Otac je imao četiri brata i jednu sestru (on je bio najmlađi) koju sam vidio svega dva ili tri puta u životu. Moj dedo, Alija – o kojem ova priča ne zna apsolutno ništa – umro je još dok je otac bio dječak. Nena je, s druge strane, svog najmlađeg sina nadživjela za dobrih dvadeset godina. Nakon što se početkom sedamdesetih odselila iz Dubočana, živjela je u Spiljanima, malom selu udaljenom šest-sedam kilometara istočno od Konjica, u velikoj porodičnoj kući dvojice sinova, Ah.-a i S.-a. Ime joj je bilo Hurija, ali su je svi – njeni sinovi, kćer, zet i unučad – zvali nane.
Sretao sam je dosta rijetko, uglavnom u vrijeme godišnjih hatmi koje su se poklanjale ocu. Tada bih s majkom odlazio u Spiljane, prespavao u nekoj od velikih, hladnih soba što su zaudarale na vlagu i zapuštenost i sutradan se ponovo vraćao kući. Posljednji put sam je vidio u februaru 1995. godine. Zaustavio sam se pred kućom u kojoj je živjela na povratku s bjelimićkog ratišta. Posjedili smo nekoliko minuta u neizrađenom predvorju, na štokrlama koje nam je donijela njena nevjesta, moja strina, a koje su škripale pri svakom našem pokretu. Kao i uvijek, nosila je dimije, šarenu bluzu i onaj svoj bijeli jašmak vezenih rubova, ukrašen dukatima. Izgledala je dosta vitalno za svoju dob, imala lijepu, rumenu boju lica i isti topao glas. Takvu je i danas pamtim.
Nena Hurija
Zašto je i zbog čega porodica moga oca napustila Dubočane nije mi poznato. Mogu samo pretpostaviti da je selidba bila posljedica teškog života u tom surom, planinskom području. Jednom sam, upravo u zimu 1995. godine, prošao tim krajem. Hladni vjetrovi zavejavali su stazu što je vodila kroz selo, ispunjavajući zrak snježnom prašinom i stvarajući fijukanje od kojeg su mi se ledile uši. Hodao sam teško i sporo na začelju vojničke kolone, ulažući ogromne napore kada god bih trebao izvući čizmu iz ljepljivog, bijelog blata. Iz sjećanja sam uzalud pokušavao iščupati neku priču, neki arhitektonski detalj koji bi mi pomogao da otkrijem koja je od tih davno napuštenih brvnara što su trulile uz stazu bila ona u kojoj se rodio i odrastao moj otac.
Kakvo je uopće moglo biti nečije djetinjstvo i mladost u toj dalekoj, snijegom zatrpanoj varošici do koje se moglo doći samo kozjim stazama?
U vrijeme porodične seobe iz Dubočana, tri očeva brata su otišla u Njemačku, na privremeni rad. Dvojica su se poslije vratila – jedan od njih, ujedno i najstariji, Ah. umro je 1993. godine, u Spiljanima. Drugi, poslije mog oca najmlađi, M., danas živi u Mostaru i još uvijek uživa blagodati onog što ovdašnja sirotinja sa zavišću naziva njemačka penzija. Treći, S., i danas je u Njemačkoj. U mom najbližem susjedstvu nalazi se kuća još jednog očevog brata, Av.-a, koju danas nastanjuju njegovi potomci. Postoji jedna crno-bijela fotografija, napravljena vjerovatno negdje početkom sedamdesetih, koja me nasmije kada god je pogledam: tri brata stoje ispred fotoaparata kao da poziraju za naslovnicu nekog modnog časopisa ili za omot nove ploče, a na prugastim pantalonama moga oca nazire se otvoren rajfešlus.
Ne bi se moglo reći da sam ikada bio pretjerano blizak s očevom braćom i njihovim porodicama. Da budem iskren, ima njihove djece koju jedva da i poznajem. Živjeli su izvan našeg obzorja, u nekom svom svijetu gdje su vladali sasvim drukčiji uzusi i s kojim ja i majka nismo imali ničega zajedničkog. Bio je to svijet priprost, sirov, sebičan i mračan, svijet iza čije se moralno-religijske fasade krila rableovska odanost tjelesnim užicima, vlastitom interesu i bezboštvu. Tokom godina moga odrastanja nismo održavali nikakvu vezu, pa čak ni telefonsku. Njihovi posjeti su bili iznenadni, kratki, dešavali su se jednom ili dvaput godišnje i koliko god su predstavljali pokušaj da se u životu održi ideja o velikoj i sretnoj porodici, toliko su bili i njen antipod jer su se odvijali pod aurom usiljenosti, međusobnog neslaganja i ogovaranja.
Poslije očeve smrti, majka je sve njegove stvari (fotografije, lični dokumenti, notesi, telefonski imenici) spakovala u jedan crveni kofer, koji sam jučer pokazao svojoj desetogodišnjoj kćerki. Govorio sam joj i ranije o svome ocu, istina ne mnogo, tek toliko da ima neku predstavu o čovjeku na čiji mezar odlazi svakoga bajrama. Bila je očarana starim, izgužvanim fotografijama ljudi koje prvi puta vidi. Za nju je to, čini mi se, kao neka igra čiji smisao tek treba da otkrije. Nakon izvjesnog vremena, mislim da je počela shvatati da se na neki način sadržaj tog kofera tiče i njene ličnosti.
Na jednoj od sačuvanih fotografija, napravljenoj u mostarskom matičnom uredu početkom 1976. godine, jedinoj s maminog i tatinog vjenčanja, na stolici iza oca sjedi njegov prijatelj, Salko Trnovac, koji je sve do smrti, u ranu zimu prošle godine, stanovao u istom naselju kao i mi. Nismo s njim imali nikakav poseban odnos, rijetko smo se uopće i viđali, pa me je zato začudilo kada je moja kći uprla prstom u njegov osmijeh i rekla: „Znam ovog čovjeka.“ Bilo mi je strašno žao što nije prepoznala moju majku, svoju nenu.
Zar se toliko promijenila?
Fotografija s maminog i tatinog vjenčanja
Ne znam kroz šta je sve majka prolazila nakon očeve smrti, teško mi je i da zamislim. U vrijeme kada se vjenčala s Mitom, mojim očuhom, bila je u ranim tridesetim: toliko toga je još bilo pred njom. Kao jedanaestogodišnji klinac pitao sam se kako se uspjela zaljubiti u drugog čovjeka. Šta je bilo s mojim ocem? Zar ga više ne voliš? Šta će biti sa mnom?, to su bila pitanja koja sam joj htio postaviti onog julskog dana kada mi je – dok smo hodali prema autobuskoj stanici nedaleko od Crnića, njenog rodnog sela na Dubravskoj visoravni, gdje sam provodio raspuste – stidljivo saopštila da će Mito doći da živi s nama. Ta pitanja nikada nisam prevalio preko usana, jer sam predosjećao da bi nas mogla zauvijek razdvojiti. Sve što sam rekao bilo je: „Meni neće smetati, mama.“
Moj očuh, Mithat J., ili Mito, kako smo ga svi zvali, bio je pet godina mlađi od moje majke. Porijeklom iz jednog sela u Buturović Polju, Mito je bio brat mamine prijateljice H., koja je stanovala dva sprata iznad nas i koja je također bila udovica. Imao je izučen bravarski zanat, ali je za život zarađivao na sve druge načine: prodavao je jaja i orahovu jezgru na Tržnici, jedno vrijeme se bavio čak i preprodajom polovnih automobila, a dvije posljednje predratne godine mijenjao je gume i uljne filtere u vulkanizerskoj radnji „Džidić“, na Rudniku.
Mito je imao starijeg brata, A.-a, dosta teškog i naopakog čovjeka, koji je uživao u tome da mu zagorčava život. A. je volio da ga ogovara, čak i preda mnom, ali najviše pred maminim roditeljima i braćom, nastojeći ga ocrniti onoliko koliko su mu to dopuštali njegova perfidna mašta i iskvaren karakter. Zbog toga su se stalno verbalno sukobljavali, prekidali sve odnose pa ih onda uz sestrino posredovanje ponovo uspostavljali. Te stalne svađe i nesporazumi davali su njihovom odnosu jednu vrstu mitske tragičnosti koju srećemo kod Abila i Kabila (Kaina i Abela), ili recimo kod Romula i Rema. Ne znam da li je to bilo zbog A.-ovih laži, ili zbog razloga o kojima ću tek govoriti, ali majčinim roditeljima Mito se nikada nije uspio dopasti.
Na svu sreću, sličnost između braće J. bila je samo fizička: bili su mršavi i krhki poput Giacomettijevih statua, omaleni rastom, upalog lica, modrih podočnjaka i rijetke, ali oštre brade, koja im je nicala samo oko usana i ispod zolufa. Kada su hodali, glava im je pomalo padala prema naprijed, pa je izgledalo kao da im nekakav teret visi o vratu. U vrijeme dok je Mito bio zatočen u koncentracionom logoru Heliodrom, od jula 1993. pa sve do aprila 1994., bilo mi je teško gledati A.-a jer me je tako neodoljivo podsjećao na njega. Mislim da je i moja majka osjećala isto.
Mito je imao dosta čudne navike, koje bi tu i tamo došle u koliziju s našim načinom života i normama ponašanja na kojima je, pogotovo u mom odgoju, a poslije i u odgoju moje polubraće, insistirala majka. Ponekad je, recimo, ležao na trosjedu u dnevnom boravku, držeći ruku u gaćama. Ili bi psovao bez ikakvog povoda, onako, uzgred, smijući se. Osim tih psovki, gotovo da i ne pamtim ni jednu drugu njegovu riječ. Od svega što je tih godina govorio nije ostalo ništa korisno i važno, sve se izlilo u bezdan zaborava i nestalo bez ikakvog traga.
Porodica moje majke je od prvoga dana osjećala latentni antagonizam prema mome očuhu, koji ni danas ne uspijevam razložiti i detektirati njegove stvarne motive. Bilo je tu neke aristokratske odvratnosti prema njegovim karakternim slabostima – volio je da se hvališe, naročito pred njima, preuveličavao je, a često i izmišljao svoje poslovne uspjehe samo da bi zadobio njihovo, makar i trenutačno poštovanje; ispadao je, često, banalan i smiješan u svojoj upornosti da se prikaže u boljem svjetlu, da bude neka bolja i samo za tu priliku kreirana replika samoga sebe – prema njegovom porijeklu, imovnom stanju, načinu na koji je otezao riječi, lošim odnosima s bratom, svjetovnim razmišljanjima, ali nisam mogao biti siguran ni u šta od toga, sve sam to samo slutio svojim dječijim instinktom jer se, kao u nekoj Čehovljevoj drami, većina onoga bitnog u njihovom odnosu događala negdje unutra, pod kožom glavnih protagonista.
Za razliku od njih ja sam i tada znao da sve te Mitine djetinjarije imaju jasan predznak. U tih sedam godina koliko je proveo u našim životima, on je intenzivno nastojao da postane čovjek po mjeri mamine porodice i tako svima dokaže da je zaslužuje. Bio je rođeni luzer, koji je posjedovao rijetko viđen talenat da upropasti svaki posao koji bi započeo. Valjda sam zato uvijek bio na njegovoj strani.
Mitu nisam nikada uspio zavoljeti, mislim da, uprkos svemu, nije ni on mene, ali smo u ime ljubavi koju smo osjećali prema mojoj majci, svakoga dana davali sve od sebe kako bi naša mala zajednica funkcionisala na najbolji mogući način. Pa ipak, naš odnos i, prije svega, njega kao ličnost, bilo bi nemoguće razumjeti bez onoga što se dogodilo 29. maja 1993. godine.
Prekidam načas ovu ispovijest i vraćam porodične fotografije u kofer s očevim stvarima. Postoji jedan kuriozitet vezan za taj kofer, koji datira iz prvih oktobarskih dana 1999. godine. Naime, po povratku iz izbjeglištva, pronašao sam ga, iskrzanog i ulupljenog, u potpuno praznom stanu, u kojem nije bilo čak ni utičnica na zidovima. Je li ga onaj koji je stan temeljito opljačkao, ostavio da ga ja pronađem ili zato što nije znao šta bi s njim, nije više ni važno. Važno je da otad ponovo posjedujem tih nekoliko očevih stvarčica, koje, što više starim, imaju sve veću sentimentalnu vrijednost.
S prozora moje radne sobe vidi se u travu zaraslo dvorište našeg prvog komšije, Ivana Bogdana. U njegovoj kući bez prozora, ptice već godinama svijaju gnijezda. Ivan je Hrvat, koji je od 1993. izbjeglica u mjestu Polog, povrh Mostara, odakle i potiču njegovi preci. Ponekad dođe, pokosi travu u dvorištu, okopa trešnje u bašti i prespava u maloj, vlažnoj sobi na spratu. Kuću ne želi da proda, a novca nema da je obnovi i u nju useli.
Kada je otac, prije više od četrdeset godina udarao temelje mom današnjem domu, ovaj dio grada je bio skoro nenaseljen. Danas, gotovo da i nema mjesta gdje bi se mogao zabosti kramp. Većina kuća je sagrađena u posljednjih dvadeset godina, nakon rata, dobar dio njih nelegalno, bez odgovarajućih dozvola, ali uz prešutno odobravanje gradskih vlasti. Po tom receptu stvorene su dvije skoro pa etnički čiste teritorije na čijim suprotnostima počiva politička, vjerska i kulturna osnova grada, koji s onim starim, predratnim Mostarom, osim imena, nema više nikakvih dodirnih tačaka. Taj stari Mostar, Mostar moje mladosti, iščezao je s lica zemlje, pretvorio se u krhku i neuhvatljivu misao, u nešto što postoji još samo u sjećanjima onih koji su u njemu živjeli. Kada i njih nestane, nestat će i tog starog Mostara, kao i potrebe da ga se pamti.
Nikada nisam mislio da bih se mogao navići na život u predgrađu. Istina, Avenija mi nedostaje, tamo sam ostavio najljepše godine, ali je život ovdje pustio korijenje. Mirno je i tiho većim dijelom dana, što je jako važno ako se bavite poslovima koji to i zahtijevaju. Uostalom, prestar sam da nešto mijenjam i počinjem iz početka. U ljetna predvečerja sjedim na terasi i gledam prema pruzi koju zaklanjaju veliki naftni silosi. Kada začujem kloparanje točkova po čeličnim šinama, prisjetim se one davne majčine fraze: živjeti, a ne posmatrati život. Ponekad mi se čini da je sve manje razumijem.
Tog 29. maja 1993., dvadeset dana od izbijanja sukoba između Armije RBiH s jedne i HV i HVO-a s druge strane, usljed brojnih prijetnji i malteretiranja kojima smo bili izloženi, odlučili smo se pokušati prebaciti u dio grada pod kontrolom bosanskohercegovačke Armije. Plan je bio domoći se jednog od tri autobusa koja su, u organizaciji Crvenog krsta i uz pratnju UNPROFOR-ovih vojnih transportera, tih dana prevozila civilno stanovništvo s jedne na drugu obalu Neretve.
Zahvaljujući jednoj medicinskoj sestri, moj petogodišnji polubrat Jasmin i majka, koja je tada već bila ušla u deveti mjesec trudnoće, taj put su prešli u ambulantnim kolima Crvenog krsta.
Ja i Mito smo pokušali ući u posljednji, treći autobus.
Kada je nakon višesatnog čekanja na nas dvojicu došao red da se ukrcamo, jedan od dvojice vojnih policajaca, koji su stajali na ulazu u autobus i kontrolisali putnike, naredio je vozaču da zatvori vrata, što je trebalo značiti da je ukrcavanje završeno i da oni koji nisu uspjeli ući možda nikada i neće napustiti dio grada u kojem su ih, preko noći, počeli smatrati nepoželjnima.
Policajac je bio krupan, kratko ošišan čovjek u četrdesetima, glatko izbrijanog lica, četvrtaste brade i okruglog, izbačenog trbuha nalik grbi kamile. Na moje iznenađenje, Mito je načinio korak prema njemu i, stavivši svoju tanku, žilavu ruku na moje rame, rekao: „Želja, ako Boga znaš, pusti bar još ovog malog.“
Skoro godinu dana poslije, odmah po njegovom izlasku iz logora Heliodrom i nekih mjesec dana prije nego je umro od moždanog udara, dok smo jedne večeri sjedili u dvorištu njegove porodične kuće u Buturović Polju, pitao sam ga ko je bio taj Želja.
„Jedan s Lištice što je svake nedelje prao auto u Džidićevoj autopraonici“, odgovorio je s nekim čudnim ponosom u očima i potom naglasio, nastojeći pred majkom ispasti važan: „Čoek koji ti je spasio život, eto ko.“
“Koga da pustim?“, pitao je vojnik. „Njega?“ Svojim dugim prstom pokazao je na čekinje koje su prekrivale moj podbradak. „Nije on mali, vidi mu brade, čim pređe tamo jamiće mitraljez.“
„Ma kakav mitraljez, Želja, šta ti je? Dijete je to još, bolan.“
Iza veselog izraza na licu, vojnikove plave oči bile su hladne. Do tada je obavljao svoj posao grubo i bez riječi, a ako bi se njemu ili njegovom kolegi neko i usudio obratiti, izdvojio bi ga na stranu i ne bi mu dopustio da ponovo stane u red.
„More jedan, ili ti ili mali, dvojica nikako“, rekao je nakon kraćeg razmišljanja i pokazao vozaču da otvori vrata.
Zbunjen i još uvijek uplašen, pogledao sam u očuha, koji mi je u tom kratkom času našega rastanka uputio osmijeh prepun neke unutarnje topline kakvu nikada ranije nisam kod njega osjetio, kao da mi je, za uspomenu, želio dati jedino vrijedno što je u tom trenutku imao kod sebe. Prije nego sam ušao u autobus, izgrlili smo se, izljubili i rastali sa suzama u očima.
Kofer
Otac je imao četiri brata i jednu sestru (on je bio najmlađi) koju sam vidio svega dva ili tri puta u životu. Moj dedo, Alija – o kojem ova priča ne zna apsolutno ništa – umro je još dok je otac bio dječak. Nena je, s druge strane, svog najmlađeg sina nadživjela za dobrih dvadeset godina. Nakon što se početkom sedamdesetih odselila iz Dubočana, živjela je u Spiljanima, malom selu udaljenom šest-sedam kilometara istočno od Konjica, u velikoj porodičnoj kući dvojice sinova, Ah.-a i S.-a. Ime joj je bilo Hurija, ali su je svi – njeni sinovi, kćer, zet i unučad – zvali nane.
Sretao sam je dosta rijetko, uglavnom u vrijeme godišnjih hatmi koje su se poklanjale ocu. Tada bih s majkom odlazio u Spiljane, prespavao u nekoj od velikih, hladnih soba što su zaudarale na vlagu i zapuštenost i sutradan se ponovo vraćao kući. Posljednji put sam je vidio u februaru 1995. godine. Zaustavio sam se pred kućom u kojoj je živjela na povratku s bjelimićkog ratišta. Posjedili smo nekoliko minuta u neizrađenom predvorju, na štokrlama koje nam je donijela njena nevjesta, moja strina, a koje su škripale pri svakom našem pokretu. Kao i uvijek, nosila je dimije, šarenu bluzu i onaj svoj bijeli jašmak vezenih rubova, ukrašen dukatima. Izgledala je dosta vitalno za svoju dob, imala lijepu, rumenu boju lica i isti topao glas. Takvu je i danas pamtim.
Nena Hurija
Zašto je i zbog čega porodica moga oca napustila Dubočane nije mi poznato. Mogu samo pretpostaviti da je selidba bila posljedica teškog života u tom surom, planinskom području. Jednom sam, upravo u zimu 1995. godine, prošao tim krajem. Hladni vjetrovi zavejavali su stazu što je vodila kroz selo, ispunjavajući zrak snježnom prašinom i stvarajući fijukanje od kojeg su mi se ledile uši. Hodao sam teško i sporo na začelju vojničke kolone, ulažući ogromne napore kada god bih trebao izvući čizmu iz ljepljivog, bijelog blata. Iz sjećanja sam uzalud pokušavao iščupati neku priču, neki arhitektonski detalj koji bi mi pomogao da otkrijem koja je od tih davno napuštenih brvnara što su trulile uz stazu bila ona u kojoj se rodio i odrastao moj otac.
Kakvo je uopće moglo biti nečije djetinjstvo i mladost u toj dalekoj, snijegom zatrpanoj varošici do koje se moglo doći samo kozjim stazama?
U vrijeme porodične seobe iz Dubočana, tri očeva brata su otišla u Njemačku, na privremeni rad. Dvojica su se poslije vratila – jedan od njih, ujedno i najstariji, Ah. umro je 1993. godine, u Spiljanima. Drugi, poslije mog oca najmlađi, M., danas živi u Mostaru i još uvijek uživa blagodati onog što ovdašnja sirotinja sa zavišću naziva njemačka penzija. Treći, S., i danas je u Njemačkoj. U mom najbližem susjedstvu nalazi se kuća još jednog očevog brata, Av.-a, koju danas nastanjuju njegovi potomci. Postoji jedna crno-bijela fotografija, napravljena vjerovatno negdje početkom sedamdesetih, koja me nasmije kada god je pogledam: tri brata stoje ispred fotoaparata kao da poziraju za naslovnicu nekog modnog časopisa ili za omot nove ploče, a na prugastim pantalonama moga oca nazire se otvoren rajfešlus.
Ne bi se moglo reći da sam ikada bio pretjerano blizak s očevom braćom i njihovim porodicama. Da budem iskren, ima njihove djece koju jedva da i poznajem. Živjeli su izvan našeg obzorja, u nekom svom svijetu gdje su vladali sasvim drukčiji uzusi i s kojim ja i majka nismo imali ničega zajedničkog. Bio je to svijet priprost, sirov, sebičan i mračan, svijet iza čije se moralno-religijske fasade krila rableovska odanost tjelesnim užicima, vlastitom interesu i bezboštvu. Tokom godina moga odrastanja nismo održavali nikakvu vezu, pa čak ni telefonsku. Njihovi posjeti su bili iznenadni, kratki, dešavali su se jednom ili dvaput godišnje i koliko god su predstavljali pokušaj da se u životu održi ideja o velikoj i sretnoj porodici, toliko su bili i njen antipod jer su se odvijali pod aurom usiljenosti, međusobnog neslaganja i ogovaranja.
Poslije očeve smrti, majka je sve njegove stvari (fotografije, lični dokumenti, notesi, telefonski imenici) spakovala u jedan crveni kofer, koji sam jučer pokazao svojoj desetogodišnjoj kćerki. Govorio sam joj i ranije o svome ocu, istina ne mnogo, tek toliko da ima neku predstavu o čovjeku na čiji mezar odlazi svakoga bajrama. Bila je očarana starim, izgužvanim fotografijama ljudi koje prvi puta vidi. Za nju je to, čini mi se, kao neka igra čiji smisao tek treba da otkrije. Nakon izvjesnog vremena, mislim da je počela shvatati da se na neki način sadržaj tog kofera tiče i njene ličnosti.
Na jednoj od sačuvanih fotografija, napravljenoj u mostarskom matičnom uredu početkom 1976. godine, jedinoj s maminog i tatinog vjenčanja, na stolici iza oca sjedi njegov prijatelj, Salko Trnovac, koji je sve do smrti, u ranu zimu prošle godine, stanovao u istom naselju kao i mi. Nismo s njim imali nikakav poseban odnos, rijetko smo se uopće i viđali, pa me je zato začudilo kada je moja kći uprla prstom u njegov osmijeh i rekla: „Znam ovog čovjeka.“ Bilo mi je strašno žao što nije prepoznala moju majku, svoju nenu.
Zar se toliko promijenila?
Fotografija s maminog i tatinog vjenčanja
Ne znam kroz šta je sve majka prolazila nakon očeve smrti, teško mi je i da zamislim. U vrijeme kada se vjenčala s Mitom, mojim očuhom, bila je u ranim tridesetim: toliko toga je još bilo pred njom. Kao jedanaestogodišnji klinac pitao sam se kako se uspjela zaljubiti u drugog čovjeka. Šta je bilo s mojim ocem? Zar ga više ne voliš? Šta će biti sa mnom?, to su bila pitanja koja sam joj htio postaviti onog julskog dana kada mi je – dok smo hodali prema autobuskoj stanici nedaleko od Crnića, njenog rodnog sela na Dubravskoj visoravni, gdje sam provodio raspuste – stidljivo saopštila da će Mito doći da živi s nama. Ta pitanja nikada nisam prevalio preko usana, jer sam predosjećao da bi nas mogla zauvijek razdvojiti. Sve što sam rekao bilo je: „Meni neće smetati, mama.“
Moj očuh, Mithat J., ili Mito, kako smo ga svi zvali, bio je pet godina mlađi od moje majke. Porijeklom iz jednog sela u Buturović Polju, Mito je bio brat mamine prijateljice H., koja je stanovala dva sprata iznad nas i koja je također bila udovica. Imao je izučen bravarski zanat, ali je za život zarađivao na sve druge načine: prodavao je jaja i orahovu jezgru na Tržnici, jedno vrijeme se bavio čak i preprodajom polovnih automobila, a dvije posljednje predratne godine mijenjao je gume i uljne filtere u vulkanizerskoj radnji „Džidić“, na Rudniku.
Mito je imao starijeg brata, A.-a, dosta teškog i naopakog čovjeka, koji je uživao u tome da mu zagorčava život. A. je volio da ga ogovara, čak i preda mnom, ali najviše pred maminim roditeljima i braćom, nastojeći ga ocrniti onoliko koliko su mu to dopuštali njegova perfidna mašta i iskvaren karakter. Zbog toga su se stalno verbalno sukobljavali, prekidali sve odnose pa ih onda uz sestrino posredovanje ponovo uspostavljali. Te stalne svađe i nesporazumi davali su njihovom odnosu jednu vrstu mitske tragičnosti koju srećemo kod Abila i Kabila (Kaina i Abela), ili recimo kod Romula i Rema. Ne znam da li je to bilo zbog A.-ovih laži, ili zbog razloga o kojima ću tek govoriti, ali majčinim roditeljima Mito se nikada nije uspio dopasti.
Na svu sreću, sličnost između braće J. bila je samo fizička: bili su mršavi i krhki poput Giacomettijevih statua, omaleni rastom, upalog lica, modrih podočnjaka i rijetke, ali oštre brade, koja im je nicala samo oko usana i ispod zolufa. Kada su hodali, glava im je pomalo padala prema naprijed, pa je izgledalo kao da im nekakav teret visi o vratu. U vrijeme dok je Mito bio zatočen u koncentracionom logoru Heliodrom, od jula 1993. pa sve do aprila 1994., bilo mi je teško gledati A.-a jer me je tako neodoljivo podsjećao na njega. Mislim da je i moja majka osjećala isto.
Mito je imao dosta čudne navike, koje bi tu i tamo došle u koliziju s našim načinom života i normama ponašanja na kojima je, pogotovo u mom odgoju, a poslije i u odgoju moje polubraće, insistirala majka. Ponekad je, recimo, ležao na trosjedu u dnevnom boravku, držeći ruku u gaćama. Ili bi psovao bez ikakvog povoda, onako, uzgred, smijući se. Osim tih psovki, gotovo da i ne pamtim ni jednu drugu njegovu riječ. Od svega što je tih godina govorio nije ostalo ništa korisno i važno, sve se izlilo u bezdan zaborava i nestalo bez ikakvog traga.
Porodica moje majke je od prvoga dana osjećala latentni antagonizam prema mome očuhu, koji ni danas ne uspijevam razložiti i detektirati njegove stvarne motive. Bilo je tu neke aristokratske odvratnosti prema njegovim karakternim slabostima – volio je da se hvališe, naročito pred njima, preuveličavao je, a često i izmišljao svoje poslovne uspjehe samo da bi zadobio njihovo, makar i trenutačno poštovanje; ispadao je, često, banalan i smiješan u svojoj upornosti da se prikaže u boljem svjetlu, da bude neka bolja i samo za tu priliku kreirana replika samoga sebe – prema njegovom porijeklu, imovnom stanju, načinu na koji je otezao riječi, lošim odnosima s bratom, svjetovnim razmišljanjima, ali nisam mogao biti siguran ni u šta od toga, sve sam to samo slutio svojim dječijim instinktom jer se, kao u nekoj Čehovljevoj drami, većina onoga bitnog u njihovom odnosu događala negdje unutra, pod kožom glavnih protagonista.
Za razliku od njih ja sam i tada znao da sve te Mitine djetinjarije imaju jasan predznak. U tih sedam godina koliko je proveo u našim životima, on je intenzivno nastojao da postane čovjek po mjeri mamine porodice i tako svima dokaže da je zaslužuje. Bio je rođeni luzer, koji je posjedovao rijetko viđen talenat da upropasti svaki posao koji bi započeo. Valjda sam zato uvijek bio na njegovoj strani.
Mitu nisam nikada uspio zavoljeti, mislim da, uprkos svemu, nije ni on mene, ali smo u ime ljubavi koju smo osjećali prema mojoj majci, svakoga dana davali sve od sebe kako bi naša mala zajednica funkcionisala na najbolji mogući način. Pa ipak, naš odnos i, prije svega, njega kao ličnost, bilo bi nemoguće razumjeti bez onoga što se dogodilo 29. maja 1993. godine.
Prekidam načas ovu ispovijest i vraćam porodične fotografije u kofer s očevim stvarima. Postoji jedan kuriozitet vezan za taj kofer, koji datira iz prvih oktobarskih dana 1999. godine. Naime, po povratku iz izbjeglištva, pronašao sam ga, iskrzanog i ulupljenog, u potpuno praznom stanu, u kojem nije bilo čak ni utičnica na zidovima. Je li ga onaj koji je stan temeljito opljačkao, ostavio da ga ja pronađem ili zato što nije znao šta bi s njim, nije više ni važno. Važno je da otad ponovo posjedujem tih nekoliko očevih stvarčica, koje, što više starim, imaju sve veću sentimentalnu vrijednost.
S prozora moje radne sobe vidi se u travu zaraslo dvorište našeg prvog komšije, Ivana Bogdana. U njegovoj kući bez prozora, ptice već godinama svijaju gnijezda. Ivan je Hrvat, koji je od 1993. izbjeglica u mjestu Polog, povrh Mostara, odakle i potiču njegovi preci. Ponekad dođe, pokosi travu u dvorištu, okopa trešnje u bašti i prespava u maloj, vlažnoj sobi na spratu. Kuću ne želi da proda, a novca nema da je obnovi i u nju useli.
Kada je otac, prije više od četrdeset godina udarao temelje mom današnjem domu, ovaj dio grada je bio skoro nenaseljen. Danas, gotovo da i nema mjesta gdje bi se mogao zabosti kramp. Većina kuća je sagrađena u posljednjih dvadeset godina, nakon rata, dobar dio njih nelegalno, bez odgovarajućih dozvola, ali uz prešutno odobravanje gradskih vlasti. Po tom receptu stvorene su dvije skoro pa etnički čiste teritorije na čijim suprotnostima počiva politička, vjerska i kulturna osnova grada, koji s onim starim, predratnim Mostarom, osim imena, nema više nikakvih dodirnih tačaka. Taj stari Mostar, Mostar moje mladosti, iščezao je s lica zemlje, pretvorio se u krhku i neuhvatljivu misao, u nešto što postoji još samo u sjećanjima onih koji su u njemu živjeli. Kada i njih nestane, nestat će i tog starog Mostara, kao i potrebe da ga se pamti.
Nikada nisam mislio da bih se mogao navići na život u predgrađu. Istina, Avenija mi nedostaje, tamo sam ostavio najljepše godine, ali je život ovdje pustio korijenje. Mirno je i tiho većim dijelom dana, što je jako važno ako se bavite poslovima koji to i zahtijevaju. Uostalom, prestar sam da nešto mijenjam i počinjem iz početka. U ljetna predvečerja sjedim na terasi i gledam prema pruzi koju zaklanjaju veliki naftni silosi. Kada začujem kloparanje točkova po čeličnim šinama, prisjetim se one davne majčine fraze: živjeti, a ne posmatrati život. Ponekad mi se čini da je sve manje razumijem.
Tog 29. maja 1993., dvadeset dana od izbijanja sukoba između Armije RBiH s jedne i HV i HVO-a s druge strane, usljed brojnih prijetnji i malteretiranja kojima smo bili izloženi, odlučili smo se pokušati prebaciti u dio grada pod kontrolom bosanskohercegovačke Armije. Plan je bio domoći se jednog od tri autobusa koja su, u organizaciji Crvenog krsta i uz pratnju UNPROFOR-ovih vojnih transportera, tih dana prevozila civilno stanovništvo s jedne na drugu obalu Neretve.
Zahvaljujući jednoj medicinskoj sestri, moj petogodišnji polubrat Jasmin i majka, koja je tada već bila ušla u deveti mjesec trudnoće, taj put su prešli u ambulantnim kolima Crvenog krsta.
Ja i Mito smo pokušali ući u posljednji, treći autobus.
Kada je nakon višesatnog čekanja na nas dvojicu došao red da se ukrcamo, jedan od dvojice vojnih policajaca, koji su stajali na ulazu u autobus i kontrolisali putnike, naredio je vozaču da zatvori vrata, što je trebalo značiti da je ukrcavanje završeno i da oni koji nisu uspjeli ući možda nikada i neće napustiti dio grada u kojem su ih, preko noći, počeli smatrati nepoželjnima.
Policajac je bio krupan, kratko ošišan čovjek u četrdesetima, glatko izbrijanog lica, četvrtaste brade i okruglog, izbačenog trbuha nalik grbi kamile. Na moje iznenađenje, Mito je načinio korak prema njemu i, stavivši svoju tanku, žilavu ruku na moje rame, rekao: „Želja, ako Boga znaš, pusti bar još ovog malog.“
Skoro godinu dana poslije, odmah po njegovom izlasku iz logora Heliodrom i nekih mjesec dana prije nego je umro od moždanog udara, dok smo jedne večeri sjedili u dvorištu njegove porodične kuće u Buturović Polju, pitao sam ga ko je bio taj Želja.
„Jedan s Lištice što je svake nedelje prao auto u Džidićevoj autopraonici“, odgovorio je s nekim čudnim ponosom u očima i potom naglasio, nastojeći pred majkom ispasti važan: „Čoek koji ti je spasio život, eto ko.“
“Koga da pustim?“, pitao je vojnik. „Njega?“ Svojim dugim prstom pokazao je na čekinje koje su prekrivale moj podbradak. „Nije on mali, vidi mu brade, čim pređe tamo jamiće mitraljez.“
„Ma kakav mitraljez, Želja, šta ti je? Dijete je to još, bolan.“
Iza veselog izraza na licu, vojnikove plave oči bile su hladne. Do tada je obavljao svoj posao grubo i bez riječi, a ako bi se njemu ili njegovom kolegi neko i usudio obratiti, izdvojio bi ga na stranu i ne bi mu dopustio da ponovo stane u red.
„More jedan, ili ti ili mali, dvojica nikako“, rekao je nakon kraćeg razmišljanja i pokazao vozaču da otvori vrata.
Zbunjen i još uvijek uplašen, pogledao sam u očuha, koji mi je u tom kratkom času našega rastanka uputio osmijeh prepun neke unutarnje topline kakvu nikada ranije nisam kod njega osjetio, kao da mi je, za uspomenu, želio dati jedino vrijedno što je u tom trenutku imao kod sebe. Prije nego sam ušao u autobus, izgrlili smo se, izljubili i rastali sa suzama u očima.
Na dugo, jako dugo vrijeme.