Učenici koji su pohađali Drugu gimnaziju u Sarajevu 70-ih i 80-ih godina veoma dobro znaju da se blizu škole, u Ulici kralja Tomislava, sada u ulici Koševo, u nivou ulaza u park nalazila slastičarna “Dvije ruže”. Slastičar je bio veoma simpatični pripadnik albanske nacionalnosti koji je gotovo sve goste oslovljavao nazivom „komšo“. Taj izraz se udomaćio među rajom iz mog i susjednih razreda tako da je uobičajeno bilo reći da se veliki odmor provodi kod Komše na kolačima. Slastičar ili gazda, tada nas uopšte status Komše nije interesovao, bio je manji čovjek, okrulog lica, veselog izgleda, kome je kecelja jedva prekrivala solidan stomačić.
Izbor kolača je bio prilično oskudan. Današnji moderni nutricionisti ne bi ni pogledali kolače koji su se tada prodavali. Osnova svih slastica su bili šećer, margarin, jaja, šlag i neke vještačke boje. Komšo je bio poznat po rolatu, kolaču koji je imao neku čudnu gravitacionu težinu. Kilogram rolata je mogao stati u lončić od dva deca. Rolat se prodavao na vagu, a pojedenih deset dekagrama je bilo dovoljno da vratna arterija počne otkucavati kao zidni sat. Za rolat je važila pošalica da je jednako težak ako ti padne na nogu ili na želudac.
Negdje u trećem razredu gimnazije opkladio se Peko, jedan novokomponovani bilder iz suprotne smjene, u ne male pare, da će pojesti kilu rolata za vrijeme velikog odmora. Većina učenika nije vjerovala da će mu to poći za rukom, da taj podvig neko može izvesti bez medicinske intervencije.
Sa nestrpljenjem smo dočekali dan odluke. Slastičarna je bila puna Pekinih navijača, konzumenata marcipana i šećerlama i nas koji smo bili sigurni da će Peko pokleknuti pred izazovom. Malo je ko brinuo da li će zakasniti na čas koji je dolazio nakon velikog odmora. Peko je krenuo prilično ofanzivno sa prvih šest zalogaja. Djelovalo je da će bez problema dobiti opkladu. Na sedmom i osmom uspori, na devetom zastade. Uhvati se za glavu, problijedi. Jedva promrsi kroz zube koji su bili oblijepljeni tamnim, zgusnutim margarinskim sadržajem: „Da mi je viršla“. Jadnik je vjerovatno mislio da treba pojesti nešto slano kako bi presjekao ukus mase u kojoj je šećer krckao pod zubima. Nedugo nakon toga Peko duboko udahnu, ustade, provuče se kroz formiran špalir učenika, otrča preko ulice u park i povrati. Šereti su kasnije pravili šale da je u sadržaju povraćotine bilo i manjih gevihta.
Za slastičara Komšu je važila ova anegdota. Ja u nju ne vjerujem, vi kako hoćete. Jednom su, kažu, u slastičarnu došla dva kršna momka, jedan čičkav i jedan ćelav. Najeli se solidno kolača i napili boze. Kada su završili sa konzumiranjem, Ćelo reče da će platiti ceh. Čičkavi se usprotivi, ni da čuje, hoće on da račun izmiri. Svaki insistira da ceh plati. Skoro se posvađaše. Da bi se sukob izbjegao, Komšo predloži da račun platiti onaj koji prvi dotrči do velikih jablana u parku. Akteri na prijedlog Komše pristadoše. Čučnuše u startne pozicije na ulazu u slastičarnu. Kao na nekom ozbiljnom trkalištu, Komšo keceljom dade znak da trka krene. Momci velikom brzinom otrčaše prema parku, prođoše pored jablana koji su trebali biti zamišljena ciljna ravnina i nastaviše trčati. Kažu da je Komšo dugo, dugo gledao za konzumentima neplaćenih produkata koji su udaljavajući se od slastičarne postajali sve manji i manji.
Došlo je novo vrijeme. Moje kćerke sada prave kolače od chia, goji i acai bobica, kokosovog, bademovog i sojinog mlijeka, avokada, brašna od spelte… Nije to meni čemu, nemaju ti kolači miris mog djetinjstva. Nema više ni slastičarne „Dvije ruže “. Iako sam se istinski trudio, nisam uspio saznati da li je Komšo živ, da li su on i njegova familija negdje na kugli zemaljskoj nastavili posao kojim su se bavili. Volio bih da je ovdje, u mom gradu, da se sa nekim gelipterom opkladim da ću pojesti kilogram Komšinog rolata. Iz inata, makar odmah povratio.
Komšo
Učenici koji su pohađali Drugu gimnaziju u Sarajevu 70-ih i 80-ih godina veoma dobro znaju da se blizu škole, u Ulici kralja Tomislava, sada u ulici Koševo, u nivou ulaza u park nalazila slastičarna “Dvije ruže”. Slastičar je bio veoma simpatični pripadnik albanske nacionalnosti koji je gotovo sve goste oslovljavao nazivom „komšo“. Taj izraz se udomaćio među rajom iz mog i susjednih razreda tako da je uobičajeno bilo reći da se veliki odmor provodi kod Komše na kolačima. Slastičar ili gazda, tada nas uopšte status Komše nije interesovao, bio je manji čovjek, okrulog lica, veselog izgleda, kome je kecelja jedva prekrivala solidan stomačić.
Izbor kolača je bio prilično oskudan. Današnji moderni nutricionisti ne bi ni pogledali kolače koji su se tada prodavali. Osnova svih slastica su bili šećer, margarin, jaja, šlag i neke vještačke boje. Komšo je bio poznat po rolatu, kolaču koji je imao neku čudnu gravitacionu težinu. Kilogram rolata je mogao stati u lončić od dva deca. Rolat se prodavao na vagu, a pojedenih deset dekagrama je bilo dovoljno da vratna arterija počne otkucavati kao zidni sat. Za rolat je važila pošalica da je jednako težak ako ti padne na nogu ili na želudac.
Negdje u trećem razredu gimnazije opkladio se Peko, jedan novokomponovani bilder iz suprotne smjene, u ne male pare, da će pojesti kilu rolata za vrijeme velikog odmora. Većina učenika nije vjerovala da će mu to poći za rukom, da taj podvig neko može izvesti bez medicinske intervencije.
Sa nestrpljenjem smo dočekali dan odluke. Slastičarna je bila puna Pekinih navijača, konzumenata marcipana i šećerlama i nas koji smo bili sigurni da će Peko pokleknuti pred izazovom. Malo je ko brinuo da li će zakasniti na čas koji je dolazio nakon velikog odmora. Peko je krenuo prilično ofanzivno sa prvih šest zalogaja. Djelovalo je da će bez problema dobiti opkladu. Na sedmom i osmom uspori, na devetom zastade. Uhvati se za glavu, problijedi. Jedva promrsi kroz zube koji su bili oblijepljeni tamnim, zgusnutim margarinskim sadržajem: „Da mi je viršla“. Jadnik je vjerovatno mislio da treba pojesti nešto slano kako bi presjekao ukus mase u kojoj je šećer krckao pod zubima. Nedugo nakon toga Peko duboko udahnu, ustade, provuče se kroz formiran špalir učenika, otrča preko ulice u park i povrati. Šereti su kasnije pravili šale da je u sadržaju povraćotine bilo i manjih gevihta.
Za slastičara Komšu je važila ova anegdota. Ja u nju ne vjerujem, vi kako hoćete. Jednom su, kažu, u slastičarnu došla dva kršna momka, jedan čičkav i jedan ćelav. Najeli se solidno kolača i napili boze. Kada su završili sa konzumiranjem, Ćelo reče da će platiti ceh. Čičkavi se usprotivi, ni da čuje, hoće on da račun izmiri. Svaki insistira da ceh plati. Skoro se posvađaše. Da bi se sukob izbjegao, Komšo predloži da račun platiti onaj koji prvi dotrči do velikih jablana u parku. Akteri na prijedlog Komše pristadoše. Čučnuše u startne pozicije na ulazu u slastičarnu. Kao na nekom ozbiljnom trkalištu, Komšo keceljom dade znak da trka krene. Momci velikom brzinom otrčaše prema parku, prođoše pored jablana koji su trebali biti zamišljena ciljna ravnina i nastaviše trčati. Kažu da je Komšo dugo, dugo gledao za konzumentima neplaćenih produkata koji su udaljavajući se od slastičarne postajali sve manji i manji.
Došlo je novo vrijeme. Moje kćerke sada prave kolače od chia, goji i acai bobica, kokosovog, bademovog i sojinog mlijeka, avokada, brašna od spelte… Nije to meni čemu, nemaju ti kolači miris mog djetinjstva. Nema više ni slastičarne „Dvije ruže “. Iako sam se istinski trudio, nisam uspio saznati da li je Komšo živ, da li su on i njegova familija negdje na kugli zemaljskoj nastavili posao kojim su se bavili. Volio bih da je ovdje, u mom gradu, da se sa nekim gelipterom opkladim da ću pojesti kilogram Komšinog rolata. Iz inata, makar odmah povratio.
Sarajevo 20.04.2018. godine