Imao sam sedamnaest godina kada je, u jesen 1983. objavljena “Enciklopedija mrtvih”, druga i posljednja za života objavljena knjiga priča Danila Kiša. Krenuo sam u četvrti razred gimnazije, slušao sam punk muziku, oduševljavao se ranom sovjetskom književnom i likovnom avangardom, suvremenim teatrom, konceptualnom umjetnošću, Johnom Cageom, Robertom Willsonom, Tadeuszom Kantorom, bio slobodan i upravo onoliko ohol, koliko oholi su mogli biti još samo sedamnaestogodišnjaci u Jugoslaviji, u to vrijeme ranog sumraka komunizma, kada smo već bili, uglavnom, slobodni od represije jednoga političkog sistema, a još nismo stigli upoznati represiju sljedećega, nacionalističkog, polufašističkog i kapitalističkog sistema, u kojem ćemo se zateći početkom devedesetih. Danilo Kiš u to je vrijeme bio moj pisac. U svojoj osobnoj biblioteci, koju sam, malo pomalo ugrađivao u naslijeđenu obiteljsku biblioteku, imao sam sve njegove dotad objavljene knjige. I naravno da sam svaku pročitao. Uglavnom po više puta. Umišljao sam, kako to već umišljaju ti još uvijek nedozreli dječaci, da na Kiša imam neko povlašteno pravo. A možda sam ga i imao, jer svaki čitatelj ima pravo na svaku knjigu koju je pročitao, jer se svaka knjiga ostvaruje i dovršava tek u imaginaciji svoga čitatelja.
I ne bi tu bilo većih problema da jugoslavenski socijalizam nije imao tu čudnu unutarnju potrebu da se, s vremena na vrijeme, lažno predstavlja kao kapitalizam. Jugoslavenski komunisti voljeli su se predstavljati kao liberali – što bi bilo eksperimentalno zanimljivo u jednopartijskom društvu – i kao kapitalistički menadžeri. I onda su u tom duhu udruženi izdavači, zagrebački Globus i beogradska Prosveta, u svojoj ediciji izabranih djela Danila Kiša kao posljednju, desetu knjigu u nizu, objavili Kišovu novu knjigu priča. Lijepo bi to bilo, i pohvalno, da u svemu nije postojala jedna tipična tržišna, rekli bismo – kapitalistička, začkoljica: da biste došli do “Enciklopedije mrtvih”, morali ste u kompletu kupiti i prethodnih devet knjiga.
Tako je to, barem, bilo u Sarajevu, u knjižari beogradske Prosvete, na Marijin dvoru, posred jedne vrlo frekventne gradske prometnice po kojoj će devet godina kasnije snajperisti vojske Radovana Karadžića i Ratka Mladića ubijati ljude. Prvoga dana izložili su lijepi narančasti Kišov komplet u izlog knjižare, i još jedan isti takav, na policu iza pulta, za kojim su patrolirali neljubazni knjižari. (Socijalizam se od kapitalizma razlikuje i po tome što su u socijalizmu uz ljubazne postojali i neljubazni knjižari…) Zamolio sam jednoga od njih, velikoga, mrkog muškarca, da iz kompleta izvuče “Enciklopediju mrtvih”, da je barem prelistam. Nevoljko je to učinio. Na pitanje može li se ta jedna knjiga kupiti mimo kompleta reagirao je kao da sam ga upitao može li iščupati volan na ferrariju i prodati mi ga. Nije, međutim, znao s kim ima posla.
Sutradan sam ušao u knjižaru, i, ne bih sad objašnjavao kako, pored troje neljubaznih stražara u knjižari ukrao sam iz kompleta “Enciklopediju mrtvih”. Imao sam bogato iskustvo u tome, koje poslije u životu nisam razvijao. Bjesomučno sam, obijesno i drsko krao knjige po knjižarama, kad god ne bih za neku imao dovoljno novca, ili bih procijenio da je preskupa. U tom lopovluku postojalo je samo jedno moralno načelo – u svakom lopovluku postoje čvrsta moralna načela – krao sam samo knjige koje sam nakanio odmah pročitati. Knjige koje su mi trebale za kasnije, priručnike, enciklopedije i takozvane knjige stajačice, koje služe za popunjavanje biblioteke, uvijek sam kupovao. Kao što sam kupovao i knjige koje sam smatrao povlašteno svojim. Osim kada bi se našle ovako usred kompleta s knjigama koje već imam. (Čini mi se da nije prošlo mnogo, možda ni cijeli tjedan, i “Enciklopedija mrtvih” mogla se već kupiti i izvan kompleta. Ali to više nije bila moja stvar. Knjigu sam već bio pročitao. Prvi put.)
To što sam do knjige teško došao i što sam u nju, ipak, bez obzira na lopovske vještine, uložio svoj strah, i što sam, zahvaljujući tom strahu za sva vremena zapamtio kako sam do knjige došao, utjecalo je na njeno prvo čitanje. A vjerojatno je, nesvjesno, utjecalo i na sva buduća čitanja. U “Enciklopediji mrtvih” bilo je nečega od zabranjene knjige.
Devet priča povezane su temom. Sve drugo u njima je različito. Razlikuju se po stilu, ritmu i vremenu radnje, pa ček i po doživljaju svijeta. Danilo Kiš bio je pisac jedne rečenice, cjelovitog zahvata, jasnog glasa. Svaka njegova knjiga prije “Enciklopedije mrtvih”, uključujući i prvu knjigu priča “Grobnica za Borisa Davidoviča”, bila je poput skulpture isklesane u jednom komadu mramora. Bila je poput skulpture načinjene od morske pjene. Premda se uz Kiša vazda, kao ključna riječ, spominjao postmodernizam, premda ga se smatralo Borgesovim sljedbenikom – to je, kažu, naročito u “Enciklopediji mrtvih”, premda je uvijek pisao konstruirajući i rekonstruirajući stvarne i izmišljene dokumente, pozivao se na priče i tekstove drugih pisaca, koristio njihove rečenice i fraze, sve što je prije “Enciklopedije mrtvih” napisao bilo bi poput jedinstvenog monolita, u kojemu bi se uvijek prepoznavao njegov glas i pečat. Sve bilo je njegovo, i u svemu bio je on.
U “Enciklopediji mrtvih” dogodilo se nešto uznemirujuće. Kao da se jedan glas raspuknuo u rasuo u više glasova. I jedan autor pretvorio se u više autora. Smrt nije jedinstveno iskustvo, premda je svakome čovjeku smrt samo jedna, pa je samim tim i jedinstvena. Ali kako je smrt jedini događaj koji ostaje izvan sjećanja, jer smrti se uvijek sjećaju drugi, sjećaju je se oni koji smrt nisu doživjeli, tako ona živome čovjeku ne može biti jedna, nego je smrti uvijek više. Ali o svakoj od njih može se govoriti samo iz straha. Govor o smrti variranje je straha od smrti. Tema nije smrt, jer nju nitko nije doživio, niti se smrti itko sjeća. Tema je strah od smrti, koji postoji u beskrajnom nizu varijacija. To je tema “Enciklopedije mrtvih”.
I bilo je nečega duboko ispravnog u načinu na koji sam došao do ove knjige. Kroz strah do straha. Naravno, nisu trgovci u Prosvetinoj knjižari na Marijin dvoru u Sarajevu prethodno pročitali i hermeneutički proučili Kišovu knjigu, da bi zatim odlučili kako će je prodavati i nuditi je delinkventnim mladim čitateljima, čiji je strah od smrti mlad, buran i nedoživljen, na krađu. Oni su bili socijalistički knjižari i trgovci, inžinjeri ljudskih duša, čuvari zarobljenih knjiga, koji su samo poželjeli imitirati kolege iz kapitalističkog svijeta. I onda su učinili nešto što je bilo u skladu s poetikom “Enciklopedije mrtvih”. Slučajno. Ili nijedna slučajnost tu nije moguća.
Kasnije su, čak i u inozemnim kritikama, loši čitatelji među kritičarima prigovarali Danilu Kišu neujednačenost priča u ovoj knjizi. O, kako je to bilo krivo! Priče u “Enciklopediji mrtvih”, naime, jesu neujednačene, ali to je tema knjige. I njezin konačni cilj. Kada je u Jugoslaviji izašla “Enciklopedija mrtvih”, Danilo Kiš tek je bio četrdesetosmogodišnjak. Bolest od koje će umrijeti nije do tada dijagnosticirana, premda se razvijala u njemu. I premda je opisana u priči “Enciklopedija mrtvih”, čiji je podnaslov “Čitav život”. U toj priči dovršeno je ono što je u životu svakoga čovjeka zadano kao nedovršivo. Smrt je razumom predvidljiv i očekivan, premda za živa čovjeka nevjerojatan, nemoguć i nedopustiv događaj. Kada bi smrt bila vjerojatna, ljudi bi bili mrtvi čim prvi put na nju pomisle.
Priča o kojoj se, možda, najviše govorilo u skoro četrdeset godina “Enciklopedije mrtvih” najkraća je u knjizi. Naslov priče: “Slavno je za otadžbinu mreti”, a govori o mladom grofu Esterhaziju, na smrt osuđenom, jer je “učestvovao s oružjem u ruci u jednoj od onih pučkih pobuna koje su s vremena na vreme potresale carevinu, izbijajući iznenadno i nepredvidljivo, krvave, surove i beznadne, da bi bile ubrzo zatim, isto tako iznenadno, surovo i beznadno ugušene”. Osuđen je prvenstveno zato što je izdao svoj stalež, pristajući uz one kojima nije pripadao, a tek zato što je izdao cara. Ovo se u priči napominje, jer je važno, ustvari i najvažnije, u sudbini mladog Esterhazija. To je i tema njegove smrti. Izdajom staleža kojem pripada, on je izdao temeljno načelo zajednice. Tek njegovim činom pobuna u kojoj je sudjelovao pretvara se u revoluciju. Bez njega, bila bi to obična pučka pobuna, kakvih je uvijek bilo i biće.
No, znači li izdaja staleža i izdaju onog što bi čovjek trebao ispuniti da bi dostojno predstavljao stalež? Ili: oslobađa li čovjeka izdaja staleža od obaveze da štiti staleško dostojanstvo? Priča “Slavno je za otadžbinu mreti” govori o tome. Govori, ali ne odgovara na pitanje. Ili odgovara s nekoliko drugih pitanja. Kiš je genij neizrečenog, genij onoga što je upisano na bjelinama i marginama njegovih stranica.
Grof Esterhazi pazi na to kako će umrijeti. Ali nije to samo do čovjekove odluke. U čovjeku se pred smrću otima i bori ono što nije do kraja pod njegovom kontrolom. Na pripadniku grofova staleža je, međutim, da sve zadrži pod svojom kontrolom. Osudili su ga na smrt vješanjem između ostaloga i zato da bi pokazali da nije dostojan staleža koji je izdao. A nedostojnim ga mogu prikazati samo ako on u tome bude sudjelovao. Ako poklekne, posrne, moli za milost, učini bilo što od onog što grofovi pod vješalima ne čine. Ako pak umre dostojan sebe i svog imena, onima koji će ga pogubiti ostaje barem ta satisfakcija da su prikazali sramotnu sliku njegova tijela obješenog o konopcu. Ali tad ostaje pitanje je li to sramoćenje njega, koji je izdao stalež priključivši se narodu, ili je to sramoćenje samog staleža, kojeg oni predstavljaju i brane?
I onda se pojavi grofova mati, koja sinu govori da će moliti za pomilovanje. Ako je na stratištu vidi u crnini, neka se miri sa smrću i neka se drži dostojanstveno. Ako, pak, mati bude u bijelom, znači da je pomilovan, i neka se ničega ne plaši. Naravno, mati je bila u bijelom. I sina je gurnula u smrt, ispunjenog nadom i vjerom da će presuda u posljednjem trenutku biti opozvana.
Što je majka branila: dostojanstvo sina ili sinovljeva staleža? Ili je mati branila revoluciju u kojoj je njezin sin sudjelovao?
Grof se, međutim, junački pred smrću držao. I poslije su se, govori Kiš u svojoj priči, različite verzije oko toga plele: po jednoj, u koju je vjerovala jedna strana, bio je heroj. Po drugoj, koju je prenosila druga strana, vjerovao je u pomilovanje, koje će stići u posljednji tren.
Danilo Kiš potekao je iz svijeta, iz naroda i iz zemlje u kojoj su otpočetka do kraja postojale samo te dvije strane. U istom tom svijetu čitao sam, u godinama pred još jedan rat, najprije kao sedamnaestogodišnjak, a onda godinu po godinu, ratu sve bliži, priču “Slavno je za otadžbinu mreti”. Ova priča bit će prevođena na druge jezike, ali u većini njih ona će odzvanjati kao povijesna tema. U našoj zemlji, koje je bilo sve manje, i koja se, malo pomalo, raspadala na šest-sedam naših zemalja, to nije bila povijest, nego je to bio život na koji smo se trebali pripremiti. Često sam u ratu pretrčavao raskrsnicu nasred koje je nekad bila knjižara u kojoj sam ukrao knjigu Danila Kiša. I svaki put bih, misleći o snajperisti koji me upravo vreba i pred kojim bježim, pomislio na mladog grofa Esterhazija. Srećom, nisam pripadao njegovom staležu. Da jesam, morao bih polako i dostojanstveno ići, umjesto da ovako bježim.
Tekst napisan za književni časopis L’Atelier du roman čiji je septembarski broj posvećen Danilu Kišu
Krađa “Enciklopedije mrtvih”
Slavno je za otadžbinu mreti, jedno čitanje
Imao sam sedamnaest godina kada je, u jesen 1983. objavljena “Enciklopedija mrtvih”, druga i posljednja za života objavljena knjiga priča Danila Kiša. Krenuo sam u četvrti razred gimnazije, slušao sam punk muziku, oduševljavao se ranom sovjetskom književnom i likovnom avangardom, suvremenim teatrom, konceptualnom umjetnošću, Johnom Cageom, Robertom Willsonom, Tadeuszom Kantorom, bio slobodan i upravo onoliko ohol, koliko oholi su mogli biti još samo sedamnaestogodišnjaci u Jugoslaviji, u to vrijeme ranog sumraka komunizma, kada smo već bili, uglavnom, slobodni od represije jednoga političkog sistema, a još nismo stigli upoznati represiju sljedećega, nacionalističkog, polufašističkog i kapitalističkog sistema, u kojem ćemo se zateći početkom devedesetih. Danilo Kiš u to je vrijeme bio moj pisac. U svojoj osobnoj biblioteci, koju sam, malo pomalo ugrađivao u naslijeđenu obiteljsku biblioteku, imao sam sve njegove dotad objavljene knjige. I naravno da sam svaku pročitao. Uglavnom po više puta. Umišljao sam, kako to već umišljaju ti još uvijek nedozreli dječaci, da na Kiša imam neko povlašteno pravo. A možda sam ga i imao, jer svaki čitatelj ima pravo na svaku knjigu koju je pročitao, jer se svaka knjiga ostvaruje i dovršava tek u imaginaciji svoga čitatelja.
I ne bi tu bilo većih problema da jugoslavenski socijalizam nije imao tu čudnu unutarnju potrebu da se, s vremena na vrijeme, lažno predstavlja kao kapitalizam. Jugoslavenski komunisti voljeli su se predstavljati kao liberali – što bi bilo eksperimentalno zanimljivo u jednopartijskom društvu – i kao kapitalistički menadžeri. I onda su u tom duhu udruženi izdavači, zagrebački Globus i beogradska Prosveta, u svojoj ediciji izabranih djela Danila Kiša kao posljednju, desetu knjigu u nizu, objavili Kišovu novu knjigu priča. Lijepo bi to bilo, i pohvalno, da u svemu nije postojala jedna tipična tržišna, rekli bismo – kapitalistička, začkoljica: da biste došli do “Enciklopedije mrtvih”, morali ste u kompletu kupiti i prethodnih devet knjiga.
Tako je to, barem, bilo u Sarajevu, u knjižari beogradske Prosvete, na Marijin dvoru, posred jedne vrlo frekventne gradske prometnice po kojoj će devet godina kasnije snajperisti vojske Radovana Karadžića i Ratka Mladića ubijati ljude. Prvoga dana izložili su lijepi narančasti Kišov komplet u izlog knjižare, i još jedan isti takav, na policu iza pulta, za kojim su patrolirali neljubazni knjižari. (Socijalizam se od kapitalizma razlikuje i po tome što su u socijalizmu uz ljubazne postojali i neljubazni knjižari…) Zamolio sam jednoga od njih, velikoga, mrkog muškarca, da iz kompleta izvuče “Enciklopediju mrtvih”, da je barem prelistam. Nevoljko je to učinio. Na pitanje može li se ta jedna knjiga kupiti mimo kompleta reagirao je kao da sam ga upitao može li iščupati volan na ferrariju i prodati mi ga. Nije, međutim, znao s kim ima posla.
Sutradan sam ušao u knjižaru, i, ne bih sad objašnjavao kako, pored troje neljubaznih stražara u knjižari ukrao sam iz kompleta “Enciklopediju mrtvih”. Imao sam bogato iskustvo u tome, koje poslije u životu nisam razvijao. Bjesomučno sam, obijesno i drsko krao knjige po knjižarama, kad god ne bih za neku imao dovoljno novca, ili bih procijenio da je preskupa. U tom lopovluku postojalo je samo jedno moralno načelo – u svakom lopovluku postoje čvrsta moralna načela – krao sam samo knjige koje sam nakanio odmah pročitati. Knjige koje su mi trebale za kasnije, priručnike, enciklopedije i takozvane knjige stajačice, koje služe za popunjavanje biblioteke, uvijek sam kupovao. Kao što sam kupovao i knjige koje sam smatrao povlašteno svojim. Osim kada bi se našle ovako usred kompleta s knjigama koje već imam. (Čini mi se da nije prošlo mnogo, možda ni cijeli tjedan, i “Enciklopedija mrtvih” mogla se već kupiti i izvan kompleta. Ali to više nije bila moja stvar. Knjigu sam već bio pročitao. Prvi put.)
To što sam do knjige teško došao i što sam u nju, ipak, bez obzira na lopovske vještine, uložio svoj strah, i što sam, zahvaljujući tom strahu za sva vremena zapamtio kako sam do knjige došao, utjecalo je na njeno prvo čitanje. A vjerojatno je, nesvjesno, utjecalo i na sva buduća čitanja. U “Enciklopediji mrtvih” bilo je nečega od zabranjene knjige.
Devet priča povezane su temom. Sve drugo u njima je različito. Razlikuju se po stilu, ritmu i vremenu radnje, pa ček i po doživljaju svijeta. Danilo Kiš bio je pisac jedne rečenice, cjelovitog zahvata, jasnog glasa. Svaka njegova knjiga prije “Enciklopedije mrtvih”, uključujući i prvu knjigu priča “Grobnica za Borisa Davidoviča”, bila je poput skulpture isklesane u jednom komadu mramora. Bila je poput skulpture načinjene od morske pjene. Premda se uz Kiša vazda, kao ključna riječ, spominjao postmodernizam, premda ga se smatralo Borgesovim sljedbenikom – to je, kažu, naročito u “Enciklopediji mrtvih”, premda je uvijek pisao konstruirajući i rekonstruirajući stvarne i izmišljene dokumente, pozivao se na priče i tekstove drugih pisaca, koristio njihove rečenice i fraze, sve što je prije “Enciklopedije mrtvih” napisao bilo bi poput jedinstvenog monolita, u kojemu bi se uvijek prepoznavao njegov glas i pečat. Sve bilo je njegovo, i u svemu bio je on.
U “Enciklopediji mrtvih” dogodilo se nešto uznemirujuće. Kao da se jedan glas raspuknuo u rasuo u više glasova. I jedan autor pretvorio se u više autora. Smrt nije jedinstveno iskustvo, premda je svakome čovjeku smrt samo jedna, pa je samim tim i jedinstvena. Ali kako je smrt jedini događaj koji ostaje izvan sjećanja, jer smrti se uvijek sjećaju drugi, sjećaju je se oni koji smrt nisu doživjeli, tako ona živome čovjeku ne može biti jedna, nego je smrti uvijek više. Ali o svakoj od njih može se govoriti samo iz straha. Govor o smrti variranje je straha od smrti. Tema nije smrt, jer nju nitko nije doživio, niti se smrti itko sjeća. Tema je strah od smrti, koji postoji u beskrajnom nizu varijacija. To je tema “Enciklopedije mrtvih”.
I bilo je nečega duboko ispravnog u načinu na koji sam došao do ove knjige. Kroz strah do straha. Naravno, nisu trgovci u Prosvetinoj knjižari na Marijin dvoru u Sarajevu prethodno pročitali i hermeneutički proučili Kišovu knjigu, da bi zatim odlučili kako će je prodavati i nuditi je delinkventnim mladim čitateljima, čiji je strah od smrti mlad, buran i nedoživljen, na krađu. Oni su bili socijalistički knjižari i trgovci, inžinjeri ljudskih duša, čuvari zarobljenih knjiga, koji su samo poželjeli imitirati kolege iz kapitalističkog svijeta. I onda su učinili nešto što je bilo u skladu s poetikom “Enciklopedije mrtvih”. Slučajno. Ili nijedna slučajnost tu nije moguća.
Kasnije su, čak i u inozemnim kritikama, loši čitatelji među kritičarima prigovarali Danilu Kišu neujednačenost priča u ovoj knjizi. O, kako je to bilo krivo! Priče u “Enciklopediji mrtvih”, naime, jesu neujednačene, ali to je tema knjige. I njezin konačni cilj. Kada je u Jugoslaviji izašla “Enciklopedija mrtvih”, Danilo Kiš tek je bio četrdesetosmogodišnjak. Bolest od koje će umrijeti nije do tada dijagnosticirana, premda se razvijala u njemu. I premda je opisana u priči “Enciklopedija mrtvih”, čiji je podnaslov “Čitav život”. U toj priči dovršeno je ono što je u životu svakoga čovjeka zadano kao nedovršivo. Smrt je razumom predvidljiv i očekivan, premda za živa čovjeka nevjerojatan, nemoguć i nedopustiv događaj. Kada bi smrt bila vjerojatna, ljudi bi bili mrtvi čim prvi put na nju pomisle.
Priča o kojoj se, možda, najviše govorilo u skoro četrdeset godina “Enciklopedije mrtvih” najkraća je u knjizi. Naslov priče: “Slavno je za otadžbinu mreti”, a govori o mladom grofu Esterhaziju, na smrt osuđenom, jer je “učestvovao s oružjem u ruci u jednoj od onih pučkih pobuna koje su s vremena na vreme potresale carevinu, izbijajući iznenadno i nepredvidljivo, krvave, surove i beznadne, da bi bile ubrzo zatim, isto tako iznenadno, surovo i beznadno ugušene”. Osuđen je prvenstveno zato što je izdao svoj stalež, pristajući uz one kojima nije pripadao, a tek zato što je izdao cara. Ovo se u priči napominje, jer je važno, ustvari i najvažnije, u sudbini mladog Esterhazija. To je i tema njegove smrti. Izdajom staleža kojem pripada, on je izdao temeljno načelo zajednice. Tek njegovim činom pobuna u kojoj je sudjelovao pretvara se u revoluciju. Bez njega, bila bi to obična pučka pobuna, kakvih je uvijek bilo i biće.
No, znači li izdaja staleža i izdaju onog što bi čovjek trebao ispuniti da bi dostojno predstavljao stalež? Ili: oslobađa li čovjeka izdaja staleža od obaveze da štiti staleško dostojanstvo? Priča “Slavno je za otadžbinu mreti” govori o tome. Govori, ali ne odgovara na pitanje. Ili odgovara s nekoliko drugih pitanja. Kiš je genij neizrečenog, genij onoga što je upisano na bjelinama i marginama njegovih stranica.
Grof Esterhazi pazi na to kako će umrijeti. Ali nije to samo do čovjekove odluke. U čovjeku se pred smrću otima i bori ono što nije do kraja pod njegovom kontrolom. Na pripadniku grofova staleža je, međutim, da sve zadrži pod svojom kontrolom. Osudili su ga na smrt vješanjem između ostaloga i zato da bi pokazali da nije dostojan staleža koji je izdao. A nedostojnim ga mogu prikazati samo ako on u tome bude sudjelovao. Ako poklekne, posrne, moli za milost, učini bilo što od onog što grofovi pod vješalima ne čine. Ako pak umre dostojan sebe i svog imena, onima koji će ga pogubiti ostaje barem ta satisfakcija da su prikazali sramotnu sliku njegova tijela obješenog o konopcu. Ali tad ostaje pitanje je li to sramoćenje njega, koji je izdao stalež priključivši se narodu, ili je to sramoćenje samog staleža, kojeg oni predstavljaju i brane?
I onda se pojavi grofova mati, koja sinu govori da će moliti za pomilovanje. Ako je na stratištu vidi u crnini, neka se miri sa smrću i neka se drži dostojanstveno. Ako, pak, mati bude u bijelom, znači da je pomilovan, i neka se ničega ne plaši. Naravno, mati je bila u bijelom. I sina je gurnula u smrt, ispunjenog nadom i vjerom da će presuda u posljednjem trenutku biti opozvana.
Što je majka branila: dostojanstvo sina ili sinovljeva staleža? Ili je mati branila revoluciju u kojoj je njezin sin sudjelovao?
Grof se, međutim, junački pred smrću držao. I poslije su se, govori Kiš u svojoj priči, različite verzije oko toga plele: po jednoj, u koju je vjerovala jedna strana, bio je heroj. Po drugoj, koju je prenosila druga strana, vjerovao je u pomilovanje, koje će stići u posljednji tren.
Danilo Kiš potekao je iz svijeta, iz naroda i iz zemlje u kojoj su otpočetka do kraja postojale samo te dvije strane. U istom tom svijetu čitao sam, u godinama pred još jedan rat, najprije kao sedamnaestogodišnjak, a onda godinu po godinu, ratu sve bliži, priču “Slavno je za otadžbinu mreti”. Ova priča bit će prevođena na druge jezike, ali u većini njih ona će odzvanjati kao povijesna tema. U našoj zemlji, koje je bilo sve manje, i koja se, malo pomalo, raspadala na šest-sedam naših zemalja, to nije bila povijest, nego je to bio život na koji smo se trebali pripremiti. Često sam u ratu pretrčavao raskrsnicu nasred koje je nekad bila knjižara u kojoj sam ukrao knjigu Danila Kiša. I svaki put bih, misleći o snajperisti koji me upravo vreba i pred kojim bježim, pomislio na mladog grofa Esterhazija. Srećom, nisam pripadao njegovom staležu. Da jesam, morao bih polako i dostojanstveno ići, umjesto da ovako bježim.
Tekst napisan za književni časopis L’Atelier du roman čiji je septembarski broj posvećen Danilu Kišu