Knjiga prostih kartonskih korica, 365 numeriranih stranica solidnog, vrlo masivnog starinskog papira, koji se ni nakon osamdesetak godina nije počeo osipati i raspadati, za razliku od hrbatnog ljepila, koje već pomalo popušta, jer tko zna u kakvim je uvjetima boravio primjerak koji mi je u rukama, o kojem po urednom građanskom rukopisu, modrom tintom u vrhu predlista, saznajem i kome je pripadao. Piše: Dragica Vajnberger, a ispod toga: februar 1947. Knjiga možda je trunula u kakvom vlažnom podrumu nakon što je prestala pripadati Dragici Vajnberger, možda je iskopana iz gomile krupnog otpada, prije nego što je stigla na Britanski trg, gdje sam je na nedjeljnom sajmu antikviteta za dvadeset kuna kupio jednoga ljeta dok je naš prijatelj Vojo još bio živ. Moglo je to, recimo, biti 2010. ili 2011. godine. A možda i godinu kasnije. U to vrijeme jedan primjerak iste ove knjige, nazvat ćemo ga prvim, onaj uz koji sam odrastao, još uvijek je stajao u prvom redu, iza ormarskog stakla onoga dijela kućne biblioteke na Sepetarevcu, koji se nalazio u bivšoj mojoj sobi. Ta knjiga u mnogo boljem je stanju od ove, jer je oduvijek bila kod nas, najprije u stanu zgrade gospođe Hajm, u Jugoslavenske armije ulici, a zatim, po preseljenju 1969, na Sepetarevcu. Na njezinom predlistu, gotovo na istom mjestu na kojem se potpisala Danica Vajnberger, ispisanijim rukopisom, ili opuštenijom rukom, piše: Olga Rejc, a ispod 1947. I poslije se Nona potpisivala po svojim knjigama – to je bio osigurač da joj se posuđene knjige vraćaju – ali nikada više nije pisala godinu. Bilo je, ipak, nekog čuda u tome da se ovakva jedna knjiga pojavi u vremenu gladi, kada se još uvijek i kruh kupovao na tačkice, a u Jugoslaviji još nije bilo šećera u kocki. Ustvari, nije bilo nikakvog šećera. U tom jadu i bijedi, ova je knjiga bila znak velike raskoši.
Na poleđini zalista čitamo vrlo podrobne podatke, kakvi nisu previše česti u povijesti naših nakladništava i izdavaštava: “Štampano u 12.000 primeraka (ćirilicom)” Red ispod toga: Štampanje završeno 27. novembra 1946. godine u štampariji ‘Kultura’.” Pokušajte zamisliti knjigu koja se objavljuje u zemlji koja je skoro potpuno sravnjena sa zemljom u ratu okončanom prije godinu i pol dana, u zemlji gladi i političkog terora, u kojoj se nesreća fašizma i bratoubilačkog građanskog rata pokušava suzbiti i poništiti brutalnom i brahijalnom osvetom nad stvarnim i nabijeđenim narodnim neprijateljima, a sve nepravde prethodno nesazrelog kapitalizma nastoje se ispraviti nasilnom koletivizacijom, nacionalizacijom i eksproprijacijom, te klasičnim staljinističkim terorom nad kulacima, gazdama i trgovcima. Kakva bi to knjiga mogla biti objavljana u toj Jugoslaviji, koja je te 1946. u istočnoj Europi prednjačila u revolucionarnom teroru, i prednjačit će, sve dok Tito ne odluči da pruži otpor Staljinu, umjesto da položi glavu na panj pred Staljinovom sjekirom? Začudo, bila je to takva knjiga koja je 1946. bila pod zabranom, premda je po objavljivanju, godine 1928, bila veliki hit u Sovjetskom Savezu.
Na poleđini predlista, koja se gleda s titularnom stranicom, imena pisaca i naslov su u originalu, kao i naziv sovjetskog izdavača. Ta je stranica prelomljena isto kao što je prelomljena i titularna stranica. Time se, u toj vizualnoj i tipografskoj igri, diskretno sugerira sovjetsko-jugoslavensko bratstvo. Uvrh titularne stranice piše: Ilja Iljf i Evg. Petrov. Ispod, malo prema sredini: Dvanaest stolica. Naslov je otisnut u dva reda. Ispod toga, manjim slovima, ali još uvijek verzalom: roman. U dnu, naziv je izdavača: Humoristička biblioteka “Ježa”. Ispod toga: Beograd. Na poleđini titularne stranice imena su prevoditelja: M. M. Pešić i Vuk Dragović. Redaktor prijevoda: dr Mihailo Stanković. Pa, “naslovni list i ilustracije u tekstu”: Ivan Lučev. Ime tog istaknutog srpskog i beogradskog crtača, karikaturista i slikara, rođenog u Herceg Novom 1904, umrlog u Beogradu 1958, začudo se, zajedno s ilustracijama, našlo i u hrvatskim izdanju “Dvanaest stolica”, uz očajan, jezično uškopljen prijevod Zlatka Crnkovića. Valjda je ilustratorovo ime zvučalo dovoljno hrvatski. Kao i Crnkovićev prijevod, uostalom. Ja ga, međutim, taj prijevod, ne mogu uzimati u obzir, jer osim što je uznemirujuće neduhovit, sasvim je neliteraran. Stoga se vratimo toj knjizi iz onoga doba.
Malo je knjiga u povijesti hrvatskoga i srpskog izdavaštva, kao i iz hrvatske i srpske književnosti, koje su na jezik, jezičnu frazeologiju, te na općenarodnu imagologiju i na građansku maštu imale takvog utjecaja kao što ga je imala, pa ga do danas ima, prijevod “Dvanaest stolica” M. M. Pešića i Vuka Dragovića, iz godine 1946. Primjerak sa Sepetarevca, s potpisom Olge Rejc, preselit ću nakon majčine smrti u literarno opisanoj selidbi u Pulu. Eno ga, tamo stoji, i čeka me da ga ponovo čitam. Primjerak s potpisom Dragice Vajnberger uz mene je u Zagrebu. Dvaput sam ga čitao: prvi put po kupovini, drugi put sad. Ukupno, najmanje pet sam puta čitao knjigu. (Ono jedno čitanje Crnkovićeva prijevoda milije mi je i ne računati.) To ima smisla spominjati zato što čitanje “Dvanaest stolica” ne pripada onom uobičajenom čitateljskom ritualu. Kao da to i nije knjiga, a ja kao da nisam njezin čitatelj. “Dvanaest stolica” sredstvo je za dosezanje smijeha i cereka, nešto poput kvalitetne marihuane. To je “Gargantua i Pantagruel” u idealnome, premda, vele, i posve proizvoljnom prijevodu Stanislava Vinavera. To su Lucić i Dežulović na svojim ludističkim i ludorijskim vrhuncima. “Dvanaest stolica” savršeni je tekst o slobodi.
Nitko u cijeloj, ovom čitatelju poznatoj povijesti sovjetske, istočnoeuropske ili naše književnosti pod komunizmom nije tako neustrašivo pisao kao Ilja Iljf i Evgenij Petrov. Pripovijest “Dvanaest stolica”, koju će zeleni bolonjski krokodili sa zagrebačke komparativistike i kroatistike stručno nazvati naracijom, pripovijeda o dvojici do trojici, a možda i četvorici razbojnika, koji tragaju za obiteljskim blagom, za zlatom koje je jedna razvlašćena buržujka sakrila u namještaju, preciznije u jednoj od dvanaest stolica jednoga salonskog kompleta. Te stolice su, sasvim je to normalno, nacionalizirane, a zatim raspodijeljene onima kojima, u skladu s revolucionarnom pravdom, stolice doista i trebaju. Razbojnici redom pripadaju poraženim društvenim snagama: sitan i neutvrdiv liberalno-građanski element, pa jedan rekli bismo tobože plemić, pa još jedan crkvenjak… Moglo bi se reći da su Iljf i Petrov za negativce redom odabrali sve koje bi odabrala i ideološka komisija centralnog komiteta. Pritom, na njihovo čelo postavili su samoga vraga: “Moj otac”, govorio bi Ostap Bender, “bio je turski podanik”. I to je jedna od tih nezaboravnih i neobično ukorijenjenih fraza, koje, međutim, danas u našim krajevima pripadaju tek jeziku i frazariju distingviranih intelektualaca sa stilom, podrijetlom, znanjem, te književnim darom i ukusom. Jedne sam davne večeri sa Slavkom Goldsteinom u kući našoj na selu do ponoći uz vino razmjenjivao, uz šašavi kikot, fraze iz “Dvanaest stolica” i iskaze Ostapa Bendera.
Zašto je, međutim, važno Ostapu Benderu, i zašto je važno ovom romanu, to što je njegov otac bio turski podanik? Važno je zato što sasvim zamućuje stvarno Ostapovo podrijetlo i onemogućuje svaku potragu za njim. Biti turski podanik u ono vrijeme koje je prethodilo revoluciji značilo je istovremeno biti svatko i biti nitko. Cijeli poznati svijet, zajedno s još nekoliko svjetova, bio je obuhvaćen Otomanskim carstvom i zaštićen podaništvom padišahu. Ostap Bender je, dakle, kao sin takvoga čovjeka idealan svatković, ali sačinjen od sve samih karakteristika u revoluciji poraženih snaga. On je neka vrsta superneprijatelja, pritom savršeno prilagodljivog, inteligentnog i domišljatog. Između ostaloga, Ostap Bender otac je suvremenog marketinga i kopirajtinga, idealan za Plenkovićeva šefa kabineta, savjetnika, štogod. Smislio je da po ugledu na čuvenu sliku Ilje Rjepina “Zaporoški kozaci pišu pismo sultanu” bude naslikana slika “Boljševici pišu pismo Čemberlenu”. A Čemberlen je te 1928, kad “Dvanaest stolica” izlaze u originalu, isti onaj Arthur Neville Chamberlain, koji će kao britanski premijer 1938. skinuti gaće pred Adolfom Hitlerom, potpisani zloglasni Minhenski sporazum, predati Nijemcima Sudete i potpisati tisućgodišnji mir s nacistima…
Iljf i Petrov baš nimalo se ne boje pretjerane aktualnosti i dnevne referencijalnosti svoga teksta. “Dvanaest stolica” su, naime, pored svega ostalog, i čudesan vatromet otkrivenih i neotkrivenih referenci, provokacija, persiflaža, ali istovremeno i vrelo jednako tako čudesnog pripovijedanja, književnog teksta u punom smislu riječi. O kako su ga samo umjeli predstaviti prevoditelji iz 1946, skupa s redaktorom prijevoda. Recimo ovo: “Vratar je zaurlao niskim i strasnim glasom, kakvim pokašto usred noćne tišine, najednom, plahovito i ubrzano zaurla WC.” Dopustite mi da kažem kako u cjelokupnoj meni poznatoj historiji svjetske književnosti ne postoji tako živ i uvjerljiv opis iznenadnog noćnog zvuka, koji odnekud prolazi kroz tolike zidove i kroz čovjekov san, vode koja nakon povlačenja plastične drške na štriku nijagarskom snagom provaljuje iz kotlića prema zahodskoj školjki.
A nakon što su ozloglasili sve narodne neprijatelje redom, pretvorivši ih u negativce u svome satiričnom romanu, Iljf i Petrov su, neviđeno subverzivno, ispisali 356 stranica nesmiljene, brutalne i urnebesno duhovite kritike sovjetskoga društva. U potrazi za stolicama Bender i njegov opskurni pratitelj Ipolit Matvejevič Varobjanjinov (čiji patronim u knjizi iz 1946. je dosljedno, kao i svi ostali patronimi umekšan i približen nasmijencima mehkim ć), obiđu pola Ukrajine i Rusije, prominu kroz prvu zemlju socijalizma i sve njezine formalne i neformalne institucije, izloživši ih poruzi i ruganju kakve ne bi podnijela ni neka slobodarskija i liberalnija zemlja od Staljinova Sovjetskog Saveza ili Jugoslavije iz 1946. Na primjer, cijelo jedno poglavlje posvećeno je statistici, u koju su komunisti bezostatno vjerovali, tako da su statistički podaci postali društveni mit, na kojemu su bili zasnovani i iluzija o stalnom napretku, ali i neki o najstrašnijih događaja u neljudskoj sovjetskoj povijesti, poput Gladomora u Ukrajini. Gladomor je, naime, proveden u ime ideje o statističkom napretku izvoza hrane. Godinama prije nego što će Staljin Ukrajince ubijati glađu u ime statistike, ovako se njih dvojica rugaju statistici:
“Statistika sve zna.
Tačno je proračunata površina obradive zemlje u SSSR-u, koja se deli na crnicu, glinu i treset. Svi građani oba pola uvedeni su u brižljivo vođene knjige, koje su tako dobro poznate Ipolitu Matvejeviću Varobjanjinovu – knjige statističkog odeljenja. Zna se koliko prosečni građanin republike pojede razne hrane u toku godine. Zna se koliko ovaj isti prosečni građanin popije prosečno votke, s jasnom napomenom koje meze upotrebljava. Zna se koliko u zemlji ima lovaca, balerina, automatskih revolvera, pasa raznih pasmina, velosipeda, spomenika, devojaka, kula svetilja i šivaćih mašina.
Koliko života, punog prašine, strasti i misli, gleda na nas sa statističkih tablica!”
I dalje, u tom duhu, nastavlja se poglavlje broj XV, naslovljeno “U okeanu stolica”, prevedeno na jeziku, u melodiji, ritmom i stilom velike književnosti. U melodiji “Dvanaest stolica” iz 1946. čuje se, kao u melodijama “Travničke hronike”, “Zastava”, “Dnevnika o Čarnojeviću”, glas i duh epohe. Ove su knjige, i još neke, metronomi s kojima se usklađuje ritam svake književne rečenice ispisane na našim jezicima, ove su knjige, i još neke, stilometri svakoga postojećeg književnog stila, u njima se, u ovim knjigama, i još nekim, oblikuje sam jezik. One su važne da čitatelj, pa možda i pisac, ali svakako govornik hrvatskog jezika, shvati tajnu njegova oblikovanja. Naime, hrvatski se jezik oblikovao i na ovom upravo citiranom, odavno već arhaničnom srpskom prijevodu M. M. Pešića i Vuka Dragovića, između ostaloga i zato što su se na tom prijevodu u čitateljima rađali hrvatski pisci, dok je isti taj hrvatski jezik nedodirnut ostao prijevodom Zlatka Crnkovića. Zato što je Crnković imao manje književnog dara od prevoditelja i redaktora iz 1946, ali i zato što je “Dvanaest stolica” prevodio daleko ispod vlastite razine. Prevodio ih je s nečasnim razlogom: da bi Hrvati imali svoj prijevod, po kojemu će se razlikovati od Srba, a ne da bi i jedni, i drugi, imali bolji prijevod jedne važne knjige.
Na 236. stranici “Dvanaest stolica”, u primjerku sam Dragice Vajnberger naišao na pasus koji ranije kao da nisam primjećivao, a sad me je sorio, sad je prosjekao planinu leda u meni:
“U Moskvi ljudi vole da zaključavaju vrata.
Hiljade kapija zakovano je iznutra daskama, stotine hiljada građana uvlače se u svoje stanove kroz sporedne ulaze. Davno je prošla osamnaesta godina, odavno je već izbledeo pojam ‘napad na stan’, iščezla domaća straža koju su stanari održavali u cilju lične bezbednosti, rešava se problem uličnog saobraćaja, podižu se ogromne električne centrale, čine se najveća naučna otkrića, ali nema čoveka koji bi posvetio sav svoj život problemu zatvorenih vrata.
Gde je čovek koji će da odgoneta zagonetku kinematografa, pozorišta i cirkusa?
Za deset minuta tri hiljade ljudi treba da uđe u cirkus kroz jedna jedina vrata, otvorena na polovinu. Ostala desetora vrata, specijalno građena za prolaz velikih gomila naroda – zaključana. Ko zna zašto su zaključana? Možda je pre dvadeset godina iz cirkuske konjušnice ukraden mudri magarac i otada direkcija od straha zatarabljuje sve zgodne izlaze i ulaze. A možda je, nekada, promaja zakačila čuvenog ‘kralja vazduha’ i ta zatvorena vrata samo su odjek skandala koji je ‘kralj vazduha’ tad izazvao.
U pozorišta i kinematografe publika se pušta u manjim grupama, kao bajagi da se izbegnu gužve. Izbeći gužve tako je lako – treba samo otvoriti vrata, kojih je mnoštvo.”
Književnost je čudo, čudesnije od svih ostalih čuda. Književnost je umjetnost nad svim drugim umjetnostima, jer književnost ne samo da govori o onome što se baš nikako ne može izreći, nego i o onome što će iz prošlosti progovoriti o nekome dalekom budućem vremenu. Samo književnost o današnjim razlozima nešto može reći jasno. Ako ne o razlozima zbog kojih su i danas, kao i u Moskvi u rana doba Staljinove vladavine, u Zagrebu i u svim drugim našim gradovima, u Hrvatskoj, kao i širom istočne Europe, vrata većinom zatvorena, zabravljena, zaključana, a onda o razlozima zbog kojih su ta vrata prvi put zatvorena. Možda je to mnogo važnije znati.
Knjige čijem sam opisu posvetio značajan dio ovog eseja, pa mi se čini da sam to s razlogom učinio, može se naći po svim boljim hrvatskim, naročito zagrebačkim antikvarijatima. Ima nje po starim kućnim bibliotekama, Nije ni čudo da je ima, jer ipak bilo je to 12.000 primjeraka. I možda ću ja, za svaki slučaj, kupiti još jedan primjerak za sebe. Ali možda je baš sad vrijeme da netko hrabar, obrazovan i darovit, netko s poštovanjem prema tekstu i vremenu Ilje Iljfa i Evgenija Petrova, ali više od toga netko s kreativnim moćima i stvarnim književnim i pjesničkim talentom u svome hrvatskom jeziku, nanovo prevede ovu knjigu. Bilo bi to dragocjeno za buduće čitatelje i pisce. Osim toga, ovakve knjige građane štite od onih krajnih posljedica diktature. A tih posljedica naročito je važno čuvati se kad nam se čini da, ipak, živimo u demokraciji.
Koliko života, punog prašine, strasti i misli, gleda na nas sa statističkih tablica!
Knjiga prostih kartonskih korica, 365 numeriranih stranica solidnog, vrlo masivnog starinskog papira, koji se ni nakon osamdesetak godina nije počeo osipati i raspadati, za razliku od hrbatnog ljepila, koje već pomalo popušta, jer tko zna u kakvim je uvjetima boravio primjerak koji mi je u rukama, o kojem po urednom građanskom rukopisu, modrom tintom u vrhu predlista, saznajem i kome je pripadao. Piše: Dragica Vajnberger, a ispod toga: februar 1947. Knjiga možda je trunula u kakvom vlažnom podrumu nakon što je prestala pripadati Dragici Vajnberger, možda je iskopana iz gomile krupnog otpada, prije nego što je stigla na Britanski trg, gdje sam je na nedjeljnom sajmu antikviteta za dvadeset kuna kupio jednoga ljeta dok je naš prijatelj Vojo još bio živ. Moglo je to, recimo, biti 2010. ili 2011. godine. A možda i godinu kasnije. U to vrijeme jedan primjerak iste ove knjige, nazvat ćemo ga prvim, onaj uz koji sam odrastao, još uvijek je stajao u prvom redu, iza ormarskog stakla onoga dijela kućne biblioteke na Sepetarevcu, koji se nalazio u bivšoj mojoj sobi. Ta knjiga u mnogo boljem je stanju od ove, jer je oduvijek bila kod nas, najprije u stanu zgrade gospođe Hajm, u Jugoslavenske armije ulici, a zatim, po preseljenju 1969, na Sepetarevcu. Na njezinom predlistu, gotovo na istom mjestu na kojem se potpisala Danica Vajnberger, ispisanijim rukopisom, ili opuštenijom rukom, piše: Olga Rejc, a ispod 1947. I poslije se Nona potpisivala po svojim knjigama – to je bio osigurač da joj se posuđene knjige vraćaju – ali nikada više nije pisala godinu. Bilo je, ipak, nekog čuda u tome da se ovakva jedna knjiga pojavi u vremenu gladi, kada se još uvijek i kruh kupovao na tačkice, a u Jugoslaviji još nije bilo šećera u kocki. Ustvari, nije bilo nikakvog šećera. U tom jadu i bijedi, ova je knjiga bila znak velike raskoši.
Na poleđini zalista čitamo vrlo podrobne podatke, kakvi nisu previše česti u povijesti naših nakladništava i izdavaštava: “Štampano u 12.000 primeraka (ćirilicom)” Red ispod toga: Štampanje završeno 27. novembra 1946. godine u štampariji ‘Kultura’.” Pokušajte zamisliti knjigu koja se objavljuje u zemlji koja je skoro potpuno sravnjena sa zemljom u ratu okončanom prije godinu i pol dana, u zemlji gladi i političkog terora, u kojoj se nesreća fašizma i bratoubilačkog građanskog rata pokušava suzbiti i poništiti brutalnom i brahijalnom osvetom nad stvarnim i nabijeđenim narodnim neprijateljima, a sve nepravde prethodno nesazrelog kapitalizma nastoje se ispraviti nasilnom koletivizacijom, nacionalizacijom i eksproprijacijom, te klasičnim staljinističkim terorom nad kulacima, gazdama i trgovcima. Kakva bi to knjiga mogla biti objavljana u toj Jugoslaviji, koja je te 1946. u istočnoj Europi prednjačila u revolucionarnom teroru, i prednjačit će, sve dok Tito ne odluči da pruži otpor Staljinu, umjesto da položi glavu na panj pred Staljinovom sjekirom? Začudo, bila je to takva knjiga koja je 1946. bila pod zabranom, premda je po objavljivanju, godine 1928, bila veliki hit u Sovjetskom Savezu.
Na poleđini predlista, koja se gleda s titularnom stranicom, imena pisaca i naslov su u originalu, kao i naziv sovjetskog izdavača. Ta je stranica prelomljena isto kao što je prelomljena i titularna stranica. Time se, u toj vizualnoj i tipografskoj igri, diskretno sugerira sovjetsko-jugoslavensko bratstvo. Uvrh titularne stranice piše: Ilja Iljf i Evg. Petrov. Ispod, malo prema sredini: Dvanaest stolica. Naslov je otisnut u dva reda. Ispod toga, manjim slovima, ali još uvijek verzalom: roman. U dnu, naziv je izdavača: Humoristička biblioteka “Ježa”. Ispod toga: Beograd. Na poleđini titularne stranice imena su prevoditelja: M. M. Pešić i Vuk Dragović. Redaktor prijevoda: dr Mihailo Stanković. Pa, “naslovni list i ilustracije u tekstu”: Ivan Lučev. Ime tog istaknutog srpskog i beogradskog crtača, karikaturista i slikara, rođenog u Herceg Novom 1904, umrlog u Beogradu 1958, začudo se, zajedno s ilustracijama, našlo i u hrvatskim izdanju “Dvanaest stolica”, uz očajan, jezično uškopljen prijevod Zlatka Crnkovića. Valjda je ilustratorovo ime zvučalo dovoljno hrvatski. Kao i Crnkovićev prijevod, uostalom. Ja ga, međutim, taj prijevod, ne mogu uzimati u obzir, jer osim što je uznemirujuće neduhovit, sasvim je neliteraran. Stoga se vratimo toj knjizi iz onoga doba.
Malo je knjiga u povijesti hrvatskoga i srpskog izdavaštva, kao i iz hrvatske i srpske književnosti, koje su na jezik, jezičnu frazeologiju, te na općenarodnu imagologiju i na građansku maštu imale takvog utjecaja kao što ga je imala, pa ga do danas ima, prijevod “Dvanaest stolica” M. M. Pešića i Vuka Dragovića, iz godine 1946. Primjerak sa Sepetarevca, s potpisom Olge Rejc, preselit ću nakon majčine smrti u literarno opisanoj selidbi u Pulu. Eno ga, tamo stoji, i čeka me da ga ponovo čitam. Primjerak s potpisom Dragice Vajnberger uz mene je u Zagrebu. Dvaput sam ga čitao: prvi put po kupovini, drugi put sad. Ukupno, najmanje pet sam puta čitao knjigu. (Ono jedno čitanje Crnkovićeva prijevoda milije mi je i ne računati.) To ima smisla spominjati zato što čitanje “Dvanaest stolica” ne pripada onom uobičajenom čitateljskom ritualu. Kao da to i nije knjiga, a ja kao da nisam njezin čitatelj. “Dvanaest stolica” sredstvo je za dosezanje smijeha i cereka, nešto poput kvalitetne marihuane. To je “Gargantua i Pantagruel” u idealnome, premda, vele, i posve proizvoljnom prijevodu Stanislava Vinavera. To su Lucić i Dežulović na svojim ludističkim i ludorijskim vrhuncima. “Dvanaest stolica” savršeni je tekst o slobodi.
Nitko u cijeloj, ovom čitatelju poznatoj povijesti sovjetske, istočnoeuropske ili naše književnosti pod komunizmom nije tako neustrašivo pisao kao Ilja Iljf i Evgenij Petrov. Pripovijest “Dvanaest stolica”, koju će zeleni bolonjski krokodili sa zagrebačke komparativistike i kroatistike stručno nazvati naracijom, pripovijeda o dvojici do trojici, a možda i četvorici razbojnika, koji tragaju za obiteljskim blagom, za zlatom koje je jedna razvlašćena buržujka sakrila u namještaju, preciznije u jednoj od dvanaest stolica jednoga salonskog kompleta. Te stolice su, sasvim je to normalno, nacionalizirane, a zatim raspodijeljene onima kojima, u skladu s revolucionarnom pravdom, stolice doista i trebaju. Razbojnici redom pripadaju poraženim društvenim snagama: sitan i neutvrdiv liberalno-građanski element, pa jedan rekli bismo tobože plemić, pa još jedan crkvenjak… Moglo bi se reći da su Iljf i Petrov za negativce redom odabrali sve koje bi odabrala i ideološka komisija centralnog komiteta. Pritom, na njihovo čelo postavili su samoga vraga: “Moj otac”, govorio bi Ostap Bender, “bio je turski podanik”. I to je jedna od tih nezaboravnih i neobično ukorijenjenih fraza, koje, međutim, danas u našim krajevima pripadaju tek jeziku i frazariju distingviranih intelektualaca sa stilom, podrijetlom, znanjem, te književnim darom i ukusom. Jedne sam davne večeri sa Slavkom Goldsteinom u kući našoj na selu do ponoći uz vino razmjenjivao, uz šašavi kikot, fraze iz “Dvanaest stolica” i iskaze Ostapa Bendera.
Zašto je, međutim, važno Ostapu Benderu, i zašto je važno ovom romanu, to što je njegov otac bio turski podanik? Važno je zato što sasvim zamućuje stvarno Ostapovo podrijetlo i onemogućuje svaku potragu za njim. Biti turski podanik u ono vrijeme koje je prethodilo revoluciji značilo je istovremeno biti svatko i biti nitko. Cijeli poznati svijet, zajedno s još nekoliko svjetova, bio je obuhvaćen Otomanskim carstvom i zaštićen podaništvom padišahu. Ostap Bender je, dakle, kao sin takvoga čovjeka idealan svatković, ali sačinjen od sve samih karakteristika u revoluciji poraženih snaga. On je neka vrsta superneprijatelja, pritom savršeno prilagodljivog, inteligentnog i domišljatog. Između ostaloga, Ostap Bender otac je suvremenog marketinga i kopirajtinga, idealan za Plenkovićeva šefa kabineta, savjetnika, štogod. Smislio je da po ugledu na čuvenu sliku Ilje Rjepina “Zaporoški kozaci pišu pismo sultanu” bude naslikana slika “Boljševici pišu pismo Čemberlenu”. A Čemberlen je te 1928, kad “Dvanaest stolica” izlaze u originalu, isti onaj Arthur Neville Chamberlain, koji će kao britanski premijer 1938. skinuti gaće pred Adolfom Hitlerom, potpisani zloglasni Minhenski sporazum, predati Nijemcima Sudete i potpisati tisućgodišnji mir s nacistima…
Iljf i Petrov baš nimalo se ne boje pretjerane aktualnosti i dnevne referencijalnosti svoga teksta. “Dvanaest stolica” su, naime, pored svega ostalog, i čudesan vatromet otkrivenih i neotkrivenih referenci, provokacija, persiflaža, ali istovremeno i vrelo jednako tako čudesnog pripovijedanja, književnog teksta u punom smislu riječi. O kako su ga samo umjeli predstaviti prevoditelji iz 1946, skupa s redaktorom prijevoda. Recimo ovo: “Vratar je zaurlao niskim i strasnim glasom, kakvim pokašto usred noćne tišine, najednom, plahovito i ubrzano zaurla WC.” Dopustite mi da kažem kako u cjelokupnoj meni poznatoj historiji svjetske književnosti ne postoji tako živ i uvjerljiv opis iznenadnog noćnog zvuka, koji odnekud prolazi kroz tolike zidove i kroz čovjekov san, vode koja nakon povlačenja plastične drške na štriku nijagarskom snagom provaljuje iz kotlića prema zahodskoj školjki.
A nakon što su ozloglasili sve narodne neprijatelje redom, pretvorivši ih u negativce u svome satiričnom romanu, Iljf i Petrov su, neviđeno subverzivno, ispisali 356 stranica nesmiljene, brutalne i urnebesno duhovite kritike sovjetskoga društva. U potrazi za stolicama Bender i njegov opskurni pratitelj Ipolit Matvejevič Varobjanjinov (čiji patronim u knjizi iz 1946. je dosljedno, kao i svi ostali patronimi umekšan i približen nasmijencima mehkim ć), obiđu pola Ukrajine i Rusije, prominu kroz prvu zemlju socijalizma i sve njezine formalne i neformalne institucije, izloživši ih poruzi i ruganju kakve ne bi podnijela ni neka slobodarskija i liberalnija zemlja od Staljinova Sovjetskog Saveza ili Jugoslavije iz 1946. Na primjer, cijelo jedno poglavlje posvećeno je statistici, u koju su komunisti bezostatno vjerovali, tako da su statistički podaci postali društveni mit, na kojemu su bili zasnovani i iluzija o stalnom napretku, ali i neki o najstrašnijih događaja u neljudskoj sovjetskoj povijesti, poput Gladomora u Ukrajini. Gladomor je, naime, proveden u ime ideje o statističkom napretku izvoza hrane. Godinama prije nego što će Staljin Ukrajince ubijati glađu u ime statistike, ovako se njih dvojica rugaju statistici:
“Statistika sve zna.
Tačno je proračunata površina obradive zemlje u SSSR-u, koja se deli na crnicu, glinu i treset. Svi građani oba pola uvedeni su u brižljivo vođene knjige, koje su tako dobro poznate Ipolitu Matvejeviću Varobjanjinovu – knjige statističkog odeljenja. Zna se koliko prosečni građanin republike pojede razne hrane u toku godine. Zna se koliko ovaj isti prosečni građanin popije prosečno votke, s jasnom napomenom koje meze upotrebljava. Zna se koliko u zemlji ima lovaca, balerina, automatskih revolvera, pasa raznih pasmina, velosipeda, spomenika, devojaka, kula svetilja i šivaćih mašina.
Koliko života, punog prašine, strasti i misli, gleda na nas sa statističkih tablica!”
I dalje, u tom duhu, nastavlja se poglavlje broj XV, naslovljeno “U okeanu stolica”, prevedeno na jeziku, u melodiji, ritmom i stilom velike književnosti. U melodiji “Dvanaest stolica” iz 1946. čuje se, kao u melodijama “Travničke hronike”, “Zastava”, “Dnevnika o Čarnojeviću”, glas i duh epohe. Ove su knjige, i još neke, metronomi s kojima se usklađuje ritam svake književne rečenice ispisane na našim jezicima, ove su knjige, i još neke, stilometri svakoga postojećeg književnog stila, u njima se, u ovim knjigama, i još nekim, oblikuje sam jezik. One su važne da čitatelj, pa možda i pisac, ali svakako govornik hrvatskog jezika, shvati tajnu njegova oblikovanja. Naime, hrvatski se jezik oblikovao i na ovom upravo citiranom, odavno već arhaničnom srpskom prijevodu M. M. Pešića i Vuka Dragovića, između ostaloga i zato što su se na tom prijevodu u čitateljima rađali hrvatski pisci, dok je isti taj hrvatski jezik nedodirnut ostao prijevodom Zlatka Crnkovića. Zato što je Crnković imao manje književnog dara od prevoditelja i redaktora iz 1946, ali i zato što je “Dvanaest stolica” prevodio daleko ispod vlastite razine. Prevodio ih je s nečasnim razlogom: da bi Hrvati imali svoj prijevod, po kojemu će se razlikovati od Srba, a ne da bi i jedni, i drugi, imali bolji prijevod jedne važne knjige.
Na 236. stranici “Dvanaest stolica”, u primjerku sam Dragice Vajnberger naišao na pasus koji ranije kao da nisam primjećivao, a sad me je sorio, sad je prosjekao planinu leda u meni:
“U Moskvi ljudi vole da zaključavaju vrata.
Hiljade kapija zakovano je iznutra daskama, stotine hiljada građana uvlače se u svoje stanove kroz sporedne ulaze. Davno je prošla osamnaesta godina, odavno je već izbledeo pojam ‘napad na stan’, iščezla domaća straža koju su stanari održavali u cilju lične bezbednosti, rešava se problem uličnog saobraćaja, podižu se ogromne električne centrale, čine se najveća naučna otkrića, ali nema čoveka koji bi posvetio sav svoj život problemu zatvorenih vrata.
Gde je čovek koji će da odgoneta zagonetku kinematografa, pozorišta i cirkusa?
Za deset minuta tri hiljade ljudi treba da uđe u cirkus kroz jedna jedina vrata, otvorena na polovinu. Ostala desetora vrata, specijalno građena za prolaz velikih gomila naroda – zaključana. Ko zna zašto su zaključana? Možda je pre dvadeset godina iz cirkuske konjušnice ukraden mudri magarac i otada direkcija od straha zatarabljuje sve zgodne izlaze i ulaze. A možda je, nekada, promaja zakačila čuvenog ‘kralja vazduha’ i ta zatvorena vrata samo su odjek skandala koji je ‘kralj vazduha’ tad izazvao.
U pozorišta i kinematografe publika se pušta u manjim grupama, kao bajagi da se izbegnu gužve. Izbeći gužve tako je lako – treba samo otvoriti vrata, kojih je mnoštvo.”
Književnost je čudo, čudesnije od svih ostalih čuda. Književnost je umjetnost nad svim drugim umjetnostima, jer književnost ne samo da govori o onome što se baš nikako ne može izreći, nego i o onome što će iz prošlosti progovoriti o nekome dalekom budućem vremenu. Samo književnost o današnjim razlozima nešto može reći jasno. Ako ne o razlozima zbog kojih su i danas, kao i u Moskvi u rana doba Staljinove vladavine, u Zagrebu i u svim drugim našim gradovima, u Hrvatskoj, kao i širom istočne Europe, vrata većinom zatvorena, zabravljena, zaključana, a onda o razlozima zbog kojih su ta vrata prvi put zatvorena. Možda je to mnogo važnije znati.
Knjige čijem sam opisu posvetio značajan dio ovog eseja, pa mi se čini da sam to s razlogom učinio, može se naći po svim boljim hrvatskim, naročito zagrebačkim antikvarijatima. Ima nje po starim kućnim bibliotekama, Nije ni čudo da je ima, jer ipak bilo je to 12.000 primjeraka. I možda ću ja, za svaki slučaj, kupiti još jedan primjerak za sebe. Ali možda je baš sad vrijeme da netko hrabar, obrazovan i darovit, netko s poštovanjem prema tekstu i vremenu Ilje Iljfa i Evgenija Petrova, ali više od toga netko s kreativnim moćima i stvarnim književnim i pjesničkim talentom u svome hrvatskom jeziku, nanovo prevede ovu knjigu. Bilo bi to dragocjeno za buduće čitatelje i pisce. Osim toga, ovakve knjige građane štite od onih krajnih posljedica diktature. A tih posljedica naročito je važno čuvati se kad nam se čini da, ipak, živimo u demokraciji.