Na granicu smo stigli u noć, hladnu i tihu, kakva pred Božić zna biti pod južnim nebom našega jezika. Rano ujutro je bura, prapratnica, počistila tragove, obronci Mljeta na horizontu uranjali su u modrinu za koju nije bilo sumnje da je doista more, pučina na kojoj ne treba barba dok ju se ne osvijesti. Ustao sam rano kako bih što prije stigao prenijeti knjige s druge strane granice. Pjesnik je načuo kako idem onamo pa se raspitao ne bih li mu donio zbirku štampanu na Cetinju, stihovi su kao voda, teško je za njih, kao i buru, tihu i hladnu, armirati branu. Ali Pjesnik ne očekuje da donesem nekoliko knjiga, božićna mjera bila bi vreća puna mirišljavih otisaka. Carinici doduše odavna znaju da su pjesme izgubile potencijal, subverzivni i komercijalni, a i pjesnik je poznat, nije u otvorenom društvu vlastima prilično raspravljati s pjesnicima, tu vrstu granice preuzme ulica, pa ipak uvijek se može dogoditi trenutak nepažnje, zapisnik o carinskom prekršaju, ništa strašno niti osobno: pa vi najbolje znate, čuje se tada, da se knjige ne mogu prevoziti bez deklaracija; sudac za prekršaje će slegnuti ramenima i diktirati opomenu, platila bi se tek taksa, talog za novu zbirku. Do prvog prijelaza tek je nekoliko minuta, noćna svjetla još nisu ugašena i trebam brzo odlučiti hoću li tuda, preko Debelog Brijega, kroz jedan od zelenih prozorčića propisno dizajnirane mreže, ili obilazno, oko Konfina, gdje na hridi kakav usamljenik čuva zastavu i možda piše ali sigurno ne čita pjesme.
Htio bih se vratiti do deset jer bi u deset netko do koga mi je stalo trebao postati Barba, preuzeti ključić od štive. U hrvatskom se jeziku za predsjednika Sabora počelo govoriti barba; nehotična kao i svaki dobar stih, ta se figura za mene stopila s horizontom, onim iz djetinjstva kada bi mi pučina bila daleko, preko planine, i onog iz mladosti kada se vjeruje više nego sumnja pa se barba sad javlja kao jutarnja, kratka sjena, jedan od malog broja likova koji preostanu nakon što prapratnice počiste tragove. I dalje me muči to što me Ivo koji se ustao da nam skuha kavu pitao odakle je novi Barba, a ja se nisam mogao sjetiti, pa kada povežem nit prestane mi biti važno kuda ću prijeći. Ne tako davno prisege je sa zapovjednog mosta uzimao najstariji mornar iz Barbina podravskog zavičaja. Stari je mornar isto pisao pjesme, znao bi se, poput našeg Pjesnika, zanijeti nad pokojnicima, mnoge je nekrologe po seoskim, hlebinskim grobljima probdio u policijskom pritvoru. A onda je prodao kravu i na drugoj strani, preko granice, u Beču tiskao zbirku pjesama, doma nije bilo tiskarskog stroja koji bi ih povezao, nije bilo ruku koje bi se podigle za njega. Na granicu u Šentilju donio je u koferu više od nekoliko primjeraka, po jedan za onaj zbroj koji je sadržan u magistrali. Carinik je otvorio zatvorske rešetke iza kojih se krijumčar pjesama spokojno smiješio do kraja, ne želeći odande više izaći ni kada je, ne snalazeći se više, nevješto primao prisege.
Vraćao sam se polako, u velikom zamišljenom luku zaobilazeći Konfin. Priželjkivao sam nemoguće, da mi na Debelome Brijegu, gdje se preselio Šentilj, rasparaju pakete, da povjeruju kako u pjesmama koje nosim ima nešto nerazumljivo, da se zapitaju zašto se zbirke tiskaju drugdje, kako to da smo tek povratnici. Da se to kojim čudom dogodilo, da su me bar malo gnjavili, ne bih sutradan nazvao Barbu kako bi se carinski prekršaj stornirao, naprotiv bila bi to moja kopija ključića za našu štivu, zapisnik o prisezi koja se prati u mašti a ne na ekranu. Carinik se tek čudio što ondje radim dok Barba priseže, doimao mi se tako, vozio sam polako, kako bi prošle sve prisege, premda sam znao da ću se preračunati, jer na brod su pored bližnjih uvijek ukrcani i drugi, po njih se vraćamo da ne bismo izgubili granicu.
Konfin
_______________________________________________Borisu Špremu
Na granicu smo stigli u noć, hladnu i tihu, kakva pred Božić zna biti pod južnim nebom našega jezika. Rano ujutro je bura, prapratnica, počistila tragove, obronci Mljeta na horizontu uranjali su u modrinu za koju nije bilo sumnje da je doista more, pučina na kojoj ne treba barba dok ju se ne osvijesti. Ustao sam rano kako bih što prije stigao prenijeti knjige s druge strane granice. Pjesnik je načuo kako idem onamo pa se raspitao ne bih li mu donio zbirku štampanu na Cetinju, stihovi su kao voda, teško je za njih, kao i buru, tihu i hladnu, armirati branu. Ali Pjesnik ne očekuje da donesem nekoliko knjiga, božićna mjera bila bi vreća puna mirišljavih otisaka. Carinici doduše odavna znaju da su pjesme izgubile potencijal, subverzivni i komercijalni, a i pjesnik je poznat, nije u otvorenom društvu vlastima prilično raspravljati s pjesnicima, tu vrstu granice preuzme ulica, pa ipak uvijek se može dogoditi trenutak nepažnje, zapisnik o carinskom prekršaju, ništa strašno niti osobno: pa vi najbolje znate, čuje se tada, da se knjige ne mogu prevoziti bez deklaracija; sudac za prekršaje će slegnuti ramenima i diktirati opomenu, platila bi se tek taksa, talog za novu zbirku. Do prvog prijelaza tek je nekoliko minuta, noćna svjetla još nisu ugašena i trebam brzo odlučiti hoću li tuda, preko Debelog Brijega, kroz jedan od zelenih prozorčića propisno dizajnirane mreže, ili obilazno, oko Konfina, gdje na hridi kakav usamljenik čuva zastavu i možda piše ali sigurno ne čita pjesme.
Htio bih se vratiti do deset jer bi u deset netko do koga mi je stalo trebao postati Barba, preuzeti ključić od štive. U hrvatskom se jeziku za predsjednika Sabora počelo govoriti barba; nehotična kao i svaki dobar stih, ta se figura za mene stopila s horizontom, onim iz djetinjstva kada bi mi pučina bila daleko, preko planine, i onog iz mladosti kada se vjeruje više nego sumnja pa se barba sad javlja kao jutarnja, kratka sjena, jedan od malog broja likova koji preostanu nakon što prapratnice počiste tragove. I dalje me muči to što me Ivo koji se ustao da nam skuha kavu pitao odakle je novi Barba, a ja se nisam mogao sjetiti, pa kada povežem nit prestane mi biti važno kuda ću prijeći. Ne tako davno prisege je sa zapovjednog mosta uzimao najstariji mornar iz Barbina podravskog zavičaja. Stari je mornar isto pisao pjesme, znao bi se, poput našeg Pjesnika, zanijeti nad pokojnicima, mnoge je nekrologe po seoskim, hlebinskim grobljima probdio u policijskom pritvoru. A onda je prodao kravu i na drugoj strani, preko granice, u Beču tiskao zbirku pjesama, doma nije bilo tiskarskog stroja koji bi ih povezao, nije bilo ruku koje bi se podigle za njega. Na granicu u Šentilju donio je u koferu više od nekoliko primjeraka, po jedan za onaj zbroj koji je sadržan u magistrali. Carinik je otvorio zatvorske rešetke iza kojih se krijumčar pjesama spokojno smiješio do kraja, ne želeći odande više izaći ni kada je, ne snalazeći se više, nevješto primao prisege.
Vraćao sam se polako, u velikom zamišljenom luku zaobilazeći Konfin. Priželjkivao sam nemoguće, da mi na Debelome Brijegu, gdje se preselio Šentilj, rasparaju pakete, da povjeruju kako u pjesmama koje nosim ima nešto nerazumljivo, da se zapitaju zašto se zbirke tiskaju drugdje, kako to da smo tek povratnici. Da se to kojim čudom dogodilo, da su me bar malo gnjavili, ne bih sutradan nazvao Barbu kako bi se carinski prekršaj stornirao, naprotiv bila bi to moja kopija ključića za našu štivu, zapisnik o prisezi koja se prati u mašti a ne na ekranu. Carinik se tek čudio što ondje radim dok Barba priseže, doimao mi se tako, vozio sam polako, kako bi prošle sve prisege, premda sam znao da ću se preračunati, jer na brod su pored bližnjih uvijek ukrcani i drugi, po njih se vraćamo da ne bismo izgubili granicu.