Ne znam koje je to godine, sredinom sedamdesetih, moglo biti, možda 1977, kada je Tito posljednji put bio u Sarajevu. Mati je radila u Službi društvenog knjigovodstva, u centrali, tamo gdje je vječna vatra, pa su ih u neka doba izveli van, jer se najdraži gost u autu otvorenog krova trebao provesti glavnom gradskom ulicom, nazvanom po njemu. Tako je radio svaki put kada bi došao u Sarajevo, a sedamdesetih je dolazio često, pa se svijet okupljao u špalir, pioniri s kapama i maramama dovođeni su organizirano, sa školama, a pola sata prije prolaska kolone izlazilo bi sve živo iz dućana i preduzeća na Titovoj i okolnim ulicama. Poredali bi se uz kolovoz i čekali.
Tako je i mati čekala, tada žena u tridesetpetoj, da vidi maršala i da mu mahne. Čekala je dugo, kolona je kasnila, da bi onda nekako prebrzo prošla. Valjda im se zbog kašnjenja žurilo. Ali svejedno je Tito stajao u otvorenom autu, a ona je ugledala dva detalja koja su je neugodno dojmila: drhtavu staru ruku s pečatnjakom, i kolmovanu frizuru u nekoj čudnoj boji između mrkve i mahagonija. Ta boja ju je uplašila i dugo progonila. Pomislila je, naime, da je neprikosnoveni vođa već toliko star da ne primjećuje što mu je to na glavi, ali tko su i što rade ti ljudi oko njega? I šta će sutra biti sa svima nama ako Tito danas ima kose u boji koja je između mrkve i mahagonija?
Godinama kasnije, nakon što se već dogodi ono što se moralo dogoditi, pa nakon što prođu ratovi i prestane biti važno skoro sve što smo doživjeli u onim prethodnim životima, jer je svaki uzrok već bio proizveo svoju krvavu posljedicu, shvatio sam da moja majka nije imala razloga za brigu. Frizurica načinjena figarom, tada čuvenim električnim uvijačem za kosu, obojena u tu zastrašujuću kjubrikovsku boju, koja će u budućnosti istovremeno podsjećati na Guantanamo i jeftin socijalistički furnir, nije bila znak Titove starosti i izhlapjelosti. On je samo izgledao onako kako velike zvijezde izgledaju izvan scene i izvan fotografija. Tog dana, kao i svih drugih dana, izgledao je totalno drukčije nego na onom golemom portretu koji je njemu u čast prekrivao cjelokupno pročelje centrale Službe društvenog knjigovodstva. Opasno je, i ne samo razočaravajuće, zvijezdu pogledati iz blizine.
Dvije su se stvari u njemu sastale, i onda su određivale ne samo njegovo lice na fotografijama, nego i sam njegov odnos prema fotografiranju, te vrlo strog odnos prema slikama koje će biti puštene u javnost. Konspiracija i slava. U prvoj polovici svoga odraslog života Josip Broz Tito bio je aktivist uglavnom ilegalne, zabranjene političke organizacije, prevratnik, revolucionar i terorist. Proces na kojem mu je, kao tridesetpetogodišnjaku, suđeno, nazvan je Bombaškim procesom. Na tom je procesu izgovorio onu čuvenu rečenicu da od svih sudova i zakona ovog svijeta priznaje jedino sud svoje partije. Svud oko njega stradavali su ljudi koji su vjerovali u isto što i on. Imao je lažne dokumente i lažna imena, od kojih barem dva pamtimo: Spiridon Mekas i inžinjer Babić. U džepu je nosio pištolj. Odijevao se suprotno očekivanjima svojih progonitelja. Odsjedao na mjestima gdje mu se nisu nadali. Na fotografijama iz tog vremena, uključujući i one iz arhiva, Josip Broz uvijek je izgledao kao netko drugi, a ne kao on. To je zato što nitko zapravo i nije znao kako on u stvari izgleda. U tome se sastoji savršenstvo konspiracije, savršenstvo velikog špijuna, vođe tajne organizacije, opsjenara, konspiratora, gurua.
Skoro mu je pedeset kada 1941. odlazi u rat, na čelu jedva koju tisuću članova svoje tajne organizacije, lijevih sindikalista i osamljenika. Ali s idejom da okupi narod, tojest različite narode. Bit će mu već pedeset tri kada završi taj rat. Fotografija iz prve dvije godine rata malobrojne su i mutne. Ili ih uopće nema. Ali onda se, 1943. i 1944, Tito pojavljuje kao ikonična figura. Ranjen, s podvezanom rukom. Zagledan u daljinu. S drugovima, on je uvijek u sredini. Stoje na nekoj padini, tako da je nemoguće svakome od njih odrediti visinu. Čvrst, već kao u kamenu isklesan lik, dobro kontrastirane fotografije, gotovo savršenog prirodnog osvjetljenja. Kao da je svaka snimljena u zoru nekog blagog sunca. Te ratne fotografije bit će osnova ikonografskog predstavljanja Josipa Broza Tita, koje će u četiri i pol desetljeća socijalističke Jugoslavije biti dosljedno provedeno i definirano u skladu s dogmama i vjerovanjima, te u skladu s likovnim i dizajnerskim modama. Titovo ikonografsko predstavljanje u osnovi se ne razlikuje od ikonografskog predstavljanja likova iz Evanđelja, na čelu s Isusom i njegovom majkom. Ili je razlika u tome što je Tito ikona s fotografije, a Krist je ikona s freske. Ponekad je sasvim mala razlika između fotografije kao svjetlopisa, i slikanja bojom i četkom po zidu, na platnu ili na komadu daske.
U ratu fotografirali su ga profesionalni fotografi, budući filmski snimatelji i redatelji, profesori na prvim poslijeratnim umjetničkim akademijama. A slikali su ga i blagonakloni saveznički oficiri, koji bi stigli u tajne misije. Nigdje se kao na tim fotografijama toliko ne primjećuje fotografova fascinacija modelom. Kao da na tim fotografskim kamerama nije bio objektiv, nego subjektiv.
Sljedeća faza nailazi krajem rata. Posljednja slika ratnog Tita je ona iz Drvara, kada je jedva izvukao živu glavu. Već na sljedećim je slikama to neki drugi čovjek. Udebljao se barem deset kila, stigli su ga zdravstveni problemi, popuštanje živčane napetosti utjecalo je na organizam, a crte tog lica kao da su se izobličile. Kao da više nisu bile isklesane u kamenu, nego ih je nečija meka ruka vajala u glini, pa su se počele malo previše razlijevati. Tad je na sebe navukao sve te maršalske uniforme, obukao je skupa građanska odijela, između prstiju je zavrtio malo predugi cigaršpic, i započela je njegova kicoško-kraljevska era. Tako je izgledao već u vrijeme razlaza sa Staljinom, godine 1948.
Između lica na konspirativnim i policijskim fotografijama iz dvadesetih i tridesetih, i lica na ratnim fotografijama, nije bilo nikakve veze. Ali lice koje je zatim došlo ne samo da je bilo znak životnog diskontinuiteta, nego nije ni pripadalo istom antropološkom i biografskom nizu. U hagiografiji i svetopisu narodnoga vođe sve to je, međutim, imalo smisla. Poslijeratni Tito, bogat, nakinđuren i težak u koraku, okružen sve samim slavnim ličnostima, predstavljao je društveni ideal mirnodopskog života svog naroda, kao što je i onaj ratni predstavljao njegov ratni ideal. U svakoj fazi svoga svetog života Tito je, kao i Krist, služio kao savršen predložak vjeri svoga puka. U tome je, uostalom, sam smisao slike. Riječi nisu dovoljne, pogotovo ako su napisane, ako nisu izgovorene.
Dvanaest godina gledao sam taj poluprofil, obješen iznad školske ploče. Veći dio tog vremena za mene on je bio neprimjetan, podrazumijevajući. Kao što je neprimjetna figura na raspelu, a onda i samo raspelo, za onoga tko ga je objesio na najistaknutijem zidu svoga doma. A onda sam ga, pomalo iz dosade tokom nastave, pomalo iz neke čudne znatiželje, počinjao aktivno promatrati. Teško je, premda privlačno, aktivno gledati sliku, pogotovo fotografiju, koja je čovjeku na takav način upisana u pogled da je on više i ne primjećuje ako se baš dobro ne zagleda.
Na toj školskoj fotografiji, jednoj od nekoliko tipiziranih, koje su visile u svim jugoslavenskim učionicama, neki je nedefinirani Tito. Slika je, vjerojatno, snimljena krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih. On je u odijelu i s kravatom. Ugao snimanja uobičajen je za onovremene slike za pasoš, koje bi zahvaćale bistu, a ne samo glavu, kao što je to u današnje vrijeme. Rakurs je, istina, malo spušten. Toliko da se ne primjećuje, a da se model ipak uzdigne nad prostorom. On češće gleda u svoju desnu stranu, tako da vjerujem da su sve te fotografije snimane tako da Tito gleda u desnu stranu, a ako negdje gleda u lijevu, onda je negativ bio naopako okrenut.
Ono što je zanimljivo na tim školskim slikama, koje su ujedno namijenjene i za sve druge službene prostorije, dojam je o bezvremenosti i besprostornosti. Tito na tim slikama bdije iznad nas iz neke svete sveprisutnosti. On vidi i zna što svatko od nas radi. I žalosti ga ako nismo dobri.
Međutim, zanimljivo je kako su te fotografije doživjele i preživjele rat. Potrošene ikone, bivše zvijezde, defenestrirani diktatori i njihove slike, svete slike u koje nitko više ne vjeruje; sve to djeluje jadno i bijedno. I u najvećoj mjeri razotkrivajuće. Čak se i ikonični Isus teško odupire cinizmu praznih i bezbožnih pogleda. O njegovoj skrušenoj majci da i ne govorimo.
Tito, međutim, ne. Ima na tom licu, u tom pogledu i držanju, nešto što je njegove fotografije održalo u njihovom smislu i značenju. Izvanredno dobro se to, recimo, vidi na onom ciklusu Milomira Kovačevića Strašnog s Titovim fotografijama iz opsađenog Sarajeva. Nevjerojatno je kako te slike i u izmijenjenom kontekstu, lišene svake počasti i strahopoštovanja, djeluju jednako nadmoćno. Vjerojatno postoji nešto u toj ličnosti što ju je u svim povijesnim i fotografskim transformacijama sačuvalo od cinizma naknadnog pogleda. Fotografije se, naime, troše, pa se troše i lica koja su na njima. Titovo lice je, međutim, isto. Čak i kad je na slici okružen odavno potrošenim licima bivših ljudi.
Moglo bi se reći da je njegova fotografija veća od njega samog. Zato je mati bila onako zaprepaštena kosom boje mrkve, boje mahagonija. Bojom skorog nestanka svijeta u kojem smo živjeli.
Kosa boje mrkve, boje mahagonija
Tekst za katalog jedne izložbe
Ne znam koje je to godine, sredinom sedamdesetih, moglo biti, možda 1977, kada je Tito posljednji put bio u Sarajevu. Mati je radila u Službi društvenog knjigovodstva, u centrali, tamo gdje je vječna vatra, pa su ih u neka doba izveli van, jer se najdraži gost u autu otvorenog krova trebao provesti glavnom gradskom ulicom, nazvanom po njemu. Tako je radio svaki put kada bi došao u Sarajevo, a sedamdesetih je dolazio često, pa se svijet okupljao u špalir, pioniri s kapama i maramama dovođeni su organizirano, sa školama, a pola sata prije prolaska kolone izlazilo bi sve živo iz dućana i preduzeća na Titovoj i okolnim ulicama. Poredali bi se uz kolovoz i čekali.
Tako je i mati čekala, tada žena u tridesetpetoj, da vidi maršala i da mu mahne. Čekala je dugo, kolona je kasnila, da bi onda nekako prebrzo prošla. Valjda im se zbog kašnjenja žurilo. Ali svejedno je Tito stajao u otvorenom autu, a ona je ugledala dva detalja koja su je neugodno dojmila: drhtavu staru ruku s pečatnjakom, i kolmovanu frizuru u nekoj čudnoj boji između mrkve i mahagonija. Ta boja ju je uplašila i dugo progonila. Pomislila je, naime, da je neprikosnoveni vođa već toliko star da ne primjećuje što mu je to na glavi, ali tko su i što rade ti ljudi oko njega? I šta će sutra biti sa svima nama ako Tito danas ima kose u boji koja je između mrkve i mahagonija?
Godinama kasnije, nakon što se već dogodi ono što se moralo dogoditi, pa nakon što prođu ratovi i prestane biti važno skoro sve što smo doživjeli u onim prethodnim životima, jer je svaki uzrok već bio proizveo svoju krvavu posljedicu, shvatio sam da moja majka nije imala razloga za brigu. Frizurica načinjena figarom, tada čuvenim električnim uvijačem za kosu, obojena u tu zastrašujuću kjubrikovsku boju, koja će u budućnosti istovremeno podsjećati na Guantanamo i jeftin socijalistički furnir, nije bila znak Titove starosti i izhlapjelosti. On je samo izgledao onako kako velike zvijezde izgledaju izvan scene i izvan fotografija. Tog dana, kao i svih drugih dana, izgledao je totalno drukčije nego na onom golemom portretu koji je njemu u čast prekrivao cjelokupno pročelje centrale Službe društvenog knjigovodstva. Opasno je, i ne samo razočaravajuće, zvijezdu pogledati iz blizine.
Dvije su se stvari u njemu sastale, i onda su određivale ne samo njegovo lice na fotografijama, nego i sam njegov odnos prema fotografiranju, te vrlo strog odnos prema slikama koje će biti puštene u javnost. Konspiracija i slava. U prvoj polovici svoga odraslog života Josip Broz Tito bio je aktivist uglavnom ilegalne, zabranjene političke organizacije, prevratnik, revolucionar i terorist. Proces na kojem mu je, kao tridesetpetogodišnjaku, suđeno, nazvan je Bombaškim procesom. Na tom je procesu izgovorio onu čuvenu rečenicu da od svih sudova i zakona ovog svijeta priznaje jedino sud svoje partije. Svud oko njega stradavali su ljudi koji su vjerovali u isto što i on. Imao je lažne dokumente i lažna imena, od kojih barem dva pamtimo: Spiridon Mekas i inžinjer Babić. U džepu je nosio pištolj. Odijevao se suprotno očekivanjima svojih progonitelja. Odsjedao na mjestima gdje mu se nisu nadali. Na fotografijama iz tog vremena, uključujući i one iz arhiva, Josip Broz uvijek je izgledao kao netko drugi, a ne kao on. To je zato što nitko zapravo i nije znao kako on u stvari izgleda. U tome se sastoji savršenstvo konspiracije, savršenstvo velikog špijuna, vođe tajne organizacije, opsjenara, konspiratora, gurua.
Skoro mu je pedeset kada 1941. odlazi u rat, na čelu jedva koju tisuću članova svoje tajne organizacije, lijevih sindikalista i osamljenika. Ali s idejom da okupi narod, tojest različite narode. Bit će mu već pedeset tri kada završi taj rat. Fotografija iz prve dvije godine rata malobrojne su i mutne. Ili ih uopće nema. Ali onda se, 1943. i 1944, Tito pojavljuje kao ikonična figura. Ranjen, s podvezanom rukom. Zagledan u daljinu. S drugovima, on je uvijek u sredini. Stoje na nekoj padini, tako da je nemoguće svakome od njih odrediti visinu. Čvrst, već kao u kamenu isklesan lik, dobro kontrastirane fotografije, gotovo savršenog prirodnog osvjetljenja. Kao da je svaka snimljena u zoru nekog blagog sunca. Te ratne fotografije bit će osnova ikonografskog predstavljanja Josipa Broza Tita, koje će u četiri i pol desetljeća socijalističke Jugoslavije biti dosljedno provedeno i definirano u skladu s dogmama i vjerovanjima, te u skladu s likovnim i dizajnerskim modama. Titovo ikonografsko predstavljanje u osnovi se ne razlikuje od ikonografskog predstavljanja likova iz Evanđelja, na čelu s Isusom i njegovom majkom. Ili je razlika u tome što je Tito ikona s fotografije, a Krist je ikona s freske. Ponekad je sasvim mala razlika između fotografije kao svjetlopisa, i slikanja bojom i četkom po zidu, na platnu ili na komadu daske.
U ratu fotografirali su ga profesionalni fotografi, budući filmski snimatelji i redatelji, profesori na prvim poslijeratnim umjetničkim akademijama. A slikali su ga i blagonakloni saveznički oficiri, koji bi stigli u tajne misije. Nigdje se kao na tim fotografijama toliko ne primjećuje fotografova fascinacija modelom. Kao da na tim fotografskim kamerama nije bio objektiv, nego subjektiv.
Sljedeća faza nailazi krajem rata. Posljednja slika ratnog Tita je ona iz Drvara, kada je jedva izvukao živu glavu. Već na sljedećim je slikama to neki drugi čovjek. Udebljao se barem deset kila, stigli su ga zdravstveni problemi, popuštanje živčane napetosti utjecalo je na organizam, a crte tog lica kao da su se izobličile. Kao da više nisu bile isklesane u kamenu, nego ih je nečija meka ruka vajala u glini, pa su se počele malo previše razlijevati. Tad je na sebe navukao sve te maršalske uniforme, obukao je skupa građanska odijela, između prstiju je zavrtio malo predugi cigaršpic, i započela je njegova kicoško-kraljevska era. Tako je izgledao već u vrijeme razlaza sa Staljinom, godine 1948.
Između lica na konspirativnim i policijskim fotografijama iz dvadesetih i tridesetih, i lica na ratnim fotografijama, nije bilo nikakve veze. Ali lice koje je zatim došlo ne samo da je bilo znak životnog diskontinuiteta, nego nije ni pripadalo istom antropološkom i biografskom nizu. U hagiografiji i svetopisu narodnoga vođe sve to je, međutim, imalo smisla. Poslijeratni Tito, bogat, nakinđuren i težak u koraku, okružen sve samim slavnim ličnostima, predstavljao je društveni ideal mirnodopskog života svog naroda, kao što je i onaj ratni predstavljao njegov ratni ideal. U svakoj fazi svoga svetog života Tito je, kao i Krist, služio kao savršen predložak vjeri svoga puka. U tome je, uostalom, sam smisao slike. Riječi nisu dovoljne, pogotovo ako su napisane, ako nisu izgovorene.
Dvanaest godina gledao sam taj poluprofil, obješen iznad školske ploče. Veći dio tog vremena za mene on je bio neprimjetan, podrazumijevajući. Kao što je neprimjetna figura na raspelu, a onda i samo raspelo, za onoga tko ga je objesio na najistaknutijem zidu svoga doma. A onda sam ga, pomalo iz dosade tokom nastave, pomalo iz neke čudne znatiželje, počinjao aktivno promatrati. Teško je, premda privlačno, aktivno gledati sliku, pogotovo fotografiju, koja je čovjeku na takav način upisana u pogled da je on više i ne primjećuje ako se baš dobro ne zagleda.
Na toj školskoj fotografiji, jednoj od nekoliko tipiziranih, koje su visile u svim jugoslavenskim učionicama, neki je nedefinirani Tito. Slika je, vjerojatno, snimljena krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih. On je u odijelu i s kravatom. Ugao snimanja uobičajen je za onovremene slike za pasoš, koje bi zahvaćale bistu, a ne samo glavu, kao što je to u današnje vrijeme. Rakurs je, istina, malo spušten. Toliko da se ne primjećuje, a da se model ipak uzdigne nad prostorom. On češće gleda u svoju desnu stranu, tako da vjerujem da su sve te fotografije snimane tako da Tito gleda u desnu stranu, a ako negdje gleda u lijevu, onda je negativ bio naopako okrenut.
Ono što je zanimljivo na tim školskim slikama, koje su ujedno namijenjene i za sve druge službene prostorije, dojam je o bezvremenosti i besprostornosti. Tito na tim slikama bdije iznad nas iz neke svete sveprisutnosti. On vidi i zna što svatko od nas radi. I žalosti ga ako nismo dobri.
Međutim, zanimljivo je kako su te fotografije doživjele i preživjele rat. Potrošene ikone, bivše zvijezde, defenestrirani diktatori i njihove slike, svete slike u koje nitko više ne vjeruje; sve to djeluje jadno i bijedno. I u najvećoj mjeri razotkrivajuće. Čak se i ikonični Isus teško odupire cinizmu praznih i bezbožnih pogleda. O njegovoj skrušenoj majci da i ne govorimo.
Tito, međutim, ne. Ima na tom licu, u tom pogledu i držanju, nešto što je njegove fotografije održalo u njihovom smislu i značenju. Izvanredno dobro se to, recimo, vidi na onom ciklusu Milomira Kovačevića Strašnog s Titovim fotografijama iz opsađenog Sarajeva. Nevjerojatno je kako te slike i u izmijenjenom kontekstu, lišene svake počasti i strahopoštovanja, djeluju jednako nadmoćno. Vjerojatno postoji nešto u toj ličnosti što ju je u svim povijesnim i fotografskim transformacijama sačuvalo od cinizma naknadnog pogleda. Fotografije se, naime, troše, pa se troše i lica koja su na njima. Titovo lice je, međutim, isto. Čak i kad je na slici okružen odavno potrošenim licima bivših ljudi.
Moglo bi se reći da je njegova fotografija veća od njega samog. Zato je mati bila onako zaprepaštena kosom boje mrkve, boje mahagonija. Bojom skorog nestanka svijeta u kojem smo živjeli.