U ove ljetne dane od korone već sam se nekoliko puta sjetio brice Vice, koji je krajem šezdesetih držao minijaturnu brijačnicu, Muški frizerski salon, u jednoj od onih uličica, danas više ne znam kojoj, od Straduna prema Prijekom. Vrlo sitan muškić, neutvrdivih godina, možda mu je bilo trideset i pet, možda šezdeset, kestenjastih lokni, vrlo urednih obrva, kakve kod muških nisam viđao i kakve sam, sa svoje tri-četiri godine, poželio za sebe, govorio je nekim sasvim dubrovačkim jezikom, koji u to vrijeme ni od koga nisam čuo, a kasnije ću ga slušati s kazališnih pozornica, i stalno je zapijevao, stalno bio u nekoj melodiji, čak i kada je izgovarao neke sasvim obične ili tužne rečenice.
Kod njega su me dovodili na šišanje, na fric frizuru, kako su to oni zvali, a on bi me, umjesto na drvenog konjića, posadio na pravu stolicu, jer sam već veliki, i obraćao mi se s maleni gosparu moj. Toga ću se kasnije sjetiti, i njegovih vrlo mekih prstiju, koji me povremeno dodiruju po sljepoočnicama i jagodicama.
Divio sam se savršenoj koreografiji njegovih kretnji, u prostoru od jednog i pol odraslog koraka. Razlomljenost koraka kod plesača tanga podsjeća na njega. Svijet je uzak i tijesan, korakneš, zamahneš i već si se našao ispred zida.
Uto kao ništa prođe pedeset godina.
I ja se sjećam brice Vice samo zato što je sačuvan u toj djetinjoj rimi. Bio je smiješan i dobar, prezirao ga je cijeli svijet. Razlog prezira bio je drevan, neizgovoriv. Na prvi je pogled, i nesvjestan toga, on bio jedan od onih. Volio je sve ljude, ženske i muške, i o svima je u onom Dubrovniku znao sve, ali bi o svakom govorio samo dobro. A kad bi ga Nona upitala za nekog poznatog, on bi, umjesto da kaže – e moja gospođa, on vam je zimus umro, legao i nije se više probudio! – rukavom počeo brisati oko.
Pa kad se negdje u nas, u nekom noćnom klubu, na slavonskoj svadbi, u crkvi na nedjeljnoj misi, pojavi superširitelj, onaj koji dodirom, zagrljajem i poljupcem, onaj koji utjehom širi naokolo virus, sjetim se brice Vice, od čije smo ljubavi svi bili bolesni.
Kod brice Vice
U ove ljetne dane od korone već sam se nekoliko puta sjetio brice Vice, koji je krajem šezdesetih držao minijaturnu brijačnicu, Muški frizerski salon, u jednoj od onih uličica, danas više ne znam kojoj, od Straduna prema Prijekom. Vrlo sitan muškić, neutvrdivih godina, možda mu je bilo trideset i pet, možda šezdeset, kestenjastih lokni, vrlo urednih obrva, kakve kod muških nisam viđao i kakve sam, sa svoje tri-četiri godine, poželio za sebe, govorio je nekim sasvim dubrovačkim jezikom, koji u to vrijeme ni od koga nisam čuo, a kasnije ću ga slušati s kazališnih pozornica, i stalno je zapijevao, stalno bio u nekoj melodiji, čak i kada je izgovarao neke sasvim obične ili tužne rečenice.
Kod njega su me dovodili na šišanje, na fric frizuru, kako su to oni zvali, a on bi me, umjesto na drvenog konjića, posadio na pravu stolicu, jer sam već veliki, i obraćao mi se s maleni gosparu moj. Toga ću se kasnije sjetiti, i njegovih vrlo mekih prstiju, koji me povremeno dodiruju po sljepoočnicama i jagodicama.
Divio sam se savršenoj koreografiji njegovih kretnji, u prostoru od jednog i pol odraslog koraka. Razlomljenost koraka kod plesača tanga podsjeća na njega. Svijet je uzak i tijesan, korakneš, zamahneš i već si se našao ispred zida.
Uto kao ništa prođe pedeset godina.
I ja se sjećam brice Vice samo zato što je sačuvan u toj djetinjoj rimi. Bio je smiješan i dobar, prezirao ga je cijeli svijet. Razlog prezira bio je drevan, neizgovoriv. Na prvi je pogled, i nesvjestan toga, on bio jedan od onih. Volio je sve ljude, ženske i muške, i o svima je u onom Dubrovniku znao sve, ali bi o svakom govorio samo dobro. A kad bi ga Nona upitala za nekog poznatog, on bi, umjesto da kaže – e moja gospođa, on vam je zimus umro, legao i nije se više probudio! – rukavom počeo brisati oko.
Pa kad se negdje u nas, u nekom noćnom klubu, na slavonskoj svadbi, u crkvi na nedjeljnoj misi, pojavi superširitelj, onaj koji dodirom, zagrljajem i poljupcem, onaj koji utjehom širi naokolo virus, sjetim se brice Vice, od čije smo ljubavi svi bili bolesni.
A ja sam bolestan i danas.