulim godinama i životima. A možda je i bolje oprostiti, a ne zaboraviti.
Dugo se investiralo u istoriju, u taj dominantan oblik kolektivnog sjećanja, sve dok se ona nije pretvorila u zajedničku istinu koja ne zahtijeva nove uspomene i sumnje, jer svaki apsolut se stvara isključivo zarad njegovog štovanja, a ne zarad sjećanja. Stvorila se slika da bez sjećanja nemamo na Balkanu nikakve budućnosti, ali takva budućnost se pretvara u istorijski problem i prije nego što postane sadašnjost. Ovdje sveci i diktatori nemaju sjećanja, oni se na duge staze useljavaju u naše umove poput uspomena na vječitu nesigurnost.
Kradljivci sjećanja
Lako je živjeti u kući zaborava, tamo gdje pejzaži naših pogleda u prošlost svakodnevno ostaju isti i pusti. Konstrukcija istorijskog vremena koje juri naprijed poput brzog voza nepoznatim putem takva je da se sve slike i predjeli koji se ukazuju na prozoru subjektivnosti kreću unazad, prema onome što smo napustili i čega ćemo se sjetiti samo onda kad nam bude neophodan odmor u prostoru mentalne usamljenosti. Gabrijel Markes prioritet daje sjećanju srca, koje briše ono što je bilo loše i slavi ono što pamtimo kao dobro – budući da zahvaljujući ovoj svjesnoj prevari uspijevamo da izdržimo teret prošlosti.
Rizik osvrtanja Orfejevog ili Lotove žene u prostoru ostvaruje se uz trajno gubljenje zajedničkog vremena sa svojim voljenima i uz duboko ukopavanje u mehanizam statične vječnosti. Danas mnoge statue zaboravljenih revolucionara stoje, uspravljene i isprljane, podsjećajući na jednu ideologiju i kolektivno pamćenje u odnosu na nešto što je, u stvari, bilo najavljivano kao proročanstvo: komunizam i bratstvo-jedinstvo. Na osnovu arhitekture nove jezičke svijesti, ti komadi oblikovanog kamena za koje koristimo naziv spomenici u makedonskom jeziku dobili su i pojmovnu odrednicu pametnici/pametnik (паметник), iako ovdje, naravno, ni spomena nema o tome da bi njihov zadatak mogao biti da bilo što pamte – već da prošire granice zajedničkog pamćenja tako što će slaviti patnju, odsustvo i idealističko žrtvovanje.
Poslije pada komunizma, po prvi put sam vidio ove spomenike bolu išarane grafitima koji su prenosili lične uspomene na nečiju izgubljenu prvu ljubav ili su se odnosili na dijalog o tome da li su pank ili Niče mrtvi. U ispružene ruke revolucionara sa spomenika prolaznici bi ostavljali prazne flaše koka-kole ili kartonsku ambalažu nekog brenda brze hrane, kao znak vlastitog prisustva i životnosti, kao pokušaj da bude zaboravljen bol nametnutih uspomena.
Estetika sjećanja gradi se kontinuiranim preplitanjem prisutnosti i odsutnosti, sve dok se sasvim ne izbriše granica između njih u međuprostoru mentalne stvarnosti. Supruga jednog mog prijatelja koji je poginuo kad je imao trideset godina, očajnički čuva jedini snimak njegovog glasa i to onaj sa telefonske sekretarice na kojem smireno ponavlja: „Nijesmo kod kuće. Ostavite poruku.“ Pet dana poslije njegove smrti ona je postala majka i do dana današnjeg gotovo svakodnevno svojem, sad već sedmogodišnjem, sinu pušta glas njegovog oca: „Nijesmo kod kuće…” Glas prisustva koji najavljuje odsustvo. Glas sjećanja koje najavljuje zaborav.
U Makedoniji se još uvijek mrtvima prinosi hrana kad se posjećuje njihov grob, čime se manifestuje apsolutistički nagon živih za zadržavanjem osjećaja superiornosti i bezbjednosti. Ovo ritualno produžavanje ličnog vremena mrtvih najčešće se ostvaruje i putem selektivnog prizivanja uspomena na trenutke iz života kojih se oni kojih više nema – ne bi ni sjetili. Tako se, u stvari, rađa krađa sjećanja, nešto što je postalo najvažniji metod opstajanja diktatora na ovim prostorima. Iz čahure samoproglašenog proroka, koji se brine o boljoj sjutrašnjici, diktator se razvija u raskošnog zaštitnika, koji nudi samo sjećanja na nešto što se nikad nije desilo. Rizik realnosti u kolijevci diktatorskog režima daleko je veći od rizika sjećanja. Ljudi verbalizuju i memorijski oživljavaju sve svoje čežnje i neostvarene želje, polusnove… Najmaje od svega sjećaju se dodira života i njegovih prostornih i vremenskih granica.
Sjećanje postaje dom i sklonište, a kuća se pretvara u muzej konzervisanih emocionalnih eksponata. Moj otac se sjeća da bi živio. On pjeva pjesme nastale one godine kad sam se rodio, daje ulicama imena heroja iz starih istorijskih udžbenika, tjera taksistu da se zaustavlja pred objektima kojih nema – moj otac još uvjek na svom daljinskom upravljaču drži memorisan televizijski nacionalni kanal pod brojem 1. Gaston Bašlar kaže da je, kako bi se izvršila analiza našeg bića u hijerarhiji jedne ontologije, potrebno da se desocijalizuju naše velike uspomene i da se dodirne ravan maštanjâ koja smo doživljavali u prostorima svojih samovanja. Možda upravo tokom povratka ka zajedničkim projektovanim sjećanjima moj otac traga za načinom da se osami, da isplete ogradu svoje sociološke i emotivne bezbjednosti, jer mi se ponekad čini da su njegova sjećanja duža i od smrti.
Potomak sam izbjeglica iz Balkanskih ratova s početka minulog vijeka i shvatio sam kroz priče svojih predaka da je dom uspomena koja se ne nasljeđuje. Poslije svakoga rata ostaje mnogo napuštenih kuća, ali još je više napuštenih domova. Kad sam posljednji put posjetio Bosnu, ljudi su svoje lično poimanje vremena jasno dijelili na osnovu zajedničke konstante: prije i poslije rata. Nije tu bilo: mladosti, djetinjstva, bolesti. Rat je bio nešto što se ne zaboravlja, a sve ostalo bili su samo njegovi dobri i loši ljubavnici. Derida kaže da se opraštaju samo one stvari koje se ne zaboravljaju ili: oprostiti ne znači i zaboraviti. Balkan čeka da prođu decenije i generacije da bi se zaboravili svi treptaji sjenki i svi strahovi koji su izbrisali svetost svakodnevice u ovim minulim godinama i životima. A možda je i bolje oprostiti, a ne zaboraviti.
Dugo se investiralo u istoriju, u taj dominantan oblik kolektivnog sjećanja, sve dok se ona nije pretvorila u zajedničku istinu koja ne zahtijeva nove uspomene i sumnje, jer svaki apsolut se stvara isključivo zarad njegovog štovanja, a ne zarad sjećanja. Stvorila se slika da bez sjećanja nemamo na Balkanu nikakve budućnosti, ali takva budućnost se pretvara u istorijski problem i prije nego što postane sadašnjost. Ovdje sveci i diktatori nemaju sjećanja, oni se na duge staze useljavaju u naše umove poput uspomena na vječitu nesigurnost.
Preveo Nenad Vujadinović