Kokuška 17

Od nekoliko tela, svih istovetnih po veličini i sa iste udaljenosti, ono koje je najjače osvetljeno biće registrovano ljudskim okom kao najbliže i najveće.

(iz beležnica Leonarda da Vinčija)

 

 

O treneru Špicu znao sam još mnogo pre filma “Treće poluvreme” i upečatljivoj ulozi Ričarda Samela. I sve to iz prve ruke, iz kazivanja mog oca Svetislava Prokopieva, koji je od 1946-48 bio centarfor “Makedonije”. U filmu je prikazan deo života Špica, kada je u Skoplju, za vreme bugarske okupacije, trenirao tim f.k. Makedonija. Špic je i posle rata produžio sa preporodom fudbala u novoj jugoslovenskoj državi. Krajem 1946., iz Skoplja odlazi u Beograd, postaje trener “Partizana”, čime započinje decenija vrhunskih rezultata generacije Bobeka, Zebeca, Milutinovića, Čajkovskog (koja, 1953., bez milosti pobeđuje Crvenu zvezdu sa 7:1). Životni put Ilješa špica se zatvara u fudbalskoj svlačionici, i to u Skoplju, kada prvog dana oktobra 1961. u poluvremenu utakmice između Vardara i OFK Beograda, umire od infarkta. Inače, upravo u toj njegovoj poslednjoj sezoni života, Vardar osvaja Kup Jugoslavije. Zaista, Špicov život, ne samo kritičnih godina okupacije, nego i šire, liči na veoma uzbudljiv scenario, odakle bi mogao da se koristi prebogat material bar za još jedan film.

Ali, u ovom zapisu, lik trenera Špica (mada isključivo važan), “govori iz senke”, a glavnu ulogu ima sedamnaestogodišnjak Svetislav Prokopiev, tada učenik trećeg razreda skopske muške gimnazije. Prema svedočenju njegovih saučenika, moj otac je bio glavna faca u mahalskim utakmicama na male goliće po poljanama u gradskom parku. Verovatno ga je tu Špic primetio i odmah pozvao da mu se pridruži na treningu sa fudbalerima “Makedonije”.

Baš tada se u očevom životu dešavala velika promena. U martu 1946. on je izbačen iz gimnazije. O tom događaju koji je preokrenuo, a mogao je da mu uništi život, slušao sam razne verzije, u kojima se provlačila izvesna začuđenost njegovim ponašanjem pri “incidentu”. Kada su mi ga prepričavali njegovi drugovi iz gimnazije, koji su mu ostali doživotni prijatelji, u toj začuđenosti bilo je očekivane podrške, a kada mi je moja nana Nevenka spominjala taj “nesrećni slučaj iz Svetine mladosti” obavezno je dodavala “ne znam šta mu je to trebalo?!” Iskoristio bih, kao objektivniju, verziju Milana Đurčinova iz njegove autobiografije “Osvajanje realnosti”: “6-og marta se održala konferencija Omladinske organizacije naše gimnazije. Jedina tačka na dnevnom redu je bila: isključenje iz gimnazije antinarodnih elemenata. Zaprepašćeno smo slušali imena kažnjenih: Joco Jordanov i Vojo Georgiev iz našeg i Sveto Prokopiev iz susednog VIIIa razreda. Prva dvojica su bili dobri učenici, a treći, Prokopiev, veoma načitan i inteligentan mladić, jedan od najboljih učenika u gimnaziji. Ubrzo se videlo da to nije bila konferencija, već sudski proces na kome su presude već bile donešene… Glavni greh trećeokrivljenog Prokopieva bio je njegov podcenjivački odnos prema stihovima tada cenjenog državnog pesnika Venka Markovskog (“Podcenjuje jedan veliki talenat, jednog narodnog pesnika”). On to nije negirao na tom skupu: – Za mene, Venko Markovski nije nikakav genije – izjavio je – Pritom je odrecitovao delove iz njegove poeme “Goce”. – Kakva je ovo poezija? – zapitao je sve prisutne u sali… Ustalo je nekoliko učenika u odbranu okrivljenih. Ukazali su na besmislenost osude i da su argument izmišljeni. Ali, pokazalo se da je u sali bilo i drugih ljudi – visokih partijskih funkcionera. Jedan od njih je ustao i drastično zapretio braniteljima. Ukazao je na držanje njihovih očeva za vreme okupacije. – Znamo da su vaši očevi bili ratni špekulanti – rekao je. Drugi, u dugom kožnom kaputu i uglancanim čizmama, pripretio je: – Ako se okrivljeni ne poprave, lako bi mogli da se nađu ispred šmajzera OZN-e! Tako su sve ućutkali. Konferencija se na kraju završila izjavom: trojica optuženih da se isključe iz gimnazije i organizacije… Odluka je konačno pala: Joco Jordanov i Sveto Prokopiev su bili isključeni na dve godine iz svih gimnazija u zemlji, a Vojo Georgievski na jednu godinu! Sva trojica su bila pred maturom i završetkom gimnazije. Odjednom su se našli na ulici, odbačeni, prezreni i bojkotovani…”.

U fusnoti ovog svedoštva Đurčinova dodato je: “Od Stefke Prokopieve, Svetine supruge, mnogo godina kasnije, posle njegove smrti, doznao sam o sledećim detaljima i optužbama na procesu: pored mišljenja o poeziji V. Markovskog, on je osuđen i za dve svoje izjave: a) prolazeći preko drvenog mosta kod Narodnog pozorišta, koji je bio dotrajao i škripao, jedne večeri je izjavio: – Evo, kao što se ovaj most klati i krcka, tako isto krcka i visi i ova naša Jugoslavija. b) Pa dokle ćemo majmunski da kopiramo sve što čini SSSR? Zar ne možemo da imamo svoje mišljenje i da vodimo svoju politiku?

Ove njegove izjave koje on nije porekao, bile su dostavljene OZN-i. ”.

Koliko je pak drug Venko Markovski bio neprikosnoven moćnik tih godina pre Informbiroa, može da posvedoči i Nastavni program za makedonski jezik i istoriju za učenike od I-IV razreda iz 1947., u kojemu je njegovo stvaralaštvo zauzimalo dominantan položaj. Tako su se u prvom razredu, među obaveznom lektirom, nalazile njegove pesme “Oganj”, “Pesma II”, “Ti zemljo moja očeva”, “Orlovi Makedonije”, u drugom razredu – “Goce”, “Vardar”, “Hajdukov zavet”, “Teški zulumi”, “Pred Ilinden”, “Ilinden 1903”, “Slobodno Kruševo”…, u trećem razredu – “Pesma o Titu”, “Čorbadzi Spiro”, “Majka Ugra”, “13 novembar”, u četvrtom –“Jezik”…

 

*   *   *

 

Istovremeno sa nevoljama mog oca i cela porodica trpi neprijatnosti. Iz udobne kuće u Kukuškoj 17 nasilno su preseljeni, kao “buržujski elementi” u jednosobnu montažnu baraku u Autokomandi. Ostala mi je upečatljivo u sećanju scena koju mi je otac više puta ponavljao jer je ostala zapečaćena i u njegovom sećanju: ispred zajedničke barake, koju su delili sa još nekoliko porodica – sedeći na rasklimanoj stolici, deda, u pižami, puši cigaretu za cigaretom.

I tada se mom ocu, “odbačenom, prezrenom i bojkotovanom”, desio Špic.

I pored toga što je, prema očevicima, moj otac imao izrazit osećaj za gol (tako je jednom, iako ga je čuvao čuveni Vujadin Boškov, uspeo da postigne het-trik!), u vreme kada je punio suparničke mreže, on je, prema fotografijama, imao bar deset kilograma manje nego što bi trebalo da ima mladić njegovog uzrasta. Depresija posle izbacivanja iz gimnazije, ulične provokacije skojevskih grupa, to je još više nagrizalo njegovo samopouzdanje koje mu se slamalo u paramparčad. Prestao je sa treninzima. Ali vrač Špic nije gubio veru da je slabašni Sveto rođeni centarfor i čvrsto je rešio da ga izvuče iz mučne situacije. Sigurno je bio pod pritiskom vlasti da oca izbaci iz tima, ali on koji je odavno odšegrtovao strahote istorije, isplanirao je da ga mora vratiti na teren.

I eto ti, jednog ranog popodneva, predratni crni “praga pikolo” zaustavio se ispred autokomandske barake i iz njega je istrčao niko drugi nego trener Špic lično.

– Dobar dan gospodine… druže Špic – zbunila se nana Rodna. – Dobar dan, drugarice. Što napravila Sveta? – odmah je ušao u njihovu kolibu i krenuo prema ocu koji se bio skupio u najtamnijem uglu zajedničke sobe: – Šta ti se mučila ovde? Hajde nazad na teren da igrala!

Tako se Svetislav Prokopiev spasao od ubistvenog poniženja s kojim bi se inače svakodnevno suočavao da je ostao na ulici. Po gradu su i dalje kružile kaznene bande mišićavih skojevaca koji su presretali, glasno vređali i fizički maltretirali, kao obavezno zakonsko delovanje, one koji su se “odmetnuli” od omladinskih partijskih redova. Ali sada, sa fudbalskim driblinzima, Sveto je postao miljenik trenera i navijača i tako izvan domašaja uličnih huligana. Ranija bezvoljnost stopila se kao lanjski sneg. I kada je krajem godine Špic otišao za Beograd, moj otac, ako se tako može reći, “imao je javnost na svojoj strani”, što mu je omogućilo da istrpi godine kazne bez nepodnošljivih posledica.

U porodičnoj istoriji Prokopievih, u svakoj generaciji, među trgovcima, činovnicima i ponekom lekaru ili farmaceutu, postoji barem po jedan umetnik. Od batko Đorđije, koga su legende od gradskog boema preokrenule u seoskog šereta, pa preko kompozitora Trajka, sve do mene i zatim do bratanca, slikara Ilije, Prokopievi znaju da iznedre po neki neuobičajni list na porodičnom stablu. Znam da je moj otac imao potencijal da bude takav neobičan, egzotičan izdanak jer je njegova privrženost književnosti bila tako reći romantična. U životu sam se družio sa nekoliko pisaca koji su bili i strasni bibliofili, ali veoma retko sam sreo tako posvećenog ljubitelja knjige kao što je bio on. Zahvaljujući toj njegovoj pasiji, nasledio sam nekoliko hiljada knjiga, sa urednom kartotekom, u kojoj su kartoni bili poređani u drvenim kutijama kao u pravoj biblioteci. Na svakom kartonu njegovim čitljivim, na desno iskošenim rukopisom, bilo je ispisano ime autora, sa godinom njegovog rođenja i smrti, a ispod, poređani po redovima, naslov dela, predgovor (pogovor), prevodilac, izdavač i godina izdanja. Na primer:

 

 Plutarh (46-120)

 Atinski državnici

 Uvod i komentar: Đurić M.

Prosveta. Bgd/1950

         ili:

Bosvel Džems (1740-1795)

Život S. Džonsona

Kreščić A.: O Džonsonu i Bosvelu

Kreščić

Naprijed, Zgb./1958

         ili:

Borhes Horhe Luis (1899 – )

Maštarije

 Pavlović M.: Pripovedač Borhes

Marković

Nolit, Bgd./1963

 

Godina Borhesove smrti, 1986-ta, ostavljena je prazna, jer je iste godine, u aprilu, umro i moj otac. A i tako, zadnjih godina onemoćao bolešću, prikovan za aparat za dijalizu (koju nikada nije mogao da prihvati) nije bio više u stanju ni da čita, a kamoli da pravi evidenciju o svakoj knjizi ponaosob u našoj biblioteci.

Pitam se, preturajući po kartonima koji još uvek, trideset i više godina odkako ga nema, stoje uredno poređani u drvenim kutijama: kada li je stigao da ispiše sve te podatke, kada li je uspeo da pročita toliko puno knjiga i da se posle toga, dugo navraća na pročitano, podstičući me da zavolim književnost.

A eto, nije bio pisac, profesor književnosti, nego posvećeni građevinski inženjer, predan svojoj dužnosti direktora projektanskog biroa “Betona” , sa stotinu zaposlenih arhitekata, inženjera i tehničara. Nekadašnji golgeter sa lucidnim rešenjima.

 

 

 *  *   *

 

Posle očeve smrti, među njegovim prijateljima produžila je da kruži priča o legendarnoj utakmici sa “Vojvodinom”, kada je, iako je za neposrednog čuvara imao slavnog Vujadina Boškova, vešto bi ga izdriblao i onako vitak i slab, uspeo da da dva (a možda tri) gola. Iako se nisu slagali u broju golova, svi prijatelji, bez izuzetaka, sećali su se pobedničke proslave posle utakmice, kada je bujica navijača podigla golgetera na ramena, a moja majka je dodala kako se među njima tada našao “drug” iz SKOJ-a koji je obavestio Svetu da će biti vraćen u gimnaziju. Ispred barake, zajedničkog prebivališta koje su Prokopievi delili sa još nekoliko porodica, nalazio se bunar sa limenom kofom, pred kojim se svakog jutra čekalo u redu. A do bunara, kiselo drvo, žilav izrastao korov, koji je verovatno smetao stanarima, ali su oni, koliko su god pazili da im se voda ne prelije iz kofe u stranu, toliko nisu našli za shodno da iseku navalnika. Sve do tog jutra posle utakmice, kada je moj deda, bez dvoumljenja, isekao korov, a posle par sati, već ne u bezličnoj pižami, nego u odelu, izbrijan, iščešljan (kakvog ga pamtim oduvek) izašao iz barake i odšetao se do centra grada.

Otkad je porodica deportovana iz Kukuške 17, otac više nikad nije tamo kročio. U godinama koje su sledile i sa promenama u odnosu na ranije partijske povlastice i kazne, deo porodice je mogao ponovo da se useli u kuću iz Kukuške 17, ali ne i moj otac, koji je otišao na studije u Zagreb, a kada se, posle nekoliko godina, otuda vratio kao diplomirani inženjer građevine i zaposlio u “Betonu”, poveo je svoje roditelje za sobom iz one barake u Autokomandi u dvosoban, “konforan” stan u novogradnji.

A ta kuća preživela je sve zemljotrese i urbane mafije i dan-danas, iako sa prilično ofucanom fasadom, stoji na istom mestu, gleda na sve četiri strane, još uvek lepa, sa frizom od ruža. Spada u one retke skopske porodične kuće koje su doživele duže od ljudske starosti. U njoj sad stanuje Lidija, moja tetka mlađa od mene nekoliko godina, što je uobičajena razmeštena situacija proizašla iz uspostavljenih navika kod predratnih porodica, kada su žensku decu udavali mladu, a za muškarce mladost je mnogo duže trajala, dok se ne bi “navikli” na život i “obezbedili” zajedničku budućnost. Mada su u slučaju ujka Slave, Lidijinog oca, uzroci takvog zadocnjenja u ženidbi bili drugačiji.

Slavomira Sečkova, ujaka mog oca, upoznao sam u njegovim kasnim pedesetim. Po izgledu, frizuri i mimici mnogo mi je ličio na glumca Džejmsa Kegnija, junaka iz gangsterskih filmova “Državni neprijatelj”, “Mali Cezar”, “Anđeli garavog lica”, koje je moj otac gledao pre rata u bioskopima “Balkan” i “Kultura”, a čije reprize sam dočekao, tridesetak godina kasnije, u njegovoj “Kulturi”, ili… možda u nekom drugom bioskopu ili na televiziji. Kada mi dolaze u sećanja letnji bioskopi na otvorenom u Ohridu, Dubrovniku, Varni, odmah na velikom platnu, zajedno sa scenama sa Klerk Geblom i Erol Flinom, vidim Kegnija kako onako mali šamara svoje filmske partnerice, a one se još više zaljubljuju u njega. I veoma lako mogu da uporedim ujka Slavu sa Kegnijem, jer ne samo što su imali slične fizionomije, rast i govor tela, nego, kao i u gangsterskim filmovima, ujakova gordost je morala u životu da pretrpi šok-terapiju. Što je to, što je toliko izmenilo naočitog i temperamentnog makedonskog Kegnija? Nisu ga uplašile noćne racije između dva rata, batinjanja od strane žandara posle čega bi ga svog krvavog izbacili pred ulaz u Kukušku 17. Ne, taj mladi advokat, žilav predratni komunista, izdražao je sva policijska mučenja, a zatim i patrtizanske golgote i pobednički marširao glavnim trgom posle oslobođenja grada. Ali na informbirovsko pitanje dao je pogrešan odgovor i završion a Golom otoku.

Punih šest godina. Da li je onda, tih dugih godina golootočkih užasa, stradao zajedno sa čovekom zbog koga je moj otac bio isteran iz gimnazije? Možda su drobili kamenje jedan pokraj drugog? Možda su prošli kroz užasni doček od drugih robijaša porađanih u špalir? Verovatno da. I da li su takvi, obeščašćeni, obezčovečeni, imali šanse da razmene poneku reč i da li je Slave Sečkov rekao Venku Markovskom da je on ujak Svetislavu Prokopievu? Sigurno ne.

U jednoj od ranijih priča, “Slučaj Gorčina”, pokušao sam da ga iscrtam onakvog kakvog sam ga poznavao, u liku Gorčina, bivšeg golootočkog mučenika: … Ali, jadnik, bio je totalno pomeren. Sa ofarbanom crvenkastom kosom kao perikom i tamnim naočarima, stalno je kupovao ploče u muzičkom magazinu. Posle Golog otoka, smučile su mu se i politika, pa i ceo javni život. U zamračenoj sobi, sa spuštenim roletnama, puštao je gramofon. Zamišljen, ponekad bi zapevao sa pločom, ali najčešće je samo slušao, dajući takt prstima po noćnom stočiću. Već je imao jednu od najbogatijih skopskih fonoteka, uglavnom klasične muzike, iako je kupio sve dzezerske i šansonjerske ploče koje su se tada mogle naći…

U takvom raspoloženju i atmosferi, ujka Slave je doživeo relativno duboku starost. A moj otac je umro u svojoj 58-oj godini, sa još uvek mladalačkom oštrinom misli i neizdržljivim telesnim bolovima. Nije bilo fer da trpi te strašne bolove, nakupilo se toliko gorkih iskustava i pritisaka da bi postigao duhovnu zrelost pre mnogih svojih vršnjaka. A pri tom nije izgubio radost i žeđ za životom, što se moglo pročitati iz njegovih izražajnih, kestenjastih očiju: još bih želeo da živim i doživim! Njegova učtivost nije bila konvencionalna, njegova radoznalost nije bila iz učtivosti.

 

S makedonskog: Jelena Prokopieva

 

Aleksandar Prokopiev 23. 06. 2018.