Podnevni list prvi je objavio vijest koja će uskoro obići svijet. Trojica Riječana probudila su se iz kome nakon punih dvadeset godina. Bio je to toliko nevjerojatan događaj da isprva u njega nitko nije povjerovao. Ni liječnici, ni roditelji, članovi obitelji, prijatelji, nitko osim mladog novinara Vuka Pljukanca sklonog svakom vidu senzacionalizma.
– Kažeš probudili se iz kome?
– Majke mi, evo ih gdje mrmljaju nešto nesuvislo već sat vremena – odgovori mu mlada studentica Medicinskog fakulteta.
– I kažeš – dvadeset godina?
– Dvadeset. Tako piše ovdje u dokumentaciji.
– A što rade na fakultetu?
– Pa u bolnici ih nisu više smjeli držati zbog štednje, a fakultet je imao neki istraživački program pa su ih ovdje garažirali.
– Dvadeset godina, sunce ti jebem, pa kakva je to koma bila – kao da je sam sa sobom novinar bistrio šokantnu informaciju.
Dvadeset godina bili su mladi Riječani na aparatima i već su svi osim njihovih roditelja izgubili svaku nadu, pa i interes za ukomiranu trojku. Zapravo, osim nadobudnih studenata koji su se iz godine u godinu izmjenjivali uz njihova tijela, određeni interes imao je Medicinski fakultet koji je u ime proučavanja slučajeva dugovječne kome primao lijep novac iz državnog proračuna, a govorkalo se i o potporama iz EU. Uostalom, samo u Velikoj Britaniji liječnici drže gotovo tisuću pacijenata u komi u nadi kako će se jednog dana probuditi.
Virna Štok bila je jedna od studentica na vječnoj straži pored trojice temeljito ukomiranih, a igrom slučaja prva koja je čak i rođena nakon što su Hinko, Vinko i Dinko, kako su ih u šali zvali studenti, pali u komu. Virna Štok bila je te večeri u sobi 377, sobi s tri vegetirajuća tijela kada su se jedan po jedan počeli buditi.
– Mrmlj – reklo je prvo tijelo, polegnuto uz prozor sa zamućenim staklom, a studentica je pomislila da umišlja.
– Mrm, mrlje – ponovilo je tijelo za kojeg je Virna bila sigurna da nije u stanju reći ni riječ. Koliko je do tada naučila, ljudi u stanju kome nisu govorili. Odložila je knjigu iz farmakologije i zagledala se u Hinka, kako su zvali plavokosog ukomiranog pacijenta.
– Mr, mr, prle, mrlja – izgovorio je sad jasno otvorivši usta Hinko. Zatreptao je lijevim okom na trenutak, promrmljao još jednom nešto kao “mrle, prlja”, duboko uzdahnuo i opet se smirio.
Virna Štok prihvatila se dežurstva u sobi 377 jer je to bila dobra prilika za učenje u miru. Tri pacijenta u dvadesetogodišnjoj komi možda nisu bili ugodno društvo, ali bar nisu gnjavili. Do sada, do ove večeri. Nevjerojatno, kao da se jedan probudio, pomislila je studentica i pogledala u njegov bolesnički dosje.
Bilo je to nekoliko debelih fascikli punih bilježaka, nalaza, snimaka i ponajviše liječničkih škrabotina. Već je ranije imala taj kupus u rukama i sada je samo potvrdila da se pacijent zvan Hinko zapravo zove Miran Puž i da je u neprekinutoj komi već dvadeset godina. Nekoliko je puta zabilježeno da striže desnim uhom, ali nikada do sada nije progovorio.
Spremala se o neobičnom događaju izvijestiti voditeljicu programa nadziranja bolesnika u komi pri Medicinskom fakultetu, kadli je iz takta izbaci neobičan zvuk koji je došao s kreveta u sredini sobe.
– Gr, gra, ralj – učinilo joj se da sada govori Vinko, najmršaviji pacijent u sobi.
– Kralj, kralj – sasvim je jasno čula sljedeće riječi pacijenta.
– Kra-a, kra – zakraštao je za kraj prvog javljanja Vinko, pravim imenom Ico Kučina, i vidno se umorivši uzdahnuo i zamuknuo.
Sve je postalo krajnje zbunjujuće za Virnu pa je smjesta nazvala kolegicu Irmu koja je prije nje volontirala uz trojicu ukomiranih.
– Ne, nisu ništa govorili, naravno da nisu.
– Jesu li mrmljali, jesi li išta čula?
– Ništa, zaboga, pa oni su u komi već dvadeset godina.
– Meni se čini da su se dvojica probudila.
– Pričaš gluposti. Umorna si.
– Nisam umorna, mrmljali su nešto nesuvislo kao “mrle, prle, kralj”.
– Jesi uzimala nešto? Na čemu si večeras?
Razgovor s Irmom bio je beskoristan pa je Virna o neobičnom događaju izvijestila asistenticu dr. Višnju Bjelobrk-Češljugar koja je koordinirala nadzor pacijenata u sobi 377. Isprva se nije javljala, a potom je rekla da će o svemu razgovarati za tri dana kada se vrati sa seminara o triperomicinu u Lisabonu.
– Mr, mrlje, prlje – začulo se ponovno s prvog kreveta.
– Kra, kra, kralj – razgovijetno se čulo s drugog.
– Sra, la, srle – sve je upotpunio nesuvisli bolesnik s trećeg kreveta.
Kako i koga uvjeriti da se u sobi 377 na Medicinskom fakultetu događa nešto nesvakidašnje, pitala se Virna Štok i potom nazvala dežurnu liječnicu na Klinici za neurologiju. Tamo joj se javila medicinska sestra objasnivši da liječnica spava snom pravednika, te primijetivši da je nemoguće da se netko probudi iz kome nakon dvadeset godina.
– Draga moja, ako su čekali dvadeset godina, to svakako nije hitan slučaj – zvonko se nasmijala dežurna sestra i otpravila studenticu.
Situacija je zahtijevala brzu i radikalnu odluku pa je Virna odlučila nazvati poznanika koji je radio u novinama. Nije mu doduše previše vjerovala, ali je mislila da je i sama u toliko nevjerojatnoj situaciji da iz nje mora izaći na nekonvencionalan način.
2.
– Kažeš probudili se iz kome – pitao je Vuk Pljukanac ni sam ne vjerujući što je upravo čuo.
Nakon što je studentica novinaru detaljno prepričala sve što je te večeri doživjela, on je stvar preuzeo u svoje ruke. Nazvao je, korektnosti radi, iskusnu novinarku koja je pratila sektor zdravstva, ali ga je ova otpilila po kratkom postupku jer je, kazala je, na važnom seminaru o triperomicinu u Lisabonu. Profesionalne regule tjerale su Pljukanca da nazove i dr. Višnju Bjelobrk-Češljugar, ali ta mu se uopće nije odazvala.
Sjeo je na moped i pošao kroz noć na Medicinski fakultet. Virna ga je dočekala na glavnom ulazu i uvela u splet hodnika koji je vodio do sobe 377. Prazne hodnike propješačili su bez pitanja, Vuk je stiskao mali blok “Lipa IV”, a Virna je grizla usne. Prije ulaska u sobu 377 duboko su uzdahnuli.
– Da vidim.
– Ulazimo.
Tri pacijenta ležala su u savršenom skladu. Ništa nije odavalo da se ovdje događa nešto zanimljivo ili nesvakidašnje. Ako izuzmemo da su sva trojica već dvadeset godina u komi. Vuk zaključi da može priču napisati i ako je studentica sve izmislila. Sama činjenica da u jednoj sobi, zaboravljeni od svih, leže tri muškarca u komi dovoljna je za dobar plasman u novinama.
– Oni su fakat u komi.
– Mmm, da, ali stvar je u tome da su se počeli buditi.
– Nemam taj dojam – hladnim će glasom Vuk trenutak prije no što će se smrznuti od straha.
Tijelo polegnuto uz vrata ispustilo je gromoglasan “prot” i nekoliko malih “drok-dro-dr” zvukova. Od neočekivanog prdeža novinar se zbuni.
– Nisam znao da ljudi prde dok su u komi.
– Nisam ni ja.
Buđenje Dinkovih crijeva kao da je potaknulo ostalu dvojicu ne reakciju.
– Mr, mr, mrle, prle – javio se glas s prvog kreveta.
– Kr, kra, kralj je, nije mrle – kao da mu odgovara ovaj iz sredine.
– Sr, sre, srle, sranje – zaključi ovo javljanje iz kome treći.
Vuk i Virna odmaknu se korak unatrag, nesigurni što bi sada trebali učiniti. Za svaki slučaj, studentica otvori prozor da uđe malo svježeg zraka. Tri muškarca su kratko vrijeme nesuvislo mrmljala, a potom su, činilo se, svi opet pali u duboku komu.
– Ne znam za tebe – krene objašnjavati Vuk – ali ja idem u redakciju napisati svoj tekst.
– Ja ostajem ovdje. Sve sam pokušala animirati, ali mi nitko ne vjeruje. Valjda će povjerovati kada sutra vide tvoj tekst, a do tada ću ja bdjeti uz ovu trojicu.
– Ako se nešto dogodi, a ti me, molim te, smjesta nazovi – zaključno će novinar.
Prije no što se okrenuo prema izlaznim vratima napravio je korak prema Virni kao da će je zagrliti, ali se u posljednji čas pribrao i samo je prijateljski potapšao po ramenu. Glupo se nasmiješio, a ona mu je istim uzvratila. Nitko joj nije vjerovao te čudne večeri osim tog površnog znanca i, mislila je, površnog novinara.
3.
– Kažeš probudili se iz kome – pitao je noćni urednik Podnevnog lista mladog kolegu.
– Probudili se iz kome.
– Imaš sve njihove izjave?
– Nemam niti jednu.
– Kako nemaš?
– Pali su ponovno u komu.
– Imaš izjavu doktora?
– Ne javlja mi se nitko, kasno je čovječe. Ponoć je.
– Onda to ne možemo objaviti.
– Možemo, imam siguran izvor, a osim toga, vidio sam svojim očima.
Vuk je dobio mali prostor na dnu šeste stranice. Vijest od petsto znakova, bio je neumoljiv urednik kojem se nije dalo u ponoć rušiti cijeli koncept sutrašnjih novina. Vuk je mislio da je dežurni kompletan idiot, ali se nije usudio suprotstaviti. Umjesto toga, uhvatio se tastature.
RIJEKA – Trojica muškaraca probudila su se iz kome nakon dvadeset godina – potvrdio nam je jučer dobro obaviješteni izvor s Medicinskog fakulteta gdje su pacijenti održavani na životu sve ove godine. Prema prvim informacijama riječ je o Miranu Pužu (38), Ici Kučini (38) i Roku Vakcini (37), Riječanima koji su pod nikad razjašnjenim okolnostima pali u komu prije dva desetljeća. Liječnici za sada nisu željeli komentirati neočekivani preokret u liječenju ovih pacijenata. V. P.
– Jesu li se još budili – nazvao je Vuk svoju doušnicu s Medicinskog fakulteta prije spavanja.
– Jesu, ali govore samo te budalaštine: mrle, srle, prlja, kralj. Ne znam to protumačiti.
Vidjet ćemo sutra, možda će biti duže prisebni.
4.
Noć velikog buđenja bila je iza svih, a dan je donio ekskluzivnu informaciju u Podnevnom listu. Ustali iz kome nakon dvadeset godina!
– Kažeš probudili se iz kome? – odgovarao je dekan Medicinskog fakulteta dr. Krunoslav Zaplotnjak na ranojutarnji poziv.
– Ona trojica, Hinko, Vinko i Dinko?
– Neka sam proklet, idem nazvati Češljugarku – zaključi Zaplotnjak.
Češljugarka se jedva probudila nakon vrlo duge večere u Lisabonu, a portugalski shiraz i vremenska razlika nisu joj išli u prilog. Kroz maglu se sjećala da je sinoć imala neki poziv i da je studentica spominjala neke ludosti o buđenju iz kome. Evo sada i dekan s istom pričom.
– Ma u kakvim novinama to piše?
– U Podnevnom listu.
– Nemoguće, pa Uršula Paprat koja za Podnevni prati zdravstvo je sinoć pila sa mnom.
– Molim?
– Bila. Mislim, bila je sa mnom. Ovdje smo zajedno na seminaru o triperomicinu.
– Neki Vuk Pljukanac je pisao članak.
– Ma to su izmišljotine, on je trač novinar, dekane, pustite sad to žutilo. Ja dolazim za dva dana pa ću ispitati slučaj – zaključi dr. Češljugar kojoj se pred očima ljuljao cijeli Atlantik.
Dekan ipak žurno ode na fakultet i zaputi se u sobu 377. Virna Štok naglo se trgne iz polusna ugledavši na vratima starog dekana.
– Probudili se iz kome, ha?
– Dobar dan, dekane. Da, dekane.
– Nemam taj dojam, mlada kolegice.
– Vjerujte mi, svakih nekoliko sati progovore par riječi.
– Vidjet ćemo – zamišljeno će dekan koji potom nazove kolegu Špišića i kolegice Kesoviju, Kondžu i Rušiš-Kočiš.
Prije devet sati soba 377 bila je puna kao šipak. Natiskalo se tu pet profesora i petero studenata koji su se volonterski smjenjivali u nadzoru ukomiranih pacijenata. Svi su napeto buljili u trojicu pacijenata neko vrijeme kadli ih iz misli prene štropot Dinkova prdeža.
– Što je to bilo? – pitala se profesorica Rušiš-Kočiš, našto su neki zakolutali očima. Lagani žamor prekinuo je profesor Špišić koji je opazio da pacijent do prozora striže ušima.
– To nije posve neuobičajeno, kolega – odgovori mu dekan.
Hinko nije stao samo na striženju već je uslijedio dobro poznati repertoar mrmljanja.
– Mr, mr, mrle – počeo je govoriti pacijent do prozora na sveopće iznenađenje.
– Mrle, prle, prlja, mrlja – nastavio je mrmljati, a svi su zinuli.
Ponovio se večernji scenarij. Hinko je mrmljao, Vinko je govorio “kra-kra-kralj”, a Dinko je frfljao nešto nalik na “sele-srle”. Potom su jedan po jedan počeli zijevati, činilo se i da žmirkaju očima, te šire nosnice.
5.
– Kažeš, probudili se iz kome nakon dvadeset godina i to je za tebe vijest koja ide na dno šeste stranice? – urlao je glavni urednik Podnevnog lista Janko Pripušić na noćnog urednika.
Telefonski razgovor vrvio je sočnim psovkama i nakon što mu je pobrojao sve pretke zaključno s onima čiji repovi vise sa stabla i doveo ih u nekovrsnu kopulaciju s psom, glavni je urednik suspendirao svog tupog redakcijskog kolegu. Već u devet ujutro svi domaći, a i neki svjetski portali prenijeli su vijest iz Rijeke o trojici pacijenata koji su se probudili iz dugogodišnje kome.
– Kakva roba – glasno je zdvajao Pripušić. – Kakva roba, a sada smo to svima dali na pladnju. Ali nije dugo razbijao glavu jučerašnjim propustom, već je poslao malog Vuka s fotoreporterom na Medicinski fakultet, a druge ekipe su tražile roditelje i po arhivi kopale što se dogodilo prije dvadeset godina.
Vuk Pljukanac, novinar Podnevnog lista, i fotoreporter Oskar Parnjak jurili su na Medicinski fakultet, ali nisu mogli dalje od staklenih vrata koja su vodila u hodnik na kraju kojeg se nalazila soba 377. Dvojica kršnih momaka iz osiguranja već su bili pozvani da blokiraju ulaz. S dobrim razlogom jer do deset ujutro skupilo se dvadesetak novinara, snimatelja i nekoliko televizijskih ekipa. Sve u svemu lijep kaos u zapadnom krilu fakulteta.
– I kažeš probudili se iz kome ? – podigne obrve fotoreporter.
– Nakon dvadeset godina – odgovori mu Vuk i zamisli se nad time.
6.
Prije no što su postali Hinko, Vinko i Dinko, oni su bili Gaja, Raja i Vlaja, a još prije – Miran Puž, Ico Kučina i Roko Vakcina. Tri osamnaestogodišnjaka poznatija pod nadimcima Špric, Kurči i Droza, a još poznatiji pod imenom punk grupe Trsatski kurci. Sve u svemu, posve normalni mladi ljudi, ako izuzmemo čudnu ambiciju da sviraju punk nakon što je već pomalo izašao iz mode. Bili su još djeca kada su prvoborci riječke scene počeli strugati po gitarama i revati po gradskim rupama na oduševljenje prvih sljedbenika, ali su se nekako ukrcali u posljednji punk vagon prije no što će veći dio scene završiti u disku materinu.
– Mogli bi malo svirati – poticao je plavokosi Špric frendove dok su sjedili nad obalom Rječine i buljili u prazno.
– Mogli bi naći neke curice – odgovarao je Kurči, kratkoošišani imitator Sida Viciousa.
– To ti je povezano, oderemo koncert i evo ti curica da možeš birati – objašnjavao je Špric.
– A mogli bi i naći neku travicu pa će nam curice same doći – razvio je Droza alternativnu teoriju.
– Okej, nabavimo travicu, odsviramo stvari i pokupimo curice – sve je sintetizirao Špric, visoki, robusni pjevač.
U stvarnosti, bend nije imao gotovo nikakve šanse da javno nastupi nakon nedavnog incidenta na Ri-rocku kada im je nakon refrena “moj je stari pravi diša, sekretarki pičku šiša” riknulo pojačalo, a Špric je pred razdraganom publikom konstatirao da je “opet crk’o Marshall”. Nakon što je “maršal crk’o” na koncertu Zabranjenog pušenja, njegovo je drugo crkavanje već bilo previše za čuvare poretka. Inspektor Kurbanović iz tajne policije jasno im je dao do znanja da će se pobrinuti da neko vrijeme ne sviraju.
– Ja više neću da ćutim – rekao im je inspektor Kurbanović i objasnio da mu je muka u želucu od napada na druga Tita.
Trojica mladića na ogradi Rječine nisu mogli pronaći nikakve curice jer su ih sve mlađe pankerice već pročitale, a starijima nisu bili zanimljivi. Brzo se pročulo da bend djeluje vrlo uigrano pa je dovoljno da jednog člana pozovete na tulum, a da se stvore sva trojica i naprave štetu o kojoj će susjedi pričati danima. Jednom su toliko uporno naskakivali na zid između blagovaone i dnevnog boravka da se jednostavno, uz nemali tresak, srušio. Susjedi su čuvši lom pozvali miliciju, ali bolje bi bilo da su odmah došli građevinari.
Kurči je imao najviše uspjeha u namamljivanju curica, ali i predug jezik pa je detalje svojih svršavanja brzo dijelio s ostatkom benda, a ovi su to svesrdno prepričavali dalje kao da su i sami uspijevali nešto umočiti. Kako su opisi gaćica i slične pikanterije bili dosta realni i precizni, a pleme riječkih punkera relativno malo, curice kratkih frizura počele su ih izbjegavati.
Jasno, ništa bolje perspektive nije imala ni njihova ideja da nabave kakav narkotik. Bila je to vrlo teška misija i za veće dripce od njih, pa su se sva njihova iskustva svodila na tulume gdje bi uhvatili poneki dim. A na tulume ih, rekli smo, više nisu pozivali. Tako se njihova vizija života kao zbira seksa, droge i rock’n’rolla još jednom imala rasplinuti na površini Rječine.
7.
Vuk Pljukanac kasnije će u arhivi Podnevnog lista, listajući brojeve iz osamdesetih, naići na kratku vijest u dnu šeste stranice. Pod naslovom: “Osuda neprijateljskog djelovanja” stajala je suhoparna vijest da je na redovnoj sjednici Općinskog komiteta Saveza komunista zatraženo da se ukine Potkomisija za rock pri Savezu socijalističke omladine koja je bila zadužena za organizaciju koncerata u gradu. Konkretan povod bilo je “neprijateljsko djelovanje nekih učesnika smotre mladih stvaralaca”, što je trebalo, nedvosmislen je zaključak, najodlučnije suzbiti.
Ti dečki nikako se ne mogu probiti dalje od dna šeste stranice, pomislio je Vuk.
8.
Špric, Kurči i Droza prema vlastitom zaključku nisu imali previše izbora. Sa svirkom i curicama mogu se pozdraviti, pa su se odlučili provesti uz malo ljepila. Za nabavu je bio zadužen Droza jer mu je otac imao stolarsku radionicu pa nikada nije uzmanjkalo mirišljavog mamila. Droza je stoga prvi od njih iskusio čari snifanja. Špric je nešto načuo o toj slobodnoj aktivnosti koju je dio omladine upražnjavao u komunama, kako su zvali goleme betonske cijevi koje su čekale da budu ugrađene u gradski kolektor. Potom je saznanja o navodnim halucinacijama podijelio s Kurčijem, ali je ovaj malo cvikao.
– Čitao sam da ti ljepilo razara mozak, ono znaš, stanice.
– A sve ti razara mozak, stari.
– Je, ali onaj mali u Puli je riknuo od snifanja, a ne od cuge.
Kurči je time privremeno bio zaustavio prodor ljepila u njihove živote, ali Drozu ništa nije moglo zaustaviti. Jednog se subotnjeg popodneva zaključao u radionicu, istisnuo pola tube Tigar ljepila u bijelu plastičnu vrećicu i duboko udahnuo. Jednom, dva puta, treći put, možda i četvrti, ali toga se nije sjećao najbolje. Oko njega se izvrtila cijela radionica, prebrojao je svaki listić piljevine, pile su pilile kao simfonijski orkestar i sve u svemu bilo je to senzacionalno iskustvo sve dok nije začuo bas bubanj. Nije to doduše bio bas bubanj, već njegov otac koji je lupao šakom po zaključanim vratima radionice. Droza se naglo pribrao, zgužvao vrećicu s ostacima ljepila i otvorio vrata.
– A tu si našao spavati, magarče – obrušio se stari stolar na sina.
– Nisam spavao.
– Nema veze, neću reći materi da si spavao u radionici.
Ostatak benda napeto je slušao prva sniferska iskustva i sljedeći korak na kojem je oprezni Kurči inzistirao bio je da promatraju kako to izgleda uživo. Promatrat će jasno – Drozu.
Prizor je bio smiješan, jer što drugo reći za čovjeka koji gura glavu u plastičnu vrećicu i duboko udahne isparavanja Tigar ljepila. Jen, dva, tri, četiri i prijatelj im je došao u neko stanje s one strane uma. Pričao je nepovezano i nesuvislo.
– Pazi, kužiš, ja sam počeo ono, huu, fuu, kužiš, osjećam se strahovito i ta snaga se strahovito povećava, stalno, svake sekunde sam dvostruko jači, i onda bum, tuf, kao mjehurić od sapunice, nema više, vidim sve, vidim svoju sobu, gramofon, kužiš, čujem muziku, tu nešto nije u redu.
– Nije glupane, nisi u sobi.
– Ne, nisam, kužiš, to i kažem.
– Ma sereš bez veze.
Cijela je predstava ipak zainteresirala ostatak benda pa su tri druga uboga odlučili još nekoliko puta sve ponoviti. Rezultati su bili svaki put sve gori. Trebalo im je sve više ljepila, a na nesreću u stolarskoj radionici bilo ga je na kile, pakiranog u kantama. Mogli su birati, Tigar, Neostik, tuba ili kanta. Uskoro su počeli sanjati ljepilo.
Stvari su se pogoršavale iz dana u dan i, kao što će to zabilježiti i dnevni tisak onog vremena, kulminirale su na Drozin rođendan.
9.
Vuk Pljukanac sa zanimanjem je uhvatio u ruke broj Podnevnog lista koji je izvijestio o neobičnom događaju u stolarskoj radionici na Trsatu. Nije bilo nikakve sumnje da njegova priča započinje baš toga dana. Pod nadnaslovom “Nestašni izleti đački” krila se vijest o trojici naših junaka.
OTROVANI MLADIĆI SPAŠENI NA HITNOJ
RIJEKA – Trojica mladića u dobi od osamnaest i sedamnaest godina hitno su hospitalizirana jučer nakon što su pronađeni u nesvjesnom stanju u stolarskoj radionici na Trsatu. Sumnja se da su mladići otrovani toksičnim parama, ali su trenutno izvan životne opasnosti. Uviđaj nesreće još traje. (U. P.)
Vuk se kiselo nasmijao. Odakle krenuti, kada nema ni imena liječnika, ni lokacije radionice, ni ičega za što se može uhvatiti. Zašto se uopće dogodila nesreća?
10.
Kurči i Špric odlučili su Drozi prirediti nešto nezaboravno za osamnaesti rođendan, a treba li spominjati, zabava je trebala početi u rano subotnje poslijepodne u stolarskoj radionici na Trsatu. Nastavak je bio predviđen na prvom koncertu Leta 3, novog benda koji je Mrle iz Termita okupio oko sebe i Prlje.
– Stari moj, to će biti rastur, čuo sam da vježbaju već danima – tumačio je Kurči Špricu dok su tabanali pored Žabice.
– Mrle je zakon, Prlja me malo razočarao, ali dam mu novu šansu – odgovarao je Špric kada ga je prijatelj munuo u rebra.
– Sunce ti jebem, vidi ono – uznemiri se Kurči.
– Vot?
– Gore, na vrhu zgrade, skinuli su kokota, gledaj.
– Jebemti, da, i stavili su zvijezdu petokraku, pa ne mogu vjerovati.
Iznad Trga Žabica velika crvena zvijezda zamijenila je olinjalog Podravkinog pijevca i silno iritirala dvije trećine benda Trsatski kurci. Upravo su smišljali novu pjesmu kojom će stati u obranu golemog limenog kokota kojeg su tko zna zašto doživljavali kao važan simbol iako Rijeka nije bila Koprivnica.
– Gdje ste do sada, vi niste kurci nego pičkice – jedio se na frendove Droza dok im je otvarao vrata radionice u rano popodne.
– Ma pusti, ukrali su nam kokota – požalio se Kurči.
– I nabili nam neku jebenu crvenu zvijezdu – nastavi Špric.
– O, nemoj mi reći – zgrozio se i Droza. – Našeg kokota na Žabici?
– Da, jebote, skandal.
U to ime morali su hitno popiti po tri pive, a Špric je potom izvadio rođendanski poklon za Drozu – joint veličine pravog tompusa. Svi su se vedro smiješili, a domaćin je kao muzičku podlogu pustio XTC. Sve je ukazivalo na jedan od ljepših dana u povijesti trojice prijatelja.
Sve osim kante pune otapala koju je iz ormara izvukao Droza nakon što su popušili rođandanski tompus.
– Koji ti je to bog – uglas će gosti.
– Jebeno otapalo, čuo sam da roka u glavu k’o tri torpeda. K’o avion puca – elaborirao je domaćin svoju sumanutu ideju.
– To kao neko ljepilo, ha?
– Ma da, udahneš dva puta i već letiš – zaključio je Droza u maniri trgovačkog putnika koji je anticiprao pojavu Red Bulla.
Sašili su još po tri pive, umjesto XTC navili Clash i sve je bilo spremno za snifanje nad snifanjima. Čim je otvorena kanta, iz nje se proširio reski vonj koji je bio najsličniji laku za parkete. Kurči, samozvani analitičar i ekspert za lake droge, zagledao se u kantu. Sastojci: amonijev klorid, dušični oksid pisalo je uz napomenu da “nije po JUS-u”. Jebeš jugoslavenske standarde, pomisli Kurči, samo neka nas fino pukne. Momci razdijele vrećice, iz pozadine zaprangijaše “Spanish Bomb”‘, a potom se krenulo na otapalo. Već nakon prvog udaha povela se sumanuta rasprava.
– Vidim ja, mozak, to je još nerazjašnjeno, sad ja mislim, šta mozak, mora biti nešto iznad – uvodno se skupu obratio Špric.
– Mislim da mi je postala jasna teorija evolucije od dinosaurusa do mamuta – nadoveže se nimalo suvislije Kurči, dok je Droza otvarao drugi krug snifanja amonijevog klorida i dušičnog oksida.
– Da, prvo idu mamuti, pa prepelica, divlja svinja i fazan pa dolazi čovjek dlakavac – uključi se omamljeni treći akademik Droza, objašnjavajući stručno Darwina i zastane.
Sva trojica ušutiše jer se iz starog kasetofona začula pjesma Leta 3 “Izgubljeni”. Jedan, dva tri, četiri, izgubljeni… Smjesta prihvaćaju refren i počinju revati.
– Jedan.
– Dva.
– Tri.
– Četiri.
– Izgubljeni – povikaše svi u jedan glas i zagnjure redom nosine da udahnu otapalo.
Čulo se nekoliko nakašljavanja i hropaca, a potom se netko oglasi riječima “povucimo svi ful”, što nažalost i učiniše. Radionica je već bila posve zatrovana otrovnim parama. Let 3 je završavao izvedbu budućeg hita, a cijela postava Trsatskih kuraca bila je u nokdaunu.
– Mrle je Bog, Prlja je, mrlja – frfljao je Špric.
– Nije Mrle, Kralj je Bog, kra – odgovarao mu je Kurči.
– Ne-ma-te pojma, Srle je zakon – nadoveže se Droza.
Bilo je to posljednje što se od njih čulo za dugo vremena. Punih dvadeset godina.
11.
– Kažeš pali su komu i to sva trojica odjednom?
– Da, druže glavni uredniče – izvijestila je tada mlada novinarka Uršula Paprat glavnog urednika Podnevnog lista.
– A šta im bi?
– Pa pali su u komu.
– Ma da, ali zašto.
– Droga neka, kažu istražitelji.
– Onda ćemo ovako, idemo šturo s osnovnom informacijom u dno šeste stranice, ako bude trebalo, osudit ćemo narkomaniju, ali za sada ništa veliko.
Trsatski kurci bili su jednostavno “pretplaćeni” na malu vijest u dnu šeste stranice. Sve dok se nisu probudili iz kome nakon dvadeset godina.
12.
O pacijentima iz sobe 377 pisali su svi svjetski portali, a vrhunski neurolozi dolazili su u posjet riječkom Medicinskom fakultetu. Slavni prof. dr. Adrian Owen, član Znanstvene jedinice za istraživanje mozga na Cambridgeu, ostao je zaprepašten kada je vidio rezultate skeniranja mozga trojice ukomiranih. Događalo se da se pacijent probudi nakon pet godina potpune odsutnosti i ustane iz kreveta, ali riječki slučaj trostrukog buđenja iz kome zaslužio je veliki temat u u New England Journal of Medicine.
Protivno svim medicinskim predviđanjima, Miran Puž, Ico Kučina i Roko Vakcina u nekoliko dana nakon prvih znakova buđenja povratili su većinu vitalnih funkcija. Zbog hipoksičnog oštećenja mozga prisutna su i trajna oštećenja, a posebno su im bile poremećene više mentalne funkcije. Ali, nije bilo sumnje, uskoro će hodati i pomalo govoriti, a dijelom će im se vratiti i pamćenje.
Pred hodnikom na Medicinskom fakultetu uzalud su dežurale televizijske ekipe. Pristup sobi 377 bio je zabranjen, a liječnici koji su povremeno izlazili nisu bili od velike priče. Tražila se informacija više.
– Kako im je, možete li nam nešto reći, doktore – gurao je krušku pod njušku novinar državne televizije mršavom muškarcu u bijelom mantilu koji je upravo s crnim kovčežićem izašao iz sobe 377.
– Nije im lako, nije – iz topa je u kameru odgovorio brico angažiran da obrije i podšiša pacijente.
13.
Miran, Ico i Roko oporavljali su se iznenađujuće brzo i dobro. Uz pomoć roditelja, psihologa, nekoliko davnih prijatelja počeli su se prisjećati nekih djelića svoje prošlosti, sricati imena i slagati kratke rečenice. Najlakše su se vraćali u dane neposredno prije kobnog snifanja. Dobro su se sjećali nove pjesme Leta 3 “Izgubljeni” iz njima bliske 1988. godine.
– Mrle je zakon.
– Prlja pjeva bolje od Kralja.
– Fali im samo Srle.
Najsuvislije razgovore vodili su oko pjesama grupe Let 3 pa je liječnički konzilij zaključio da bi bilo idealno kada bi prvi kontakt sa stvarnošću, dvadeset godina udaljenom od posljednje koje se sjećaju, bio upravo koncert riječkih rockera. Ideja se činila izvediva. U novogodišnjoj noći, letovci su svirali na riječkom Korzu.
14.
– Vidi, makli su zvijezdu – primijetio je Kurči dok su ih vozili Žabicom prema Korzu.
– Ali nisu vratili kokota – požalio se Špric.
Tri ostarjela punkera vozila su se nakon dvadeset godina riječkim ulicama, ali začudo, nisu primjećivali prevelike razlike. Nisu se previše čudili, osim što ih je zbunjivao cijeli konvoj novinara koji ih je pratio, a uz njih su u kombiju bili liječnik, psiholog i medicinska sestra.
– Ko organizira svirku – pitao se Droza.
– Grad – objasni mladi psiholog.
– Dakle, još radi potkomisija za rock – zaključi Špric.
Da izbjegnu gužvu, odveli su slavne rekonvalescente na balkon Radio Rijeke odakle je bio najbolji pogled na binu, oko koje se natiskalo preko deset tisuća ljudi. Bili su vidljivo raspojasani, što ne čudi kada se ne nebrojenim šankovima točilo vino i pivo u potocima.
– Odmah se vidi društveni napredak – komentirao je Kurči, a psiholog je vrijedno bilježio sve njihove komentare.
Scena je bila kao iz najluđih snova trojice pacijenata. Probudili su se iz dubokog, dvadeset godina dugog sna i to u svom gradu gdje čekaju koncert svog omiljenog benda, a oko bine desetak tisuća više ili manje ukomiranih ljudi. A i crvena zvijezda je skinuta sa Žabice.
15.
Letovci su odsvirali jedan od znojnijih koncerata, Prlja je umalo izgubio glas, a Mrle je ostao bez svojih brkova koje je neki čudak uzeo kao suvenir. Publika je bila zadovoljna urnebesnom zabavom, a čak je i gradonačelnik pljeskao kada je Let3 izvodio najnoviju verziju Ciklame. Ipak, nakon koncerta novinari nisu čekali umorne svirače već su se svi redom postrojili pred Radio Rijekom čekajući silazak trojice pankera koji su se probudili iz kome nakon dvadeset godina.
Kurči, Špric i Droza polako su se, uz pomoć medicinskog osoblja, spuštali niz stepenište i vrtjeli glavama. Izgledali su umorno i pomalo tupo, ali nisu mogli izbjeći mikrofone i kamere. Svi su napeto čekali njihov prvi komentar.
– Ne znam, meni je falio Miki – požalio se Kurči što nema više njegovog omiljenog gitariste.
– Jebeš sve to. Čista komercijala – sasjekao je atmosferu Špric.
– Gdje je nestao punk – retorički se pitao Droza.
– Nema više pitanja – presjekao je svaku daljnju raspravu doktor Bezmaslinović i pogurao rekonvalescente prema kombiju.
– Jebite se vi malo – vikao je iz gomile znojni Prlja kojem se povratio glas.
– Ti se jebi, prodana dušo – odgovore Trsatski kurci uglas iz kombija.
Još su se neko vrijeme Kurči, Špric i Droza svađali sami sa sobom i medicinskim osobljem oko novog repertoara Leta 3, a potom kao da su se umorili.
Zapali su u neki polusan i dok se kombi kretao prema njihovoj bolničkoj sobi čulo se još samo nerazgovjetno “mr-mrmlj-mrlja-prle-kralj-sralj-sranje”.
Psiholog je i to vrijedno zapisao, a potom zaklopio blok.
Koma
1.
Podnevni list prvi je objavio vijest koja će uskoro obići svijet. Trojica Riječana probudila su se iz kome nakon punih dvadeset godina. Bio je to toliko nevjerojatan događaj da isprva u njega nitko nije povjerovao. Ni liječnici, ni roditelji, članovi obitelji, prijatelji, nitko osim mladog novinara Vuka Pljukanca sklonog svakom vidu senzacionalizma.
– Kažeš probudili se iz kome?
– Majke mi, evo ih gdje mrmljaju nešto nesuvislo već sat vremena – odgovori mu mlada studentica Medicinskog fakulteta.
– I kažeš – dvadeset godina?
– Dvadeset. Tako piše ovdje u dokumentaciji.
– A što rade na fakultetu?
– Pa u bolnici ih nisu više smjeli držati zbog štednje, a fakultet je imao neki istraživački program pa su ih ovdje garažirali.
– Dvadeset godina, sunce ti jebem, pa kakva je to koma bila – kao da je sam sa sobom novinar bistrio šokantnu informaciju.
Dvadeset godina bili su mladi Riječani na aparatima i već su svi osim njihovih roditelja izgubili svaku nadu, pa i interes za ukomiranu trojku. Zapravo, osim nadobudnih studenata koji su se iz godine u godinu izmjenjivali uz njihova tijela, određeni interes imao je Medicinski fakultet koji je u ime proučavanja slučajeva dugovječne kome primao lijep novac iz državnog proračuna, a govorkalo se i o potporama iz EU. Uostalom, samo u Velikoj Britaniji liječnici drže gotovo tisuću pacijenata u komi u nadi kako će se jednog dana probuditi.
Virna Štok bila je jedna od studentica na vječnoj straži pored trojice temeljito ukomiranih, a igrom slučaja prva koja je čak i rođena nakon što su Hinko, Vinko i Dinko, kako su ih u šali zvali studenti, pali u komu. Virna Štok bila je te večeri u sobi 377, sobi s tri vegetirajuća tijela kada su se jedan po jedan počeli buditi.
– Mrmlj – reklo je prvo tijelo, polegnuto uz prozor sa zamućenim staklom, a studentica je pomislila da umišlja.
– Mrm, mrlje – ponovilo je tijelo za kojeg je Virna bila sigurna da nije u stanju reći ni riječ. Koliko je do tada naučila, ljudi u stanju kome nisu govorili. Odložila je knjigu iz farmakologije i zagledala se u Hinka, kako su zvali plavokosog ukomiranog pacijenta.
– Mr, mr, prle, mrlja – izgovorio je sad jasno otvorivši usta Hinko. Zatreptao je lijevim okom na trenutak, promrmljao još jednom nešto kao “mrle, prlja”, duboko uzdahnuo i opet se smirio.
Virna Štok prihvatila se dežurstva u sobi 377 jer je to bila dobra prilika za učenje u miru. Tri pacijenta u dvadesetogodišnjoj komi možda nisu bili ugodno društvo, ali bar nisu gnjavili. Do sada, do ove večeri. Nevjerojatno, kao da se jedan probudio, pomislila je studentica i pogledala u njegov bolesnički dosje.
Bilo je to nekoliko debelih fascikli punih bilježaka, nalaza, snimaka i ponajviše liječničkih škrabotina. Već je ranije imala taj kupus u rukama i sada je samo potvrdila da se pacijent zvan Hinko zapravo zove Miran Puž i da je u neprekinutoj komi već dvadeset godina. Nekoliko je puta zabilježeno da striže desnim uhom, ali nikada do sada nije progovorio.
Spremala se o neobičnom događaju izvijestiti voditeljicu programa nadziranja bolesnika u komi pri Medicinskom fakultetu, kadli je iz takta izbaci neobičan zvuk koji je došao s kreveta u sredini sobe.
– Gr, gra, ralj – učinilo joj se da sada govori Vinko, najmršaviji pacijent u sobi.
– Kralj, kralj – sasvim je jasno čula sljedeće riječi pacijenta.
– Kra-a, kra – zakraštao je za kraj prvog javljanja Vinko, pravim imenom Ico Kučina, i vidno se umorivši uzdahnuo i zamuknuo.
Sve je postalo krajnje zbunjujuće za Virnu pa je smjesta nazvala kolegicu Irmu koja je prije nje volontirala uz trojicu ukomiranih.
– Ne, nisu ništa govorili, naravno da nisu.
– Jesu li mrmljali, jesi li išta čula?
– Ništa, zaboga, pa oni su u komi već dvadeset godina.
– Meni se čini da su se dvojica probudila.
– Pričaš gluposti. Umorna si.
– Nisam umorna, mrmljali su nešto nesuvislo kao “mrle, prle, kralj”.
– Jesi uzimala nešto? Na čemu si večeras?
Razgovor s Irmom bio je beskoristan pa je Virna o neobičnom događaju izvijestila asistenticu dr. Višnju Bjelobrk-Češljugar koja je koordinirala nadzor pacijenata u sobi 377. Isprva se nije javljala, a potom je rekla da će o svemu razgovarati za tri dana kada se vrati sa seminara o triperomicinu u Lisabonu.
– Mr, mrlje, prlje – začulo se ponovno s prvog kreveta.
– Kra, kra, kralj – razgovijetno se čulo s drugog.
– Sra, la, srle – sve je upotpunio nesuvisli bolesnik s trećeg kreveta.
Kako i koga uvjeriti da se u sobi 377 na Medicinskom fakultetu događa nešto nesvakidašnje, pitala se Virna Štok i potom nazvala dežurnu liječnicu na Klinici za neurologiju. Tamo joj se javila medicinska sestra objasnivši da liječnica spava snom pravednika, te primijetivši da je nemoguće da se netko probudi iz kome nakon dvadeset godina.
– Draga moja, ako su čekali dvadeset godina, to svakako nije hitan slučaj – zvonko se nasmijala dežurna sestra i otpravila studenticu.
Situacija je zahtijevala brzu i radikalnu odluku pa je Virna odlučila nazvati poznanika koji je radio u novinama. Nije mu doduše previše vjerovala, ali je mislila da je i sama u toliko nevjerojatnoj situaciji da iz nje mora izaći na nekonvencionalan način.
2.
– Kažeš probudili se iz kome – pitao je Vuk Pljukanac ni sam ne vjerujući što je upravo čuo.
Nakon što je studentica novinaru detaljno prepričala sve što je te večeri doživjela, on je stvar preuzeo u svoje ruke. Nazvao je, korektnosti radi, iskusnu novinarku koja je pratila sektor zdravstva, ali ga je ova otpilila po kratkom postupku jer je, kazala je, na važnom seminaru o triperomicinu u Lisabonu. Profesionalne regule tjerale su Pljukanca da nazove i dr. Višnju Bjelobrk-Češljugar, ali ta mu se uopće nije odazvala.
Sjeo je na moped i pošao kroz noć na Medicinski fakultet. Virna ga je dočekala na glavnom ulazu i uvela u splet hodnika koji je vodio do sobe 377. Prazne hodnike propješačili su bez pitanja, Vuk je stiskao mali blok “Lipa IV”, a Virna je grizla usne. Prije ulaska u sobu 377 duboko su uzdahnuli.
– Da vidim.
– Ulazimo.
Tri pacijenta ležala su u savršenom skladu. Ništa nije odavalo da se ovdje događa nešto zanimljivo ili nesvakidašnje. Ako izuzmemo da su sva trojica već dvadeset godina u komi. Vuk zaključi da može priču napisati i ako je studentica sve izmislila. Sama činjenica da u jednoj sobi, zaboravljeni od svih, leže tri muškarca u komi dovoljna je za dobar plasman u novinama.
– Oni su fakat u komi.
– Mmm, da, ali stvar je u tome da su se počeli buditi.
– Nemam taj dojam – hladnim će glasom Vuk trenutak prije no što će se smrznuti od straha.
Tijelo polegnuto uz vrata ispustilo je gromoglasan “prot” i nekoliko malih “drok-dro-dr” zvukova. Od neočekivanog prdeža novinar se zbuni.
– Nisam znao da ljudi prde dok su u komi.
– Nisam ni ja.
Buđenje Dinkovih crijeva kao da je potaknulo ostalu dvojicu ne reakciju.
– Mr, mr, mrle, prle – javio se glas s prvog kreveta.
– Kr, kra, kralj je, nije mrle – kao da mu odgovara ovaj iz sredine.
– Sr, sre, srle, sranje – zaključi ovo javljanje iz kome treći.
Vuk i Virna odmaknu se korak unatrag, nesigurni što bi sada trebali učiniti. Za svaki slučaj, studentica otvori prozor da uđe malo svježeg zraka. Tri muškarca su kratko vrijeme nesuvislo mrmljala, a potom su, činilo se, svi opet pali u duboku komu.
– Ne znam za tebe – krene objašnjavati Vuk – ali ja idem u redakciju napisati svoj tekst.
– Ja ostajem ovdje. Sve sam pokušala animirati, ali mi nitko ne vjeruje. Valjda će povjerovati kada sutra vide tvoj tekst, a do tada ću ja bdjeti uz ovu trojicu.
– Ako se nešto dogodi, a ti me, molim te, smjesta nazovi – zaključno će novinar.
Prije no što se okrenuo prema izlaznim vratima napravio je korak prema Virni kao da će je zagrliti, ali se u posljednji čas pribrao i samo je prijateljski potapšao po ramenu. Glupo se nasmiješio, a ona mu je istim uzvratila. Nitko joj nije vjerovao te čudne večeri osim tog površnog znanca i, mislila je, površnog novinara.
3.
– Kažeš probudili se iz kome – pitao je noćni urednik Podnevnog lista mladog kolegu.
– Probudili se iz kome.
– Imaš sve njihove izjave?
– Nemam niti jednu.
– Kako nemaš?
– Pali su ponovno u komu.
– Imaš izjavu doktora?
– Ne javlja mi se nitko, kasno je čovječe. Ponoć je.
– Onda to ne možemo objaviti.
– Možemo, imam siguran izvor, a osim toga, vidio sam svojim očima.
Vuk je dobio mali prostor na dnu šeste stranice. Vijest od petsto znakova, bio je neumoljiv urednik kojem se nije dalo u ponoć rušiti cijeli koncept sutrašnjih novina. Vuk je mislio da je dežurni kompletan idiot, ali se nije usudio suprotstaviti. Umjesto toga, uhvatio se tastature.
RIJEKA – Trojica muškaraca probudila su se iz kome nakon dvadeset godina – potvrdio nam je jučer dobro obaviješteni izvor s Medicinskog fakulteta gdje su pacijenti održavani na životu sve ove godine. Prema prvim informacijama riječ je o Miranu Pužu (38), Ici Kučini (38) i Roku Vakcini (37), Riječanima koji su pod nikad razjašnjenim okolnostima pali u komu prije dva desetljeća. Liječnici za sada nisu željeli komentirati neočekivani preokret u liječenju ovih pacijenata. V. P.
– Jesu li se još budili – nazvao je Vuk svoju doušnicu s Medicinskog fakulteta prije spavanja.
– Jesu, ali govore samo te budalaštine: mrle, srle, prlja, kralj. Ne znam to protumačiti.
Vidjet ćemo sutra, možda će biti duže prisebni.
4.
Noć velikog buđenja bila je iza svih, a dan je donio ekskluzivnu informaciju u Podnevnom listu. Ustali iz kome nakon dvadeset godina!
– Kažeš probudili se iz kome? – odgovarao je dekan Medicinskog fakulteta dr. Krunoslav Zaplotnjak na ranojutarnji poziv.
– Ona trojica, Hinko, Vinko i Dinko?
– Neka sam proklet, idem nazvati Češljugarku – zaključi Zaplotnjak.
Češljugarka se jedva probudila nakon vrlo duge večere u Lisabonu, a portugalski shiraz i vremenska razlika nisu joj išli u prilog. Kroz maglu se sjećala da je sinoć imala neki poziv i da je studentica spominjala neke ludosti o buđenju iz kome. Evo sada i dekan s istom pričom.
– Ma u kakvim novinama to piše?
– U Podnevnom listu.
– Nemoguće, pa Uršula Paprat koja za Podnevni prati zdravstvo je sinoć pila sa mnom.
– Molim?
– Bila. Mislim, bila je sa mnom. Ovdje smo zajedno na seminaru o triperomicinu.
– Neki Vuk Pljukanac je pisao članak.
– Ma to su izmišljotine, on je trač novinar, dekane, pustite sad to žutilo. Ja dolazim za dva dana pa ću ispitati slučaj – zaključi dr. Češljugar kojoj se pred očima ljuljao cijeli Atlantik.
Dekan ipak žurno ode na fakultet i zaputi se u sobu 377. Virna Štok naglo se trgne iz polusna ugledavši na vratima starog dekana.
– Probudili se iz kome, ha?
– Dobar dan, dekane. Da, dekane.
– Nemam taj dojam, mlada kolegice.
– Vjerujte mi, svakih nekoliko sati progovore par riječi.
– Vidjet ćemo – zamišljeno će dekan koji potom nazove kolegu Špišića i kolegice Kesoviju, Kondžu i Rušiš-Kočiš.
Prije devet sati soba 377 bila je puna kao šipak. Natiskalo se tu pet profesora i petero studenata koji su se volonterski smjenjivali u nadzoru ukomiranih pacijenata. Svi su napeto buljili u trojicu pacijenata neko vrijeme kadli ih iz misli prene štropot Dinkova prdeža.
– Što je to bilo? – pitala se profesorica Rušiš-Kočiš, našto su neki zakolutali očima. Lagani žamor prekinuo je profesor Špišić koji je opazio da pacijent do prozora striže ušima.
– To nije posve neuobičajeno, kolega – odgovori mu dekan.
Hinko nije stao samo na striženju već je uslijedio dobro poznati repertoar mrmljanja.
– Mr, mr, mrle – počeo je govoriti pacijent do prozora na sveopće iznenađenje.
– Mrle, prle, prlja, mrlja – nastavio je mrmljati, a svi su zinuli.
Ponovio se večernji scenarij. Hinko je mrmljao, Vinko je govorio “kra-kra-kralj”, a Dinko je frfljao nešto nalik na “sele-srle”. Potom su jedan po jedan počeli zijevati, činilo se i da žmirkaju očima, te šire nosnice.
5.
– Kažeš, probudili se iz kome nakon dvadeset godina i to je za tebe vijest koja ide na dno šeste stranice? – urlao je glavni urednik Podnevnog lista Janko Pripušić na noćnog urednika.
Telefonski razgovor vrvio je sočnim psovkama i nakon što mu je pobrojao sve pretke zaključno s onima čiji repovi vise sa stabla i doveo ih u nekovrsnu kopulaciju s psom, glavni je urednik suspendirao svog tupog redakcijskog kolegu. Već u devet ujutro svi domaći, a i neki svjetski portali prenijeli su vijest iz Rijeke o trojici pacijenata koji su se probudili iz dugogodišnje kome.
– Kakva roba – glasno je zdvajao Pripušić. – Kakva roba, a sada smo to svima dali na pladnju. Ali nije dugo razbijao glavu jučerašnjim propustom, već je poslao malog Vuka s fotoreporterom na Medicinski fakultet, a druge ekipe su tražile roditelje i po arhivi kopale što se dogodilo prije dvadeset godina.
Vuk Pljukanac, novinar Podnevnog lista, i fotoreporter Oskar Parnjak jurili su na Medicinski fakultet, ali nisu mogli dalje od staklenih vrata koja su vodila u hodnik na kraju kojeg se nalazila soba 377. Dvojica kršnih momaka iz osiguranja već su bili pozvani da blokiraju ulaz. S dobrim razlogom jer do deset ujutro skupilo se dvadesetak novinara, snimatelja i nekoliko televizijskih ekipa. Sve u svemu lijep kaos u zapadnom krilu fakulteta.
– I kažeš probudili se iz kome ? – podigne obrve fotoreporter.
– Nakon dvadeset godina – odgovori mu Vuk i zamisli se nad time.
6.
Prije no što su postali Hinko, Vinko i Dinko, oni su bili Gaja, Raja i Vlaja, a još prije – Miran Puž, Ico Kučina i Roko Vakcina. Tri osamnaestogodišnjaka poznatija pod nadimcima Špric, Kurči i Droza, a još poznatiji pod imenom punk grupe Trsatski kurci. Sve u svemu, posve normalni mladi ljudi, ako izuzmemo čudnu ambiciju da sviraju punk nakon što je već pomalo izašao iz mode. Bili su još djeca kada su prvoborci riječke scene počeli strugati po gitarama i revati po gradskim rupama na oduševljenje prvih sljedbenika, ali su se nekako ukrcali u posljednji punk vagon prije no što će veći dio scene završiti u disku materinu.
– Mogli bi malo svirati – poticao je plavokosi Špric frendove dok su sjedili nad obalom Rječine i buljili u prazno.
– Mogli bi naći neke curice – odgovarao je Kurči, kratkoošišani imitator Sida Viciousa.
– To ti je povezano, oderemo koncert i evo ti curica da možeš birati – objašnjavao je Špric.
– A mogli bi i naći neku travicu pa će nam curice same doći – razvio je Droza alternativnu teoriju.
– Okej, nabavimo travicu, odsviramo stvari i pokupimo curice – sve je sintetizirao Špric, visoki, robusni pjevač.
U stvarnosti, bend nije imao gotovo nikakve šanse da javno nastupi nakon nedavnog incidenta na Ri-rocku kada im je nakon refrena “moj je stari pravi diša, sekretarki pičku šiša” riknulo pojačalo, a Špric je pred razdraganom publikom konstatirao da je “opet crk’o Marshall”. Nakon što je “maršal crk’o” na koncertu Zabranjenog pušenja, njegovo je drugo crkavanje već bilo previše za čuvare poretka. Inspektor Kurbanović iz tajne policije jasno im je dao do znanja da će se pobrinuti da neko vrijeme ne sviraju.
– Ja više neću da ćutim – rekao im je inspektor Kurbanović i objasnio da mu je muka u želucu od napada na druga Tita.
Trojica mladića na ogradi Rječine nisu mogli pronaći nikakve curice jer su ih sve mlađe pankerice već pročitale, a starijima nisu bili zanimljivi. Brzo se pročulo da bend djeluje vrlo uigrano pa je dovoljno da jednog člana pozovete na tulum, a da se stvore sva trojica i naprave štetu o kojoj će susjedi pričati danima. Jednom su toliko uporno naskakivali na zid između blagovaone i dnevnog boravka da se jednostavno, uz nemali tresak, srušio. Susjedi su čuvši lom pozvali miliciju, ali bolje bi bilo da su odmah došli građevinari.
Kurči je imao najviše uspjeha u namamljivanju curica, ali i predug jezik pa je detalje svojih svršavanja brzo dijelio s ostatkom benda, a ovi su to svesrdno prepričavali dalje kao da su i sami uspijevali nešto umočiti. Kako su opisi gaćica i slične pikanterije bili dosta realni i precizni, a pleme riječkih punkera relativno malo, curice kratkih frizura počele su ih izbjegavati.
Jasno, ništa bolje perspektive nije imala ni njihova ideja da nabave kakav narkotik. Bila je to vrlo teška misija i za veće dripce od njih, pa su se sva njihova iskustva svodila na tulume gdje bi uhvatili poneki dim. A na tulume ih, rekli smo, više nisu pozivali. Tako se njihova vizija života kao zbira seksa, droge i rock’n’rolla još jednom imala rasplinuti na površini Rječine.
7.
Vuk Pljukanac kasnije će u arhivi Podnevnog lista, listajući brojeve iz osamdesetih, naići na kratku vijest u dnu šeste stranice. Pod naslovom: “Osuda neprijateljskog djelovanja” stajala je suhoparna vijest da je na redovnoj sjednici Općinskog komiteta Saveza komunista zatraženo da se ukine Potkomisija za rock pri Savezu socijalističke omladine koja je bila zadužena za organizaciju koncerata u gradu. Konkretan povod bilo je “neprijateljsko djelovanje nekih učesnika smotre mladih stvaralaca”, što je trebalo, nedvosmislen je zaključak, najodlučnije suzbiti.
Ti dečki nikako se ne mogu probiti dalje od dna šeste stranice, pomislio je Vuk.
8.
Špric, Kurči i Droza prema vlastitom zaključku nisu imali previše izbora. Sa svirkom i curicama mogu se pozdraviti, pa su se odlučili provesti uz malo ljepila. Za nabavu je bio zadužen Droza jer mu je otac imao stolarsku radionicu pa nikada nije uzmanjkalo mirišljavog mamila. Droza je stoga prvi od njih iskusio čari snifanja. Špric je nešto načuo o toj slobodnoj aktivnosti koju je dio omladine upražnjavao u komunama, kako su zvali goleme betonske cijevi koje su čekale da budu ugrađene u gradski kolektor. Potom je saznanja o navodnim halucinacijama podijelio s Kurčijem, ali je ovaj malo cvikao.
– Čitao sam da ti ljepilo razara mozak, ono znaš, stanice.
– A sve ti razara mozak, stari.
– Je, ali onaj mali u Puli je riknuo od snifanja, a ne od cuge.
Kurči je time privremeno bio zaustavio prodor ljepila u njihove živote, ali Drozu ništa nije moglo zaustaviti. Jednog se subotnjeg popodneva zaključao u radionicu, istisnuo pola tube Tigar ljepila u bijelu plastičnu vrećicu i duboko udahnuo. Jednom, dva puta, treći put, možda i četvrti, ali toga se nije sjećao najbolje. Oko njega se izvrtila cijela radionica, prebrojao je svaki listić piljevine, pile su pilile kao simfonijski orkestar i sve u svemu bilo je to senzacionalno iskustvo sve dok nije začuo bas bubanj. Nije to doduše bio bas bubanj, već njegov otac koji je lupao šakom po zaključanim vratima radionice. Droza se naglo pribrao, zgužvao vrećicu s ostacima ljepila i otvorio vrata.
– A tu si našao spavati, magarče – obrušio se stari stolar na sina.
– Nisam spavao.
– Nema veze, neću reći materi da si spavao u radionici.
Ostatak benda napeto je slušao prva sniferska iskustva i sljedeći korak na kojem je oprezni Kurči inzistirao bio je da promatraju kako to izgleda uživo. Promatrat će jasno – Drozu.
Prizor je bio smiješan, jer što drugo reći za čovjeka koji gura glavu u plastičnu vrećicu i duboko udahne isparavanja Tigar ljepila. Jen, dva, tri, četiri i prijatelj im je došao u neko stanje s one strane uma. Pričao je nepovezano i nesuvislo.
– Pazi, kužiš, ja sam počeo ono, huu, fuu, kužiš, osjećam se strahovito i ta snaga se strahovito povećava, stalno, svake sekunde sam dvostruko jači, i onda bum, tuf, kao mjehurić od sapunice, nema više, vidim sve, vidim svoju sobu, gramofon, kužiš, čujem muziku, tu nešto nije u redu.
– Nije glupane, nisi u sobi.
– Ne, nisam, kužiš, to i kažem.
– Ma sereš bez veze.
Cijela je predstava ipak zainteresirala ostatak benda pa su tri druga uboga odlučili još nekoliko puta sve ponoviti. Rezultati su bili svaki put sve gori. Trebalo im je sve više ljepila, a na nesreću u stolarskoj radionici bilo ga je na kile, pakiranog u kantama. Mogli su birati, Tigar, Neostik, tuba ili kanta. Uskoro su počeli sanjati ljepilo.
Stvari su se pogoršavale iz dana u dan i, kao što će to zabilježiti i dnevni tisak onog vremena, kulminirale su na Drozin rođendan.
9.
Vuk Pljukanac sa zanimanjem je uhvatio u ruke broj Podnevnog lista koji je izvijestio o neobičnom događaju u stolarskoj radionici na Trsatu. Nije bilo nikakve sumnje da njegova priča započinje baš toga dana. Pod nadnaslovom “Nestašni izleti đački” krila se vijest o trojici naših junaka.
OTROVANI MLADIĆI SPAŠENI NA HITNOJ
RIJEKA – Trojica mladića u dobi od osamnaest i sedamnaest godina hitno su hospitalizirana jučer nakon što su pronađeni u nesvjesnom stanju u stolarskoj radionici na Trsatu. Sumnja se da su mladići otrovani toksičnim parama, ali su trenutno izvan životne opasnosti. Uviđaj nesreće još traje. (U. P.)
Vuk se kiselo nasmijao. Odakle krenuti, kada nema ni imena liječnika, ni lokacije radionice, ni ičega za što se može uhvatiti. Zašto se uopće dogodila nesreća?
10.
Kurči i Špric odlučili su Drozi prirediti nešto nezaboravno za osamnaesti rođendan, a treba li spominjati, zabava je trebala početi u rano subotnje poslijepodne u stolarskoj radionici na Trsatu. Nastavak je bio predviđen na prvom koncertu Leta 3, novog benda koji je Mrle iz Termita okupio oko sebe i Prlje.
– Stari moj, to će biti rastur, čuo sam da vježbaju već danima – tumačio je Kurči Špricu dok su tabanali pored Žabice.
– Mrle je zakon, Prlja me malo razočarao, ali dam mu novu šansu – odgovarao je Špric kada ga je prijatelj munuo u rebra.
– Sunce ti jebem, vidi ono – uznemiri se Kurči.
– Vot?
– Gore, na vrhu zgrade, skinuli su kokota, gledaj.
– Jebemti, da, i stavili su zvijezdu petokraku, pa ne mogu vjerovati.
Iznad Trga Žabica velika crvena zvijezda zamijenila je olinjalog Podravkinog pijevca i silno iritirala dvije trećine benda Trsatski kurci. Upravo su smišljali novu pjesmu kojom će stati u obranu golemog limenog kokota kojeg su tko zna zašto doživljavali kao važan simbol iako Rijeka nije bila Koprivnica.
– Gdje ste do sada, vi niste kurci nego pičkice – jedio se na frendove Droza dok im je otvarao vrata radionice u rano popodne.
– Ma pusti, ukrali su nam kokota – požalio se Kurči.
– I nabili nam neku jebenu crvenu zvijezdu – nastavi Špric.
– O, nemoj mi reći – zgrozio se i Droza. – Našeg kokota na Žabici?
– Da, jebote, skandal.
U to ime morali su hitno popiti po tri pive, a Špric je potom izvadio rođendanski poklon za Drozu – joint veličine pravog tompusa. Svi su se vedro smiješili, a domaćin je kao muzičku podlogu pustio XTC. Sve je ukazivalo na jedan od ljepših dana u povijesti trojice prijatelja.
Sve osim kante pune otapala koju je iz ormara izvukao Droza nakon što su popušili rođandanski tompus.
– Koji ti je to bog – uglas će gosti.
– Jebeno otapalo, čuo sam da roka u glavu k’o tri torpeda. K’o avion puca – elaborirao je domaćin svoju sumanutu ideju.
– To kao neko ljepilo, ha?
– Ma da, udahneš dva puta i već letiš – zaključio je Droza u maniri trgovačkog putnika koji je anticiprao pojavu Red Bulla.
Sašili su još po tri pive, umjesto XTC navili Clash i sve je bilo spremno za snifanje nad snifanjima. Čim je otvorena kanta, iz nje se proširio reski vonj koji je bio najsličniji laku za parkete. Kurči, samozvani analitičar i ekspert za lake droge, zagledao se u kantu. Sastojci: amonijev klorid, dušični oksid pisalo je uz napomenu da “nije po JUS-u”. Jebeš jugoslavenske standarde, pomisli Kurči, samo neka nas fino pukne. Momci razdijele vrećice, iz pozadine zaprangijaše “Spanish Bomb”‘, a potom se krenulo na otapalo. Već nakon prvog udaha povela se sumanuta rasprava.
– Vidim ja, mozak, to je još nerazjašnjeno, sad ja mislim, šta mozak, mora biti nešto iznad – uvodno se skupu obratio Špric.
– Mislim da mi je postala jasna teorija evolucije od dinosaurusa do mamuta – nadoveže se nimalo suvislije Kurči, dok je Droza otvarao drugi krug snifanja amonijevog klorida i dušičnog oksida.
– Da, prvo idu mamuti, pa prepelica, divlja svinja i fazan pa dolazi čovjek dlakavac – uključi se omamljeni treći akademik Droza, objašnjavajući stručno Darwina i zastane.
Sva trojica ušutiše jer se iz starog kasetofona začula pjesma Leta 3 “Izgubljeni”. Jedan, dva tri, četiri, izgubljeni… Smjesta prihvaćaju refren i počinju revati.
– Jedan.
– Dva.
– Tri.
– Četiri.
– Izgubljeni – povikaše svi u jedan glas i zagnjure redom nosine da udahnu otapalo.
Čulo se nekoliko nakašljavanja i hropaca, a potom se netko oglasi riječima “povucimo svi ful”, što nažalost i učiniše. Radionica je već bila posve zatrovana otrovnim parama. Let 3 je završavao izvedbu budućeg hita, a cijela postava Trsatskih kuraca bila je u nokdaunu.
– Mrle je Bog, Prlja je, mrlja – frfljao je Špric.
– Nije Mrle, Kralj je Bog, kra – odgovarao mu je Kurči.
– Ne-ma-te pojma, Srle je zakon – nadoveže se Droza.
Bilo je to posljednje što se od njih čulo za dugo vremena. Punih dvadeset godina.
11.
– Kažeš pali su komu i to sva trojica odjednom?
– Da, druže glavni uredniče – izvijestila je tada mlada novinarka Uršula Paprat glavnog urednika Podnevnog lista.
– A šta im bi?
– Pa pali su u komu.
– Ma da, ali zašto.
– Droga neka, kažu istražitelji.
– Onda ćemo ovako, idemo šturo s osnovnom informacijom u dno šeste stranice, ako bude trebalo, osudit ćemo narkomaniju, ali za sada ništa veliko.
Trsatski kurci bili su jednostavno “pretplaćeni” na malu vijest u dnu šeste stranice. Sve dok se nisu probudili iz kome nakon dvadeset godina.
12.
O pacijentima iz sobe 377 pisali su svi svjetski portali, a vrhunski neurolozi dolazili su u posjet riječkom Medicinskom fakultetu. Slavni prof. dr. Adrian Owen, član Znanstvene jedinice za istraživanje mozga na Cambridgeu, ostao je zaprepašten kada je vidio rezultate skeniranja mozga trojice ukomiranih. Događalo se da se pacijent probudi nakon pet godina potpune odsutnosti i ustane iz kreveta, ali riječki slučaj trostrukog buđenja iz kome zaslužio je veliki temat u u New England Journal of Medicine.
Protivno svim medicinskim predviđanjima, Miran Puž, Ico Kučina i Roko Vakcina u nekoliko dana nakon prvih znakova buđenja povratili su većinu vitalnih funkcija. Zbog hipoksičnog oštećenja mozga prisutna su i trajna oštećenja, a posebno su im bile poremećene više mentalne funkcije. Ali, nije bilo sumnje, uskoro će hodati i pomalo govoriti, a dijelom će im se vratiti i pamćenje.
Pred hodnikom na Medicinskom fakultetu uzalud su dežurale televizijske ekipe. Pristup sobi 377 bio je zabranjen, a liječnici koji su povremeno izlazili nisu bili od velike priče. Tražila se informacija više.
– Kako im je, možete li nam nešto reći, doktore – gurao je krušku pod njušku novinar državne televizije mršavom muškarcu u bijelom mantilu koji je upravo s crnim kovčežićem izašao iz sobe 377.
– Nije im lako, nije – iz topa je u kameru odgovorio brico angažiran da obrije i podšiša pacijente.
13.
Miran, Ico i Roko oporavljali su se iznenađujuće brzo i dobro. Uz pomoć roditelja, psihologa, nekoliko davnih prijatelja počeli su se prisjećati nekih djelića svoje prošlosti, sricati imena i slagati kratke rečenice. Najlakše su se vraćali u dane neposredno prije kobnog snifanja. Dobro su se sjećali nove pjesme Leta 3 “Izgubljeni” iz njima bliske 1988. godine.
– Mrle je zakon.
– Prlja pjeva bolje od Kralja.
– Fali im samo Srle.
Najsuvislije razgovore vodili su oko pjesama grupe Let 3 pa je liječnički konzilij zaključio da bi bilo idealno kada bi prvi kontakt sa stvarnošću, dvadeset godina udaljenom od posljednje koje se sjećaju, bio upravo koncert riječkih rockera. Ideja se činila izvediva. U novogodišnjoj noći, letovci su svirali na riječkom Korzu.
14.
– Vidi, makli su zvijezdu – primijetio je Kurči dok su ih vozili Žabicom prema Korzu.
– Ali nisu vratili kokota – požalio se Špric.
Tri ostarjela punkera vozila su se nakon dvadeset godina riječkim ulicama, ali začudo, nisu primjećivali prevelike razlike. Nisu se previše čudili, osim što ih je zbunjivao cijeli konvoj novinara koji ih je pratio, a uz njih su u kombiju bili liječnik, psiholog i medicinska sestra.
– Ko organizira svirku – pitao se Droza.
– Grad – objasni mladi psiholog.
– Dakle, još radi potkomisija za rock – zaključi Špric.
Da izbjegnu gužvu, odveli su slavne rekonvalescente na balkon Radio Rijeke odakle je bio najbolji pogled na binu, oko koje se natiskalo preko deset tisuća ljudi. Bili su vidljivo raspojasani, što ne čudi kada se ne nebrojenim šankovima točilo vino i pivo u potocima.
– Odmah se vidi društveni napredak – komentirao je Kurči, a psiholog je vrijedno bilježio sve njihove komentare.
Scena je bila kao iz najluđih snova trojice pacijenata. Probudili su se iz dubokog, dvadeset godina dugog sna i to u svom gradu gdje čekaju koncert svog omiljenog benda, a oko bine desetak tisuća više ili manje ukomiranih ljudi. A i crvena zvijezda je skinuta sa Žabice.
15.
Letovci su odsvirali jedan od znojnijih koncerata, Prlja je umalo izgubio glas, a Mrle je ostao bez svojih brkova koje je neki čudak uzeo kao suvenir. Publika je bila zadovoljna urnebesnom zabavom, a čak je i gradonačelnik pljeskao kada je Let3 izvodio najnoviju verziju Ciklame. Ipak, nakon koncerta novinari nisu čekali umorne svirače već su se svi redom postrojili pred Radio Rijekom čekajući silazak trojice pankera koji su se probudili iz kome nakon dvadeset godina.
Kurči, Špric i Droza polako su se, uz pomoć medicinskog osoblja, spuštali niz stepenište i vrtjeli glavama. Izgledali su umorno i pomalo tupo, ali nisu mogli izbjeći mikrofone i kamere. Svi su napeto čekali njihov prvi komentar.
– Ne znam, meni je falio Miki – požalio se Kurči što nema više njegovog omiljenog gitariste.
– Jebeš sve to. Čista komercijala – sasjekao je atmosferu Špric.
– Gdje je nestao punk – retorički se pitao Droza.
– Nema više pitanja – presjekao je svaku daljnju raspravu doktor Bezmaslinović i pogurao rekonvalescente prema kombiju.
– Jebite se vi malo – vikao je iz gomile znojni Prlja kojem se povratio glas.
– Ti se jebi, prodana dušo – odgovore Trsatski kurci uglas iz kombija.
Još su se neko vrijeme Kurči, Špric i Droza svađali sami sa sobom i medicinskim osobljem oko novog repertoara Leta 3, a potom kao da su se umorili.
Zapali su u neki polusan i dok se kombi kretao prema njihovoj bolničkoj sobi čulo se još samo nerazgovjetno “mr-mrmlj-mrlja-prle-kralj-sralj-sranje”.
Psiholog je i to vrijedno zapisao, a potom zaklopio blok.