Ko će završiti u paklu, a ko u raju, ponekad doista ovisi o slučajnosti kudikamo tanjoj od dlake iz konjskog repa na violinskom gudalu. Anteša Baso na takvo što vjerojatno nije ni pomislio za više od 40 godina sviranja po seoskim svadbama i crkvenim godovinama. Nije mu to došlo u glavu ni kad ga je nepoznati djevojčurak, što se niotkud pojavio u ostavi gazda Ivote u seocu LJ., zapitao “A šta je to?”, pokazujući prstom u čvornovatu grudicu kolofonija. Nalikovala je kristalu pustinjske ruže, ali bi se tu gdje se našla, pošto za pustinjsku ružu niko u selu nije čuo, mogla usporediti samo sa okamenjenim čoporom gljiva bukovača na preklanjskom panju. Anteša je upravo bučno hukao u violinske žice kako bi ih zagrijao za skori početak svirke.
– A to?! – zagledao joj se u oči. – E, to, drago dijete, to se samo lizne i onda nikako, ma nikako, ne možeš ostat trudna! – odgovorio je šeretski se smiješeći pa je, pošto ga je tog časa pozvao kolega s kojim je uveseljavao svatove i vašarske iskonjake, spustio violinu i izašao.
Gospod Bog je seoce LJ., bit će iz nekog samo njemu znanog hira, uglavio u osunčanu zaravan usred strmih obronaka Bitovnje planine, podaleko i od samog sebe, a i od drugih sela i ljudi. Možda je violina viđena u selu i nekad prije, ali ako i jest, moralo je to biti i rijetko i davno, čim je gazda Ivota za svečanost koju je priredio povodom sinove ženidbe poručio po Antešu i njegovog trbušastog kompanjona tamburaša, i s ove i s one strane planine toliko poznatog po nadimku Masni da mu valjda niko osim rođene matere nije ni znao pravo ime. Osim bećarca i gange, slabo se šta dotad čulo na ovdašnjim svadbama, a i za Ilindan, nakon mise na groblju, ali je Ivota, čovjek toliko bogat da je želio napraviti nešto što će selo pamtiti do kijametskog dana, osim Base i Masnog, priredio i konjske trke, razglasivši to sve do Konjica i Rame; ko voli, nek’ izvoli, nagrada nije bila mala. Godina rodna, hambari puni, a jesen toplim i vlažnim ručerdama zagrlila sve od Neretve do najvišeg vrha Bitovnje tako da je i najstameniji list u najboljoj zavjetrini već bio očajan, pa ko bi odolio. Ima se, može se, ne ženi se sin jedinac dvaput u životu!
Sve pripreme nadzirao je Ivotin pouzdani sluga Cvitko, izvanbračni sin odavno pokojne udovice Katare, stasit i naočit mladić, istodobno i plećat i umiljat kao najbolji gazdin konj, u sve na imanju upućen bolje nego sam gazda, koji je više vremena provodio na okolnim vašarima i pijacama nego kući. „Kad imaš nekog takog ko Cvitko“, znao je reći Ivota, „možeš kud oćeš, ako treba sve do Mostara, i dalje, jope će sve bit u red!“ Selo je, istina, ispotiha mrmorilo kako tu nisu čista posla i da bi gazdaricu Maru trebalo priupitati ko je pravi gazda, ali bi svako prije umro, ne jednom već triput, nego bi opekao jezik ako mu se omakne da takvo što izusti blizu Ivotinog uha. I do Cvitkovog, mada, ko zna: možda bi se samo nasmiješio i uzgred počešao po maloj sivkastoj mrlji na plavoj kosi, kao što je činio uvijek kad bi ga neko zbunio. Po toj mrlji je, mada baš i nije sličila cvijetu, i dobio nadimak, iako je kršten kao Werner, po nekom Švabi iz 117. Jäger divizije, čija se jedna četa smjestila u selu u veljači 1943. Babe su govorile “Misusovo sveto, isto da ga je, Bože mi prosti, nazvala Enver“, a lajavu Kataru jedino se njen mlađi brat Antić usudio upitati „kako je mogla zanijeti sa Švabom”, na što je dobio odgovor da bi “i on zanio da ga je Švabo onako pridvostručio”.
Obje večeri i noći svadbovanja zvijezde su, nasmijane kao da im je gazda Ivota unaprijed, ne pitajući za cijenu, platio bogate dnevnice, uredno dežurale, valjda i same uživajući u zavodljivom prizoru, a mjesec je tek nekad pred zoru potpisao kapitulaciju, ljuljuškajući se usput u ritmu koji mu je po licu već ostavio bljedunjave naprsline. Ni seoski momci i djevojke nisu žalili nogu, katkad ih, doduše, mada uzaludno, i pokušavajući, izvući iz plahog violinskog cilika što im je nesmiljeno proširivao udubljenja u nekom dijelu vlastitog razumijevanja sa životom za koji dotad nisu ni znali. Pijetlove niko nije čuo ili su i oni prespavali zoru, umorni od tolike buke i gungule.
Vijesti su u to doba s one strane Bitovnje stizale ili sporo ili nikako, ali se naknadno doznalo da je u seocu LJ. za svega tri ili četiri dana krajem ljeta naredne godine rođeno šest beba, odreda muških. Ne bi to bilo zlo samo po sebi da rubrika “otac” u matičnim knjigama za njih pet nije ostala prazna. Izuzetak je bio jedino dečkić Ivotine nevjeste; i on je, kao i ostalih pet, na plavoj kosici imao sivkastu pjegu.
Basinoj violini je grudica kolofonija bila dovoljna za čitav njen četrdesetak godina dug život. Vlasnik violine nije, ali dlake gudala sigurno jesu primijetile da je kolofonij položen na komad čiste štavljene kože u ostavi gazde Ivote u seocu LJ. cijelo vrijeme imao neki čudan okus, samo što to nisu znale ni imali kome reći.
Sva novorođenčad su umrla za manje od mjesec dana, na životu je ostalo samo unuče gazde Ivote. Jedni su to uspoređivali sa španjolskom gripom iz nekih davno prošlih vremena o kojoj su im za dugih zimskih večeri pričali njihovi djedovi i bake; opaka pošlica je tada, radeći danonoćno, i prekovremeno i svetom nedjeljom, pokosila četvrtinu sve djece u selu. Drugi su šutjeli i brinuli vlastite brige.
Cvitka je tog ljeta nestalo, kao što iznenadna ljetna bujica za mrkle noći pune kiše i juga odnese dotrajali most za koji se svima što preko njega prelaze činilo da je oduvijek bio tu i da će uvijek biti tu. Gazda Ivota se čudio, ali i to kratko, pa je našao drugog momka; Cvitko se u posljednje vrijeme ionako skroz promijenio, izvršavajući njegove naloge šutke i bez volje, više nalikujući umornoj sjenki koja ne zna za vlastiti početak i kraj nego nekadašnjem glavnom i najpouzdanijem slugi. Ništa njegovo nije odnio iz kuće, kako se ponekad znalo dogoditi s nepouzdanim najmenicima i slugama, ostalo je čak i ono njegove robe i obuće što bi mu je gazda Ivota davao svake godine pred Ilindan. Niko drugi u selu ga nije ni spomenuo, barem naglas.
Godinu dana nakon najveće svadbe koju je selo zapamtilo niko se više nije sjećao ko je pobijedio u konjskoj utrci. Pet malih humki na groblju trajale su dok nisu istrunuli drveni križići iznad njih, a onda su se dodirnule sa vječnošću i poravnale sa zemljom kao da nikad nisu postojale.
Baso je, da se nakratko vratimo njemu, podavno umro, a nikad više nije pozvan da svira u seocu LJ., ne što posao nije obavio valjano, naprotiv, nego što takvih gazda kao što je bio Ivota nije bilo ni u tom ni u okolnim selima. Umro je, a da nikad nije doznao kakva prtljaga je ostala za njim i da je onom svojom rečenicom nepoznatoj djevojci, pogotovo ako Gospod na svom preciznom računalu veći koeficijent ima na posljedice već na namjere, možda otvorio vrata vlastitog pakla.
Kolofonij
Ko će završiti u paklu, a ko u raju, ponekad doista ovisi o slučajnosti kudikamo tanjoj od dlake iz konjskog repa na violinskom gudalu. Anteša Baso na takvo što vjerojatno nije ni pomislio za više od 40 godina sviranja po seoskim svadbama i crkvenim godovinama. Nije mu to došlo u glavu ni kad ga je nepoznati djevojčurak, što se niotkud pojavio u ostavi gazda Ivote u seocu LJ., zapitao “A šta je to?”, pokazujući prstom u čvornovatu grudicu kolofonija. Nalikovala je kristalu pustinjske ruže, ali bi se tu gdje se našla, pošto za pustinjsku ružu niko u selu nije čuo, mogla usporediti samo sa okamenjenim čoporom gljiva bukovača na preklanjskom panju. Anteša je upravo bučno hukao u violinske žice kako bi ih zagrijao za skori početak svirke.
– A to?! – zagledao joj se u oči. – E, to, drago dijete, to se samo lizne i onda nikako, ma nikako, ne možeš ostat trudna! – odgovorio je šeretski se smiješeći pa je, pošto ga je tog časa pozvao kolega s kojim je uveseljavao svatove i vašarske iskonjake, spustio violinu i izašao.
Gospod Bog je seoce LJ., bit će iz nekog samo njemu znanog hira, uglavio u osunčanu zaravan usred strmih obronaka Bitovnje planine, podaleko i od samog sebe, a i od drugih sela i ljudi. Možda je violina viđena u selu i nekad prije, ali ako i jest, moralo je to biti i rijetko i davno, čim je gazda Ivota za svečanost koju je priredio povodom sinove ženidbe poručio po Antešu i njegovog trbušastog kompanjona tamburaša, i s ove i s one strane planine toliko poznatog po nadimku Masni da mu valjda niko osim rođene matere nije ni znao pravo ime. Osim bećarca i gange, slabo se šta dotad čulo na ovdašnjim svadbama, a i za Ilindan, nakon mise na groblju, ali je Ivota, čovjek toliko bogat da je želio napraviti nešto što će selo pamtiti do kijametskog dana, osim Base i Masnog, priredio i konjske trke, razglasivši to sve do Konjica i Rame; ko voli, nek’ izvoli, nagrada nije bila mala. Godina rodna, hambari puni, a jesen toplim i vlažnim ručerdama zagrlila sve od Neretve do najvišeg vrha Bitovnje tako da je i najstameniji list u najboljoj zavjetrini već bio očajan, pa ko bi odolio. Ima se, može se, ne ženi se sin jedinac dvaput u životu!
Sve pripreme nadzirao je Ivotin pouzdani sluga Cvitko, izvanbračni sin odavno pokojne udovice Katare, stasit i naočit mladić, istodobno i plećat i umiljat kao najbolji gazdin konj, u sve na imanju upućen bolje nego sam gazda, koji je više vremena provodio na okolnim vašarima i pijacama nego kući. „Kad imaš nekog takog ko Cvitko“, znao je reći Ivota, „možeš kud oćeš, ako treba sve do Mostara, i dalje, jope će sve bit u red!“ Selo je, istina, ispotiha mrmorilo kako tu nisu čista posla i da bi gazdaricu Maru trebalo priupitati ko je pravi gazda, ali bi svako prije umro, ne jednom već triput, nego bi opekao jezik ako mu se omakne da takvo što izusti blizu Ivotinog uha. I do Cvitkovog, mada, ko zna: možda bi se samo nasmiješio i uzgred počešao po maloj sivkastoj mrlji na plavoj kosi, kao što je činio uvijek kad bi ga neko zbunio. Po toj mrlji je, mada baš i nije sličila cvijetu, i dobio nadimak, iako je kršten kao Werner, po nekom Švabi iz 117. Jäger divizije, čija se jedna četa smjestila u selu u veljači 1943. Babe su govorile “Misusovo sveto, isto da ga je, Bože mi prosti, nazvala Enver“, a lajavu Kataru jedino se njen mlađi brat Antić usudio upitati „kako je mogla zanijeti sa Švabom”, na što je dobio odgovor da bi “i on zanio da ga je Švabo onako pridvostručio”.
Obje večeri i noći svadbovanja zvijezde su, nasmijane kao da im je gazda Ivota unaprijed, ne pitajući za cijenu, platio bogate dnevnice, uredno dežurale, valjda i same uživajući u zavodljivom prizoru, a mjesec je tek nekad pred zoru potpisao kapitulaciju, ljuljuškajući se usput u ritmu koji mu je po licu već ostavio bljedunjave naprsline. Ni seoski momci i djevojke nisu žalili nogu, katkad ih, doduše, mada uzaludno, i pokušavajući, izvući iz plahog violinskog cilika što im je nesmiljeno proširivao udubljenja u nekom dijelu vlastitog razumijevanja sa životom za koji dotad nisu ni znali. Pijetlove niko nije čuo ili su i oni prespavali zoru, umorni od tolike buke i gungule.
Vijesti su u to doba s one strane Bitovnje stizale ili sporo ili nikako, ali se naknadno doznalo da je u seocu LJ. za svega tri ili četiri dana krajem ljeta naredne godine rođeno šest beba, odreda muških. Ne bi to bilo zlo samo po sebi da rubrika “otac” u matičnim knjigama za njih pet nije ostala prazna. Izuzetak je bio jedino dečkić Ivotine nevjeste; i on je, kao i ostalih pet, na plavoj kosici imao sivkastu pjegu.
Basinoj violini je grudica kolofonija bila dovoljna za čitav njen četrdesetak godina dug život. Vlasnik violine nije, ali dlake gudala sigurno jesu primijetile da je kolofonij položen na komad čiste štavljene kože u ostavi gazde Ivote u seocu LJ. cijelo vrijeme imao neki čudan okus, samo što to nisu znale ni imali kome reći.
Sva novorođenčad su umrla za manje od mjesec dana, na životu je ostalo samo unuče gazde Ivote. Jedni su to uspoređivali sa španjolskom gripom iz nekih davno prošlih vremena o kojoj su im za dugih zimskih večeri pričali njihovi djedovi i bake; opaka pošlica je tada, radeći danonoćno, i prekovremeno i svetom nedjeljom, pokosila četvrtinu sve djece u selu. Drugi su šutjeli i brinuli vlastite brige.
Cvitka je tog ljeta nestalo, kao što iznenadna ljetna bujica za mrkle noći pune kiše i juga odnese dotrajali most za koji se svima što preko njega prelaze činilo da je oduvijek bio tu i da će uvijek biti tu. Gazda Ivota se čudio, ali i to kratko, pa je našao drugog momka; Cvitko se u posljednje vrijeme ionako skroz promijenio, izvršavajući njegove naloge šutke i bez volje, više nalikujući umornoj sjenki koja ne zna za vlastiti početak i kraj nego nekadašnjem glavnom i najpouzdanijem slugi. Ništa njegovo nije odnio iz kuće, kako se ponekad znalo dogoditi s nepouzdanim najmenicima i slugama, ostalo je čak i ono njegove robe i obuće što bi mu je gazda Ivota davao svake godine pred Ilindan. Niko drugi u selu ga nije ni spomenuo, barem naglas.
Godinu dana nakon najveće svadbe koju je selo zapamtilo niko se više nije sjećao ko je pobijedio u konjskoj utrci. Pet malih humki na groblju trajale su dok nisu istrunuli drveni križići iznad njih, a onda su se dodirnule sa vječnošću i poravnale sa zemljom kao da nikad nisu postojale.
Baso je, da se nakratko vratimo njemu, podavno umro, a nikad više nije pozvan da svira u seocu LJ., ne što posao nije obavio valjano, naprotiv, nego što takvih gazda kao što je bio Ivota nije bilo ni u tom ni u okolnim selima. Umro je, a da nikad nije doznao kakva prtljaga je ostala za njim i da je onom svojom rečenicom nepoznatoj djevojci, pogotovo ako Gospod na svom preciznom računalu veći koeficijent ima na posljedice već na namjere, možda otvorio vrata vlastitog pakla.