Divimo se novoj kosilici. Crvena je, blistava. Upalimo je. Prede po dvorištu ostavljajući fini trag.
– Daj malo meni!- ponudi se moj sin i dohvati je šakama naslijeđenim od nekih ličkih gorštačkih predaka.Kosilica štucnu kao da joj se to baš i ne sviđa. Smetnuli smo s uma da se iza bokora ruža kriju ostataci temelja stare kuće. Kosilica posrnu preko kamena, ispusti jedan oštri bolni ton i utihnu. Pokušavali smo je pokrenuti ponovo, ali ništa više nije moglo natjerati jogunastu stvar da se prene i nastavi s poslom.
– Sreća pa je pod garancijom! – pravdao se sin.
Nazovemo vrtni centar u kome je kupljena i tamo nam daju adresu ovlaštenog servisera. Odvezemo je u servis idućeg jutra.
– Bit će za dva tri dana! – kaže serviser gurajući našu kosilicu u garažu prepunu uređaja. Prođoše tri dana, pa još tri. Utipkavam broj majstora koji nam je ostavio kao kontakt. Počinjemo upoznavati njegove bliže i dalje sroodnike.
– Ovdje njegova žena. Otišao je kod komšije. Reći ću mu da se javi.
– Ništa nije rek’o ni za kak’u kosilicu. Nazovite kad bude tu. Ja sam mu otac. ( I spusti slušalicu prije nego smo stigli upitati kad će biti tu).
– Razgovarate sa sinom. Javit će vam se do večeri.
Uspjeli smo ga upecati tek s telefona susjede Vahide koja nas je samilosno gledala svaki put kad je prolazila prečicom pored naše kuće. Za to je vrijeme trava ohrabrena toplim suncem počela bujati, puna soka, snage i svježine da ju je milina bilo gledati.
– Sutra će biti gotova! – kaže.
Vjerujemo mu i puštamo sutra da se protegne na pet dana. A onda još pet.
– Što si u čizmama, Vahida? – pitam je kao da ne znam odgovor.
– Da me guja ne ujede.- odgovara ona i oprezno gazi kroz sada već povisoku travu.
– Još nisu popravili?- pita. To smo već neko vrijeme govorili umjesto dobro jutro.
– Da ja izvadim trimer?- pitam muža nakon što se majstorovo sutra potrošilo do posljednje mrvice.
– Nemoj. Sačekat ćemo još ovaj dan.
Čekali smo, preskočili popodnevnu dremku, dvaput presreli Vahidu na čiji se telofon nije više javljao kao ni na naš. Tek predvečer se na poziv javila njegova žena s informacijom da je uganuo nogu.
– Gospođo, ne mora se javljati nogom, dovoljna mu je ruka da podigne telefon! – prosiktala sam. Nastala je stanka u kojoj su se mogli čuti glasovi, nešto kao:
– Neće prestat zvat’, javi se ti.
Odslušasmo žalopojku kako je uganuo nogu, kako čeka neki misteriozni dio iz Banjaluke i obećanja da će u ponedjeljak, utorak, kosilica biti na našem dvorištu. I stvarno, osvane onaj Grašin utorak, a neki gospodin koji se predstavio kao prijatelj doveze kosilicu, na brzinu i bez ikakvog objašnjenja je istovari na naše dvorište pa odjuri prašnjavim seoskim putem. Požurismo prema njoj kao da nam se nekakav rod vratio iz tuđine. Ja se sapletoh u travi na crijevo koje je ostalo tu i zaraslo, ali me sin prihvati onim svojim ličkim rukama.
– Polako, iščupat ćeš mi je iz zgloba!- jauknuh na što se on pokunji. a ja se ugrizoh za jezik. Dohvatismo se kosilice. Povlačili smo gajtan čitav sat. I ja i muž i sin, a nekoliko puta je probala i Vahida. Kosilica štucne i stane. Otekle nam ruke.
– Ja više ne mogu – jauknu moj muž koji se u cijeloj situaciji držao bolje od svih nas.
– U predinfarktnom stanju dohvatim telefon i nazovem prodavača od koga je kosilica kupljena. Ispričam mu cijelu storiju od početka i zaprijetim da ću sve objesiti na facebook zajedno s imenom servisera, adresom vrtnog centra i upozorenjem da tu ništa ne kupuju.
– Sad ću ga ja nazvati gospođo!- umiruje me prodavač.
Nije prošlo ni desetak minuta javlja nam kako je uspio pronaći majstora i kako će kosilicu poslati u Banjaluku jer ovdje ne mogu nabaviti dio koji je nastradao. Na moje pitanje šta se pokvarilo, diplomatski ne odgovara. Prošao vikend, došao novi utorak. Vahida, već odavno, našla drugu prečicu. U podne se pomolio onaj prijatelj s jednim te istim odgovorom na sva naša pitanja:
– Ne znam ja ništa! Mene su samo poslali da preuzmem kosilicu.
Zovemo, idućeg jutra, servis u Banjaluci. Serviser se zove Đorđe.
– Dobro jutro! Jeste li zaprimili našu kosilicu? Jeste li uspjeli otkloniti kvar?
– Dobro jutro! Javit ću vam se u toku dana.
Na naše zaprepaštenje, Đorđe zove nakon nekoliko sati i kaže da se zapetljala sajla i da na kosilici treba zamijeniti nož.
– To je sve? – pitamo u čudu s nekim predosjećajem da sada sve ide suviše jednostavno. Onaj prvi je s pola asistenata u krvnom srodsvu objašnjavao kvar kao da dijelove proizvodi NASA.
– Bit će popravljena danas, ali ne znam kad ćemo je dostaviti vama jer u vaš grad vozimo uređaje samo utorkom.
Opet utorak. Čekamo utorak u kome se ništa ne događa. Trava već ojačala, hodamo samo uz kuću. Psići se povazdan ganjaju kroz nju. Povremeno se čuju i neki zvukovi za koje nas je strah pogađati iz čijeg su grla. Vahidu nisam vidjela danima. Ako i prođe kraj kuće, ne vidim je od trave. U srijedu zovem Đoleta. Na um mi pada onaj crtić kada patak Dačo sretne Jetija koji misli da je zec.
– Nazvat ću ga Đorđe …
Đole počeo vrdati s odgovorima. Odustao je od utorka. U igru su sada i ostali dani.
U nastupu očajanja zovem vrtni centar i prijetim da ću se vezati lancima za njihov info pult i neću mrdnuti dok mi ne vrate kosilicu. Prodavač u panici nudi broj nekog Vlade koji, za razliku od Đorđa, zna kad će kombi krenuti iz Banjaluke.
Subota je. Oblačim radno odijelo, stavljam kacigu, pojas i rukavice. Otključavam vrtnu ostavu i uzimam trimer. Ne govorim ništa. Iz očiju mi sijeva pravedni gnjev.
– Kapa ti gorivo iz rezervoara!- zabrinuto govori moj muž.
– Ti ne prilazi s tom cigarom! – odbrusim ja. Zarasli smo u prašumu, samo što anakonde nisu počele puzat okolo. Još malo pa ćemo poskoke mesti s terase – govorim crvena u licu, što od adrenalina što od tople odjeće u koju je već prstom počelo upirati užareno sunce. Potegnem uzicu i moj se stari trimer, iako kašljući kao sipljiv konj, umirujuće oglasi vrteći glavom. Prvi otkos pada, stiglo je vrijeme obračuna s travom. Gazim krupnim koracima znojeći se ispod zaštitne odjeće. Mlatim lijevo i desno. U zanosu nagazim na mravinjak, koraknem unatraške i osjetim kako gubim tlo pod nogama. Počnem padati i taj se pad u mojoj svijesti počne razlagati na slike, pretvori u slow motion u kome mi počnu bljeskati pred očima kadrovi cijele priče. Dok se glava trimera okretala zajedno s brkovima opasno blizu mojoj, obuze me nekakav iscjeljujući smijeh. Nadolazio je, danima, kao voda s druge strane brane. Sad je brana popustila a bujica je jurnula slobodna kroz klanac, noseći sve nečisto i teško sa sobom u susret moru. Tresnula sam svom snagom na leđa svejednako držeći trimer u zraku koji se veselo vrtio iznad mene kao ringišpil.
– Upade žena! – viknu odnekud Vahida, a muž i sin dotrčaše i stadoše iznad mene zabezeknuti.
– Mogla poginut dva metra od kuće! – zaključi Vahida koja se, u čizmama i zajapurena kao neko mitološko biće koje se otjelovljuje na čudnim mjestima, stvorila kraj mene.
– Ali nisam ! – kažem ja otresajući travu s odijela i skidajući kacigu.
Posljednji lik u ovoj priči je traktorista Jasmin. Trava je, napokon, bila ukroćena.
– Šta ste čekali ovoliko?- pitao nas je u čudu kad je završio koševinu.
Progledasmo i mi i kuća. Vahida je, konačno, čizme zamijenila japankama.
Negdje na kraju ljeta javiše nam da trebamo preuzeti kosilicu u vrtnom centru.
– To nije naša kosilica! – govorim zabezeknutom prodavaču. Naša je bila crvena i manja. Ova je velika i drugačije boje.
– Ne znam ja ništa. Ovu su poslali. Vidite, za nju je zakačen garantni list s vašim podacima! – govori nabusito.
Uzimamo tu drugu kosilicu i vozimo je kući. Palimo bez problema i kosimo s užitkom.
– Možda su nam poslali ovu novu da se iskupe za sve što smo prošli – kaže moj muž. Zvonjava telefona zagluši moj odgovor. Oglasili su se, istovremeno, moj, mužev, sinov, Vahidin. Vlado, Đole, prodavač, serviser i njegovi najbliži, pokušavali su ući u trag kosilici koja je, odavno, iz ovog našeg svijeta odlutala u priču pa tamo kosi livade i dvorišta po mitskim baščama. Neka joj je sretno.
– Uvijek treba imati pozitivan stav – kažem Vahidi koja me gleda mrko. Nekako slutim da mi nikad više neće posuditi telefon taman da mi za lijeka treba. Kosim sa smiješkom. Sutra je novi dan. Utorak.
Kosilica
Divimo se novoj kosilici. Crvena je, blistava. Upalimo je. Prede po dvorištu ostavljajući fini trag.
– Daj malo meni!- ponudi se moj sin i dohvati je šakama naslijeđenim od nekih ličkih gorštačkih predaka.Kosilica štucnu kao da joj se to baš i ne sviđa. Smetnuli smo s uma da se iza bokora ruža kriju ostataci temelja stare kuće. Kosilica posrnu preko kamena, ispusti jedan oštri bolni ton i utihnu. Pokušavali smo je pokrenuti ponovo, ali ništa više nije moglo natjerati jogunastu stvar da se prene i nastavi s poslom.
– Sreća pa je pod garancijom! – pravdao se sin.
Nazovemo vrtni centar u kome je kupljena i tamo nam daju adresu ovlaštenog servisera. Odvezemo je u servis idućeg jutra.
– Bit će za dva tri dana! – kaže serviser gurajući našu kosilicu u garažu prepunu uređaja. Prođoše tri dana, pa još tri. Utipkavam broj majstora koji nam je ostavio kao kontakt. Počinjemo upoznavati njegove bliže i dalje sroodnike.
– Ovdje njegova žena. Otišao je kod komšije. Reći ću mu da se javi.
– Ništa nije rek’o ni za kak’u kosilicu. Nazovite kad bude tu. Ja sam mu otac. ( I spusti slušalicu prije nego smo stigli upitati kad će biti tu).
– Razgovarate sa sinom. Javit će vam se do večeri.
Uspjeli smo ga upecati tek s telefona susjede Vahide koja nas je samilosno gledala svaki put kad je prolazila prečicom pored naše kuće. Za to je vrijeme trava ohrabrena toplim suncem počela bujati, puna soka, snage i svježine da ju je milina bilo gledati.
– Sutra će biti gotova! – kaže.
Vjerujemo mu i puštamo sutra da se protegne na pet dana. A onda još pet.
– Što si u čizmama, Vahida? – pitam je kao da ne znam odgovor.
– Da me guja ne ujede.- odgovara ona i oprezno gazi kroz sada već povisoku travu.
– Još nisu popravili?- pita. To smo već neko vrijeme govorili umjesto dobro jutro.
– Da ja izvadim trimer?- pitam muža nakon što se majstorovo sutra potrošilo do posljednje mrvice.
– Nemoj. Sačekat ćemo još ovaj dan.
Čekali smo, preskočili popodnevnu dremku, dvaput presreli Vahidu na čiji se telofon nije više javljao kao ni na naš. Tek predvečer se na poziv javila njegova žena s informacijom da je uganuo nogu.
– Gospođo, ne mora se javljati nogom, dovoljna mu je ruka da podigne telefon! – prosiktala sam. Nastala je stanka u kojoj su se mogli čuti glasovi, nešto kao:
– Neće prestat zvat’, javi se ti.
Odslušasmo žalopojku kako je uganuo nogu, kako čeka neki misteriozni dio iz Banjaluke i obećanja da će u ponedjeljak, utorak, kosilica biti na našem dvorištu. I stvarno, osvane onaj Grašin utorak, a neki gospodin koji se predstavio kao prijatelj doveze kosilicu, na brzinu i bez ikakvog objašnjenja je istovari na naše dvorište pa odjuri prašnjavim seoskim putem. Požurismo prema njoj kao da nam se nekakav rod vratio iz tuđine. Ja se sapletoh u travi na crijevo koje je ostalo tu i zaraslo, ali me sin prihvati onim svojim ličkim rukama.
– Polako, iščupat ćeš mi je iz zgloba!- jauknuh na što se on pokunji. a ja se ugrizoh za jezik. Dohvatismo se kosilice. Povlačili smo gajtan čitav sat. I ja i muž i sin, a nekoliko puta je probala i Vahida. Kosilica štucne i stane. Otekle nam ruke.
– Ja više ne mogu – jauknu moj muž koji se u cijeloj situaciji držao bolje od svih nas.
– U predinfarktnom stanju dohvatim telefon i nazovem prodavača od koga je kosilica kupljena. Ispričam mu cijelu storiju od početka i zaprijetim da ću sve objesiti na facebook zajedno s imenom servisera, adresom vrtnog centra i upozorenjem da tu ništa ne kupuju.
– Sad ću ga ja nazvati gospođo!- umiruje me prodavač.
Nije prošlo ni desetak minuta javlja nam kako je uspio pronaći majstora i kako će kosilicu poslati u Banjaluku jer ovdje ne mogu nabaviti dio koji je nastradao. Na moje pitanje šta se pokvarilo, diplomatski ne odgovara. Prošao vikend, došao novi utorak. Vahida, već odavno, našla drugu prečicu. U podne se pomolio onaj prijatelj s jednim te istim odgovorom na sva naša pitanja:
– Ne znam ja ništa! Mene su samo poslali da preuzmem kosilicu.
Zovemo, idućeg jutra, servis u Banjaluci. Serviser se zove Đorđe.
– Dobro jutro! Jeste li zaprimili našu kosilicu? Jeste li uspjeli otkloniti kvar?
– Dobro jutro! Javit ću vam se u toku dana.
Na naše zaprepaštenje, Đorđe zove nakon nekoliko sati i kaže da se zapetljala sajla i da na kosilici treba zamijeniti nož.
– To je sve? – pitamo u čudu s nekim predosjećajem da sada sve ide suviše jednostavno. Onaj prvi je s pola asistenata u krvnom srodsvu objašnjavao kvar kao da dijelove proizvodi NASA.
– Bit će popravljena danas, ali ne znam kad ćemo je dostaviti vama jer u vaš grad vozimo uređaje samo utorkom.
Opet utorak. Čekamo utorak u kome se ništa ne događa. Trava već ojačala, hodamo samo uz kuću. Psići se povazdan ganjaju kroz nju. Povremeno se čuju i neki zvukovi za koje nas je strah pogađati iz čijeg su grla. Vahidu nisam vidjela danima. Ako i prođe kraj kuće, ne vidim je od trave. U srijedu zovem Đoleta. Na um mi pada onaj crtić kada patak Dačo sretne Jetija koji misli da je zec.
– Nazvat ću ga Đorđe …
Đole počeo vrdati s odgovorima. Odustao je od utorka. U igru su sada i ostali dani.
U nastupu očajanja zovem vrtni centar i prijetim da ću se vezati lancima za njihov info pult i neću mrdnuti dok mi ne vrate kosilicu. Prodavač u panici nudi broj nekog Vlade koji, za razliku od Đorđa, zna kad će kombi krenuti iz Banjaluke.
Subota je. Oblačim radno odijelo, stavljam kacigu, pojas i rukavice. Otključavam vrtnu ostavu i uzimam trimer. Ne govorim ništa. Iz očiju mi sijeva pravedni gnjev.
– Kapa ti gorivo iz rezervoara!- zabrinuto govori moj muž.
– Ti ne prilazi s tom cigarom! – odbrusim ja. Zarasli smo u prašumu, samo što anakonde nisu počele puzat okolo. Još malo pa ćemo poskoke mesti s terase – govorim crvena u licu, što od adrenalina što od tople odjeće u koju je već prstom počelo upirati užareno sunce. Potegnem uzicu i moj se stari trimer, iako kašljući kao sipljiv konj, umirujuće oglasi vrteći glavom. Prvi otkos pada, stiglo je vrijeme obračuna s travom. Gazim krupnim koracima znojeći se ispod zaštitne odjeće. Mlatim lijevo i desno. U zanosu nagazim na mravinjak, koraknem unatraške i osjetim kako gubim tlo pod nogama. Počnem padati i taj se pad u mojoj svijesti počne razlagati na slike, pretvori u slow motion u kome mi počnu bljeskati pred očima kadrovi cijele priče. Dok se glava trimera okretala zajedno s brkovima opasno blizu mojoj, obuze me nekakav iscjeljujući smijeh. Nadolazio je, danima, kao voda s druge strane brane. Sad je brana popustila a bujica je jurnula slobodna kroz klanac, noseći sve nečisto i teško sa sobom u susret moru. Tresnula sam svom snagom na leđa svejednako držeći trimer u zraku koji se veselo vrtio iznad mene kao ringišpil.
– Upade žena! – viknu odnekud Vahida, a muž i sin dotrčaše i stadoše iznad mene zabezeknuti.
– Mogla poginut dva metra od kuće! – zaključi Vahida koja se, u čizmama i zajapurena kao neko mitološko biće koje se otjelovljuje na čudnim mjestima, stvorila kraj mene.
– Ali nisam ! – kažem ja otresajući travu s odijela i skidajući kacigu.
Posljednji lik u ovoj priči je traktorista Jasmin. Trava je, napokon, bila ukroćena.
– Šta ste čekali ovoliko?- pitao nas je u čudu kad je završio koševinu.
Progledasmo i mi i kuća. Vahida je, konačno, čizme zamijenila japankama.
Negdje na kraju ljeta javiše nam da trebamo preuzeti kosilicu u vrtnom centru.
– To nije naša kosilica! – govorim zabezeknutom prodavaču. Naša je bila crvena i manja. Ova je velika i drugačije boje.
– Ne znam ja ništa. Ovu su poslali. Vidite, za nju je zakačen garantni list s vašim podacima! – govori nabusito.
Uzimamo tu drugu kosilicu i vozimo je kući. Palimo bez problema i kosimo s užitkom.
– Možda su nam poslali ovu novu da se iskupe za sve što smo prošli – kaže moj muž. Zvonjava telefona zagluši moj odgovor. Oglasili su se, istovremeno, moj, mužev, sinov, Vahidin. Vlado, Đole, prodavač, serviser i njegovi najbliži, pokušavali su ući u trag kosilici koja je, odavno, iz ovog našeg svijeta odlutala u priču pa tamo kosi livade i dvorišta po mitskim baščama. Neka joj je sretno.
– Uvijek treba imati pozitivan stav – kažem Vahidi koja me gleda mrko. Nekako slutim da mi nikad više neće posuditi telefon taman da mi za lijeka treba. Kosim sa smiješkom. Sutra je novi dan. Utorak.