Partizani su nosili različite uniforme, često rasparene. Recimo, cokule talijanske, šinjel njemački, bluza jugoslovenska. Poslije Nove 1944. godine stigli su kompleti britanskih uniformi, oko kojih je među borcima nastao pravi grabuč, što je postao veliki problem za politodjel brigade. Nastala je rasprava u komandi brigade, je li pravednije nove uniforme dodijeliti istaknutim borcima ili onima koji su imali poderane uniforme. Pobijedila je struja koja je smatrala da zbog principa socijalne pravde, koji utiče i na moral i motivaciju vojnika, britanske uniforme treba dati najugroženijima i novoprispjelim borcima. Intendant brigade poručnik Lubarda pozvao je Ladnog Dakovića i uručio mu kompletnu uniformu, s trouglastom kapom na kojoj je bila prišivena crvena zvijezda, ali bez cokula. Jer, cipele u kojima je bivši policijski pisar, preko njemačkog bloka na Crnoj gredi, stigao iz Cetinja, bile su očuvanije od onih koje su partizani zaplijenili poslije proglašavanja kapitulacije Kraljevine Italije.
Daković nije mogao skinuti pogled s rukava svoje vojničke bluze na kojoj je prišiven čvarak s dvije zvjezdice: na prijedlog Veljka Mićunovića, načelnika odsjeka za politički i obavještajni rad, dodijeljen mu je čin poručnika, a komesar brigade major Dapčević mu je povjerio referat agitacije i propagande. U spavaonici, koja je bila u jednoj prostoriji seoske škole, presvukao je civilnu odjeću i obukao uniformu, koja je bila dobre veličine, ali u struku i ramenima skrojena za nešto razvijenijeg čovjeka.
Izašao je ispred škole, da se pred drugovima pozori u novoj uniformi, ali vojnika skoro da nije bilo. Sjetio se da je vrijeme popodnevnog odmora i taman je krenuo prema kući Pavla Kusovca – poručnika bivše Jugoslavije, koji je bio zarobljen i konfiniran u aprilskom ratu 1941., i otada mu se ne zna traga ni glasa – u kojoj je bilo odjeljenje za agitaciju i propagandu, kad je između dva vojnika ugledao lijepu njegovanu mladu ženu, koja ga je prezrivo okrznula pogledom. U prvom momentu pomislio je da mu se priviđa Lola Kusovac, a onda joj je prišao bliže i zaista se uvjerio da je pred njim kćer gospođe Line. Zaustio je pozdraviti, ali je vojnici žustro odvedoše prema školskoj zgradi iz koje je Ladni Daković maločas bio izašao.
Major Dapčević je upoznao Ladnog Dakovića sa političkim i bezbjedonosnim stanjem u Riječkoj nahiji, posebno mu sugerišući na koji način treba kompromitovati lokalne saradnike okupatora. Nije prošlo ni sat vremena kad iz pravca škole odjeknu plotun iz pušaka. Daković je skočio i krenuo prema prozoru da vidi ko to puca, ali major Dapčević mu je rukom pokazao da nastavi sjedjeti. Strijeljana je ona mala Birolijeva kurva. Bivši policijski pisar je pomislio da je poslije kapitulacije Italije Loli Kusovac bilo najsigurnije na Cetinju, ali ona se odlučila skloniti iz grada da ne bi postala predmet sprdnji i dobacivalja lokalnih mangupa i tobožnjih patriota zbog toga što je stari general neviteški ostavio, a da se nije ni pozdravio s njom prilikom odlaska u Rim. Za večerom koju su partizanski kuvari služili u velikoj kamari kuće serdara Škrnja Kusovca, Milan Jovićević koji je bio školski drug Ladnog Dakovića, rekao je da jedno vrijeme na malu Kusovku niko u Ljubotinju nije obraćao pažnju, a onda je iz Sreskog komiteta stiglo naređenje da joj se sudi zbog izdaje i narušavanja javnog morala. Jovićević mu je još kazao da se Lola Kusovac hrabro držala na strijeljanju. Prkosno je stojala pred streljačkim strojem i prije nego što je pokosio plotun podrugljivo je viknula: Pucajte bijednici ušljivi.
Poručnik Borko Daković je u maju četrdeset četvrte prekomandovan u novoformirano Odjeljenje za zaštitu naroda. Načelnik Ozne Veljko Mićunović rasporedio ga je u rejon Ulcinja, koji je prema okupacionim talijanskim i njemačkim planovima trebao biti dio Velike Albanije. Daković je počeo stvarati saradničku mrežu uz pomoć komunista iz Skadra, ali su zbog posebnog mentaliteta Ulcinjana i činjenice da se većina aktivista Ozne nije služila albanskim jezikom, učinci pridobijanja lokalnog stanovništva za narodnooslobodilački pokret bili su prilično skromni. Zato je šef Ozne ulcinjskog sreza, koji će poslije oslobađanja grada dvadeset šestog novembra četrdeset četvrte dobiti čin kapetana, smatrao da su metodi zastrašivanja, i očigledne brutalnosti, koje su prema Albancima i ranije koristile Osmanlije i starojugoslovenski žandari najučinkovitije. Javna i ritualna svirepost upečatljivije djeluje na masu nego postupni, rafiniraniji metodi zastrašivanja i prevaspitanja, pa je Ladni Daković, istu noć nakon ulaska partizana u Ulcinj posjetio Nua Noc Martinija, koji je u toku okupacije bio siva eminencija balista, ali je i sprječavao njihove osvetničke namjere prema domaćim Crnogorcima, čije su familije zaposjele imanja turskih begova nakon što je Ulcinj pripao Crnoj Gori 1880. godine. Poznati ulcinjski trgovac solju, koji se bio okumio s Andrijom Dakovićem, kad je vidio mladog oficira na kućnom pragu krenuo mu je u susret raširenih ruku: Dobro došao kume. Ladni Daković je sačekao da mu se stari trgovac približi, iz futrole je izvadio revolver i viknuo: Zini kume da ti vidim zube. Stari trgovac je zinuo, od straha i iznenađenja: kuršum mu je slomio prednji zlatni zub i prošišao kroz mali mozak.
Veljko Mićunović je pozvao kapetana Dakovića na Cetinje, i lično ga je pohvalio zbog uspjeha u razbijanju nenarodnih elemenata u ulcinjskom kraju. Rekao mu je da je s terena bilo prigovora na njegovu surovost i prekoračenje službenih dužnosti, ali da je on odogovorio kritičarima da su metodi šefa ulcinjske Ozne bili primjereni situaciji, i u skladu s revolucionarnom nužnošću. Na kraju mu je Mićunović kazao da ga je drug Ranković pozvao u Beograd, na mjesto načelnika Ozne glavnog grada, koje ima rang pomoćnika saveznog ministra, i da je odlučio povesti sa sobom nekolicinu iskusnih saradnika, među kojima je planirao i njega.
Borko Daković je dobio mjesto glavnog inspektora u prvom odsjeku beogradske Ozne. Mamili su ga kontrasti velikog grada koji je tek bio izašao iz rata, pa ga nije mirilo mjesto u kancelariji. Umjesto druženja sa osionim, uobraženim oficirima, uglavnom seljačkog porijekla, koji su mislili da im je more do koljena, Ladni Daković je dosta vremena provodio sa svijetom koji je inklinirao kriminalnom i političkom podzemlju, pa je preko bivših crnoberzijanaca, kockara, ucvijeljenih glumica i balerina Narodnog pozorišta, koje su tražile nove pokrovitelje, došao do nekadašnjih saradnika Milana Aćimovića i Dragog Jovanovića, šefova policije u predratnim i Nedićevoj kvislinškoj Vladi, i Koste Mušickog, komandanta ljotićevskog Srpskog dobrovoljačkog korpusa. Mladi oficiri Ozne omalovažavali su Dakovića zbog njegovog javnog pojavljivanja u nedoličnom društvu, ali su pukli od zavisti kad je on, upravo preko tih besprizornika s kojim je kockao, otkrio tajnu organizaciju četničke omladine. Ovu akciju posebno su pohvalili federalni i republički ministri unutrašnjih poslova, Aleksandar Ranković i Slobodan Penezić Krcun, pa je Borko Daković unaprijeđen u čin majora i postavljen na mjesto savjetnika načelnika prvog odsjeka. Ali, poslije samo mjesec dana morao je pred disciplinskom komisijom odgovarati zbog ljubavne avanture sa Sisi, vjerenicom Vladimira Velebita, pomoćnika ministra inostranih poslova. Istina, Jovo Kapa bi zataškao stvar da skandal ne dođe do samog ministrta, da general Velebit istog dana kad je Ladni Daković odveo Dubrovčanku u jedan tajni udbin stan u Užičkoj ulici, nije uspaničeno zvao ministra unutrašnjih poslova zbog sumnje da su njegovu žensku kidnapovali oficiri NKVD, koji su optuživali Titovog specijalnog izaslanika za pregovore sa zapadnim državnicima da je britanski špijun i antisovjetski orijentisan.
Veljko Mićunović, kojega su njegovi podređeni zlobno zvali Prus, zbog krutih nazora i stalne namgođenosti – kao da mu crna mast toči iz očiju – sigurno bi Dakovića vratio u Crnu Goru kad se uvjerio da je ovisnik o kocki, da ga nijesu već bili planirali u tim koji će koordinisati akciju hvatanja Draže Mihailovića. Poslije imenovanja generala Kape za načelnika beogradske Udbe umjesto Veljka Mićunovića, koji je postao Rankovićev zamjenik, činilo se da će i major Daković napredovati sa svojim pokroviteljem. To jest, da je pitanje dana kad će dobiti mjesto rukovodioca prvog odsjeka, čiji je sadašnji šef, Tuzlak Franjo Marković, bio planiran za visoku policijsku funkciju u Bosni i Hercegovini.
Ladni Daković je još neko vrijeme preko drugih, naivnijih kolega, nastavio izokola podgrijavati priče o tome da samo što nije unaprijeđen, sve dok mu jednom Jovo Kapa, tobož u šali nije rekao: Hladni previše bi bilo dvojica rukovodilaca kao što smo ti i ja. Onda se u Upravi beogradske Ozne prepričavalo kao vic da major Daković nije unaprijeđan za načelnika, jer odlazi u krevet u vrijeme kad se ostali državni činovnici spremaju za posao. Šala nije bila bez osnova, jer je i sȃm Daković razdvajao ljude na one koji žive danju i noću. Među tim neobičnim likovima, nesaničarima koji su kockali ili dekintirani dolazili u pratnji kartaša, samo da kibicuju, posebno mu je za oko bio zapao Saša Krilov, trgovački ataše u sovjetskoj ambasadi. Saša je narodski kazano bio lud, ili je tako izgledao. Od njega su svi zazirali, čak i kockari koji su ga redovno pelješili: bio je pretjerano srdačan, a onda u času postao bi džangriziv i histeričan. Namazani beogradski mangupi ćutke su trpjeli Sašine uvrede, čak su mu i podilazili, donosili cigarete s kioska, jer on je bio ovca za šišanje, ali i zbog straha od njegovog diplomatskog statusa. Ladnom Dakoviću Rus je postao još zanimljiviji kad mu je kapetan Brašanac iz kontraobavještajnog odjela potvrdio ono što je sȃm pretpostavljao, da je Ludi Saša, kako ga je nazvao Uglješa Vrbica, major NKVD-a. Savjetnik u prvom odsjeku beogradske Ozne, ipak, nije mogao shvatiti kako je takav lunatik prošao sve bezbjedonosne filtere i postao viši oficir tako elitne i moćne institucije, dok nije saznao da je njegov otac Boris Krilov, armijski general, veteran boljševičke revolucije, često gost na noćnim terevenkama u dači J. V. Staljina.
Aleksandar Borisovič, kako je kagebeovac tepao samom sebi, imao je nevjerovatnu energiju, iako je bio krupan, bezmalo gojazan čovjek. Vikendom se ponekad zaigrao, i znao bi iz sobe s kartaškim stolom, da ne izađe za po dva dana i dvije noći. Saša je poslije cjelonoćnih partija pokera pozivao društvo na piće u Prešernovu klet. S jutarnjim suncem kao da je dobijao novu energiju, pa bi već krepalim kockarima držao predavanja, najviše iz karakterologije nacija. Priča trgovačkog atašea djelovala je provokativno, i većina za stolom su tražila priliku za neki izgovor da nestanu iz njegovog vidnog polja. Ladni Daković nije bio siguran da li ih Saša zamajava, s nekim ciljem, ili samo ispoljava svoju nastranu prirodu. Rus mu je čitao misli: Ti ponekad misliš da ja glumim arlekina, ali ludilo se ne može glumiti. Pogotovo se Rus poput mene ne može dugo pretvarati, jer podvojenost je glavna osobina naše slovenske prirode. Svaki ruski svetac može postati beskrupulozni tiranin, i svakog masovnog ubicu u momentu ophrva skrušenost, pokajanje, istinsko saosjećanje s bližnjim. Naša revolucija će propasti ukoliko je budemo nametali drugim kulturama, jer ona je obilježena tipičnim pravoslavnim misticizmom. Od svih Slovena samo su Srbi i Crnogorci slični Rusima. Ostale kulture ne razumiju osnovnu kontradikciju, jedinstvo suprotnosti koje se očituje u samokažnjavanju i neviđenoj surovosti. Lenjin, Staljin, Trocki, pa i Buharin i Kropotkin, u mladosti su imali zanos kao Klisti, takozvani Božji ljudi, koji su se samobičevali misleći da će na taj način očistiti sebe od grijeha i upozoriti na opštu pohlepu i razvrat.Asketizam i porok, samilost i tiranija, nigdje se tako dramatično ne susrijeću i koegzistiraju, to jest ne čine jedinstvo suprotnosti, kao što je to u nas, pravoslavnih Slovena.
Dok je Saša govorio major Daković je pomislio da treba napraviti službenu zabilješku prije nego što neko drugi dojavi centrali Udbe ili Kosa o blebetanju oficira NKVD-a. Sašu je zabavljala nelagodnost njegovih slušalaca, zato je skakao s teme na temu, nastavljajući da ih fascinira svojom erudicijom. Još im se povjerio da je htio studirati književnost, ali ga je otac natjerao, kad već nije bio za vojnu akademiju, da upiše pravo. Onda je, dok ne bi i posljednji kartaš pobjegao, recitovao, Aleksandra Bloka, Anu Ahmatovu, Nikolaja Gumiljova.
Ladni Daković barem pola godine nije srio Sašu Krilova. Onaj specifični osjećaj, koji vremenom – ukoliko mu nije urođen – razvije svaki odmetnik i ilegalac, upozoravao ga je da treba izbjegavati tog debelog navalentnog čovjeka sa valovitom kosom začešljanom uvis. Poslije povratka iz Crne Gore, u aprilu četrdeset sedme – najviše zbog toga da ne bi nabasao na ruskog obavještajca – izbjegavao je mjesta na koja zalaze igrači pokera. No, kako Crnogorci vele, đavo ne ore ni kopa, i četrnaestog maja predveče, na povratku s koktela koji je održan u Domu Udbe, u čast Dana bezbjednosti i dvije godine od završetka rata u Jugoslaviji – koji će se sjutra svečano obilježiti – Ladni Daković se ispred hotela Union u Kosovskoj ulici, u čijoj blizini je stanovao, tučio sa Sašom Krilovim. Rus je, takođe iznenađen, teatralno raširio ruke i poljubio ga u usta, po ruski.
-Gde si ti čoveče. Kao da si u zemlju propao. Pitao sam Muju, Uglješu, Đoku Sladića, svi sležu ramenima. – Saši su se smijale i oči, kao da je srio nekog rođaka poslije dugog vremena. – Oni se prave važni, ali ja se ne ljutim. Mistifikacije su sastavni deo našeg posla. Zaista se radujem što smo se konačno sreli. Nećeš mi odbiti piće? Moramo popiti čašicu u čast sutrašnjeg praznika.
Ladni Daković je poslušno krenuo za Rusom, i kasnije sebi nije mogao objasniti zašto je prihvatio poziv oficira NKVD-a, iako je prethodno bio odbio otići na piće u hotelu Moskva s Mujom Kovačevićem – pukovnikom Udbe kojega je od partijskih sankcija štitio oreol njegovog strica Save Kovačevića, najopjevanijeg partizanskog heroja – svojim pratnerom s pokera.
Ušli su u hotelski bar, i Rus je predložio da sjednu za šankom koji je u sredini velike prostorije, u obliku kvadrata, na fiksirane barske stolice. Naručio je konobaru dvije duple votke. Ladni Daković je rekao da votka škodi njegovom želudcu, i da bi radije gruzijski konjak, jer je na prijemu pio pjenušavo vino. Saša je kazao: Pij ti što hoćeš, ja sam sebi naručio dvije duple votke. Ovo se piće u Rusiji poslužuje u velikim čašama, s najmanje jedan deci alkohola. Barmen je rekao da nemaju gruzijski konjak, i Daković je naručio šljivu prepečenicu. Kucnuli su se, Saša je nazdravio za prijateljstvo Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, a Daković mu je uzvratio: Za našu družbu. Rus je votku pio na eks, kao vodu, major Udbe je polako gustirao šljivovicu, tako da su pred njim bile uvijek dvije ili tri neispijene čaše. Ladni je s pravom računao da će Sašu piće brže uhvatiti nego njega, iako je on posljednjih godina, poslije duge apstinencije, znao ujutru popiti samo jednu čašu crnogorske loze. Rus se svaki čas kucao s Dakovićem, tapšući ga po ramenu, a onda mu se lice smračilo.
– Zašto i ti nisi nazdravio za prijateljstvo sa Sovetskim Savezom?
– Na sugestivna pitanja ne odgovaram. – Ladni Daković je htio okrenuti na šalu.
– Ja ću ti reći. Ti si od onih titovaca koji Ruse doživljavaju kao okupatore, a ne oslobodioce.
– Pusti to Saša. Votka govori iz tebe.
– Ko god je pokušao izigrati baćušku zajebao se. Ti misliš da mi ne pratimo Titove tajne pregovore s Amerikancima i Englezima, i da ne znamo svu antisovetsku kliku u vašoj Partiji, na čelu s Kardeljem i Đilasom. Ipak, većina Jugoslovena poštuje sovetske žrtve u borbi protiv nacista, i priznaje da je Staljin vođa svetskog komunističkog pokreta. Staljin može jednim prstom da zgazi Tita, kao komarca.
– Sad si pretjerao. Doviđenja. Vidimo se kad se otrijezniš. – Rekao je Daković i ustao sa barske stolice. Zavukao je ruku u unutrašnji džep sakoa da izvadi novčanik i plati ceh, ali ga je Rus uhvatio za ruku.
– Stani malo, vređaš me, a sad bi da begaš.
– Pusti mi ruku – prosiktao je Daković.
Saša ga je još jače stegao, i unio mu se u lice. Daković nije bio siguran, je li u djeliću sekunde, instiktivno udario čelom u nos Sašu Krilova ili mu je pukao film gledajući izbliza nacereno lice agenta KGB-a. Takozvani liverpulski poljubac bio je razoran, jer izvježbani udarac čelom u nos protivnika, patosirao bi i mladog istreniranog čovjeka, a ne za pijanog pretilog činovnika. Rus se strovalio s barske stolice i pao na leđa. Lijevom rukom je mahinalno dodirnuo polomljenu nosnu hrskavicu, i kad je osjetio da mu se iz nozdrva sliva krv na bijelu košulju potegao je pištolj: tetejac je opalio jednom i prije nego je oroz pritisnuo drugi put metak iz Dakovićeve berete pogodio ga je u vrat i obje ruke su mu pale niz tijelo.
Borko Daković je držao uperenu cijev pištolja u glavu Rusa, i pošto je vidio da je nepomičan stavio ga je u džep i izašao na Kosovsku ulicu. Za čas se otrijeznio. Disao je duboko da bi sabrao misli. Stojao je cijeli minut u mjestu premišljajući se, da li da bježi ili se vrati u hotelski bar i pozove miliciju. Kad ga je vidio recepcioner, koji je već bio zvao stanicu milicije, da se vraća u hotelski bar pobjegao je u prostoriju iza recepcije. Daković je ponovo sio na istu barsku stolicu na kojoj je bio prije pet minuta, i iz dopola pune čaše ispio ostatak prepečenice.
Četrnaesti maj četrdeset sedme u neku ruku biće i srećan za Ladnog Dakovića, jer metak kalibra 7,65 nije pogodio glavnu arteriju u vratu Saše Krilova. Istina kičma Saše Krilova bila je toliko oštećena da ni operacija čuvenog profesora Lavrova nije vratila funkcije njegovih ruku i nogu: vegetrirao je još gotovo deset godina, do drugog januara pedeset sedme, kada je uz vojne počasti, pored svog djeda i oca, generala ruske i sovjetske vojske, sahranjen na Novodevičjem groblju u Lenjingradu. Vojni sud u Beogradu, kojim je presjedavao pukovnik Mirko Pogačar, osudio je majora Borka Dakovića na dvadeset godina strogog zatvora, iako je Vjećeslav Molotov lično zahtijevao od Aleksandra Rankovića da se oficir koji je pucao na sina generala Krilova osudi na najtežu kaznu.
Mjesec dana poslije dolaska na služenje kazne u Sremskoj Mitrovici, upravnik zatvora je u svoju kancelariju pozvao Borka Dakovića. Na zatvorenikovo iznenađenje u kancelariji ga nije čekao upravnik Đura Glogoški nego pukovnik Udbe Slobodan Krstić, koji mu je kazao da drug Marko i ostali šefovi znaju da on nije zaslužio toliku kaznu, ali su ga morali osuditi zbog političkih odnosa sa Sovjetskim Savezom. Stoga će on iscenirati infarkt, a onda će ga s dokumentima na ime Jakova Popovića, rođenog u Brčelima, opština Bar, 30. januara 1915., poslati u Fojnicu, gradić pored Sarajeva, s imenovanjem za direktora osnovne škole.
Petnaestog juna četrdeset osme, sedam dana po završetku školske godine, Jakovu Popoviću, direktoru osnovne škole Zija Dizdarević, stiže telegram u kojemu se traži da hitno krene za Beograd, i javi se na portirnicu zgrade srpske Udbe u ulici Knjeginje Ljubice broj 6. Sjutradan ujutro Daković se, poslije petnaest sati vožnje autobusom, vozom i taksijem, prijavio dežurnom milicioneru, koji je bio obaviješten o njegovom dolasku, i odmah ga je uputio u kancelariju pukovnika Krstića. Naočiti visoki pukovnik, s kojim se bio zbližio u toku akcije hvatanja Draže Mihailovića, takođe je bio predratni učitelj: srdačno ga je primio, premda je bio užurban. Stalno je zvonio telefon na njegovom stolu, i on je izdavao naređenja, vikao na operativce koji su bili nešto uprskali, tražio da se pukovnik Vlado Dapčević prati dvadeset i četiri sata, da pošalju još jednu grupu na aerodrom Batajnica, itd. Onda je pustio da telefon zvoni, i okrenuo se, crven u licu, prema demobilisanom majoru Dakoviću.
– Druže Borko, Jugoslavija je u opasnosti. Ruski tenkovi su na granicama Mađarske i Rumunije. Treba nam svaki iskusni i povjerljivi čovjek. Još ne znamo koliko je razgranata sovetska agentura u vojsci, unutrašnjim poslovima, Centralnom komitetu. Sinoć je avionom pobegao Pero Popivoda, komesar avijacije. Ko zna koliko je još generala i funkcionera Partije odano Staljinu. Moramo pokriti sve punktove, i saseći pobunu u korenu. Posebni je problem s Crnogorcima. General Kapa, koji je sad na terenu, naredio mi je da te hitno pozovem. On misli, s obzirom na tvoje obaveštajno iskustvo, i na rad u prosveti, da bi najbolje mogao pokrivati studentske domove kod železničke stanice i na Voždovcu, prevashodno studente iz Crne Gore, koji su usijane glave.
Početkom četrdeset devete Borko Daković je dobio rješenje o postavljenju za višeg inspektora u Udbi Srbije. Hijerarhijski je degradiran u Službi za dva stepena – glavni inspektor je bio jedan bivši abadžija iz Svetozareva a savjetnik Beranac Kastratović – iako mu je bio vraćen čin majora. Ipak, za razliku od udbaša njegovog ranga nije s drugim operativcima dijelio kancelariju, i činilo se da mu čak prija ova vrsta marginalizacije, jer je sad mogao slobodnije praviti kombinacije sa starim pajtašima iz divljih kockarnica, koji su se pravili da ne primjećuju političke tenzije oko rezolucije Infombiroa. Sve je uglavnom ostalo isto, osim što su mu u vrijeme odsustva dodali jedno slovo njegovom nadimku. Za kockare, ali i kolege iz Udbe više nije bio Ladni Daković – fonem h se nije koristio u starocrnogorskim dijalektima – nego Hladni Daković.
Nekako baš je u vrijeme kad je provincijski oblik njegovog nadimka potpuno potisnut, renome Hladnog Dakovića među beogradskim kockarima, kurvama, makroima, džeparošima i sitnim švercerima, neosjetno i čini se bez stvarnog povoda, prerasta u urbani mit o kockaru-prevarantu, hapsitelju Draže Mihailovića, koji je na per-tu s Aleksandrom Rankovićem. Imaginacija kibicera i sitnih prevaranata kapilarno se širila dotle da su i drugi povjerovali kako ga rukovodioci Udbe tolerišu jer ga štiti sovjetska obavještajna služba, i da ga je od smrtne kazne za teško ranjavanje ruskog diplomate spasio direktor NKVD-a, a ne Aleksandar Ranković ili Jovo Kapa. Slične izmišljotine koje su dopirale i do samog vrha Udbe nijesu smetale – štoviše, koristile su – Dakoviću u stvaranju nove doušničke mreže. Mnogi mladi zemljaci iz studentskih domova, kao i avanturisti koji su okušali sreću u Beogradu, tražili su Ladnog Dakovića, da im pomogne u obezbjeđivanju bonova za hranu, krevet u studentskoj sobi, upis semestra, sve do urgencija za zapošljavanje ili većih pozajmica za avansiranje stanarine. Inspektor Udbe je svima izlazio u susret, i to nenametljivo, bez pokazivanja da ih je nešto zadužio. Ali, neosjetno ih je uvlačio u svoju mrežu, tako da ni oni osjetljiviji nijesu imali grižu savjesti kad bi cinkarili svoje kolege, iznosili njihove intimne probleme koje su im ispričali u povjerenju, bili svjedoci tužilaštva u montiranim sudskim procesima.
Hladni Daković će se pedeset godina kasnije, na terasi budvanskog kazina Avala, ispovijediti Boru Bulatu – koji je prvi put u posljednjih dvadeset godina otkad je direktor kazina čuo bivšeg udbaša da se spomene svoje policijske prošlosti – kako je netačno da je Udba ucjenjivala mlade ljude: Većina je sama tražila saradnju, iz različitih razloga, i među njima je najviše bilo Crnogoraca. Srbi denunciraju iz političkog uvjerenja ili zbog interesa, a mnogi Crnogorci su to radili više da napakoste onome koje mrze ili da se pokažu važni pred drugima. Nastavio je priču o njegovim mladim zemljacima koji su bili u Beogradu, u drugoj polovini četrdesetih i početkom pedesetih godina, i onda se spomenuo trojice pjesnika.
Saša Jesenjski je bio ljepotan, koji je, kao i većina njegovih mladih zemljaka, došao u Beograd bez pepela na muda. Uvaljivao se ucvijeljenim beogradskim gospođama, čiji su muževi bili pobijeni, osuđeni na dugogodišnje robije ili emigrirali, i malo špijao, za sitne honorare, ali i da mu poraste ugled kod njegovih skrbnica, koje su bile stravljene od novih vlasti. Jesenjski je nekoliko godina bio posjetilac svih kulturnih priredbi i studentskih igranki, i uz to neprestano se muvao oko redakcija omladinskih književnih listova, nudeći im svoja stihotvorenija. Konačno mu je, na pretposljednjoj strani, časopis Mlada kultura, u rubrici Novi talenti, objavila prvu pjesmu koju je on odnio majoru Dakoviću, i nadmeno mu rekao: Hladni, sad sam pjesnik. Neću više da špijam.
Cole Novičić i Žaro Žarić, za razliku od Jesenjskog, bili su neobično plodni pjesnici, i osim u Mladoj kulturi, publikovali su svoje stihove u Vidicima i Mladosti. Novičić i Žarić su gledali posprdno na Jesenjskog, zbog njegove stvaralačke nemoći, i još više zbog otkazivanja saradnje sa Službom. Prezir se pretvorio u zavist kad su čuli da je Laura Mogerini, urednica Unita, lista talijanskih komunista, koja je pisala serijal o Jugoslaviji, ishodovala talijansku vizu Saši Jesenjskom, i kupila mu kartu za prvi razred voza za Trst. Novičić i Žarić poslije odlaska Jesenjskog u Italiju nijesu više imali temu za zajedničko posprdivanje pa su se ustremili jedan na drugog, i drug Hladni – kako su ga zvali njegovi doušnici – neprestano ih je mirio. Jer, njih dvojica su se dopunjavali, upravo u stvarima koje nijesu podnosili jedan kod drugog. Cole Novičić je bio skandal majstor, neprestano je smišljao podvale, i imao je onu vrstu drskog poluseljačkog šarma koji je otvarao sva vrata, čak i onih koji ga nijesu podnosili. Žaro Žarić je bio povučeniji, ali i brutalniji. Svoju sadističku prirodu otkrio je na Golom otoku, kao sobni starješina: produžena ruka logorske uprave.
Cole i Žaro su predvodili ulične huškače u vrijeme Tršćanske krize 1953. – jedan je okupljao studente, besposličare i kriminalce a drugi je predvodio batinaše – za demonstriranje pred kulturnim centrima i ambasadama Zapadnih zemalja, kao i za fizičke nasrtaje na prokažene neprijatelje Sistema. Predveče jedanaestog oktobra pedeset treće, poslije Titova govora u Skoplju, u kojemu je maršal kazao da će Jugoslavija ulazak talijanskih trupa u Zonu A smatrati agresijom, ispred hotela Mažestik okupila se grupa crnogorskih studenata, koja je uzvikivala, Trst je naš, Ne damo Trst, Pela džukela, Živio Tito, dolje Ajzenhauer, a onda je proradio crnogorski smisao za osmerac i deseterac: Trst, Gorica i Rijeka/ biće naši dovijeka; Druže Tito, ajmo u Milano/ da jebemo Silvanu Mangano.
Cole Novičić je onda đipio na prvi u redu diplomatskih automobila i tako skakao s krova na krov vozila sa CD tablicama, čiji se red protezao od ulaska u Mažestik do početka Knez Mihajlove ulice, gdje se nalazila Britanska čitaonica. Rulja je trčala pored kola, paralelno s krakatim Colom, i kad su stigli do čitaonice neko je bacio kamen. U času su polupana sva stakla na vratima i prozorima čitaonice, i onda je masa vičući Trst ne damo, Trst je naš, Stidi se Ameriko, krenula prema američkoj ambasadi koja se nalazila u ulici Kneza Miloša.
Sjutradan su promijenjena slomljena stakla na Britanskoj čitaonici, ali Cole i Žaro i dalje su motrili hoće li neki neoprezni građanin ući u čitaonicu i uzeti šapirografisani bilten Bi Bi Sija, u kojemu se nalazio sažetak vijesti britanskog državnog radija. Udbini specijalisti tačno su prosudili da će se među pola miliona ljudi uvijek naći nekoliko desetina dovoljno blentavih da ne shvaćaju opasnost ili onih sa suicidnim porivom. Svakom smušenjaku koji bi izašao iz čitaonice, s biltenom presavijenim u spoljnem džepu sakoa ili kaputa, prišla bi jedna studentica i špenadlom mu prilijepila bijeli list na leđima, na kojemu je pisalo BILTENDŽIJA. Onda bi Colova družina počela mlatiti nesrećnika dok ga ne obori s nogu. Prvi je udarao Žaro Žarić, isto onako krvnički kao što u toplom zecu na Golom otoku, po naređenju komandira smjene tukao neposlušne drugove. Žaro je jednog oborenog nesrećnika, dok se pridizao udario vojničkom bakandžom u glavu, i odvalio mu uvo, ali čovjek je u smrtnom strahu uspio nekako ustati i krenuo bježati, što je dodatno razjarilo rulju. Čovjek je posrtao pod udarcima koji su ga sustizali, ali je ostao na nogama do početka Balkanske ulice, i onda je htio ući u jednu sajdžinicu. Časovničar je zbog straha da će mu rulja demolirati radnju zatvorio vrata pred progonjenim, koji je već bio iznemogao. Čovjek s jednim uvetom nemoćno se leđima naslonio na zid sajdžinice, čekajući Žara Žarića da ga dokusuri jednim širokim krošeom. Ali, prije nego što ga je masa ponovo dohvatila i sravnila sa zemljom, s prozora iznad sajdžinice jedna žena je viknula: Bježite od njega. Ima tuberkulozu. Ljudi u masi su stali, kao ukopani, i polako su se počeli razilaziti.
Boro Bulat je o starcu-kockaru koji je početkom jula dolazio iz Beograda u Budvu, i svakonoćno do kraja avgusta osvitao u kazinu, sjedeći uvijek na istoj stolici, pri vrhu stola, i igrajući pomalo, na šanse, crveno i crno, čuo mnoge priče, smiješne i strašne. Često je jedna drugu potirala, i bilo je očigledno da je dobar dio njih bio plod mašte ili pakosti. Bulatu se učinila dobra prilika da ove ilindanske noći dok su još sami na terasi, pita Hladnog Dakovića – kad se konačno otvorio – nešto oko čega je među krupijeima i kockarima bilo previše naklapanja: Reci mi zašto si penzionisan u četrdesetoj godini života. Pitanje je Hladnog Dakovića probudilo iz staračke letargije. Pogledao je direktora kazina podozrivo, i pomalo bijesno: Kad policajac počne pričati o svom bivšem životu to je nesumnjivi znak da je počeo seniliti.
Doista, ono o čemu stari policajci i diplomate u svojim memoarima ili ladanjskim ćakulanjima svjedoče o svojim bivšim životima neuporedivo je manje interesantno od onoga što su prešutjeli. Hladni Daković je znao da bivši obavještajci imaju zatajenu prošlost – koju nema ko braniti – i nejasnu budućnost, i zato je bio ravnodušan, ponekad mu je i godilo, što i novi udbaši, koji se za razliku od starih bez stida grebu od igrača pokera, bakare, blek džeka, šmendefea, s njim ispiraju usta o tome kako je svom kumu pucao u usta ili kako je iz čista mira uhapsio starog juvelira Jašu Velmara, i ucijenio ga da mu pokloni jednu Rebrantovu sliku. Zato mu nije palo na pamet da im ispriča kao štos, ili, pak, požali Branka Banovića, naivnog studenta književnosti, koji je znao napamet pjesme Starca Milije i Tina Ujevića, što su mu podmetnuli kako je pokušao stvoriti tajnu organizaciju đilasovske provinijencije. Isto tako ćutao je o hapšenju Dreka Papovića i Boža Vuksana, iako je znao da ih je Cole Novičić nabijedio, iz osvete što su u mlijeko, koje mu je jedan seljak sa Surčina ostavljao svako jutro pred vrata njegove sobe u studentskom domu, usuli purgol, sredstvo za čišćenje, zbog čega je dan i noć čučao u nužniku. Hladni Daković nikome neće reći ni to da se dobro zabavljao na suđenju Borisu Jovančeviću, piscu i vlasniku revije Umetnost i kritika, kojega su cinkarili njegovi podstanari, Cole Novičić i Žaro Žarić. Ojađeni Jovančević nije se branio na sudu, jedino je u trenutku očaja zavapio prema svjedocima tužbe, koje je hranio i ponudio im krov nad glavom: U redu je što me cinkarite, ali zašto ste u mojim odelima došli na suđenje.
Hladni Daković je imao svoju filozofiju bezbjedonosne preventive, prema kojoj je svaka vlast nepravedna prema pojedincima, i da bi kod nezadovoljnih – a oni su većina u svakom vremenu – umjesto mržnje prevladao strah državna represija mora biti surova, neočekivana i pravovremena. Zbog toga su ga nervirali osumnjičenici koji su se pravdali, cviljeli, bogoradili, da nijesu ništa krivi, da su odani Titu, Partiji, Jugoslaviji, pozivajući se na svoj doprinos na radnim akcijama, u umjetničkim sekcijama, aktivima narodne omladine, te na učešće svojih familija u NOB-u. Nemoj reći da si nevin, jer mi samo nevine hapsimo, bila mu je omiljena rečenica, kojom bi potpuno zbunio osumnjičenika. Jednom je ljut na Cola Novičića, koji je bio došao da, po ko zna koji put žica lovu od njega, uvijek za izmišljene potrebe: Slušaj me dobro, znam da lažeš, muljaš, namještaš ljude, i sve ti to praštam, ali nemoj slučajno da mi sakriješ nekog stvarnog buntovnika, jer si najebo. Bolje je stotinu nevinih uhapsiti nego jednog pravog neprijatelja pustiti da rovari.Jer uzničenje nekoga na pravdu boga neće ustrašiti samo prestupnike nego će utjerati strah u kosti svakom koji je ijednom pomislio nešto grešno prema socijalističkoj Jugoslaviji.
Đuro Krajišnik, načelnik prvog odsjeka srpske Udbe, pretpostavljeni Hladnog Dakovića, imao je drugačiju teoriju po kojoj će svakoga na kraju stići zaslužena kazna. Pukovnik Krajišnik je nepokolebljivo vjerovao u pravednost komunističkog poretka, i nije se osvrtao na očigledne protivrječnosti o povezanosti sudbine i više pravde, zločina i kazne, revolucionarnog morala i napretka. I zato je smatrao da je major Borko Daković, zvani Hladni, prava sramota za službu koja čuva ustavni poredak socijalističke države. Načelnik prvog odsjeka je uzalud pisao i samom ministru o nedoličnom ponašanju majora Dakovića. Neka, za pukovnika nevidljiva ruka, nije dala da padne trun na višeg inspektora i kad se već bio obeshrabrio da može izaći na kraj sa nemirnim Crnogorcem njegova teorija o zasluženoj kazni će se i u ovom slučaju obistiniti.
Na kraju drugog semestra pedeset pete godine, Hladnom Dakoviću je, po prijavi Cola Novičića, priveden je na saslušanje mladić neobičnog držanja i izgleda. Bio je je srednjeg stasa, mršav, ali čvrste građe: ravna leđa, zabačeno tjeme i visoko čelo davali su dojam da je viši nekoliko santimetara od svog stvarnog rasta. Nesrazmernost njegovih očiju – desno oko je bilo manje od lijevog s malo svjetlijom zjenicom – davala je još upečatljiviji izgled osumnjičeniku. Prije nego što je dežurnom milicioneru naredio da ga iz pritvorske ćelije dovede u isljedničku kancelariju inspektor Daković je pročitao osnovne podatke mladića, optuženog za antikomunističku propadandu i vrijeđanje druga Tita.
Vjenceslav Čižek, zvani Slavko, od oca Gracije, rođen 28. februara 1929. u Đenovićima. Završio je učiteljsku školu u Herceg Novom i tečaj za nastavnike muzičkog vaspitanja u Titogradu. Predavao je muziku u osmogodišnjoj školi u Golubovcima, potom, novinar-urednik u Omladinskom pokretu, listu Narodne omladine Crne Gore, do januara 1954. Iste godine upisao novootvoreni Fakultet za uporednu književnost.
Viši inspektor Daković zamišljeno je čitao generalije brucoša komparativne književnosti na Beogradskom univerzitetu, pisanu dojavu Cola Novičića, zajedno sa inkriminisanim stihovima otkucanih širokim proredom. U dosijeu koji je stigao iz crnogorske Udbe, pročitao je još da je Vjenceslav Čižek otpušten iz Omladinskog pokreta zbog toga što je, bez znanja glavnog urednika, na prvoj stranici novina, u januarskom broju 1954., napisao uvodni tekst, Je li Đilas laburista. U Beograd je stigao iz Sarajeva, gdje mu se bila porodica, i u novobeogradskom studentskom domu, snalazio se kako je znao, dok ga je napokon u svoju dvokrevetnu sobu nije primio Cole Novičić, koji se svakog semestra selio od Novog Beograda do Voždovca i doma u centru Grada, pored željezničke stanice, koji je nosio ime Milovana Đilasa, te u stanove svojih vjerenica i naivnih mecena umjetnosti. Par dana pošto se uselio u Colovu sobu, Čižek je otišao na predavanja, i cimer je, čim mu je vidio leđa, pretresao njegov kufer u kojemu je našao ciklus od jedanaest pjesama: mladalački pretencioznih, refleksivnih, elegičnih, ali i oporih, sa puno opštih mjesta. Cola nije obeshrabrila naivna metaforika prvih stihova koje je pročitao, nego je nastavio listati, do posljednje pjesme, koja je formalno i tematski, odudarala je od prethodnih versa:
GLAVA
Svako od nas po glavu da ima,
s kojim to pravom?
Priznajte sami sasvim je dosta
narod sa jednom glavom!
Cole je prepoznao autorovu mračnu, reakcionarnu aluziju na druga Tita. Poskočio je gledajući ovaj papir kao posebnu dragocjenost. Bio je ponosan na svoj nepogrešivi instikt, jedva čekajući pohvalu i nagradu od Hladnog Dakovića, zato što je omalenom kočopernom mladiću snažne glave i nježnih ruku ponudio slobodan krevet u svojoj sobi. Cole je pročitao Glavu još jednom, prije nego što je složio s ostalim pjesmama, i odnio višem inspektoru Dakoviću.
Isljednik Daković je ispod oka motrio Vjenceslava Čižeka, trudeći se da mu glas bude što grublji.
– Dakle, ovo su tvoje pjesme.
– Jesu. – U mladićevu glasu se osjetio uzbuđenje, ali i prkos.
Isljednik je naglo podigao pogled s papira pred sobom. Očekivao je da će se mladić spetljati, nevješto se braniti ili se žaliti da mu je pjesmu neko podmetnuo, jer stihovi nijesu bili potpisani.
– I pjesma Glava je tvoja? Dakle, priznaješ da je tvoja. Na koga si aludirao u ovoj pjesmici? – Daković je povisio glas pogledom stijeljajući Čižeka.
– Na Josipa Broza. – Glas mladića postao je miran, i čvrst.
– Ako ja umijem čitati, ukoliko nijesam u pravu slobodno me ispravi: ti druga Tita proglašavaš apsolutistom poput Staljina, čiji smo kult ličnosti odbacili.
– Između Tita i Staljina nema razlike. Obojica su diktatori. Njihov sukob nijesu uzrokovale ideološke razlike već samo borba za očuvanje neprikosnovene vlasti.
Major Daković je, da pred mladićem ne bi pokazao iznenađenje ili nervozu, polako iz džepa izvadio kutiju jadrana i šibice.
– U Titogradu si objavio neki tekst koji brani Đilasa? – Inspektorov glas je bio neobično tih. I prijeteći.
– Broj Omladinskog pokreta sa mojim tekstom uništen je u štampariji.
– Jesi li ti đilasovac?
– Ne razumijem što se pod tim podrazumijeva.
– Misliš li, dakle, da nema istinskog socijalizma bez višepartizma.
– Ratovi su završeni. Socijalistička društva su pred novim izazovima. Ljevica se, za razliku od desnice, koja se temelji na statusu quo, mora neprestano propitivati, voditi dijalog sa sobom i drugima. Ili će uskoro postati anahronizam, sličan polufašističkom režimu Karađorđevića protiv kojeg se borila. Đilas je bio najrigidniji titoista, ali on ima i kritičku pamet, i dovoljno političke hrabrosti da uoči anomalije nove klase, koja je postala mjera samoj sebi.
Isljednik Daković je ćutao izvjesno vrijeme, kao da se premišlja ima li se smisla ubjeđivati sa osumnjičenikom ili ga odmah treba vratiti u samicu. Onda je zapalio cigaretu, povukao nekoliko dimova, zaboravljajući da pepeo istrese u pepeljaru.
– Kad bi se Jugoslavija uredila po Đilasovim mudrolijama opet bismo plivali u krvi do koljena. Povampirili bi se stari nacionalizmi. On je postao maštar, zaboravio je da su od milion i sedamsto hiljada žrtava u Drugom svjetskom ratu samo dvadesetak posto ubili okupatori, ostali su nestali u sukobu antifašista i kvislinga, koji su se tamanili i međusobno. Kralj Aleksandar je bio diktator, ali, svejedno, da nije raspustio parlament i zabranio stranke, zemlja bi se raspala još nakon ubistva Stjepana Radića. Političke razlike u jugoslovenskom višepartizmu ne određuju ekonomske koncepcije i pitanja socijalnih prava nego uređenja države i neiživljene nacionalističke strasti. Stoga svaki višepartizam nužno vodi u krvavi nestanak Jugoslavije.
– To su bili samo izgovori za spas Aleksandrove tvorevine, koju i vi slijedite sa suprotnih ideoloških pogleda. Svaka despotija traži izgovor da niske pobude zaogrne plaštom brige za očuvanje viših ciljeva. Istinska demokratija će obesmisliti, učiniti smiješnim, sve nacionaliste i klerikalce.
– Ti si usijana glava. Takve može ohladiti samo zatvorska ćelija.
– Kakva je razlika između ovog zatvora i onoga u kojemu vi živite? Samo u tome što ste Vi samog sebe dragovoljno osudili na neslobodu.
– Marš bando reakcionarna. Vodi ga u samicu. – Dreknuo je Daković milicioneru koji je stražario ispred vrata isljednikove sobe.
Hladni Daković je pogledao na sat, ali nije se sjetio da ga, kao ozebao sunce, čeka Mujo Kovačević, u hotelu Moskva, da naprave plan za partiju pokera s Perom Sinanovićem Nagibom, direktorom cetinjskog Oboda, koji sjutra dolazi u Beograd. Nagib je kockao samo pijan, a pio je rijetko, i trebalo ga je izvesti u Skadarliju, napraviti posebni štimung, i pozvati gospođu Spiridonović, koju je na večere sa posebnim gostima, pred rat izvodio i Dragi Jovanović, njen stari prijatelj i mecena. Isljednik Daković je zbunjeno, još jednom pročitao Čižekov dosije, uzalud tražeći nešto posebno, i jedino što se u papirima nije slagalo s mladićevim iskazom na saslušanju, bio je navod u vezi s tekstom o Đilasu. Čižeka su slovoslagači i meteri nasilno izbacili iz štamparije kad su pročitali njegov tekst, a ne, kako mu je on maločas kazao da je izdavač, Centralni komitet narodne omladine Crne Gore, zabranio rasturanje novina. Konačno se Hladni Daković sjetio Muja Kovačevića, i odlažući fasciklu u škaf stola rezignirano je pomislio: Mali Čižek je idealista, kao što su to bili predratni komunisti. Takve nema smisla lomiti. Što ih više pritiskaš oni su sve uvjereniji u svoje ideje.
Isljednik Daković je sjutradan ponovo saslušao Čižeka, koristeći razne smicalice: propitivao je njegov odnos prema familiji, pitao ga je o planovima za budućnost, gdje vidi sebe za deset godina, kao profesora ili pisca, ima li djevojku, kakvog su zdravlja njegovi roditelji, kako će doživjeti njegovu kontrarevolucionarnu djelatnost, a onda mu je zabrinuto rekao da da su prikupljene optužbe koje dokazuju da izvrgava ruglu druga Tita, Partiju i Državu, takve da mu ne gine višegodišnja robija.
Čižek je gledao mimo njega, kroz prozor koji je s ulične strane bio zaklonjen krošnjom topole, što je kod Dakovića izazvalo još veću nervozu.
– Ja hoću da ti pomognem, ali i ti meni moraš pomoći. Jer protiv tebe imam korpus delikt, imam i svjedoka. – Major Daković se poslužio i posljednjim luikavstvom da studenta književnosti lomi na sentimentalnost.
– Ko Vam je svjedok? Cole Novičić, koji pozove čovjeka u sobu, da bi mu vršljao po stvarima. Isto je to radila i predratna vlast koja je i Vas progonila. Vi preko takvih ništarija stvarate osjećaj opšte nesigurnosti, kolektivne paranoje.
– Ti si obolio od šizozofrene paranoje. To je očigledno.
Hladni Daković je sjutradan pozvao doktora Stamenkovića, neuropsihijatra zatvorske bolnice u CZ-u, rekao mu da pregleda zatvorenika Vjencelava Čižeka, i da mu dijagnostikuje teški oblik paranoje za crticama šizofernije. Ja sam to prepoznao u njegovom ponašanju, jer jedan član moje familije se nalazi u duševnoj bolnici s takvom dijagnozom, rekao je u viši inpektor Daković. Doktor Stamenković koji je i ranije pregledao zatvorenike koje je kroz ruke propustio major Daković, dugo je razgovarao s Čižekom, impresioniran njegovim poznavanjem psihoanalize i Frojdove teorije o značaju uloge nesvjesne psihe i seksualnog nagona u ljudskom psihičkom životu, ali prije nego što je napisao dijagnozu otišao je svom prijatelju pukovniku Lazareviću, načelniku odsjeka analitike u republičkoj Udbi, i rekao mu da sumnja kako major Daković pokušava da ga kompromituje. Daković mu je, kaže, još sumnjiviji, jer ga je on ranije upozoravao da se kriminalci pokušavaju izvući na neuračunljivost, i da neki veoma ubjedljivo glume ludilo. Pukovnik Lazarević je rekao psihijatru da je major Daković nepredvidljiv, i da napiše službenu bilješku o njegovom insistiranju na dijagnozi pritvorenika, koju će on lično predati u kabinet načelnika republičke Udbe.
Viši inspektor Daković uzalud je sedam dana čekao pismenu dijagnozu duševnog stanja Vjenceslava Čižeka. Dva puta je telefonom zvao bolnicu Centralnog zatvora, i iz dežurne sobe su rekli da je doktor Stamenković službeno odsutan. Nakon što mu se psihijatar i drugi put nije javio na telefon, Hladni Daković je ukapirao da se psihijatar oteo kontroli, i zato je odlučio da Čižeka brže-bolje, s dokaznim materijalom, proslijedi istražnom sudiji, bez psihijatrijskog mišljenja. Dok je na pisaćoj mašini tipkao zaključni pasus, kako je na osnovu materijalnih dokaza, svjedočenja Cola Novičića i priznanja osumnjičenog, nesumnjivo utvrđeno da je pjesma Vjenceslava Čižeka, Glava, jasna aluzije na Josipa Broza Tita, došao je dežurni milicioner i rekao mu da ga poziva Đuro Krajišnik, načelnik odsjeka.
Načelnik odsjeka za unutrašnje neprijatelje bio je krupan čovjek, zdravac, s crnim brkom i valovitom kosom, sličniji nekom šefu zemljoradničke zadruge sa Grmeča nego načelniku glavne Udbine uprave. No, Krajišnikov priprosti izgled bio je jedna od njegovih prednosti, jer mnogi gradski momci, namazani beogradski fakini, nijesu prozreli da se iza seljačkog lika krije pronicljiv i domišljat um. Načelnik nije ustao sa stolice kad je ušao Hladni Daković, kojega je jedino on u sadašnjoj Udbinoj upravi zvao njegovim zaboravljenim krštenim imenom Borko. Pokazao mu je rukom gdje će sjesti i iz gornjeg škafa svog pisaćeg stola izvadio je jedan papir i pružio ga inspektoru Dakoviću.
– Izvoli.
Daković je samo bacio pogled na pisaćom mašinom otipkan tekst s potpisom doktora Stamenkovića, i vratio ga načelniku.
– Što kažeš?
– Ništa.
– Kako ništa, jebo te bog. Tolerišemo tvoje druženje s kockarima i kurvama, čak i to što šalješ nevine ljude u zatvor na osnovu lažnih prijava, a sad čovjeka za kojega imaš dokaz da je napravio teško krivično djelo pokušavaš abolirati lažnom dijagnozom o duševnoj bolesti. Ti znaš da je to zloupotreba službenog položaja, i da se uz to mogu prišiti i teža krivična djela. – Načelnik je zastao čekajući Dakovićevu reakciju. – Imaš li što reći u svoju odbranu?
– Nemam.
– Slušaj me dobro, ja bih te rado poslao tamo đe zaslužuješ, ali se general Kapa založio da ti se ne sudi zbog nekih tvojih, kako kaže, starih zasluga. Možda ima pravo, ali ja se nadam da poslije tebe neće biti mjesta u Službi za ljude koji svojim ponašanjem kaljaju lik organa bezbjednosti. Sutra će ti se javiti inspektor Gajić, kome ćeš predati tvoje spise. Penzija će ti teći od prvog maja. Imaš li nešto da kažeš.
– Nemam. – Rekao je Daković, ustao je i krenuo prema vratima načelnikove kancelarije. Nije rekao do viđenja ni načelnikovoj sekretarici Asji. U hotelu Moskva čekao ga je Mujo Kovačević, sa novom žrtvom, Gašparom Glasnovićem, sinom vlasnika zlatare u Balkanskoj ulici.
Kockar/2
ulomak iz romana u nastajanju
Partizani su nosili različite uniforme, često rasparene. Recimo, cokule talijanske, šinjel njemački, bluza jugoslovenska. Poslije Nove 1944. godine stigli su kompleti britanskih uniformi, oko kojih je među borcima nastao pravi grabuč, što je postao veliki problem za politodjel brigade. Nastala je rasprava u komandi brigade, je li pravednije nove uniforme dodijeliti istaknutim borcima ili onima koji su imali poderane uniforme. Pobijedila je struja koja je smatrala da zbog principa socijalne pravde, koji utiče i na moral i motivaciju vojnika, britanske uniforme treba dati najugroženijima i novoprispjelim borcima. Intendant brigade poručnik Lubarda pozvao je Ladnog Dakovića i uručio mu kompletnu uniformu, s trouglastom kapom na kojoj je bila prišivena crvena zvijezda, ali bez cokula. Jer, cipele u kojima je bivši policijski pisar, preko njemačkog bloka na Crnoj gredi, stigao iz Cetinja, bile su očuvanije od onih koje su partizani zaplijenili poslije proglašavanja kapitulacije Kraljevine Italije.
Daković nije mogao skinuti pogled s rukava svoje vojničke bluze na kojoj je prišiven čvarak s dvije zvjezdice: na prijedlog Veljka Mićunovića, načelnika odsjeka za politički i obavještajni rad, dodijeljen mu je čin poručnika, a komesar brigade major Dapčević mu je povjerio referat agitacije i propagande. U spavaonici, koja je bila u jednoj prostoriji seoske škole, presvukao je civilnu odjeću i obukao uniformu, koja je bila dobre veličine, ali u struku i ramenima skrojena za nešto razvijenijeg čovjeka.
Izašao je ispred škole, da se pred drugovima pozori u novoj uniformi, ali vojnika skoro da nije bilo. Sjetio se da je vrijeme popodnevnog odmora i taman je krenuo prema kući Pavla Kusovca – poručnika bivše Jugoslavije, koji je bio zarobljen i konfiniran u aprilskom ratu 1941., i otada mu se ne zna traga ni glasa – u kojoj je bilo odjeljenje za agitaciju i propagandu, kad je između dva vojnika ugledao lijepu njegovanu mladu ženu, koja ga je prezrivo okrznula pogledom. U prvom momentu pomislio je da mu se priviđa Lola Kusovac, a onda joj je prišao bliže i zaista se uvjerio da je pred njim kćer gospođe Line. Zaustio je pozdraviti, ali je vojnici žustro odvedoše prema školskoj zgradi iz koje je Ladni Daković maločas bio izašao.
Major Dapčević je upoznao Ladnog Dakovića sa političkim i bezbjedonosnim stanjem u Riječkoj nahiji, posebno mu sugerišući na koji način treba kompromitovati lokalne saradnike okupatora. Nije prošlo ni sat vremena kad iz pravca škole odjeknu plotun iz pušaka. Daković je skočio i krenuo prema prozoru da vidi ko to puca, ali major Dapčević mu je rukom pokazao da nastavi sjedjeti. Strijeljana je ona mala Birolijeva kurva. Bivši policijski pisar je pomislio da je poslije kapitulacije Italije Loli Kusovac bilo najsigurnije na Cetinju, ali ona se odlučila skloniti iz grada da ne bi postala predmet sprdnji i dobacivalja lokalnih mangupa i tobožnjih patriota zbog toga što je stari general neviteški ostavio, a da se nije ni pozdravio s njom prilikom odlaska u Rim. Za večerom koju su partizanski kuvari služili u velikoj kamari kuće serdara Škrnja Kusovca, Milan Jovićević koji je bio školski drug Ladnog Dakovića, rekao je da jedno vrijeme na malu Kusovku niko u Ljubotinju nije obraćao pažnju, a onda je iz Sreskog komiteta stiglo naređenje da joj se sudi zbog izdaje i narušavanja javnog morala. Jovićević mu je još kazao da se Lola Kusovac hrabro držala na strijeljanju. Prkosno je stojala pred streljačkim strojem i prije nego što je pokosio plotun podrugljivo je viknula: Pucajte bijednici ušljivi.
Poručnik Borko Daković je u maju četrdeset četvrte prekomandovan u novoformirano Odjeljenje za zaštitu naroda. Načelnik Ozne Veljko Mićunović rasporedio ga je u rejon Ulcinja, koji je prema okupacionim talijanskim i njemačkim planovima trebao biti dio Velike Albanije. Daković je počeo stvarati saradničku mrežu uz pomoć komunista iz Skadra, ali su zbog posebnog mentaliteta Ulcinjana i činjenice da se većina aktivista Ozne nije služila albanskim jezikom, učinci pridobijanja lokalnog stanovništva za narodnooslobodilački pokret bili su prilično skromni. Zato je šef Ozne ulcinjskog sreza, koji će poslije oslobađanja grada dvadeset šestog novembra četrdeset četvrte dobiti čin kapetana, smatrao da su metodi zastrašivanja, i očigledne brutalnosti, koje su prema Albancima i ranije koristile Osmanlije i starojugoslovenski žandari najučinkovitije. Javna i ritualna svirepost upečatljivije djeluje na masu nego postupni, rafiniraniji metodi zastrašivanja i prevaspitanja, pa je Ladni Daković, istu noć nakon ulaska partizana u Ulcinj posjetio Nua Noc Martinija, koji je u toku okupacije bio siva eminencija balista, ali je i sprječavao njihove osvetničke namjere prema domaćim Crnogorcima, čije su familije zaposjele imanja turskih begova nakon što je Ulcinj pripao Crnoj Gori 1880. godine. Poznati ulcinjski trgovac solju, koji se bio okumio s Andrijom Dakovićem, kad je vidio mladog oficira na kućnom pragu krenuo mu je u susret raširenih ruku: Dobro došao kume. Ladni Daković je sačekao da mu se stari trgovac približi, iz futrole je izvadio revolver i viknuo: Zini kume da ti vidim zube. Stari trgovac je zinuo, od straha i iznenađenja: kuršum mu je slomio prednji zlatni zub i prošišao kroz mali mozak.
Veljko Mićunović je pozvao kapetana Dakovića na Cetinje, i lično ga je pohvalio zbog uspjeha u razbijanju nenarodnih elemenata u ulcinjskom kraju. Rekao mu je da je s terena bilo prigovora na njegovu surovost i prekoračenje službenih dužnosti, ali da je on odogovorio kritičarima da su metodi šefa ulcinjske Ozne bili primjereni situaciji, i u skladu s revolucionarnom nužnošću. Na kraju mu je Mićunović kazao da ga je drug Ranković pozvao u Beograd, na mjesto načelnika Ozne glavnog grada, koje ima rang pomoćnika saveznog ministra, i da je odlučio povesti sa sobom nekolicinu iskusnih saradnika, među kojima je planirao i njega.
Borko Daković je dobio mjesto glavnog inspektora u prvom odsjeku beogradske Ozne. Mamili su ga kontrasti velikog grada koji je tek bio izašao iz rata, pa ga nije mirilo mjesto u kancelariji. Umjesto druženja sa osionim, uobraženim oficirima, uglavnom seljačkog porijekla, koji su mislili da im je more do koljena, Ladni Daković je dosta vremena provodio sa svijetom koji je inklinirao kriminalnom i političkom podzemlju, pa je preko bivših crnoberzijanaca, kockara, ucvijeljenih glumica i balerina Narodnog pozorišta, koje su tražile nove pokrovitelje, došao do nekadašnjih saradnika Milana Aćimovića i Dragog Jovanovića, šefova policije u predratnim i Nedićevoj kvislinškoj Vladi, i Koste Mušickog, komandanta ljotićevskog Srpskog dobrovoljačkog korpusa. Mladi oficiri Ozne omalovažavali su Dakovića zbog njegovog javnog pojavljivanja u nedoličnom društvu, ali su pukli od zavisti kad je on, upravo preko tih besprizornika s kojim je kockao, otkrio tajnu organizaciju četničke omladine. Ovu akciju posebno su pohvalili federalni i republički ministri unutrašnjih poslova, Aleksandar Ranković i Slobodan Penezić Krcun, pa je Borko Daković unaprijeđen u čin majora i postavljen na mjesto savjetnika načelnika prvog odsjeka. Ali, poslije samo mjesec dana morao je pred disciplinskom komisijom odgovarati zbog ljubavne avanture sa Sisi, vjerenicom Vladimira Velebita, pomoćnika ministra inostranih poslova. Istina, Jovo Kapa bi zataškao stvar da skandal ne dođe do samog ministrta, da general Velebit istog dana kad je Ladni Daković odveo Dubrovčanku u jedan tajni udbin stan u Užičkoj ulici, nije uspaničeno zvao ministra unutrašnjih poslova zbog sumnje da su njegovu žensku kidnapovali oficiri NKVD, koji su optuživali Titovog specijalnog izaslanika za pregovore sa zapadnim državnicima da je britanski špijun i antisovjetski orijentisan.
Veljko Mićunović, kojega su njegovi podređeni zlobno zvali Prus, zbog krutih nazora i stalne namgođenosti – kao da mu crna mast toči iz očiju – sigurno bi Dakovića vratio u Crnu Goru kad se uvjerio da je ovisnik o kocki, da ga nijesu već bili planirali u tim koji će koordinisati akciju hvatanja Draže Mihailovića. Poslije imenovanja generala Kape za načelnika beogradske Udbe umjesto Veljka Mićunovića, koji je postao Rankovićev zamjenik, činilo se da će i major Daković napredovati sa svojim pokroviteljem. To jest, da je pitanje dana kad će dobiti mjesto rukovodioca prvog odsjeka, čiji je sadašnji šef, Tuzlak Franjo Marković, bio planiran za visoku policijsku funkciju u Bosni i Hercegovini.
Ladni Daković je još neko vrijeme preko drugih, naivnijih kolega, nastavio izokola podgrijavati priče o tome da samo što nije unaprijeđen, sve dok mu jednom Jovo Kapa, tobož u šali nije rekao: Hladni previše bi bilo dvojica rukovodilaca kao što smo ti i ja. Onda se u Upravi beogradske Ozne prepričavalo kao vic da major Daković nije unaprijeđan za načelnika, jer odlazi u krevet u vrijeme kad se ostali državni činovnici spremaju za posao. Šala nije bila bez osnova, jer je i sȃm Daković razdvajao ljude na one koji žive danju i noću. Među tim neobičnim likovima, nesaničarima koji su kockali ili dekintirani dolazili u pratnji kartaša, samo da kibicuju, posebno mu je za oko bio zapao Saša Krilov, trgovački ataše u sovjetskoj ambasadi. Saša je narodski kazano bio lud, ili je tako izgledao. Od njega su svi zazirali, čak i kockari koji su ga redovno pelješili: bio je pretjerano srdačan, a onda u času postao bi džangriziv i histeričan. Namazani beogradski mangupi ćutke su trpjeli Sašine uvrede, čak su mu i podilazili, donosili cigarete s kioska, jer on je bio ovca za šišanje, ali i zbog straha od njegovog diplomatskog statusa. Ladnom Dakoviću Rus je postao još zanimljiviji kad mu je kapetan Brašanac iz kontraobavještajnog odjela potvrdio ono što je sȃm pretpostavljao, da je Ludi Saša, kako ga je nazvao Uglješa Vrbica, major NKVD-a. Savjetnik u prvom odsjeku beogradske Ozne, ipak, nije mogao shvatiti kako je takav lunatik prošao sve bezbjedonosne filtere i postao viši oficir tako elitne i moćne institucije, dok nije saznao da je njegov otac Boris Krilov, armijski general, veteran boljševičke revolucije, često gost na noćnim terevenkama u dači J. V. Staljina.
Aleksandar Borisovič, kako je kagebeovac tepao samom sebi, imao je nevjerovatnu energiju, iako je bio krupan, bezmalo gojazan čovjek. Vikendom se ponekad zaigrao, i znao bi iz sobe s kartaškim stolom, da ne izađe za po dva dana i dvije noći. Saša je poslije cjelonoćnih partija pokera pozivao društvo na piće u Prešernovu klet. S jutarnjim suncem kao da je dobijao novu energiju, pa bi već krepalim kockarima držao predavanja, najviše iz karakterologije nacija. Priča trgovačkog atašea djelovala je provokativno, i većina za stolom su tražila priliku za neki izgovor da nestanu iz njegovog vidnog polja. Ladni Daković nije bio siguran da li ih Saša zamajava, s nekim ciljem, ili samo ispoljava svoju nastranu prirodu. Rus mu je čitao misli: Ti ponekad misliš da ja glumim arlekina, ali ludilo se ne može glumiti. Pogotovo se Rus poput mene ne može dugo pretvarati, jer podvojenost je glavna osobina naše slovenske prirode. Svaki ruski svetac može postati beskrupulozni tiranin, i svakog masovnog ubicu u momentu ophrva skrušenost, pokajanje, istinsko saosjećanje s bližnjim. Naša revolucija će propasti ukoliko je budemo nametali drugim kulturama, jer ona je obilježena tipičnim pravoslavnim misticizmom. Od svih Slovena samo su Srbi i Crnogorci slični Rusima. Ostale kulture ne razumiju osnovnu kontradikciju, jedinstvo suprotnosti koje se očituje u samokažnjavanju i neviđenoj surovosti. Lenjin, Staljin, Trocki, pa i Buharin i Kropotkin, u mladosti su imali zanos kao Klisti, takozvani Božji ljudi, koji su se samobičevali misleći da će na taj način očistiti sebe od grijeha i upozoriti na opštu pohlepu i razvrat. Asketizam i porok, samilost i tiranija, nigdje se tako dramatično ne susrijeću i koegzistiraju, to jest ne čine jedinstvo suprotnosti, kao što je to u nas, pravoslavnih Slovena.
Dok je Saša govorio major Daković je pomislio da treba napraviti službenu zabilješku prije nego što neko drugi dojavi centrali Udbe ili Kosa o blebetanju oficira NKVD-a. Sašu je zabavljala nelagodnost njegovih slušalaca, zato je skakao s teme na temu, nastavljajući da ih fascinira svojom erudicijom. Još im se povjerio da je htio studirati književnost, ali ga je otac natjerao, kad već nije bio za vojnu akademiju, da upiše pravo. Onda je, dok ne bi i posljednji kartaš pobjegao, recitovao, Aleksandra Bloka, Anu Ahmatovu, Nikolaja Gumiljova.
Ladni Daković barem pola godine nije srio Sašu Krilova. Onaj specifični osjećaj, koji vremenom – ukoliko mu nije urođen – razvije svaki odmetnik i ilegalac, upozoravao ga je da treba izbjegavati tog debelog navalentnog čovjeka sa valovitom kosom začešljanom uvis. Poslije povratka iz Crne Gore, u aprilu četrdeset sedme – najviše zbog toga da ne bi nabasao na ruskog obavještajca – izbjegavao je mjesta na koja zalaze igrači pokera. No, kako Crnogorci vele, đavo ne ore ni kopa, i četrnaestog maja predveče, na povratku s koktela koji je održan u Domu Udbe, u čast Dana bezbjednosti i dvije godine od završetka rata u Jugoslaviji – koji će se sjutra svečano obilježiti – Ladni Daković se ispred hotela Union u Kosovskoj ulici, u čijoj blizini je stanovao, tučio sa Sašom Krilovim. Rus je, takođe iznenađen, teatralno raširio ruke i poljubio ga u usta, po ruski.
-Gde si ti čoveče. Kao da si u zemlju propao. Pitao sam Muju, Uglješu, Đoku Sladića, svi sležu ramenima. – Saši su se smijale i oči, kao da je srio nekog rođaka poslije dugog vremena. – Oni se prave važni, ali ja se ne ljutim. Mistifikacije su sastavni deo našeg posla. Zaista se radujem što smo se konačno sreli. Nećeš mi odbiti piće? Moramo popiti čašicu u čast sutrašnjeg praznika.
Ladni Daković je poslušno krenuo za Rusom, i kasnije sebi nije mogao objasniti zašto je prihvatio poziv oficira NKVD-a, iako je prethodno bio odbio otići na piće u hotelu Moskva s Mujom Kovačevićem – pukovnikom Udbe kojega je od partijskih sankcija štitio oreol njegovog strica Save Kovačevića, najopjevanijeg partizanskog heroja – svojim pratnerom s pokera.
Ušli su u hotelski bar, i Rus je predložio da sjednu za šankom koji je u sredini velike prostorije, u obliku kvadrata, na fiksirane barske stolice. Naručio je konobaru dvije duple votke. Ladni Daković je rekao da votka škodi njegovom želudcu, i da bi radije gruzijski konjak, jer je na prijemu pio pjenušavo vino. Saša je kazao: Pij ti što hoćeš, ja sam sebi naručio dvije duple votke. Ovo se piće u Rusiji poslužuje u velikim čašama, s najmanje jedan deci alkohola. Barmen je rekao da nemaju gruzijski konjak, i Daković je naručio šljivu prepečenicu. Kucnuli su se, Saša je nazdravio za prijateljstvo Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, a Daković mu je uzvratio: Za našu družbu. Rus je votku pio na eks, kao vodu, major Udbe je polako gustirao šljivovicu, tako da su pred njim bile uvijek dvije ili tri neispijene čaše. Ladni je s pravom računao da će Sašu piće brže uhvatiti nego njega, iako je on posljednjih godina, poslije duge apstinencije, znao ujutru popiti samo jednu čašu crnogorske loze. Rus se svaki čas kucao s Dakovićem, tapšući ga po ramenu, a onda mu se lice smračilo.
– Zašto i ti nisi nazdravio za prijateljstvo sa Sovetskim Savezom?
– Na sugestivna pitanja ne odgovaram. – Ladni Daković je htio okrenuti na šalu.
– Ja ću ti reći. Ti si od onih titovaca koji Ruse doživljavaju kao okupatore, a ne oslobodioce.
– Pusti to Saša. Votka govori iz tebe.
– Ko god je pokušao izigrati baćušku zajebao se. Ti misliš da mi ne pratimo Titove tajne pregovore s Amerikancima i Englezima, i da ne znamo svu antisovetsku kliku u vašoj Partiji, na čelu s Kardeljem i Đilasom. Ipak, većina Jugoslovena poštuje sovetske žrtve u borbi protiv nacista, i priznaje da je Staljin vođa svetskog komunističkog pokreta. Staljin može jednim prstom da zgazi Tita, kao komarca.
– Sad si pretjerao. Doviđenja. Vidimo se kad se otrijezniš. – Rekao je Daković i ustao sa barske stolice. Zavukao je ruku u unutrašnji džep sakoa da izvadi novčanik i plati ceh, ali ga je Rus uhvatio za ruku.
– Stani malo, vređaš me, a sad bi da begaš.
– Pusti mi ruku – prosiktao je Daković.
Saša ga je još jače stegao, i unio mu se u lice. Daković nije bio siguran, je li u djeliću sekunde, instiktivno udario čelom u nos Sašu Krilova ili mu je pukao film gledajući izbliza nacereno lice agenta KGB-a. Takozvani liverpulski poljubac bio je razoran, jer izvježbani udarac čelom u nos protivnika, patosirao bi i mladog istreniranog čovjeka, a ne za pijanog pretilog činovnika. Rus se strovalio s barske stolice i pao na leđa. Lijevom rukom je mahinalno dodirnuo polomljenu nosnu hrskavicu, i kad je osjetio da mu se iz nozdrva sliva krv na bijelu košulju potegao je pištolj: tetejac je opalio jednom i prije nego je oroz pritisnuo drugi put metak iz Dakovićeve berete pogodio ga je u vrat i obje ruke su mu pale niz tijelo.
Borko Daković je držao uperenu cijev pištolja u glavu Rusa, i pošto je vidio da je nepomičan stavio ga je u džep i izašao na Kosovsku ulicu. Za čas se otrijeznio. Disao je duboko da bi sabrao misli. Stojao je cijeli minut u mjestu premišljajući se, da li da bježi ili se vrati u hotelski bar i pozove miliciju. Kad ga je vidio recepcioner, koji je već bio zvao stanicu milicije, da se vraća u hotelski bar pobjegao je u prostoriju iza recepcije. Daković je ponovo sio na istu barsku stolicu na kojoj je bio prije pet minuta, i iz dopola pune čaše ispio ostatak prepečenice.
Četrnaesti maj četrdeset sedme u neku ruku biće i srećan za Ladnog Dakovića, jer metak kalibra 7,65 nije pogodio glavnu arteriju u vratu Saše Krilova. Istina kičma Saše Krilova bila je toliko oštećena da ni operacija čuvenog profesora Lavrova nije vratila funkcije njegovih ruku i nogu: vegetrirao je još gotovo deset godina, do drugog januara pedeset sedme, kada je uz vojne počasti, pored svog djeda i oca, generala ruske i sovjetske vojske, sahranjen na Novodevičjem groblju u Lenjingradu. Vojni sud u Beogradu, kojim je presjedavao pukovnik Mirko Pogačar, osudio je majora Borka Dakovića na dvadeset godina strogog zatvora, iako je Vjećeslav Molotov lično zahtijevao od Aleksandra Rankovića da se oficir koji je pucao na sina generala Krilova osudi na najtežu kaznu.
Mjesec dana poslije dolaska na služenje kazne u Sremskoj Mitrovici, upravnik zatvora je u svoju kancelariju pozvao Borka Dakovića. Na zatvorenikovo iznenađenje u kancelariji ga nije čekao upravnik Đura Glogoški nego pukovnik Udbe Slobodan Krstić, koji mu je kazao da drug Marko i ostali šefovi znaju da on nije zaslužio toliku kaznu, ali su ga morali osuditi zbog političkih odnosa sa Sovjetskim Savezom. Stoga će on iscenirati infarkt, a onda će ga s dokumentima na ime Jakova Popovića, rođenog u Brčelima, opština Bar, 30. januara 1915., poslati u Fojnicu, gradić pored Sarajeva, s imenovanjem za direktora osnovne škole.
Petnaestog juna četrdeset osme, sedam dana po završetku školske godine, Jakovu Popoviću, direktoru osnovne škole Zija Dizdarević, stiže telegram u kojemu se traži da hitno krene za Beograd, i javi se na portirnicu zgrade srpske Udbe u ulici Knjeginje Ljubice broj 6. Sjutradan ujutro Daković se, poslije petnaest sati vožnje autobusom, vozom i taksijem, prijavio dežurnom milicioneru, koji je bio obaviješten o njegovom dolasku, i odmah ga je uputio u kancelariju pukovnika Krstića. Naočiti visoki pukovnik, s kojim se bio zbližio u toku akcije hvatanja Draže Mihailovića, takođe je bio predratni učitelj: srdačno ga je primio, premda je bio užurban. Stalno je zvonio telefon na njegovom stolu, i on je izdavao naređenja, vikao na operativce koji su bili nešto uprskali, tražio da se pukovnik Vlado Dapčević prati dvadeset i četiri sata, da pošalju još jednu grupu na aerodrom Batajnica, itd. Onda je pustio da telefon zvoni, i okrenuo se, crven u licu, prema demobilisanom majoru Dakoviću.
– Druže Borko, Jugoslavija je u opasnosti. Ruski tenkovi su na granicama Mađarske i Rumunije. Treba nam svaki iskusni i povjerljivi čovjek. Još ne znamo koliko je razgranata sovetska agentura u vojsci, unutrašnjim poslovima, Centralnom komitetu. Sinoć je avionom pobegao Pero Popivoda, komesar avijacije. Ko zna koliko je još generala i funkcionera Partije odano Staljinu. Moramo pokriti sve punktove, i saseći pobunu u korenu. Posebni je problem s Crnogorcima. General Kapa, koji je sad na terenu, naredio mi je da te hitno pozovem. On misli, s obzirom na tvoje obaveštajno iskustvo, i na rad u prosveti, da bi najbolje mogao pokrivati studentske domove kod železničke stanice i na Voždovcu, prevashodno studente iz Crne Gore, koji su usijane glave.
Početkom četrdeset devete Borko Daković je dobio rješenje o postavljenju za višeg inspektora u Udbi Srbije. Hijerarhijski je degradiran u Službi za dva stepena – glavni inspektor je bio jedan bivši abadžija iz Svetozareva a savjetnik Beranac Kastratović – iako mu je bio vraćen čin majora. Ipak, za razliku od udbaša njegovog ranga nije s drugim operativcima dijelio kancelariju, i činilo se da mu čak prija ova vrsta marginalizacije, jer je sad mogao slobodnije praviti kombinacije sa starim pajtašima iz divljih kockarnica, koji su se pravili da ne primjećuju političke tenzije oko rezolucije Infombiroa. Sve je uglavnom ostalo isto, osim što su mu u vrijeme odsustva dodali jedno slovo njegovom nadimku. Za kockare, ali i kolege iz Udbe više nije bio Ladni Daković – fonem h se nije koristio u starocrnogorskim dijalektima – nego Hladni Daković.
Nekako baš je u vrijeme kad je provincijski oblik njegovog nadimka potpuno potisnut, renome Hladnog Dakovića među beogradskim kockarima, kurvama, makroima, džeparošima i sitnim švercerima, neosjetno i čini se bez stvarnog povoda, prerasta u urbani mit o kockaru-prevarantu, hapsitelju Draže Mihailovića, koji je na per-tu s Aleksandrom Rankovićem. Imaginacija kibicera i sitnih prevaranata kapilarno se širila dotle da su i drugi povjerovali kako ga rukovodioci Udbe tolerišu jer ga štiti sovjetska obavještajna služba, i da ga je od smrtne kazne za teško ranjavanje ruskog diplomate spasio direktor NKVD-a, a ne Aleksandar Ranković ili Jovo Kapa. Slične izmišljotine koje su dopirale i do samog vrha Udbe nijesu smetale – štoviše, koristile su – Dakoviću u stvaranju nove doušničke mreže. Mnogi mladi zemljaci iz studentskih domova, kao i avanturisti koji su okušali sreću u Beogradu, tražili su Ladnog Dakovića, da im pomogne u obezbjeđivanju bonova za hranu, krevet u studentskoj sobi, upis semestra, sve do urgencija za zapošljavanje ili većih pozajmica za avansiranje stanarine. Inspektor Udbe je svima izlazio u susret, i to nenametljivo, bez pokazivanja da ih je nešto zadužio. Ali, neosjetno ih je uvlačio u svoju mrežu, tako da ni oni osjetljiviji nijesu imali grižu savjesti kad bi cinkarili svoje kolege, iznosili njihove intimne probleme koje su im ispričali u povjerenju, bili svjedoci tužilaštva u montiranim sudskim procesima.
Hladni Daković će se pedeset godina kasnije, na terasi budvanskog kazina Avala, ispovijediti Boru Bulatu – koji je prvi put u posljednjih dvadeset godina otkad je direktor kazina čuo bivšeg udbaša da se spomene svoje policijske prošlosti – kako je netačno da je Udba ucjenjivala mlade ljude: Većina je sama tražila saradnju, iz različitih razloga, i među njima je najviše bilo Crnogoraca. Srbi denunciraju iz političkog uvjerenja ili zbog interesa, a mnogi Crnogorci su to radili više da napakoste onome koje mrze ili da se pokažu važni pred drugima. Nastavio je priču o njegovim mladim zemljacima koji su bili u Beogradu, u drugoj polovini četrdesetih i početkom pedesetih godina, i onda se spomenuo trojice pjesnika.
Saša Jesenjski je bio ljepotan, koji je, kao i većina njegovih mladih zemljaka, došao u Beograd bez pepela na muda. Uvaljivao se ucvijeljenim beogradskim gospođama, čiji su muževi bili pobijeni, osuđeni na dugogodišnje robije ili emigrirali, i malo špijao, za sitne honorare, ali i da mu poraste ugled kod njegovih skrbnica, koje su bile stravljene od novih vlasti. Jesenjski je nekoliko godina bio posjetilac svih kulturnih priredbi i studentskih igranki, i uz to neprestano se muvao oko redakcija omladinskih književnih listova, nudeći im svoja stihotvorenija. Konačno mu je, na pretposljednjoj strani, časopis Mlada kultura, u rubrici Novi talenti, objavila prvu pjesmu koju je on odnio majoru Dakoviću, i nadmeno mu rekao: Hladni, sad sam pjesnik. Neću više da špijam.
Cole Novičić i Žaro Žarić, za razliku od Jesenjskog, bili su neobično plodni pjesnici, i osim u Mladoj kulturi, publikovali su svoje stihove u Vidicima i Mladosti. Novičić i Žarić su gledali posprdno na Jesenjskog, zbog njegove stvaralačke nemoći, i još više zbog otkazivanja saradnje sa Službom. Prezir se pretvorio u zavist kad su čuli da je Laura Mogerini, urednica Unita, lista talijanskih komunista, koja je pisala serijal o Jugoslaviji, ishodovala talijansku vizu Saši Jesenjskom, i kupila mu kartu za prvi razred voza za Trst. Novičić i Žarić poslije odlaska Jesenjskog u Italiju nijesu više imali temu za zajedničko posprdivanje pa su se ustremili jedan na drugog, i drug Hladni – kako su ga zvali njegovi doušnici – neprestano ih je mirio. Jer, njih dvojica su se dopunjavali, upravo u stvarima koje nijesu podnosili jedan kod drugog. Cole Novičić je bio skandal majstor, neprestano je smišljao podvale, i imao je onu vrstu drskog poluseljačkog šarma koji je otvarao sva vrata, čak i onih koji ga nijesu podnosili. Žaro Žarić je bio povučeniji, ali i brutalniji. Svoju sadističku prirodu otkrio je na Golom otoku, kao sobni starješina: produžena ruka logorske uprave.
Cole i Žaro su predvodili ulične huškače u vrijeme Tršćanske krize 1953. – jedan je okupljao studente, besposličare i kriminalce a drugi je predvodio batinaše – za demonstriranje pred kulturnim centrima i ambasadama Zapadnih zemalja, kao i za fizičke nasrtaje na prokažene neprijatelje Sistema. Predveče jedanaestog oktobra pedeset treće, poslije Titova govora u Skoplju, u kojemu je maršal kazao da će Jugoslavija ulazak talijanskih trupa u Zonu A smatrati agresijom, ispred hotela Mažestik okupila se grupa crnogorskih studenata, koja je uzvikivala, Trst je naš, Ne damo Trst, Pela džukela, Živio Tito, dolje Ajzenhauer, a onda je proradio crnogorski smisao za osmerac i deseterac: Trst, Gorica i Rijeka/ biće naši dovijeka; Druže Tito, ajmo u Milano/ da jebemo Silvanu Mangano.
Cole Novičić je onda đipio na prvi u redu diplomatskih automobila i tako skakao s krova na krov vozila sa CD tablicama, čiji se red protezao od ulaska u Mažestik do početka Knez Mihajlove ulice, gdje se nalazila Britanska čitaonica. Rulja je trčala pored kola, paralelno s krakatim Colom, i kad su stigli do čitaonice neko je bacio kamen. U času su polupana sva stakla na vratima i prozorima čitaonice, i onda je masa vičući Trst ne damo, Trst je naš, Stidi se Ameriko, krenula prema američkoj ambasadi koja se nalazila u ulici Kneza Miloša.
Sjutradan su promijenjena slomljena stakla na Britanskoj čitaonici, ali Cole i Žaro i dalje su motrili hoće li neki neoprezni građanin ući u čitaonicu i uzeti šapirografisani bilten Bi Bi Sija, u kojemu se nalazio sažetak vijesti britanskog državnog radija. Udbini specijalisti tačno su prosudili da će se među pola miliona ljudi uvijek naći nekoliko desetina dovoljno blentavih da ne shvaćaju opasnost ili onih sa suicidnim porivom. Svakom smušenjaku koji bi izašao iz čitaonice, s biltenom presavijenim u spoljnem džepu sakoa ili kaputa, prišla bi jedna studentica i špenadlom mu prilijepila bijeli list na leđima, na kojemu je pisalo BILTENDŽIJA. Onda bi Colova družina počela mlatiti nesrećnika dok ga ne obori s nogu. Prvi je udarao Žaro Žarić, isto onako krvnički kao što u toplom zecu na Golom otoku, po naređenju komandira smjene tukao neposlušne drugove. Žaro je jednog oborenog nesrećnika, dok se pridizao udario vojničkom bakandžom u glavu, i odvalio mu uvo, ali čovjek je u smrtnom strahu uspio nekako ustati i krenuo bježati, što je dodatno razjarilo rulju. Čovjek je posrtao pod udarcima koji su ga sustizali, ali je ostao na nogama do početka Balkanske ulice, i onda je htio ući u jednu sajdžinicu. Časovničar je zbog straha da će mu rulja demolirati radnju zatvorio vrata pred progonjenim, koji je već bio iznemogao. Čovjek s jednim uvetom nemoćno se leđima naslonio na zid sajdžinice, čekajući Žara Žarića da ga dokusuri jednim širokim krošeom. Ali, prije nego što ga je masa ponovo dohvatila i sravnila sa zemljom, s prozora iznad sajdžinice jedna žena je viknula: Bježite od njega. Ima tuberkulozu. Ljudi u masi su stali, kao ukopani, i polako su se počeli razilaziti.
Boro Bulat je o starcu-kockaru koji je početkom jula dolazio iz Beograda u Budvu, i svakonoćno do kraja avgusta osvitao u kazinu, sjedeći uvijek na istoj stolici, pri vrhu stola, i igrajući pomalo, na šanse, crveno i crno, čuo mnoge priče, smiješne i strašne. Često je jedna drugu potirala, i bilo je očigledno da je dobar dio njih bio plod mašte ili pakosti. Bulatu se učinila dobra prilika da ove ilindanske noći dok su još sami na terasi, pita Hladnog Dakovića – kad se konačno otvorio – nešto oko čega je među krupijeima i kockarima bilo previše naklapanja: Reci mi zašto si penzionisan u četrdesetoj godini života. Pitanje je Hladnog Dakovića probudilo iz staračke letargije. Pogledao je direktora kazina podozrivo, i pomalo bijesno: Kad policajac počne pričati o svom bivšem životu to je nesumnjivi znak da je počeo seniliti.
Doista, ono o čemu stari policajci i diplomate u svojim memoarima ili ladanjskim ćakulanjima svjedoče o svojim bivšim životima neuporedivo je manje interesantno od onoga što su prešutjeli. Hladni Daković je znao da bivši obavještajci imaju zatajenu prošlost – koju nema ko braniti – i nejasnu budućnost, i zato je bio ravnodušan, ponekad mu je i godilo, što i novi udbaši, koji se za razliku od starih bez stida grebu od igrača pokera, bakare, blek džeka, šmendefea, s njim ispiraju usta o tome kako je svom kumu pucao u usta ili kako je iz čista mira uhapsio starog juvelira Jašu Velmara, i ucijenio ga da mu pokloni jednu Rebrantovu sliku. Zato mu nije palo na pamet da im ispriča kao štos, ili, pak, požali Branka Banovića, naivnog studenta književnosti, koji je znao napamet pjesme Starca Milije i Tina Ujevića, što su mu podmetnuli kako je pokušao stvoriti tajnu organizaciju đilasovske provinijencije. Isto tako ćutao je o hapšenju Dreka Papovića i Boža Vuksana, iako je znao da ih je Cole Novičić nabijedio, iz osvete što su u mlijeko, koje mu je jedan seljak sa Surčina ostavljao svako jutro pred vrata njegove sobe u studentskom domu, usuli purgol, sredstvo za čišćenje, zbog čega je dan i noć čučao u nužniku. Hladni Daković nikome neće reći ni to da se dobro zabavljao na suđenju Borisu Jovančeviću, piscu i vlasniku revije Umetnost i kritika, kojega su cinkarili njegovi podstanari, Cole Novičić i Žaro Žarić. Ojađeni Jovančević nije se branio na sudu, jedino je u trenutku očaja zavapio prema svjedocima tužbe, koje je hranio i ponudio im krov nad glavom: U redu je što me cinkarite, ali zašto ste u mojim odelima došli na suđenje.
Hladni Daković je imao svoju filozofiju bezbjedonosne preventive, prema kojoj je svaka vlast nepravedna prema pojedincima, i da bi kod nezadovoljnih – a oni su većina u svakom vremenu – umjesto mržnje prevladao strah državna represija mora biti surova, neočekivana i pravovremena. Zbog toga su ga nervirali osumnjičenici koji su se pravdali, cviljeli, bogoradili, da nijesu ništa krivi, da su odani Titu, Partiji, Jugoslaviji, pozivajući se na svoj doprinos na radnim akcijama, u umjetničkim sekcijama, aktivima narodne omladine, te na učešće svojih familija u NOB-u. Nemoj reći da si nevin, jer mi samo nevine hapsimo, bila mu je omiljena rečenica, kojom bi potpuno zbunio osumnjičenika. Jednom je ljut na Cola Novičića, koji je bio došao da, po ko zna koji put žica lovu od njega, uvijek za izmišljene potrebe: Slušaj me dobro, znam da lažeš, muljaš, namještaš ljude, i sve ti to praštam, ali nemoj slučajno da mi sakriješ nekog stvarnog buntovnika, jer si najebo. Bolje je stotinu nevinih uhapsiti nego jednog pravog neprijatelja pustiti da rovari. Jer uzničenje nekoga na pravdu boga neće ustrašiti samo prestupnike nego će utjerati strah u kosti svakom koji je ijednom pomislio nešto grešno prema socijalističkoj Jugoslaviji.
Đuro Krajišnik, načelnik prvog odsjeka srpske Udbe, pretpostavljeni Hladnog Dakovića, imao je drugačiju teoriju po kojoj će svakoga na kraju stići zaslužena kazna. Pukovnik Krajišnik je nepokolebljivo vjerovao u pravednost komunističkog poretka, i nije se osvrtao na očigledne protivrječnosti o povezanosti sudbine i više pravde, zločina i kazne, revolucionarnog morala i napretka. I zato je smatrao da je major Borko Daković, zvani Hladni, prava sramota za službu koja čuva ustavni poredak socijalističke države. Načelnik prvog odsjeka je uzalud pisao i samom ministru o nedoličnom ponašanju majora Dakovića. Neka, za pukovnika nevidljiva ruka, nije dala da padne trun na višeg inspektora i kad se već bio obeshrabrio da može izaći na kraj sa nemirnim Crnogorcem njegova teorija o zasluženoj kazni će se i u ovom slučaju obistiniti.
Na kraju drugog semestra pedeset pete godine, Hladnom Dakoviću je, po prijavi Cola Novičića, priveden je na saslušanje mladić neobičnog držanja i izgleda. Bio je je srednjeg stasa, mršav, ali čvrste građe: ravna leđa, zabačeno tjeme i visoko čelo davali su dojam da je viši nekoliko santimetara od svog stvarnog rasta. Nesrazmernost njegovih očiju – desno oko je bilo manje od lijevog s malo svjetlijom zjenicom – davala je još upečatljiviji izgled osumnjičeniku. Prije nego što je dežurnom milicioneru naredio da ga iz pritvorske ćelije dovede u isljedničku kancelariju inspektor Daković je pročitao osnovne podatke mladića, optuženog za antikomunističku propadandu i vrijeđanje druga Tita.
Vjenceslav Čižek, zvani Slavko, od oca Gracije, rođen 28. februara 1929. u Đenovićima. Završio je učiteljsku školu u Herceg Novom i tečaj za nastavnike muzičkog vaspitanja u Titogradu. Predavao je muziku u osmogodišnjoj školi u Golubovcima, potom, novinar-urednik u Omladinskom pokretu, listu Narodne omladine Crne Gore, do januara 1954. Iste godine upisao novootvoreni Fakultet za uporednu književnost.
Viši inspektor Daković zamišljeno je čitao generalije brucoša komparativne književnosti na Beogradskom univerzitetu, pisanu dojavu Cola Novičića, zajedno sa inkriminisanim stihovima otkucanih širokim proredom. U dosijeu koji je stigao iz crnogorske Udbe, pročitao je još da je Vjenceslav Čižek otpušten iz Omladinskog pokreta zbog toga što je, bez znanja glavnog urednika, na prvoj stranici novina, u januarskom broju 1954., napisao uvodni tekst, Je li Đilas laburista. U Beograd je stigao iz Sarajeva, gdje mu se bila porodica, i u novobeogradskom studentskom domu, snalazio se kako je znao, dok ga je napokon u svoju dvokrevetnu sobu nije primio Cole Novičić, koji se svakog semestra selio od Novog Beograda do Voždovca i doma u centru Grada, pored željezničke stanice, koji je nosio ime Milovana Đilasa, te u stanove svojih vjerenica i naivnih mecena umjetnosti. Par dana pošto se uselio u Colovu sobu, Čižek je otišao na predavanja, i cimer je, čim mu je vidio leđa, pretresao njegov kufer u kojemu je našao ciklus od jedanaest pjesama: mladalački pretencioznih, refleksivnih, elegičnih, ali i oporih, sa puno opštih mjesta. Cola nije obeshrabrila naivna metaforika prvih stihova koje je pročitao, nego je nastavio listati, do posljednje pjesme, koja je formalno i tematski, odudarala je od prethodnih versa:
GLAVA
Svako od nas po glavu da ima,
s kojim to pravom?
Priznajte sami sasvim je dosta
narod sa jednom glavom!
Cole je prepoznao autorovu mračnu, reakcionarnu aluziju na druga Tita. Poskočio je gledajući ovaj papir kao posebnu dragocjenost. Bio je ponosan na svoj nepogrešivi instikt, jedva čekajući pohvalu i nagradu od Hladnog Dakovića, zato što je omalenom kočopernom mladiću snažne glave i nježnih ruku ponudio slobodan krevet u svojoj sobi. Cole je pročitao Glavu još jednom, prije nego što je složio s ostalim pjesmama, i odnio višem inspektoru Dakoviću.
Isljednik Daković je ispod oka motrio Vjenceslava Čižeka, trudeći se da mu glas bude što grublji.
– Dakle, ovo su tvoje pjesme.
– Jesu. – U mladićevu glasu se osjetio uzbuđenje, ali i prkos.
Isljednik je naglo podigao pogled s papira pred sobom. Očekivao je da će se mladić spetljati, nevješto se braniti ili se žaliti da mu je pjesmu neko podmetnuo, jer stihovi nijesu bili potpisani.
– I pjesma Glava je tvoja? Dakle, priznaješ da je tvoja. Na koga si aludirao u ovoj pjesmici? – Daković je povisio glas pogledom stijeljajući Čižeka.
– Na Josipa Broza. – Glas mladića postao je miran, i čvrst.
– Ako ja umijem čitati, ukoliko nijesam u pravu slobodno me ispravi: ti druga Tita proglašavaš apsolutistom poput Staljina, čiji smo kult ličnosti odbacili.
– Između Tita i Staljina nema razlike. Obojica su diktatori. Njihov sukob nijesu uzrokovale ideološke razlike već samo borba za očuvanje neprikosnovene vlasti.
Major Daković je, da pred mladićem ne bi pokazao iznenađenje ili nervozu, polako iz džepa izvadio kutiju jadrana i šibice.
– U Titogradu si objavio neki tekst koji brani Đilasa? – Inspektorov glas je bio neobično tih. I prijeteći.
– Broj Omladinskog pokreta sa mojim tekstom uništen je u štampariji.
– Jesi li ti đilasovac?
– Ne razumijem što se pod tim podrazumijeva.
– Misliš li, dakle, da nema istinskog socijalizma bez višepartizma.
– Ratovi su završeni. Socijalistička društva su pred novim izazovima. Ljevica se, za razliku od desnice, koja se temelji na statusu quo, mora neprestano propitivati, voditi dijalog sa sobom i drugima. Ili će uskoro postati anahronizam, sličan polufašističkom režimu Karađorđevića protiv kojeg se borila. Đilas je bio najrigidniji titoista, ali on ima i kritičku pamet, i dovoljno političke hrabrosti da uoči anomalije nove klase, koja je postala mjera samoj sebi.
Isljednik Daković je ćutao izvjesno vrijeme, kao da se premišlja ima li se smisla ubjeđivati sa osumnjičenikom ili ga odmah treba vratiti u samicu. Onda je zapalio cigaretu, povukao nekoliko dimova, zaboravljajući da pepeo istrese u pepeljaru.
– Kad bi se Jugoslavija uredila po Đilasovim mudrolijama opet bismo plivali u krvi do koljena. Povampirili bi se stari nacionalizmi. On je postao maštar, zaboravio je da su od milion i sedamsto hiljada žrtava u Drugom svjetskom ratu samo dvadesetak posto ubili okupatori, ostali su nestali u sukobu antifašista i kvislinga, koji su se tamanili i međusobno. Kralj Aleksandar je bio diktator, ali, svejedno, da nije raspustio parlament i zabranio stranke, zemlja bi se raspala još nakon ubistva Stjepana Radića. Političke razlike u jugoslovenskom višepartizmu ne određuju ekonomske koncepcije i pitanja socijalnih prava nego uređenja države i neiživljene nacionalističke strasti. Stoga svaki višepartizam nužno vodi u krvavi nestanak Jugoslavije.
– To su bili samo izgovori za spas Aleksandrove tvorevine, koju i vi slijedite sa suprotnih ideoloških pogleda. Svaka despotija traži izgovor da niske pobude zaogrne plaštom brige za očuvanje viših ciljeva. Istinska demokratija će obesmisliti, učiniti smiješnim, sve nacionaliste i klerikalce.
– Ti si usijana glava. Takve može ohladiti samo zatvorska ćelija.
– Kakva je razlika između ovog zatvora i onoga u kojemu vi živite? Samo u tome što ste Vi samog sebe dragovoljno osudili na neslobodu.
– Marš bando reakcionarna. Vodi ga u samicu. – Dreknuo je Daković milicioneru koji je stražario ispred vrata isljednikove sobe.
Hladni Daković je pogledao na sat, ali nije se sjetio da ga, kao ozebao sunce, čeka Mujo Kovačević, u hotelu Moskva, da naprave plan za partiju pokera s Perom Sinanovićem Nagibom, direktorom cetinjskog Oboda, koji sjutra dolazi u Beograd. Nagib je kockao samo pijan, a pio je rijetko, i trebalo ga je izvesti u Skadarliju, napraviti posebni štimung, i pozvati gospođu Spiridonović, koju je na večere sa posebnim gostima, pred rat izvodio i Dragi Jovanović, njen stari prijatelj i mecena. Isljednik Daković je zbunjeno, još jednom pročitao Čižekov dosije, uzalud tražeći nešto posebno, i jedino što se u papirima nije slagalo s mladićevim iskazom na saslušanju, bio je navod u vezi s tekstom o Đilasu. Čižeka su slovoslagači i meteri nasilno izbacili iz štamparije kad su pročitali njegov tekst, a ne, kako mu je on maločas kazao da je izdavač, Centralni komitet narodne omladine Crne Gore, zabranio rasturanje novina. Konačno se Hladni Daković sjetio Muja Kovačevića, i odlažući fasciklu u škaf stola rezignirano je pomislio: Mali Čižek je idealista, kao što su to bili predratni komunisti. Takve nema smisla lomiti. Što ih više pritiskaš oni su sve uvjereniji u svoje ideje.
Isljednik Daković je sjutradan ponovo saslušao Čižeka, koristeći razne smicalice: propitivao je njegov odnos prema familiji, pitao ga je o planovima za budućnost, gdje vidi sebe za deset godina, kao profesora ili pisca, ima li djevojku, kakvog su zdravlja njegovi roditelji, kako će doživjeti njegovu kontrarevolucionarnu djelatnost, a onda mu je zabrinuto rekao da da su prikupljene optužbe koje dokazuju da izvrgava ruglu druga Tita, Partiju i Državu, takve da mu ne gine višegodišnja robija.
Čižek je gledao mimo njega, kroz prozor koji je s ulične strane bio zaklonjen krošnjom topole, što je kod Dakovića izazvalo još veću nervozu.
– Ja hoću da ti pomognem, ali i ti meni moraš pomoći. Jer protiv tebe imam korpus delikt, imam i svjedoka. – Major Daković se poslužio i posljednjim luikavstvom da studenta književnosti lomi na sentimentalnost.
– Ko Vam je svjedok? Cole Novičić, koji pozove čovjeka u sobu, da bi mu vršljao po stvarima. Isto je to radila i predratna vlast koja je i Vas progonila. Vi preko takvih ništarija stvarate osjećaj opšte nesigurnosti, kolektivne paranoje.
– Ti si obolio od šizozofrene paranoje. To je očigledno.
Hladni Daković je sjutradan pozvao doktora Stamenkovića, neuropsihijatra zatvorske bolnice u CZ-u, rekao mu da pregleda zatvorenika Vjencelava Čižeka, i da mu dijagnostikuje teški oblik paranoje za crticama šizofernije. Ja sam to prepoznao u njegovom ponašanju, jer jedan član moje familije se nalazi u duševnoj bolnici s takvom dijagnozom, rekao je u viši inpektor Daković. Doktor Stamenković koji je i ranije pregledao zatvorenike koje je kroz ruke propustio major Daković, dugo je razgovarao s Čižekom, impresioniran njegovim poznavanjem psihoanalize i Frojdove teorije o značaju uloge nesvjesne psihe i seksualnog nagona u ljudskom psihičkom životu, ali prije nego što je napisao dijagnozu otišao je svom prijatelju pukovniku Lazareviću, načelniku odsjeka analitike u republičkoj Udbi, i rekao mu da sumnja kako major Daković pokušava da ga kompromituje. Daković mu je, kaže, još sumnjiviji, jer ga je on ranije upozoravao da se kriminalci pokušavaju izvući na neuračunljivost, i da neki veoma ubjedljivo glume ludilo. Pukovnik Lazarević je rekao psihijatru da je major Daković nepredvidljiv, i da napiše službenu bilješku o njegovom insistiranju na dijagnozi pritvorenika, koju će on lično predati u kabinet načelnika republičke Udbe.
Viši inspektor Daković uzalud je sedam dana čekao pismenu dijagnozu duševnog stanja Vjenceslava Čižeka. Dva puta je telefonom zvao bolnicu Centralnog zatvora, i iz dežurne sobe su rekli da je doktor Stamenković službeno odsutan. Nakon što mu se psihijatar i drugi put nije javio na telefon, Hladni Daković je ukapirao da se psihijatar oteo kontroli, i zato je odlučio da Čižeka brže-bolje, s dokaznim materijalom, proslijedi istražnom sudiji, bez psihijatrijskog mišljenja. Dok je na pisaćoj mašini tipkao zaključni pasus, kako je na osnovu materijalnih dokaza, svjedočenja Cola Novičića i priznanja osumnjičenog, nesumnjivo utvrđeno da je pjesma Vjenceslava Čižeka, Glava, jasna aluzije na Josipa Broza Tita, došao je dežurni milicioner i rekao mu da ga poziva Đuro Krajišnik, načelnik odsjeka.
Načelnik odsjeka za unutrašnje neprijatelje bio je krupan čovjek, zdravac, s crnim brkom i valovitom kosom, sličniji nekom šefu zemljoradničke zadruge sa Grmeča nego načelniku glavne Udbine uprave. No, Krajišnikov priprosti izgled bio je jedna od njegovih prednosti, jer mnogi gradski momci, namazani beogradski fakini, nijesu prozreli da se iza seljačkog lika krije pronicljiv i domišljat um. Načelnik nije ustao sa stolice kad je ušao Hladni Daković, kojega je jedino on u sadašnjoj Udbinoj upravi zvao njegovim zaboravljenim krštenim imenom Borko. Pokazao mu je rukom gdje će sjesti i iz gornjeg škafa svog pisaćeg stola izvadio je jedan papir i pružio ga inspektoru Dakoviću.
– Izvoli.
Daković je samo bacio pogled na pisaćom mašinom otipkan tekst s potpisom doktora Stamenkovića, i vratio ga načelniku.
– Što kažeš?
– Ništa.
– Kako ništa, jebo te bog. Tolerišemo tvoje druženje s kockarima i kurvama, čak i to što šalješ nevine ljude u zatvor na osnovu lažnih prijava, a sad čovjeka za kojega imaš dokaz da je napravio teško krivično djelo pokušavaš abolirati lažnom dijagnozom o duševnoj bolesti. Ti znaš da je to zloupotreba službenog položaja, i da se uz to mogu prišiti i teža krivična djela. – Načelnik je zastao čekajući Dakovićevu reakciju. – Imaš li što reći u svoju odbranu?
– Nemam.
– Slušaj me dobro, ja bih te rado poslao tamo đe zaslužuješ, ali se general Kapa založio da ti se ne sudi zbog nekih tvojih, kako kaže, starih zasluga. Možda ima pravo, ali ja se nadam da poslije tebe neće biti mjesta u Službi za ljude koji svojim ponašanjem kaljaju lik organa bezbjednosti. Sutra će ti se javiti inspektor Gajić, kome ćeš predati tvoje spise. Penzija će ti teći od prvog maja. Imaš li nešto da kažeš.
– Nemam. – Rekao je Daković, ustao je i krenuo prema vratima načelnikove kancelarije. Nije rekao do viđenja ni načelnikovoj sekretarici Asji. U hotelu Moskva čekao ga je Mujo Kovačević, sa novom žrtvom, Gašparom Glasnovićem, sinom vlasnika zlatare u Balkanskoj ulici.