Nedavno sam pročitao ovu rečenicu Sandora Maraija: “U tuzi je snaga.” U jednom mikroeseju na temu tuge, dugom koliko crveno svjetlo na semaforu ili putovanje do sljedeće tramvajske stanice, madžarski pisac u četiri riječi sabire moje najranije književno i čitateljsko iskustvo.
Priča Hansa Christiana Andersena o kositrenom vojniku. Bilo ih je, kaže, dvadeset i pet, u crveno-plave mundire uparađenih, s puškom na ramenu i s istaknutim bajunetom, stražara i heroja svih bitaka koje će se voditi u dječakovoj glavi. Ali jedan od njih bio je jednonog. U livnici je dostajalo materijala za samo jednu njegovu nogu.
Taj se vojnik, jedini od svih različit, zaljubio u balerinu od papira. Dječak ga je postavio na prozorski okvir, a on je od jutra do večeri stajao na mrtvoj straži, zagledan u njenu piruetu. Ljubav jednonogog vojnika prema balerini. Imaš pet-šest godina i osjećaš da je drama u broju noga, u onom što čini razliku između balerine u igri i vojnika koji balansira na jednoj nozi.
Zapuhao je vjetar i srušio vojnika na ulicu. Dograbila su ga djeca, zgadila se nad invalidom, i hitnula ga u rijeku. Tamo ga je progutala riba. Tu ribu je ulovio ribar. Na ribarnici ju je kupila majka onoga istog dječaka. Kada je razrezala ribu, iz nje je iskočio izgubljeni jednonogi vojnik.
Dječak ga je vratio na prozorsku dasku. Vojnik je zaljubljeno gledao balerinu od papira. I tu bi se bajka i završila. Ali u tom bi slučaju bila lako zaboravljena, a s njom i kositreni vojnik. Da je na ovom mjestu bajci bio kraj, on ne bi bio pamćen i spomenut. Ne bi našao mjesto među imaginarnim prijateljima.
Dječak je imao starijeg brata. Brat se nešto naljutio, ugrabio balerinu od papira i bacio je u plamteći kamin. Za njom je poletio kositreni vojnik. Ona je u času planula, on se rastopio. Dok je nestajao, bio je nikad bliži svojoj ljubavi. Taj jedan vrlo kratki trenutak, dok je ona još bila balerina u pirueti, a ne plamen i mrva pepela, ono je najvažnije u Andersenovoj priči. I u vojnikovu životu.
Imao sam pet, šest, pa sedam godina. Mislio sam o kositrenom vojniku, i misleći tako sam domaštavao i dopričavao ono što je ostalo izvan bajke. To je dječja strategija u književnosti. Priča je samo pokretač za ono što ću samome sebi dopričati, i što je duže i veće od onoga što je ispričao pisac. Naravno, uvjet je da je priča dobra. A ova o kositrenom vojniku sigurno je jedna od najboljih.
Ali sve ono što sam tada o njemu znao, što sam domaštao i dopričao, što se mijenjalo i raslo kako sam rastao ja i kako se umnožavalo moje iskustvo, danas je zaboravljeno, mrtvo. Na isti strašan i nepovratan način kako je mrtav i on, kositreni vojnik. Volio bih da se u glavi mogu vratiti u ono vrijeme i da priče mogu tako dopričavati. Ali to ne ide. I nema povratka. Ne zato što odrastao čovjek ne bi imao dječje mašte, nego zato što odrastao čovjek nije u stanju da dugo misli o jednoj istoj priči. Godinama. I da dopunjava i dovršava nedovršene književne sudbine. A sve književne sudbine, sve imaginarne sudbine su nedovršene. Zato je književnost dječja igra, igra za djecu. Uzalud joj se pokušavamo vratiti.
Nisam imao pojma što je kositar. Na neki način mi je i žao što sam to ikada saznao. Čudo kositrenog vojnika sastojalo se i u tome što je on bio načinjen od tajanstvene tvari, tako lijepo nazvane.
Kositreni vojnik
Imaginarni prijatelj/22
Nedavno sam pročitao ovu rečenicu Sandora Maraija: “U tuzi je snaga.” U jednom mikroeseju na temu tuge, dugom koliko crveno svjetlo na semaforu ili putovanje do sljedeće tramvajske stanice, madžarski pisac u četiri riječi sabire moje najranije književno i čitateljsko iskustvo.
Priča Hansa Christiana Andersena o kositrenom vojniku. Bilo ih je, kaže, dvadeset i pet, u crveno-plave mundire uparađenih, s puškom na ramenu i s istaknutim bajunetom, stražara i heroja svih bitaka koje će se voditi u dječakovoj glavi. Ali jedan od njih bio je jednonog. U livnici je dostajalo materijala za samo jednu njegovu nogu.
Taj se vojnik, jedini od svih različit, zaljubio u balerinu od papira. Dječak ga je postavio na prozorski okvir, a on je od jutra do večeri stajao na mrtvoj straži, zagledan u njenu piruetu. Ljubav jednonogog vojnika prema balerini. Imaš pet-šest godina i osjećaš da je drama u broju noga, u onom što čini razliku između balerine u igri i vojnika koji balansira na jednoj nozi.
Zapuhao je vjetar i srušio vojnika na ulicu. Dograbila su ga djeca, zgadila se nad invalidom, i hitnula ga u rijeku. Tamo ga je progutala riba. Tu ribu je ulovio ribar. Na ribarnici ju je kupila majka onoga istog dječaka. Kada je razrezala ribu, iz nje je iskočio izgubljeni jednonogi vojnik.
Dječak ga je vratio na prozorsku dasku. Vojnik je zaljubljeno gledao balerinu od papira. I tu bi se bajka i završila. Ali u tom bi slučaju bila lako zaboravljena, a s njom i kositreni vojnik. Da je na ovom mjestu bajci bio kraj, on ne bi bio pamćen i spomenut. Ne bi našao mjesto među imaginarnim prijateljima.
Dječak je imao starijeg brata. Brat se nešto naljutio, ugrabio balerinu od papira i bacio je u plamteći kamin. Za njom je poletio kositreni vojnik. Ona je u času planula, on se rastopio. Dok je nestajao, bio je nikad bliži svojoj ljubavi. Taj jedan vrlo kratki trenutak, dok je ona još bila balerina u pirueti, a ne plamen i mrva pepela, ono je najvažnije u Andersenovoj priči. I u vojnikovu životu.
Imao sam pet, šest, pa sedam godina. Mislio sam o kositrenom vojniku, i misleći tako sam domaštavao i dopričavao ono što je ostalo izvan bajke. To je dječja strategija u književnosti. Priča je samo pokretač za ono što ću samome sebi dopričati, i što je duže i veće od onoga što je ispričao pisac. Naravno, uvjet je da je priča dobra. A ova o kositrenom vojniku sigurno je jedna od najboljih.
Ali sve ono što sam tada o njemu znao, što sam domaštao i dopričao, što se mijenjalo i raslo kako sam rastao ja i kako se umnožavalo moje iskustvo, danas je zaboravljeno, mrtvo. Na isti strašan i nepovratan način kako je mrtav i on, kositreni vojnik. Volio bih da se u glavi mogu vratiti u ono vrijeme i da priče mogu tako dopričavati. Ali to ne ide. I nema povratka. Ne zato što odrastao čovjek ne bi imao dječje mašte, nego zato što odrastao čovjek nije u stanju da dugo misli o jednoj istoj priči. Godinama. I da dopunjava i dovršava nedovršene književne sudbine. A sve književne sudbine, sve imaginarne sudbine su nedovršene. Zato je književnost dječja igra, igra za djecu. Uzalud joj se pokušavamo vratiti.
Nisam imao pojma što je kositar. Na neki način mi je i žao što sam to ikada saznao. Čudo kositrenog vojnika sastojalo se i u tome što je on bio načinjen od tajanstvene tvari, tako lijepo nazvane.