Kolja, Valeri, Sunce

(Uz odlazak vrsnog prevodioca)

 

Godina je 1976. Na stranici kulture sarajevskog “Oslobođenja” 17. oktobra štampan je tekst “Prvo objavljivanje Valrijevog Sunca”. Kratak, pa ga mogu navesti u sjelini:

“Pjesma ‘Sunce’ Pola Valerija, evo, prvi put se objavljuje i čitaoci našeg lista su prvi, izuzimajući pjesnikovu rodbinu i neke prijatelje, koji je mogu pročitati. To što svoje prvo štampanje nije doživjela na francuskom, već na srpskohrvatskom jeziku, treba zahvaliti upornosti i traganju banjalučkog knjižvnog prevodioca Kolje Mićevića. On je, sarađujući sa pjesnikovom kćerkom Agatom Valeri, iz zaostavštine poznatog francuskog poete dobio neobjavljene rukopise, među kojima i dosje ‘Dobro’ sa pedesetak tekstova poetske proze i poezije u slobodnom stihu, do sada neobjavljenih. Prvi prevodi biće uskoro objavljeni u nekim jugoslovenskim listovima i časopisima, a tek kasnije će, sudeći po svemu, biti štanpani u Francuskoj.

Do ovog otkrića nije došlo slučajno, ono je plod dugogodišnjeg rada i traganja. Mićević je prije dvanaest godina, već tada zaokupljen prevođenjem, otkrio Valerijevu pjesmu ‘Narcis govori’ i prevod objavo u ‘Delu’. Od tada neprekidno druguje s Valerijevom poezijom. Nešto kasnije (1967) prevod pjesme ‘Mlada Parka’ objavljen je kao uvodni prilog u časopisu ‘Književnost’, a dvije godne kasnije i kao knjiga s Mićevićevim crtežima u boji. Uslijedilo je prevođenje poema ‘Nacrt zmijca’, ‘Pitija’ i ‘Morsko groblje’.“

Ispod ovog kratkog teksta, s obilježjima ekskluzivnosti, stajalo je moje ime, jer sam tada bio dopisnik ovog lista iz Banjaluke. U uočljivom, uokvirenom antrfleu, čitaoci su dobili pjesmu

SUNCE

Himna stvarnog Boga
Pravdo neobična. Nepostojanje uzvišeno
Sublimna odsutnosti. Ponore tame, o Čisti
tako Čisti, tako Visoki
sve što znamo o Tebi odaje te nepravednim
Svetlosti bezmerna, a ipak šta ima mračnije?
                                            1943. godine

 

Nešto kasnije (28. novembra) u istom listu, u tekstu pod naslovom “Jugoslovenska premijera Valerijeve poezije”, on kaže da otkriće Valerijevih dotad nepoznatih tekstova jest senzacionalno, ali nikako ne bi volio da se govori i piše i da je senzacionalističko. Uz tvrdnju da je kćerka Agata savršen izvršilac testamenta svog oca, ističe da je stekao njeno povjerenje i dobio Valerijevu pisanu zaostavštinu. O tome je govorio za “Oslobođenje” (a ja pomno bilježio): 

– Tako sam susreo do tada nepoznate Valerijeve pjesme, koje će, uvjeren sam, uveliko doprinijeti da se predstava o njemu kao akademskom, hermetičnom i od života dalekom pjesniku bitno promijeni, odnosno da se dopuni, da se vidi u kojoj je mjeri Valerijev napor bio jedinstven u poetskoj istoriji Evrope našeg stoljeća.

Ova epizoda pokazuje da je Kolja Mićević bio ne samo vrstan prevodilac nego i strastven tragalac. On će kasnije, u ediciji “Prevodi” banjalučkog “Glasa”, koju je znalački uređivao i koja je postala poznata i cijenjena ne samo u tadašnjoj Jugoslaviji, nego i van granica te zemlje, objaviti Valerijeve “Sveske” u dva toma, što je samo djelić onoga što je iza sebe ostavio ovaj pjesnik, prevodilac, esejista, muzikolog, intelektualac evropskog profila.

Ranko Pavlović 18. 11. 2020.