Kopiljak

Sipljivu postelju natapa hladni znoj. 

Te noći, na uzanom krevetu, u bijeloj Uminoj sobi, s mukom Ida na svijet donosi mene. 

Još jednu istinsku zemaljsku tugu. 

Uma ne umije ništa da radi osim da strahuje šta će biti s dva gola vriska nasred sobe u kojoj sve miriše na davno minulo doba, u kojoj i tanke sjenke po čipkama na minderu drhte piskom mlađahnog roblja. Ida očekuje samo da, poslije laknuća, u tu sobu uđe i djetinji otac, da joj pored kreveta kaže kako ona više nije unižena kćerka, ni iz nužde izmišljena ljubavnica trgovaca; iz čarobnog htijenja sumljene duše niknula krljušna svirena; iz nauka tvrde vjere uskrsnula samilost. Prepuna svega od čega više ničim ne može da se odbrani, udvaja svoje mrtve straže oko bebe. Predaje prvenca sina, stvorenje koje Uma sklanja pod minder, u kutiji za zejtin, u peškiru s ceduljicom u njedrima na kojoj piše neka veličajna riječ. Taj muškarčić, lijep je kao maslačak. I njihne suze su njegovo prvo kupanje, a njegovo čisto lice jest njihna svečana nošnja. «Uz moje usne, ni njegova usta neće ostati suha», kaže Uma, i misli da je opasno uopšte da se Ida vraća tamo odakle je došla. 

«Nikako», kaže Ida. «Mi moramo ići». 

Devet dana od sirotana Ida se ne odvaja ni na jedan tren. Boji se da joj ga neko ne uzme, da se sljedećeg jutra ne probudi pored svoje studeni, sama. U strahu, dočekuje kraj krepkog gošćenja i cio dan joj otiče u skupljanju stvari potrebnih za prvo djetinje putovanje. Uma gomilici neophodnih stvari pridodaje svašta, svojom rukom, u taju. Nakupila se nehatno hrpa veća od muhadžerske parte. «Jutra nikad ne počinju bez nas», govorio je Feiz. Ida ponavlja rečenicu koja je, zauvijek, izvodi na pusti put. Put koji ne vodi nigdje.

Nad njima vise preplanule košnice zviježđa, i vjetar puha u ledne minđušice, ne da ublaži smrlinu zagušljive noći nego da, iz daljine, sedmoustim napjevima s džamije, odgodi stravu koja im se prikrada usred bijela svijeta. Ida jedva čeka da svoga sina unese u njegov novi život i da mu pokaže šta ga sve čeka na ovome svijetu. Ne može da se smiri; svuda gredom stiska u naručju svoje prvenče, stvorenje koje joj je odnekud neko poslao da nju spasi u njenom malom, običnom zemaljskom čekanju. Ona u jedno vjeruje: niko ne može znati ko je čija sudbina. Djetetu, čedu bijede koja joj je zatvorila oči, pripada čast bez časti: nevina i rana bol. Koliko ga snažno stišće, skoro ga odvaja od života vrelim dahom u svom kratkom, marnom snu o sreći. Omađijava ga svojim zagrljajima, svojom strijepnjom u namjeri da će ga ubrzo taknuti drugi ljudi i tuđe ruke, spasa radi. 

 

Čim pristigne u ovu staru gluhotu koja ih raširenih ruku dočekuje, Ida spušta uspavani zavežljaj pod kratku džamijsku strehu; spušta i prolazi mimo, ne osvrnuvši se. Eto, da bi se krenulo dalje, nasuprot ljubavi ne mora stajati mržnja, nego ravnodušnost.

 

I nikad više Ida neće pomisliti na radost. 

 

Otad, primicaće se oprezno ljudima, dalekoj nježnosti u hvatu, dušama punim neopisivog dobra, u subratstvu sljedbenika mladog mjeseca, na zemlji, u vječitoj čežnji za čistotom. Svejedno koja vjera ispunjava žensko srce, svejedno na kojem jeziku zborimo himnu trpljenja, ista vatra gori na usnama ljubavi i ista nas pijanstva mame ognjenim osmijehom. Nekad nam pokažu put, nekad nas s pravog puta skrenu jecaji gospodskoga bića. U lišavanju, svačiji boravak na zemlji otrgne se lakobom nedjela; ali kad nemoć svlada ruke željne dobra, ne uplašimo se bezrode samoće, nego se postidimo zavehle nježnosti. Bijeda je surova i, kad smo već u njenom carstvu, sve upornije okolo pipkamo prstićima mladosti, umjesto da grabimo očima iskustva. Podignuvši glavu gore, uplašimo se što nam život, kao tuđ, prođe u ništa. Prema nebu podižemo ruke, i nokte ispucale od umornog biskanja zarivamo u oblato meso jutra; podižemo dlanove i, po običaju ljudi dostojnih hvale, izričemo odu sažaljenju, u žudnji da nas, iz makve ljutina, iz sjećanja na mladost, s mjesta zločinstva mrdne neka jaka misao. 

 

Uvečer su susjedi pronašli Idu mrtvu i nekoliko se nedjelja iz zgrade stare pošte nije moglo istjerati prisustvo njene smrti. Zatekli su je na uzanoj klupi, zgrčenu onako kako se sklupčaju bezdomnici u bojazni da će i mrtvi ograisati u nečijoj bludnji. Izdahnula je u mukama, pod prisilom sopstvenog uma, pod tegobom teškog pamćenja, s načetim prstima u ljutom ugrizu. Kako je onima što kopaju mezare svejedno gdje će koga ukopati, zamoljeni su, s nečije strane, da to urade pod onim žalosnim vrbama, pored mezara još jedne samotne žene koja nije imala izbora. Šačica ljudi stisnutih oko Idinog tabuta, na groblju spečenom suhomrazicom, ukoračili su u tanušnu bjelinu koja je, oprljena svežom zemljom, istakla njihovu pobožnost, umilnost koja je rahmetlijku oslobodila besmisla življenja, patnje koja ne mari za poniznost. U čežnji za skladom, brzina s kojom su se živi zauvijek oprostili od mejta, presjekla je preko polovine hodžu-početnika: klecnuše mu koljena dok je, u samoći i gluši, mlađahnom rukom doticao crninu svježe zemlje pod golim i odranim nebom, pod gluhim nebom kojemu je bilo svejedno i zbog ovoga i zbog onoga svijeta. 

 

Našavši me pod strehom gotovo smrzlog, hodža-početnik je istog momenta otišao kod žene koja se bavila čudnim poslovima i oko sebe skupljala ovozemaljske duše skrenule s pravog puta. Daleko od svjedoka, tačnije rečeno dalje i od sudbine, njihna čudna pogodba zaključala je moj život prostim riječima trampe. Ćutljiv i u staričin zagrljaj zadjenut kao buket smrduljavog cvijeća u vaznu, prešao sam iz ruke u ruku. «Odsad pripadaš Ćami», rekao je on i umotao me u kudelju prljave vune. Mahalskoj ravnateljki poroka, usrećiteljki skrhanih, staratelju nad griješnima, ja sam pripao kao svako parče namještaja naslijeđenog s grijesima i prljavštinom. Odrastao sam kod «nane», kod žene koja mi nije ništa. Živimo u školskoj baraci, u sobici širine groba, sa upotrebom zajedničkog kupatila i poljskog nužnika u bašti za još sedam familija. Od malehna, potuljno mi govore da Ćama nije moja majka, i da ja potičem iz neprirodne veze psa i mačke, drugim riječima kazano: «od oca nepoznatoga, od čovjeka bez kontakata i obaveze prema potomstvu». 

 

Na Ćamin zahtjev i po utvrđenim pravilima, Socijalni centar nam dodjeljuje jednokratne novčane pomoći, uz nabavku ogrijeva, hrane i, kasnije, knjiga za mene. Još vidim toga školnika: redovnog učenika prvog razreda, ovjekovječenog u zapisniku Centra: «Marljivo pohađa nastavu i postiže dobre uspjehe. Neupadljiv je u društvu vršnjaka. Druželjubiv, i ne ispoljava znake neadaptivnosti. Doduše, slabunjavog je zdravlja. Vodi se pod dijagnozom vitium asthmy, i kožne netipične i česte infekcije gornjeg disajnog trakta. Ispoljava strah od rašćenja. Snebivljivo bi da zaboravi na nedaće i samo uginje ramenima, u ćutanju. Uporno dovodi Ćamu na liječenje od pijanstva. Kategorički odbija da bude smješten u Dom. Preuzima ponašanje odraslog. Ispoljava solidan stepen samozaštite kad je izložen vrijeđanju, zastrašivanju i potcjenjivanju. Izložen je teroru, s Ćamine strane kad je pijana, i od strane stanara barake kad im dosada udari u nerve». 

 

U moj karton zdravlja sestrica upisuje moju trajnu bolest, kao posljedicu nedovoljnog boravljenja u roditeljskim naručjima. Patim od dalaka, neke naročite vrste smalaksalosti koja samo izuzetno nježne duše prati mučninom i gađenjem obliva svakakav fizički napor prema bilo kakvom poslu bez smisla. Od toga ljekari ne mogu da me spasu i stalno imam poštedu od fiskulture. Kao i ja, bila je na poštedi i jedna Ismihana, tako tiha i tako nježna, da je zbog toga i sad pamtim. Onda je ona nestala, bez traga i glasa, kao da je u zemlju propala. Neki su govorili da su je gabelji ukrali, a drugi su šaputali da ju je Ćama u Šipniju prodala, za debele pare. Sve njeno iz kuće vremenom nestalo je i iščililo, zajedno sa njenim imenom u spominjanjima starih dana u komšijskom dokonisanju.

 

Ćama je naopaka, nasatična žena. Ona povređuje nesrećne duše oko sebe. Ona ranjava ranjene, ugnjetava ugnjetene, pršti sprštene. Svemu na svijetu odredila je cijenu. Najveća cijena koju Ćamini štićenici plaćaju, oslobađajući se kobi, ima se izraziti potpunim gubitkom duševnosti. Nigdje sigurica nije takva kao oko tanjira čorbe, uz krivu kašiku. Doduše, može se tu pjevati, ali se ne može preživjeti ako se kašika prethodno ne zabode u ljutiku čorbuljaka. Vrlo se teško može reći koliko Ćama ima godina. Tek po rubovima oštrih usana naslućuje se da ta usta ne znaju mnogo pravih riječi. Svakome ko pomisli da glad uozbiljuje, treba podići spomenik od tuči, pa ga istog trena srušiti i navesti preko njega divlju konjicu. 

 

Moji znanici koje Ćama vaspitava na umijeću džeparenja, na sitnim prevarama, na vještini otimačine, ne hrle da utole gladi. Glad je za njih stalno, radno stanje duha, svetinja urekom primaknuta njihovim usnama ištećenim stravom. Kada me «nana» uvečer ne pusti u kuću, policajci me puštaju u hodnik, da prespavam, i još me u zoru goste burecima. Jedno vrijeme noćivam na kartonima, u šuškoru starih novina, pod mostom koji veže tvrđavu u parku s centrom grada. Mrzim zbog toga duge zimske noći i jutarnju drhtavicu. Uz rijeku skliskom obalom puckaju ledenice i gojni miši pište pod ljepljivom maglom. Ojsećam kako širokim mostom, hitrim koracima, kraču nevidljivi šetači, u pričanju, i njihne riječi zvone poput bakarnih novčića u praznoj posudi. To me uspavljuje. Ali cvileći budim se u sopstvenom naručju, nagluh, ukrućen, lomljiv kao ledenica na nebnoj usni pod strehom. Zarivam se u toplinu svojih pazuha. Njirim u zgrbljenost nemirne rijeke, razmišljam kako tamo tvrdo spavaju srećne ribe i plove prostorom bez vazduha, onako kako nebom plove zvijezde, pratilje sudbine. A neko mi reče da na nebu žive vjerne pratilje, zvijezde djetinjih očiju. 

 

Osjećam zavijanje gladi ispod pupka i pokušavam da se lagano pridignem na noge. S mukom izbauljavam iz čahure kratkih dahova. Svako zna mene i ja poznajem svakoga u gradu. Ulazim u tuđe avlije, muškim poslima, u radnje i dućane. Nosim doručke, raznosim kahve, pisma i glasine. Sve što radim, ima cijenu. Lagarija se čuvam kao vatre. U tihom mjestu, u mrtvom kraju, na rubu vremena, u očaju, radije se smrzavam ispod mosta i odbijam da se pokorim Ćami, koja žudi da je ponekad u dubokom krevetu, spreda i otpozadi, griju drhtava tijela siročadi, mališana sumljenih mirisom šuškavog jastuka i vrelinom golog ženskog tijela. Ona nas često, za neposluh u sladostrašću, mjeri konopcem i zubima nam čupa zanoktice. Kao težak vid seksualnog uznemiravanja maloljetnika, radnica Centra s gađenjem opisuje slučaj u kojem sam ja «svjedok Ćaminim bludnim radnjama u zagušljivoj sobici», odakle ne mogu pobjeći i gdje neprestano, dok me oči ne zabole, žmurim u dahtanju pijanih duša. «Zanemarivanje djetinje boli se ne zaustavlja. Slijedeći svoja mahnitanja, pod gorim okolnostima, Ćama samo nastavlja svoju grahotu». 

 

U zgluhlom naselju, u trudu da svakoga dana zarade pet banki, uporno zrijevaju siroti. Bez petaka nema konačenja dječici koja, radeći za Ćamu, naprošcima otkupljuju od nje i pravo na jedno kratko snijevanje u postelji, bez znojenja. Ja se ne razlikujem od ostalih «skupljača», ali strijepim što uopšte ispružam ruku, i jedva čekam da sebi pošteno zaradim novac za kuću u kojoj neće živjeti Ćama. Najviše žudim da imam dom i da mi majka odnekud dođe, da mi stalno kuha i da mi daje da jedem. Zato ću, kad porastem, zaraditi blaga i steći kuću koja će imati korito i gdje će se djeca kupati pravim sapunom. Zato rado idem u školu, iako mi Ćama ne dozvoljava da budem marljiv. Uporno sanjam o bijegu u svijet, gdje ću živjeti kako žive ljudi. Kad imaš para, onda te niko ne bije konopom i ne izgoni te iz kuće u nedoba. 

 

Tada su pod naš krov došla i dva gariba gluhonijema
Samna brata i umilna starca
Od njih sam naučio reći rukama: 

 

Cigara – dva prsta uspravno položiš preko obe usne
So – dotakneš dvaput kažiprstom vrh jezika
Ljubav – položiš na grudi skrštene ruke
Ljutnja – dotakneš pesnicom kiku čela

 

Bol – vrhove prstiju koji se dodiruju položiš na pupak
Laž – vrhom kažiprsta okrzneš vrh nosa
Poštenje – sa dva prsta dotakneš obraz
Smrt – opružiš prazne ruke nizase

 

I po sjećanju od nijemih riječi
Sročio pjesmu – prvi manufakturni odradak
Da se odbranim od straha da išta više kažem naglas

 

Kako su došli, tako su i otišli. Veliki crveni spomenik od cigle, podignut na velikom groblju nesrećno stradalom radniku fabrike crepova, bacio je svoju sjenku na dva njihova pusta groba. Vremenom, mezari su potonuli u crnu zemlju, a sjenka se zauvek povukla u hladnoću crvenila iz kojeg je i potekla.

 

Zima je ljuto golo pašče sišlo s brdâ. 

Svijet se okiva ledom, ulica pusti, i dahovi davno minulih ljudi zvone po uglačanoj kaldrmi. 

 

Neki uljez, u mome tajnom logu zanoćio, mokri se u snu po sirotinjskom mi ležaju. U toplom gnijezdu, oko čahure male zavjetrine nahvatava se led i ni prst se više uvući u nju ne može. Istjeran iz zavjetrine, s rukama u džepovima, drhteći i stiskajući pazuha, s bolom u vilicama zgrčenim oko oraha zebnje, milim ispod niskih streha, pored izloga naježenih šarama mrazovnim, njireći u sjajobu koja me ne grije, ali koja čisti moju dušu od naslaga ljutnje. Tek je polovina noći. Ko kao ja dočeka sabah izbačen iz sna, u bolovima nosi rascijepanu usnu, razljuljane zube, vatrene čmičke po očnim kapcima. Kad se zebe, samo se spolja može umiriti ogoljena duša. U zgrčenom djetinjem pamćenju još cipti daleki plamičak nečijeg daha, zaboravljen među nadama i milostima, onemoćao od tvrdoglavosti praznog ponavljanja. Ljudski se jad može opisati samo biranim riječima, a ja za to nemam dara.

 

Otad se klonim tuđih pragova, zbog straha od blizine. 

 

Kod kahvedžije se još ne žari ugljevlje iz pepela. Najradije bih otišao na groblje ili sišao u bezdan hodnika zapustjele kule u parku. Nikud se ne može: i na kuli su vratnice na ulazu u svijet podzemlja utonule u glib starog vremena, u gluhotu smišljenu za vječnike. Povratnici iz treće smjene nalaze me polusmrznutog pod tezgom-cvjećarom. Unose me u pekaru, kao cjepansko drvo, unezvereni i neodlučni da li da uopšte krenu dalje svojim poslima. Neprestano i s nestrpljenjem love u pekarskoj toplini pramenje razbijenih i odlutalih snova. Drhtim i ječim, s očima prevrnutim naopako, i pekarski radnici se pobojavaju da im ne umrem na daskama. U sankama-kolicima sa dvije pletene šlampave korpe za hljeb, odvlače me u obližnji dom zdravlja, uginju ramenima pred sićušnom osobom u bijelom i ostavljaju me da prenoćim, valjda u dobrim rukama. 

 

Moj život nikad neće biti ispunjen blizinom ženskih pazuha, zapahom mladih majki koje, pod teretom bošči, sa oskudne pijace hrle kroz dan, zadihane, kroz bjelinu u kojoj je vidna samo crnina u njihnim očima. Dok ih sramljivo gledam, dok prebiram za tragovima njihovih sjenki u šlapavici, trne mi prsti u njedrima, trni mi jezik u ustima, i cio gorim od blagosti njihovih kretnji koje me podsjećaju na usporenost sanjanja. Dok zavija svirena, ja se privikavam na pokretnost spoljnjeg svijeta, na njegovu lakoću u jednoličnosti navika. Tu, u stacionaru, upoznajem Glavnu Sestru, ženu koja će tih nekoliko veličajnih trenutaka brinuti o meni i, za sva vremena, ostati u mojem srcu kao beskrajna slika svemira u sićušnom ramu bistrog oka. Ne znajući ni gdje se zapravo nalazim, pitam hoće li me istjerati iz škole zbog neopravdanih izostanaka. Kažu mi da će me možda primiti u Dom u kojem ima još slobodnih kreveta, gdje djeca svakoga jutra piju mlijeko. I ja nikad više ne moram ići kod Ćame na konak. 

 

Padam pod starateljstvo države. 

 

S neskrivenom radošću «starateljke», službenica Zavoda za sirote tanušnim rukama ugurava me u drhtavo naručje starosti oguglale na samoću. Usvajaju me Hamar i Rema Rek, koji imaju negdje u bijelom svijetu, na školama, jedihnicu kćer, Hanu. Zapada me mjesto za tezgom u Hamarovoj radnji kolonijalne robe, sitničarski posao koji ne odgovara ni mojoj tankoj ruci, ni mom vedrom oku. Velika modra tezga pripada Hamaru, dobrohotnom mužu Reme Rek. Na tezgi su rolne platna, basme, i kamare mahrama koje, u svakakvim prilikama, samo ističu žensku mirnoću u grubome sivilu svakodnevice. Hamar zalazi u godine sitnih tersluka, mada još ne pada u injaćenje kao mnogi njegovi vršnjaci. Iako se kod nikoga više ne može vidjeti pojas, on oko struka nosi jedan vrlo krut i lijepo urađen, za dlan širi od njegovih krstina. Drži za pojasom duhansku kutiju, ponekad novčanik, i ide kroz čaršiju kao car, do koljena ukopan u svoj zemaljski i gazdinski ponos. Često metne desni dlan za pas, i tako odmara krijepeći se namom. On pamti staro gospodstvo, i iz svega što radi, kako se ophodi i o čemu priča, probijaju navike njegovog oca, kojeg je ova čaršija poštivala do zadnje minute. 

 

Ustajem rano i prije Hamara otvaram radnju, provjetravam, čistim zaostalo iza noći i pristavljam čaj. Ta prvina jutra, to pola sahata preloma noći u dan, puni me snagom, bistri mi voljene riječi na duši i mekša me za napor prihvata mušterijâ ponekad težih od robijanja. Dok pada snijeg napolju i u polutami radnje bubnji crna peć, osjećam kako nešto isplivava iz mene, od nogu do grla, i kako se taj bezimeni talas topline pretače, na vrhu moga jezika, u onu uzrečicu zbog koje se, sve češće, Hamar koči od divote: jah. Ponekad se s prvim mušterijama srećem tek pred podne, u hori punoga dana. A najčešće, samo što otvorim radnju mušterije upadnu poput hajduka. Samo zvjeraju po rafovima, tamo gdje je tekstil i tamo gdje basma tvori svoje bedeme raskoši. Takvima ne treba ni moja pomoć, ni moje usluženje. Dozvoljavam im da se sami svega dobro nagledaju prije nego što sneveseljeni odu. Ako kad i pođem k njima ustavši sa stolice, oni se smjerno pogube, strknu napolje, u hitnji ne zatvorivši ni vrata za sobom. Pošto Hamar namrgođen stupi u radnju, istoga trenutka igra s mušterijama prestane i započne ono istinsko argatovanje, puno naboja stroge poslovnosti, duha distancije. «Kako se ovaj svijet izrimio, kako je ovaj svijet propao, jadan ko da su ga vaške pojele. Nekad je bilo bolje i niko nije znao za gore, a sad je i zauvijek samo ovako: nikako» – govorio je Hamar. 

 

Na doručke odlazimo kao na vašar. 

 

Hamar ne voli da se jedan po jedan iskradamo na pauzu. To je za njega grehota od koje se svako, ako drži do sebe, mora odviknuti. Jedemo isto, istom lakobom i istom slašću. Doduše, on više troši vremena u zaletu da započne s jelom. Drži se starinskoga reda, punoće ugođaja u nasluti. Dok čekamo da nam se spreme uobičajene porcije, Hamar puši, sa merakom, ko zna koju po redu cigaru za to jutro. I on je jedini u aščinici sa muštiklicom u ruci. Svijet oko nas, skoro s nogu, halovno i odvratno, bez meraka, divljački i gladno jede. Ponekad mi pozli od toga nezasitog mljackanja, od njihovoga gutanja i ždranja. Ne navikavam se na ljudsku halapljivost, i budalasto zamajavam sebe odlascima po vodu ili po papričice, da prekratim muke. Poslije, dok se ježimo u sitosti, pijemo jake kahve, ja s velikom mukom, a Hamar sa merakom. Po jelu i po kahvama, dugo ne progovaramo ni jednu. On mirno sjedi na svojoj hoklici, puši i gleda nekud preko ruba ritavog neba. Ja prežim da mu u razmišljanju pomognem, kad njegov pogled klecne i padne na prašnu tezgu. Zasigurno, u ovoj kući ja sam jedino ropče koje Hamaru Reku udovoljava, ali koje mu se ne dâ, ni radno ni marno. O poslu niko ne progovara ni jednu jedinu riječ. Bojimo se da, s nas, na nekog ne pređe mora čekanja da kane još koja para, za nebitnu stvar, za tkaninu i mahramu, za ojice pustih života koji, bijedom uhalčeni, opstaju jer nisu cjelina. 

 

Dok drijemam nad sitnežom zanosim se mišlju, maštam da odem na umjetničku školu. «Svako je mudar onoliko koliko može zinuti, pod mjericom duše, za komatom hljeba koji svačija zapuši usta, vijekovima na isti način, u bezubosti i slinama», kaže Hamar Rek. Po ovom pitanju grlatija je Rema, koja u meni vidi nešto drukčijeg momka od marnog šegrta u radnji kolonijalne robe «Lager». Pipajući mehkim prstima po mojim tankim dlanovima, Rema kaže da ću ja postati neko vrlo značajan, i da se samo čuvam brojeva koji se završavaju na devet. Na to ne obraćam pažnju, ali ću ubrzo, pošto i mene dotakne zemaljsko mahnitilo, počeću da zebem. Rema smatra da je moje oko povezano s dušom, a duša s mojom desnom rukom, koja je mila Bogu i ljudima. 

 

«Ne mora mi to niko reći, vidim i sama. Žao mi te, moje dijete, jer ovo nije tvoj svijet, nego samo naša sigurna propast. Boli me duša što se i onaj odozgor igra sad s tobom. Hoće da te veže za tezgu, i da gledaš kako sunce dolazi iza krivonoge svjetine koja na dlanovima, kao svica, nosi svetu paru, prljavu naknadu za mrtvi um. To me boli». Ovo mi je rekla Rema Rek i prizvala Hamara u svoju sobu, da ga još jednom svim svetim na svijetu zakune da prestane da me zadržava, da me pusti putem kojim me je Bog doveo na ovaj svijet i sudbinom vezao za patnju. Iako zna da piše i računa, Hamar ne može razumjeti ništa ako se prethodno ne lupi šakom po mozgu. Obećava joj ispunjenje njene volje. To Remino oblo djetinje lice! Toliko je sitno da bi propalo u svakoj muškoj pregršti, u milovanju. Još iz njega izbija ona prvotna rumen, presvučena mahovinom, mliječnom tenkom ženskosti bez koje nema ni ljepote prolaženja. Pod trepavicama, kao na tankom osvitu, čuči po jedna zvijezda, po jedan uzvik žudnje u novom danu. U malom mjesto ljudsku dušu lako zaposjedne spoljna skučenost, i sve što u nju dopre, vremenom preraste u moru. 

 

U Hamarovu noticu, bez koje on nikud nije išao, u bukvicu okovanih listova, olizanih korica, kad god bih zvirnuo kao u nelažnu bunarsku špiglu, sve mi je vidno, a ipak u trepetu ništa mi se nije davalo upamtiti do riječi: “Evo nama trgovaca, vjesnika mira. Evo nama vjernih naših pratilja, u dobru i u zlu“. Kad bih htio da se narugam inima koji su vratove lomili u hitnji da steknu imaća, prinosio bih čelu njegovu hamajliju i blago udahinjao zapahu koju je tuga istjerala na vidjelo. Patnju kojoj ni vatra nije mogla ništa. “Grčimo se jedno uz drugo, u nemanju i posrami. Koliko smo svega imali, sad toliko ničega nemamo. I želje su nam se iz tijela povukle. Kolačimo oči sa gađenjem nad slikama stare raskoši iza koje su ostale prljotine po zidovima, u ramovima naše izgubljenosti. Uzalud otvaram vrata i prozore da iz pustih soba napolje posukljaju mirisi punine, zaostale u navikama po kući golih trudova, sakrite po kutcima i zavjesama, neprilične i sramotne“. Hamar ne izlazi iz kuće na bijeli dan. Ja ga odmjenjujem u svemu, čak i u besanici. Kad on ječi, ja jeckam. Kad on ćuti, ja smirujem tihom usnom huj dnevni. 

 

U noćima što su dolazile upreskok, koje dugo traju, slušao sam preplašene duše, dvije kumrije na jastuku s kojeg tište stare uspomene, koje će ih pretvoriti u krlje, u svjedoke starih dana. Hamara je ispijala mučnina; još nije hulio, još nije bogoradio, ćutao je i taškao nogom po podu, držao se za bradu i kolutao ljute dimove, zbrajao črte i reze, spajao posramu s čudom golog življenja, zgubolježja lišenog lakobe i strasti. Od srama je satkan ovaj vijek, govorio je. Hamar se s ljudima nije pozdravljao. Drskost palih u zulumima i njihova želja da se dodirnu i sližu sa sebi nejednakima, gori su od gubitka, teži od svake patnje sred tužnoga svijeta. Misli su Hamarove postale plitke, riječi su mu obesmišljene, ruke su mu prazne, govorili su. Sve je sa njega drečalo kao da ništa na njemu nije njegovo. Satirao se čak i dok jede. Vagao je zalogaje suvišne u gorčini koja remeti navike, i premišljao koji će mu zalogaj barem biti zadnji u teškom danu suočenja. Nisam više znao da mu se približim, vazda se plašeći istinskog susreta, u nemoći da podijelimo teret koji nije pitao za krivicu. 

 

I bolji su od njega propali, i gori su se od najgorih uzdignuli. Ali niko nije bio samotan kao Hamar. “U nevoljama, dobri propadnu, hrđavi se domognu imaća. Imanja nabrzo stečena smame čovjeka u neoprez, otanje ga dobrotom, okrućaju ga hujom i zatvore samnu mu dušu u jalov sabir vrijednota čuvanih za crne dane. Nekome orah bude zlatna toka, riječ za ispriku; i moć koja ide ispred svih riječi onda padne u blato, pregažena bezobzirom prevarenih. Od svakog manjka zemskog strah raskolači oči na licima mirnim, vjerujućim, odanim ravnoteži koja stoji između zemlje i neba. Tako se hoće, od svakog zemskog suviška strada mjera i običaj lagode“, govorio je Hamar. Iako je tek protutnjala, kao da će opet kakva crna nevolja ili rat, ako ih ne preduhitri kakva još gora smutnja. Zasigurno hoće, samo ja ne znam kojim će redom pristizati mučnine, pod kojim izgovorom.  

 

Hamar je umro za sofrom, ne laznuvši ništa od bajramskog ručka. 

 

Tada sam, došavši iz vojske, sreo Hanu i uzalud poželeo da se setim kakav sam nekad bio. 

 

Nekoliko dana nismo sjedali za sofru, nismo pristajali da pored nas čučne i Hamarova odsutnost, praznina koju je teško popuniti novim navikama. Tek kad dođu komšike, Rema se osmjeljuje da stane pored mene. Čini mi se, Hamarovo prazno mjesto još se opire sitnoj komšijskoj nepažnji, mljackanju na mjestu gdje se još uvijek mora ćutati. U potrazi za nadom, iako ništa drugo ne umijem nego da maštam, daleko od poniženja, pišem prvu pjesmu. I prvi put želim da neko sjedi pored mene, neko ko nije tu da me čuva nego da mi vjeruje. 

 

Sjedim iza kuće i čitam. 

 

Volim da uzimam u biblioteci debele i teške knjige, vjerovatno zbog bibliotekarke Hife koja kovitla očima u čudu kako uopšte ja, mraka od djeteta, stižem da izađem na kraj s takvim kupusarama. Ovo je njena riječ. Odvratna mi je i podsjeća me na truhlinu vojnih kupusišta, gdje sve do snjegova gacam po smradu do koljena. Hifa iz mene izvlači svaku dobru, knjišku misao. To je užasno i strašno, a naviknuo sam se i jedva čekam dan kad ću, kao nekad, iza velikog stola, prepričavati glavne stranice štiva. Djeca gledaju u mene kao u mučenika, u strahu drhteći da Hifa i njih ne počne da rešeta. Znam čak i šta će me pitati i koje misli tražiti da tumačim. Kao da je jučer bilo: u rukama držim prvi roman. I nisam ga uzeo kod Hife, ali se napravilo da ga s čitanja vraćam baš njoj. Hifa gotovo pada pročitavši naslov. Prvo blijedi, potom crveni i onda guta jezik. Otad, pušta me da čitam sam šta hoću, i više me ne propituje. Ozbiljno uzima drugog dječaka u svoje misleno naručje. Otad, duže od svih stojim pred stolom i čekam da ona izađe iza polica. 

 

Rema mi kuca na prozor – vidim samo pramičak njene šamije. Vrijeme je za ručak. Miriše đuveč. Biće i kiselog mlijeka. Otresam prašinu i ulazim u kuću. U kući je prohladno, po koži osjećam kako svež vazduh mili preko sitnih dlačica. U velikoj sobi prostrt je sofrabez i postavljena sofra. Rema sjedi za sofrom, desno od mjesta gdje je sjedio Hamar, gdje odavno sjedim ja, glava kuće. Sve je spremno, i samo treba da izlomim hljeb. Brišem ruke i razgrćem mahramu preko koljena. Tako je i Hamar radio. Uzimam nož i siječem hljeb načetvor, bez obzira što nas je u kući za sofrom samo dvoje. Komate za Hamara i Hanu odlažem ukraj sofre, kao za one koji trenutno nisu tu i mi čekamo da svakoga trena odnekud izbiju. Ovako je i Hamar radio: sipam prvo sebi pa Remi. Ona čeka da ja uzmem zalogaj prije nje. Volim da gledam kako u njenoj ruci stoji ta trošica hljeba. I, sjećajući se Hamara, dajem joj znak da ona počne da jede, da mene ne čeka, da je ona preča. Živ bio, kaže Rema, i započinje dovom našu ćutnju. U prozoru, jato ptica crno je runo dima. Živa fliska juga, usječena u zakrvavljeno nebo, najavljuje pustu noć. Zakoračivši u punoljetstvo, ogrćem se grubošću potrebitoj u istinskom življenju na zemlji, među strastima jačim od gladi, opakijim od žeđi. 

 

Kad god pomislim na izgubljenu milinu za kojom žudim, pogledam Remino lice uokvireno bijelom šamijom koju rije sitna srma. Iako me ne čuje, pitam je šta misli o Hani i meni, da li smo mi jedno za drugo. «Dobra je ona, jedina ovdje kojoj neko treba». Rema nema zamjerke, ali se boji šta će drugi reći kad čuju za nas koji hoćemo mimo volje starinske: mi smo skoro brat i sestra. Uliva mi crne riječi u dušu, kao kaplju vrelog zejtina u uho. Prevrćem se, i sagledavam jačinu svih za i svih protiv nas. Naša ljubav u ovom času za neprijatelje ima moje sirotinjstvo. Povjeravam se Remi koja, kad je u pitanju politika, ništa drugo ne zna no to da je Tito veliki sin naših naroda i narodnosti. Kažem joj da ću se oženiti, čim počnem da radim. «De, ne budališaj, još si mlad, i ne smeći s uma da se drug Tito oženio triput stariji od tebe», kaže mi ona. Ja ne mislim tako, ali hoću da je zamajem, da ne vrisne pred onim što nas čeka. 

 

Htjedoh da pričam o mladosti, a neprestano mislim na rasap duše i posrnule dane. A najpreče mi je sad da nešto reknem o svetinji ovoga svijeta. Dobio sam poziv da se javim na posao: učiteljevaću tamo negdje, vrlo, vrlo daleko odavde. Rema nikad nije putovala dalje od banje u koju se išlo fijakerom, autobusom, pješke. Sad ona ne može ni preko praga. Zato o nepoznatim i tuđim gradovima ima mračne misli: sve što je iza ovih brda, kao da je iza svijeta. Ni do čaršije me ne pušta bez uprtnjače, u kojoj je pored knjiga i obavezni komad hljeba sa gutom kajmaka. A za ovako dalek put ona nema više ništa da mi dâ, ništa što će me očuvati od satiranja. Još stoji na pragu i maše nam.

 

I evo nas, putujemo. 

Hana sjedi s knjigom na krilu, s riječima koje su uprkos ostale bez istine. 

Ako svjedoka nema, barem ima riječi-svjedokinja. 

 

Pored šatrećeg prozora u kupeu voza koji stenje kao puh, sklupčana u ćošku, djevojčica sjedi kraj pokretnih vrata, s korpom na krilu u kojoj drijema njen vjerni lutak Nekaje. Tako se on zove: Ne-ka-je, taj znalac lutanskih jezika, koji ne voli vozove, koji nečujnim riječima odobrava sve djetinje prvene šerluke. Prvi i zadnji put neko me vidi nasmijanog. Gledamo se netremice i uzgred jedemo pečeno pile iz papira koji drhti na mojim koljenima, masan, prozračan, staklasto-prljav. Osjetivši svu toplinu stvarne blizine, iako mi se povraća na samu pomisao da moram biti tu gdje se u hitnji jede, trnim od nagle sreće. Da se uvjerim da smo stvarni, blago dodirujem lakat njene lijeve ruke. Ona prestaje da jede, i samo trepće. Žmireći na jedno oko, smješka mi se uprazno i, zadovoljna, briše umašćeni nosić dugačkom maramicom, zagledujući, u titravom prozoru, odraz ljepuškaste svoje prilike koja se, nekako, dotakla moga sna. 

 

Stanica: vavilonska kula govora! 

 

Pridržavajući se za krajičak moje bluze, da ne padne od straha pred ljudskom vrevom na prašnome drumu, djevojčica zalazi i zauvijek se miješa s nepoznatim ljudima koji okolo, mehkim usnama, roje svoje čudne riječi, koje im odlijeću sa usana, skoro neprepoznatljive u žaru govorâ. Vidim sijaset lica, i nijedno koje kudi. 

 

Gledajući iz voza koso nebo koje se osipa punim zvijezdama – Hana zijeva koliko može, ne da udahne nego da joj u grlo uleti ovo veliko kosmičko ništa, na kraju ništavnog napornog kratkog čudovišnog zemaljskog putovanja u osamljenost. I ona zna, tako su je učili, da drži jezik za zubima i da ne priča dok je ne pitaju. Boji se da ne kaže nešto preko čega kasnije ne bi mogla da pređe, u nekoj nuždi i tulcu. Eto, još u torbi ima onu notnicu, i čuva je kao hamajliju. Izmakla ju je s hrpe probranih «djela» za osnovce, i krijumčari je preko granice uma, za veliku ljubav. Svud gredom dok dremucka na sjedištu u kupeu zadnjeg vlaka za beskraj, drži je na koljenima, malehnu, otvorenu, uz osjećaj da neko njoj drag čuči na njenom krilu. 

 

Na granici beskraja, okružuje nas grupa spodobâ, vojaka zarozanih jakni i podvitih rukava. Hana se ne plaši dok njuše njenu ličnu putnu ispravu. Čovjek koji joj se predstavlja, tapka oko nje i sa stisnutim pesnicama moli «starješinu» da mu dozvoli samo da je jednom «mrdne». Pod udarom pesnice, Hana pada s klupe i dole hvata pola njegove balave rečenice: «…ska, kurvo»! U trenu, ona se prisjeća i Juka Fenze, komšije koji je jednom, doduše zapijen, rekao da jedva čeka da im vidi leđa. Pa onda, i Hima Kerka, koji im nije vratio dugove, sve čekajući «da ih neko poništi». To joj je rekao dok je izlazila iz njegove kućice na obali, ubijeđen da će uskoro sve njegove dugove neko svesti na prostu nulicu. «Evo, Oče, šta ostane kad se previše udaljimo od kuće, od zabrana koji po svemu miriše na nas, koji u svačemu čuva našu vjeru koja preza samo od tuđe nevjere». 

 

Ovaj što iskaljuje svoj bijes nad nama, argat je poganog nauma i nije kriv za nesreću u kojoj ni on, ni Hana nemaju izbora. Kriv je jezik, naš-vaš-ica Bog, satkan od svega i svim ljudima blizak, nijednom stran, s puno pravila, s dosta jednosložnica, s mnogo uzvičnika. U takvom jeziku, krivokletstva su poželjna, stradanje dobrodošlo, a utjeha nepotrebna. 

 

Hanin otac, kojeg se ona sve rađe i češće sjeća i koji od svoga oca nije ništa naslijedio što bi stalo u ovo vrijeme i ove običaje, pred kraj života čuvao se da nikome ne ostane dužan, ali i pazio da njima niko ne ostane dužan. U tome je ravnanju popustio kad je Hana zašla među bjelosvjetske, došljačke navike, izgubljena po njegovoj brzoj bolesti. Koliko se nekad dičila drugošću, toliko se sada plaši jednoće. «Vidiš, lako je Nijemcima», govorio je njen otac. «Oni su radom zatomili svoja sjećanja, a mi se i dalje davimo u ovoj tromeđoj gladi naše troprste sljepoće». Nije tada znala šta je otac htio da joj kaže dok se lomatao po gluhoj kući sa knjižicom riječi, mrtvih mirisa, a nije ni znala kome se obraća: njoj, sebi ili onima koji su ga i u snovima odnekud prisluškivali. «Gdje god da me bace, gdje god da odem, teško da će me iko više uglaviti u varku jedne himne», prepričavao joj je riječi starog prosvjetara. Hana to shvata tek sada kad joj duša prelazi prag izdržljivosti, poražena do koljena, dok se sramotno, puzeći, uvlači u prostor jednog novog, gejačkog svijeta čije su se tačke oslonca, preko noći, zloslutno ispomjerale. 

 

Voz što hukće ka ničemu, koji miriše iznutra na prljave jake, na odjeću neizvjetrenu poslije spavanja, na sipljive uzdahe, na znojave dlanove – čim ukliže u svijet tuđine upiće svjetlinu novog dana, misli Hana. Gledajući kroz rosno staklo prozora iza kojeg tutnji razvučena slika zime nepoznatih predjela, pita se da li je, u ovom košmaru, njena domovina samo njen jezik? Ona pokušava da se zakači za neku zavičajnu riječ, za neko mjesto na mapi nesigurnog sjećanja. S velikom mukom, ponavlja ime gradića u kojem je rođena njena majka, u kojem su nekad davno živjeli i roditelji njenog oca, u kojem je i ona došla na ovaj svijet, zadugo bez ijedne riječi u ustima. Sjeća se fabrike hemikalija koja zaudara na pečen hljeb. Sjeća se teških i snažnih riječi koje je njen otac, s ponosom, pominjao dok je s kuferom u ruci uporno bježao pred njima, od njih, od njihovog brektanja, napuštajući po stoti put čaršijice koje se nisu mogle ni širiti drukčije nego niz rijeku i uz rijeku, grobljem. 

 

Hana se stresa, skače iz sna čim pod njom jekne vozni pod ili kad na vrata kupea udari čovjek s kolicima za posluženje. Da odagna strašne javke, vadi iz tašne majkinu sliku, onu zadnju, punu topline julskoga sunca, napravljenu u ruju bašte, da odagna mučninu. To je prizor koji svakoga okrzne po sljepoočnicama: starica je podigla ruku iza koje se vidi okruglo lice, vedro čelo, i osmijeh jednom stranom povučen k zemlji, pod tegom umrle radosti. «Kako sam tužna, kako sam nesrećna», šapuće Hana, i njene se riječi miješaju s piskom kroz hladnu bezlistu noć. Dok joj crna lokomotiva svijeta kao bivo tutnji kroz prazno srce, dok se zadnji vrisak uglavljuje pod staničnu strehu, čini joj se da stiže kući. Ne, nije ovo onaj grad u koji se, kad bi poželjela dobrog društva, uguravala i njena strašljiva ljubav. I ovi ljudi govore naglas riječi od kojih se Hani ježi kosa na glavi. Svako tu, s visine kućnog praga, mjerka ulaktašenu međicu pod strehom komšijske sreće. Svi pažljivo premjeravaju zajedničku historiju, sjećanja, revoluciju, čak i dušeke na kojima spavaju djeca dana i noći, ljubavi i mržnje. 

 

Otkad sam napustio Dom, ovako razmišljam: odlazim da ne bih ostao sam u kafezu, u ovome jeziku, mrtvom, pogodnom za bujanje sujevjerja i neznanja. S visokog i svetog mjesta nevinosti, sa ovog mjesta sjećanja, u tvrđavi duše, sa sigurnošću onoga koji je siguran samo u svoju nejednakost sa svime što postoji na ovome svijetu, kažem, bez zaklinjanja: danas je dan stradanja. 

 

Tek što smo zadrijemali u kupeu voza šest sedam jedan, punom kao šiše, budi nas udar lednog vazduha po nogama, kao po oku. 

 

Na vratima stoji vojnik, u rasparnoj uniformi, pod oružjem, i pilji u Hanina koljena na kojima, kao djetence, drhti košmar njenog razbijenog sna. Zatečen, premeće očima nad njenom ispravom, tabireći kojem krugu grijehova da je doda, iz kojeg da je oduzme. Kreveljeći se, pruža ruku, upire u nju svoj kvrgavi kažiprst, kao cijev pištolja, i pukće šlampavom usnom o usnu. Strašni pucanj balavka zariva se Hani u mozak, kao nokat u ufištelo tijesto. U ovome času, Hana žali što ne zna u koji dio njenog tijela je gađao pijani skot, da ga otkine zubima. Drznik počinje mahnito da se smije. Između njegovih oglodanih vilica, vidim bezubu šupljinu mozga i beskonačnost koju, iz učtivosti, zovem besvijest. Zavirujem u bezdan koji, spasa radi, samo treba zasuti crnom zemljom i čekati oprost s neba, s truhljenjem koje uznosi biljku. On i još dvojica odvlače Hanu u prazni kupe, poliježu je na trosjedu klupu, kao stazicu za moljenje. Dok jedan drži cijev na mojoj sljepoočnici, satima kod nje u blindirani mrak furgona na točkovima, jedan po jedan, ulaze vojnici s džepnim lampama, po sljedovanje, po porciju nečovještva, spremni i nespremni za tužno sladostrašće. Dva tanušna glasa izranjaju iz teškog i zaduhljivog kloparanja. To su dva mladića: jedan na brzinu hoće da joj priđe, a onaj drugi, iz kuće Deraka, pokušava da Hanu sačuva samo za sebe. Pošto im ne uspijeva podjela na časti, svako obavlja ono nad njom i odlazi, smijući se, s tutnjavom gluhog kloparanja. 

 

O napasnicima Hana ne zna ništa. Nisu iz njenog djetinjstva. 

 

Ali za Deraka ja znam, i za njegovog oca i za njegovog djeda, snabdjevača ledom jedine poslastičarnice u čaršiji, gdje se sladoled pravio ručno, drvenom lopatom kao perajkom. Imao je jedno «kravlje oko», iskočilo kao fildžan, pa mu je ono ličilo i na riblje okce uhvaćeno i uvećano sočivom bistre sante. Ovaj mlađahni vojak, nasilnik u dvoumljenju, njihov je potomak, jedihnik. 

 

Avetinjski voz, hukčući kao besani derviš kroz prazni zemaljski tmušerak, ne zaustavlja se na uzgrednim stanicama, u namjeri da se mjesto strašnog križanja s drugom kompozicijom zbije na ničijoj zemlji, na parčetu planete koju je zaposjela cokula s tri strane, u trouglu jugovine. Voz ne kasni, kao blindirana kapsula hitnuta s jedne planete ka drugoj, jer će se tamo, u trokutu zla, po spisku sabrati svi nepodobni i sumnjivi, svi ne-naši, za odstrijel. 

 

Čuvari nas napuštaju. 

 

Pod prstima još osjećam kupinu smrti, prsten bojne cijevi na mojoj sljepoočnici tvrdoj kao daska. Čuju se glasovi u kojima klapara crna menažerija na putu za mračnu goru, na valu crnog mora. Sve se miri i ništa ne diše, kao pred smaknuće. Kao strahota, čuje se u hodniku škljocanje brava na puškama, drhtanje djetinjih vilica. Prskaju majčinska njedra mlijekom zgrudvanog straha. Vihori se, na putu za zaum, bjelina rasutog brašna, kupljenog da se što lakše izađe iz zime. Hlebna molitva srcima jača od svih zapovijesti pod nebesima. 

 

U skučenim i mraznim njivama grakću gavrani. Miš podiže glavu. Jastreb se koči na nebu. Pod suncem, ljudi neba love ljude mjeseca. U koloni, njih dvadeset manje jedan, na smrt osuđenih bez suđenja, zuri u šest slijepih prozora voza u kojem čuči, manje od makova zrna, čovječanstvo. Ne mole, ne proklinju. Zabatalivši naume i poslove zemaljske, oni marširaju do kamionâ sa spuštenim kanatima. Ćutke, uspinju se u svoje široke, mrtvačke sanduke na točkovima, kao na planinu spasa, jedan drugom pomažući, dodavajući ruke onako kako se ruka i dodaje čovjeku, zadnji put. Adem pruža ruku Džaferu, Esad Fevziji, Fehim Fikretu, Halil Ilijasu, Ismet Jusufu, Muhedin Nijaziji, Rasim Rifatu, Safet Seadu, Šećo Tomu. Zvjezdan spušta ciradu, i nebo se nad njima gasi. 

 

Mimo stravila, kroz nakupljene sramove, suče s juga vlak pun mirisa tijela, nezaustavljiv pjesmom pijanih grobara koji tu, u smrzloj bjelini, u stradalnom polju, kopaju jamu cijelom ovom, bivšem svijetu. Kamioni hripaju u besputnu dalj, u zabran novog Aušvica, u jame, u drače, u crne slave i u temelje nove, vječne tamnice. I vlak, truckajući se koritom rasušenih pragova, izbauljava s mjesta «zločina bez zločinstva», iz ukrsnice na ničijoj zemlji, stresajući s mutnih prozora slike ljutog februara, pahulje strijepnje. Kao žilet, presijecaju nas preko polovine pucnji. Otpadaju nam trepavice na ručice prljavih naslona. I preko svijeta liježe debela, mrtvačka tišina, zbog koje ni vojnici pod puškama dugo neće moći da uzmu vazduha. Hana se diže iz mrtvih, ustaje među mrtve. Ona, kost oca i koža majke. Robinja navika, učesnica sporova, zastavnica pobjeda. Nastavnica pred kojom se ni njen rođeni mezar ne bi otvorio da je u podzemlja svoja primi, da mu čemerna duša njena ne zagadi korijenje mladih kopriva. 

 

Iz vlaka, u strahu koji ne prestaje, ne vidi se ni kuda idemo, niti znamo odakle smo krenuli. Jedino će Hanin stomak, ako ona poživi, pružati utjehu crnoj duši, da nije ostala bez poroda ostavši bez ljubavi, obogaljena i sišla s uma. Život koji prihvata grijeh, i nevjerica koja propituje dušu, načiniće od nje majku koja će roditi da bi imala koga da mrzi. Toga se Hana boji, plaši se same sebe. Kako ovakva, odavde, da pođe u svijet u kojem više neće naći ništa. Ni sapuna da se opere, ni vremena da zaboravi na prljotinu. Pisak koji najavljuje ulazak u tunel, vrisak je, kurjuk je vriskova šačice umirućih sa štrbačkih polja. Vrisak pred kojim se, u letu, otvara tamnina brda kao njedra, da skoli umrle i ponese ih na nebo, da i onaj gore čuje koga to svoga ima na ovoj zemlji: bratsku ljubav, milosrđe, istinu? 

 

Kroz hodnik, načičkan torbama nikom više potrebnih stvari, teturaju sjenke muškaračkih dvojki koje su Hanu uzimale. Nju boli duša, raspada joj se stomak, gore joj bedra. Stavlja kažiprst na pupak i zavija vijenac muke oko krzavog nokta. Prelazeći iz jedne gluhote u drugu, zastaje na platformi s mišlju da otvori vrata i da se baci u ambis brze promjene mjesta. Ko zna koliko puta, srećni, protutnjimo kroz neko mjesto u kojem će nas, nekog nenadnog dana, u bijegu, sačekati naša sudbina. Neće se baciti, jer bi i tamo, u gluhoti, ostala ista. Zato ulazi u kabinu, da se omije, da se opere. Voda je pregršt splačina u šolji. Zakoračuje preko nje. Podvlači ruku, i dugo istiska iz sebe kapi ljudskoga sjemena, otrova za sve «katolike», «pravoslavce» i «muslimane». Bez straha od odmazde u ime pravde, i odmazde koja utiče na pravdu, misli na lakoću onoga radovanja iz dana prije no što ju je dotakla ruka muške zlobe. Na jednostavnost čežnje u kojoj nije imalo mjesta čak ni za jači poljubac. Njene su je drugarice prekorjevale što nije okusila ono, a ona se plašila da joj iza toga neće ostati ništa. 

 

Derak se iskrao s hodnika. Dok ulazimo u kupe-kupleraj, on ne diže glavu da me pogleda, ali štreca. Njiri u jednu tačku pred sobom, sav zarozan, musav i plačljiv. Kapu drži u jednoj ruci, upredenu. Značka s kape zariva mu se u dlan, i krv već kapa u crnu lokvu na podu. «Šta ti je s ocem, nesrećniče», kao da sjenku u prozoru pitam gdje joj je sudbina. «Tamo je, čeka da dođem», jedva istjera dah mladi Derak. «Isti si otac. I bolje da što prije crknete, nego da se na pragu iste kuće sustignu vaša čovještva». Mladom Deraku počinje da drhti ranjena ruka, da skače po podu kao odsječena. Preskačem lokvu, pazeći da ništa ne dodirnem, sleđen gađenjem i strahom. Prilazim mu, istržem iz šake kapu i značku izvlačim iz ljute rane. Stavljam mu gužvu maramica na dlan i tjeram ga da je stisne. Sjedam do prozora, bliže dubini koja odmara u dalji, u titravoj traci poljane u bijelom, tuđinstvu koje struže po mojim očima kao šmirglom. U dnu usjenčenog stakla vidim odraz bradatog, a ipak djetinjeg Derakovog lica.

 

U Hani se zameće sjemenac zla. 

 

Zrnce iz lijeve, zrnce iz desne mošnice strasti čarobnjaka bola. Oba su u njoj zametka, kao što su na zemlji dan i noć. Gnjev i praštanje. Mržnja i ljubav.Hana se ne plaši ničega, ali boji se što će ta dva združena bola, nekad, jednoga dana, u stidu i strasti,  od duše iznuditi praštanje. 

 

Kroz rupicu u metalnoj plohi prozora, kad dobro napregne oči, Hana jasno razaznaje osunčanu puninu spoljnjeg svijeta, bjelinu februara u fijuku raznizanih slika, beskrajnu traku prirode obogaljene brzinom umiranja, zaludnošću suočenja. Rupica se u njenom oku ledi oblinom nepoznatog predjela, ukočenog u daljini. Hana osjeća kako se mrse male ljudske zlosti, sreće, tajne, gladi, s njenom lednom krvlju. Osjeća se kao majka čovječanstva: i tužna i radosna. Radosna, zato što je ovo kraj, i tužna, zato što je ovo početak. Od jednog do drugog, zrijevaće njeno majčinstvo umjesto njene vjere koju su nesreće izbrkale s položajima zvijezda. Šta god o patnji da se kaže, ona je samo posvudnost i čovjekova mjera, kaže čovjek koji sjedi pored Hane s rukom na knjizi, i koji se ježi kao da mu za sofrom mačka repom prelazi preko zalogaja. 

 

Kako se zove zvijezda Zvjezdanova, dječaka kojeg su iz vlaka odveli na strijeljanje? Gdje je ta zvijezda? Nema je! Ubile su je srpaste stare zavade. U Haninom stomaku, i u mojoj duši, puno je zvijezda starog nadanja, i ništa se ne vidi od njihnog mraka. Još kad ju je ono nosila majka, kad su se ljudi po čaršiji okretali za njom misleći da nosi carevića, tada je ovo Hanino sveto i tužno materinstvo počelo. I ona osjeća kako je to ukletsvo golica po tabanima i po usnama. I od svega ovoga što zna, ljudi koji čitaju neće razumjeti ništa, iako od toga ne bi bilo koristi ni za koga. Ionako od svega ovoga nikome nikad neće biti bolje. Sudijama trebaju imena grešnika, a Hana bježi od njih, od zavezaka u pamćenju. Imena su prazna čim ih ispiše ruka koja ih je otkrila, usna koja ih je rekla. Ovo sjeme će se u njoj razvijati, plodom zavezati, onda će ona roditi i onda će to kopilstvo djetetom zvati njena mala duša u vječnoj sramoti. Hana će mu biti i otac i majka. Sve dok ne bude kasno, iako niko neće smjeti ni prstom da ga takne, u njenom tek omliječalom naručju stasavaće još jedno bezočinstvo. 

 

Uzalud. 

 

Na stanici nas dočekuje jedna sitna žena, predstavlja se i kaže da slobodno pođemo za njom. S mukom uspijevamo da je u stopu slijedimo, natovareni sitnicama bez kojih je, u ovo doba, grehota ići igdje dalje od kućne kapije. Čuvar, zapriječen u vratima uskim kao mrtvački sanduk, pušta nas da uđemo unutra tek pošto, u žmiravoj svjetlosti šibice među dlanovima, prepozna sitnu ženu koja nas prati. Sa svijećom koju pripaljuje, čuvar se gega do svoga neurednog stola, vadi ključ i kaže nam da odemo u sobu VII5, i da tamo sačekamo novi dan. Pratilja nas ostavlja i odlazi. Jedva da u hodnik dotiče nešto izvehtalog uličnog svjetla, mogu jedino da se držim bljeska u prozorima, po oštroj liniji naprsline koja zidom slijedi strminu uskog stepeništa. Hodnička pustoš, koja ječi preda mnom, zaustavlja me na zadnjem stepeniku. Vrata sobe nisu zaključana, a ja ih jedva otvaram zapriječena shovrljanom prostirkom iznutra. Pipajući prstima po ljepljivom zidu, stižem do prozora. Pažljivo zgrćem musavu zavjesu, i otud zacakli spasonosna žarulja iz prozora s obližnje kuće. Razaznajem stvari po sobi, kao u snu. 

 

Škola u kojoj ću odrađivati svoj san o boljem životu, nalazi se na periferiji. 

 

Tiho je; žamor prestaje, teški zidovi još zrače ježnjom bivših đaka. 

 

Smoren samštinom, sjedim na goloj terasi ponad pustog dvorišta. Dok stojim u prašini, bosim nogama tapkam po pločama koje gore ljutinom leda. Čujem kako u učionicama brehće drijemljivost dječaka s grkim palcem u ustima, – i ježim se misleći na vrijeme kad sam i ja, Afan, muško dijete uzrasta od trinaest godina, u sparnom danu, prutićem zaganjan u krevet na poslijepodnevni odmor, i s mukom oponašao znojne spavače u glušnoj sobi. I to moje mučenje iza zatvorenih kapaka, to moje prežanje na javi, beskonačno je i bolno. Tek kad Ćama, s prutom u ruci, vikne «Ustaj!», ja iskrlještenih očiju, kao sova, preplašen već sjedim na rubu dušeka i čekam da ostali, izgubljeni po poljima snova, drijemežni izbauljaju i kao kornjače izvuku sitne, drhtave svoje glave. 

 

Usred noći, objavljena je mobilizacija. 

 

Za stolom u mehani, gdje se upreskok i mnogo priča, uglavnom ćutim. Osim toga, vojni nam policajci ne daju ni da se istinski prepustimo strijepnji. Raznose nas žmarci dok mislimo na mjesta kroz koja nikad više nećemo proći. A i besmisleno bi bilo čeznuti skladan poredak ljubavi u ovom srazu sudbinâ vezanih za kazan i kutlaču. Pošto smo istjerani na mrazinu, uguravaju nas u sivi transportni kamion na kraju ulice. U mraku, još ne razaznajem lica neznanaca. Samo kad kamion mimoiđe kakav svijetleći ulični stub, oštre sjenke hladnih muških lica urežu se u mekotu moga oka. Osjećam, u vitini živog pupka, vrelu nelagodu. Niko ništa ne pita, i ćutnja bridi na lednim usnama. Na poligonu već ima mnogo civila koji, s raznih strana skupljeni, blude okolo kao svi nesrećnici kad panično čekaju nekoga iz daljine. I pristižu još uvijek kamionima, malim kolima, čak na biciklima i motorima, s očima iskrlještenim u susret potresnom drhtanju krajputaških žižaka koji opominju na tolike žalosne udese. Pristižu i pješice, zadihani i preplašeni. Smjerni, odlaze pod šatorčiće s brojevima, kao u obećanu zemlju. 

 

Zadužen za operacionu salu, jedva dišem od straha. Iako mi se još vrti u glavi, na čistom vazduhu bistri mi se pred očima i vraćam se sebi, svojoj pomalo uzdrmanoj vjeri u sudbinu, riječima stare izreke: «U domovini se, bez muke, može izgubiti sve osim zemlje». Čini mi se, ostao sam bez kože ostavši bez odijela, i tek uvučen u uniformu osjećam se kao ponovo rođen. Doduše, odijelo je nedopustivo veliko, čizme su krivo okalupljene nečijom šlampavom, kvrgavom nogom, i samo mi kapa pasuje. Sve na meni miriše na buđ. Ranac je nov, korubav kao šišarka, i pazim da ga ne spustim u prašinu beskrajno zagušljivog magacina. Civilno odijelo bacam na dno tamne vreće. Iako studen ne popušta, toplo mi je u novom odijelu, krutom, u kojem se osjećam kao brus u rasušenoj kalafi. S mjesta gdje se nalazim, virim kroz prozor, gledam crno-sivo krovlje koje drijema u promrzlini. Daleke ulice, mrke kao vene na rukama srčanih bonika, beživotne su, puste i gluhe. 

 

Predosjećam da ćemo ostati duže u čizmama, i nikako ne umijem da domislim gdje ćemo prati noge. Uginjem ramenima. Volio bih da znam hoće li nam dati i oružje, onaj starinski i glomazni pištolj, koji nije čišćen podosta vremena. U kasarni, u šarenilu raznih odjevki, počinje da prevladava ova, mome oku draga sm-boja. Poligon pred magacinima sivi, u presvlačenju. Zastavnici, kapetani, majori, sa simbolima. Oficiri još drže kape pod miškama, u rukama i za pojasom. Stojim pod strehom propisno odjeven, zakopčan, utegnut, iako s teškom mukom izlazim na kraj s neodgovarajućom ličnom opremom. Znam gdje, kako i šta treba privremeno podviti, utegnuti, uvući. Ispod oka gledam kako nevešti vojaci vuku svoje poluprazne rančeve, kaiše i vezice. Neke u mimogredu podstičem da se dotjeraju i urede, nekima čak i pomažem da se dokompletiraju.

 

«Hana će se već nekako snaći», punonadežno svaljujem muku na uska njena ramena. 

 

Ježim se od same pomisli na neprijatelje socijalizma, bratstva i jedinstva. Naježeni zbog ozbiljnosti situacije, na prozivci pružamo drhtave ruke i vojnički odsječno izgovaramo lična prezimena, kao da su zlatnim slovima upisana u kamene ploče heroja. Pretovaramo opremu iz magacina u tri drndava kamiona i, spremni, čekamo uputstva za dalje radnje. Nesnošljiva vika po kasarni nekud je potonula. Sem zapovijesti, naređenja i prozivki, ništa se ne čuje. Zbog prikopčanih dugmeta pod grlima, čak su se i naši glasovi promijenili, zgrgurali. Ja volim ovu zrelinu muškosti u glasovima ljudi koji se, vojnički odmjereno, breckaju na neposluh. Čak imam želju da vičem i zapovijedam mlađariji koja, nesvjesna situacije, nerazumno melje i mumla. Na uskom putu formiramo kolonu vojnih transportera. Na čelu brundaju postavljena borna kola i štapski džip. Nižu se potom pješadijski teški kamioni i, za njima, kompletno pozadinstvo: vezisti, kuhari, puškari, tokari i, u repu, sanitet. Sve je gotovo za sedam minuta. Dok stupamo na pusti drum, u kasarni umjesto straže za nama ostaje mrtva tišina u koju starci iz okolnih kuća, u mraku i trepćući, kroz prozore umaču smežurane prste. 

 

Skrećemo s puta. Golaćko brdo dočekuje nas svojom lepljivom modrinom na granici pustoši podesnoj samo za umiranje. Postaje hladno. Polako se na uskim klupama zbijamo jedan uz drugog. Čak i udišemo isto parče studi i izdišemo istu isisanu gorčinu straha. 

 

Prvi je mart – proljeće kasni i zima se ne dâ toplinama s juga. 

 

Trnem usred misli. Vojnik pored mene grči se i meškolji tražeći izgubljenu toplinu, kao majkinu rehu u snu. Šake mu drhte stegnute oko moje mišice. Da ga ne probudim, izmičem se ustranu i za sobom povlačim sitno tijelo u san. Ono se slobodno naslanja na moje rame i zaboravlja na bol od grčenja. Mislim, ako pukne rat, ko će biti napadač? Koja sila, koja vojska? «Jedino će nas napasti naši bližnji». Pokušavam da ne mislim. Pošto o ratu nemam pojma, nemam pojma ni o uzajamnom, ubijanju. Jedva čujan tranzistor, odnekud pisnuo, načuljio mi je uši. Spikeri ne spominju spoljne neprijatelje. 

 

Osjećam žeđ. U paketima suhog hranjiva, koje smo dobili dva dana, ima tubicâ kahve, čaja i šećera. Niko među nama nema ni kap vode za piće. Naše su čuturice suhe, prašne i smradne, pune taloga i prhuta. Dok mljackam sopstvenu gorčinu i sanjam čašu pitke vode, drma me glas. «Šta ti misliš o ovome»? «Što i ti», odgovaram kratko jer ne mislim ništa. «Da», kaže neko u tami. Čekam da tišina prevrhlja naše muške glasove. Opet se udubljujem u misli. Nešto u ovom času liježe mi na srce, i ja se u potaju smiješim. Žudio sam za uniformom. Da se krivo ne protumači rečeno, dodajem: ja nikako nisam zaljubljen u vojašku moć, u silu i rat, nego sam zaljubljen u lik starinskoga oficira, u njegovu pojavnost, u držanje i naočitu pristojnost. To je neka vrsta čiste, platonske, vojničke, rodoljubive naklonosti. Doduše, toj naklonjenosti kumovale su najprije krzave, blijede, pirgave fotografije iz prašnjavog čaršijskog izloga, na kojima se vide starinski oficiri, naočiti, vitki i stasiti, u pratnji ponositih rođaka i lijepih žena. Kad god naiđem na takvu pozu, zaigra mi duša. I u ovom času duboke omame drhtavom šakom svud gredom pokrivam suzne oči. 

 

Stigli smo do kraja puta, i sve dalje je beskraj, geografija utvrdâ i ateistička statika u kojoj može uživati samo pedant-ratnik. Dočekuju nas postavljeni, ogromni šatori, i more crnih šatorčića napravljenih od vojničkih kabastih dlanova. Ukraj logora, radne su prostorije sanitetske stanice, u kući privremeno raseljenoj za ovu priliku. Otud curi žutilo slabašnog svjetla, kao odsjaj nagorjela zejtina. S lakoćom istovaramo opremu i, dok liježemo u slamu, preko umora i u kratke misli, kao umilna mačka, uvlači se ćutnja koja znači čekanje. Dugo slušam škripu snijega u koracima stražara koji se, ubrzano, smjenjuju bez riječi pod golim nebom. Ništa ne može da me uznemiri kao grupno spavanje. Najviše se plašim da, kojim slučajem, ne ispustim vazduh. Inače, mogu mrtav-hladan prečuti nečije hrkanje, buncanje i stenjanje, ali prdnuti ili nekoga u donjem vešu vidjeti ili golog muškarca zateći na kupanju, iskorak je ka neuljudnosti.

 

Sviće kao da neko pali svjetlo u podrumu. 

 

Plašim se sile oružja i oruđa okolo. Vidim na čemu se to zasniva gordost oficira koji, s pjenom na ustima, govore o pravednosti silnih, o sili pravdnih. Shvatam da nikakve vojske ne čuvaju mir: one su tu samo kad ustreba razbiti iluziju. Umivam se i polazim da nađem kantinu, omanji šator udno polja. Svuda je rasuta slama, slamno žutilo vuče se sa svih strana do onog mora niskih crnih šatora, krovova bez neba. Jedva dolazim do šoljice kahve. Osjećam bljutavost u ustima. Počinje da mi se gadi. Jedva se probijam do saniteta. Zatičem drugove za stolom, s punim ustima. Znači, vojska je počela istinski da strepi. Iz sobe dopire blagi miris joda. Nekoga su doveli nasmrt povrijeđenog. Od vreline tog disanja, tamo se, s jedne ledenice pod strehom otkida blistava kap. S frskavog tranzistora čuje se kreštava muzika. Dijeli se naoružanje. Pištolj, težak kao šumarska sjekira, visi na mom rancu. Oružje, i bez municije, predskazuje zlo na koje je svako spreman, na koje je svako već pristao. Kačim vatrenu alatku o pojas. Pozvan sam u komandu da nešto vrlo važno otkucam na staroj pisaćoj mašini. Dosadne tabele s imenima, brojevima, procentima, koje običnom čovjeku nikad nisu jasne. Čak i nekoliko mapa precrtavam na dva čista bijela papira. Za stolom sjedi Grbar, aktivni major, kojeg sam jutros vidio na bijelom konju, mobilisanom iz obližnjeg sela, u obilasku isturenih tačaka. 

 

Dok mi diktira riječi iz sveske dnevnog zapisnika, držim se kao da mi izgovara riječi svetih zapovijesti. Nudi mi da zapalim. Odbijam, iako sam strastveni pušač. Obukavši uniformu, riješio sam da raskinem s malim, kvarljivim porocima uporno njegovanim u civilstvu. Vojnici moraju što manje biti vezani strastima i navikama za svakodnevicu običnog življenja. Ćutimo i pijemo čaj. Po polju se čuje zveckanje suđa, žamor gladnih usta, i cupkanje skorjelih čizama. U svijetu lišenom ženskog mara i hitnje oko šporeta, ništa me ne podsjeća na menzašku pometnju pred večeru, kad sve postane izlišno osim kašike. «Što je bijeda veća, vojni obroci su jači». Budim se. Kao da izranjam iz vode: jedva uzimam dah. Uporno se raspitujući, padam na trag jedinim novinama u logoru. Malo-pomalo, uspijevam da čitača ubijedim da odustane od čitanja. To me košta dvije kutije cigara. Pruža mi «Politiku», kao da mi dodaje štafetu, u plašnji da mi ona ne ispadne iz ruku. Čitam stihove posvećene domovini, iz pera pjesnika za kojeg nikad nisam čuo. Mislim da umjetnost i patuljke čini velikima. Pošto je moj rukopis odavno nikakav, molim ga da mi prepiše ove uzorite riječi o slavi bratskih naroda i narodnosti. Prepisivač me gleda kao da mu pod nos prinosim zapaljenu krpu. Zadovoljno otkidam list iz vojne bilježnice i kačim ga na zid iznad poljskog ležaja. Ko god uđe, zastaje da pročita letak, a ne pesmu. Neko klima glavom, neko podiže vjeđe. Imam neodoljivu potrebu da svakog ko, mrtav-hladan, digne ruke od umjetnosti, uhvatim za uho i da mu drmnem čelo o zid. 

 

Objašnjavam neobjašnjivo. 

 

Dok za stolom pred stanicom hvatam oštru sunčevu svjetlost, nešto mi se mota oko noge. To je istrgnuti list iz «Politike». Osvrćem se okolo. Stražari šetkaju gore-dolje, u dometu sjenki stražarskih kućica. Požarni zure u dalj loveći pramenje dima u golom sivilu. Pružam ruku i polako, kao da skidam zavoj s rane, list pažljivo peglam dlanom. Miriše rakija i prekida mi dah. Fotografiju blago presavijam polažem je ispod bluze na svoja prsa, da tu zauvijek ostane, i odlazim slijedeći trag varljivog drhata. Vatra oko koje su se rezervisti okupili, velika je kao požar u susjednom selu. Pijemo i pjevamo, prvo tiho, onda sve glasnije. Mnogi su promukli. Neko me psuje, ali ne spominje staricu majku, nego onu «opštu», gospu od apstrakcije, nad-majku osjetljivu na brzake pijane duhe, gorku i gordu kad je dotaknu mržnje. Stržem s kaiša futrolu sa pištoljem i pogađam njome u lice psovača koji sjedi preko puta. Obliven krvlju, stropoštava se na zemlju. Svi okolo skaču na noge. Mirno odlazim do pogođenog. Saginjem se i kao da ništa nije bilo uzimam futrolu iz pepala vatre koja pucka. Ljudi kofama gase žarne buktinje i razilaze se u ćutnji. 

 

U grču provodim noć. Budim se pridavljen mučninom. Ramo mahnito viče, i prvi put ga vidim naježenog. Neki je regrut presjekao sebi vene na rukama pred odlazak na kotu koja je popustila. Pošto od mene ništa ne zavisi, sklanjam se u kantinu. Šankista me gleda kao da me prvi put vidi. «Nesrećni je vojnik iz obližnjeg sela», odmahuje glavom čovjek za šankom. «Tek se oženio, jadničak, i samo što je došao iz vojske, sa kategorijama i A i B i C», naglašava on i nudi mi piće. Dok dopijamo zadnje kapi, utrčavaju četvorica pod šator i neko treska rukom o šank od praznih i punih gajbi. «Sada je kasno», kaže neko s dušom u petama. «Momak je podlegao. Izgleda da je nestalo kiseonika, šta li. Kao da se aparat tamo zaglavio». «Svako mora žaliti na nešto i, obrni-okreni, uvijek to bude neki jadnik na kojeg se svali cjelokupna krivnja», kaže šankista. «Tako je valjda ostavio Bog», nadovezuje se debeljko na riječi proroka. «Da niko ne huli na njega». Pod šator se dovlači još nekoliko unezvjerenih, gologlavih rezervista.  Svi oni potiču iz istoga sela i znaju nesrećnika kao vrlo marnog i radinog. «Žena mu je sinoć pobjegla za drugoga, za nekog iz grada». «Iz hladnog kreveta», dopunjava peckavu istinu. Zapire mi ljutina u grlu. Jedva povrćem dah. Da nemam za šta da se dohvatim, vrisnuo bih od muke. 

 

U mrtvačnici, koja je nekad bila dječija soba, kruti se tijelo samoubice. Niko ne zna šta se u ovakvim slučajevima radi. Po licima rezervista, vidi se da su njihove duše od savršene muške tvrdoće. «Moraju se obavijestiti roditelji nesrećnog», kažu. To pada u zadatak meni. Ramo mi pruža ruku. Shvatam šta me čeka. Kaže mi da moram djelovati staloženo, pribrano, sapatno. Prihvatam savjete s velikom sviješću da ću, u ovome času, svemu hladno pogledati u oči. Put je nikakav. Jedva milimo po tvrdokorici ispod koje se kovrdža trava. Ponegdje sante leda deblje su od kriške bostana: po vazduhu u kolima motaju se fliske crvene slatkoće, lijepe nam se usne po skliskom sečivu zarivenom u meso crnih sjemenki. Da se može zaviriti u naše duše, tamo bi se zatekla mahovina zrelosti, slast zasićena vodom i rujem pod zelenom korubom. U dalji svitka staklo na prozoru. Blizu smo kući što se crni na bijeloj mahrami ravnice, u avliji razrovanoj stopama ljudi i zvjerinja. Stojimo pred ljesnatom ogradom, pred širokom rupom vrata kojih odavno nema. Dopire do nas žagor. Među djecom, nad truhlom krljom, stoji stariji čovjek i kašlje suho. Čekamo da predahne, i kažemo mu ko smo i zašto ga uznemiravamo. Poćutavši, saopštavamo mu istinu koja je samo njegova. Čovjek nam nudi da uđemo u kuću. Ne možemo. On ulazi u kuću, kao po šibicu koju je zaboravio. Za njim odlaze i ona djeca. Ništa se otud ne čuje. Baš ništa. Potom nam otud kaže da ga ne čekamo: spremiće kola i pokrivku i doći sam za nama u logor, po sina. 

 

Dovoljno dug put, da razmisli o svemu. 

 

Ne progovaramo ni jednu riječ sve do logora. Razilazimo se. Mrak krzavim makazama hvata brda okolo, i samo nas jedna fruzga dijeli od mrkline koja nam je davno pala na oči. U stanici se istinski osjeća prisustvo umrloga. Uzimam jedno ćebe i odvlačim ga u kantinu. Ljudi hvataju red za večeru i galame. Miriše kuhani pasulj. Miriše vazduh opojem pustih mladićkih dana. Iako sam gladan, ne mogu znati šta bi to osim otrova najlakše leglo na moj vreli stomak. Sasipam u usta gutljaj ušvercovane rakije. Osjećam kako sa svih strana dopire do mene škrgut zuba, svrab sudbine, strah od ranjavanja, srh zbog gorčine; ukus sopstvene krvi u ustima; osjećam pogled neznanog čovjeka iskolačenih očiju, nasukanog na oštricu ljutog bajoneta. 

 

Strecam kao vrabac pod koritom. Kad god se sjetim svoga života, pomislim kako je nešto bilo davno. Iz mene naviru zaboravljene riječi kuraži, u koje vjerujem kao u zbir dva svoja oka. Ne mogu ni da naslutim šta će se desiti u logoru gdje se počinje s umiranjem. Ispraćajući mladićevo tijelo, oficir je lično obišao zaprežna kola i minutom ćutanja odao počast stradalom drugu. Ježim se dok mi Ramo ponavlja, od riječi do riječi, sve ono što je čuo iz usta sa najvišeg mjesta. Sablazne riječi: «domaći izdajnici» i «neprijatelji naroda i narodnosti», ponavljaju se u govoru često i u pravilnim razmacima. Hoću o ovome da pričam s nekim, međutim trpim jake grčeve u stomaku i užasno se plašim da u nehotici ne ispustim sramotni vazduh. Čovjek koji nas snabdijeva vodom i svakoga nedjeljnog jutra dovozi cisternu iz grada, predaje mi pisamce. Još jednom se ježim zbog Ramovih riječi i uzgred tapšem vodonošu po ramenu. On zaključuje: nama niko ne može ništa. 

 

I ja se slažem s tim, i već nam je obojici bolje. 

 

Neko izvlači testeru i počinje da češlja njene sitne zupce. «Oštri» ih provlačeći britku turpijicu čas s jedne, čas s druge strane lista. Molim ga da prestane, iako mi frštanje uopšte ne smeta. Svirač na testeri ne obraća pažnju na molbu. Testeru samo čvršće steže između koljena, i izgleda da nikad neće prestati. Zatvaram oči. Kao dijete, nekad, pratio sam kako to rade testeraši na ulici ispod hendeka, pred sezonu struganja drva u tijesnim mahalama. Vrijednim prstima i gudalom-turpijom satima strpljivo prelaze preko oštrih listova u drvenim ramovima i tako zamajani prebrođuju nuždu i moranje, u mrtvoj sezoni, pripremajući se za teške, poslove zimske, kad ljudi sred letnje žege najrađe misle na studi i jednim okom merkaju redove cepanica pod niskim strehama.

 

Budim se. Vlada grobna tišina. 

 

Od dana se više ne očekuje ništa, i u prozorima čile modrine brda u daljini. 

 

Obrisavši ruku, prelazim prstom preko krzavih, kratkih slova i sričem: «Umrla je Rema». 

 

Kao ledna žica, nešto mi prođe kroz njedra. Ne znam kako da se ponašam, i zastajem uplašen. Ne umijem da izrazim osjećaj duboke žalosti. Vijest se pročula. Oko mene se okupljaju saučesni ljudi, s tapšanjima po ramenu. Ne znam šta da kažem. Nemam šta da kažem. Spremam se kao da idem u posjetu nekome koga ne poznajem. Kao da sam samom sebi sišao sa grbače, jedva tičem nogama zemlju. Slijepe krivine i uski procjepi u vidicima neba, lome mi dušu. Šofer koji u mahovima kašljucka za volanom, zagleda se ponekad u tamu pred sobom veoma čudno, odsutno. Trudi se, jadnik, da na mome licu uhvati bar drhat. Nadomak smo gradu, i šofer kaže da se dalje ne smije kolima. «Biće najbolje da neopaženo uđete u čaršiju», veli stajući uz jedan teški kamen kraj puta. Na rastanku, maše mi i neosjetno klizi u tamu iz koje smo, kao iz neke priče, izronili. 

 

Od groblja do kuće nema više od deset minuta hoda, ako se ide sporednim uličicama. Odlučujem da idem glavnim putem. Prošla je ponoć. Vlada neobičan mir. Vrlo rijetke, žmire prigušene lampe u prozorima. Laju psi i lavežima upotpunjavaju dosadu duge noći. Na jednoj pekari, škripeći, zatvaraju se uska vrata. Miris tek pečenog hljeba, u kojem halovno uživam, pod čijim sam dejstvom sve opraštao i zaboravljao, ne može se ničim potrijeti. Po opoju, znam da se u gradu nije ništa promijenilo, uprkos umiranju. Dok otvaram kapiju, mislim na Remu, i drhti mi ruka. Dok njirim u stakla mlječne svjetlosti, trudim se da kućna vrata otvorim tiho. Ali moj ulazak izaziva lomljavu sudova i stvari u mračnom hodniku. Što od smetenosti, što od srama, jedva se iskobeljavam iz rastrtih jastučnica. Uvehnuo je spasonosni bakalski miris. Oči Reme Rek su sklopljene. Njeni obrazi su bez mehkoće. 

 

U kuću zabasavaju neznani njeni rođaci, koji nikad u životu kod nas ništa nisu kupili niti nama prodali, osim što su tovili svoju zlobu, balave riječi u hajkanju za nemoćnom dušom, za usnom na umoru. I voljeli bi znati kome će zapasti njena ostavština.  Zvjeraju. Dobro se zagleduju u Remino lice i strecaju nad njim. Gledaju ga, samo što ga u svoje prljave šake ne uzmu, da mu izbroje linije i nagnječe bjelinu čistote. Boje se da nisu pogriješili vrata, da nisu zapali u tihak neke druge starinske kuće, u strogost onih koji više ne žene i ne udaju. Vidjevši mene, nasred sobe, zamišljenog, spada im briga s čela i odahinju kao kad se skrkači pod strehom naramak. Bar će dokončati svoje naume. «Bili smo tu i tu, vidjeli smo to i to, čuli smo ovo i ono». Uzalud. Ne dam da mi se primaknu blizu, da mogu da me dodirnu. Bojim se ruku, pošto ničijim rukama ovdje više nema mjesta. 

 

Cijelu noć nosam po sobi jastuk i na njega prislanjam tešku glavu, ne bih li gdje kao nekad usnio. Čim sklopim oči, ukažu mi se promrzline golog neba, i pustopolje šuškora s brda, zagušeno jekom. Ovo se ne može izdržati. Budan sam i prije nego što stignem da otvorim kapke. Osjećam kratki drhat u njedrima. Najteže mi pada to što, sa gubitkom sna, prestanem da sanjam. Patim zbog slika iskrsnulih odnekud. Strecam što se moje usne grče u praznini nijemih riječi, u pustoši koja pristaje smrti i praznom umu. Vapim za ravnotežom duha koju je Hamar njegovao. Sutra, nakon dženaze, zaključavam vrata i ključ stavljam ispod praga, da nekome u nuždi posluži za sužno pribježište. Rođaci Remini ništa ne razumiju i mole Boga da im pomogne, da shvate. Da znam koji je to Bog, zamolio bih ga da i meni podari moć, da ne zalutam u tamu tuđinstva. 

 

Napolju primjećujem treptaj niskog fara, i zapućujem se ka dnu puste ulice pod strehom, izbjegavajući videlo. Dobro se osjećam. Zadovoljan sam svim što je sa nama učinjeno, da se izbjegne patnja: svako se zaključao u sebe. Razmišljam o ljudima koji su uspjeli da se sklone u svoju samost, kojoj niko ne može ništa. U kolima me dočekuje lice nepoznatog čovjeka. Šofer primjećuje moju mirnoću i sve bi dao da sazna zašto sam takav. «Moj prethodnik, dodijeljen vama na ovom putu, doživio je udes pri izlasku iz stanice. Koliko da znate, sahranjen je uz sve počasti koje pripadaju vojnicima palim na zadatku», pokušava da me mrdne s mesta. Uzalud. Prepreke na putu su česte. Moramo stalno izlaziti iz kola, da sklanjamo ledene sante, debla, čak i hljebne trohe kojih je beskrajno mnogo, koje je teško zaobići, ali još teže pregaziti. Hljeb koji noću snabdjevači dovoze iz grada u logor, osipa se nemilice svud gredom. A trošica hljeba ugrađena je u svaki naš običaj, u svaku našu svetinju, čak i u državni grb. Zato se mi trudimo da, što se tiče uroka, ni jedna troha ne ostane za nama na putu. Vjerujem da nas to i čuva težih nevolja usput. Potom, umorni, jedva pričamo. Više je to postepeno i lagano uvođenje u zonu viših vrijednosti ćutnje. «Koliko da znaš, sutra imamo domovinsku molitvu, za našeg predsjednika, tačno u podne okupiće se na okolnim brdima svi koji znaju molebne riječi», šapće mi moj vodič. 

 

Stižemo, s nešto zakašnjenja. Nikome ne mogu da kažem ništa konkretno o stanju u gradu. I dobro je i nije dobro. To je dovoljno da povjeruju kako sve ide svojim tokom. Osjećam promjenu koja vrišti i u vazduhu: mrtvačnica je opet korišćena. Osjeća se zapaha prosutog joda. Dok liježem, moje oči kao dva crna pauka gmižu uza zid iznad moje glave i umiruju se na slici, kao pod ikonom. Mogu da zaspim pobožno misleći na sutrašnji dan. Sve sporedne aktivnosti suspendovane su, jedino su straže na zadatku, udvojene. Okolna brda, prošarana, veličanstveno ističu vojašku brojnost, crnu, tačkastu, ustreptalu od gole žudnje za dobrom. Zemlja ophrvana moljenjem, duhom molebnim koji se širi svetošću, rađa se, širi se, tone i opet se rađa. U zglasju molitve sve drugo je smuklo i sve je stalo, na zemlji i na nebu: i misao i kret. Bole me bubne opne od svjetline koja nas, odjednom, sa svih strana, preplavljuje ljekovnim rujem. Da kojim slučajem molimo za nestale, oni bi se i iz mrtvih u ovom času podigli, da se iz vječnosti pridruže sutrašnjici. 

 

Slabima, koji ne vjeruju u riječ, polazi krv na oči i na uši, i oni su se odali. Neodlučnima, mrznu nevjerne usne, i oni su se ofirali. Oni koji znaju molitvu, koji su s njom rođeni, okreću se prema bližnjima, i u očima njihovim vide črte i reze, znakove vjernosti. Iako je hladno, iako nam s modrih promrzlih prstiju kao latice opadaju obijeni nokti, naša molitva počima na našim dlanovima dignutim u nebo. Svako u svojoj strašljivosti, danas, prima zalogaje posljednje zemaljske slasti, ispija zadnje kapi sreće koju svi nesebično dijelimo s Njim, vjerujući u ono što će doći, da nikad ne ode. Pošto je sve gotovo, pošto su nam ruke klonule k zemlji, prazne i čiste, pobožni jedva pomjeramo noge, jedva mičemo usne, jedva gledamo od blagosti koja nas ispunjava. 

 

Iako je logor svuda oko nas, mislim da je on svuda u nama. 

 

Neki jedva idu, kače mi se o rukave, naslanjaju mi se na ramena, isrcpljeni ljepotom koja ih je obuzela, plemenitošću himne bez riječi. Ja jedva čekam da stignem do stanice, da se prostrem na poljski ležaj, da se konačno zatvorim u svoje male sne, pune nevažnih stvari, božanstava i starih likova od kojih niko ne preza, nad kojima niko ne bdi. Led počinje da se kravi. Put je zasut stotinama prljavih, blatnjavih stopa. Novo doba raskiva čistinu kojoj se raduje svako misleći na vječnost. Dok molitelji pristižu pred kantinu, tu ih dočekuje oružje, naoštreni noževi i sanduci bojeve municije. Opet, svako u svoje promrzle ruke uzima hladnu pušku. I cijele noći se bezreki pridržavaju za cijevi, kao za spasonosnu, jedinu misao vodilju. Ujutru, s naporom odvajaju dlanove od ubojnih sprava. Pretrnule od noćnoga grčenja, do podne pod strehama ljudske ruke na ljutom suncu puckaju od mrazine. 

 

Niko ne zna šta se dogodilo, ali svako zna šta se nikad više neće dogoditi. 

 

Sedim pred stanicom, čekam da pronesu gutljaj pitke vode. Prvi put čekam nešto iz daljine. Okrećem se i lijevo i desno ne bih li ugledao znak. Zatvaram oči u nadi da ću, kad ih otvorim, opet sve vidjeti u istim bojama, u starom redu i poretku sunčevog spektra. Uzalud. Mislim na one nemoćne, stare i nevine koji, u kratkoj molitvi, zadnji put izgovaraju riječ domovina. 

 

Usred noći teče uzbuna, naša zadnja zabuna. Budimo se i mislimo da je počeo rat. Odnekud ubačena, primjećena je grupica neprijatelja na našoj teritoriji, pod svetom čizmom jugovine. Na logor pada mrak. Kao u vrijeme velikih smutnji, sitne ljudske oči svjetlucaju. Na Mirnom kršu, nedaleko od grada, ranjen je naš drug, a ubijeni su: Gotfrid Johan Antoni de Raj, Samovordijan Tetej i Johan Andrian Kornelius van Iršel, a uhapšen je Jan van Štojk Baštin, strani elementi. U okršaju, s naše strane lakše je ranjen jedan aktivni vodnik. Pred zoru, u stanicu privode preživjelog bojnika. Dok ga gledam, žalim što on izgleda tako bezopasan i dječački naš. Uhapšenik prije liči na pijačnog prestupnika. Posađujemo ga na stolicu za stolom nad kojim drhti žuta sijalica. Kažemo mu da priča sve o svojim neprijateljskim namjerama. Usteže se, i zapovjednik zbog toga ne može da sjedi mirno, vrpolji se kao da njega pripremaju za vađenje zuba. Onda Jan van Štojk Baštin priznaje da su oni imali jedini zadatak da ovdje naprave pometnju. 

 

U logoru vlada histerija pravednika. Nadmoć koju smo stekli na vojnom polju briše granice uma. 

 

Da ne bi naš ranjenik patio, pokušavamo da ga smirimo pjesmom. Tiho nad njegovim krvavim krevetom pjevuckamo himnu. U stanici okupljeni vojnici, naježeni, kao uz mečku, zure u zarobljenika koji se zove Jan van Štojk Baštin. Htjeli bi da ga ponude vodom, ali odustaju bojeći se da ne popuste, da ne pokažu slabost. Usne su mu ispucale, grlena mu jabučica stalno skače gore-dole, kao da njegova uplašena duša prenosi poruku umu. Tijela ubijenih prenijeta su u mrtvačnicu. Detaljno ih pretresamo. Zato što su već ohlađena i kruta, s modrih se tjelesa ne može lako svući odjevka. Ne pronalazimo ni jedan papirić, nikakav dokument u džepovima nabreklim od krvi, ništa što može pomoći da se utvrdi stvarni identitet ubačenih, obučenih plaćenika. Zadržavamo se nad njihovim mrtvim ustima. Na usnama ubijenih lako uočavamo čahure zadnjih riječi, bola koji se ne može skriti ničim, čak ni samrtnim ćutanjem, gramatikom mlijeka. Da je vremena za gonetanje, otkrio bih i njihove zadnje želje, možda imena njihovih majki ili očeva, dragana ili sestara. 

 

Boli me glava zbog njirenja u prazne oči, i žurno napuštam mrtvačnicu. Bježim na terasu i otuda bacam prazne poglede u daljinu koja puca tankom linijom osvita. Major traži da mi odmah pređemo na stvar. Kaže da moral u logoru opada, da se svakim časom sve više rasplinjava. Komanda mora u tom pogledu učiniti sve da se stvar uozbilji, i moral podigne na viši stepen. Kaže da ne zna koliko smo stvarno «omekšali», ali u logoru mora zamirisati na bunt i bijes. I kao da je prljavom krpom pokrio lice, modar, udara šakom o sto. Maše drugom rukom, što znači da ga pomno slijedimo. «Mi vas, u ime komande, pohvaljujemo i u vaš dosije upisujemo zadatak, crvenim slovima», kaže major. Svi stoje i oštro i dostojanstveno otpozdravljaju. Našeg ranjenog druga u taju moramo prebaciti u grad, a da otud, iz gradske mrtvačnice, u logor dovezemo pet ničijih mrtvaca. 

 

Predvečer, pristiže kamion s leševima. U stanici kupači tijela jedva nalaze ubojne rane na njima. Cijele noći nesmirne, neupokojene njihne duše kolaju ispred stanice. Tehničari uspijevaju da mrtvacima i po mraku naprave dublje rane, da im nanesu smrtonosnije uboje, pretvorivši ih u jednoruke, jednooke, jednonoge paćenike. Samo im lica čuvaju, i umivaju ih do jutra vodom-ružicom, da izgledaju kao da su još na ovoj strani. Onoga uhićenika koji se zove Jan van Štojk Baštin, najeli su i napili, očešljali, obukli, natovarili oružjima, oruđima bez igala i kapisli. Sad, poizdalje gledan, Jan van Štojk Baštin čini nam se strašan, bezdušan, krvoločan: sit, dotjeran, nadmen. Pod prijetnjom mu naređuju da ćuti u ostavi. Mladoliki tehničari uređuju i neprijatelj-mrtvace, s mukom im presvlače stara odijela, potom ih iznose pred stanicu, na mimogled. 

 

Slijeva, uz vrata, polažu tijela neprijatelja; uz njih i tijela naših vojnika-paćenika, unakažena. Prizor pred kojim se svakom diže i meso s kosti. Dok posmatram skupinu mrtvih, izgledaju mi kao mladi sveci. Dok se na pisak trube dremljivo ljudstvo okuplja pred stanicom, nastaje muk. Zarobljenik koji se zove Jan van Štojk Baštin, uglancan i kompletan, kojeg stražari izvode iz stanice, izaziva gnjev. Gledam kako blijedi, kako uranja u sebe, pritjeran uza zid svoga mladog uma. Neko hoće da se i nad njim pomoli, ali sjeća se date zakletve, svoje nepokolebljivosti, u susretu s tijelima drugova palih za čast domovine. Potom iz stotina grla prolama se urlik, da i mrtvaci trepću mrtvim očima. Meni se krv sjuruje u mozak. Stežem zube dok vojaške bijele ruke suču po vazduhu, dok se stisnute, gole ratničke pesnice zarivaju u sivo nebo otadžbine. Neko viče «smrt neprijatelju», i ja se osjećam istinski uzvišeno. Dižem ruku i, po stoti put, želim smrt svakom ko nije na našoj strani. 

 

Diverzant koji se zove Jan van Štojk Baštin, ustuknu za jedan korak. Udari leđima o stublinu svoga straha. Ništa ga više ne može pomjeriti s mjesta. On se ne plaši kamenica koje padaju na njega kao kiša s neba. Čak i ne trepće. Lice mu lipti u krvi. Obje smo mu noge polomili; i dalje stoji uspravno na koljenima. Obje smo mu ruke napola prebili; i dalje se patrljcima moli Bogu. Prilazim mu odlučno, skoro ga zaklonivši od rulje koja ga kamenuje. Čovjek koji se zove Jan van Štojk Baštin, gleda me umilno, istinski se radujući. S mukom trpim njegov pogled i neprimjetni smiješak u očitoj dobroti. Bez ustezanja, pomislivši na vječnost, vadim iz futrole teški pištolj, naslanjam hladnu cijev na neprijateljsko čelo. Sekundu prije povlačenja oroza, u bojazni da će se ta usijana glava raspasti kao lubenica, između njegovog i svog lica postavljam dlan, skrećem pogled ustranu, da izmaknem slapu krvi. Opaljujem. Metak probija lobanju živog uma i uz šištanje zariva se u bijeli prašnjavi zid stanice. 

 

Osveta je brza. 

 

Jedno grlato «ura» prolama se pustim poljem nad kojim se vijenac sutona upliće sa uvojcima smrti, teškim sjenkama golih lednika. Tijelo neprijatelja koji se zvao Jan van Štojk Baštin odvlače mladi stražari. S raširenim rukama, pogubljeni liči na mladog Hrista, iako naopako raspet na putnom krstu ove besputne zemlje. Po njegovom krvavom tragu polazi i jedan šugavi pas. Potom stražari sklanjaju s mraza i tijela naših mrtvaca-heroja. Ona druga, ničija tijela ostavljamo da, tu, pod strehom, oštre naš uspavani duh. Da potpaljuju na bijes i da osvetoljubljem zalivaju naše misli prekratke da dojare lakobu sumnje. Uvečer, tjelesa bacamo u plitku jamu pored brze rječice. Da mrtvi ne isplivaju s ponornim vodama, na jamu nanosimo teško kamenje. 

 

Ne mogu da se pomirim s činjenicom da je tane, ispaljeno mojom rukom, prošlo kroz ljudski mozak kao mlaz svjetla kroz gledence. 

 

I prvi put ne želim da vidim nikoga. 

 

Šta sam ja, ko sam ja? Ima li u meni ičega osim užasa? Ičega istinskijeg od mržnje, ičega drugog osim patnje koja je me je zatvorila u prazno pričanje! Prošlost koju vučem za sobom, kao djevojačku spremu, pretvorila se u moj sanduk sramote. Ljepota, u toj spremi označena ništicom, znakom gube od koje se treba čuvati, od koje ginu nežne duše, rasturila je u paramparčad priču o starini, zbog čega se sada stidim i starine i marnog azginstva, tvrdoglavosti kojom sam uvijek bio vezan za zemlju, za tlo. Niko sam ja i ništa, jer ne bejah roditelju dovoljno blizu, da se ugledam na njega. 

 

Noć prolazi kao dlanom o dlan; svako čuči u svom rovu kao u neznanoj sudbini, srećan što još može da se nada i da diše. Žulja me oprema koju sam okačio o vrat i nabacio na pleća. Žuljaju me čizme, smetaju mi dugački rukavi, ruke okraćale da nikoga više njima ne zagrlim. Zuje telefoni po blatnim hendecima. Drhte marne antene na leđima starih vezista. Miriše na nedjeljni ručak, na krofne i na jabukovaču. Pokušavam da se sjetim kako izgleda Hana na porođaju. Jedva je prepoznajem među naslagama dragih opoja. Pošto ništa nježnije ne mogu da zamislim, usnama potrošenim od moljenja ne mogu ništa više ni da joj došapnem. Vodonoša me gotovo pregazi jureći za nekim koji pronese tuce neopranih zastava. Ne stižem ni da mu otpozdravim, u strahu od zaborava. Zato što je osjećaj poniženja jači od svake ljubavi, sjećam se svih svojih nakupljenih grijehova. Prvi put psujem i, da li zbog grijeha ili patnje, shvatam da ja nikad nisam bio srećan, i da više ništa ne znam o mojoj duši. 

 

Satima ljudi u logoru uzalud čekaju da ih neko nekud pokrene. 

 

Blato po rovovima naraslo je do koljena. Maj trese puste njive oko nas, musavi jorgan pod kojim se skuplja gnoj proljeća. Miriše na strugotinu, na lanjski snijeg. Iz stanice je nestala oprema, operaciono odjeljenje je rasformirano i premješteno u neznan. Spašavanje je prepušteno grobarima. Ljudstvo saniteta pod puškom bačeno je u rovove i bunkere. Jedva čekam da pođem svojim putem. Cio logor tek: kantina i stražarska kućica. Zebnja popušta, lažna i nedohvatljiva. Ljudi koje srećem, natovareni ličnom ratnom opremom, pod šljemovima, sve manje obraćaju pažnju na mene koji, dokon, propisno odjeven, osut pepelom, van komande i stroja, bludim poljem koje izriva pometnja, predosjećanje, nemoć. «Ubij se, ubij se», neko mi dovikuje iz kampanjole koja tegli izrovanim putem. Vjerujem da strah od mrcvarenja sačuva više ljudi nego služba hitne pomoći. Pošto sjedim na poljskom ležaju u pustom polju, opijen, uplašen i usamljen, grlim sa obe ruke samoga sebe. Toliko se plašim korova u logoru, pometnje koja sluti na zlo. I kad otvorim oči, ovo više nisam ja. 

 

Rezerva je raspuštena. 

 

Nada mnom već stoji moj čuvar, kao kip stameno neko moje drugo Ja. On ne obraća pažnju na jutarnje radnje koje, ne žaleći truda, obavljam besprijekorno. Doveo sam u red sve na sebi, presložio pokrivku na poljskom ležaju, nasložio fotografije, marljivo pokupio slamu koja viri ispod ćebeta. Dok koračam ka kantini, vidim da više nigdje neću kročiti sam. Moj čuvar, ovaj u meni, u stopu ide za mnom. Dok stojeći srčem bljutavu kahvu, primjećujem njegovo rohavo, izbrijano lice. Najviše me pogađa to što je ono nepoznanac s kojim neću moći o ičemu da progovorim ni jednu jedinu riječ. U svemu što po propisu činim, čuvar me ne obameta. Samo kad se mašim futrole pištolja, on nasloni svoju šaku na moju desnu ruku i odbojno odmahne glavom. Pred šatorom u redu stoji nekoliko ljudi pod opremom i nekoliko drugih, tuđih čuvara sa strane. Stajem uz vojnika uskih ramena, na začelju. Ispred šatora je postavljen veliki sto, za njim sjedi četvoro ljudi i pred svakim se nalazi po hrpa vojne opreme, na brzinu primljene od onih koji već drežde u polju, razgolićeni. 

 

Za potpunu demontažu čovjeka zemaljske odbrane dovoljno je, dakle, ustrojiti kamare na koje će se odlagati: kape, čizme, oružje, kao uspomene. Peta kamara, ova pred kojom samo ja stojim, jeste rošavo, prljavo naličje izdaje. Čiji god bili, rezervisti u donjem vešu liče na ljude koji se plaše svega spolja, svega iznutra, utaočeni nasred polja, kao gavrani. Moj čuvar mi se smijulji u lice, izražava prezir prema civilu u kojeg niko više nema povjerenja, prema građaninu lišenom vjere koja se, do prije nekoliko trenutaka, branila trofejnim pištoljem. Kao svi nesrećnici, razmiljeli smo u potrazi za ličnom opremom, za ostacima poništenog identiteta. Hitam prema stanici. Imam dva minuta da nađem civilnu odjeću i da se preobučem. U naručju grčim nekoliko preteklih stvari, dragih predmeta od kojih nijedan više nema vrijednost. Malo kasnim, i moj čuvar počinje da bjesni. Toliko je uvrijeđen da, s pjenom na ustima, reži kao pas. Posmatra me kao lovinu, i ja počinjem da zebem. Sve mi ispada iz ruku koliko drhtim. Ne smijem da mu se primaknem, toliko liči na pomjerenog čovjeka. Polazi prema kamionu udnu logora vukući me za lakat, gadljivo, s dva prsta. 

 

Prepoznajem ljude. Jedan među njima još je u donjem vešu. Modar je zbog studi i trese se kao prut. Šofer se zagrijava veselo podvriskujući i tapkajući nogama u mjestu, s rukama u džepovima. Zauzevši mjesto u kamionu na lednoj klupi, shvatam da ovdje ni slamka više ne bi mogla da se udjene – jedva dišemo. Ovaj što sjedi naspram mene, spušta ciradu, i svi odahinjemo u gustom mraku. Totalno sljepilo traje kratko, i počinjemo se međusobno nazirati. Jedva se usuđujem udahnuti novu gutu vazduha. Svjetlosna mrlja, koja drhti na mom koljenu, švrlja po mojoj nozi. Pod svjetlećim okcem kostriješe se vite vlati straha. 

 

«Ako nas ne tjeraju u progonstvo, ovdje bismo negdje morali stati», glaska se moje Ja. 

 

Kao da smo uplovili u vavilonsku luku vriske, počinjem dočuvati šumove spolja, sve razgovjetniju gradsku huku. «Promjena mjesta gubitak je sjećanja na prošlost». Čovjek koji stoji uz šofera sa spiskom u ruci, kaže da iz kamiona izađe svako čije ime pročita. Putujemo dugo i vrlo sporo, zapravo, kao kad se bježi. Pri novom zaustavljanju ostaje nas pod ciradom osmoro, u ravnoteži mučnine moga nakostriješenog Ja, dvojine koja izmiče stanju. Napokon, došao je red da napustim klupu na kojoj nikog više uz mene nema. Kamion staje u mjestu-tačkici s musave mape, na nekoj stočnoj pijaci. 

 

«Na drumu», kaže mi moje drugo Ja, «pokraj zaboravljene bogomolje, radi birtija do zore. 

 

Pred kafanicom Zadnja kap samo nebo uliva mi nadu rasporedom svojih svjetlina. «Sve puteve pregaziti i saznati da drugog puta nema osim onog koji pripada tebi». Za sve kroz šta sam prošao, imam objašnjenje, ili sam imao. Čim kročim pod strehu načepim šoder, ispratim rijeku, zagledam se u brdo i, kao u kući ogledala, vidim samo ono što je dosad bilo nevidljivo. Za mnom, pahne jeza iz memljive zavjetrine gdje su, u žaru Titovih omladinaca, godinama bubačila djeca nepismenih stočara. Pragovima lednih šina zazuji tri stotine kilometara pustoši, divlje slobode, i zaustavi mi se duša u rešetkama na prozoru dežurne kućice čuvara druma. 

 

Ulazim u kafanu baš dok se raspravlja o životu i smrti. Priča davno ispričana ranjenim usnama. Za uskim stolom jedna je stolica na kojoj ne sjedi niko. Svi ćute i gledaju u mene netremice. Čekaju da zauzmem baš to prazno mjesto. Prolazim kroz tijesto dima dok mi se po nogavicama kače mazne mačke. Tek pošto sednem, oni nastavljaju svoje tihe priče ne obraćajući pažnju na mene. Uživam svoju grehotu, na mjestu predviđenom za užas u opijanju, za spasenje u užasu. Skazaljke sahata na zidu stoje ukopane na dvadeset i tri, i jasno se čuje uspavljujuće i prazno tiktakanje, skroz negdje u zemlji, pod mojim nogama. Uzalud čekam da čujem neku vijest iz daljine, dobru riječ o stanju u zemlji. Tamo, tiho i nerazgovjetno, umilni starci jedni drugima u bradu ponavljaju da je sve gotovo. Ježim se i pomišljam da vrisnem. Nikome od njih ne pristaje neodmjerena riječ i nikakva na brzinu sročena laž: svi ponešto kažu i svako se svakome zagleda u oči, bez bojazni. Starci svoje oči čuvaju za neke svoje vedrine i, u ovom času, od mene ne očekuju da kažem išta. Ćutim. 

 

Tiho je. 

 

Teški zidovi još pamte ježnju nemoćnih. Vazduh miriše na sirotinjski dom gdje je i prazno, drijemljivo žvakanje zadobilo ukus posta. A kad zatvorim oči, vidim poznati pejzaž: sred podneva, policijsku kućicu koja izbušena vjetrom drhti uz put na jari, pjegavcu modrine. Mačka na prozoru, s repom omotanim oko nogu, liči na vaznu koju sam nekoć vidio na starinskom grbu. Dok slušam lelek svirena i djetinju ciku, hvatam sebe izgubljenog među tuđim riječima. Svaka riječ jeste ugriz u srce. Vidim modre usne ubijenih i krvave kukce koje vire iz njihovih punih usta, u jakom koprcanju. To su slike kojih se plašim, naročito u snu. Znaš, ja nikad nisam sanjao. Sad više ne smijem ni oči da zatvorim, kao što ne smijem ni usta da otvorim, pustiji za jednu čovječnost, meru vječnosti. 

 

Ne znam koji je dan i mislim na tebe neprestano. Toliko mislim na tvoj osmijeh da mi, evo, otpadaju usne od jedrine zrelih narova, i osjećam, konačno, kako je dobro što sam se odrekao navike nadanja. Koliko sam puta, dok je bilo snage i jakih misli, uzdahnuo okrenut istoku mojih noći, tužan što mi život protiče u ovom kafezu samrlosti, u snatrenju nad znacima tuđih sudbina.  

 

Čuje se gong, u patosu, u zidu, u meni. 

 

Vrijeme je, dakle. 

 

Dok blehnem u luk truhlog svjetla ponad brda, u snop koji mami moje mrtve oči, konobar pita:

 

Može li još jedna?

 

Može! – kaže moje Ja.

 

Ako si pošao tamo, može li zadnja kaplja? – pita i, smijući se upire prstom u prozor kojeg, iz dalji, ispunjava crnjavina golog brda?

 

Može! – kažem ja.

 

Sigurno?

 

Sigurno! – kažemo mi.

 

Potom, bez riječi, uz škripu stolica, ustajemo složno, s mukom zbog duša koje nosimo na vratu. 

Na vratu koji pucka.