Sjetio se danas, bez nekog posebnog povoda, Miće Damjanovića. Čovjek je to o kojemu ja skoro ništa ne znam, a on je o meni, sasvim sigurno, znao sve. On i njegova supruga Božica bili su, naime, prve komšije s mojim dedom i bakom u Sarajevu, Lenjinova ulica 127 A, valjda cijeli život. U vrijeme rata i okupacije, a pogotovo zbog situacije baš na toj Grbavici, taj komšijski odnos je dodatno ojačao i postao skoro pa familijaran. Znajući pri tome koliko su moji deda i baka voljeli pričati o svojim unucima, Mićo Damjanović je, palo mi je tek sada na pamet, o meni znao vjerojatno i više nego što ga je zanimalo… Ja sam, s druge pak strane, o njemu znao samo ono što sam vidio svaki put kada bih posjećivao svoje, a onda bi mi oni na odlasku rekli da se obavezno javim Mići i Božici vrata do njihovih.
Ja bih pozvonio, čuo Božicu kako dolazi do vrata i otključava, a onda bih njega ugledao tamo negdje iza nje u polumraku kako se – poštivajući bespogovorno tu proceduru nekoliko puta godišnje – pomalo pogrbljenih leđa dolazi pozdraviti i pitati šta ima u Zagrebu.
‘Slušaju li cure?’, dodao bi, a onda, i prije nego što bi dobio neki odgovor, koji je tih godina bezbeli mogao biti samo negativan, uhvatio bi kroz debele naočale strogi pogled svoje inače blage supruge i, pomirljivo se povukao uz riječi: ‘dobro, dobro… samo pitam.’
Bila je to tako dobro uigrana scena puna neke topline koja je svojstvena za te sarajevske komšiluke, da sam ja kojim slučajem neki talentiran filmaš, kakvih je u Bosni puno, a ne ovdje neki kurac, kakvih je još više, pretvorio bih to u film i Bosna bi sada cekala svoj treći, a ne drugi Oskar…
Imali su Mićo i Božica i dvoje svoje unučadi, djeca od njihove kćeri Mire koja je išla s mojim roditeljima u razred i bila, nota bene, najbolja ucenica, ali kako su oni živjeli u Americi, ova moja kratka javljanja na njihova vrata bila su neka vrsta nadomjesti za njihove po prirodi stvari mnogo rjeđe posjete.
Nije se, međutim, niti jednom dogodilo da su Mići i Božici unučad dosla u posjetu, na taj legendarni deseti sprat nebodera u ulici koja je s vremenom promijenila naziv u Grbavička, a da nisu pozvonili na vrata kod mojih dede i bake…
I to je, eto, sve što znam o čovjeku čije ime i prezime se skoro pa svakodnevno moglo čuti u mojoj familiji prvih tridesetak godina mog života, sve dok mi nisu umrli deda i baka. Od tada, evo, nisam ga čuo niti jedanput i danas mi je, bez nekog posebnog povoda, palo na pamet.
Mićo Damjanović!
Nisam bio čak ni sasvim siguran dal je Mićo još uvijek živ, pa sam morao nazvati mamu da provjerim, a ona mi je rekla da nažalost više nije i, podsjetila me, ko zadnjeg idiota (!), a kakav prečesto znam ispasti, da sam mu čak bio i na sprovodu. Zatekao sam se baš tada u Sarajevu i, opet valjda kao izaslanik njegovog unuka i unuke, ali i moje cijele porodice koja se nije mogla tako kratkoročno organizirati, ispratio ga na groblju Svetog Marka.
Žao mi je što za njegova života nisam više saznao o Mići, ali i ovo, da je bio dobar čovjek i komšija, a što se moglo shvatiti već nakon par sekundi provedenih na njegovom kućnom pragu, dovoljno je da samo to sjećanje na njega – do kojega je danas došlo, pa i u vidu ove kratke priče – bude itekako poseban povod!
Jednog dana, kada i sam odem tamo gore, mnogo više gore od onog desetog sprata u Lenjinovoj ulici na koji sam uvijek tako rado odlazio, te ponovno budem i sa svojim dedom i bakom, obavezno ću se javiti Mići i Božici. Već sad znam gdje ću pronaci njihova vrata.
Komšija Damjanović
Sjetio se danas, bez nekog posebnog povoda, Miće Damjanovića. Čovjek je to o kojemu ja skoro ništa ne znam, a on je o meni, sasvim sigurno, znao sve. On i njegova supruga Božica bili su, naime, prve komšije s mojim dedom i bakom u Sarajevu, Lenjinova ulica 127 A, valjda cijeli život. U vrijeme rata i okupacije, a pogotovo zbog situacije baš na toj Grbavici, taj komšijski odnos je dodatno ojačao i postao skoro pa familijaran. Znajući pri tome koliko su moji deda i baka voljeli pričati o svojim unucima, Mićo Damjanović je, palo mi je tek sada na pamet, o meni znao vjerojatno i više nego što ga je zanimalo… Ja sam, s druge pak strane, o njemu znao samo ono što sam vidio svaki put kada bih posjećivao svoje, a onda bi mi oni na odlasku rekli da se obavezno javim Mići i Božici vrata do njihovih.
Ja bih pozvonio, čuo Božicu kako dolazi do vrata i otključava, a onda bih njega ugledao tamo negdje iza nje u polumraku kako se – poštivajući bespogovorno tu proceduru nekoliko puta godišnje – pomalo pogrbljenih leđa dolazi pozdraviti i pitati šta ima u Zagrebu.
‘Slušaju li cure?’, dodao bi, a onda, i prije nego što bi dobio neki odgovor, koji je tih godina bezbeli mogao biti samo negativan, uhvatio bi kroz debele naočale strogi pogled svoje inače blage supruge i, pomirljivo se povukao uz riječi: ‘dobro, dobro… samo pitam.’
Bila je to tako dobro uigrana scena puna neke topline koja je svojstvena za te sarajevske komšiluke, da sam ja kojim slučajem neki talentiran filmaš, kakvih je u Bosni puno, a ne ovdje neki kurac, kakvih je još više, pretvorio bih to u film i Bosna bi sada cekala svoj treći, a ne drugi Oskar…
Imali su Mićo i Božica i dvoje svoje unučadi, djeca od njihove kćeri Mire koja je išla s mojim roditeljima u razred i bila, nota bene, najbolja ucenica, ali kako su oni živjeli u Americi, ova moja kratka javljanja na njihova vrata bila su neka vrsta nadomjesti za njihove po prirodi stvari mnogo rjeđe posjete.
Nije se, međutim, niti jednom dogodilo da su Mići i Božici unučad dosla u posjetu, na taj legendarni deseti sprat nebodera u ulici koja je s vremenom promijenila naziv u Grbavička, a da nisu pozvonili na vrata kod mojih dede i bake…
I to je, eto, sve što znam o čovjeku čije ime i prezime se skoro pa svakodnevno moglo čuti u mojoj familiji prvih tridesetak godina mog života, sve dok mi nisu umrli deda i baka. Od tada, evo, nisam ga čuo niti jedanput i danas mi je, bez nekog posebnog povoda, palo na pamet.
Mićo Damjanović!
Nisam bio čak ni sasvim siguran dal je Mićo još uvijek živ, pa sam morao nazvati mamu da provjerim, a ona mi je rekla da nažalost više nije i, podsjetila me, ko zadnjeg idiota (!), a kakav prečesto znam ispasti, da sam mu čak bio i na sprovodu. Zatekao sam se baš tada u Sarajevu i, opet valjda kao izaslanik njegovog unuka i unuke, ali i moje cijele porodice koja se nije mogla tako kratkoročno organizirati, ispratio ga na groblju Svetog Marka.
Žao mi je što za njegova života nisam više saznao o Mići, ali i ovo, da je bio dobar čovjek i komšija, a što se moglo shvatiti već nakon par sekundi provedenih na njegovom kućnom pragu, dovoljno je da samo to sjećanje na njega – do kojega je danas došlo, pa i u vidu ove kratke priče – bude itekako poseban povod!
Jednog dana, kada i sam odem tamo gore, mnogo više gore od onog desetog sprata u Lenjinovoj ulici na koji sam uvijek tako rado odlazio, te ponovno budem i sa svojim dedom i bakom, obavezno ću se javiti Mići i Božici. Već sad znam gdje ću pronaci njihova vrata.
20.03.2021.